Nešto je u vodi by Mozaik knjiga

Catherine Steadman Nešto je u vodi

S engleskoga prevela ALEKSANDRA BARLOVIĆ

Posvećeno Rossu

Ako se pobjedu podrobno opiše, više je nije moguće razlikovati od poraza.

– Jean-Paul Sartre, Vrag i dobri Bog

Nasmiješit ću se, a moj će osmijeh potonuti kroz tvoje zjenice i tko zna što će postati.

– Jean-Paul Sartre, Bez izlaza

Nedjelja, 1. listopada

Grob

Jeste li se ikada zapitali koliko je vremena potrebno da se iskopa grob? Ne morate se više pitati. Potrebna je vječnost. Koliko god mislite da je potrebno, udvostručite tu količinu.

Uvjerena sam da ste to već vidjeli u filmovima: junak, možda s pištoljem uperenim u glavu, znoji se i stenje sve dublje i dublje u zemlji, sve dok nije dva metra duboko u vlastitom grobu. Ili dva nesretna lopova koji se svađaju i podbadaju u urnebesno smiješnom, sumanutom kaosu dok mahnito kopaju, a zemlja leti prema nebu lako kao u crtanom filmu.

Nije tako. Teško je. Ništa u tome nije lako. Zemlja je tvrda, teška i ne dopušta brzinu. Jebeno teško.

I dosadno. I dugotrajno. I posao koji je potrebno obaviti.

Stres, adrenalin, očajnička animalna potreba da se to učini održava vas dvadesetak minuta. A tada se slomite.

Mišići vam zijevaju na kostima ruku i nogu. Od kože do kosti, od kosti do kože. Srce vas boli nakon adrenalinskog šoka, šećer u krvi vam pada i sudarate se sa svojom granicom. Sudarate se čitavim tijelom. Ali, znate, kristalno jasno znate da, bez obzira na to jeste li motivirani ili bezvoljni, iscrpljeni ili ne, tu rupu morate iskopati.

Catherine Steadman

Tada prebacite u drugu brzinu. Posrijedi je ona točka polovice maratona, kad vam doživljaj više nije nov i jednostavno morate završiti tu vražju neveselu stvar. Uložili ste; potpuno ste u tome. Svim prijateljima ste rekli da ćete to učiniti, zatražili ste od njih da se obvežu dati donaciju određenoj dobrotvornoj ustanovi, s kojom ste tek neodređeno i usput povezani. Oni su zbog osjećaja krivnje obećali više novca no što su zapravo željeli dati, osjećajući obvezu zbog neke vožnje biciklom ili druge aktivnosti na sveučilištu, čijim vam pojedinostima dosađuju kad god se napiju. Još govorim o maratonu, pratite me. Potom ste svake večeri izlazili, sami, uz pulsiranje u potkoljenicama, sa slušalicama u ušima, stjecali ste kilometre, za to. Činili ste to kako biste se mogli boriti protiv sebe, boriti se sa svojim tijelom, upravo ondje, u onom trenutku, u onom sumornom trenutku, i ustanoviti tko će pobijediti. A nitko osim vas ne gleda. I nitko osim vas zapravo ne mari. Samo vi i vaše jastvo pokušavate preživjeti. Tako se osjećate dok kopate grob, kao da je glazba prestala, ali vi ne smijete prestati plesati. Jer, ako prestanete plesati, umrijet ćete. Stoga nastavljate kopati. Činite to jer je alternativa mnogo gora od kopanja jebene beskrajne rupe u tvrdoj, zbijenoj zemlji, lopatom koju ste pronašli u šupi nekog starca. Dok kopate, opažate kako vam boje plove preko očiju: fosfeni prouzročeni metaboličkom stimulacijom neurona u vidnom korteksu, uslijed niske oksigenacije i niske razine šećera u krvi. U ušima vam tutnji krv: nizak krvni tlak prouzročen dehidracijom i pretjeranim naprezanjem. Ali, vaše misli? Vaše misli prelaze po mirnom jezeru vaše svijesti i tek povremeno dodirnu njegovu površinu. Nestaju prije no što ih pojmite. Um vam je potpuno prazan. Središnji živčani sustav to pretjerano naprezanje tretira kao situaciju »borba ili bijeg«; neurogeneza izazvana tjelesnom aktivnošću, uz vječno popularan favorit sportskih

Nešto je u vodi

časopisa, »oslobađanje endorfina prouzročeno tjelesnom aktivnošću«, inhibira vaš mozak te ga štiti od dugotrajne boli i stresa onoga što činite.

Iscrpljenost je izvrsna za emocionalnu uravnoteženost. Trčanje ili kopanje.

Nakon otprilike četrdeset i pet minuta zaključujem da je dubina od dva metra nerealna za ovaj grob. Neću uspjeti iskopati dva metra. Visoka sam 167 centimetara. Kako bih izašla iz rupe? Doslovce bih samu sebe zarobila u njoj.

Prema anketi tvrtke YouGov iz 2014. godine, 167 centimetara idealna je visina za Britanku. Prosječan Britanac navodno želi partnericu te visine. Dakle, baš sam sretnica. Mark je sretnik. Bože, da je Mark barem ovdje.

U redu, ako neću kopati dva metra, koliko duboko ću kopati? Koliko duboko je dovoljno duboko?

Tijela budu pronađena zbog lošeg zakapanja. Ne želim da se to dogodi. Doista ne želim. To nedvojbeno nije ishod kojem težim. A loše zakapanje, kao i zapravo bilo što loše učinjeno, svodi se na tri elementa:

1. nedostatak vremena

2. nedostatak poduzetnosti

3. nedostatak mara

U pogledu vremena: imam tri do šest sati da to učinim. Tri sata je moja konzervativna procjena. Preostalo mi je šest sati dnevne svjetlosti. Imam vremena.

Vjerujem da sam poduzetna; dva mozga su bolja od jednog. Nadam se. Samo to moram izvesti korak po korak.

Catherine Steadman

I treće: mar? Bože, itekako marim. Marim. Više no što sam ikada u životu marila.

Prema preporuci IUGK-a (Instituta za upravljanje grobljima i krematorijima), dva metra je minimalna preporučena dubina. Znam to jer sam guglala. Izguglala sam to prije no što sam počela kopati. Vidite, poduzetnost. Mar. Čučnula sam pokraj tijela, na kaši od mokrog lišća i blata, i guglala kako zakopati mrtvo tijelo. Guglala sam to na poslovnom telefonu mrtvaca. Ako pronađu tijelo… a neće ga pronaći… i uspiju vratiti podatke… neće vratiti podatke… ta povijest pretraživanja bit će fantastično štivo.

