Nesto prekrasno - Judith McNaught

Judith McNaught uistinu očarava svojim pričama. – affaire de coeur

judith mcnaught

kraljice ljubavnih romana

Judith McNaught

Nešto prekrasno

KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga četrdesetdeveta Naslov izvornika

Something wonderful Copyright ∂ 1988 by Eagle Syndication, Inc. Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga d.o.o., 2015.

Nakladnik

Mozaik knjiga Urednik

Zoran Maljković Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Ivica Jandrijević Korektor

Jakov Lovrić Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Ilustracija na naslovnici

© Lee Avison / Trevillion Images Tisak

Denona, Zagreb, listopad 2015.

ISBN 978-953-14-1850-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Judith McNaught

Nešto prekrasno S engleskog prevela SVETLANA GRUBIĆ SAMARŽIJA

Christopheru Brianu Fehligu Bio si moj prekrasan nečaćić kojeg sam voljela.

Sada si muškarac kojemu se divim i kojega poštujem kao prijatelja.

Posebno zahvaljujem Melindi Helfer na podršci i ohrabrenju koje mi je pružila dok sam pisala ovaj roman.

Zahvaljujem i Robertu A. Wulffu, zbog čije sam stručnosti i ljubaznosti imala priliku usredotočiti se na pisanje i njemu prepustiti ostale obaveze.

PRVO POGLAVLJE

Z

anosna plavuša se nalaktila i privukla plahtu grudima.

Blago se namrštivši, proučavala je tamnog, zgodnog mladića u dobi od osamnaest godina koji je stajao na prozoru svoje spavaće sobe, naslonio rame na okvir prozora i gledao na stražnji vrt, gdje se odvijala zabava u čast rođendana njegove majke. – Što te to zanima više od mene? – pitala je ledi Catherine Harrington kad se zamotala u plahtu i prišla prozoru.

Jordan Addison Matthew Townsende, budući vojvoda od Hawthornea, kao da ju nije čuo dok je pogledom prelazio preko veličanstvenog posjeda koji će biti njegov nakon očeve smrti. Dok je gledao u labirint od živice, vidio je kako mu majka izlazi iz grmlja. Kratko pogledavši oko sebe, poravnala je korzet i namjestila gustu tamnu kosu tako da ne bude raščupana. Malo poslije pojavio se i lord Harrington, ponovno vezujući maramu na vratu. Njihov smijeh dopirao je kroz Jordanov otvoreni prozor te su se uhvatili za ruke.

Mladenačku ljepotu Jordanovog mršavog lica nakratko je narušio blagi cinizam dok je gledao kako mu majka s najnovijim ljubavnikom prelazi tratinu i odlazi u sjenicu u vrtu. Nekoliko trenutaka poslije, njegov se otac pojavio iz istog labirinta, pogledao oko sebe i onda iz grmlja povukao ledi Milborne, svoju najnoviju ljubavnicu.

12

Judith McNaught

– Moja majka očito ima novog ljubavnika – sarkastično je otezao Jordan.

– Stvarno? – pitala je ledi Harrington provirivši kroz prozor. – Koga?

– Tvojega muža. – Okrenuvši se potpuno prema njoj, Jordan je gledao njezino prekrasno lice, tražeći znakove iznenađenja. Kad ih nije vidio, njegove crte lica pretvorile su se u ironičnu masku. – Znala si da su zajedno u labirintu i zbog toga si iznenada pokazala takvo zanimanje za moju postelju, zar ne?

Kimnula je, ali joj je bilo nelagodno dok su ju promatrale te neumoljive, hladne, sive oči. – Mislila sam – rekla je, dirajući ga po čvrstim prsima – da bi bilo zabavno kada bismo i mi...

Ovaj... Bili zajedno. Ali moje zanimanje za tvoju postelju nije iznenadno, Jordane. Želim te već dugo vremena. Sad kad tvoja majka i moj muž uživaju jedno u drugome, nisam vidjela razloga zašto da ne uzmem ono što sam željela. Što je u tome loše?

On nije ništa odgovorio, a ona je gledala u njegovo nepronično lice i sramežljivo se nasmiješila. – Jesi li zaprepašten?

– Nisam – odgovorio je. – Za majčine ljubavnike znam od osme godine i mislim da me nijedna žena ne može zaprepastiti svojim djelima. Ustvari, iznenađen sam što nisi dogovorila da se svih šestero nađemo u labirintu na malom “obiteljskom” okupljanju – bezobrazno je završio.

Ona se prigušeno i užasnuto nasmijala. – Sada si ti mene zaprepastio.

Dokono je ispružio ruku i podigao joj bradu, proučavajući joj lice očima koje su za svoje godine bile preiskusne, prepametne. – Teško mi je povjerovati u to.

Nešto prekrasno

• 13

Kako joj je iznenada bilo neugodno, Catherine je maknula ruku s njegovih prsa i svoje je nago tijelo malo jače zamotala u plahtu. – Stvarno, Jordane, ne znam zašto me gledaš kao da sam vrijedna prezira – rekla je, a na licu joj se vidjelo da je stvarno začuđena i pomalo uvrijeđena. – Nisi oženjen, tako da ne znaš kako je nama nepodnošljivo dosadno. Da ne odagnamo tu dosadu povremenim ljubakanjem, sigurno bismo potpuno poludjeli.

