PRvO POGl Avl JE
Rani siječanj 1831.
Nije se pomaknuo kad je čuo da su se iza njega otvorila i tiho zatvorila vrata privatne sobe. Stajao je u tamnoj silueti obojenoga prozora koji je gledao na središnju dvoranu najekskluzivnijeg londonskog igračkog pakla. S podija kluba prozor je izgledao kao zapanjujuće remek-djelo – veliki vitraj koji je prikazivao
Luciferov pad. Ogroman anđeo, šest puta veći od prosječna čovjeka, u sjajnim bojama padao je prema kockarnici kao da ga je u najmračnije kutke Londona bacila nebeska vojska.
Pali anđeo.
Podsjetnik ne samo na ime kluba nego i na to koliko su riskirali oni koji su u njega ušli i ostavljali svoj trag na zelenom plišu, koji su podigli kocku od bjelokosti i gledali u kolo ruleta koje se okretalo u spletu boje i iskušenja.
A kad bi Anđeo po običaju pobijedio, staklo bi podsjetilo one koji su izgubili koliko su nisko pali.
Bourne je gledao stol za piket na drugom kraju kockarnice. –Croix želi još novaca.
Voditelj kockarnice nije se pomaknuo sa svojega mjesta na ulazu u sobu.
– Može.
– Duguje više nego što će ikada moći vratiti.
– Može.
Bourne je okrenuo glavu i susreo se sa zasjenjenim pogledom svojega najvjernijeg zaposlenika. – Što je on spreman založiti za te novce?
– Dvjesto hektara u Walesu.
Bourne je gledao dotičnog lorda koji se znojio i nervozno komešao dok je čekao odluku.
– Daj mu novac. Kad izgubi, pokaži mu izlaz. Njegovo članstvo je ukinuto.
Rijetko je tko sumnjao u njegove odluke, a osoblje Anđela nikada. Voditelj je krenuo prema vratima tiho kao što je i ušao. Prije nego što je izišao, Bourne je rekao: – Justine. Tišina.
– Prvo zemlja.
Tihi škljocaj vrata o dovratnik bio je jedini pokazatelj da je voditelj kockarnice uopće bio tamo.
Trenutak poslije pojavio se na donjem katu i Bourne ga je gledao kako daje znak djelitelju. Gledao je kako se dijele karte i kako grof gubi. Opet.
I opet.
I još jednom.
Bilo je onih koji nisu razumjeli.
Onih koji nisu kockali – koji nisu osjetili užitak pobjede – koji nisu pregovarali sami sa sobom za još jednu partiju, još jedno dijeljenje, još jednu priliku – samo dok ne dođe do sto, tisuću, deset tisuća...
Onih koji nisu poznavali zamaman, euforičan, jedinstven osjećaj spoznaje da je stol vruć, da je noć njihova i da jedna karta može sve promijeniti.
Oni nikada ne bi razumjeli što je grofa od Croixa držalo za stolom i zašto je tako brzo i uporno dizao ulog, dok nije izgubio sve. Opet. Kao da sve što je uložio nikada i nije bilo njegovo.
Bourne je razumio.
Justin je prišao Croixu i diskretno mu nešto šapnuo na uho. Plemić je skočio na nestabilne noge s bijesnim pogledom i ljut i osramoćen krenuo prema voditelju kockarnice.
Pogreška.
Bourne nije mogao čuti što govore. Nije ni trebao. Čuo je to stotinu puta – gledao je kako brojni muškarci gube najprije novac, a zatim strpljenje s Anđelom. S njim.
Gledao je Justina koji je iskoračio i digao ruke u znak opreza. Voditelj je nešto govorio pokušavajući bezuspješno sve dovesti u red. Gledao je druge igrače koji su primijetili metež. Gledao je svojega krupnog partnera Templea kako željan borbe ulazi u okršaj.
Onda je Bourne krenuo prema zidu i povukao prekidač koji je pokrenuo složenu kombinaciju kolotura i poluga, stisnuo zvono ispod stola za piket i privukao pozornost djelitelja.
Dao mu je znak da se Temple te večeri neće boriti.
Umjesto njega borit će se Bourne.
Djelitelj je riječima primirio iznimno snažnoga Templea i kimnuo glavom prema zidu, odakle su ih gledali Bourne i Lucifer, spremni suočiti se s onim što slijedi.
Temple je smrknuto pogledao prema staklu i kimnuo, prije nego što je poveo Croixa kroz gomilu ljudi.
Bourne je izašao iz privatne sobe da bi se s njima našao u malom predvorju odvojenom od glavnoga djela kluba. Croix je psovao kao kočijaš kad je Bourne otvorio vrata i ušao. Okrenuo se prema Bourneu pogleda ispunjena mržnjom.
– Gade jedan. Ne možeš mi to učiniti. Ne možeš uzeti ono što je moje.
Bourne se naslonio na debela hrastova vrata i prekrižio ruke. –Iskopao si vlastiti grob, Croix. Idi kući. I budi zahvalan što neću uzeti više od onoga što si mi dužan.
Croix je bez razmišljanja pojurio kroz malu sobu, a Bourne je krenuo agilnošću koju je malotko očekivao, zgrabio grofovu ruku i izvijao je dok mu lice nije bilo čvrsto pritisnuto uz vrata. Bourne je nekoliko puta protresao mršavog muškarca prije nego
što je rekao: – Dobro razmisli što ćeš sljedeće učiniti. Ne osjećam se velikodušno kao što sam bio maloprije.
– Želim vidjeti Chasea. – Riječi su bile izmumljane u hrast.
– Umjesto toga vidjet ćeš nas.
– Član sam Anđela od početka. Dugujete mi. On mi duguje.
– Naprotiv, ti duguješ nama.
– Dao sam dovoljno novca ovom mjestu...
– Stvarno si velikodušan. Hoćemo li pogledati knjigu i vidjeti
koliko si još dužan? – Croix se primirio. – Aha. Vidim da počinješ shvaćati. Zemlja je sada naša. Neka tvoj odvjetnik ujutro dođe s dokumentima ili ću te sam potražiti. Je li to jasno? – Bourne nije čekao odgovor, nego se odmaknuo i pustio grofa.
– Gubi se van.
Croix se okrenuo prema njima s panikom u pogledu. – Zadrži zemlju, Bourne. Ali ne i članstvo... nemoj uzeti članstvo. Na korak sam od ženidbe. Njezin miraz pokrit će sve moje gubitke, pa i više od toga. Nemoj uzeti članstvo.
Bourne je prezirao jadno moljakanje, skrivenu tjeskobu u riječima. Znao je da Croix ne može odoljeti klađenju. Iskušenju da pobijedi.
Da je Bourne bio imalo suosjećajan, bilo bi mu žao naivne djevojke.
Ali suosjećanje nije bilo jedna od Bourneovih osobina.
Croix je zaprepašteno pogledao Templea. – Temple. Molim te.
Jedna od Templeovih crnih obrva podigla se dok je velikim rukama prelazio preko svojih širokih prsa. – Siguran sam da će te s tako velikim mirazom primiti u jedan od donjih krugova pakla.
Naravno da bi ga primili. Donji krugovi pakla – puni ubojica i varalica – dočekali bi ovog insekta od čovjeka i njegovu lošu sreću raširenih ruku.
– Kvragu i donji krugovi – provalio je Croix. – Što će ljudi misliti? Što trebam učiniti? Platit ću dvostruko... trostruko. Ona ima gomilu novca.
Bourne je prije svega bio poslovni čovjek. – Oženi se djevojkom i plati svoje dugove s kamatama pa ćemo obnoviti tvoje članstvo.
– Što da radim do tada? – Bilo je neugodno slušati kako grof cvili.
– Probaj biti umjereniji – predložio je ležerno Temple.
Olakšanje je učinilo Croixa glupim. – Pravi se javio. Svi znaju što si učinio.
Temple se primirio i prijetećim glasom rekao: – A što to?
Grof je iz očaja nepromišljeno zamahnuo prema Templeu koji je ogromnom rukom zaustavio udarac i sa zlom namjerom povukao omanjeg muškarca prema sebi. – A što to? – ponovio je.
Grof je počeo cviljeti kao dijete. – N-ništa. Žao mi je. Nisam to mislio. Molim te, nemoj me ozlijediti. Molim te, nemoj me ubiti. Otići ću. Odmah. Kunem se. Molim te... N-nemoj me ozlijediti.
Temple je uzdahnuo. – Nisi vrijedan moje energije. – Pustio je grofa.
– Izlazi – rekao je Bourne – prije nego što odlučim da jesi vrijedan moje energije.
Grof je pobjegao iz sobe.
Bourne ga je gledao, popravio nabore na prsluku i izravnao kaput. – Mislio sam da će se unerediti kad si ga zgrabio.
– Ne bi bio prvi. – Temple je sjeo na niski stolac, ispružio noge ispred sebe i prekrižio ih. – Pitao sam se koliko će ti dugo trebati.
Bourne je rukom prešao preko platnene manžete koja je virila ispod kaputa i poravnao komad bijele tkanine, prije nego što se još jednom obratio Templeu pretvarajući se da ne razumije pitanje.
– Da napravim što?
– Da vratiš svoju odjeću u besprijekorno stanje. – Temple se podrugljivo nasmijao. – Ti si poput žene.
