Issuu

Maya Banks

NAJDRAŽI NEPRIJATELJ

KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga osamdesetpeta

Naslov izvornika

Never Seduce a Scot

Urednik

Zoran Maljković

Nakladnik

Mozaik knjiga

Za nakladnika

Bojan Vidmar

Glavni urednik

Zoran Maljković

Grafička urednica

Marija Morić

Oblikovanje naslovnice

Marija Morić

Ilustracija na naslovnici

Amanda Elwell © Arcangel

Tisak

Denona, Zagreb, veljača 2019.

ISBN 978-953-14-2502-5

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1019790.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Maya Banks Najdraži neprijatelj

S engleskoga prevela MIRJANA

VALENT

PROLOG

Na Visočju je zavladao mir. Zemlja je nježno šaptala svoju zahvalnost zbog kratka predaha od nasilja, pobune i krvoprolića. Došlo je proljeće i donijelo bujnu zelenu travu koja je niknula među kamenjem i stijenama što su se izdizale iz tla i prekrivale veći dio terena.

Zimski snjegovi su nestali, otjerala ih je toplina dužih dana. Sve je bilo dobro. Kralj Aleksandar II. mogao se usredotočiti na druge stvari.

Ali nešto ipak nije mogao smetnuti s uma.

Nešto vrlo važno.

Njegova dva najmoćnija saveznika, dva najmoćnija klana u njegovu kraljevstvu, prezirali su jedni druge.

Klanovi Montgomery i Armstrong bili su u zavadi. Nije to bila obična svađa. Kralj nije imao ni vremena ni volje izgubiti tako vrijedne saveznike u međusobnim borbama.

Sada kad se snijeg otopio i duge su noći završile, sukobi će se nastaviti. Pripadnici klanova će ginuti.

Zato je kralj smislio plan kako silom uvesti mir između dvaju ogorčenih neprijatelja.

Rano jednoga jutra, prije nego što se sunce izdiglo ponad obzora, poslao je dva glasnika na konjima, jednoga da odnese kraljevsku odluku lairdu Armstrongu, a drugoga lairdu Montgomeryju.

Jedino se mogao vraški nadati da se neće međusobno poklati na vjenčanju.

1. POGLAVLJE

To je ludost! – povikao je Bowen Montgomery. – Ne može te vezati za onu glupavu kćer našega najmrskijeg neprijatelja.

Graeme Montgomery smrknuto je gledao brata i nije mogao sročiti odgovor jer mu je u prsima sve više bujao bijes. Kraljev glasnik otišao je i već je zacijelo prešao granice klana Montgomery. Graeme se pobrinuo za to. Osjećao je da ga je kralj duboko iznevjerio i nije želio ni sekundu duže trpjeti predstavnika krune na svojoj zemlji.

– Ona je još dijete – reče Bowen s gađenjem. – I ona je… ona… pa, svi znaju da nije prava. Dovraga, što bi ti trebao raditi s njom, Graeme?

Graeme podigne ruku da ga ušutka, a prsti su mu izdajnički drhtali od bijesa. Okrenuo se i dugim koracima udaljio od brata, jer morao je biti sam, u miru i tišini, da shvati težinu onoga što je upravo zadesilo njega i njegov klan.

Njegov kralj nije samo donio odluku o braku nastojeći zaustaviti neprijateljstvo između dvaju zaraćenih klanova. Zapravo je odabrao Graemeu oduzeti mogućnost da i njegovi nasljednici jednoga dana budu vođe.

Jer neće biti nijednoga.

Sve će završiti s Graemeom.

Bez sina koji bi postao laird, jedan od njegove braće – Bowen ili Teague – morat će preuzeti tu ulogu i pobrinuti se za nasljednike

tako da se ime Montgomery i dalje pronosi u budućnost. Njegov bi klan čak mogao odlučiti da je jedan od njegove braće bolji izbor za lairda, jednostavno zato što će on imati suprugu koja u njihovu klanu neće moći preuzeti svoju ulogu i on s njom neće moći začeti djecu.

Cijela stvar pretvorila se u prokletu zbrku.

Kako mu je gospodar mogao to učiniti? Sigurno je morao znati na kakvu je budućnost osudio Graemea.

Izašavši iz velike dvorane, pošao je uskim hodnikom i našao se u maloj sobi. Prostorija je bila mračna, jer još nisu maknuli krzna s prozora. Odlučio ih je ostaviti pokrivenima pa je zapalio svijeću na jednom od zidnih držača u hodniku.

Sjaj svijeće nije baš jako osvijetlio sobu, ali našao je put do čvrsta stola za kojim je njegov otac prosjedio mnoge noći, sređujući knjige računa i pišući škripavim perom. Stari je laird bio škrt, oprezan čovjek koji bi zabilježio svaku vrijednu stvar u vlasništvu klana. Ali imao je srce veliko poput planine i bio je pošten i pravedan prema pripadnicima klana. Pazio je da svi imaju ono što im je potrebno. Svi su bili dobro odjeveni, nitko nije bio gladan, pa makar to značilo da će on osobno ostati bez jela.

Graemeu je nedostajao svakoga dana.

Umorno se spustio na stolicu od kvrgavoga starog drva i prešao rukama preko njega, gotovo kao da upravo u toj prostoriji može osjetiti bit svojega oca.

Brak. S jednom iz klana Armstrong. O tome se nije moglo ni misliti.

I još je Bowen brbljao o tome da je djevojka glupa. Graeme nije pridavao puno pozornosti glasinama da je djevojka malo udarena u glavu. To ga nije zabrinjavalo. Bar nije dosad. Bilo je općepoznato da nešto nije u redu s djevojkom i da je klan Armstrong stisnuo redove oko nje.