Zbog tužnog tona u njezinu glasu, njegove ozbiljne crte lice malo su se smekšale, a senzualne usne razvukle su se u podrugljiv osmijeh. – Jadna mala Catherine – ironično je rekao, ispružio ruku i člancima prstiju okrznuo njezin obraz.

– Vi žene stvarno imate očajnu sudbinu. Od dana kad ste rođene, dobijete sve što poželite i nemate razloga raditi.

A čak i da imate, ne bi vam bilo dopušteno da radite. Ne dopuštamo vam da studirate niti da se bavite sportom, tako da ne možete unaprijeđivati ni um ni tijelo. Čak nemate ni čast na koju se možete osloniti, jer iako muškarac ima čast onoliko dugo koliko to želi, vaša čast nalazi vam se među nogama i to izgubite kad vas uzme neki muškarac. Kako je život nepravedan prema vama! – dovršio je. – Nije ni čudo da vam je svima tako dosadno, da ste nemoralne i lakoumne.

Catherine je oklijevala, pogođena njegovim riječima. Nije bila sigurna ismijava li ju te je slegnula ramenima. – Potpuno si u pravu.

On ju je znatiželjno pogledao. – Je li ti ikada palo na pamet da to pokušaš promijeniti?

– Nije – iskreno je priznala.

– Svaka čast na iskrenosti. To je rijetka vrlina kod pripadnica tvojega spola.

14

Judith McNaught

Iako je imao samo osamnaest godina, snažna privlačnost Jordana Townsendea već je bila tema živahnog ženskog ogovaranja, a dok je Catherine gledala te cinične sive oči, iznenada je osjetila kao da ju prema njemu privlači neka nevjerojatna magnetska sila. U očima mu je vidjela razumijevanje, kao i tračak duhovitosti i okorjelog znanja koje nije bilo tipično za te godine. To je žene tjeralo prema njemu, još više nego njegov dobar izgled i muževnost koja je prštala iz njega. Jordan je razumio žene; razumio je nju, i iako je bilo očito da joj se ne divi i da ju ne cijeni, prihvaćao ju je takvu kakva je, sa svim njezinim slabostima.

– Hoćete li doći u krevet, milorde?

– Ne – nježno je rekao.

– Zašto?

– Zato što mi nije toliko dosadno da bih htio spavati sa ženom majčina ljubavnika.

– Ti... Ti baš nemaš vrlo visoko mišljenje o ženama, zar ne? – pitala je Catherine jer se nije mogla zaustaviti.

– Zar bih trebao imati?

– Ja... – Ugrizla se za usnicu i onda nevoljko odmahnula glavom. – Ne bi. Valjda. Ali jednog dana ćeš se morati oženiti kako bi imao djecu.

Njegove oči iznenada su veselo zaiskrile, te se ponovno naslonio na okvir prozora i prekrižio ruke. – Oženiti? Stvarno?

Zar se tako dobivaju djeca? A ja sam cijelo vrijeme mislio...

– Jordane, nemoj! – rekla je uz smijeh, poprilično očarana njegovom opuštenom, duhovitom stranom. – Morat ćeš imati zakonitog nasljednika.

– Kad budem bio primoran zavjetovati se nekome kako bih dobio nasljednika – odgovorio je uz turoban humor

Nešto prekrasno

• 15

– odabrat ću neku naivnu mladu žensku koja će plesati kako ja sviram.

– A kad joj postane dosadno pa počne tražiti neke druge oblike zabave, što ćeš onda?

– Zar će joj postati dosadno? – pitao je hladnim glasom.

Catherine je proučavala njegova široka, mišićava ramena, snažna prsa i uzak struk, a onda je podigla pogled kako bi vidjela njegove stroge crte lica. U lanenoj košulji i uskim jahačim hlačama, iz svakog dijela visokog tijela Jordana Townsendea zračila je sirova moć i obuzdana senzualnost. Iznad iskusnih zelenih očiju podigla je obrve. – Možda i neće.

Dok se odijevala, Jordan se okrenuo prema prozoru i ravnodušno gledao elegantne goste koji su se okupili na tratinama Hawthornea kako bi slavili rođendan njegove majke.

Nekom nepristranom promatraču, Hawthorne bi toga dana nesumnjivo djelovao kao prekrasan, raskošan raj nastanjen divnim, bezbrižnim, tropskim pticama koje su paradirale u svojem najboljem perju. No osamnaestogodišnji Jordan Townsende u tom prizoru nije vidio ništa zanimljivo ni lijepo; jako je dobro znao što se događa unutar četiri zida ove kuće kada nema gostiju.

U dobi od osamnaest godina, nije vjerovao da je dobrota ikome urođena, pa čak ni njemu. Imao je plemenito porijeklo, dobar izgled i bogatstvo. Ali je isto tako bio umoran od života, suzdržan i oprezan.