Bourne je odmjerio golemog čovjeka. – Žene s izvanrednim desnim krošeom.
Smijanje se pretvorilo u cerenje koje je istaknulo Templeov nos, slomljen i zacijeljen na tri mjesta. – Ne želiš valjda reći da bi me mogao pobijediti u borbi?
Bourne je ispred obližnjeg ogledala gledao kako mu pristaje kravata. – Upravo to želim reći.
– Mogu li te pozvati u ring?
– Kada god želiš.
– Nitko neće ući u ring. Sigurno ne s Templeom. – Bourne i Temple okrenuli su se prema skrivenim vratima na drugom kraju sobe odakle je došao glas i odakle ih je gledao Chase, treći partner u Palom anđelu.
Temple se nasmijao i okrenuo prema Bourneu. – Vidiš? Chase je dovoljno pametan priznati kako mi nisi ravan.
Chase je natočio čašu viskija iz boce na obližnjoj komodi. – To nema veze s Bourneom. Građen si poput kamene tvrđave. Nitko ti nije ravan.
– Riječi su postale ironične. – Nitko osim mene.
Temple se naslonio u stolici. – Kad god želiš da uđemo u ring, Chase, ja ću osloboditi svoj raspored.
Chase se okrenuo prema Bourneu. – Operušao si Croixa.
Gledao je uokolo po sobi. – Kao kad bebi uzmeš slatkiše.
– Pet se godina bavim ovim poslom, a i dalje me iznenađuju muškarci i njihova slabost.
– Ne slabost. Želja za pobjedom je bolest.
Chasea je ta metafora iznenadila. – Temple je u pravu. Ti si žena.
Temple je prasnuo u smijeh i ustao sa sva svoja dva metra. –Moram se vratiti dolje.
Chase je gledao Templea kako ide prema vratima.
– Večeras se još nisi potukao?
Odmahnuo je glavom. – Bourne me preduhitrio.
– Ima još vremena.
– Nada uvijek postoji. – Temple je izašao iz sobe i snažno zalupio vratima, a Chase je natočio još jednu čašu viskija i s njom došao do Bournea koji je usredotočeno gledao u kamin. Prihvatio je ponuđeno piće i otpio velik gutljaj zlatne žestice, uživajući u načinu na koji mu je žarila grlo.
– Imam vijesti za tebe. – Bourne je okrenuo glavu i čekao.
– Vijesti o Langfordu.
Uznemirio se. Devet je godina čekao taj trenutak, što god Chase sada rekao. Devet je godina čekao vijesti o tom čovjeku koji mu je oduzeo prošlost i ono što mu je rođenjem pripadalo.
Njegovu povijest.
Sve.
Langford mu je one noći uzeo sve, svu zemlju i sredstva. Sve osim praznog dvorca i nekoliko jutara zemlje u središtu velikog imanja Falconwella. Dok je gledao kako sve nestaje, Bourne nije mogao shvatiti motive starijeg muškarca – nije znao kakvo je zadovoljstvo pretvoriti posjed u živu i uspješnu stvar. Nije shvaćao koliko bi bolno bilo predati ga beznačajnom dječaku.
Sada, desetljeće poslije, nije ga bilo briga.
Želio je osvetu.
Osvetu koju je čekao.
Trebalo mu je devet godina, ali Bourne je obnovio svoje bogatstvo – udvostručio ga je. Novac od partnerstva u Anđelu zajedno
s nekoliko unosnih ulaganja dali su mu priliku da izgradi posjed koji je bio uz bok najekstravagantnijima u Engleskoj.
Ali nikada nije uspio povratiti ono što je izgubio. Langford je sve držao pod čvrstom kontrolom i nije želio prodati, bez obzira na to koliko su mu nudili ili koliko je moćan bio čovjek koji je dao ponudu. A ponude su davali vrlo moćni ljudi.
Do sada.
– Reci mi.
– Složeno je.
Bourne se okrenuo prema vatri. – Kao i uvijek. – Ali nije svaki dan radio da bi izgradio svoje bogatstvo na posjedima u Walesu, Škotskoj, Devonshireu i Londonu.
Radio je za Falconwell.
Tisuću jutara bogate zelene zemlje koja je nekoć bila ponos markiza od Bournea. Zemlja koju su njegov otac, djed i pradjed nagomilali oko dvorca i koja se prenosila s markiza na markiza.
– Što? – Vidio je odgovor u Chaseovu pogledu prije nego što je on progovorio i grubo opsovao. – Što je učinio s njim?
Chase je oklijevao.
– Ako je to onemogućio, ubit ću ga.
Kao što sam trebao davnih dana.
– Bourne...
– Ne. – Odmahnuo je rukom. – Ovo sam čekao devet godina. Uzeo mi je sve. Sve. Ne znaš ti ništa.
Chaseov pogled susreo se s njegovim. – Znam sve.
Bourne je stao shvativši istinu u tim riječima. Chase je bio taj koji ga je izvukao onda kada je bio najslabiji. On mu je pružio utočište, doveo ga u red i dao mu posao. On ga je spasio.
Ili je barem pokušao spasiti ga.
– Bourne – započeo je Chase oprezno. – Nije ga zadržao.
Duboko u sebi osjetio je hladnu strepnju. – Kako misliš, nije ga zadržao?
– Langford više nije vlasnik zemlje u Surreyju. Protresao je glavom, kao da bi se mogao prisiliti da razumije.
– Tko je vlasnik?
– Markiz od Needhama i Dolbyja.
Desetljeće staro sjećanje vratilo se na spomen imena – krupan muškarac s puškom u ruci hoda kroz blatno polje u Surreyju, prati ga mnoštvo sitnih djevojaka i njihova predvodnica koja je imala najozbiljniji plavi pogled što ga je ikada vidio.
Njegovi susjedi iz djetinjstva, jedna od triju obitelji u svetom trojstvu lokalnoga plemstva.
– Needham ima moju zemlju? Kako ju je dobio?
– Ne bi vjerovao, u kartaškoj igri.
Bourne nije vidio ništa smiješno u toj činjenici. Zapravo, misao da je Falconwell opet ležerno uložen i izgubljen u kartaškoj igri izludila ga je.
– Dovedite ga ovamo. Needhamova igra je écarté. Falconwell će biti moj.
Chase se začudio. – Kladio bi se za njega?
Bourne je odgovorio bez oklijevanja. – Za njega ću učiniti što god je potrebno
– Što god je potrebno?
Bourne je postao sumnjičav. – Što ti znaš a da ja ne znam?
Chase se zbunio. – Zašto to misliš?
– Uvijek znaš više od mene. Uživaš u tome.
– Samo više obraćam pozornost.
Bourne je stisnuo zube. – Bilo kako bilo...
Osnivač Palog anđela pretvarao se da gleda mrlju na rukavu. –Zemlja koja je nekoć bila dio Falconwella... – Moja zemlja.
Chase je zanemario upadicu. – Ne možeš je samo ponovno uzeti.
– Zašto ne?
Chase je oklijevao. – Spojena je... s nečim drugim.
Bourne je u sebi osjetio mržnju. Čekao je cijelo desetljeće na trenutak kada će konačno ponovno spojiti dvorac Falconwell sa svojom zemljom.
– Spojena s čime?
– Prije će biti s kime.
– Nisam raspoložen za tvoje zagonetke.
– Needham je obznanio da će posjedi koji su nekoć bili dio Falconwella biti uključeni u miraz njegove najstarije kćeri.
Bourne je bio šokiran. – Penelope?
– Poznaješ damu?
– Posljednji put vidio sam je prije gotovo dvadeset godina.
Šesnaest. Bila je ondje onoga dana kada je nakon pogreba svojih roditelja kao petnaestogodišnjak napustio Surrey i otišao u novi svijet bez obitelji. Gledala ga je kako ulazi u kočiju i ozbiljna pogleda pratila ga za duge vožnje prilazom daleko od Falconwella.
Nije odvratila pogled dok nije skrenuo na glavnu cestu.
Znao je jer je i on nju gledao.
Bila je njegova prijateljica.
Kada je još vjerovao u prijatelje.
Bila je i najstarija kći dvostrukog markiza s više novca nego što bi ga čovjek mogao u životu potrošiti. Nije imala nikakav razlog tako dugo ostati usidjelica. Trebala bi biti udana s mnoštvom malih aristokrata o kojima bi se brinula.
– Zašto Penelope treba Falconwell za miraz? – Zastao je. – Zašto se već nije udala?
Chase je uzdahnuo. – Bilo bi mi drago kada bi bilo koga od vas Društvo u cjelini zanimalo više od našega mizernog članstva.
Sarah MacLean
– Naše mizerno članstvo je više od pet stotina muškaraca. Svaki od njih dosjea debela poput mog palca, koji je zahvaljujući tvojim partnerima pun informacija.
– Svejedno, ima i pametnijih načina na koje bih mogao provoditi večeri od toga da te učim o svijetu u kojem si rođen.
Bourne je bio sumnjičav. Nije znao da je Chase provodio večeri na bilo koji način osim potpuno sam. – Kojih načina?
Chase se pravio da nije čuo pitanje i otpio je još jedan gutljaj viskija.
