Otok kamelija
S njemačkoga prevela BRANKA GRUBIĆ
Mojoj majci
koja mi je pokazala što znači voljeti bezuvjetno.
Kap ljubavi više je od oceana razuma.
blaise pascal
Nasljedstvo
Nebo je blještalo plamenim bojama i na tisuće načina zrcalilo se u laku na vozilima koja su u beskrajnoj koloni na brzoj cesti milila centimetar po centimetar. Sylvia, koja je sjedila u taksiju usred kolone, nije uživala u igrokazu pahuljastih oblaka koji su svaki čas poprimali drugi ton žutonarančaste boje. Po stoti put pogledala je na ručni sat, svjesna činjenice da vrijeme neumoljivo prolazi. I da najvjerojatnije neće stići kući na vrijeme. Sylvia je uzdahnula. Bio je to onaj petak na koji ju je njezin suprug Holger stalno podsjećao. I govorio joj kako mu je sastanak na jezeru Starnberg jako važan. I da nikako ne smije zakasniti. Ona je stoga izabrala raniji let, gotovo je neuljudno skratila sastanak sa svojim nalogodavcem, odjurila u zračnu luku, prijavila se i ukrcala samo da bi u zrakoplovu morala čekati s ostalim putnicima više od sat vremena, povezana i spremna za polijetanje. U pravilnim vremenskim razmacima kapetan ih je obavještavao da još nisu dobili odobrenje za polijetanje. A sada su se nalazili u koloni na putu do centra grada Münchena.
U tom trenutku začula se sirena, zatim još jedanput i još jedanput. Dvotračna kolona nevoljko se razmaknula kako bi napravila mjesta za policiju i kola hitne pomoći.
– Što mislite – upitala je Sylvia – biste li im se mogli priključiti?
Vozač je naglo okrenuo upravljač, pritisnuo papučicu gasa tako da je Sylvia grubo udarila u naslon, te krenuo za kolima hitne pomoći kao da i sam pripada specijalnoj jedinici. Odjednom se sve odigralo vrlo brzo. Nesmetano su prošli pokraj mjesta nesreće i nakon deset minuta taksi se zaustavio u ulici Königinstraße. –Izvrsno ste to izveli – rekla je Sylvia, platila račun, dala veliku napojnicu te naručila vozača za sutradan ujutro u sedam i petnaest. – Kamo vas trebam voziti?
– Opet u zračnu luku – odgovorila je Sylvia i nasmijala se ugledavši vozačevo zbunjeno lice.
Po pretrpanom poštanskom ormariću zaključila je da njezin suprug još nije došao kući. Odahnula je. U dizalu je nakratko pregledala poštu. Među bijelosivom službenom poštom isticala se razglednica iz Venecije, na kojoj je bio prikazan Most uzdisaja. Sylvia se okrenula i nasmiješila.
Draga Sylvia, pisalo je pravim ženskim rukopisom, može ti biti žao što nisi pošla sa mnom. Popit ću jedan Spritz u tvoje ime. Baci, Veronika.
Dizalo se zaustavilo uz tih zvuk zvonca. Veronika se mogla šaliti – kao prevoditeljica tehničke literature njezina prijateljica sa studija sama je određivala svoje radno vrijeme. Neprestano je mučila Sylviju svojim šašavim idejama: Otputujmo u Veneciju pa ćemo se zabaviti! Molim te, molim te! Samo jedan produženi vikend!
Samo je teorijski bilo moguće da Sylvia sama određuje svoje radno vrijeme, kao što je to Veronika potpuno ispravno primijetila. Zapravo već dvije godine nije uspjela dobiti slobodno ni jedan jedini tjedan.
Dok je otključavala vrata stana, raskošnog penthousea pokraj Engleskog vrta, srećom se sjetila da je pozvala Sandru. One su
zajedno odrasle u istoj zgradi i bile su prijateljice takoreći od dječjeg vrtića. Sandra je postala kozmetičarka i povremeno je pomagala Sylviji da se sredi za zabave i primanja na koje je često odlazila sa suprugom, uspješnim posrednikom za nekretnine.
Sandra je imala ključ stana i već joj je dolazila ususret.
