Otac od bronce
drugo izdanje
Zaustavio sam svoju bubu boje bijele kave na benzinskoj crpki u Arnwiesenu, iz desnog džepa izvukao punu šaku papirnatih šilinga i zatražio od crnomanjastog momka, ne starijeg od dvadesetak godina, da mi napuni spremnik do vrha i provjeri pritisak u gumama. Promrmljao je nešto nerazgovijetno, kao da još nije ovladao njemačkim, coknuo jezikom i povjerljivo mi se nasmijao, potrčavši obaviti sve što se od njega tražilo. Premda sam je kupio tek prije dva mjeseca, negdje na samom početku ovog pretoplog ljeta, buba se sve više pokazivala kao loša roba, pregrijavala se, rasplinjač joj je nepravilno dahtao, klipovi se doimali potrošenima te mi se sve više činilo kako je morala prijeći znatno više od onih trideset tisuća kilometara koliko joj je pisalo na mjeraču. Papiri su joj govorili kako je sklopljena prije samo četiri godine, začudo u stanovitoj Puebli, dakle 1987. ali su i papiri na kojima je bio logo tvrtke Volkswagen Mexicana, S.A. mogli biti nepouzdani, odnosno namješteni kao i njezin mjerač kilometara.
Ostavio sam automobil na ugibalištu i pošao prema ovećem restoranu, gdje sam se znao zaustavljati kad bih se iz Beča vraćao kući. To je, naravno, bilo razmjerno rijetko, tri ili četiri puta u posljednjih deset godina, pa me na tom putu, od mjesta gdje sam
radio pa do onoga gdje sam stanovao, preciznije rečeno – nekoć stanovao, znalo čekati mnogo sitnih iznenađenja. Tako sam, primjerice, poželio pojesti trokutasti sendvič od one tanke bijele šunke i popiti salcburško pivo koje sam volio, ali ih ispod osvijetljene staklene vitrine ovaj put nije bilo. A kad sam se spustio dolje, gdje su se nalazili uredni austrijski zahodi, shvatio sam da nemam uza se kovanica, pa sam u nezgodan položaj doveo djevojku koja je naplaćivala usluge, pustivši je da naokolo traži tko će joj usitniti petsto šilinga. Odustavši od sendviča i piva, kupio sam samo crveni Marlboro i pošao van zapaliti.
Arnwiesen je gorio na popodnevnom kolovoškom suncu, koje je, kako se primicala večer, postajalo sve zlatnije, poput čudesnih Klimtovih slika što sam ih mogao vidjeti u dvorcu Belvedere kamo me znala odvesti moja preuzetna bečka prijateljica Ema Moser, očekujući da će i mene, pravog nevježu u likovnim umjetnostima, taknuti ljepote onog što je ona nazivala art nouveau. Zapravo, ništa nisam znao o tom Arnwiesenu, osim da je poluanonimna lokacija na autobahnu A2, smještena na području štajerskog gradića Gleisdorfa, kojih sto pedeset kilometara južno od Beča. Zašto nešto što se naziva gradićem ima ono sufiksalno dorf, nisam si previše razbijao glavu, držeći to jednom od brojnih zagonetki što mi ih je nudila Austrija, otkako sam 1981. doselio ovamo i počeo raditi, preciznije – baviti se raznim poslovima u njezinoj nekoć imperijalnoj prijestolnici. Konačno, i u nas je u jednoj od smiješnih zemljopisnih administrativnih razdioba Dugo Selo upalo među gradove.