Čak je već jednom bila zaručena, za onog McHughova malog. Poglavar klana McHugh priželjkivao je savez s Armstrongovima, jer jedanput kad bi se taj savez oformio, on bi postao sila na koju valja računati. Klanovi Montgomery i McHugh nisu se baš voljeli. McHughovi su također bili krivi za smrt Graemeova oca, ali Graeme je znao tko je izravno odgovoran. Armstrongovi su bili oni koje je najviše mrzio.

Onomad mu nije bilo žao što su zaruke razvrgnute pa se dva klana nisu formalno povezala brakom. Armstrongovi nisu baš žurili stvoriti savezništvo sa susjednim klanovima. To im nije trebalo. Bili su dovoljno snažni da sigurno pobijede u bitki, osim ako se mnogi drugi klanovi ne bi urotili protiv njih.

Tavis Armstrong bio je kao i njegov otac prije njega. Nepovjerljiv prema mirovnim sporazumima i obećanjima. Nikome nije pružao priliku da ga izda i sam se brinuo za dobrobit svojega klana.

Da nisu bili takvi ogorčeni neprijatelji, Graeme bi gotovo mogao poštovati energiju kojom je Tavis vladao i činjenicu da se nije oslanjao ni na koga.

Kad su otkazane zaruke između kćeri Armstrongovih i McHughova sina, o tome se više nije govorilo, osim što bi netko tu i tamo mrmljajući doveo u pitanje djevojčino stanje uma. S obzirom na to da Armstrongovi nisu bili baš društven klan i čvrsto su se držali podalje od drugih, nije se više mnogo čulo o toj njihovoj jedinoj kćeri.

Ne, Graeme nije žalio zbog toga što do vjenčanja nije došlo. Znao je da bi McHugh iskoristio svoj položaj kod Armstronga da ga nahuška protiv Montgomeryja. McHugh je želio više zemlje, više moći, a klan Montgomery bio mu je trn u oku, jer su ga na sjeveru okružili sa svih strana.

Ali sada će njemu na grbaču natovariti ženu o kojoj nije ništa znao. Već je bilo dovoljno to što je šupljoglava i nije mogla biti suprugom, ali bila je Armstrongova, što je značilo da Graeme nije želio imati ništa s njom sve i da je najsavršenija žena u cijelom Visočju.

Kad se bude ženio, izabrat će djevojku iz svojega klana. Nikada se ne bi oženio nekom koja bi njegovim ljudima donijela opasnost, bijes i razdor. A Eveline Armstrong sigurno će učiniti upravo to. – Graeme?

Na vratima se začuo šapat, a dio ljutnje i napetosti nestao je kad je njegova sestra Rorie zabrinuta lica provirila u sobu. – Što je, zlato? – upitao je i rukom je pozvao da uđe.

Rorie je imala petnaest zima, ali zaostajala je za većinom djevojaka svojih godina. Dok su one dobivale ženske obline i rasle su im grudi, Rorie je još bila mršava i ravna, i da nije bilo njezinih prekrasnih zelenih očiju i ženstvenih crta lica, mogla je proći kao momčić.

Uz tri starija brata, čovjek bi pomislio da će odrasti spremna suočiti se sa svime, ali bila je krajnje sramežljiva i tiša od bilo koje kćeri njegovih poznanika. Osim kad je bila s njim i ostalom braćom. Njima je zapovijedala, bila odlučna i pravi vražićak. Uglavnom je izbjegavala ostale pripadnike klana i više je voljela biti sama.

– Je li istina ono što je Bowen rekao?

Sad je bila tek nekoliko koraka od njega, stajala je pred stolom za kojim je sjedio i na čijoj je drvenoj plohi čvrsto stisnuo šake. – Hoćeš li se oženiti Armstrongovom kćeri?

Sa strahom je pomno proučavao njezino lice jer učinio bi sve samo da joj ublaži brigu. Gubitak oca njoj je osobito teško pao jer je bila očevo najveće bogatstvo. Ona je više i od koga od njih Armstrongove smatrala čudovištima.

Ali on je sada u njezinim izražajnim očima vidio samo nemir i zabrinutost.

– Tako je kralj odlučio.

Namrštila se. – Ali zašto? Zašto bi učinio takvo što?

– Nije na tebi da propituješ njegove odluke – rekao je mirno. Nije ju mogao koriti zbog nedostatka poštovanja, kad se i sam pitao isto.

– Oni su ubili tatu – naglasila je. – Kako između nas ikada može zavladati mir? Kako kralj može vjerovati da će prisilni brak između tebe i jedne od njih išta riješiti?

– Ššš – rekao je nježno. – Dosta, Rorie. Dobili smo poziv da odemo u klan Armstrong i onamo ćemo i otići.

Na licu joj se odmah pojavio užas. – Ići onamo? Na njihovu zemlju? Gdje nas mogu sve pobiti? Zašto oni ne bi došli ovamo? Zašto baš mi moramo sve žrtvovati? Jesu li učinili nešto čime su stekli kraljevu naklonost?

Graeme se načas osmjehnuo, jer su ga zabavljale njezine riječi. –Vjerojatno ni oni ne misle da je to što mi moraju dati ruku svoju kćeri rezultat kraljeve naklonosti. Sumnjam da im se cijela stvar sviđa išta više nego nama.

– Govori se da ona nije sva svoja – izjavila je Rorie.