– Napokon si stigla – veselo je povikala. – Da pogodim: let je kasnio? Oh, jadnice!
– K tomu je još bio i pakao na cesti… – Sylvia je uzdahnula te odnijela torbu za spise u radnu sobu, objesila kaput na vješalicu i izula cipele s visokim potpeticama. – Napokon, petak navečer!
– Onda će ti goditi jedna lijepa masaža – dodala je Sandra. –Već sam sve pripremila. Koje ulje više voliš, ružino ili od limete?
Treperavo večernje svjetlo, gotovo već ljubičasto, ulazilo je kroz velik prozor u Sylvijinu spavaću sobu gdje je Sandra postavila stol za masiranje i raspremila kovčeg sa šminkama. Iznad krovova Schwabinga još je sjalo sunce dok su se u krošnjama drveća u Engleskom vrtu već stvarale sjene. No Sylviju nije zanimala ljepota okoliša.
– Nemam vremena za masažu, Sandra. Za pola sata moram biti spremna, to sam obećala Holgeru. Hoćeš li mi pomoći?
Nakon dvadeset minuta Sylvia je bila istuširana, Sandra joj je od poluduge plave kose načinila elegantnu frizuru i besprijekorno ju našminkala.
– Što ćeš odjenuti? – upitala je Sandra.
Sylvia je otišla do ormara, oprezno izvadila svilenu haljinu boje dima i stavila ju preda se. – Što misliš o ovome?
Sandra je uzela haljinu, otvorila zatvarač i pomogla Sylviji pri odijevanju. – To je vrlo otmjen kroj – rekla je pohvalno i polako zatvorila patentni zatvarač. – Kako imaš lijep stas, Sylvia! A boja daje još veći sjaj tvojim očima! Haljina je baš stvorena za tebe!
– Vidi, ove dobro pristaju, zar ne?
Sylvia je iz ladice na komodi donijela kutiju s nakitom i otvorila ju. U kutiji su bile dvije sjajne dijamantne naušnice. – Ludilo! Jesu li to one koje ti je Holger darovao za desetu obljetnicu braka? – upitala je Sandra. – Sylvia, ti… ti si najsretnija žena koju poznajem.
Sylvia je bila zbunjena i šutjela je dok joj je Sandra stavljala naušnice. Znala je da joj prijateljica, koja se rastala prije godinu dana, zavidi. Ona i njezin bivši muž Martin vodili su ogorčenu borbu oko kuće u nizu u Ismaningu, u kojoj su zajedno živjeli, te oko svakog novčića. Dok je Martin putovao oko svijeta sa svojom mnogo mlađom novom partnericom, Sandra je jedva vezivala kraj s krajem. Bila je samostalna, a posao joj nije išao baš najbolje. I to je bio jedan od razloga zašto je Sylvia često zvala Sandru, čak ako na kraju i nije imala vremena za potpun tretman. Sylvia je znala iz vlastitog iskustva kako je to kad moraš dva puta preokrenuti svaki novčić prije nego što ga potrošiš. Blagostanje u kojem je danas živjela s Holgerom, nije joj bilo suđeno od rođenja. I ona je već proživjela teška vremena i dan za danom na poslu svjedočila tomu kako nekoliko nesretnih odluka može promijeniti život. Sylvia više nikad nije htjela biti siromašna. Stoga je rado pomagala Sandri i velikodušno ju je nagrađivala.
– I samo te zabave – nastavila je Sandra. – Kako ti zavidim! Sve one poznate osobe s kojima se susrećeš. I svi oni angažiraju Holgera kad traže vilu…
Odjednom je na vrata banuo Sylvijin suprug.
– Jesi li gotova, Sylvia? – upitao je dok si je vezao kravatu. Izgledao je jako dobro, kao i uvijek, njegovo vitko, istrenirano tijelo igrača golfa krilo se u crnom odijelu skrojenom po mjeri.
– Može se reći – odgovorila je Sylvia. – Ali kako bi bilo kad bi prvo pozdravio?
Holger je pogledom odmjerio Sylvijin odraz u zrcalu. Zatim je nakratko kimnuo Sandri i tek onda dobro pogledao Sylviju.