Stajao sam na vrhu stuba što su vodile do ulaza u restoran, iznad čijeg je krovišta bio izdignut natpis Autogrill, izveden
punim uglatim slovima. Pušio sam mirno svoj Marlboro, kad sam na drugoj strani prilazne ceste ugledao dva austrijska policajca kako se vrzmaju oko mog svjetlosmeđeg Volkswagena, zavirujući kroz prozorska stakla u unutrašnjost vozila, kao da ih zanima što bi se u kolima moglo naći. Vidjelo se da im sunce smeta, pa su dlanovima pokušavali zasjeniti okna bube i zaviriti unutra. Malko sam se trgnuo i ustuknuo korak ili dva k restoranu, jer mi radoznalost, koju su cajkani pokazivali prema mom vozilu nikako nije bila draga. Naravno da policajce, austrijske, jugoslavenske, da ne kažem i sve ostale, bar dok su u odori, ne zanimaju bujnosti i bogatstva svijeta, raznovrsnost njegovih pejzaža i mnogovrsnost ljudskih fizionomija, nego onaj uzani red pojava po kojima se može nazrijeti trag nekog prijestupa i nečija krivnja. Jesam li u njihovim očima bio krivcem za nešto, bilo što, trebao sam se zapitati, i ne biti previše siguran u to da ću iznaći prihvatljiv i umirujući odgovor. Naravno da automobil nisam nikome ukrao, niti sam njime koga pregazio; nisam čak ni prebrzo vozio, ponajviše stoga što mi to spori i umorni auto nije dopuštao, ali to da bih u očima policajaca mogao biti čist i neporočan, oduvijek mi se činilo tlapnjom, uvjerenjem koje se teško dalo braniti. Pogotovo pred njima, cajkanima! Evo, automobil sam uredno platio, što je činjenica koju ipak ne bi bilo lako dokazati. Na kupoprodajni sam ugovor namjerno stavio tuđe, sasvim izmišljeno ime, jer vlastito nisam želio povjeravati izdajničkome papiru. U ovom sam slučaju imao sasvim lagan izlaz. Budući da se ni po čemu nije moglo zaključiti da buba pripada meni, mogao sam je jednostavno ostaviti tu gdje jest, na milost i nemilost cajkanima, te krenuti dalje autostopom ili kojim od
autobusa, koji na ovo mjesto znaju dovesti svu silu umornih, žednih ili gladnih putnika. U tom bih slučaju nepovratno ostao bez automobila koji me koštao oko tri tisuće njemačkih maraka, ali ni to ne bi bilo neugodno koliko bi mogli biti neugodni razlozi radi kojih sam na ugovor izbjegao staviti vlastiti potpis. Zapalio sam gore na svojoj prirodnoj osmatračnici i drugi, pa potom i treći Marlboro, a onda shvatio da su cajkani ipak odustali od mog vozila i krenuli prema maloj zalogajnici odmah uz benzinsku crpku. Smijali su se i živo gestikulirali rukama, nestavši ubrzo iza velikih staklenih vrata zalogajnice gdje su, čini se, pretežito zalazili šoferi, koji su tu punili spremnike svojih automobila. Tko zna što je zanimalo živahne policajce i zašto su se tako udubili u sjenovitu unutrašnjost mog jeftinog vozila.
Možda su se samo kladili je li buba sklopljena u Osnabrücku, ili negdje u Meksiku, odnosno u Brazilu, možda je koji od njihovih kolega cajkana također kupio istu takvu nevolju od rabljenog vozila, možda je presvlaka na sjedištima imala mustricu kao i unutrašnjost njihova trailera, kojim redovito ljetuju na našem Jadranu, a možda su samo pregledavali jučerašnje bečke novine na stražnjoj polici, u kojima je bilo nekoliko zlogukih naslova o tomu kako će veliki europski rat buknuti baš u Jugoslaviji, odnosno u onom što je od nje ostalo.
Opskrbljeni paketićima piva u limenkama, izašli su veseli cajkani iz zalogajnice i začas se približili motociklima što su ih čekali ispred trgovine na čijim su staklenim oknima bljeskali logotipi zapadnih naftnih kompanija. Zajahali su spretno na motore, koji su bili tako daleko da sam jedva čuo kad su zabrektali, pogledali su se još nekoliko puta kao da razmjenjuju pozdrave,
ili možda samo poglede, a onda su, zacijelo na kraju radnoga dana, odjurili svaki na svoju stranu.