– Lady Penelope pronašla je savršenog partnera prije mnogo godina.
– I?
– Zaruke je zasjenila ljubavnica njezina zaručnika.
Bila je to stara priča koju je čuo bezbroj puta, ali Bournea je svejedno obuzeo nepoznat osjećaj zbog pomisli da su djevojku raskinute zaruke možda povrijedile. – Brak iz ljubavi – nasmijao se. –Prije će biti ljepši ili bogatiji kandidat. I to je bilo to?
– Rekli su mi da ju je u godinama nakon toga nekoliko prosaca pokušavalo osvojiti. A ipak je ostala neudana. – Činilo se da Chasea priča sve manje zanima jer je neprestano uzdisao. – Iako pretpostavljam ne zadugo s Falconwellom kao slatkim mamcem. Zbog primamljivosti će prosci nahrupiti.
– Tražit će priliku da ga uzmu prije mene.
– Vjerojatno. Nisi visoko na popisu omiljenih plemića.
– Nisam nigdje na popisu omiljenih plemića. Ali ću svejedno dobiti tu zemlju.
– I spreman si učiniti što god je potrebno da je dobiješ? – Činilo se da se Chase zabavlja.
Bourneu nije promaklo što je njegov partner htio reći.
Na trenutak mu je kroz glavu proletjela mlada i dobra Penelope, posve drukčija od onoga što je on bio. Od onoga što je postao.
Potisnuo je to. Devet je godina čekao ovaj trenutak. Priliku da vrati ono što je stvoreno za njega.
Ono što je naslijedio.
Ono što je izgubio.
Nikada neće biti bliže iskupljenju.
I ništa mu neće stati na put.
– Što god. – Bourne je ustao i pažljivo poravnao kaput. – Ako s time dolazi supruga, neka bude tako.
Vrata su se glasno zalupila za njim.
Chase je nazdravio zvuku i obratio se praznoj sobi.
– Čestitam.
DRUGO POGl Avl JE
Dragi M.
Doista moraš doći doma. Jako je dosadno bez tebe. Ni Victoria ni Valerie nisu dobro društvo za šetnju uz jezero.
Jesi li siguran da moraš ići školu? Čini mi se da je moja guvernanta prilično inteligentna. Sigurna sam da te može naučiti sve što trebaš znati.
Tvoja P. Imanje Needham, rujan 1813.
Draga P.
Bojim se da ti strašna dosada ne gine sve do Božića. Ako je to neka utjeha, ja čak ne smijem ići na jezero. Mogu li predložiti da blizanke poučiš ribolovu?
Siguran sam da moram ići u školu... tvoja guvernanta nije mi naklonjena.
M. Koledž Eton, rujan 1813.
Kasni siječanj 1831.
Surrey
Lady Penelope Marbury, iz plemenite obitelji i dobro odgojena, znala je da bi trebala biti vrlo zahvalna kada je hladnog siječanjskog poslijepodneva, dobrano u dvadeset osmoj godini, primila svoju petu (i vjerojatno posljednju) bračnu ponudu.
Znala je da polovina Londona neće misliti da je pretjerala ako klekne pokraj časnoga gospodina Thomasa Allesa i zahvali njemu i svom stvoritelju na vrlo ljubaznoj i iznimno velikodušnoj ponudi. Uostalom, dotični gospodin bio je naočit, prijazan, imao je sve zube i punu glavu kose – rijetka kombinacija dobrih odlika za „ne tako mladu“ ženu koja iza sebe ima raskinute zaruke i samo nekoliko prosaca.
Također je znala da se njezinu ocu, koji je nedvojbeno već prije blagoslovio ovaj brak – dok je gledala u vrh Thomasove raskošne glave – on sviđa. Markizu od Needhama i Dolbyja sviđao se „taj Tommy Alles“ od onoga dana kada je prije dvadesetak godina kao dječak u staji njezine rodne kuće zasukao rukave, čučnuo i pomogao okotiti jednog od markizovih omiljenih lovačkih pasa.
Tommy je od toga dana bio dobar momak.
Momak kakvog bi njezin otac volio imati za sina, to je Penelope oduvijek mislila. Naravno, da je umjesto pet kćeri imao sina.
Tu je bila i činjenica da će Tommy jednoga dana postati vikont, bogat vikont. Kao što je Penelopeina majka nedvojbeno govorila iza vrata salona, gdje je nedvojbeno stajala i u tihom očaju promatrala taj prizor:
Prosjaci ne mogu birati, Penelope.
Penelope je to znala.
Zato je, kada je vidjela nježan pogled smeđih očiju ovoga „dječaka sad muškarca“ i dragog prijatelj kojeg je poznavala cijeli život, shvatila da je to sigurno najvelikodušnija bračna ponuda koju će ikada dobiti i da bi trebala reći da. Glasno.
Ali nije rekla.
Umjesto toga upitala je: – Zašto?
Tišinu koja je uslijedila prekinuo je dramatičan upit iza vrata salona: – Što ona to radi? – U Tommyjevu pogledu vidjelo se da se zabavlja i kako nije nimalo iznenađen.
– Zašto ne? – Odgovorio je prijateljski i brzo dometnuo: – Oduvijek smo prijatelji, uživamo u zajedničkom druženju, ja trebam suprugu, ti trebaš supruga.
Razlozi za ženidbu koje je naveo i nisu se činili tako strašnima.
Ali svejedno: – Ja sam slobodna već devet godina, Tommy. Imao si sve to vrijeme zaprositi me.
Tommy je bio posramljen, prije nego što se nasmiješio, izgledao je poput morskoga psa. – To je istina. I nemam dobro opravdanje zašto sam čekao, osim... pa, sretan sam što mogu reći da sam se opametio, Pen.
Nasmiješila mu se. – Koješta. Nikada se nećeš opametiti. Zašto ja, Tommy? – Navaljivala je. – Zašto sada, Tommy?
Kada se nasmijao na ta pitanja, to nije bio njegov široki, veseli, prijateljski osmijeh. Bio je to nervozan osmijeh. Tako se uvijek smijao kad nije želio odgovoriti na pitanje. – Vrijeme je da se skrasim – rekao je, a onda nagnuo glavu i uz širok osmijeh nastavio: – Hajde, Pen. Hoćemo li pokušati?
Penelope je već dobila četiri bračne ponude i zamišljala je bezbrojne druge prosidbe na bezbroj načina. Od veličanstvenog, dramatičnog prekida bala do intimne, divne prosidbe u osamljenoj sjenici usred ljeta u Surreyju. Zamišljala je izjave ljubavi i vječne strasti, obilje njezina omiljenog cvijeta (božura), deke koje se ljupko prostiru preko polja divljih tratinčica, divan okus šampanjca na jeziku, dok cijeli London nazdravlja njezinoj sreći. Ruke svojega zaručnika dok mu se baca u zagrljaj i uz uzdah govori: – Da... Da!
Sve su to bile maštarije i znala je da se nijedna od njih vjerojatno neće ostvariti. Dvadesetosmogodišnju usidjelicu i nisu baš opsjedali udvarači.
Ali sigurno nije pretjerivala kad se nadala nečemu više od: –Hoćemo li pokušati?
Tiho je uzdahnula ne želeći uzrujati Tommyja koji je očito davao sve od sebe. Ali oduvijek su bili prijatelji, a Penelope nije htjela unositi laži u njihovo prijateljstvo. – Žališ me, zar ne?
Raširio je oči. – Što? Ne! Zašto bi rekla takvo što?
Nasmiješila se. – Jer je istina. Žališ svoju jadnu prijateljicu usidjelicu. I spreman si žrtvovati vlastitu sreću kako bi bio siguran da ću se udati.
Uputio joj je ogorčen pogled, onakav kakav može uputiti samo vrlo drag prijatelj, uhvatio je za ruke i ljubio njezine prste. – Koješta. Vrijeme je da se oženim, Pen. Ti si moja dobra prijateljica. – Zastao je i pogledao je tako posramljeno da se nije mogla ljutiti na njega. – Zabrljao sam, zar ne?
Morala se nasmijati. – Da, malo jesi. Trebao bi mi iskazivati vječnu ljubav.
Izgledao je sumnjičavo. – Ljubiti ruke i tome slično?
Osmijeh je postao cerekanje. – Upravo tako. I možda mi napisati sonet.
– O, lijepa lady Penelope... Molim vas, razmislite o tome da se za me udate?
Nasmijala se. Tommy ju je uvijek znao nasmijati. Bila je to dobra osobina. – Doista bijedan pokušaj, moj gospodine.
Napravio je grimasu. – Pretpostavljam da ti ne mogu uzgojiti novu pasminu psa? Nazvati je Lady P?
– Stvarno romantično – rekla je – ali to bi potrajalo, zar ne?
Neko vrijeme uživali su u zajedničkom društvu, a onda je odjednom ozbiljno rekao: – Molim te, Pen. Dopusti mi da te zaštitim.
Bilo je čudno to što je rekao, ali nije uspio u svim ostalim dijelovima bračne ponude pa više nije birao riječi.
Umjesto toga ozbiljno je razmišljala o ponudi.
Bio je njezin najstariji prijatelj. Barem jedan od njih.
Onaj koji je nije napustio.