– Oprosti, mila – rekao je i sleđa ju poljubio u obraz. – Izvrsno izgledaš. Možemo li krenuti?
Nekoliko minuta kasnije Sylvia je sjedila pokraj supruga u njegovu automobilu Porsche Spyder. Holger je skupocjen automobil izveo iz grada te cestom E 533 krenuo prema Starnbergu. Nekoliko kilometara dalje, u blizini Bernrieda, glumac Sebastian Schnell priredio je zabavu u svojoj vili iz snova, koju je netom kupio preko Holgerove tvrtke za nekretnine, te pozvao najljepše i najbogatije ljude iz države uključujući i slavne osobe s filma i televizije. Nitko osim domaćina, Holgera i nje nije znao da se na tu zabavu obvezao ugovorom kako bi tvrtki za nekretnine doveo i druge kupce velike kupovne moći. Holger mu je za to smanjio cijenu. Gosti nisu ni slutili, naravno, da zabavu ne plaća Sebastian Schnell, nego Holger. – Ta večer mora donijeti najmanje tri nova kupca – Sylvia je rekla suprugu pri nedjeljnom doručku, jednom od rijetkih zajedničkih objeda – inače ćeš sve platiti iz svojeg džepa. – Nije ona uzalud bila poduzetnička savjetnica. Bilo joj je žao što suprug nikad nije koristio njezinu stručnost, ali možda je tako bilo i bolje. Muškarac koji bi slušao stručne savjete vlastite supruge tek se trebao roditi. A napokon, oni su se na samom početku dogovorili da se neće jedno drugomu miješati u poslove, osim ako netko od njih izričito ne zatraži savjet. Ili „podršku“, kao Holger, kad bi zamolio Sylviju da ga prati na mondena primanja svojih kupaca. Sljedeće sate Sylvia je stajala pokraj supruga, blistajući, pozdravljala ljude koje je viđala na televiziji ili na velikom platnu, te s njima vodila kratke neobvezne razgovore. Holger je dobro znao zašto mu je supruga potrebna u takvim prilikama. Sylvia je tečno govorila
engleski, francuski i talijanski, a osim toga znala je međusobno upoznavati ljude koje osobno nije poznavala, pa čak i autsajdere uključivati u razgovor. Znala je kako će u pravom trenutku navesti goste na smijeh ili samu sebe učiniti gotovo neprimjetnom. Pred svjetskim zvijezdama nije se osjećala zbunjeno, prema svakomu je bila jednako prirodno ljubazna i stoga su ju svi voljeli.
I ta večer protekla je na Holgerovo opće zadovoljstvo. Službeni domaćin, Sebastian Schnell, uživao je u sjaju svoje nove vile s jezerom i kućicom za čamce, a Holger je dijelio posjetnice, potiho govorio o nekretninama iz snova u Toskani, u Tesinu, u Cornwallu, na rijeci Loire ili na Syltu, jedinstveni biseri, koji navodno više nikad neće doći na tržište i koje on čuva za posebne kupce.
Kad je Sylvia te večeri vidjela da je njezin suprug u elementu, a ostali gosti zadovoljno sjede oko njega u manjim skupinama, popustila je svojemu porivu i neprimjetno napustila zabavu. Prešla je preko opustjele terase, izula cipele te se u mraku bosonoga spustila sve do kraja mola za čamce. Jedan čamac na vesla ljuljuškao se na vodi koja je veselo zapljuskivala debele daske. Na drugoj obali svijetlila su svjetla Ambacha. A onda odjednom, kao da je netko upalio golemu svjetiljku, iza jednog je oblaka izašao pun mjesec i srebrnom svjetlošću obasjao jezero, obalu i Sylviju. Sylvia je ostala bez daha. To su bili oni trenuci koji su joj uvijek davali snagu, snagu potrebnu za svladavanje svakidašnjih poslovnih zadataka koji su joj stizali sa svih strana. Dok je mjesečina podrhtavala na uzburkanim valovima jezera, Sylvia je duboko udahnula i izdahnula. Prožeo ju je osjećaj zadovoljstva. U svojih trideset pet godina postigla je sve što si je zacrtala još kao mala djevojčica. Imala je prekrasnog muža i zanimanje koje joj je donosilo dobar novac i lišavalo ju financijskih poteškoća…
– Sylvia – odjeknuo je Holgerov glas s terase.