Odahnuo sam i bacio opušak u veliku metalnu bačvu, koja je ovdje baš radi tog razloga i bila postavljena, i pošao prema svom automobilu koji sam čas ranije bio spreman i izgubiti. Mogao sam mirno sjesti za upravljač i nastaviti put, premda sam znao da to neće biti neki vozački užitak. Mane koje mi je automobil iz dana u dan sve više otkrivao, bile su takve da sam bio sve sigurniji kako ću ga već početkom jeseni morati prodati i nabaviti neki bar malo bolji. Premda nisam bio od onih koji misle da su automobili važne i prestižne stvari, u poslu bez automobila uistinu nisam mogao.
Posao kojim sam se bavio ne podrazumijeva samo upotrebu automobila, nego i čitav niz veoma složenih i razrađenih pravila, često ne previše očiglednih i samorazumljivih. Ta su pravila činila neku vrst poslovnog kodeksa, koji mi je olakšavao stvari i omogućavao da za sobom ne ostavljam previše prljavih tragova. Jedno od najvažnijih pravila odnosilo se na stanovanje.
Nije bilo dobro ni uputno stanovati u kakvom otmjenom, ne daj bože, rezidencijalnom dijelu grada, u kući koja upada u oči svojom veličinom i luksuzom, ali je jednako tako trebalo izbjegavati i najsiromašnije dijelove grada te najneuglednije nastambe. Naravno, stoga što raskoš i bijeda upadaju više u oči od prosječnosti i običnosti. Dakle, bilo je kudikamo bolje nastaniti se negdje u Simmeringu ili Ottakringu, ili čak Grinzingu, ne na Karl Renner Ringu, u blizini Opere primjerice. Umjerenost i suzdržanost u mom su poslu oduvijek na cijeni; periferijski Klosterneuburg, običnost Vössendorfa, udaljenost Schwechata
mogli su poslovnom čovjeku smanjiti moguće neugodnosti na najmanju mjeru. Što se tiče samog unajmljivanja stana bilo je ponajbolje pronaći stanodavca koji ne voli sklapati ugovore i slijedno tome plaćati razne komunalne poreze. Pred takvim se čovjekom mogla prilično dobro sačuvati osobna anonimnost, tim više ako ste radi sklapanja posla poslali na odredište treću osobu s pristojnim iznosom i još pristojnijom isprikom. Što se tiče unajmljivanja poslovnog prostora, najbolje je bilo stvar prepustiti pošti, odnosno blagodatima poštanskog pretinca. U slučajevima kad je bilo nužno unajmiti vlastiti prostor, trebalo je optirati za best buy princip – jeftino i dobro, pri čemu je nužno paziti da se posao i stanovanje brižno odvoje, odnosno da se ne živi na istom mjestu gdje se i radi. Jer kad ti netko radi posla zalupa noću na vrata, mnogo je bolje da se to dogodi na vratima prazne poslovnice nego na vratima doma.
Bolji od skromnih iznajmljivača stanova na dalekim i prostranim bečkim periferijama su razni mali i jeftini hoteli, čiji vlasnici ne brinu previše o identitetu gosta, čak ni onih dugotrajnijih. U takva boravišta čovjek ulazi lako i vedro, dolazeći s minimumom stvari, ne žaleći za onim što će možda u žurbi morati ostaviti. Naravno, ta je varijanta donekle skuplja, ali je nevidljivost koju nudi komitentu skoro savršena.
Ako se odlučite za neki razmjerno skuplji boravak u hotelu, svakako je dobro konzultirati i etničku situaciju te se opredijeliti možda za turski, talijanski, kineski ili tome sličan hotel. Već i sama nespretnost, kojom takvi vlasnici, odnosno hotelijeri, barataju za njih prilično kompliciranim njemačkim jezikom, može vam dati odlučujuću prednost pri brzom napuštanju mjesta događaja.
Što se pak tiče automobila, onog poslovnog, kao što sam već rekao, najbolje je tretirati tu stvar kao potrošnu robu, otprilike kao uredski materijal i opremu. Dakle, uzimati uvijek staro, odnosno rabljeno, ali razmjerno dobro očuvano, po mogućnosti ne ostavljati za sobom ugovore s gomilom dokaznog materijala i izdajničkim žigovima i potpisima. Stari auto treba razmjerno brzo prodati i zamijeniti ga podjednako starim. Razuman protok starih automobila, uz malo kupoprodajnih lukavstava i vještina, svodi čovjekove troškove na minimum te vas vrlo brzo čini uspješnim čak i u gradu kakav je Beč. Suluda kupnja sportskog Alfa Romea, Porschea ili kakvog američkog karavanskog vozila, mogla bi vam donijeti glavobolju od kakve vas ne bi spasio ni najbolji pain killer, a konačni bi vas posljedak takve operacije mogao dovesti do čiste financijske nule, pri čemu biste bili sretni i veselili se što niste prošli i gore. Pitate se, može li se proći i gore od financijske nule. Naravno da može!
