Posvećujem M, C i A, s ljubavlju
Prvo P oglavlje
Kadsam posljednji put vidjela ujaka, kupio mi je psa. Zlatnog retrivera, žensko štene tužnih očiju i srcolike njuškice. Nije bila dovoljno dugo kod mene da joj dam ime. U jednom trenutku trčala je dnevnom sobom, obećavala toliko zajedničkih pustolovina, a u sljedećem je već nije bilo. Baš tako je bilo i s ujom Billyjem. U jednom trenutku mahao mi je i unatrag autom izlazio s parkinga ispred kuće. A onda ga više nikada nisam vidjela.
Mama nikad nije željela psa. Preklinjala sam je, obećavala da ću ga izvoditi u šetnju svakoga dana, da ću izribati tepih u dnevnoj sobi nakon svake nezgodice, ali ona je bila odlučna. Ne radi se o tepihu ili nebrojenim cipelama koje bi pas uništio. Ne radi se ni o ljubavi. Ona i ne sumnja da bih ja voljela svojega psa. Naravno da bi ga i ona voljela, ali problem s kućnim ljubimcem nije u ljubavi, nego u odgovornosti. Ja sam gotovo tinejdžerske dobi i dečki i prijatelji uskoro će mi značiti više od džeparca, više od psa, više od obitelji. Time je to bilo odlučeno. Nema pasa i ja sam to znala. Znao je to i ujo Billy.
Pas mi je bio rođendanski dar. Za taj moj dvanaesti rođendan moji roditelji unajmili su igraonicu s osiguranim „kavezima“ za vježbanje udarca bejzbolskom palicom u Culver Cityju. Bilo je to na samom početku 1998. Moj rođendan uvijek samo slavili u siječnju jer sam rođena potkraj godine.
Moji prijatelji skupili su se kod mreže i ohrabrivali me dok sam kacigu odmicala od lica i bojažljivo ušla u kavez. Tata mi je ponudio savjet u posljednjoj minuti da stopala držim na udaljenosti
širine ramena i podignem lakat. Očekivala sam da će me mama opomenuti da budem oprezna, ali ona je bila kod šanka i telefonirala.
Hajde, Miranda, možeš ti to, rekao je tata kad sam zavitlala palicom i promašila. Mama se pojavila pokraj njega i nešto mu šapnula u uho. Zamahnula sam palicom prema sljedećoj lopti tek kad je već proletjela pokraj mene.
Moraš uvijek znati da na njega ne možeš računati, rekao je tata mami. Miranda! povikao je. Drži oba oka otvorena.
Ali obećao je da će doći, čula sama kako mu je mama šapnula.
Nemojmo sad o tome, uzvratio joj je šapatom.
Ne bi trebao obećavati ono što ne misli održati.
Suze, nemoj sada.
Pokušala sam se usredotočiti na izbačeni lakat i meka koljena kao što mi je tata objasnio, ali njihovo šaptanje me ometalo. Tako šapću samo zbog jedne osobe na svijetu. Mrzim kad tako govore o Billyju kao da me pokušavaju zaštititi od njega, kao da je on netko od koga me treba štititi. Okrenula sam se od stroja za izbacivanje lopti prema svojim roditeljima. Naslonili su se na mrežu kaveza i netremice gledali jedno u drugo.
Prvo sam čula zvuk udarca i prije nego što sam ga osjetila. Nevjerojatno glasan tup zvuk, a onda kao da mi se upalilo rame. Zavrištala sam i pala na pod. Još dvije loptice prozujale su mi iznad glave. Tata je povikao nekome da isključi stroj, a mama je dojurila u kavez.
Dušo, jesi li dobro? Mama mi je skinula kacigu s glave i maknula znojne šiške s čela. Bol je bio tako snažan da sam ostala bez daha. Pokušavala sama doći do daha na hladnom betonskom podu. Nisam mogla odgovoriti. Miranda, reci nešto, kazala mi je možda suviše histerično.
U redu sam, progovorila sam, teško dolazeći do daha. Mislim da mi samo treba malo torte.
Inače bi se tome nasmijali, ali sad su se samo nastavili gledati zabrinuto i nekako razočarano, kao da je Billy kriv i za oteklinu koja mi je počela rasti na ramenu. Mama je kroz zube nešto doviknula tati i odjurila prema šanku po moju tortu.
Pa što je mami, pitala sam tatu dok smo je promatrali kako nešto razgovara s tinejdžerom na šanku.
Ma sve će to riješiti komad torte, odgovorio je tata i promrsio mi kosu.
Nakon što smo proždrli cijelu tortu, a vrećica s ledom koju mi je mama stavila na rame posve se otopila namočivši mi prednji dio majice, opet sam se vratila među prijatelje u igraonici, ignorirajući snažan bol koji bih osjetila svaki put kad sam pokušala snažnije udariti lopticu flipera. Između udaraca pogledavala sam svoje roditelje.
Čistili su stol, bacali ostatke torte. Mama je bjesomučno ribala plastični stolnjak sve dok je tata nije povukao u stranu i čvrsto primio u naručje. Milovao ju je po kosi dok joj je nešto šaptao na uho. Nisam nikako mogla shvatiti zašto se tako uznemirila. Često se zna dogoditi da se Billy ne pojavi kad je rekao da će doći. Zapravo se i ne mogu sjetiti kad je posljednji put bio na nekom od mojih rođendana.