Nakon dva puna sata prestajem kopati. Rupa je duboka otprilike jedan metar. Nemam metar, ali se sjećam da je devedeset centimetara otprilike visina prepona. Visina najvišeg skoka koji sam uspjela izvesti na jahačkom ljetovanju na kojem sam bila prije no što sam prije dvanaest godina otišla na studij. Dar za osamnaesti rođendan. Čudno je što vam ostane u sjećanju, zar ne? Ali, eto me, do struka duboko u grobu prisjećam se jahačkog natjecanja. Usput, osvojila sam drugo mjesto. Bila sam vrlo zadovoljna time.

Kako bilo, iskopala sam rupu duboku otprilike devedeset centimetara, široku šezdeset centimetara i dugu metar i osamdeset. Da, bila su mi potrebna dva sata.

Da ponovim: kopanje groba je vrlo teško.

Želim uspostaviti perspektivu: ta rupa, moja dvosatna rupa, duboka je devedeset centimetara, široka šezdeset centimetara i duga metar i osamdeset centimetara, što je kubni metar, odnosno, tona i pol zemlje. A to – to – je težina automobila niže srednje klase, potpuno odraslog beluga kita ili prosječnog nilskog konja. Nešto toliko teško pomaknula sam prema gore i malo nalijevo u odnosu na prijašnji položaj. A grob je dubok samo devedeset centimetara.

Gledam preko blata, prema hrpici, i polako se podižem, a podlaktice mi pritom drhte pod vlastitom težinom. Tijelo leži nasuprot meni, ispod poderane cerade čija je jarka plava boja bljesak na smeđem šumskom tlu. Pronašla sam je ostavljenu, visjela je s jedne grane poput vela, kod parkirališta, u tihom zajedništvu s jednim ostavljenim hladnjakom. Mala vrata pretinca za zamrzavanje mirno su škripala na povjetarcu. Odbačena.

Ostavljeni predmeti zbog nekog razloga bude tugu, zar ne?

Napušteni su. Ali su, na određeni način i lijepi. Pretpostavljam da sam i ja na određeni način došla napustiti jedno tijelo.

Hladnjak je već neko vrijeme ovdje – znam to jer sam ga vidjela kroz prozor automobila dok smo tri mjeseca prije prolazili ovuda, i još nitko nije došao po njega. Vraćali smo se u London iz Norfolka, Mark i ja, nakon što smo proslavili godišnjicu, a hladnjak je ovdje i nekoliko mjeseci poslije. Čudno je pomisliti koliko se toga dogodilo – meni, nama – u tom razdoblju, ali se ovdje ništa nije promijenilo. Kao da se ovo mjesto udaljilo od vremena, područje za zadržavanje. Takav osjećaj budi. Možda nitko nije bio ovdje otkako je vlasnik hladnjaka otišao, a Bog zna koliko je vremena od tada možda prošlo. Hladnjak izgleda kao da je iz sedamdesetih – znate, ciglasto. Ciglasto, kubrickasto. Monolit u vlažnoj engleskoj šumi. Zastario. Ovdje je najmanje tri mjeseca, ali nitko nije došao po njega, nema ljudi sa smetlišta. Ovamo nitko ne dolazi, to je jasno. Nitko osim nas. Nema djelatnika lokalnog vijeća, nema nezadovoljnih stanovnika koji bi pisali vijeću, nema ranojutarnjih šetača s psima koji bi nabasali na moju jamu. Sigurnijeg mjesta se nisam mogla dosjetiti. I eto nas. Bit će potrebno neko vrijeme da se sve slegne, da se zemlja slegne. Ali, mislim da hladnjak i ja imamo dovoljno vremena.

Catherine Steadman

Gledam brežuljak prekriven izgužvanom ceradom. Pod njom leži ljudsko meso, koža, kosti, zubi. Tri i pol sata mrtvi.

Pitam se je li još topao. Moj suprug. Topao na dodir. Guglam tu informaciju. Kako god bilo, ne želim se šokirati. U redu.

U redu, ruke i noge trebale bi biti hladne na dodir, ali trup će još biti topao. U redu.

Izdišem dugo i potpuno.

Dobro, idemo… Zastajem. Čekam.

Ne znam zašto, ali brišem povijest iz njegova poslovnog telefona. Znam da je besmisleno; taj telefon nije moguće pratiti, a nakon nekoliko sati u vlažnoj zemlji u listopadu ionako neće raditi. Ali, možda i hoće. Stavljam telefon natrag u džep njegove jakne i vadim njegov osobni iPhone iz džepa na njegovim prsima. U zrakoplovnom je načinu rada.

Gledam fotografije. Nas. Naviru mi suze, a tada u dva vruća curka teku niz moje lice.

Potpuno uklanjam ceradu, otkrivajući sve što je skrivala. Brišem otiske s telefona, vraćam ga u njegov topao džep na prsima i pripremam koljena za potezanje.

Nisam loša osoba. Ili možda jesam. Možda biste vi trebali odlučiti?

Ali, nedvojbeno bih trebala objasniti. A da bih objasnila, moram se vratiti. Natrag u ono jutro naše godišnjice, prije tri mjeseca.

Petak, 8. srpnja

Jutro godišnjice

Tog jutra probudili smo se prije svitanja. Mark i ja. Jutro je naše godišnjice. Godišnjice dana kad smo se upoznali.

Odsjeli smo u boutique pivnici-hotelu na obali Norfolka. Mark ga je pronašao u dodatku Financial Timesa »Kako ga potrošiti«. Ima pretplatu, ali su dodaci jedini dijelovi koje stigne pročitati. Ali, FT je bio u pravu; to je doista »ugodno seosko utočište iz vaših snova«. A meni je drago da ga »mi tako trošimo«. Dakako, zapravo ne trošimo moj, ali pretpostavljam da će uskoro biti moj.

Hotel je savršeno seosko gnijezdo svježih plodova mora, hladnog piva i kašmirskih pokrivača. Vodiči ga nazivaju Chelsea-on-Sea.

Protekla tri dana proveli smo hodajući sve dok nam mišići nisu postali opušteni i teški, obrazi rumeni od engleskog sunca i vjetra, a kosa prožeta mirisom šume i slanog mora. Hodanje pa seks, kupanje i jelo. Raj.

Hotel je izvorno izgrađen 1651. godine kao svratište za kočije carinika na nezgodnom putovanju u London, a hvalio se time da mu je slavni stanovnik Norfolka i pobjednik bitke kod Trafalgara viceadmiral lord Horatio Nelson bio redoviti gost. Navodno je odsjedao u sobi broj 5, pokraj naše, te je u pet godina

izvan službe svake subote dolazio po svoju poštu. Zanimljivo je da je lord Nelson povremeno bio nezaposlen. Pretpostavljam da sam uvijek mislila da ako ste u mornarici, jednostavno ste u mornarici. Ali, eto. To se događa i najboljima. Kako bilo, u tom hotelu tijekom godina su se održavale dražbe stoke, suđenja i cijela zabava festivala Jane Austen.