Vozim svoju bubu i razmišljam o tomu što bi se dogodilo i kako bi izgledao naš razgovor da su me policajci zaskočili u trenu kad sam se, obavivši nuždu u Autogrillu, vraćao k crpki.
Zacijelo bi prvo zatražili moje osobne dokumente, putovnicu naravno, o vozačkoj i prometnoj da i ne govorimo. Jedan od njih, recimo onaj mlađi, koji je prvi odjurio motorom, zagledavši se u smeđi jugoslavenski pasoš, možda bi sav u čudu kazao:
– Herr Zak, was ist das für ein Hakerl auf dem Z?
Onaj drugi bi preko njegova ramena zurio u moju putovnicu i možda sasvim nadmeno dobacio:
– Die Slawen lieben solche Eigenheiten.
– Nisam Zak – odvratio bih ja. – Nisam Zak nego Žak. Naravno, ne bih to kazao s ponosom, nego s jadom i prijekorom, s prijekorom u prvom redu prema vlastitom ocu, koji mi je dao ime zbog kojeg će svi policajci, carinici i slični dužnosnici diljem svijeta, buljiti u moju putovnicu, izgovarajući moje ime na razne, redovito nepravilne načine.
– No, no, Zak... Zak... Ist das gut oder nicht? Zak Kraly –ponavljao bi policajac, sutra već carinik ili možda immigration officer, ne bez prezira i zapadnjačke nadmenosti, koreći vas tako zbog svih tih mogućih i nemogućih imena u kojima je toliko
dijakritika, kvačica i neočekivanih naglasaka da se čovjeku s druge strane naprosto smuči.
Slažem se, ipak imam uistinu neobično ime, daleko neobičnije od prezimena, premda mi ni prezime baš nije obično, jer posjeduje nesvakidašnju i neočekivanu semantiku, označavajući vrhovnog dostojanstvenika u državnom uređenju koje nazivamo kraljevinom. Sigurno da bi austrijski policajac s prezirom rekao kako mi Jugoslawen možda i možemo biti zadovoljni kraljevinom, dok je njihova prijašnja pregolema država imala i kralja i cara, odnosno Kaisera i Königa.
Dakle, krivnjom oca dobio sam ime Žak, i to ne Jacques, kako bi to bilo izvorno ili etimološki, nego baš Žak, onako kao po nekoj ironiji, s dijakritičkim znakom na samome početku. Nije tajna da je to ponegdje normalno, u prvom redu u jezicima koji rabe ćirilično pismo, kao što su ruski, ili srpski, ili makedonski.
Tako Srbi primjerice Jacquesa Brela, kao i Jacquesa Preverta, ili
Jacquesa Louisa Davida pišu bez pardona sa Ž. Oni i Shakespearea pišu kao Šekspir, Hitchcocka kao Hičkok, a Camusa kao Kami. I još mu, njemu, jednome Camusu, koji je život nesretno skončao u prometnome udesu, naglasak, kao za inat, ne stavljaju na zadnji, nego na prvi slog, pa ga zovu, bože mi prosti – Kāmi, kao da je rodom iz Zaječara ili Kragujevca.