Sylvia se trgnula, obula je cipele, potrčala molom i vratila se na imanje. Ondje je zatekla supruga u živahnom razgovoru s Thomasom Waldnerom, njegovim dobrim prijateljem, odvjetnikom i poreznim savjetnikom.
– Ovdje sam – doviknula je prilazeći im.
Holger se trgnuo kad ju je ugledao te zanijemio usred rečenice.
– Gdje si bila? – strogo je upitao.
– Promatrala sam mjesec, vidi kako…
No Holger nije čak ni okrenuo glavu.
– Hitno moramo otići na jedan sastanak, Sylvia – rekao je Thomas – i to utroje.
– Sa zadovoljstvom – odgovorila je Sylvia. – Sigurno se već odavno trebao održati.
A kad je ugledala Thomasovo ozbiljno lice, dodala je: – Ima li problema?
– Nema. Zašto si to pomislila? – brzo je odgovorio Holger i uhvatio ju za ruku. – Thomas ima sve pod kontrolom. Kao i uvijek. Dođi da se pozdravimo.
Nakon toga odveo ju je natrag u vilu.
Sebastian Schnell popio je više nego što je mogao podnijeti i baš kad su se htjeli pozdraviti, palo mu je na pamet kako bi se svi mogli u ponoć okupati u jezeru. – U Adamovim i Evinim kostimima, onako kakvima nas je stvorio Gospodin, nebeski redatelj.
Potrajalo je još sat vremena dok ga Holger nije uspio odgovoriti od toga. Pobrinuo se da Schnell na kraju ne pokvari večer, nego da se povuče u svoje odaje i legne u krevet. To čini samo zato, najmanje je dvanaest puta ponovio Holgeru, i isključivo za ljubav njegovoj dražesnoj supruzi Sylviji koju krvnik Holger von Gaden nikako ne zaslužuje.
Bila su već dva sata kad je Sylvia kao i uvijek uzela ključeve automobila kako bi supruga, koji je na takvim zabavama morao nazdravljati s mnogo ljudi i koji ne bi trebao sjesti za upravljač, odvezla natrag u München, i gotovo već tri sata kad je napokon skinula šminku i povadila sve ukosnice iz podignute kose. Spakirala je torbu za spise i putnu torbu za trening preko vikenda na koji je jedan od njezinih najboljih kupaca, menadžer Global Playersa, tjerao svoje suradnike te namjestila sat na šest i trideset. Zatim se spustila na jastuke i u istom trenutku utonula u dubok san.
–
Znaš li zapravo – rekao je Holger za nedjeljnim doručkom nakon tjedan dana – da si nešto naslijedila?
Upravo je otvarao jaje takvom sigurnošću da se Sylvia stresla.
– Naslijedila? Ja? Šališ li se?
Holger je pomno posolio jaje i zatim gurnuo sedefastu žličicu u žutanjak. – Nikad mi nisi pričala o Lucie Hofstetter.
Sylvia je spustila šalicu. – Što je s tetom Lucie?
Holger ju je pogledao podigavši obrve. – Umrla je, a ti si njezina nasljednica.
– Umrla je?
– Vidi – zlobno se nasmiješio Holger. – Poznajemo se gotovo cijelu vječnost, u braku smo deset godina i još tajimo nešto jedno od drugoga. U kakvom si srodstvu bila s njom?
– Ona je bila majčina mlađa sestra.
– Nije bila na našem vjenčanju, je li tako? Niti si ikad pričala o teti Lucie.
Sylvia je bila potresena i šutjela je. Holger je bio u pravu. Već godinama nije bila u vezi s tetom. Sylvia je bila mala djevojčica kad je posljednji put vidjela Lucie. Tada je obitelj bila u nekakvoj velikoj svađi i poslije toga više nitko nije izgovorio ime Lucie Hofstetter. Bila je prisutna kad se netko ipak usudio izgovoriti ga.
Njezin djed dobio je takav napad bijesa da ga umalo nije pogodio moždani udar.