Knjiga na stoliću u našoj sobi veselo nas je obavijestila da su prethodna saslušanja u sklopu suđenja za glasovita ubojstva u Burnhamu održana u današnjoj blagovaonici u prizemlju. »Glasovita« je prijeporno. Ja nedvojbeno nisam čula za njih. Stoga sam to proučila.

Priča je započela 1835. godine, kad je supruga postolara silovito povraćala za stolom dok je sjedila za večerom i dok je njezin suprug gledao. Gospođa Taylor, povraćateljica, otrovana je arsenom. Arsena je bilo u brašnu u smočnici, a obdukcija je otkrila tragove tog otrova u sluznici njezina želuca. Istraga otrovanja otkrila je da je gospodin Taylor bio u izvanbračnoj vezi sa susjedom, stanovitom gospođom Fanny Billing. A Fanny Billing od lokalnog je ljekarnika nedavno bila kupila arsena za tri penija. Taj je arsen dospio u vreću s brašnom obitelji Taylor, a potom i u okruglice, koje su okončale život gospođe Taylor. Pretpostavljam da se gospodin Taylor te večeri suzdržavao. Možda je bio na dijeti bez ugljikohidrata.

Daljnje informacije, koje su u sklopu istrage dobivene od druge susjede, otkrile su da je gospođa Catherine Frary toga dana imala pristup kući Taylorovih i da su je čuli kako je prije saslušanja rekla Fanny: »Ostani pri svojem i ne mogu nam ništa.«

Daljnjom istragom otkriveno je da su Catherinin suprug i dijete dva tjedna prije također iznenada umrli.

Posumnjalo se na prljavu igru. Želuci Catherininog supruga i djeteta otpremljeni su u Norwich, gdje je analizom potvrđeno

da se i u njima nalazio arsen. Jedan svjedok u kući Taylorovih rekao je kako je vidio kako Catherine pomaže bolesnoj gospođi

Taylor nakon povraćanja i kako »vrhom noža iz papirnatog paketića« dodaje bijeli prah u kašu gospođe Taylor, trujući je drugi put. Taj put smrtonosno. Dvije žene tjedan prije otrovale su i Catherininu zaovu.

Catherine i Fanny obješene su u Norwichu za ubojstva supruga, ali i gospođe Taylor, Catherinina djeteta te Catherinine zaove. Prema Nilesovom tjednom zapisniku od 17. listopada 1835. godine, njih su dvije »odaslane u vječnost među golemim mnoštvom gledatelja (20 000 ili 30 000), a više od polovice njih bile su žene.« Odaslane u vječnost. Zgodna aluzija na slanje pošiljaka. Čudno je uklopiti »ubojstva u Burnhamu« u knjižicu s informacijama o hotelu, osobito s obzirom na prirodu vikend izleta.

Budilica nas u pola pet ujutro budi iz toplog gnijezda od guščjeg perja i egipatskog pamuka. Odijevamo se u tišini, u odjeću koju smo pripremili večer prije: tanke pamučne majice, čizme, traperice i vunene pulovere za razdoblje prije izlaska sunca. Pripremam nam kavu koristeći mali uređaj u sobi, a Mark u kupaonici dotjeruje kosu. Mark nije tašt muškarac ni po kojem kriteriju, ali, kao i većina tridesetogodišnjaka, doima se da je njegovo pripremanje za izlazak uglavnom usredotočeno na kosu. Ali, meni se sviđa njegovo treperenje, ta mala napuklina u njegovoj savršenosti. Sviđa mi se to što se mogu brže spremiti. Potpuno odjeveni pijemo kavu na pokrivaču, u tišini, uz otvorene prozore, njegova ruka je oko mojih ramena. Imat ćemo dovoljno vremena da uskočimo u automobil i stignemo na plažu prije svitanja. Na kartici s dnevnim informacijama pokraj kreveta piše da Sunce izlazi u 5:05.

U relativnoj tišini vozimo se na plažu Holkham, dišemo i razmišljamo. Zajedno smo, ali sami sa svojim mislima i jedno s

Catherine Steadman

drugim. Pokušavamo zadržati tešku pospanost koja nas još nije potpuno napustila. Sve to prožeto je prirodnim dojmom obreda. To katkad doživljavamo; stvari nam se jednostavno tako događaju. Malo čarolije uvuče nam se u život i mi je njegujemo kao da je sukulent. Sve to smo već radili; to je jedna od naših navika. Jutro godišnjice. Dok skrećemo kako bismo parkirali, pitam se hoćemo li taj dan slaviti i nakon što se vjenčamo, za dva mjeseca. Ili će to možda biti naš novi dan?

Izlazimo na gustu tišinu Holkham Halla. Tišinu povremeno prekida bogat pjev ptica. Stado srna na susjednom polju podiže glave kad smo zalupili vratima automobila, i koče se. Mi ih gledamo, svi trenutačno uhvaćeni u nepomičnosti, sve dok se njihova pozornost nije ponovno spustila na travu.

Naš je među prvim automobilima na glinenom šljunku parkirališta; poslije će biti mnogo veća gužva – uvijek jest – pasa i obitelji, vozila za prijevoz konja i jahača, obiteljskih klanova koji nastoje ispuniti posljednje dane lijepog vremena. Ova vrućina navodno neće potrajati. Ali, opet, to govore svake godine, zar ne?

Nikoga nema na vidiku dok pošljunčanom stazom silazimo prema velikom, pustom potezu plaže Holkham, šest i pol kilometara zlatno-bijelog pijeska obrubljenog borovom šumom. Vjetar sa Sjevernog mora povija divlju travu i podiže pijesak u zrak duž vijenaca visokih dina. Kilometri netom doletjelog pijeska, more i ni žive duše na vidiku. Na svjetlosti prije svitanja doimaju se nezemaljski. Netom ogoljen krajolik. Uvijek ostavlja dojam novog početka. Poput Nove godine.

Mark me prima za ruku pa hodamo prema obali. Na rubu vode izuvamo čizme i ulazimo u ledeno Sjeverno more, podignuvši traperice do koljena.