Stavivši malu bradu na šake, gospođica Alexandra Lawrence gledala je žutog leptira koji je sletio na prozorsku klupčicu u kućici njezinog djeda, a zatim je ponovno obratila pozornost

16

Judith McNaught

na voljenog sjedokosog muškarca koji je sjedio za stolom, preko puta nje. – Što si rekao, djede? Nisam te čula.

– Pitao sam te zašto je leptir danas zanimljiviji od Sokrata – odgovorio je ljubazan starac, nježno se smiješeći maloj trinaestogodišnjakinji koja je imala majčine sjajne kestenjaste uvojke i njegove modrozelene oči. Razigrano je potapšao knjigu filozofskih djela iz koje ju je danas poučavao.

Alexandra ga je nježno, pokajnički pogledala, ali nije pokušavala poreći da joj je pažnju odvratilo nešto drugo, jer kao što je njezin nježan, pametan djed često znao reći: “Laž vrijeđa dušu, kao i pamet osobe kojoj se laže.” A Alexandra ni u kojem slučaju ne bi uvrijedila ovog divnog muškarca koji joj je usadio svoju životnu filozofiju i koji joj je poučavao matematiku, filozofiju, povijest i latinski.

– Pitala sam se – priznala je sjetno uzdahnuvši – postoji li barem neka nada da sam trenutačno u životnoj fazi gusjenice i da ću se uskoro pretvoriti u leptira i biti prekrasna?

– Zašto ne valja biti gusjenica? Na kraju krajeva – ponudio joj je citat – “Ništa nije lijepo iz svakog kuta gledanja.” – Oči su mu zasvjetlucale dok je čekao da vidi hoće li prepoznati tko je to rekao.

– Horacije – odmah je rekla Alexandra, smiješeći mu se.

On je zadovoljno kimnuo, a zatim je rekao: – Nemoj se brinuti zbog svojeg izgleda, draga, jer prava ljepota dolazi iz srca i nastanjuje se u očima.

Alexandra je nakrenula glavu, razmišljajući, ali nije se mogla sjetiti nijednog filozofa, bilo antičkog ili modernog, koji je to rekao. – Tko je to rekao?

Njezin je djed zahihotao. – Ja.

Nešto prekrasno

• 17

Njezin smijeh je poput zvona odjeknuo sunčanom prostorijom djedove kućice, no onda je naglo prestao. – Tata je razočaran jer nisam lijepa, vidim to kad dođe u posjet. Ima razloga vjerovati da ću se proljepšati, jer mama je prekrasna, a osim toga što je zgodan, tata je i daleki rođak jednog grofa.

Jedva sakrivši prijezir prema svojemu zetu i njegovoj upitnoj tvrdnji o nejasnoj povezanosti s nekim nejasnim grofom, gospodin Gimble znakovito je citirao: “Porijeklo ne znači ništa ako ne postoji vrlina.”

– Molière. – Alexandra je odmah imenovala izvor citata.

– Ali – mrzovoljno je nastavila, vraćajući se na razlog svoje zabrinutosti – moraš priznati da je sudbina bila vrlo neljubazna kad mu je podarila kćer tako obična izgleda. – Turobno je nastavila: – Zašto nisam visoka i plava? To bi bilo mnogo ljepše nego što izgledam kao cigančica, kako tata kaže.

Ponovno je okrenula glavu i razmišljala o leptiru, a oči gospodina Gimblea zasjale su od ljubavi i ponosa, jer njegova unuka uopće nije bila obična. Kad je imala četiri godine, on ju je počeo podučavati osnovama čitanja i pisanja, kao i djecu iz sela koja su mu povjerena da ih poučava, no Alexin um bio je plodniji od njihovih, brži i pametniji. Djeca seljaka bila su nezainteresirani učenici koji su kod njega učili samo nekoliko godina, a onda su otišla raditi na polja svojih očeva, vjenčati se, imati djecu i ponovno započeti životni ciklus. No Alex se rodila s njegovom željom za učenjem.

Starac se nasmiješio svojoj unuci; “ciklus” ipak nije tako loš, pomislio je.

Da je slijedio mladenačke želje da ostane neženja i posveti cijeli život učenju, Alexandra Lawrence nikada ne bi postajala. A Alex je bila dar svijetu. Njegov dar. Ta ga

18

Judith McNaught

je pomisao oduševila, no onda i oneraspoložila jer je imala prizvuk ponosa. No, nije mogao potisnuti nalet zadovoljstva koji ga je preplavio kad je pogledao dijete s kovrčavom kosom koje je sjedilo preko puta njega. Ona je bila sve ono čemu se nadao, čak još i više. Bila je nježna i duhovita, pametna i neukrotivog duha. Možda i previše, kao i previše osjetljiva, jer se strašno trudila da udovolji površnom ocu kad bi joj povremeno došao u posjet.

Pitala se za kakvog će se muškarca udati; sigurno ne za onakvog za kakvog se udala njegova kći, silno se nadao. Njegovoj kćeri nedostajala je Alexandrina dubina karaktera; razmazio ju je, tužno je pomislio gospodin Gimble. Alexandrina majka bila je slaba i sebična. Udala se za istog takvog muškarca, no Alex treba, i zaslužuje, mnogo boljeg muškarca.

