NA RUBU PAMETI
BIBLIOTEKA RETRO
knjiga četrdeseta
Copyright © Miroslav Krleža - Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2021.
Nakladnik Mozaik knjiga
Direktor
Bojan Vidmar
Urednica programa
Hana Vunić
Urednik
Vid Jakša Opačić
Grafički urednik
Marko Katičić
Oblikovanje naslovnice
Marko Jovanovac
Tisak
Denona, Zagreb, siječanj 2021.
ISBN 978-953-14-2921-4
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem xxxxx.
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima njem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Miroslav Krleža
NA RUBU PAMETI
Pogovor napisao PAVAO PAVLIČIĆ
SADRŽAJ
O LJUDSKOJ GLUPOSTI
Noću, u intimnom, poluglasnom razgovoru sa samim sobom, nikako ne mogu zapravo logički opravdati, zašto se u posljednje vrijeme toliko uzrujavam zbog ljudske gluposti. Kad bi tuđa glupost bila neugodna kao naša vlastita zubobolja, to bi se još moglo objasniti: gnjili zubi truju raspoloženje, od zubobolje ne može se spavati. Ali ovako? – Kako „ovako“?
– Pa ovako: sve je u životu podređeno dubljim zakonima prirode, što ih nauka u posljednje vrijeme zove „prirodnim zakonima“: zašto, na primjer, buterbrot pada uvijek na onu stranu koja je namazana maslom, a nikada obratno? Slučaj? Ne! Zakon. Svemirski zakon. Ili: zašto se dim lokomotive povija uvijek na onu stranu na kojoj čovjek promatra krajinu iz jurećeg voza? To su, vidite, pitanja na koja nema odgovora, jer su to problemi sasvim nejasni, čak – moglo bi se reći – i neobjašnjivi, a ljudska je pamet tugaljivo bespomoćna, pak ako se netko uzrujava zbog ljudske gluposti, ne će biti ni sam baš pretjerano nadaren umom. Ne treba spadati među surove, polupismene „mislioce“, koji „misle“, da je pojam kiše materijalističkiji od pojma o bogu, pa kad velevažno, čak –moglo bi se reći – patetično izjavljuju da je kiša naprosto kiša, to jest da kiša nije ništa drugo nego to što jest, to jest – „kiša“, to jest
da je kiša „prirodna pojava“, a nije nikakva božja kiša, onda se od tog slobodoumnog kokodakanja ne može više progovoriti ni jedna mudra riječ, kao da je tim prebacivanjem kiše u red „prirodnih pojava“ riješeno posljednje otvoreno pitanje ljudske misli od prve kiše do danas. Izvolite vi ovakvom jednom „slobodnom misliocu“ izjaviti, da vam pojam deteologizirane kiše nije baš sasvim jasan, i da vi lično baš ne vjerujete, da su nebeske vodovodne naprave božanskog podrijetla, ali da vam je šetnja po kiši u svakom slučaju milija od ispraznog nadmudrivanja, taj će vas gospodin inkvizitor zaklati u ime „slobodne misli“, kao što vas je klao jučer u ime bilo kakvog drugog imperativa: ako ste sumnjali u to da je kiša božja, bilo je to smrtonosno upravo tako, kao što je danas smrtonosno sumnjati da pojam kiše nije objašnjen time, što smo je svrstali u red „prirodnih pojava“, i tako dalje, otprilike – ni sam ne znam što sam zapravo htio da kažem? Nije ni ovo što ja sada mudrujem, zanesen ovim svojim solilokvijem, bogzna kako inteligentno, ali kada sam se već dao ponijeti ljudskom glupošću i kada sam bio i sam po svojoj prirodi toliko glup te nijesam to umio da spriječim, sada mi je zaludu kukati nad glupošću svemira! Ljudske gluposti odgonetati nije tako jednostavan zadatak!
Bila dakle ljudska glupost božje djelo ili ne, ona se ne gubi u svome djelovanju. Od jedne gluposti ljudske do druge put često traje stoljećima: kao svjetlost pogasle zvijezde, glupost još nikada nije propustila da ne doputuje na kraj svoga određenja. Poslanstvo je gluposti, po svoj prilici, svemirsko, u višem, kišovitom, nedeteologiziranom smislu te riječi: glupost je nebeska sila koja djeluje kao teža ili kao svjetlost, kao voda i, uopće, kao svemirski elemenat. Glupost je sama u sebe zaljubljena i njeno je samoljublje bezgranično. Glupost se je zaogrnula dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, glupost nosi zlatne lance lordmajorske i zvekeće ostrugama i kadionicama, glupost nosi cilindar
sjedalicom, sivo, dosadno lice među ostalom gomilom dosadnih, sivih lica, primjerak među masom sličnih primjeraka, čovjek kome se uopće ne može pristupiti na ljudski način, jer nesumnjivo spada u pretpotopno doba ljudske gluposti, kad se takve jadne životinje brane oklopnim, neprodornim pločama svoje nosorožne supstancije, svakom inteligentnijem dokazu uprkos.
Jer što je drugo pamet ljudska danas, ako nije živčani nemir, zapravo neurastenično zanovijetanje u diluvijalnim prilikama stvarnosti? Mi, živčano uznemireni pojedinci, okruženi smo glupanima, kućevlasnicima, vlasnicima tvornica soda-vode, gospodom građanima i malograđanima, koji nose suknene melone na glavi kad se međusobno pokapaju, i što može čovjek ovakvom jednom svom bližnjem sugrađaninu, ovakvom uzor-rodoljubu i članu središnjeg odbora te i te stranke, koji je gradski otac, vijećnik, tvorničar, dobrotvor i javni radnik, koji pod svojim vlastitim potpisom u svome vlastitom stranačkom glasilu protestira javno protiv toga, što se danas „upotrebljavaju teretni automobili, kad to ubija našu vlastitu konjsku spregu u prvome redu“, a zatim „kvari i uništava sistem kanalnih cijevi i odvodnih kanala, sagrađen kod nas još na staromodan ciglarski način“. Pod „teretnim automobilima“ ovakav naš ugledni građanin (ironično) podrazumijeva vojničke kamione, a kako on nema građanske smionosti da se buni protiv vojničkih parada, on objavljuje svoje dubokoumne misli u svome stranačkom organu takoreći na simboličan način. On se izražava u alegorijama. Pošto se kugla zapalila na sedamdeset i sedam strana, pošto je njegova jednokatnica u ulici sušičavog nesposobnjaka i nazovipjesnika Hyperiona Aladara Cyprijana Balentekovića sazidana na dvadeset milijuna prorupljenih, prosviranih i prorešetanih lubanja njegovih evropskih sugrađana, pošto je ostalo razoreno ne znam koliko tuceta evropskih gradova u grmljavini i oluji, što je digla Evropu kao staru zgužvanu krpu novinskoga papira, pošto