Graeme se zahihotao. – Vjerujem da ćemo to otkriti na vjenčanju, zar ne?

U tom se trenutku s drugog kraja hodnika začuo Teague kako viče iz svega glasa. – Graeme! Za ime Božje, gdje si?

Graeme opet uzdahne. Rorie se blijedo nasmiješila i okrenula upravo kad se Teague pojavio na vratima, znojan i skorene krvi po tijelu.

– Reci mi da to nije istina – ispljunuo je Teague riječi.

– Napustio si trening samo da provjeriš je li istina ono što ti je Bowen rekao? – upitao je Graeme. – Zar hoćeš reći da bi ti on lagao i da moraš ostaviti svoje dužnosti kako bi me ispitao o tome?

Teague ga je mrko gledao i zaustio je nešto kazati, ali zaustavio se jer je tek tada primijetio da je i Rorie prisutna. Čvrsto je stisnuo usne, a onda spustio pogled na krv koja se na njemu već sasušila.

Rorie je bila… pa, bila je drukčija. Za većinu žena njihova klana krv, nasilje, bitke… bili su dio života. Nešto potpuno normalno kao što je jesti i spavati. Ali Rorie je bila osjetljiva na takve stvari. Problijedjela bi ugledavši krv i mrzila je čuti zvukove koji su bili rezultat bola ili tučnjave.

– Dovraga, Graeme, prestani makar jednom izigravati lairda i reci je li to istina pa da se mogu udaljiti od Rorie prije nego što je još više uznemirim.

– Već je uznemirena – naglasi Graeme. – Očito, zbog istog razloga zbog kojega ti juriš hodnikom, vičeš i dozivaš me.

Teague nije od sebe davao ni glasa. Tijelo mu je bilo napeto, a donju je čeljust isturio. – Znači, istina je.

– Da, istina je.

Teague proguta psovku prije nego što je bijesno izjurio iz sobe, a koraci su mu odjekivali hodnikom.

– Ah – reče Rorie kao da je dotad zadržavala dah. – Ovo je prošlo dobro, zar ne?

2.

POGLAVLJE

RikaTavisa Armstronga mogla se čuti kroz središnju utvrdu zamka i daleko u dvorištu, gdje su njegovi ljudi trenirali. Mnogi su spustili mačeve dok su ih neki brzo podignuli u samoobrani, oprezni zbog moguće opasnosti koja bi se mogla ukazati.

Eveline nije čula oca, ali osjetila je vibracije preko kamenog poda i znala da se nešto dogodilo u velikoj dvorani. Bilo je previše kretanja. Previše sile. Činilo se kao da je stado ovaca odjedanput bezglavo protrčalo kroz zamak.

Ne promijenivši izraz lica, provirila je iza ugla stubišta, znatiželjna zbog toga što je tako uznemirilo ljude u utvrdi zamka.

Njezin je otac ustao, lica zajapurena od bijesa, a u ruci je čvrsto stiskao zgužvan svitak. Uz njega su stajala njezina braća Brodie i Aiden, ruku prekriženih na prsima, ali čak i s te udaljenosti Eveline je vidjela da su i oni poprilično narogušeni od istoga bijesa koji je iskazivao njezin otac.

Pogled joj je odlutao do muškarca koji je stajao pred lairdom, čovjeka koji je izgledao kao da bi se najradije nalazio bilo gdje drugdje, samo ne tu. Očito je donio loše vijesti u svitku koji je njezin otac držao u ruci.

Nakrivila je glavu u stranu dok ga je proučavala. Bio je to kraljev čovjek. Imao je na sebi kraljevski grb, a na desnoj ruci prsten s rubinom koji je odavao njegov status kraljeva glasnika.

Na njezinu veliku žalost, otac je stajao tako da mu nije vidjela usne, ali zato je dobro vidjela glasnikova usta – kad su se naposljetku čvrsto zatvorila.

Kad ih je opet otvorio da progovori, oštro se usredotočila u namjeri da vidi što će ovaj reći njezinu ocu.

– Volja Njegova Veličanstva bit će provedena. Zapovjedio je da se vjenčanje obavi za četrnaest dana. Dotad imate vremena pripremiti se. Obred će se održati ovdje, a kralj će poslati svojega predstavnika da bude siguran da je sve učinjeno kako treba.

Vjenčanje? Eveline je nato živnula. Njezin se otac sigurno nije naljutio samo zbog nekog vjenčanja. O čijem se vjenčanju radi? Kralj će poslati svojega predstavnika. Sve je zvučalo silno važno i uzbudljivo. To će joj sigurno pružiti priliku da vidi nove i zanimljive ljude.

Ali tada je njezina majka, koja je očito prisluškivala, uletjela u prostoriju i Eveline se trgnula zbog njezine odvažnosti. Otac je majku uvijek korio zbog toga što se gurala onamo gdje nije pripadala. No, od toga nije bilo nikakve koristi, a i njezin se otac nikada nije dugo ljutio na majku, ali ovo je sada bilo drukčije. Tu se nalazio kraljev predstavnik i uvrijediti njega značilo je uvrijediti kralja.

– Tavise, ne možeš to dopustiti!

Eveline je jedva mogla razabrati riječi s majčinih usana. Lice joj je bilo obliveno suzama. I sve zbog jednog vjenčanja? Eveline se namrštila. To nije imalo nikakva smisla.

Tavis je čvrsto spustio ruku na ženinu nadlakticu i okrenuo se tek dovoljno da Eveline vidi kako je ljutito procijedio riječi njezinu bratu Aidenu: – Odvedi svoju majku odavde.