Alexandra je primijetila da joj se djed oneraspoložio te ga je odmah htjela razveseliti. – Nije ti dobro, djede? Ponovno te boli glava? Da ti izmasiram vrat?

– Malo me boli glava – rekao je gospodin Gimble, a kad je umočio pero u tintarnicu kako bi napisao riječi koje će jednom činiti “Pregled Voltaireovog života”, ona je stala iza njega i dječjim je ručicama pokušala odagnati napetost u njegovim ramenima i na vratu. Čim su joj se ruke umirile, osjetio je kako ga nešto škaklja po obrazu. Zaokupljen radom, podigao je ruku i odsutno se počešao po obrazu na mjestu koje ga je škakljalo. Malo kasnije, nešto ga je poškakljalo na vratu te se i tamo počešao.

Sada ga je pak nešto poškakljalo po desnom uhu te se umorno nasmiješio kad je napokon shvatio da ga unuka škaklja perom.

– Alex, dušo – rekao je – čini mi se da je unutra nestašna ptičica koja mi ne dopušta da radim.

Nešto prekrasno

• 19

– Zato što previše radiš – rekla je, ali ga je poljubila u naborani obraz i vratila se na mjesto da čita filozofska djela.

Malo kasnije, njezinu poljuljanu pozornost odvukao je pogled na crva koji je malo po malo išao prema otvorenim vratima kućice sa slamnatim krovom. – Ako je sve u svemiru Bog stvorio s nekom namjerom, zašto je onda stvorio zmije? Jako su ružne. Jezive su, ustvari.

Uzdahnuvši jer ga je prekinula, gospodin Gimble odložio je pero, ali nije bio imun na njezin veseo osmijeh. – Potrudit ću se da to pitam Boga kad ga vidim.

Pri pomisli da će joj djed umrijeti, Alexandra se odmah uozbiljila, no kad je čula da pred kućicu dolazi kočija, odmah je skočila i pojurila prema otvorenom prozoru. – To je tata!

– radosno je povikala. – Tata je napokon došao iz Londona!

– Bilo je i vrijeme – promrmljao je gospodin Gimble, ali Alex ga nije čula. Odjevena u najdraže hlačice i široku košulju, istrčala je kroz vrata i bacila se u naručje rezerviranog oca.

– Kako si, cigančice? – rekao je ne previše zainteresirano.

Gospodin Gimble se ustao i prišao prozoru, te se namrštio dok je gledao zgodnog muškarca iz Londona kako pomaže kćeri da se popne u njegovu novu, otmjenu kočiju. Imao je otmjenu kočiju, otmjenu odjeću, ali moral mu uopće nije bio otmjen, ljutito je pomislio gospodin Gimble, prisjetivši se kako je njegova kći Felicia bila zaslijepljena izgledom i udvornošću tog muškarca, i to od trenutka kad je jednog poslijepodneva došao u njihovu kućicu jer mu se kočija pokidala na cesti ispred nje. Gospodin Gimble ponudio je tom muškarcu da prenoći kod njih, a kasno poslijepodne krivo je procijenio kad je popustio Feliciji koja ga je zamolila

20

Judith McNaught

da joj dopusti da se ode prošetati s njim kako bi mu “pokazala lijep pogled s brežuljka iznad potoka”.

Kad je pao mrak, a oni se nisu vratili, gospodin Gimble otišao ih je potražiti, a put mu je osvjetljavao pun Mjesec.

Pronašao ih je u podnožju brežuljka, pokraj potoka, kako leže goli. Georgeu Lawrenceu bilo je potrebno manje od četiri sata da uvjeri Feliciju da odbaci pravila koja ju je otac cijeli život učio i da ju zavede.

U gospodinu Gimbleu nagomilao se takav bijes kakav nije poznavao te je bez riječi otišao odande. Kad se vratio u kućicu dva sata poslije, s njim je bio njegov dobar prijatelj, mjesni vikar. Vikar je nosio knjigu iz koje će im pročitati obred.

Gospodin Gimble nosio je pušku kako bi bio siguran da će zavodnik njegove kćeri sudjelovati u obredu.

Tada je prvi put u životu držao oružje.

I što je njegov silan bijes donio Feliciji? Od tog pitanja gospodin Gimble se namrštio. George Lawrence kupio joj je veliku, trošnu kuću koja je deset godina bila prazna, omogućio joj je sluge te je devet mjeseci nakon vjenčanja nevoljko živio s njom u udaljenom selu u kojem je ona rođena.

Nakon devet mjeseci rodila se Alexandra, a nedugo nakon toga George Lawrence se vratio u London, gdje je nastavio živjeti, a u Morsham bi dolazio samo dvaput godišnje na dva ili tri tjedna.