Nasmijavao ju je i bio joj je vrlo, vrlo drag. On je bio jedini muškarac koji je nakon njezinih katastrofalnih raskinutih zaruka nije napustio. Sigurno mu je već i to bila preporuka.
Trebala bi reći da.
Reci to, Penelope.
Trebala bi postati lady Thomas Alles, dvadesetosmogodišnjakinja i u posljednji tren spašena od vječnosti usidjelištva.
Reci: „Da, Tommy. Udat ću se za tebe. Baš lijepo što si pitao.“
Trebala bi.
Ali nije.
Dragi M.
Moja guvernanta ne voli jegulje. Sigurno je dovoljno obrazovana da shvati kako te to što si došao noseći jednu ne čini lošom osobom.
Preziri grijeh, ne grešnika.
Tvoja P.
P. S. Tommy me je posjetio prošloga tjedna i išli smo u ribolov. On je službeno moj najdraži prijatelj.
Imanje Needham, rujan 1813.
Draga P.
To zvuči kao propovijed župnika Comptona. Bila si pažljiva u crkvi. Razočaran sam.
M.
P. S. Nije.
Koledž Eton, rujan 1813.
Zvuk velikih hrastovih vrata koja su se zatvorila za Thomasom još uvijek je odjekivao predvorjem dvorca Needhama kad se Penelopeina majka pojavila na podestu prvoga kata, stubište iznad mjesta gdje je stajala Penelope.
– Penelope! Što si učinila? – Lady Needham pojurila je niz široko središnje stubište kuće, a za njom su išle Penelopeine sestre Olivia i Philippa i tri lovačka psa njezina oca.
Penelope je duboko udahnula i okrenula se prema majci. – Dan je bio doista miran – rekla je ležerno i krenula prema blagovaonici. Znala je da će je majka slijediti. – Napisala sam pismo rođakinji
Catherine; jesi li znala da još uvijek boluje od one strašne prehlade kojom se zarazila prije Božića?
Pippa se zahihotala. Lady Needham nije.
– Briga me za tvoju rođakinju Catherine! – rekla je markiza.
Visina njezina glasa rasla je u skladu s njezinom nervozom.
– To je prilično neljubazno; nitko ne voli prehladu. – Penelope je otvorila vrata blagovaonice i vidjela da njezin otac već sjedi za stolom, još uvijek u svom odijelu za lov, i dok čeka ženski kontingent kućanstva, tiho čita Post. – Dobra večer, oče. Jeste li imali dobar dan?
– Vani je vraški hladno – rekao je markiz od Needhama i Dolbyja, ne skidajući pogled sa svojih novina. – Mislim da sam spreman za večeru. Nešto toplo.
Penelope je pomislila da njezin otac uopće nije spreman za ono što će se dogoditi tijekom tog obroka, ali je svejedno odgurnula bigla sa stolice i sjela na svoje mjesto lijevo od markiza i nasuprot sestrama, koje su širom otvorenih očiju znatiželjno čekale što će se dogoditi. Prostrla je svoj ubrus praveći se da ništa ne zna.
– Penelope! – Lady Needham stajala je uspravno na vratima blagovaonice stisnutih šaka, zbunjujući slugu koji je nepomično stajao i razmišljao treba li poslužiti večeru ili ne. – Thomas je zaprosio!
– Da. Bila sam prisutna – rekla je Penelope. Pippa je podigla pehar s vodom kako bi sakrila svoj podrugljiv osmjeh.
– Needhame! – Lady Needham odlučila je da joj je potrebna dodatna podrška. – Thomas je zaprosio Penelope!
Lord Needham odložio je novine. – Je li? Uvijek mi se sviđao taj Tommy Alles. – Pogledao je svoju najstariju kćer i rekao: – Je li tako, Penelope?
Penelope je duboko udahnula. – Ne baš, oče.
– Nije pristala! – Ton glasa kojim je govorila njezina majka bio je prikladan samo za srcedrapajuća žalovanja ili grčki zbor. Iako je očito imao dodatnu svrhu da izazove pasji lavež.
Kad su ona i psi završili sa svojim jadikovkama, lady Needham prišla je stolu, njezina koža bila je prošarana točkicama kao da je prošla kroz polje bodljikavog bršljana.
– Penelope! Prosidbe bogatih i slobodnih mladića ne rastu na drveću!
Osobito ne u siječnju, po mojemu mišljenju. Penelope je znala da je bolje ne reći što misli.
Kada je sluga krenuo posluživati juhu kojom je trebao započeti večernji obrok, lady Needham srušila se na stolicu i rekla: – Odnesi to! Tko može jesti u ovakvom trenutku?
– Zapravo sam prilično gladna – naglasila je Olivia, a Penelope se suzdržavala smijeha.
– Needhame!
Markiza je uzdahnula i pogledala Penelope. – Odbila si ga?
– Ne baš – ogradila se Penelope.
– Nije pristala! – vrisnula je lady Needham.
– Zašto ne?
Pitanje je bilo na mjestu. Sigurno bi svi za stolom željeli znati odgovor. Čak i Penelope.
Samo što ga nije imala. Bar ne dobar. – Htjela sam razmisliti o ponudi.
– Ne budi glupa. Prihvati ponudu – rekao je lord Needham, kao da je to tako jednostavno, i mahnuo slugi da donese juhu.
– Možda Penny ne želi prihvatiti Tommyjevu ponudu – istaknula je Pippa, a Penelope je došlo da poljubi svoju logičnu mlađu sestru.
– Ne radi se o želji ili nečemu drugom – rekla je lady Needham. – Radi se o tome da se proda kada se može.
– Kakav dražestan stav – zajedljivo je rekla Penelope i jako se trudila ostati smirena.
– Pa istina je, Penelope. Thomas Alles jedini je muškarac iz društva očito spreman kupiti te.
– Da se bar možemo sjetiti bolje metafore od kupnje i prodaje – rekla je Penelope. – I doista mislim da me on ne želi oženiti, kao što se i ja ne želim udati za njega. Mislim da je samo ljubazan.
– Nije samo ljubazan – rekao je lord Needham, ali prije nego što je Penelope uspjela preispitati tu pronicljivost, lady Needham ponovno je govorila.
– Ne radi se o želji za udajom, Penelope. To vrijeme odavno je prošlo. Moraš se udati! A Thomas je spreman oženiti te! Nisi dobila ponudu četiri godine! Ili si to zaboravila?
– Zaboravila sam, majko. Puno vam hvala što ste me podsjetili.
Lady Needham se rugala. – Pretpostavljam da želiš biti duhovita?
Olivia je bila iznenađena, kao da je sama pomisao da bi njezina najstarija sestra mogla biti duhovita bila nevjerojatna. Penelope se odupirala potrebi da obrani svoj smisao za humor koji je smatrala besprijekornim.
Naravno da nije zaboravila. Bilo je to stvarno teško zaboraviti jer ju je majka često podsjećala na njezino bračno stanje. Iznenadilo ju je što markiza nije znala koliko je točno dana i sati prošlo od prosidbe o kojoj su razgovarali.
Uzdahnula je. – Ne želim biti duhovita, majko. Jednostavno... nisam sigurna da se želim udati za Thomasa. Ili za bilo koga drugoga tko nije siguran da želi oženiti mene.
– Penelope! – uzviknula je majka. Tvoje želje sada nisu najvažnije!
Naravno da nisu bile. Brak nije tako funkcionirao.
– Zbilja... Kako uistinu besmisleno! – Nastala je stanka dok se markiza pokušavala pribrati i pronaći riječi. – Penelope... ne postoji nitko drugi! Tražili smo! Što će biti s tobom? – Elegantno je pala natrag u stolicu, ruke na čelu u dramatičnoj gesti na koju bi bila ponosna svaka glumica na londonskoj pozornici. – Tko će te uzeti?
Pitanje je bilo na mjestu i o njemu je Penelope vjerojatno trebala pomnije razmisliti prije nego što je otkrila da nije sigurna u svoju bračnu budućnost. Ali nije baš odlučila tako nešto objaviti, barem ne dok to nije učinila.
Sada se činilo kao da je to najbolja odluka koju je donijela nakon dužeg vremena.
Stvar je bila u tome da je Penelope u posljednjih devet godina imala dosta prilika da je „uzmu“. Nekad je bila glavna tema u visokom društvu – privlačna, dobra vladanja, elokventna, dobro odgojena, savršeno... savršena.
Bila je čak i zaručena. Za jednako savršenu drugu stranu.
Da, bio bi to savršen spoj, da on nije bio potpuno zaljubljen u drugu.
Penelope je zbog skandala raskinula zaruke prije nego što ju je ostavio. Zapravo, prije bi se moglo reći da joj je to bio poticaj.
Majci to sigurno ne bi rekla.
– Penelope! – Markiza se ponovno uspravila i tužno gledala svoju najstariju kćer. – Odgovori mi! – Ako nije Thomas, tko je onda? Što misliš tko će te uzeti?
– Čini se da ću ja uzeti sama sebe.
Olivia je uzdahnula. Pippa je zastala, zadržavši žlicu na pola puta prema ustima.
– Oh! Oh! – Markiza se još jednom srušila. – Ne možeš to misliti! Ne budi smiješna! – Panika i nelagoda miješali su se u glasu lady Needham. – Ti si od čvršćeg kova nego usidjelice! Ajme! Nemoj me tjerati da razmišljam o tome! Usidjelica!