Robina Armstrong žestoko je odmahivala glavom i opirala se Aidenovu stisku. – To je ludost. On je ne može samo tako baciti vukovima. To nije ispravno! Ona ne može izvršavati svoje bračne dužnosti. Ovo je lakrdija, Tavise. To se ne može dopustiti.

Eveline osjeti kako joj kralježnicom prolaze neugodni žmarci. U njoj se počeo buditi loš osjećaj zbog tog razloga koji je tako uzbunio njezinu obitelj. Vjenčanje? Njezina majka u suzama? Ne može izvršavati bračne dužnosti? Baciti je pred vukove? Tko su bili vukovi?

Kraljev glasnik namrštio se i očito mu se nije svidjela neprijateljska atmosfera u kojoj se našao. – Kralj je tako odredio. Graeme

Montgomery i Eveline Armstrong će se vjenčati.

Eveline je čvrsto rukom pokrila usta iako već više od tri godine nije izgovorila ni riječ. Reakcija je bila automatska, da utiša nečujni povik koji joj se izvio sa samoga dna duše.

Naglo se okrenula jer više nije željela svjedočiti tome. Potrčala je iz središnje utvrde zamka i u žurbi se zamalo spotaknula na kamenim stubama. Čvrsto je prstima skupila suknje i jurnula preko neravnog terena iza utvrde, prema šumarku koji se protezao uz potok što se ulijevao u obližnje jezero.

Instinktivno je potražila veliku stijenu što je stršala nad vodom. Ondje je potok brže tekao i žuborio preko većeg kamenja i stijena. Zamišljala je taj zvuk, držala ga se poput kakva nejasna sjećanja. Prošlo je mnogo vremena otkad je posljednji put išta čula pa je sjećanje na zvukove blijedjelo.

Žalovala je za tim gubitkom. Nekada je mogla sjediti na svojoj stijeni i sjećati se zvukova klokotanja, žubora vode i mira koji joj je to donosilo. S vremenom su ti fantomski zvukovi izblijedjeli i nestali. Ostalo je prazno ništavilo u koje, barem joj se tako činilo, tone sve dublje kako je vrijeme prolazilo.

Privukla je koljena k sebi tako da na njih može osloniti bradu, zaklopila oči, ali onda ih brzo otvorila. Strašio ju je svijet bez zvukova i bez vida.

Udat će se.

Prethodne zaruke bile su razlog zbog kojeg je varku održavala na životu tijekom protekle tri godine. Zadesila ju je tragedija, ali također ju je spasila od neželjena braka – braka koji je njezin otac tako odlučno nastojao sklopiti.

Kako je to bilo moguće? Panika ju je svojim kandžama stiskala za grlo već na samu pomisao da će napustiti svoje utočište. Ovdje su je svi voljeli. Pazili. Nitko nije mislio zlo o njoj – ili se barem nitko nije usudio takvo mišljenje iznijeti naglas. Njezin bi otac probo mačem svakoga tko bi omalovažavao njegovu jedinu kćer.

Ali znala je što su joj govorili iza leđa. Neki od onih neljubaznih. Čak ne njoj iza leđa, nego njoj pred očima. Glupa. Luda. Malo udarena. Sirota djevojka. Nikome od koristi.

Imali su krivo, ali ona ih nije željela ispravljati. Bilo je to previše opasno.

Bila je zaručena za Iana McHugha. Do tog je braka osobito stalo Ianovu ocu, poglavaru, a i njezin je otac naposljetku odobrio taj brak. Otac je bio oprezan u vezi s tim kakve je saveze sklapao, a Patrick McHugh bio je jedan od malobrojnih kojima je, očito, vjerovao. Tu dvojicu muškaraca čak se moglo nazvati prijateljima. Bilo je prirodno da se dogovori brak između Tavisove jedine kćeri i McHughova nasljednika.

Međutim, Ian nije bio šarmantan muškarac kakvim se doimao. Izvana je bio savršen. Utjelovljenje džentlmena. Osvojio je njezinu majku i čak dobio blagoslov i od Evelineine previše zaštitnički raspoložene braće.

Ali ispod te fasade bio je muškarac koji je u Evelineinu srcu izazivao užas. Kao da je želi povrijediti, podrugljivo joj je opisivao kako će joj biti u braku s njim, a onda joj se smijao kad je obećala da će se potužiti ocu. Rekao joj je da nitko neće vjerovati optužbama koje bi iznijela protiv njegova karaktera. Nije mu vjerovala sve dok nije otišla k svojem ocu i učinila ono čime je Ianu zaprijetila.

Otac nije bio neljubazan, ali njezine je optužbe pripisao djevojačkim strahovima. Obećao joj je da će sve biti dobro i da će joj Ian biti dobar muž. I da je Ian pravedan i častan čovjek.

Još gore, Ian joj se otvoreno udvarao i zavodio je pred njezinom obitelji. Često ju je posjećivao i grandioznim gestama želio pokazati koliko joj je privržen. Savršeno je igrao svoju ulogu. Cijeli njezin klan jeo mu je iz ruke. Tek kad su bili nasamo, Eveline bi u njegovoj duši vidjela prevladavajuće zlo.

Eveline je uzdahnula i pognula glavu, pustivši suknje da joj lepršaju oko nogu. Tajne. Toliko tajni. Toliko laži.

Voljela je jahati, ali nikad joj nisu dopuštali da jaše sama – prijetnja Montgomeryjevih uvijek je bila prisutna i otac se plašio što bi se moglo dogoditi njegovoj kćeri padne li u ruke njegovim smrtnim neprijateljima.