Što je zapravo bio uzrok toj obiteljskoj svađi?
– Slušaš li me uopće?
Sylvia je pogledala izravno Holgerove tamne oči pune predbacivanja.
– Opr… oprosti – zamuckivala je – to je došlo tako… tako iznenada. Kako znaš sve to?
– Doznao sam iz dopisa jednog francuskog suda za nasljedstvo.
Tvoja teta ostavila ti je hrpu ruševina, na kraju svijeta.
– Hrpu ruševina?
– Vrt. Potpuno zapušten. Pogledao sam ga prošli tjedan. Ionako sam bio u Francuskoj. Sestra tvoje majke možda je bila dražesna dama, ali nije znala gospodariti. Ti ni u kom slučaju nisi od nje naslijedila svoj dar. Ona je bankrotirala i ostavila ti je hrpu dugova.
Sylviji se zavrtjelo u glavi. Budući da su oboje bili stalno na putu, o pošti se brinuo onaj tko je trenutno bio kod kuće. U pravilu su se međusobno obavještavali o onom najvažnijem.
– Već si bio ondje? – začudila se. – Ali… zašto ja tek sada to doznajem?
– Pa ti si bila u Hamburgu. I nisam te mogao dobiti. A poslije sam ja, kao što sam već rekao, imao posla na Loirei. Mislio sam da ću ti učiniti uslugu, ako se pobrinem za to. Dopis je djelovao tako službeno. Mislio sam sve najbolje. Htio sam ti pomoći. Žao mi je, ako ti to nije pravo…
– Naravno da mi je pravo – prekinula ga je Sylvia. – To je doista lijepo od tebe, Holgere. Samo sam… Pa ona mi je bila teta. Iako više nismo bile u vezi… ona mi je ipak bila jedina rođakinja, nakon što je mama umrla…
– To su otkrili i sudovi. Samo što je potrajalo malo duže, tvoja teta Lucie Hofstetter umrla je prije nekoliko mjeseci…
Teta Lucie… Odjednom su joj se vratile uspomene, tako svježe poput onog jutra na moru. Sylvia je tada imala pet ili šest godina. Odjednom je sve jasno vidjela: imala je haljinu s plavim cvjetovima, sašivenu od iste tkanine kao i Luciena haljina. Njezina je teta bila još mlada. Između dvadeset i trideset godina. Zajedno su šetale plažom, smijale se, lovile jedna drugu. Lucie je imala istu plavu kosu kao što je danas njezina, iste oči boje različka, isti osmijeh. Odjednom je Sylvia postala svjesna da je ona mala djevojčica, ona, vrlo voljela Lucie, tada, onog ljeta na moru. Čula je njezin glas: Dođi, Sylvie, dođi brzo! Osjetila je miris njezine kože, dodir njezine ruke kad ju je dotaknula svojom, tako malenom, kako bi provjerila koja je od njih dviju više pocrnjela. I ponovno je osjetila kako ju diže uvis, čula je kako kliče i vrišti i moli tetu da ju stalno diže uvis…
– Sylvia – Holger ju je trgnuo iz razmišljanja – je li s tobom sve u redu?
Sylvia je prešla rukom preko očiju. – Što? Da… sve je u redu – uvjeravala ga je. – Doista sam ti zahvalna što si to preuzeo na sebe. Što… što ćemo poduzeti u vezi s dugovima?
Holger je otpio gutljaj kave i zatim pomno obrisao usta ubrusom.
– Srećom – nastavio je – imanju pripada prilično mnogo zemlje. Već znam komu bih to mogao ponuditi na prodaju. Jedan moj kupac već dugo traži nešto takvo. Siguran sam da će biti oduševljen. Ako ga zanima, i ako se ti slažeš, možemo imanje pretvoriti u novac. Time bi mogla otplatiti dugove. Ostao bi ti sigurno još jedan lijep iznos. Kao uspomena na tvoju tetu.