Penelope je mislila da su zapravo usidjelice bile od čvršćeg kova nego ona, ali se suzdržala kazati to majci, koja je u krajnjem očaju gotovo pala sa stolice.
Markiza je bila uporna. – A što je sa mnom? Nisam rođena biti majka usidjelice! Što će oni misliti? Što će oni reći?
Penelope je jako dobro znala što su već mislili. Što su već govorili.
– Nekada si, Penelope, trebala biti potpuno drugo od onoga što si postala! A ja sam trebala biti majka vojvotkinje!
I pojavila se. Utvara koja je stajala između lady Needham i njezine najstarije kćeri.
Vojvotkinja.
Penelope se pitala hoće li joj majka ikada oprostiti raskid zaruka... kao da je za to ona bila kriva. Duboko je udahnula, pokušavši zadržati razuman ton. – Majko, vojvoda od Leightona bio je zaljubljen u drugu ženu...
– Pravi skandal!
Koju je neizmjerno volio. Čak i sada, osam godina poslije, Penelope je osjetila zavist... ne zbog vojvode, nego zbog te emocije. Zatomila je taj osjećaj.
– Skandal ili ne, ta lady je vojvotkinja od Leightona. A tu titulu, ako smijem dodati, nosi osam godina, tijekom kojih je svom suprugu rodila budućeg vojvodu od Leightona i još troje djece.
– Trebao bi biti tvoj suprug! Trebala bi biti tvoja djeca!
Penelope je uzdahnula. – Što sam trebala učiniti?
Markiza je ponovno skočila. – Pa mogla si se malo više potruditi! Mogla si prihvatiti bilo koju ponudu nakon vojvodine. – Opet se smirila. – Bilo ih je četiri! Dva grofa – nabrajala je, kao da je Penelope možda zaboravila neku od bračnih ponuda. – Potom George Hayes! I sada Thomas! Budući vikont! Mogla bih pristati na budućeg vikonta.
– Baš jako velikodušno od vas, majko.
Penelope je sjela u svoju stolicu. Valjda je to bila istina. Sam je Bog znao da su je učili kako se mora jako truditi naći supruga.
Koliko god se netko mogao truditi a da se ne čini kao da se previše trudi.
Ali u posljednjih nekoliko godina nije bila u tome svim svojim srcem. Ne zapravo. Prvu godinu nakon raskinutih zaruka bilo je lako govoriti samoj sebi da je nije briga za brak jer je bila upletena u skandal i nitko nije pokazivao zanimanje za takvu nevjestu.
Nakon toga bilo je nekoliko ponuda i sve su bile od muškaraca sa skrivenim motivima koji su žarko željeli oženiti kćer markiza od Needhama i Dolbyja, bilo zbog svoje političke karijere ili zbog svoje financijske budućnosti, pa markizu nije previše smetalo kad je Penelope te ponude pristojno odbila.
Nije mu bilo važno zašto je rekla ne.
Nije mu palo na pamet da je možda rekla ne jer je vidjela kakav bi brak mogao biti. Jer je vidjela kako vojvoda od Leightona s ljubavlju gleda u oči svoje vojvotkinje. Vidjela je da bi brak mogao biti nešto više kad bi samo imala dovoljno vremena to pronaći. Ali
dok je samoj sebi govorila da čeka nešto više, nekako je propustila svoju priliku. Postala je prestara, previše obična, nedovoljno dobra.
I dok je danas gledala Tommyja – koji joj je bio samo drag prijatelj – kako nudi da provede ostatak života s njom, iako ga taj brak uopće nije zanimao... jednostavno nije mogla reći da.
Nije mogla uništiti njegove prilike za nešto više.
Bez obzira na to koliko su njezine bile očajne.
– Ajme! – Jadikovanje je opet počelo. – Misli na svoje sestre! Što će biti s njima?
Penelope je pogledala svoje sestre koje su pratile razgovor kao da je riječ o badmintonu. Njezine sestre bit će dobro. – Društvo će se morati zadovoljiti mlađim, ljepšim Marburyjevim kćerima. Ako se uzme u obzir činjenica da su dvije udane Marburyjeve kćeri grofica i barunica, mislim da će sve biti u redu.
– Hvala nebesima na izvrsnim partnerima koje blizanke imaju.
Izvrsno nije bila riječ kojom bi Penelope opisala Victorijin ili Valerijin brak koji su bili sklopljeni samo zbog titule i miraza.
Ali njihovi supruzi bili su razmjerno bezazleni i barem diskretni sa svojim aktivnostima izvan bračnog kreveta, tako da Penelope nije imala tu što reći.
Bez obzira na to. Njezina majka srljala je dalje. – A što je s tvojim jadnim ocem? Kao da si zaboravila kako se tvoj otac mučio s punom kućom djevojčica! Bilo bi drukčije da si bila dječak, Penelope. Ali on je ozbiljno zabrinut za tebe!
Penelope se okrenula i pogledala oca, koji je u krem juhu umočio komad kruha i njime nahranio velikoga crnog psa, koji je sjedio pokraj njegove lijeve ruke i zurio u njega, a iz njuške mu je visio ružičast jezik. Ni čovjek ni zvijer nisu izgledali ozbiljno zabrinuti. – Majko, ja... – I Philippa! Lord Castleton pokazao je zanimanje za nju. Što je s Philippom?
Penelope je bila zbunjena. – Što je s Philippom?
– Upravo tako! – Lady Needham dramatično je mahala bijelim ubrusom.
– Što je s Philippom?
Penelope je uzdahnula i okrenula se prema sestri. – Pippa, misliš li da će to što sam ja odbila Tommyja utjecati na prosidbu lorda Castletona?
Pippa je odmahnula glavom širom otvorenih očiju. – Mislim da neće. A kad bi i utjecalo, ja iskreno ne bih bila očajna. Castleton je malo... pa, nezanimljiv.
Penelope bi upotrijebila riječ neinteligentan, ali je prihvatila Pippinu pristojnost.
– Nemoj biti tako budalasta, Philippa – rekla je markiza – lord Castleton je grof. Prosjaci ne mogu birati.
Penelope je stisnula zube kad je čula majčinu omiljenu izreku koju je upotrebljavala kada bi govorila o potencijalnim supruzima svojih neudanih kćeri. Pippa je pogledala majku. – Nisam znala da prosim.
– Naravno da to radiš. Sve vi to radite. Čak su i Victoria i Valerie morale prositi. Skandal ne može jednostavno nestati.
Penelope je znala što te riječi znače, iako nisu bile jasno izgovorene. Penelope je kriva za sve.
Osjećala je grižnju savjesti, ali ju je pokušala ignorirati jer je znala da se ne bi trebala osjećati krivom. Znala je da to nije bila njezina krivnja.
Osim što je možda bila.
Potisnula je misao. Nije bila. Volio je drugu.
Ali zašto nije volio nju?
To pitanje si je iznova postavljala te davne zime kada se skrivala ovdje na selu i čitala žuti tisak, svjesna da je on izabrao neku
ljepšu, šarmantniju, uzbudljiviju od nje. Svjesna da je on bio sretan, a ona... neželjena.
Nije ga voljela. Nije ni mislila na njega.
Ali ipak ju je boljelo.
– Nemam namjeru prositi – Olivia se pridružila razgovoru. –Ovo je moja druga sezona. Lijepa sam i šarmantna i imam jako velik miraz. Toliko velik da ga nijedan muškarac ne bi mogao propustiti.
– O, da. Vrlo šarmantno – rekla je Pippa, a Penelope je pogledala u tanjur kako bi sakrila osmijeh.
Olivia je shvatila sarkazam. – Smijte se koliko hoćete, ali ja znam koliko vrijedim. Neću dopustiti da mi se dogodi ono što se dogodilo Penelope. Naći ću si pravog aristokrata.
– Lijep plan, dušo. – Lady Needham blještala je od ponosa.
Olivia se nasmiješila. – Hvala nebesima da sam izvukla pouku od tebe, Penny.
Penelope se morala obraniti. – Nisam ga ja otjerala, Olivia. Otac je raskinuo zaruke zbog skandala Leightonove sestre.
– Glupost. Da te je Leighton želio, borio bi se za tebe. Ne bi ga bilo briga za skandal – usprotivila se njezina najmlađa sestra. Baš je bila naivna. – Ali nije… Nije te želio… na to mislim. Vjerojatno se nije ni borio za tebe. Mogu pretpostaviti da to nije učinio jer se nisi dovoljno trudila zaokupiti njegovu pozornost.
Kao najmlađa sestra, Olivia nikad nije razmišlja o tome da bi njezine uvijek mrvicu preiskrene riječi mogle nekoga povrijediti. Ni ovo sada nije bilo iznimka. Penelope se ugrizla za obraz, trudeći se ne vrisnuti: Volio je drugu! Ali znala je prepoznati uzaludan trud. Žene su uvijek bile krive za raskinute zaruke. Čak i kada je dotična žena bila tvoja starija sestra.
– Da! O, Olivia, ovo ti je prva sezona, a već si tako pronicljiva, draga – rekla je lady Needham razdragano, a onda je počela jadikovati: – I ne zaboravi druge.