Jednoga jutra otišla je u staju, osedlala svoga konja i pošla jahati. Samo što nije baš otišla na uobičajeno jahanje. Planirala je pobjeći. Bila je to ludo odvažna, nagla odluka koja ju je progonila do današnjega dana.

Nije znala čak ni hoće li provesti plan do kraja, hoće li imati hrabrosti i prijeći granice zemlje Armstrongovih. Naposljetku, kako će mlada djevojka preživjeti sama i bez zaštite obitelji?

Taj jednostavni očajnički čin stajao ju je više nego što je mogla zamisliti. Usmjerila je konja na stazu kojom su prošli mnogo puta, duž strme gudure kroz koju je rijeka izdubila svoj tok i načinila mali kanjon. Kad joj se konj spotaknuo, zbacio ju je preko leđa i poletjela je niz strminu.

Nije se jasno sjećala što se sljedeće dogodilo, samo da je bila prestrašena i sama, a glava ju je strahovito boljela. I bilo je hladno. Hladnoća je prodirala do kostiju. Vrijeme je prolazilo.

Probudila se u svojoj sobi u svijetu tišine. Nije shvaćala, nije znala kako da im dade do znanja što je boli. Grlo joj je nateklo i

mnogo je dana bila u vrućici. Čak da je i htjela govoriti, taj bi joj napor nanio toliko bola da je ostala šutjeti, zbunjena tišinom koja ju je okruživala.

Poslije će joj reći da je više od četrnaest dana bila na rubu smrti. Iscjeliteljica je primijetila da joj je glava otečena i zabrinula se zbog mogućnosti da bi joj vrućica mogla oštetiti um. Eveline joj je možda isprva i povjerovala.

Potom je došlo vrijeme kad je Eveline mislila da je gubitak sluha kazna za njezinu sudbonosnu odluku da se pobuni protiv oca.

Trebalo joj je dugo da se prilagodi i sramila se roditeljima reći istinu. Gledali su je s tolikim razočaranjem i takvim očajem, i možda bi smogla hrabrosti sve im kazati i objasniti da više ne čuje, ali tada su McHughovi došli njezinu ocu zahtijevajući doznati u kakvom je stanju Eveline.

Kako ga nisu mogli uvjeriti da je Eveline dobro i da je zdrava, Ian je brzo razvrgnuo zaruke, a tko bi ga i mogao kriviti zbog toga? Čak ni njezin otac nije mogao zamjeriti čovjeku koji nije želio suprugu čije su mentalne sposobnosti bile upitne.

Nije željela priznati da je izgubila sluh jer potajno se nadala da će joj se taj osjet nekim čudom opet vratiti. Jednoga će se dana probuditi i sve će opet biti dobro.

Bila je to smiješna zamisao, ali ona se čvrsto držala te nade sve dok nije postalo jasno da je njezina navodna pomućenost uma zapravo njezin spas.

Tako se rodila laž. Ne zato što je izgovorena, nego zato što je istina prešućena. Dopustila je svojoj obitelji, svojem klanu, da povjeruju kako je nesreća ostavila na njoj posljedice zato što ju je to štitilo od mogućeg braka s čovjekom kojega je prezirala i kojega se bojala.

Tu laž poslije nije mogla ispraviti, jer tako dugo dok je Ian neoženjen, a otkrije li se da je njezin jedini problem gluhoća, lako bi mogao zatražiti obnovu zaruka.

Prijevara je rasla i dobila neki svoj život, a što je vrijeme više prolazilo, ona se osjećala sve nemoćnijom učiniti išta kako bi to ispravila.

Ali sada se sve pokazalo uzaludnim jer izbjegla je brak s vražjim potomkom samo da bi se udala za vraga osobno, a ovaj put bila je bespomoćna to spriječiti.

Zadrhtala je, opet pritisnula čelo na koljena i počela se lagano njihati naprijed-natrag.

Graeme Montgomery.

Već joj je to ime budilo strah u srcu.

Zavada između njezina i njegova klana trajala je pet desetljeća.

Eveline se nije sjećala kako je ta krvava svađa započela, ali krvava je svakako bila. Njezin djed ubio je Graemeova oca i to je bilo nešto što Graeme nikada neće oprostiti.

Montgomeryjevi su živjeli da napadaju Armstronge i kradu od njih, da ih dočekuju u zasjedi i prolijevaju krv svakoga živog Armstronga. Njezin otac i braća nisu bili nimalo drukčiji. Zaklali bi mačem svakog Montgomeryja samo zato što diše.

Njoj sve to nije imalo smisla, ali od nje se očekivalo da bude nježan cvijetak od žene, da nema um za takva pitanja čak i onda dok su još vjerovali da je pri zdravoj pameti.

Odsutno je rukom protrljala čelo, predosjećajući kako joj ponovo dolazi jedna od onih glavobolja. Uvijek su počinjale na dnu zatiljka i širile se iza ušiju. Pritisak bi rastao sve dok joj ne bi došlo da vrišti od bola.

Ali nije mogla istisnuti ni glas kroz grlo. Nije znala kako procijeniti koliko glasno ili tiho govori. Nije željela da itko dozna

kako zapravo ne može ništa čuti. Tako je ostala čvrsto zarobljena u grobnici tišine.

Osjetila je prije nego čula da se netko približava. Otkad je izgubila sluh svi drugi osjeti su joj se izoštrili. To ju je zbunjivalo, ali primijetila je da može jasnije osjetiti stvari. Gotovo kao da u zraku može uhvatiti i najmanje vibracije.