Vrt, to je nalikovalo na Lucie. Sylvia se sjećala da se njezina teta već tada zanimala za cvijeće i biljke. Šteta što očito nije imala uspjeha u poslu. Sylvijina bi majka svaki put stisnula usne kad bi se počelo govoriti o njezinoj mlađoj sestri. I nikad nije htjela
reći ni riječi o kobnom skandalu. I tako je Sylvia s vremenom zaboravila svoju mladu tetu. Nije odgovarala na pisma koja joj je ona slala godinama nakon onih događaja. Ne zato što nije htjela s njom imati veze, nego zato što je još bila mala, a osim toga i uvijek previše zaposlena. Matura, studij… Studirala je poslovnu ekonomiju i istodobno je pohađala školu za prevoditelje. Sada nije bila samo poslovna savjetnica nego prevoditelj za engleski, francuski i talijanski jezik s državnim ispitom. Tako nije imala vremena za mnoge druge stvari.
Sylvia je bila još beba kad joj je umro otac, a majka joj nije mogla pomagati financijski. Stoga je Sylvia morala sama zarađivati za život, što ju nije spriječilo da završi studij s najboljim ocjenama. Poslije toga otišla je u SAD kako bi položila magisterij i usput radila u renomiranim savjetodavnim tvrtkama. U Los Angelesu upoznala je Holgera na jednom primanju. On je oblijetao oko nje nenametljivo, ali uporno, tako da je na kraju popustila i odbila primamljivu ponudu za posao u svjetski poznatom konzultantskom uredu te se vratila u München i osamostalila se. U njezinu poslovnom životu više nije bilo mjesta za tetu.
Sad je bilo prekasno. Lucie je bila mrtva. Sylvia nikad neće doznati zašto ju je obitelj Hofstetter onomad onako okrutno odbacila.
– Znači da se slažeš?
Sylvia je podigla glavu i zbunjeno pogledala Holgera. – Mislim, bi li htjela da ja u tvoje ime obavim prodaju, ukoliko uspijem uvjeriti kupca?
– Da – rekla je Sylvia. Osjećala je kako se odjednom riješila svega: sjećanja iz djetinjstva na mladu Lucie, kajanja zbog propuštenih prilika, neiskorištenih mogućnosti ponovnog susreta. – Mislim da će to biti najbolje. Hvala ti što se brineš o tome.
Kad joj je Holger poslije doručka donio punomoć, Sylvia je bez oklijevanja potpisala sve potrebne dokumente.
Tijekom sljedećih dvaju tjedana Sylvijin je poslovni kalendar bio pravi logistički izazov. Poslije seminara sa suradnicima u jednom frankfurtskom osiguravajućem poduzeću odletjela je izravno u Berlin gdje je nadzirala kadrovske strukture jednog novinskog nakladnika. Između dvaju sastanaka u Stuttgartu uspjela je čak obaviti i „vatrogasnu intervenciju“, kako je ona zvala kratkoročne, brzinske sjednice. Jedan poduzetnik i njegov sin već su se mjesecima mučili oko smjene generacija i hitno im je bila potrebna stručna pomoć.
Kad se nakon tog razgovora vratila kući, zadovoljna, ali umorna, iznenadila se vidjevši da ju Holger već čeka.
– Odjeni nešto lijepo – zamolio ju je i zagrlio. – Večeras izlazimo.
Sylvia se nasmiješila. – Dopusti prvo da nadođem. Potpuno sam iscrpljena. Kojemu kupcu idemo ovaj put?
– Nikakvomu kupcu – ozbiljno je rekao Holger. – Večeras slavimo sami.
Sylvia je začuđeno pogledala supruga. Zatim se razvedrila. Takvo što se odavno nije dogodilo. Prije je to bio gotovo ustaljen obred. Izlazili su samo tako, bez ikakvog poslovnog povoda.
– Daj mi pola sata vremena – oduševljeno je rekla – onda ću biti spremna za sve.
Dok su poslije sjedili uz svijeće u restoranu, u koji je Holger obično pozivao svoje najbolje klijente, i dok je konobar nabrajao jela iz dnevne ponude, Sylvia je odjednom osjetila kako ju svladava umor nakupljen proteklih tjedana, pa i mjeseci. Bila je toliko iscrpljena da joj se učinilo kako lice mladoga konobara treperi i
uopće nije razumjela što on govori. On je zatim zašutio i upitno ih pogledao, ali je njezin trenutak slabosti tada već minuo.