– Zarađuje za život najbolje što zna – objasnila je Felicia gospodinu Gimbleu, očito ponavljajući ono što joj je muž rekao. – On je gospodin i zbog toga se ne može od njega očekivati da će zarađivati za život kao obični ljudi. U Londonu mu njegovo porijeklo i poznanstva omogućuju da se druži s pravim ljudima, te od njih dobiva savjete kako da

Nešto prekrasno

• 21

ulaže na burzi i na koje konje da se kladi. To je jedini način kako nas može uzdržavati. Naravno, volio bi da smo s njim u Londonu, ali u gradu je strašno skupo, a on ni u snu ne bi želio da živimo u malom, tamnom stanu u kojem on ondje mora živjeti. Dolazi nas vidjeti kad god može.

Gospodin Gimble bio je sumnjičav spram objašnjenja Georgea Lawrencea zašto želi biti u Londonu, ali nije imao sumnji u vezi s tim zašto je dolazio u Morsham dvaput godišnje. To je radio zato što mu je gospodin Gimble obećao da će ga pronaći u Londonu sa svojom posuđenom puškom ako ne bude dolazio barem toliko puta kako bi vidio svoju suprugu i kćer. No, nije imalo smisla povrijediti Feliciju istinom jer je uistinu bila sretna. Za razliku od drugih žena u malom selu, Felicia je bila udana za “pravog gospodina”, a po njezinom blesavom mišljenju jedino je to bilo važno.

Imala je dobar položaj u društvu, a među susjedima se šetala uzdignute glave, poput kraljice.

Kao i Felicia, i Alexandra je obožavala Georgea Lawrencea, a tijekom svojih posjeta, on je uživao u njihovom neupitnom obožavanju. Felicia je titrala oko njega, a Alex se silno trudila da mu bude i sin i kći; iako se brinula zbog toga da nije dovoljno lijepa, svejedno je nosila hlače i vježbala mačevanje kako bi se mogla mačevati s njim kad god dođe.

Gospodin Gimble stajao je na prozoru i ljutito gledao sjajno vozilo koje su vukla četiri uglađena, propeta konja. Za muškarca koji je malo novca mogao dati ženi i kćeri, George Lawrence vozio je vrlo skupu kočiju sa skupim konjima.

– Koliko dugo možeš ovaj put ostati, tata? – pitala je Alexandra, bojeći se neizbježnog trenutka kad će morati otići.

– Samo tjedan dana. Idem u Landsdowne u Kentu.

22

Judith McNaught

– Zašto moraš toliko biti odsutan? – pitala je Alexandra, ne mogavši skriti razočaranje iako je i ona znala da on ne voli biti daleko od nje i njezine majke.

– Zato što moram – rekao je, a kad se ona htjela usprotiviti, on je odmahnuo glavom i stavio ruku u džep, iz kojeg je potom izvadio jednu kutijicu. – Izvoli, kupio sam ti dar za rođendan, Alex.

Alexandra ga je zadivljeno i zadovoljno pogledala, iako joj je rođendan bio prije nekoliko mjeseci, a on joj ni pismo nije poslao. Njezine modrozelene oči zasjale su kad je otvorila kutijicu i iz nje izvadila mali medaljon boje srebra, u obliku srca. Iako je bio načinjen od kositra i nije baš bio osobito lijep, ona ga je držala kao da je neopisivo vrijedan. – Nosit ću ga svakog dana do kraja života, tata – šapnula je, a onda ga je snažno zagrlila. – Tako te jako volim!

Dok su prolazili kroz malo, uspavano selo, konji su kopitima tjerali prašinu u zrak, a Alexandra je mahala ljudima koji su ju vidjeli, kako bi im pokazala da joj se vratio njezin prekrasan, zgodan tata.

No nije se morala truditi da pridobije njihovu pozornost.

Do večeri svi u selu će razgovarati ne samo o njegovom povratku, nego i o boji njegovog kaputa i o desetak drugih detalja, jer je selo Morsham već stotinama godina bilo jednako: uspavano, mirno, zaboravljeno u udaljenoj dolini. Njegovi stanovnici bili su jednostavni, nemaštoviti, marljivi ljudi koji su silno uživali u prepričavanju nekog nebitnog događaja koji im je na trenutak promijenio beskrajnu jednoličnost njihova postojanja. Još su razgovarali o danu koji se dogodio prije tri mjeseca, kad je prošla kočija u kojoj je bio jedan muškarac iz grada koji je nosio kaput ne samo s jednim kepom, nego s njih

Nešto prekrasno

• 23

osam. Sada će o čudesnoj kočiji i čudesnim konjima Georgea Lawrencea razgovarati sljedećih šest mjeseci.

Nepristranom promatraču Morsham bi mogao djelovati poput dosadnog mjesta nastanjenog brbljavim seljacima, ali trinaestogodišnjoj Alexandri to je selo, kao i njegovi mještani, bilo prekrasno.

S trinaest godina vjerovala je u urođenu dobrotu svakog čovjeka kojeg je Bog stvorio i uopće nije sumnjala u to da su iskrenost, poštenje i veselost vrlina cijelog čovječanstva. Bila je nježna, vesela i nepopravljivo optimistična.