Njegov osmijeh. Njegove oči. Njegova vruća ruka čvrsto drži moju. Oštar osjet zatezanja ledene kože na mojim stopalima,

koji se rasprskava u tekuću bijelu vrelinu uz moje noge. Goruća hladnoća. Pogodili smo savršen trenutak. Čitavo nebo postaje svjetlije do polumraka prije no što se sunce pojavilo iznad srebrne vode. Žuta boja šara obzorje i prelijeva se u narančaste i ružičaste nijanse stižući do najnižih oblaka, a potom dalje od njih – cijelo nebo plamti plavom bojom. Azurnom plavom. Ha. Vrlo je lijepo. Toliko lijepo da osjećam mučninu.

Kad više ne mogu trpjeti hladnoću, koračam natrag na obalu i u plićaku se saginjem kako bih očistila pijesak sa stopala prije no što ponovno obujem čizme. Moj zaručnički prsten hvata puni sjaj sunca odražen kroz kristalnu vodu. Ranojutarnja magla je nestala, a zrak je pun vlage, slan i svjež. Vrlo je svijetlo. Vrlo vedro. Nebo je izrazito plavo. Najbolji dan u godini. Uvijek. Mnogo nade, svake godine.

Mark me je zaprosio prošlog listopada, nakon svojega trideset i petog rođendana. Premda smo godinama bili zajedno, to me je ipak nekako iznenadilo. Katkad se pitam mimoilaze li me stvari više nego druge ljude. Možda ne posvećujem dovoljno pozornosti ili možda nemam osobitu sposobnost primjećivanja. Stvari me često iznenade. Uvijek se iznenadim kad od Marka doznam da se tom i tom nije svidio taj i taj, da sam ja nekome privlačna ili da je imao koju drugu jaku reakciju. Nikad ne primjećujem. Pretpostavljam da je to i bolje. Ono što ne znate ne može vas povrijediti.

Mark primjećuje. Vrlo je dobar s ljudima. Ljudi se razvedre kad ga ugledaju. Vole ga. Za rijetkih prigoda kad nešto radimo odvojeno, često me pitaju: »Zar Mark ne dolazi«, tonom zbunjenog razočaranja. Ne shvaćam to osobno jer se i sama tako osjećam. Mark sve situacije čini boljim. On sluša, doista sluša. Gleda ljude u oči. Ne agresivno, nego na način kojim ih umiruje, njegov pogled govori: Ovdje sam i to mi je dovoljno. Ljudi ga

zanimaju. Markov pogled nema skrivenu namjeru; on je jednostavno prisutan, s vama.

Sjedimo visoko na dini i gledamo preko širokog, ravnog prostranstva neba i mora. Vjetar je ovdje gore jači. Zrak nam zavija u ušima. Sretna sam jer imamo debele pulovere. Gruba irska vuna vonja na životinje dok se zagrijava. Razgovor se okreće budućnosti. Našim planovima. Na taj dan uvijek smo stvarali planove. Vjerojatno kao odluke, polugodišnje odluke. Uvijek sam voljela planirati unaprijed, još otkako sam bila dijete. Volim planirati. Volim raditi inventuru. Mark zapravo nije donosio odluke prije no što smo se upoznali, ali je to odmah prihvatio – odgovarao mu je progresivan, futuristički smjer te aktivnosti.

Moje polugodišnje odluke nisu ništa posebno. Uobičajeno: više čitati, manje gledati televiziju, raditi pametnije, provoditi više vremena s ljudima koje volim, jesti bolje, piti manje, biti sretna. A tada Mark kaže da se želi više usredotočiti na posao.

Mark radi u bankarstvu. Da, znam, fuj-bljak. Ali, mogu reći samo ovo: on nije šupak. To mi morate vjerovati. Nipošto nije bivši student Etona te član kluba pijanica i polo tima. On je momak iz Yorkshirea koji je uspio. Istina je da mu tata zapravo nije bio rudar ili takvo što. Gospodin Roberts, sada u mirovini, bio je savjetnik za mirovinska pitanja za Prudential u East Ridingu.

Mark je brzo napredovao u londonskim financijskim krugovima, prošao uobičajene ispite, postao trgovac na burzi, specijalizirao se za zlatnike, konkurentska tvrtka ponudila mu je posao, promaknut je i tada se dogodilo ono. Financijski slom. Financijska industrija pala je na vrlo nisku razinu. Svi koji su razumjeli strahovali su od prvoga dana. Vidjeli su kako se sve odvija pred njima. Mark je formalno bio dobro. Njegovo radno mjesto bilo je sigurno – štoviše, bilo je sigurnije nego prije jer se specijalizirao za ono sa čime je svima bila potrebna pomoć nakon

sloma, za državni dug. Ali, naknade su se drastično smanjile za sve. To je bilo u redu jer mi zapravo nismo ostali bez novca, ali su mnogi njegovi prijatelji otpušteni, što je bilo zastrašujuće. Tada me je plašilo gledati kako odrasli ljudi podbacuju; imali su djecu u školi i hipoteke koje si više nisu mogli priuštiti. Supruge nisu radile od trudnoće. Nitko nije imao pričuvni plan. Te godine ljudi su nam dolazili i plakali. Iz naše kuće odlazili su ispričavajući se, hrabro se smiješeći i obećavajući nam da će nas posjetiti kad se vrate u svoje rodne gradove i ponovno stanu na noge. Mnogi od njih više nam se nisu javili. Čuli bismo da su se vratili k roditeljima u Berkshire, odselili se u Australiju kako bi se ondje zaposlili ili da su se razveli.

Mark je promijenio banku; svi kolege u njegovoj banci bili su otpušteni, a on je ostao obavljati poslove petero ljudi pa je iskoristio priliku i otišao u drugu banku.

Ta nova banka mi se ne sviđa. Nije sasvim ispravna. Ljudi ondje uspijevaju biti debeli, ali istodobno žilavi. Nisu u kondiciji i puše, što mi nekoć uopće nije smetalo, ali sada podsjeća na nervozan očaj. To me zabrinjava. Vonja na žuč i na upropaštene snove. Markovi kolege katkad izađu s nama na piće pa se podruguju i žale se na supruge i djecu, kao da ja nisam prisutna. Kao da bi, da nije tih žena, bili negdje, na nekoj plaži.

Mark nije poput njih; on se brine o sebi. Trči, pliva, igra tenis, održava zdravlje, a sada jedanaest sati dnevno sjedi u sobi s tim ljudima. Znam da je odlučan, ali vidim da ga to iscrpljuje. A sada, upravo danas, na našu godišnjicu, izjavljuje da se želi više usredotočiti na posao.

Usredotočenje znači da ću ga manje viđati. Ionako previše radi. Svaki dan u tjednu ustaje u šest sati, odlazi od kuće u pola sedam, ruča za radnim stolom i vraća se kući u pola osam navečer, potpuno iscrpljen. Večeramo i razgovaramo, možda gledamo film i on u deset sati liježe te gasi svjetlo kako bi ponovio sve to.