– Ja ću ribu – rekla je odlučnim glasom, pretpostavljajući da uvijek imaju na jelovniku nekakvo jelo od ribe.
– Loup de Mer (lubina) ili smuđa?
– Loup de Mer.
Dok su im posluživali appetizer, specijalitet kuće – mali omlet u obliku srca s mrvicom kavijara od beluge – i dok im je sommelier točio malo vina u čaše, koje su prije toga odabrali, Sylvia se pokušavala prebaciti u svoje mlađe godine i osjetiti uzbuđenje kakvo je u takvim prilikama osjećala u prvim godinama braka. Uzela je čašu i duboko udahnula nježan bouquet izvrsnog chardonnayja.
Pogledala je Holgera, ali njegovo je lice odavalo nezadovoljstvo.
– Donesite nam, molim vas, novu bocu – rekao je. – Ovo ima okus pluta.
Čovjek se lagano naklonio, uzeo bocu i otišao. Malo poslije vratio se s novom bocom i čistim čašama te Holgeru pokazao naljepnicu. Holger je kimnuo. Konobar je u nekoliko stručnih poteza otvorio bocu i Holgeru natočio malo vina. On je uzeo čašu, promućkao vino, temeljito pomirisao, napokon otpio gutljaj i zadržao ga na jeziku nekoliko trenutaka. Sylvia se tijekom toga vrlo sporog postupka osjećala pomalo nelagodno. Malo-pomalo nestajali su njezini romantični osjećaji.
– U redu je – napokon je rekao Holger konobaru koji je strpljivo čekao. Konobar mu je dotočio vino, a zatim napunio i Sylvijinu čašu.
– Hvala – rekla je.
Sommelier se ponovno naklonio i povukao se.
Holger ju je pogledao kao da očekuje nekakvu pohvalu.
Vino nije imalo okus pluta, htjela je reći Sylvia, bilo je izvrsno. Ali radije je šutjela, kao i svih ovih godina. Tajna dobrog braka
leži u samosvladavanju žene, uvijek je govorila njezina majka. Žena, koja uvijek sve najbolje zna, ne smije se čuditi ako ju muž napusti. Tada je preokrenula očima i u sebi pomislila kako će postupati drukčije. Uvijek će reći ono što misli. A sad je shvatila da je do kraja usvojila majčinu mantru.
Možda je bilo do nje što nakon te male, neugodne epizode, večer više nije tekla onako lijepo kao što je počela. Između sljedova jela šutjeli su jer Sylviji nije padalo na pamet o čem bi htjela razgovarati sa suprugom. Možda je bila previše umorna i nije se mogla dobro opustiti ni kad se nisu kao inače povukli svatko u svoju spavaću sobu, nego su razodijevali jedno drugo, pri čem se
Holger silno trudio ne ostaviti dojam da je nestrpljiv. Možda je bila prenapeta i nije se mogla predati u njegove ruke istom onom strašću kao prije, kad bi nasrnuli jedno na drugo ne stigavši ni skinuti odjeću. Te večeri Sylviji se sve odvijalo prebrzo. Još se nije osjećala spremnom kad je Holger prodro u nju kako bi zadovoljio svoju požudu, a onda je i sve prebrzo završilo.
Možda trebam predah, pomislila je Sylvia dok je Holger pokraj nje duboko i čvrsto spavao, prebacivši ruku preko njezinih grudi, što je ona smatrala posesivnim, ali se nije usudila izmaknuti se, od straha da ga ne probudi.
Moje prijateljice zavide mi na suprugu, pomislila je. Što je to sa mnom? Holger je bio zgodan, uspješan, premda katkad pomalo osoran. No uvijek su se slagali, osobito u doista važnim stvarima, na primjer u tome da ne žele imati djecu i da im je vlastita karijera na prvom mjestu. – Volim te – govorio joj je Holger dašćući nad njom, neprestano ponavljao i svršavao silinom koja je svjedočila o strastvenosti. Ili možda nije?
– Što je to sa mnom? – ponovno se upitala Sylivia i zatim odahnula kad se Holger okrenuo u snu i maknuo ruku.