DRUGO POGLAVLJE

V

ojvoda od Hawthornea polako je spustio ruku, držeći i dalje pištolj iz kojeg se dimilo te je ravnodušno pogledao sklupčano tijelo lorda Grangerfielda koje je nepomično ležalo na tlu. Ljubomorni muževi bili su takva prokleta gnjavaža, pomislio je Jordan, gotovo jednaka gnjavaža kao i njihove tašte i lakoumne žene. Ne samo da su često dolazili do posve krivih zaključaka, nego su i inzistirali na tome da to riješe u zoru dvobojem. Dok je i dalje ravnodušno gledao starog, ranjenog suparnika, o kojemu su se sada brinuli liječnik i sekundanti, proklinjao je prekrasnu, proračunatu mladu ženu čija je neumoljiva potjera za njim i uzrokovala ovaj dvoboj.

U dobi od dvadeset sedam godina, Jordan je davno zaključio da ljubakanje s udanim ženama često dovodi do više komplikacija nego što je seksualna ugoda toga vrijedna.

Zbog toga je odlučio ograničiti svoje česte seksualne avanture samo na one žene koje nisu bile opterećene muževima.

Hvala Bogu, takvih je bilo i više nego dovoljno, a većina ih je bila spremna zagrijati njegovu postelju. No, očijukanje je bio normalan dio života pripadnika visokog društva, a njegov nedavni susret s Elizabeth Grangerfield, koju je poznavao otkako su bili djeca, bio je malo više od toga: bilo je to bezazleno očijukanje koje se dogodilo kad se ona vratila u Englesku nakon putovanja koje je trajalo više od godinu

Nešto prekrasno

• 25

dana. Očijukanje je počelo kao nevino zadirkivanje, doduše sa seksualnim konotacijama, i na tome bi i ostalo da jedne noći prošlog tjedna Elizabeth nije prošla pokraj Jordanovog batlera i ušuljala se u njegov krevet. Kad se Jordan vratio kući, pronašao ju je ondje: bujnu, nagu ženu koja ga poziva k sebi. Jordan bi ju inače izvukao iz kreveta i poslao kući, no te noći um mu je bio pomućen konjakom koji je pio s prijateljima, a dok je razmišljao o tome što da napravi s njom, tijelo mu je već zagospodarilo tromim umom i nagovorilo ga da prihvati njezin neodoljiv poziv.

Krenuvši prema konju, koji je bio privezan za obližnje drvo, Jordan je pogledao u slabašne zrake sunca koje su prošarale nebo. Još je mogao malo odspavati prije nego što započne dugačak radni dan s brojnim društvenim aktivnostima koje će doseći vrhunac kasno navečer na balu Bildrupovih.

Lusteri sa stotinama tisuća kristala svjetlucali su iznad ogromne plesne dvorane sa zrcalima, u kojoj su se vrtjeli plesači odjeveni u saten, svilu i baršun, živahno plešući valcer.

Velika vrata koja su vodila na balkon bila su otvorena, kako bi ušao hladan povjetarac i kako bi kroz njih izašli parovi željni provesti nekoliko trenutaka u privatnosti, obasjani mjesečinom.

Iza najdaljih vrata na balkonu je stajao jedan par, koji je djelomično bio skriven u sjeni, i koji naočigled nije bio zabrinut zbog bestidnih nagađanja koja je među ostalim gostima potaknuo njihov odlazak iz plesne dvorane.

– To je sramotno! – rekla je gospođica Leticia Bildrup skupini elegantih mladića i mladih dama koji su bili u njezinoj pratnji. Bijesno pogledavši prema vratima kroz koja je par upravo izašao, zavidno je dodala: – Elizabeth Grangerfield

26

Judith McNaught

ponaša se kao prostitutka dok tako ganja Hawthornea, a muža joj je jutros u dvoboju ranio sam Hawthorne!

Gospodin Roderick Carstairs ljutitu je gospođicu Bildrup pogledao s ironijom u očima, po kojoj je bio poznat, i zbog koje su ga se pripadnici visokog društva bojali. – U pravu si, naravno, ljepotice moja. Elizabeth bi od tebe trebala naučiti da za Hawthorneom ne treba trčati u javnosti, nego kad je sam.

Leticia ga je bahato pogledala ne rekavši ništa, no odalo ju je crvenilo na obrazima. – Roddy, budi oprezan, zato što sve teže praviš razliku između onoga što je zabavno i što je uvredljivo.

– Nipošto, draga moja, ja težim k tome da budem uvredljiv.

– Nemoj me uspoređivati s Elizabeth Grangerfield – bijesno je šapnula Leticia. – Mi nemamo ništa zajedničkog.

– Imate, itekako. Obje želite Hawthornea. A to vam je zajedničko s još šezdesetak drugih žena koje poznajem, među kojima je i – kimnuo je prema prekrasnoj crvenokosoj balerini koja je na plesnom podiju plesala s ruskim princem – Elise Grandeaux. Iako mi se čini da vas je gospođica Grandeaux pobijedila, jer je ona Hawthorneova nova ljubavnica.

– Ne vjerujem ti! – povikala je Letty, a plavim je očima prostrijelila gracioznu crvenokosu ljepoticu koja je navodno očarala španjolskog kralja i ruskog princa. – Hawthorne je slobodan!

– O čemu razgovarate, Letty? – pitala je jedna mlada dama, okrenuvši se od svojih udvarača.