Okrenula se i vidjela da joj prilazi Brodie smrknuta lica, ali razvedrio se jer mu je laknulo kad ju je ugledao kako sjedi na svojoj stijeni.

Najviše će joj nedostajati upravo Brodie bude li se doista udala za poglavara klana Montgomery. Jedva je mogla disati koliko joj se plakalo, a grlo joj se nekontrolirano stegnulo u čvor.

Nešto je rekao dok joj je prilazio, ali nije mogla razabrati što jer je podlakticom sakrio usta. Kad ga je nastavila gledati, polako je uzdahnuo i sjeo na kamen pokraj nje, baš kao što je učinio već toliko puta prije.

Brodie je uvijek znao gdje je može naći. Znao je sva njezina skrovišta. Nije mogla nikamo poći a da on već nije znao za to mjesto.

Uhvatio ju je za ruku, koja kao da se izgubila u njegovoj znatno većoj šaci, i stisnuo je. Usne su mu se opet počele micati i morala se nagnuti naprijed da vidi što govori. – Žele te vidjeti u utvrdi, pilence.

Voljela je kad ju je tako zvao iako nije znala zašto. Bila je to odmilica gotovo uvijek popraćena blagim smiješkom. Jedino što danas nije bilo smiješka. Samo duboka tuga u očima i čelo izborano brigom.

Nije ga htjela još više uznemiriti pa je i drugu ruku stavila u njegovu čekajući da on ustane i povuče je da stane uz njega. Bilo je bolje da se ponaša kao da ništa ne zna. Možda se može pretvarati

da je glupa u vezi s cijelom tom pričom. Kad bi kralj doznao koliko je nesposobna za brak, sigurno ne bi ni odobrio takvo što.

Ta ju je misao prilično oraspoložila dok je hodala uz brata natrag prema zamku. Njezin otac uvijek govori da je kralj pošten i pravedan vladar. Da je donio mir Visočju tako što je potpisao primirje s Engleskom.

Ako će njegov predstavnik pratiti čin vjenčanja, onda će, vidjevši nju, sigurno zaustaviti obred i javiti kralju da je nesposobna obnašati ulogu koja joj je dodijeljena.

3. POGLAVLJE

Eveline se trudila ostati mirna dok ju je Brodie vodio u veliku

dvoranu, jer joj je srce neobuzdano lupalo u grudima.

Otac je koračao gore-dolje ispred ognjišta, a njezin drugi brat, Aiden, ležerno je sjedio na stolici za velikim drvenim stolom. Bijes mu je plamtio u očima dok je stopalom lupkao o pod u oštrom staccatu.

Eveline se usredotočila na majku i oca očajnički poželjevši doznati što govore. Izvukla je ruku iz Brodiejeve i pomaknula se tako da bolje vidi.

– Tavise, ne možeš dopustiti da tako ostane!

Evelinein otac uhvatio je majku za ramena i čvrsto ih stisnuo. Zagledao se u nju izmučenim, ljutitim pogledom.

– Robina, kralj je tako zapovjedio. Ne mogu mu proturječiti. Trznuvši se, Robina se odmaknula i okrenula više prema Eveline. Oči su joj bile crvene i podbuhle, i iz njih su u valovima isijavali tuga i jad. Onda joj se pogled zaustavio na Eveline i lice joj se još više smrknulo.

Požurila je naprijed i jednom rukom zagrlila kćer oko ramena, čvrsto je stisnula i polako je povukla naprijed. Eveline je osjetila kako majka drhti uz nju i još se više trudila zadržati smiren izraz lica dok su prilazile ocu.

Tavis je podignuo ruku, a i ona je zamjetno drhtala kad ju je nježno spustio na Evelinein obraz. Kako nije mogla podnijeti

žalost u njegovim očima, Eveline je okrenula glavu prema njegovoj ruci i protrljala lice o njegov dlan.

– Moja djevojčica. Moj najdragocjeniji dar. Kralj se okrenuo protiv nas.

Pustio je ruku da mu padne, a onda ju je opet podignuo i prinio stražnjoj strani svojega vrata pa se okrenuo od njih. Eveline se namrštila, jer nije željela propustiti ništa od onoga što će on možda reći.

– Moraš ga usrdno zamoliti, Tavise – rekla je Robina dodirnuvši suprugovu ruku kako bi ga navela da se okrene. – Možda on ne zna za Evelineinu bolest.

Tavis se okrenuo, skupljenih obrva i mračna lica koje je Eveline podsjetilo na proljetnu oluju.

– Kako bi mogao ne znati? Bio je ovdje nekoliko mjeseci nakon što se Eveline razboljela. Vidio je da se... promijenila. Izrazio je žaljenje što se nikada neće moći dobro udati ni imati djecu. A sada je šalje našem najgorem neprijatelju kao žrtveno janje, koje bi silom trebalo unijeti mir među nas?

Eveline je osjetila kako joj je iz lica nestalo krvi i nadala se da majka nije primijetila kad se trznula na očeve riječi.

– Pogledaj je, Robina. Ona čak i ne shvaća – rekao je Tavis i podignuo ruku kao da reže zrak, pokazujući na Eveline.

– Nećeš reći ni riječ protiv nje – rekla je Robina, a po izrazu njezina jarosnog lica Eveline je znala da je sigurno podjednako žestoko izgovorila te riječi. – Ona je draga i dobra djevojka. Nije glupa. Zna prekrasno šivati. Razumije osnovne stvari. Pomaže pripadnicima klana i uvijek za svakoga ima osmijeh. Ono će je čudovište zgaziti.