Kad bi potres naglo pogodio Japan ili Italiju, on bi bio prvi u avionu s ostalim seizmolozima, inženjerima, sociolozima. Obično ne bi imao vremena ni da nam se javi, morao bi odmah krenuti. Umjesto da budem razočarana, ja sam bila ponosna. Moj ujak važna je ličnost. Moj ujak spašava živote. Mama mi je ukazala na to tko je on zapravo. Nakon mojega koncerta, kakve debate ili pak nedjeljnog roštilja koji bi Billy propustio, rekla bi mi: Tvoj ujak bi sad tako rado bio ovdje s nama, ali on svijet čini sigurnijim. Za mene je
se u svaku pitu ili lazanje koje je napravila i od njega su trešnje i rajčice postajale slađe. Dok je miješala tijesto za domaće kekse, neprestano, bez zastoja, kuhinja je bila bolno tiha.
Dignula je glavu kad je čula da sam na ulazu. Oči su joj bile natečene, obrazi još uvijek bez boje. Onda, kako je bilo na doručku?
Tata nam je dopustio da uzmemo tri različite vrste palačinki.
Stvarno? Ali, pozornost je opet usmjerila na tijesto za kekse. Lijepo od njega. Željela sam da počne odmah pjevati, da prestane taj njezin trans. Promatrala je i dalje kako tijesto udara u stijenke posude, a ja sam se pitala hoće li keksi biti jednako dobri bez njezina tajnog sastojka.
Billy nam se nije javljao nekoliko tjedana, sve dok nije ponovno navratio kako bi me izveo za moj rođendan. Nisam imala pojma kamo idemo. Upravo to je s Billyjem bilo najzabavnije. Kakav god provod predložila – poslijepodne na drvenoj promenadi uz ocean ili odlazak u golemi zabavni park Six Flags – ništa od toga ne bi bilo ni upola tako uzbudljivo kao pustolovine koje nam je on priređivao.
Izmučeno roktanje Billyjeva starog BMW-a odjekivalo je kućom. Čekala sam onaj poznati zvuk kad on zalupi vratima auta ili mama pojuri dočekati ga na ulazu i odmah krene s kišom pitanja. A kamo zapravo idemo? Hoće li ondje biti još djece? Ima li kakvih visokih stijena ili provalija u koje bih mogla upasti? Hoće li paziti na sigurnosne pojaseve ili pojaseve za spašavanje? Činilo se da je njegovi odgovori nikad ne mogu do kraja zadovoljiti.
Tog popodneva Billy je zatrubio iz auta, a mama mi je samo doviknula iza zatvorenih vrata svoje spavaće sobe: Došao je Billy! Hoćeš li se i ti pozdraviti s njim? odvratila sam joj glasno.
Oklijevala sam i tek onda izašla iz kuće. Vrata mamine spavaće sobe ostala su zatvorena. To ionako nije važno. Billy nije ni pozvonio, samo me čekao u autu upaljena motora.
Evo moje nadraže cure, rekao mi je Billy dok sam uskakala u auto. Uvijek me je tako zvao, moja najdraža cura. Bilo bi mi neugodno da mi roditelji kažu nešto tako patetično. S Billyjem je drugačije. Zbog toga sam se osjećala kao da sam još uvijek dijete, što i želim biti, iako dobro znam da to više nije cool kad imaš dvanaest godina. Uključili smo se u prometnicu. Moja kuća polako je nestajala u daljini. Zapitala sam se gleda li nas moja mama s prozora spavaće sobe.
Hej, da samo znaš kakvo iznenađenje imam za tebe. Billy mi se osmjehnuo onim svojim preširokim osmijehom. Pretraživala sam mu lice da pronađem kakav znak napetosti koju sam vidjela na maminu licu. No, Billy je izgledao zadovoljno, razdragano.
Iznenađenje? Iako to nikad ne bih priznala Joanie, Billyjevo iznenađenje još mi je uvijek uzbudljivije od krađe ruža u parfumeriji i od njega mi se zavrti u glavi više nego od jako brze vožnje autocestom s Joanienom starijom sestrom.
Hej, dodaj mi nešto iz pretinca. Billy je pokazao prema pretincu za rukavice u kojem je stajala velika crna omotnica na papirima za registraciju auta. Omotnica je prave veličine za karte za obilazak holivudskog studija Universal ili za koncert u Hollywood Bowlu, ali Billy mi ne bi nikada samo tako izravno predao poklon. U tome nema pravog uzbuđenja. Uvijek moram zaraditi njegove poklone slijedeći tragove i zagonetke koje mi postavlja. Moja je zastava crveno-bijelo-plava, iako nisam zemlja koju ti zoveš domom. Možda ti se to čini kao lozh (ложь) – ovo doista ne znam pročitati –ali na najbližoj točki udaljena sam samo četiri kilometra od američkog tla. Francuska, bubnula sam. Billy me sumnjičavo pogleda. Kanada?