No, za svoje ime u fonetskoj varijanti, kako sam već rekao, nisam kriv ja, nego moj otac, onaj dakle koji mi ga je i nadjenuo. Taj delikatan posao davanja imena ponegdje nadgledaju svećenici, negdje drugdje pravoslavni popovi, pa hodže, razumni matičari ili sličan svijet, pa se tu ipak kolikotoliko pazi kakvo će se ime dati djetetu i kako će se pisati. Svećenici, katolički naravno,
obično paze na to da ime bude u skladu s imenima kakva se jav
ljaju u Svetome pismu, ili da se uzme ponešto iz slavne povijesti hrvatskih kraljeva, knezova i velmoža, kojima je ime ovjekovječeno u raznim darovnicama, krstionicama, žrtvenicima i sličnim povijesnim izvorima. Jest da se o tim ljudima jedva nešto zna, ali kad je ime na diku, tko mari! Usfali li kraljeva i knezova, neće biti naodmet posegnuti za svecima, ponajprije našim domaćima, a zbog njihove nestašice i za stranima. Mi smo katolici ipak kozmopoliti kojima je uski nacionalizam ionako mrzak i stran. Srpski popovi jednostavno posavjetuju mlade roditelje da svoju nejač počaste historijski dostojnim imenima vezanim uz silna čojstva i junaštva kakvih je u tom narodu na pretek. Od Kosovske pa do Cerske bitke. Što se tiče hodža, znam da odabiru po bogatom rezervoaru turskih, arapskih i perzijskih imena, ali kako se u tom ravnaju i snalaze nije mi baš posve jasno.
I inače je taj posao krajnje nezahvalan i najčešće završi nezadovoljstvom, kojeg od roditelja, a poslije i djece. Kako su i osobna imena modna pojava, dogodi se da za dijete odaberete ultraatraktivno ime, koje izađe iz mode taman kad vam sin ili kći krenu u školu, pa se tamo svi stanu zafrkavati na njihov račun.
Unatoč svim tim cenzorima, koji paze da se davanje imena djeci ne otme kontroli, i ne sklizne u pretjeranost ili glupost, jadna djeca i dalje stenju pod teretom roditeljskih odluka i sva je prilika da će tako i ostati. Francuski povjesničar gluposti Tabori u jednom se tekstu zauzimao za to da Unicef konačno preuzme odgovornost za djecu te da tu djelatnost, punu raznih neodgovornih zlorabljenja konačno pojednostavi i podvrgne ozbiljnom zakonskom redu.
Moj otac nije mogao imati u pomoći ni svećenika, ni pravo
slavnoga popa, pa ni hodžu, jer je oduvijek mrzio crkvu i popove, a bojim se da ni provjereni, socijalistički orijentirani matičar iz nadležne općine ne bi mogao ni na koji način utjecati na narav kakvu je imao moj stari te ga privoljeti za neki drugi odabir.
– Svaki pop ti je čisti lopov, dok je svijeta i vijeka! – govorio
je moj otac Nikola Kralj, koji nije dijelio popove na katoličke i pravoslavne, nego ih skupa s hodžama držao bandom istoga tipa. Tvrdio je kako je povijest i prečesto puta u vihoru antiklerikalizma, naravno opravdanom, porušila crkve i razjurila popove na sve strane, natjeravši ih da se bave pametnijim ili bar praktičnijim poslovima.
– Tako je bilo – pričao je otac – i u Španjolskoj, odnosno u Kataloniji, gdje sam se našao u vihoru velikog građanskog rata. Koliko se sjećam, gotovo tri godine nisam uspio vidjeti ni jednu jedinu crkvu koja ne bi bila porušena i opustošena, osim možda jedne ili dvije u samom središtu Barcelone. Kao i onu jednu malenu, napuštenu i zaboravljenu u zaseoku kilometar ili dva od aragonske fronte.
To je bila jedna od bolesti moga oca, to što je neprekidno upadao u, kako ih je nazivao, razne vihore, ponajčešće baš ratne. Tako je 1936. sudjelovao kao pomoćni radnik na uređenju jugoslavenskog paviljona na poznatoj međunarodnoj izložbi u Parizu, gdje je uz pomoć svog, zapravo skoro nikakvog francuskog jezika, poradi kojeg je svojedobno i pao na maloj maturi, uspio dogovoriti lift za Španjolsku, i to baš onaj koji ga je pouzdano i brzo odveo u njegov ratni vihor. Nije mi jasno kako se nije bojao tražiti pomoć, kada su, navodno, u to ozbiljno prijeratno
vrijeme komunikacijski kanali za tu vrst usluga bili posve zakrčeni raznim obavještajnim službama s do kraja nepouzdanim i kriminalnim izvršiteljima, tako da si umjesto u Španjolskom građanskom ratu mogao završiti na kakvom usputnom stratištu. No, ipak se uspio naći u samom srcu, kako su mnogi, osobito ljevičari, govorili: zadnjega romantičnog rata našega doba.