– Ne omalovažavam je! – zaurla Tavis. Ovaj put Eveline je znala da je zaurlao jer je osjetila vibracije, ali također je neke zvukove – ne mnogo njih – zapravo mogla čuti.

Glasove dubokih tonova. Ništa visoko ni prodorno. Ništa normalno ni monotono. Ali svako malo osjetila bi da načas, prolazno, nešto čuje.

– Volim je jednako kao i ti, Robina. Zar misliš da želim udati svoju kćer za zakletoga krvnog neprijatelja?

Njezina se majka povukla jedan korak i prinijela stisnutu šaku ustima. Otac je zakoračio prema njoj lica ljubičasta od bijesa.

– Nemam izbora. Usprotiviti se kralju znači svima nama potpisati smrtnu presudu. Proglasit će nas odmetnicima i svaki plaćenik koji poželi napuniti vreću novcem krenut će u lov na naše glave.

– Neka nam Bog svima pomogne – rekla je Robina, a lice joj se tako zgužvalo i oči ispunile strahom da je Eveline bilo bolno gledati je.

Njezina su braća ostala šutjeti. Možda nisu imali posebno mišljenje o tome ili se, što je vjerojatnije, nisu htjeli miješati između roditelja dok su emocije bile tako uzavrele.

Ali Eveline im nije mogla dopustiti da tako muče jedni druge. Ako joj je suđeno biti žrtva kao zalog zaustavljanja rata između klanova, onda joj je sudbina zapečaćena i tu se više nije moglo ništa učiniti. Nije željela da se njezina obitelj i dalje muči i pati.

Zakoračila je korak naprijed i uvukla ruku u očev dlan. Zatreptao je od iznenađenja i vidljivo se potrudio smiriti svoje emocije zagledavši se u njezino ozbiljno lice.

A ona se tada nasmiješila i istegnula na prste da ga poljubi u obraz. Potapšala ga je po ramenu kao da mu želi reći da je sve u redu.

Lice mu se smekšalo, ali tuga u njegovim očima se pojačala. Odjedanput se činio znatno starijim, koža mu je bila sivlja, a ramena opuštena. Nikada prije nije vidjela oca takvoga.

Lagano joj je položio ruku na zatiljak i privukao je k sebi da joj utisne poljubac u čelo. Osjetila je usne na svojoj koži dok joj je nešto govorio, ali nije se htjela nagnuti unatrag da vidi što je rekao.

Kad se naposljetku odmaknuo, usne su mu se micale, a ona se trudila uloviti riječi.

– … draga djevojka. Uvijek si bila. Ti si moje srce, Eveline, a kralj neka bude proklet što mi je oduzeo srce.

Okrenula se majci, ali prije nego što ju je mogla poljubiti u obraz kao što je poljubila i oca, Robina ju je privukla u naručje i čvrsto je zagrlila.

Majka joj je bila očajna, a Eveline nije znala kako je utješiti. Kako bi i mogla kad je i sama bila zgranuta?

Nikada joj nije palo na pamet da će se ipak udati ili da će od nje očekivati da obavlja svoje dužnosti kao i svaka druga žena. Zapravo se skrivala iza svoje gluhoće, koristeći se njome kao štitom. Bila je to laž. Varka.

Ah, bile su to užasne riječi i zbog njih je osjećala silnu krivnju. Htjela je sklopiti oči pa da više ništa ne može pročitati ni s čijih usana.

Pod je poskočio pod Evelineinim nogama. Okrenula se prije ostalih da vidi tko će se pojaviti na ulazu u veliku dvoranu.

– Poruka, lairde – rekao je Niall dok im je prilazio.

Izraz lica bio mu je napet, a tijelo kao da je govorilo da se radi o nečemu važnom. U ruci je držao svitak, ali Eveline nije mogla vidjeti pečat pa nije znala tko ga je poslao. Je li to još jedna kraljeva poruka?

– Od lairda Montgomeryja. – Izgovarajući te riječi, Niall je iskrivio usta od gađenja. – Nisam dopustio njegovu glasniku da uđe nego sam vam sâm donio poruku.

Aiden je ustao sa stolice i usta iskrivio kao da će zarežati, a onda stao uz oca. Brodie je prišao bliže majci i Eveline kao da ih želi zaštititi od onoga što će se razotkriti u pismu.

Tavis je slomio pečat, razvukao svitak povukavši rukom nadolje i preletio očima sadržaj. Sve više se mrštio kako mu se pogled spuštao.

Naposljetku je podignuo glavu, a oči su mu bljeskale dok je pažljivo opet zamatao svitak.

– Graeme Montgomery javlja nam da će doći po svoju nevjestu u skladu s kraljevom odredbom.

Njezina su braća u trenutku reagirala. Brodie se progurao naprijed, a ona ga je naglo pogledala kad je progovorio.

– To je budalaština! Kralj to ne misli ozbiljno. Sigurno nije tako zao da pošalje janje među lavove.

– Montgomeryjevi? Na našoj zemlji? – upitao je Aiden, očito zaprepašten. – Zakleli smo se da se to neće dogoditi ili će zemlja biti natopljena krvlju.

Vrat ju je bolio od pogledavanja amo-tamo, od jedne osobe do druge, kako bi pratila razgovor, ali puno je propustila. Svi su govorili istodobno. Razumjela je samo pojedine dijelove, većinom usklike, psovke i nagađanja zašto bi kralj učinio takvu podlost. Ona nikada nije vidjela Graemea Montgomeryja. Bog joj je svjedok, nikada nije vidjela nijednoga Montgomeryja. Bilo je teško ne zamišljati ga kao starca velika trbuha, gomoljasta nosa i odvratnih crta lica. Nikad se nije zanimala za razgovore koji su se odnosili na klan Montgomery, jer oni je jednostavno nisu zanimali. Znala je da su smrtni neprijatelji njezina klana i da bi njezin otac prije umro nego dopustio jednom Montgomeryju da kroči na njegovu zemlju.