Catherine Steadman

– Ali, to želim promijeniti – kaže. – Već godinu dana radim ondje. Kad sam došao ovamo, obećali su mi da ću isprva biti jedini na tom položaju, dok ne restrukturiramo odjel. Ali, ne dopuštaju mi to. Ne dopuštaju mi restrukturiranje. Stoga zapravo radim ono za što su me zaposlili. – Uzdiše. Rukama trlja lice gore-dolje. –To je u redu. Ali, trebao bih ozbiljno razgovarati s Lawrenceom. Trebali bismo razgovarati o mojem godišnjeg dodatku na plaću, ili o promjeni tima, jer neki od tih šaljivaca nemaju pojma što rade. – Zastaje i gleda me. – Ozbiljno ti kažem, Erin. Nisam ti ovo namjeravao reći, ali, kad je u ponedjeljak propao onaj dogovor, Hector me je nazvao plačući.

– Zašto je plakao? – pitam, iznenađena. Hector već godinama radi s Markom. Kad je Mark napuštao prvu banku, kad je sve išlo po zlu, obećao mu je pronaći položaj ako prijeđe u novu banku. I održao je obećanje. Mark je Hectora uklopio u svoje uvjete dok je prelazio u drugu banku. Prijeći će kao par ili nikako.

– Znaš da smo neki dan čekali brojke kako bismo zaključili onaj dogovor? – Upitno me gleda.

– Da, primio si poziv na parkiralištu – kažem kimajući mu neka nastavi. Jučer je izašao s našeg ručka u pivnici i sat vremena proveo koračajući amo-tamo po šljunku, dok mu se hrana hladila. Ja sam čitala knjigu. Samozaposlena sam pa dobro poznajem »telefonsko šetanje«.

– Da, rekao mi je da je dobio brojke. Tipove u odjelu za trgovanje bilo je doista teško nagovoriti da dođu u ured tijekom blagdana i prilično su mu otežali. Kad smo se vratili, sazvali su sastanak kako bismo raspravili o prekovremenim satima i o pravednoj praksi. Smiješno. Kako bilo, Hector je razgovarao s New Yorkom i pokušao objasniti da nema nikoga te zašto su brojke kasnile, a oni su jebeno poludjeli. Andrew… sjećaš se Andrewa iz New Yorka, zar ne? Rekao sam ti za…

– Onaj tip kojega sam na Briannynom vjenčanju čula kako ti psuje? – prekidam ga.

On puše i smiješi se. – Da, Andrew. On je… vrlo napet. No, dakle, Andrew telefonom viče na Hectora, a Hector u strahu piše iznos i šalje. Odlazi na spavanje. Nakon buđenja opaža stotine propuštenih poziva i e-mailova. Ispostavlja se da su brojkama dodali jednu nulu. Greg i drugi u odjelu dodali su je kako bi usporili dogovor. Mislili su da će ih Hector pregledati prije slanja i poslati ih na prepravljanje sljedeći tjedan, kad se svi vratimo u ured, ali Hector ih nije pregledao. Zaključio ih je i poslao. A taj je ugovor pravno obvezujući.

– Bože, Mark. Ne mogu li jednostavno reći da je to bila pogreška?

– Ne, ne mogu, dušo. Stoga me Hector naziva i pokušava objasniti kako je jednostavno pretpostavio da će brojke biti ispravne, a inače ih uvijek, uvijek provjerava… ali Andrew mu je rekao neka ih pošalje i… tada je jednostavno zaplakao. Erin, ja jednostavno… osjećam se kao da sam okružen totalnim… Mark se zaustavlja i žalosno odmahuje glavom. – Stoga počinjem tražiti nešto drugo. Potpuno sam spreman prihvatiti smanjenje dodatka ili smanjenje plaće; tržište se ionako neće vratiti u prijašnje stanje. Koga zavaravamo? Ovaj stres mi više nije potreban. Želim svoj život natrag. Želim tebe i djecu, i naše večeri.

To mi se sviđa. Veoma. Grlim ga. Spuštam glavu na njegovo rame. – I ja to želim.

– Dobro. – Lagano me ljubi u kosu.

– Pronaći ću dobro mjesto, dati otkaz čim se slegne ovo s Hectorom, uzeti vrtlarski dopust za vjenčanje i medeni mjesec i, nadam se, ponovno početi raditi u studenom. Upravo na vrijeme za Božić.

Već je bio na »vrtlarskom dopustu« – svi koji rade u financijskom sektoru obavezni su uzeti slobodno vrijeme između dvaju radnih mjesta; time bi se trebalo zaustaviti insajdersko trgovanje, ali je zapravo posrijedi dvomjesečni plaćeni odmor. To doista zvuči kao prilično dobar plan. Dobar za njega. I meni bi nedvojbeno dobro došlo nekoliko slobodnih tjedana. Mogli bismo nešto planirati, ozbiljno se posvetiti aktivnostima medenog mjeseca. U ovom trenutku radim na svojem prvom dugometražnom dokumentarnom filmu, ali ću do vjenčanja dovršiti prvi stadij snimanja, a tada bih trebala imati dobra tri do četiri slobodna tjedna prije no što započnem s drugim stadijem. Ta tri do četiri tjedna nedvojbeno bi nam mogla goditi.

Topao osjećaj širi se mojim prsima. To je dobro. To će biti bolje za nas.

– Kamo ćemo? – pita me.

– Na medeni mjesec?

Tada smo prvi put doista razgovarali o tome. Vjenčanje je za dva mjeseca. Sve to smo isplanirali, ali smo ovo ostavili novim. Netaknutim, poput neotvorenog dara. Ali, pretpostavljam da je sadašnji trenutak posve primjeren za načinjanje te teme. Uzbuđena sam zbog mogućnosti svega toga. Zbog toga što ću ga tjednima imati samo za sebe.

– Hajdemo se raspištoljiti. To je možda zadnji put da imamo vremena ili novca – predlažem.

– Da! – viče on jednako energično kao i ja.

– Dva tjedna, ne, tri tjedna? – nudim. Škiljim razmišljajući o rasporedu snimanja i o intervjuima koji su preda mnom. Mogu izvesti tri.

– To je već nešto. Karibi? Maldivi? Bora Bora? – pita on.

– Bora Bora. To zvuči savršeno. Nemam pojma gdje je to, ali zvuči veličanstveno. Ma, dovraga. Prvi razred? Možemo li si priuštiti prvi razred?

On mi se smiješi. – Možemo si priuštiti prvi razred. Rezervirat ću.

– Odlično! – Još nikad nisam letjela prvim razredom.