– Razgovaramo o tome da je on izašao na balkon s Elizabeth Grangerfield – ljutito je rekla Letty. Nije bilo potrebno reći tko je “on”. Među pripadnicima visokog društva, svatko tko je bio bitan znao je da je “on” Jordan Addison Matthew Townsende, markiz od Landsdownea, vikont od Leedsa,

Nešto prekrasno

• 27

vikont od Reynoldsa, grof Townsende od Marlowa, barun Townsende od Stroleighja, Richfielda i Monmarta i dvanaesti vojvoda od Hawthornea.

“On” je bio materijal od kojeg su bili načinjeni snovi mladih dama – bio je crn, visok, strašno zgodan i neodoljivo šarmantan. Mlade dame iz visokog društva smatrale su da bi njegove poluzatvorene sive oči mogle zavesti i opaticu ili ukopati neprijatelja na mjestu. Starije dame prije bi se složile s prvom tvrdnjom nego s potonjom, jer je bilo dobro poznato da je Jordan Townsende na drugi svijet otpremio stotine francuskih neprijatelja, ali ne pogledom, nego svojom ubojitom sposobnošću baratanja pištoljem i mačem.

No bez obzira na godine, sve su dame u visokom društvu bile potpuno složne oko jednoga: trebalo je samo pogledati vojvodu od Hawthornea da bi se vidjelo da je on elegantan muškarac plemenitog porijekla sa stilom; muškarac koji je uglađen poput dijamanta. A često i jednako krut.

– Roddy kaže da mu je Elise Grandeaux ljubavnica – rekla je Letty i kimnula prema zanosnoj ljepotici bakrene kose koja kao da nije bila svjesna toga da je vojvoda od Hawthornea izašao na balkon s ledi Elizabeth Grangerfield.

– Gluposti – rekla je sedamnaestogodišnja debitantica, koja se čvrsto držala pravila. – Da je, ne bi ju doveo ovamo. Ne bi to mogao.

– Mogao bi i to bi napravio – rekla je jedna druga mlada dama, koja nije micala pogled s vrata kroz koja su vojvoda i ledi Grangerfield upravo izašli jer nije mogla dočekati da ponovno vidi legendarnog vojvodu. – Moja mama kaže da Hawthorne radi što god ga je volja i da ga nije briga za tuđe mišljenje!

28

Judith McNaught

U tom trenutku, tema ovog i desetaka sličnih razgovora u plesnoj dvorani, naslonila se na kamenu ogradu balkona i uzrujano gledala u Elizabethine svjetlucave plave oči.

– Elizabeth, tvoj ugled je potpuno uništen. Ako si imalo razumna, povući ćeš se na ladanje zajedno sa svojim “bolesnim” mužem na nekoliko tjedana dok ne utihnu tračevi o dvoboju.

Bezuspješno pokušavajući djelovati veselo, Elizabeth je slegnula ramenima. – Tračevi me ne diraju, Jordane. Sada sam grofica. – U glas joj se uvukla ogorčenost. – Nema veze što je moj muž trideset godina stariji od mene. Moji roditelji u obitelji imaju još jednu titulu, kako su i htjeli.

– Nema smisla žaliti za prošlošću – rekao je Jordan, trudeći se da obuzda nestrpljivost. – Što je bilo, bilo je.

– Zašto me nisi zaprosio prije nego što si otišao u onaj glupi rat u Španjolsku? – pitala je prigušenim glasom.

– Zato što se nisam htio oženiti s tobom – okrutno je odgovorio.

Prije pet godina, Jordan je usputno pomislio da bi ju u dalekoj, nejasnoj budućnosti mogao zaprositi, no tada nije htio imati ženu baš kao ni sada te među njima ništa nije bilo dogovoreno prije nego što je otišao u Španjolsku. Godinu dana nakon njegovog odlaska, Elizabethin otac inzistirao je na tome da se uda za Grangerfielda, jer je silno htio imati još jednu titulu u obitelji. Kad je Jordan primio njezino pismo u kojemu je pisalo da se udala za Grangerfielda, nije osjetio nikakav poseban gubitak. S druge strane, poznavao je Elizabeth još otkako su bili tinejdžeri te mu je bila draga. Da je bio ondje, možda bi ju mogao nagovoriti da se usprotivi roditeljima i odbije Grangerfieldovu ruku. A možda i ne bi.

Nešto prekrasno

• 29

Kao gotovo sve ženske osobe tog društvenog sloja, i Elizabeth su od djetinjstva učili da joj je dužnost udati se za onoga koga joj roditelji dodijele.

Bilo kako bilo, Jordan nije bio ondje. Dvije godine nakon očeve smrti, iako nije dobio nasljednika kako bi si osigurao nasljedstvo, Jordan je otišao u vojsku te se u Španjolskoj borio protiv Napoleonovih vojnika. U početku su njegova odvažnost i hrabrost u ratu bili samo posljedica njegovog nezadovoljstva vlastitim životom. Kasnije, kada je sazrio, vještina i znanje koje je stekao u brojnim krvavim bitkama držali su ga na životu i doprinijeli njegovu ugledu lukavog stratega i nepobjedivog protivnika. Četiri godine nakon što je otišao u Španjolsku, napustio je vojsku i vratio se u Englesku da preuzme svoje obveze i odgovornosti kao vojvoda.