Činilo se da su svi zaboravili da se nije željela udati za druge. No Penelope je i dalje osjećala da bi se trebala braniti. – Možda ste zaboravili da sam danas dobila bračnu ponudu.
Olivia je prezrivo odmahnula rukom. – Ponudu od Tommyja. To nije dobra ponuda. Samo bi netko malouman pomislio da je pitao zato što se želi oženiti.
Uvijek se moglo računati na to da će Olivia reći istinu.
– Zašto ju je zapravo zaprosio? – umiješala se Pippa, a Penelope je bila sigurna da nije željela da pitanje zvuči grubo. Naposljetku, ona je prije sat vremena Tommyju i sebi postavila to isto pitanje.
Voljela bi reći: Zato što me voli.
Ali to baš nije bila istina. Voljela bi to reći. Ali ne o Tommyju. I zato nije rekla da.
U svim godinama nikada nije ni zamišljala da bi se mogla udati za Tommyja.
Nikada nije bio onaj o kojem je sanjala.
– Nije važno zašto je pitao – umiješala se lady Needham. – Važno je da je bio spreman oženiti Penelope! Da joj je bio spreman dati dom i ime i brinuti se za nju kao što se vaš otac brinuo svih ovih godina! – Odmjerila je Penelope pogledom. – Penelope, moraš misliti, dušo! Što će biti kada tvoj otac umre?
Lord Needham podigao je pogled s fazana. – Molim?
Lady Needham odmahnula je rukom kao da nije imala vremena razmišljati o osjećajima svojega supruga i nastavila je podbadati: – On neće živjeti vječno, Penelope! Što onda?
Penelope nije mogla shvatiti zašto je to na bilo koji način važno. – Pa, pretpostavljam da će to biti jako tužno.
Lady Needham razočarano je odmahnula glavom. – Penelope!
– Majko, iskreno nemam pojma što želiš reći.
– Tko će se brinuti za tebe? Kada tvoj otac umre?
– Namjerava li otac uskoro umrijeti?
– Ne – kazao je otac.
– Nikad se ne zna! – dometnula je markiza sa suzama u očima.
– O, Bože... – lordu Needhamu je prekipjelo. – Ne umirem. I prilično me vrijeđa što si to tako nonšalantno rekla. – Okrenuo se prema Penelope. – A što se tebe tiče, ti ćeš se udati.
Penelope se usprotivila. – Ovo nije srednji vijek, oče. Ne možete me prisiliti da se udam za nekoga za koga se ne želim udati.
Lorda Needhama nisu previše zanimala ženska prava. – Imam pet kćeri i nijednog sina i proklet bio ako dopustim da bilo koja od vas ostane neudana i prepuštena sama sebi dok onaj moj glupi nećak vodi moj posjed u propast. – Odmahnuo je glavom. – Pobrinut ću se da se udaš, Penelope. Da se dobro udaš. I vrijeme je da se prestaneš natezati i prihvatiš prosidbu.
Penelope je bila zaprepaštena. – Mislite da sam se natezala?
– Penelope, pazi na jezik. Molim te.
– Majko, morate priznati da je on to prvi rekao – istaknula je Pippa.
– Nebitno! Nisam vas odgojila da govorite kao običan... običan... ma, znate.
– Naravno da se natežeš. Prošlo je osam godina od fijaska s Leightonom. Ti si kći dvostrukog markiza koji je bogat kao Mida.
– Needhame! Kako drsko!
Lord Needham gubio je strpljenje. – Ne znam što čekaš, ali znam da sam ti predugo udovoljavao zanemarujući činjenicu da vam je fijasko s Leightonom zagorčao život. – Penelope je pogledala sestre koje su pognule glave. Osjetila je krivnju kad je njezin otac nastavio: – Dosta mi je toga. Udat ćeš se ove sezone, Penny.
Penelopeino grlo radilo je kao ludo i činilo joj se da je u njemu čvor piljevine zbog kojega ne može gutati. – Ali... Tommy je jedini koji me je zaprosio u posljednje četiri godine.
–Tommy je tek početak. Sada će te početi prositi.
U očima svojega oca dovoljno je puta vidjela potpunu sigurnosti i znala je da je u pravu.
Pogledala ga je ravno u oči. – Zašto?
– Zato što sam u tvoj miraz dodao Falconwell. – Rekao je to onako kako bi netko rekao nešto poput: Malo je hladno. Ili: Ova ribu treba još posoliti. Kao da će svatko za stolom jednostavno prihvatiti te riječi kao istinite. Kao da se prema njemu neće okrenuti četiri glave i gledati ga zaprepašteno i u čudu. – O! Needhame! – Lady Needham opet je počela.
Penelope nije skidala pogled s oca. – Što si rekao?
Sjećanje je navrlo. Nasmijani tamnokosi dječak koji se drži za granu ogromne vrbe, pruža ruku i poziva Penelope da mu se pridruži u njegovu skrovištu.
Treći član trija.
Falconwell je bio Michaelov.
Iako mu nije pripadao cijelo desetljeće, ona će ga uvijek smatrati njegovim. Nije bilo pravedno da je nekim čudom sada bio njezin. Sva ta prekrasna, plodna zemlja, sve, osim kuće i neposrednog zemljišta – sve osim nasljedstva.
Michaelova nasljedstva.
Sada njezina.
– Kako si dobio Falconwell?
– Nije važno kako – rekao je markiz, ne podigavši pogled sa svojega jela.
– Ne mogu ti dopustiti da nastaviš ugrožavati uspjeh svojih sestara na bračnom tržištu. Moraš se udati. Nećeš biti usidjelica do kraja života. Falconwell će to zajamčiti. A čini se da već i jest. Ako
ti se ne sviđa Tommy, već imam mnogo pisama zainteresiranih muškaraca iz cijele Britanije.
Muškaraca koji su željeli Falconwell.
Dopusti mi da te zaštitim.
Tommyjeve čudne riječi sada su imale smisla. Ponudio se da je zaštiti od hrpe bračnih ponuda koje će pristizati zbog njezina miraza. Ponudio se jer joj je bio prijatelj. I ponudio se zbog Falconwella. Na drugoj strani Falconwella nalazio se mali komad zemlje koji je pripadao vikontu Langfordu. Jednom će biti Tommyjev, a ako se ona uda za njega, moći će ga spojiti s Falconwellom.
– Naravno! – umiješala se Olivia. – To sve objašnjava!
Nije joj rekao.
Penelope je znala da on nije stvarno zainteresiran za ženidbu, ali sad kada je imala dokaz za to, nije joj baš bilo drago. Ostala je usredotočena na svojega oca. – Miraz. On je javan?
– Naravno da je javan. Koja je korist od utrostručavanja vrijednosti miraza svoje kćeri ako ga ne učiniš javnim? – Penelope je vilicom promiješala kašu od repe, željela je biti bilo gdje samo ne za tim stolom, u tom trenutku, kada je otac rekao: – Nemoj biti tako jadna. Zahvali zvijezdama što ćeš napokon imati supruga. S Falconwellom u mirazu, mogla bi osvojiti princa.
– Već sam se umorila od prinčeva, oče.
– Penelope! Nitko se ne umara od prinčeva! – dometnula je njezina majka.
– Ja bih voljela upoznati princa – umiješala se Olivia i zamišljeno žvakala.
– Ako Penelope ne želi Falconwell, ja ću ga rado uzeti kao dio svojega miraza.
Penelope je pogledala najmlađu sestru. – Da, vjerujem da bi, Olivia. Ali sumnjam da će ti trebati. – Olivia je imala istu svijetlu kosu, blijedu put i plave oči kao Penelope, ali je za razliku
od nje, koja je izgledala kao mlaka voda, Olivia bila veličanstveno lijepa. Žena koja je samo trebala pucnuti prstima i muškarci bi dotrčali.
Najgore od svega bilo je što je to znala.
– Trebaš ga. Pogotovo sad – rekao je pragmatično lord Needham prije nego što se opet okrenuo prema Penny. – Nekada si bila dovoljno mlada da privučeš pozornost pristojna muškarca, ali to je vrijeme davno prošlo.
Penelope je željela da se jedna od njezinih sestara uključi u svađu i brani je. Da proturječi ocu. Da možda kaže: Penelope to ne treba. Netko divan doći će i zaljubiti se u nju. Na prvi pogled. Očito.
Ignorirala je nalet tuge koji je osjetila zbog olakog prihvaćanja riječi. Penelope je u očevu pogledu vidjela istinu. Sigurnost. I nedvojbeno je znala da će se udati prema očevoj želji, kao da je ovo srednji vijek, a on je dijelio komadić svojega feuda.
Samo što nije dijelio ništa. – Kako je moguće da Falconwell sada pripada markizu od Needhama i Dolbyja?
– To te ne bi trebalo brinuti.
– Ali me brine – navaljivala je Penelope. – Gdje ste ga dobili? Zna li Michael?
– Ne znam – rekao je markiz dok je podizao čašu vina. – Pretpostavljam da je samo pitanje vremena kada će doznati.
– Tko zna što Michael zna – narugala se njezina majka. – Nitko iz uglađenog društva godinama nije vidio markiza od Bournea. Ne otkako je nestao zbog skandala. Ne otkako je od Tommyjeva oca izgubio sve.