A tada govorim nešto zbog čega ću se vjerojatno pokajati.

– Ronit ću s tobom. Kad odemo. Ponovno ću pokušati. Tada možemo zajedno zaroniti. – Govorim to jer se doima kao da je to jedino što mu mogu dati kako bih mu pokazala koliko ga volim. Poput mačke s mrtvim mišem u njušci. Spuštam to pred njega želio on to ili ne.

– Ozbiljno? – Netremice me gleda, zabrinut, sunčeva svjetlost nabire mu oči, a povjetarac mu razbarušuje kosu. To nije očekivao.

Mark je kvalificirani ronilac. Na svakom našem putovanju nagovarao me je da zaronim s njim, ali sam se ja uvijek plašila.

Doživjela sam loše iskustvo prije no što smo se upoznali. Uspaničila sam se. Ništa ozbiljno, ali me cijela ta zamisao silno plaši. Ne sviđa mi se pomisao na osjećaj zarobljenosti. Pomisao na pritisak i polagan uspon pod vodom ispunjava me užasom. Ali, želim to učiniti za njega. Nov zajednički život, novi izazovi.

Smiješim se. – Dakako! – Mogu to. Koliko teško može biti? Djeca to rade. Bit ću dobro.

On me gleda. – Dovraga, volim te, Erin Locke – kaže. Samo tako.

– Dovraga, I ja tebe volim, Mark Roberts. On se naginje, podiže moju bradu i ljubi me.

– Jesi li stvarna? – pita me gledajući me u oči. Tu smo igru već igrali, iako to zapravo uopće nije igra. Ili jest? Možda mentalna igra.

On me zapravo pita: – Je li ovo stvarno? – Toliko je dobro da je zacijelo posrijedi trik, pogreška. Zacijelo lažem. Lažem li?

Razmišljam na trenutak. Dopuštam da se mišići mojega lica opuste dok me on promatra. Dopuštam da mi se zjenice stegnu poput svemira u imploziji i mirno odgovaram: – Ne. – Nisam stvarna. To je zastrašujuće. Radila sam to samo nekoliko puta. Napustila sam vlastito lice. Nestala sam. Poput telefona koji se vraća na tvorničke postavke.

– Ne, nisam stvarna – jednostavno kažem, bezizražajnog i blagog lica.

Mora izgledati kao da to doista mislim.

Najbolje funkcionira kad izgleda stvarno.

Njegove oči iskre i skaču po mojem licu tražeći kuku, pukotinu za koju će vezati razumijevanje. Ne nalaze ništa. Nestala sam. Znam da je zabrinut. Duboko u sebi zabrinut je da ću jednoga dana samo nestati. Otići. Da ovo nije stvarno. Da će se probuditi i da će u kući sve biti isto, samo ja neću biti ondje. Poznajem taj strah; povremeno vidim kako treperi na njegovu licu, dok smo vani s prijateljima ili dok stojimo na suprotnim stranama prostorije pune ljudi. Kad ugledam taj pogled, znam da on jest stvaran.

Sad ga vidim na njegovu licu. I to mi je dovoljno.

Dopuštam da mi se otme osmijeh, a njegovim licem razlijeva se radost. Smije se. Rumeni od osjećaja. I ja se smijem, a on ponovno rukama obuhvaća moje lice i stavlja usne na moje. Kao da sam pobijedila u utrci. Kao da sam se vratila iz rata. Bravo ja. Bože, volim te, Mark. On me odvodi u trstiku slane močvare pa se ševimo, očajnički, šaka punih vunenog pulovera i mokre kože. Dok svršava, šapućem mu u uho: – Stvarna sam.

Ponedjeljak, 11. srpnja

Telefonski poziv

Prošle godine napokon sam od jedne zatvorske dobrotvorne ustanove dobila sredstva za sufinanciranje mojega prvog samostalnog projekta. Sada ga završavam, nakon godina istraživanja i planiranja: svoj prvi dugometražni dokumentarni film. Sva istraživanja i pretprodukciju uspjela sam obaviti uz slobodnjačke projekte, a za devet dana trebala bih početi snimati intervjue. U tu sam produkciju uložila mnogo sebe i nadam se, iznad svega, da će sve sjesti na svoje mjesto. Planiranje vas može odvesti samo dio puta, a tada jednostavno morate čekati i vidjeti što će se dogoditi. Ova je godina važna. Za mene. Za nas. Film, vjenčanje – doima se da se sve događa odjednom. Ali, doista mislim da sam na onoj čarobnoj točki u životu kad se svi planovi, koje sam pokrenula u svojim dvadesetima, napokon ostvaruju, sve odjednom, kao da je netko namjerno tako uredio, iako se ne sjećam da sam to svjesno učinila. Pretpostavljam da je to u životu tako, zar ne? – Ništa, a tada odjednom sve istodobno.

Zamisao za film zapravo je jednostavna; na nju sam došla jedne večeri, dok sam Marku govorila o tome kako mi je bilo u internatu. Navečer, nakon gašenja svjetla, mi djevojke satima smo u mraku razgovarale o tome što ćemo raditi kad se napokon vratimo kući. Što ćemo jesti kad budemo same birale hranu.

Beskrajno smo maštale o tim imaginarnim obrocima. Opsesivno smo govorile o jorkširskom pudingu s umakom ili o koktelkobasicama na štapićima. Zamišljale smo što ćemo nositi kad budemo mogle birati vlastitu odjeću, kamo ćemo ići i što ćemo raditi kad budemo imale slobodu. A tada je Mark rekao da to zvuči kao zatvor. Da smo sanjale o domu kao što i zatvorenici sanjaju o domu.

Tako sam došla na zamisao za dokumentarni film. Format mu je jednostavan. Slijedit će tri zatvorenika tijekom i nakon boravka u zatvoru, putem intervjua i praćenja kamerom: dvije žene i jedan muškarac govore o svojim nadama i snovima za slobodu prije i nakon oslobađanja. Danas imam zadnji telefonski razgovor upoznavanja sa zadnjim zatvorenikom, a tada ću sa svakim u zatvoru, prije oslobađanja, obaviti intervju licem u lice. Do sada sam nekoliko puta razgovarala s dvije kandidatkinje, ali mi je bilo mnogo teže dobiti pristup kandidatu. Danas smo napokon dobili naš teško stečeni telefonski razgovor. Danas čekam telefonski poziv Eddieja Bishopa. Onog Eddieja Bishopa, posljednjeg preostalog gangstera iz londonskog East Enda. Potpuno autentičan gangster koji te sasiječe sjekiricom, zadržava se u noćnim klubovima i kockarnicama te govori cockney rimom. Pripadnik izvorne bande Richardson i, u novije vrijeme, središnja figura najveće zločinačke bande u Londonu, koja operira južno od rijeke. Zurim u fiksni telefon. Ne zvoni. Trebao bi zvoniti. Sad je 13:12, a ja već dvanaest – ne, sada već trinaest – minuta čekam poziv iz zatvora Pentonville. Pozivi mojih drugih dviju protagonistica, Alexe i Holli, stigli su točno na vrijeme. Pitam se u čemu je problem i molim se da Eddie nije odustao, da se nije predomislio. Molim se da se zatvorski odbor nije predomislio.