Jordan Townsende koji se vratio u Englesku bio je mnogo drukčiji od mladića koji je iz nje otišao. Prvi put kad je nakon povratka ušao u plesnu dvoranu, te promjene bile su i više nego očite: za razliku od bljedolikih i klonulih mladića iz njegovog društvenog sloja, Jordanova koža bila je bogato osunčana, visoko mu je tijelo bilo surovo i mišićavo, pokreti živahni i autoritativni, a iako se poznati šarm Hawthorneovih i dalje mogao vidjeti u njegovom lijenom osmijehu, sada ga je pratila aura čovjeka koji se suočio s opasnošću i koji je uživao u njoj. Ta aura bila je beskrajno uzbudljiva ženama i ona ga je činila još privlačnijim.

– Zar ti možeš zaboraviti ono što smo značili jedno drugome? – Elizabeth je podigla glavu, a prije nego što je Jordan uspio reagirati, ona je stala na prste i poljubila ga, a njezino poznato tijelo podatno se priljubilo uz njegovo.

30

Judith McNaught

Čvrsto ju je uhvatio za ruke i odmaknuo. – Ne budi luda!

– oštro ju je prekorio stisnuvši dugačke prste u njezine ruke. – Bili smo prijatelji i ništa više od toga. Ono što se među nama dogodilo prošli tjedan bila je greška. Gotovo je.

Elizabeth se htjela priviti uz njegovo tijelo. – Mogu te navesti da me voliš, Jordane. Znam da mogu. Gotovo si me zavolio prije nekoliko godina. A prošli tjedan si me želio...

– Želio sam tvoje prekrasno tijelo, draga – okrutno joj je rekao – ništa više. – To je sve što sam ikad želio od tebe. Neću ubiti tvog muža u dvoboju, tako da zaboravi na to. Morat ćeš pronaći neku drugu budalu koja će ti kupiti slobodu pištoljem.

Ona je problijedjela i pokušala odagnati suze, ali nije porekla to da želi da joj ubije muža. – Ne želim slobodu, Jordane, želim tebe – rekla je na rubu plača. – Tebi sam možda bila malo više od prijateljice, ali ja sam zaljubljena u tebe od petnaeste godine.

To mu je priznala tako skromno, beznadno i osjećajno da bi svatko osim Jordana Townsendea shvatio da govori istinu i možda bi se i sažalio nad njom. Ali Jordan je odavno postao okorjeli skeptik kad je bila riječ o ženama. On je na njezino bolno priznanje reagirao tako da joj je dao snježno bijelu maramicu. – Obriši oči.

Stotine gostiju koji su potajno gledali njihov povratak u plesnu dvoranu malo kasnije, primijetili su da je ledi Grangerfield djelovala napeto te da je odmah otišla s bala.

No, vojvoda od Hawthornea izgledao je jednako smiren kao i uvijek dok je prilazio prekrasnoj balerini, posljednjoj u dugačkom nizu njegovih ljubavnica. A kad je nakon nekoliko trenutaka par zakoračio na plesni podij, iz tog prekrasnog, karizmatičnog para prštala je energija, kao i moćna privlačnost.

Nešto prekrasno

• 31

Vitka i krhka gracioznost Elise Grandeaux upotpunjavala je njegovu hrabru eleganciju; njezina živahna kosa savršeno se slagala s njegovom tamnom figurom, a dok su zajedno plesali, izgledali su kao dva prekrasna bića koja su stvorena jedno za drugo.

– Ali to je uvijek tako – rekla je gospođica Bildrup svojim prijateljima dok su zadivljeno proučavali taj par. – Uz Hawthornea svaka žena izgleda kao da je savršena za njega.

– Ali sigurno se neće oženiti običnom plesačicom, bez obzira na to koliko dobro izgledali zajedno – rekla je gospođica Morrison. – A moj brat je obećao da će ga ovaj tjedan dovesti k nama u jutarnji posjet – pobjedonosno je dodala.

No gospođica Bildrup uništila je njezinu radost. – Moja mama kaže da sutra namjerava poći na Rosemeade.

– Rosemeade? – razočarano je ponovila njezina prijateljica i pognula ramena.

– To je posjed njegove bake – pojasnila je gospođica Bildrup. – Na sjeveru, iza nekog malog sela po imenu Morsham, bogu iza leđa.

judith mcnaught

Nešto prekrasno k r a lj i c e lj u b av n i h rom a n a • Xxxxx xxxxx xxxxxx Nakon romana Kraljevstvo snova, Whitney, ljubavi moja i Prije tebe Judith McNaught donosi nam još jedan uzbudljiv roman koji će, baš kao i prethodnici, oduševiti sve koji su već upoznali ovu slavnu autoricu, a zacijelo će privući i nove čitatelje.

Roman je s engleskoga prevela Svetlana Grubić Samaržija.

w w w. moz aik- k njiga. hr

xx,00 kn ISBN 978-953-14-1xxx-x