Penelope je odmahnula glavom. – Jeste li mu ga pokušali vratiti?
– Penelope! Ne budi nezahvalna! – zaprepastila se markiza.
– Dodavanje Falconwella u tvoj miraz sjajan je primjer očeve velikodušnosti!
Sjajan primjer očeve želje da se riješi svoje problematične kćeri.
– Ja ga ne želim.
Znala je da su te riječi laž čak i dok ih je izgovarala. Naravno da ga je željela. Zemlje oko Falconwella bile su plodne i pune života i sjećanja na njezino djetinjstvo. Sjećanja na Michaela. Nije ga vidjela godinama – bila je dijete kad je napustio Falconwell i nisu je još ni predstavili društvu kad se o njegovu skandalu pričalo među londonskim aristokratima i slugama iz Surreyja. Sada bi za njega čula samo kroz zanimljive tračeve od iskusnijih žena iz visokog društva. Jednom je od jedne posebno brbljive skupine žena u salonu za dame čula da je u Londonu i da tamo vodi igrački pakao, ali nikada nije pitala gdje jer je instinktivno znala da dame poput nje ne posjećuju mjesto gdje se Michael sakrio kad je pao u nemilost.
– Nemaš izbora, Penelope. Moj je. A uskoro će pripasti tvome suprugu. Muškarci iz cijele Britanije doći će iskoristiti priliku da ga dobiju. Udaj se za Tommyja sad ili za jednog od njih kasnije ako želiš. Ali ove sezone ćeš se udati. – Naslonio se u stolicu i stavio ruke na svoj široki pojas.
– Jednoga dana zahvalit ćeš mi.
Ove sezone ćeš se udati.
– Zašto ga nisi vratio Michaelu?
Needham je uzdahnuo, bacio ubrus i ustao od stola. Razgovor je bio dokončan. – Nije vodio računa o njemu otpočetka – rekao je jednostavno prije nego što je izašao iz sobe zajedno s lady Needham koja ga je pratila u stopu.
Možda ga je posljednji puta vidjela prije šesnaest godina, ali dio nje još uvijek je smatrao Michaela Lawlera, markiza od Bournea, dragim prijateljem i nije joj se svidjelo to što je njezin otac govorio o njemu kao da je bezvrijedan i nebitan.
Ali ona nije stvarno poznavala Michaela – ne kao muškarca.
Kada bi si dopustila da o njemu razmišlja, češće nego što bi voljela priznati, on nije bio dvadesetjednogodišnjak koji je izgubio sve u glupoj igri na sreću.
Ne, u njezinim mislima Michael je ostao prijatelj iz djetinjstva – prvi kojeg je ikada imala – dvanaestogodišnjak koji ju je vodio kroz blatni krajolik iz jedne pustolovine u drugu, smijao se kada ne bi smio, sve dok se i ona ne bi počela smijati s njim, koji je blatom mazao koljena u vlažnim poljima između njihovih kuća i u ljetnim jutrima bacao joj kamenčiće na prozor, prije nego što bi krenuo u ribolov na jezero koje je okruživalo Needhamove i Bourneove zemlje.
Pretpostavljala je da je to jezero sada dio njezina miraza.
Michael bi trebao tražiti dopuštenje njezina supruga da ondje peca.
Pomisao bi bila smiješna da nije bila tako... pogrešna.
Činilo se da to nitko ne primjećuje.
Penelope je prvo susrela Pippin pogled s druge strane stola, njezin velike plave oči treptale su iza naočala, a potom Olivijin, pun... olakšanja?
Na Penelopein upitan pogled, Olivia je rekla: – Priznajem da mi se nije svidjela pomisao na sestru koja nije uspjela na bračnom tržištu. Ovo mi se puno više sviđa.
– Sretna sam što netko može biti zadovoljan današnjim događajima – rekla je Penelope.
– Pa, doista, Penny – nastavila je Olivia – moraš priznati da će nam svima pomoći tvoja udaja. Victoria i Valerie samo su zbog tebe pristale na svoje dosadne stare supruge.
Pa nije baš to imala u planu.
– Olivia! – tiho je rekla Pippa. – To nije baš lijepo.
– Ma, glupost. Penny zna da je to istina.
– Je l‘ zna?
Pogledala je Pippu. – Je li vam zbog mene bilo teško?
Pippa je okolišala. – Nimalo. Castleton je prošloga tjedna obavijestio oca da mi se namjerava ozbiljno udvarati. A ja nisam neka obična debitantica.
Najblaže rečeno. Pippa je bila intelektualka, usredotočena na znanost i očarana utrobama živih bića. Od biljaka do ljudi. Jednom je ukrala gusku iz kuhinje i secirala je u svojoj spavaćoj sobi.
Sve je bilo dobro dok u sobu nije ušla sluškinja, vidjela Pippu do grla u iznutricama pernate živine i počela vrištati kao da je vidjela ubojstvo na raskrižju Sedam satova.
Pippa je teško kažnjena, a sluškinja premještena na donje katove dvorca.
Trebao bi se zvati lord Jednostavko – rekla je Olivia iskreno.
Pippa se nasmijala. – Prestani. On je vrlo drag. Voli pse. – Pogledala je Penelope. – Kao i Tommy.
– Zar smo na to spale? Da biramo supruge zato što vole pse? –upitala je Olivia.
Pippa je slegnula ramenima. – Tako se to radi. Ljubav prema psima više je nego što većina supružnika iz visokog društva ima zajedničko.
Bila je u pravu.
Ali ne bi trebalo biti tako. Mlade i lijepe žene, podrijetla kakvo su imale njezine sestre, svoje supruge ne bi trebale birati samo zbog ljubavi prema psima. Trebale bi biti ljubimice visokog društva koje bi ih prihvatilo raširenih ruku.
Ali nisu bile, zbog Penelope koja je, ironično, bila najomiljenija u visokom društvu kad se prvi put predstavila. Izabrana nevjesta vojvode od Leightona, čovjeka besprijekorna vladanja i podrijetla. Nakon što se njihov brak raspao i za sobom ostavio uništene mlade žene, izvanbračnu djecu i ljubavni par za sva vremena, Penelope više nije bila najomiljenija. Što je bilo tragično za njezine sestre. Umjesto toga bila je degradirana na dobru prijateljicu
visokog društva, potom dobrodošlu poznanicu i, odnedavno, gošću koja se nije predugo zadržavala. Nije bila lijepa. Nije bila pametna. Nije bila ništa više od najstarije kćeri vrlo bogatog aristokrata s visokom titulom. Rođena i odgojena da bude supruga jednako bogatog aristokrata s jednakom titulom.
I zamalo je postala upravo to.
Dok se sve nije promijenilo.
Uključujući i njezina očekivanja.
Nažalost, očekivanja nisu bila zamjena za dobre brakove. Ni za nju ni za njezine sestre. I baš kao što nije bilo pošteno da ona pati zbog zaruka raskinutih prije desetljeća, nije bilo pošteno da pate njezine sestre.
– Nikada vam nisam željela otežati brakove – rekla je tiho.
– Onda imaš sreću da to možeš ispraviti – rekla je Olivia koja očito nije marila za osjećaje najstarije sestre. – Uostalom, tvoje šanse da pronađeš dobrog supruga možda jesu vrlo slabe, ali moje su doista vrlo dobre. Još su bolje ako se udaš za budućeg vikonta.
Penelope je osjećala krivnju i okrenula se prema Pippi koja ju je pažljivo gledala. – Slažeš li se, Pippa?
Pippa je pognula glavu i razmišljala što bi mogla reći. Na kraju se odlučila za: – Ne može ti naškoditi, Penny.
Ne još i ti, pomislila je Penelope u naletu melankolije kad je shvatila da će prihvatiti Tommyjevu prosidbu. Za dobro svojih sestara. Naposljetku, mogla je proći i gore. Možda će ga s vremenom i zavoljeti.
Dragi M.
Večeras su u Coldharbouru spalili Guya i cijeli klan Marbury išao je gledati tu impresivnu predstavu. Morala sam ti pisati jer sam bila prilično uznemirena kad sam vidjela da nijedan od mladića nije bio
spreman isprobati svoju spretnost u penjanju na gomilu drva kako bi ukrao šešir gospodina Fawkesa.
Možda bi ih za Božić ti mogao naučiti poneku stvar.
Tvoja vjerna prijateljica P.
Imanje Needham, studeni 1813.
Draga P.
Ne trebam ih ja učiti – ne kad si ti tamo i savršeno si sposobna ukrasti taj otrcani šešir. Ili si sad prevelika dama?
Za Božić ću doći doma. Budeš li jako dobra, donijet ću ti poklon.
M.
Koledž Eton, studeni 1813.
Te noći, dok su svi u kući spavali, Penelope je odjenula svoj najtopliji plašt, s pisaćeg stola uzela grijače za uši i fenjer pa krenula u šetnju po svojoj zemlji.
Pa, ne baš po svojoj zemlji. Zemlji koja je bila dio njezina miraza. Zemlji koju bi Tommy i brojni drugi mladi prosci rado prihvatili u zamjenu da istrgnu Penelope iz zagrljaja njezine obitelji i ožene se njome.
Kako romantično.