Bilo je teško dobiti odobrenje zatvorskog odbora za bilo što pa ću intervjue licem u lice obaviti sama. Samo ja i stacionarna

kamera. U tom stadiju snimka će biti sirova, ali to odgovara sadržaju pa sam zadovoljna. U drugom stadiju, kad moji kandidati izađu iz zatvora, pridružit će mi se Phil i Duncan. Phil je snimatelj kojeg poznajem i kojem bezrezervno vjerujem – ima oštro oko i sličnu estetiku kao i ja, za što znam da zvuči pomalo pretenciozno, ali jamčim vam da je važno. A Duncan i ja već smo nekoliko puta radili zajedno. Zabavan je, ali, još važnije, mnogo je bolji nego što si mogu priuštiti. Duncan i Phil zbog toga će primiti udarac u financijskom pogledu; sredstva su dobra, ali nisu sjajna. Srećom, njima se zamisao sviđa jednako kao i meni, a i vjeruju u taj projekt.

Listam kroz plastične omotnice u kojima su moja teško stečena dopuštenja od Ministarstva pravosuđa te Zatvorske službe Njezina Veličanstva. Nadasve želim da moj dokumentarac nadiđe konvencionalno prikazivanje zatvorenika kao ljudi odvojenih od njihovih presuda. I Holli i Eddie imaju kazne između četiri i sedam godina za zločine bez smrtnog ishoda. Alexa je osuđena na »doživotnu kaznu uz mogućnost pomilovanja«, dakle, četrnaest godina. Ali, govore li te kazne nešto o tome tko su kao ljudi? Govore li tko je opasniji? Tko je bolja osoba? Kome možete vjerovati? Vidjet ćemo.

Uzimam telefon, zajedno s kablom, nosim ga do kauča i sjedam s njime na osunčani dio ispod prozora. Lišćem filtrirana sunčeva svjetlost sjevernog Londona trenutačno mi zagrijava ramena i stražnju stranu vrata. Britansko ljeto nekako se oteže. Inače imamo samo nekoliko dana pravog ljeta, ali sunce je i dalje jako. Već smo imali tri tjedna sunca. Kažu da to neće potrajati, ali do sada jest. Mark je na poslu i u kući je tiho. Samo prigušena tutnjava kamiona i zujanje skutera dopiru do mene s udaljene Glavne ulice Stoke Newingtona. Gledam kroz georgijanske

podizne prozore u naše stražnje dvorište; jedna mačka hoda po stražnjem zidu, crna s bijelim šapama.

Da bih dospjela ovoliko daleko, morala sam od svih zatražiti povrat usluge. Fred Davey, filmski redatelj koji mi je dao moj prvi posao, jamčio je za mene u pismu Ministarstvu pravosuđa. Prilično sam uvjerena da su Fredove dvije BAFTA nagrade i nominacija za Oscara mojem cilju pomogle mnogo više nego sinopsis koji sam napisala za ponudu. ITV je već izrazila zanimanje da preuzme film nakon javnog prikazivanja, a Channel 4 u drugom je pismu jamčio za moj rad – već su emitirali moja dva kratka filma. Dakako, poduprla me je i moja filmska škola. Galerija White Cube dala mi je preporuku, ako to Ministarstvu pravosuđa nešto vrijedi. To su učinile i sve produkcijske tvrtke za koje sam radila kao slobodnjakinja, kao i organizacija Creative England, koja je do sada mnogo pomogla s financiranjem i potporom ovom procesu.

A tu je, dakako, i Eddie Bishop. On je pravi temelj za uspjeh, najveći san svakog redatelja dokumentarnih filmova. Taj intervju je razlog zbog kojega sam dobila sredstva. Stoga mi je taj telefonski poziv prilično važan.

Možda ne znate, ali, Eddiejeva priča dio je povijesti britanskog zločina. Bandi Richardson pridružio se u osamnaestoj godini, u vrijeme kad je banda bila na vrhuncu moći, neposredno prije pada 1966. godine. Engleska je te godine osvojila Svjetsko prvenstvo i krenulo je sve ono s braćom Krays.

Eddie je posjedovao sposobnost za zločin. Bio je pouzdan, bio je izravan i obavljao je poslove. Kakvi god bili. Bez nereda, bez podizanja prašine. Braći Richardson ubrzo je postao nezamjenjiv, utoliko da, kad su ih u ljeto 1966. godine napokon uhitili, Eddie Bishop brinuo se da sve teče glatko dok su braća, i ostatak bande, iza rešetaka.

Eddie je navodno obnovio cijelu skupinu u južnom Londonu te je vodio četrdeset i dvije godine, do uhićenja zbog pranja novca prije sedam godina. Eddie je četiri desetljeća vladao južnim Londonom, ubijao, sjekao i iznuđivao, a mogli su mu dati samo sedam godina zbog pranja novca.

Zvrn, zvrn.

Telefon probija tišinu. Prodoran, uporan, a ja sam odjednom nervozna.

Zvrn, zvrn. Zvrn, zvrn.

Govorim samoj sebi da je sve u redu. Već sam to učinila s drugim protagonisticama. U redu je. Drhtavo udišem i podižem slušalicu do uha, do usta.

– Halo?

– Halo, je li to Erin Locke? – Glas je ženski, otresit, srednje četrdesete. Nije ono što sam očekivala. Očito nije Eddie Bishop.

– Da, ja sam Erin Locke.

– Ovdje Diane Fore iz zatvora Pentonville. Imam poziv gospodina Eddieja Bishopa za vas. Gospođo Locke, smijem li vas spojiti? Diane Ford zvuči kao da se dosađuje. Nije joj važno tko sam ja ni tko je on. Njoj je to samo još jedan telefonski poziv.

– Ovaj, da, hvala vam, Diane. Hvala. – I nestala je. Slabašan škljocaj prekidanja veze i ton zadržavanja.

Eddie još nikada nije dao intervju. Još nikada nikome nije rekao ni riječi ni o čemu od toga. Nikada. Ni na trenutak ne vjerujem da ću upravo ja otvoriti taj slučaj. A nisam sigurna ni da to želim. Eddie je profesionalni zločinac dulje no što sam ja živa. Ne znam zašto je pristao biti dijelom mojega dokumentarnog filma, ali eto. Doima me se kao čovjek koji sve radi s razlogom pa pretpostavljam da ću uskoro doznati taj razlog.