Poslije, kad je svim njegovim ratovima odzvonilo, i kad ga je puknula posred glave grozna letargija, kao i želja da se iz svega izvuče, i od svega apstinira, znao se i sam namrštiti ponad svog antiknog radnog stola, za kojim je radio sve osim, zvuči apsurdno, pravoga rada, te kazati: – I taj je rat kao i svi ostali bio prijevara.
Ali, to je već bilo vrijeme njegovih defetističkih umora i bjegova od svega, vrijeme kad nas dvojica više i nismo razgovarali. Njegov bivši školski drug te vršnjak, naš mjesni bonvivan Stevo Kurepa, tvrdio je da ta patetična rečenica nije toliko pripadala mom ocu koliko Georgeu Orwellu, koji je pisao o Kataloniji i ratovao u njoj te na koncu jedva izvukao živu glavu. Samo, sumnjam da se moj otac ikada bavio tmurnim katalonskim sjećanjima tog engleskog pisca.
Dakle, moj je otac u tome ratu, nakon stanovitih barcelonskih borbi, kad je zabranjen P.O.U.M., velika katalonska (ili španjolska) milicija, kao pripadnik 29. divizije trebao biti uhićen, ispitivan, a vjerojatno i pogubljen. Od te ga je nevolje spasio ratni sudrug, izloživši pogibelji vlastiti život. Na kraju je ispalo da se moj otac, lišen gotovo svih svojih mladalačkih iluzija i sanjarija, uspio nekako dokopati francuske granice i vratiti se kući. Kao po nekoj ironičnoj igri sudbine, to nije uspjelo čovjeku koji ga je
Kad prođete posljednje podravske brežuljke i za sobom ostavite već dozrela i dobrano požutjela kukuruzišta, kao i nekoliko šuma hrasta medunca, u kojima smo kao djeca sakupljali hrastove šiške, odsijecali im vrh, zabijali u njih trščice, praveći tako primitivne lulice u kojima smo pušili gotovo nepodnošljiv dim sasušena hrastova lišća, ući ćete u moj grad, onaj isti koji sam smogao snage napustiti prije cijelog jednog desetljeća, vraćajući se u nj tek kojiput, nakratko i bez nekog pravog razloga. Više stoga da bar na nekoliko sati vidim stare drugove, moju dobru i pomalo ćaknutu tetku Vukicu, ono nešto provincijskih cura s kojima sam, kako to mladi kažu – hodao, ili si samo utvarao da hodam. Te su već mjesne dame bile na izmaku mladosti, gnjavile su se s poodraslom djecom, sve češće noseći tamnu odjeću koja dobro prikriva debljinu u koju se na koncu pretvara skoro svaka ženska, pa i muška ljepota. Pred samim gradom cesta postaje posve ravna, bez zavoja, diže se i spušta, pa se u automobilu osjećate kao u čamcu što za bure pravilno siječe valove. Ta pravilna dizanja i spuštanja, za kojih kao da nam se svaki čas nešto podiže i spušta u želucu, podsjećala su me na svršetke američkih on the road filmova, gdje se često ponavlja ovakva ista uzbibana putanja, dok preko nje mirno teku slova odjavne špice.
izreke, koje su pripisivali njemu, zapravo dočuo od Vukice, prisvojio ih i stao širiti dalje. Tako je, navodno, bilo i s onom čuvenom izrekom po kojoj su svi popovi lopovi dok je svijeta i vijeka. Vukica je imala čudesnu sposobnost da smisli svu silu takvih svjetonazorskih izreka, te da ih potom, gotovo u istom času i zaboravi. Kolja ih je pak preuzimao te ih širio dalje uz pomoć vlastite karizme, koja im je davala općenitost, razumljivost i uvjerljivost.