Predugo se nadala nečemu više. Vjerovala je – čak i kad je samoj sebi govorila da ne bi smjela – da će možda imati sreće. Da će možda naći nešto više, nekoga tko će biti više.
Ne. Neće misliti na to.
Posebno ne sada, kad je srljala u upravo takav brak kakav se uvijek nadala izbjeći. Sada više nije sumnjala u očevu čvrstu odluku da tu sezonu preda svoje najstarije dijete – Tommyju ili nekomu drugom. Razmišljala je o neoženjenim muškarcima iz visokog društva koji su bili dovoljno očajni da bi se oženili
dvadesetosmogodišnjakinjom, koja iza sebe ima raskinute zaruke.
Ni jedan se nije činio kao suprug do kojega bi držala.
Suprug kojega bi mogla voljeti.
Dakle, bio je to Tommy.
Bit će to Tommy.
Borila se protiv hladnoće, lice sakrila u plašt i povukla kapuljaču preko glave. Dobro odgojene dame ne idu u šetnju usred noći, to je znala, ali cijeli je Surrey spavao, bila je kilometrima udaljena od najbližeg susjeda, a velika hladnoća bila je jednaka njezinoj ogorčenoj ljutnji zbog svega što se dogodilo tijekom dana.
Nije bilo pošteno da su je raskinute zaruke iz daleke prošlosti dovele do tako izazovne sadašnjosti. Mislila je da će London nakon osam godina zaboraviti legendarnu jesen 1823., ali umjesto toga Penelope je sada trpjela zbog svoje prošlosti. U plesnim dvoranama i dalje se šaptalo, u salonima za dame ventilatori su i dalje treperili poput krila kolibrića i prikrivali tihe razgovore, čije bi djeliće tu i tamo uhvatila, tiha nagađanja o tome što je učinila da je vojvoda izgubio zanimanje za nju ili zašto je o sebi imala tako visoko mišljenje da je odbila druge ponude.
Naravno da o sebi nije imala visoko mišljenje.
Imala je visoko mišljenje o nečemu višem.
O životu u kojem će imati nešto više od supruga za kojeg su je učili da od njega očekuje da će mu biti draga, ali da je neće voljeti, i jednoga ili dva djeteta, za koje je uvijek pretpostavljala da će je voljeti, ali je neće stvarno poznavati.
Je li htjela previše?
Očito.
Hodala je uz uspon pokriven snijegom, nakratko se zaustavila na vrhu grebena i gledala prema tamnom jezeru koje je označavalo rub Needhamove i Bourneove zemlje... ili nekadašnje Bourneove zemlje. I dok je stajala tamo i zurila u tamu razmišljajući o
budućnosti, shvatila je koliko malo želi miran život u pastelnim bojama kadrile i mlake limunade. Željela je više.
Riječ joj je kao žalostan šapat letjela u mislima. Više.
Više, kako se pokazalo, nego što će dobiti.
Više nego što je ikada smjela sanjati.
Bila je posve zadovoljna svojim životom. Bio je doista raskošan. Bila je pažena i sita i od nje nisu puno tražili. Imala je obitelj, koja je uglavnom bila podnošljiva, i prijatelje s kojima je tu i tamo mogla provesti popodne. I, na kraju krajeva, njezini dani sada nisu bili toliko drukčiji nego što bi bili da se uda za Tommyja.
Zašto ju je onda toliko žalostila pomisao da se uda za Tommyja? Naposljetku, bio je dobar, velikodušan, imao je smisla za humor i topao osmijeh. Nije bio toliko lijep da bi privlačio pozornost ili pametan da bi zastrašivao.
Sve to bile su prikladne osobine.
Zamišljala je kako ga uzima za ruku i dopušta mu da je odvede na ples, u kazalište, na večeru. Zamišljala je kako pleše s njim. Kako mu se smije.
Zamišljala je osjećaj njegove ruke u svojoj.
Bila je...
Bilo je vlažna.
Nije imala razloga vjerovati da Tommy ima vlažne ruke, naravno, naprotiv, vjerojatno je imao tople i potpuno suhe ruke. Penelope je svejedno obrisala dlan o suknju. Zar supruzi ne bi trebali imati jake, čvrste ruke? Pogotovo u mašti.
Zašto ih Tommy nije imao?
Bio je dobar prijatelj. Nije bilo baš lijepo od nje što ga je zamišlja s vlažnim rukama. Zaslužio je bolje.
Duboko je udahnula, uživajući u bockanju ledenog zraka, zatvorila oči i ponovno pokušala... dala je sve od sebe da se zamisli kao lady Thomas Alles.
Osmjehnula se suprugu. S ljubavlju.
I on se njoj osmjehnuo. Hoćemo li pokušati?
Otvorila je oči.
Dođavola.
Vukla se prema zaleđenom jezeru.
Udat će se za Tommyja.
Za svoje dobro.
Za dobro svojih sestara.
Samo što se to uopće nije činilo dobro. Ne baš.
Usprkos tomu, to je bilo ono što su dobro odgojene najstarije kćeri radile. Radile su ono što im se kaže.
Čak i ako to stvarno nisu htjele.
Čak i ako su htjele više.
A onda je vidjela svjetlo u daljini, u šumi stabala na najudaljenijem kraju jezera.
Stala je i zurila u tamu, nije se obazirala na oštar vjetar koji joj je grizao obraze. Možda joj se to učinilo. Možda je to bio odsjaj mjesečine u snijegu.
To bi bilo logično, da snijeg koji je padao nije skrivao pogled na Mjesec.
Svjetlo je ponovno zatreperilo i Penelope je uzdahnula. Koraknula je unatrag, a oči su joj se raširile dok se svjetiljka brzo kretala među stablima.
Škiljila je u tamu i nagnula se lagano naprijed, pozorno gledajući prema mjestu gdje je u šumi treperilo blijedožuto svjetlo, kao da će zbog tih nekoliko centimetara bolje vidjeti.
– Netko je... – šapnula je, a riječi su nestale u hladnoj tišini.
Netko je bio tamo.
Mogao bi biti sluga, ali to je bilo malo vjerojatno. Needhamovi sluge nisu imali razloga usred noć biti kod jezera, a Falconwell su zadnji sluge napustili davnih dana. Kada su otišli, cijeli je posjed ispražnjen i ogromna kamena struktura ostala je prazna i nevoljena. Nitko nije bio u kući godinama.
Morala je nešto učiniti.
Moglo bi to biti bilo što. Požar. Netko tko je neovlašteno na posjedu. Duh.
Pa, vjerojatno ne ovo zadnje.
Ali bilo je moguće da je to provalnik spreman zauzeti Falconwell. Ako je bilo tako, netko je morao nešto učiniti. Naposljetku, provalnicima se ne bi smjelo dopustiti da se nastane na posjedu markiza Bournea.
Ako on sam neće osigurati svoje imanje, činilo se da će zadaća pasti u Penelopeine ruke. U ovom trenutku ona je imala jednak udio u Falconwellu. Kad bi dvorac zaposjeli pirati ili razbojnici, to bi svakako utjecalo na vrijednost njezina miraza, zar ne?
Nije da je bila uzbuđena zbog onoga za što će se koristiti njezin miraz.
Ali bila je to stvar principa.
Svjetlo je ponovno zatreperilo.
Činilo se da tamo nema mnogo razbojnika, osim ako nisu bili slabo opremljeni svjetiljkama.
Kad bolje promisli, bilo je nevjerojatno da bi se pirati ili razbojnici nastanili u Falconwellu, s obzirom na to da je ocean bio prilično daleko.
Svejedno.
Netko je bio ondje.
Pitanje je bilo tko.
I zašto.
Ali u jedno je Penelope bila sigurna: dobro odgojene najstarije kćeri usred noći ne provjeravaju čudna svjetla.
To bi svakako bilo previše pustolovno.
Bilo bi više.
I zato je donijela odluku.
Rekla je da želi više i više je došlo.
Svemir čini čudesne stvari, zar ne?
Duboko je udahnula, ispravila se i krenula naprijed, uzbuđenje ju je tjeralo prema velikoj gomili grmova božikovine na rubu jezera prije nego što je uvidjela besmislenost svojih postupaka.
Bila je vani.
Usred noći.
Na cičoj zimi.
Išla je prema nepoznatom broju zlih, sumnjivih stvorenja.
I nitko nije znao gdje je.
Odjednom se brak s Tommyjem nije činio tako lošim.
Ne sad kad je bilo vrlo moguće da će je ubiti kopneni pirati.
Čula je škripanje snijega u blizini i naglo stala, visoko podigla fenjer i buljila u tamu iza božikovine, prema šumi gdje je ranije vidjela svjetlo.
Sada nije vidjela ništa.
Ništa osim snijega koji pada i sjene koja je lako mogla biti sjena bijesna medvjeda.
– Kakva glupost – šapnula je tješeći samu sebe. – U Surreyju nema medvjeda.
Nije bila posve sigurna u to pa se nije zadržala otkriti je li ta crna sjena stvarno medvjed. Doma ju je čekalo puno stvari. Prije svega prihvatit će Tommyjevu prosidbu.
I posvetiti vrijeme goblenu.
Ali upravo u trenutku kada je odlučila vratiti se, između stabala pojavio se muškarac s fenjerom u ruci.