Još jednom drhtavo udišem.

Tada se linija spaja.

– Ovdje Eddie. – Glas mu je dubok, srdačan. Pun glas, cockney glotalni zapornik. Čudno je napokon ga čuti.

– Zdravo, gospodine Bishop. Drago mi je napokon razgovarati s vama. Ovdje Erin Locke. Kako ste danas? – Vrlo dobar početak. Vrlo profesionalno. Čujem ga kako na drugom kraju vuče stopala po tlu, kako se namješta.

– Zdravo, dušice. Drago mi je čuti te. Locke, zar ne? Dakle, još nisi Roberts? Kad je važan dan? – Pita to veselo, spontano. U njegovu glasu čujem osmijeh. U bilo kojim drugim okolnostima bilo bi lijepo upitati to pa se gotovo smiješim u telefon, ali me nešto zaustavlja. Jer, Eddie nikako nije mogao znati za moje skorašnje vjenčanje, za promjenu prezimena ili za Marka, ako me nije provjeravao. A u zatvoru je, što znači da me je dao provjeriti. A provjeravanje mene nije tek brza pretraga interneta. Nisam na društvenim mrežama. Nemam račun na Facebooku. Svi dobri redatelji dokumentarnih filmova znaju što je moguće učiniti s povelikom količinom informacija s društvenih mreža pa se držimo podalje od njih. Stoga mi je Eddie Bishop jednom jednostavnom rečenicom upravo rekao da me je dao profesionalno provjeriti. Dao me je temeljito istražiti. On je glavni i zna sve o meni. I o Marku. I o našem životu.

Ne odgovaram odmah. Iskušava me. Ne želim toliko rano u igri načiniti pogrešan korak.

– Izgleda da smo oboje obavili istraživanje, gospodine Bishop. Jeste li otkrili što zanimljivo?

U mojoj prošlosti nema ničega kontroverznog, nema tajni. Znam to, dakako, ali se ipak osjećam razotkriveno, ugroženo. On je na taj način iskazao moć, verbalno povukao granicu. Eddie je možda proveo sedam godina iza rešetaka, ali mi želi dati do znanja da je i dalje u igri. Da nije toliko otvoren o tome, u ovom trenutku bila bih prestravljena.

– Rekao bih da me je sve uvjerilo kako je sve u redu. Umirilo me je, dušice. Opreza nikad nije previše – kaže. Eddie je zaključio da nisam opasna, ali mi želi dati do znanja da me drži na oku. Krećem dalje, ustajem, pokušavam odmotati telefonski kabel i počinjem govoriti poslovno. – Hvala vam jer ste pristali sudjelovati u ovome. Doista cijenim vaš pristanak i želim da znate da ću intervjue voditi maksimalno nepristrano i izravno. Nije mi namjera ocrniti vas; samo ću ispripovijedati vašu priču. Ili, točnije, dopustit ću vam da je sami ispripovijedate. Onako kako sami želite. – Nadam se da zna kako to doista mislim. Uvjerena sam da mu je već mnogo ljudi pokušalo prodati maglu.

– Znam, dušice. Što misliš, zašto sam pristao? Posebna si. Samo me nemoj iznevjeriti, može? – Nekoliko trenutaka čeka da mi te riječi sjednu, a tada prekida ozbiljnost i progovara vedrijim tonom. – Kako bilo, kad krećemo sa svim time? – Ton mu je veseo, energičan.

– Pa, naš intervju licem u lice zakazan je za 24. rujna, što je za otprilike dva i pol mjeseca. A tada vi početkom prosinca izlazite na slobodu. Stoga se bliže tom vremenu možemo dogovoriti kad ćemo snimati nakon vašeg oslobađanja. Biste li se složili s time da vas pratimo na sâm dan izlaska iz zatvora? – pitam. Više nisam u svojem elementu; na ovom se mjestu sve moje planiranje pokazuje u punom sjaju. Bilo bi sjajno ako bismo mogli bez scenarija snimati Eddiejev izlazak iz zatvora. Ponovno čujem njegov glas, srdačan, ali jasan. – Iskreno rečeno, mila, to mi baš ne odgovara. Taj dan ću si dati malo oduška, ako me razumiješ. Možda da mi daš dan ili dva, može? Bi li ti to odgovaralo? – Pregovaramo. Želi mi nešto dati, to je nedvojbeno dobar znak.

– Dakako. To ćemo rješavati u hodu. Imate moj broj pa ćemo se čuti u vezi tih datuma. Nema problema. – Gledam kako se mačka vani šulja po ogradi, pognutih leđa i nisko spuštene glave. Eddie se nakašljava.

– Gospodine Bishop, zanima li vas u ovom trenutku još što vezano uz intervjue ili raspored? – pitam.

On se smije. – Ne, dušice, mislim da smo završili za danas, osim što me možeš zvati Eddie. Bilo mi je drago napokon razgovarati s tobom, Erin, nakon što sam čuo mnogo o tebi.

– I meni, Eddie. Bilo mi je zadovoljstvo.

– O, i pozdravi Marka, može, mila? Doima se kao fin momak. – Ta je primjedba uzgredna, ali mi dah zastaje u grlu. I Marka je provjerio. Mojega Marka. Ne znam što bih rekla. Kratka stanka koju sam dopustila prerasta u šutnju. On je prekida.

– Dakle, kako ste se upoznali? – Ostavlja to pitanje visjeti u zraku. Sranje. Ovo nije i ne bi trebalo biti usredotočeno na mene.

– Dakle, Eddie, to te se ne tiče, zar ne? – kažem to s usiljenim osmijehom u glasu. Riječi izlaze ugodne i samopouzdane te, čudno, s prizvukom seksualnosti. Krajnje neprimjereno, ali nekako savršeno primjereno.

– Ha! Ne. U pravu si, dušice. To me se uopće ne tiče. – Eddie urla od smijeha. Čujem kako njegov smijeh odjekuje zatvorskim hodnikom na drugom kraju linije. – U redu, mila, u redu.

I eto nas. Opet smo na pravom putu. Doima se da dobro napredujemo. Doima se da se slažemo. Ja i Eddie Bishop.

Smiješim se u telefon, taj put iskreno. Smiješim se u svojoj pustoj dnevnoj sobi, sama, okupana suncem.

Nešto je u vodi

NEŠTO JE U VODI

Catherine Steadman Nešto je u vodi

S engleskoga prevela ALEKSANDRA BARLOVIĆ