Njezini otac i braća bili su ratnici kojima nitko nije bio ravan u vještini i snazi. Možda je s njezine strane bilo hvalisavo tako

razmišljati, ali dotada nije vidjela ništa zbog čega bi promijenila mišljenje o svojoj braći i ocu.

Uvijek se osjećala sigurnom od bilo kakve vanjske opasnosti jer klan Armstrong ljubomorno je čuvao svoje granice i nikome nije dopuštao prijeći ih bez dopuštenja.

Prije mnogo godina Montgomeryjevi su bez dopuštenja prešli granicu i napali. Mnogo je pripadnika klana Armstrong platilo životom. Među njima i Evelineina baka. Njezin djed, koji je tada bio laird, duboko je žalovao i poginuo je osvećujući se za smrt svoje žene. Ubio je lairda klana Montgomery, ali pao je od ruke drugog Montgomeryjeva ratnika.

Toliko smrti, a Eveline nije imala pojma kako je sve počelo. Tijekom godina čula bi tek tu i tamo nepovezane djeliće priče. Trebala je pozornije slušati dok je još mogla čuti, ali za nju su pripadnici klana Montgomery bili čudovišta tame. Poput zamišljenih zvijeri o kojima su bardovi pripovijedali priče. U svakom slučaju, nisu bili prijetnja otkad je ona znala za sebe.

A sada će je izručiti u njihovo okrilje. Poslat će je daleko od sigurnosti njezina klana i voljene obitelji. Udati je. Očekivati od nje da bude supruga čovjeka kojega je smatrala dijelom mita.

Umalo je zadrhtala, ali obuzdala se. Nije željela uznemiriti majku time što bi pokazala strah.

Okrenula se i izašla iz velike dvorane, ne potrudivši se pogledati bi li ipak trebala ostati. Često je činila takve stvari, naglo je odlazila kad joj se prohtjelo. Činilo se da nitko to više i ne primjećuje pa ako su to nekoć smatrali čudnim, sada je to bilo općeprihvaćeno ponašanje.

Jednostavno je morala srediti misli o ovom preokretu u svojemu životu. Kako se mogla suočiti s nekim tko nije iz njezina klana? Njezin ju je klan volio, iako su neki ljudi bili oprezni kad se radilo o njezinoj nevolji. Primijetila je da neki brzo izgovore

molitvu kad bi prošla pokraj njih. Jesu li se brinuli da bi njezina gluhoća mogla prijeći na druge? Da će, ako je dotaknu, i njih pogoditi ista nevolja?

Nestašni dio nje poželio bi tada ispružiti ruku i dotaknuti ih, samo da vidi hoće li reagirati kao da su se opekli. Ili će vrišteći otrčati što dalje od nje i potražiti svećenika?

Ali tada bi se brzo osjetila jadnom jer oni su ipak bili iz njezina klana i nisu krivi što je ona drukčija. Nisu znali ništa bolje, a Eveline nije učinila ništa da promijeni njihovo mišljenje. Većina je bila vrlo ljubazna prema njoj. Mnogi su se istinski trudili učiniti za nju stvari za koje su mislili da će je usrećiti.

A ona je doista bila sretna ovdje. Dugo joj je trebalo da se snađe u toj zbrci koju je prouzročio njezin nesretan pad s konja i naknadna bolest. Nije shvaćala zašto joj je oduzet sluh, ali naučili su je da ne propituje Božju volju.

Sada je imala svoje mjesto. Naučila je razumjeti mnogo od onoga što su ljudi govorili tako što im je čitala s usana. Voljela bi da je smogla hrabrosti govoriti, ali s obzirom na to da nije znala kako će to zvučati – i može li uopće oblikovati riječi nakon što tako dugo nije govorila – i dalje je šutjela, zaključana u svojemu tihom svijetu, samo se prisjećajući nekih zvukova koji su joj nježno odjekivali u glavi.

Ali više neće imati to svoje mjesto ovdje. U svojemu klanu. Među svojim rođacima i ljudima koji su je voljeli i prihvaćali.

Umjesto toga poslat će je u neprijateljski klan.

Drhtaj joj prođe kralježnicom. Što će oni tamo misliti o njoj?

Hoće li biti okrutni? Hoće li je mrziti samo zato što je jedna od Armstrongovih? Hoće li je prezirati zbog njezina nedostatka?

Hoće li joj se rugati i zvati je ludom i glupom?

Hoće li ići i dalje od toga i ozlijediti je, misleći da u sebi nosi zle duhove?

Ispreplela je prste pred sobom dok se žurno vraćala na svoju stijenu. Nije važno što će Brodie točno znati gdje će je potražiti. To je bilo jedino mjesto kamo bi uvijek odlazila kad je tražila utjehu i mir.

Dok je sjedila zagledana u vodu što je brzo tekla, shvatila je da više nema ni to utočište. Više neće moći dolaziti i odlaziti kako bude htjela i satima sjediti na svojoj stijeni upijajući smirenost svega što je okružuje.

Ne, udat će se u klan Montgomery. Postat će upravo ono što su je oduvijek učili mrziti. I dok joj je otac dopuštao da čini što želi, njezin muž možda neće imati toliko razumijevanja.