Mudrost vukova

Elli H. Radinger MUDROST VUKOVA

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristo osamnaest Naslov izvornika

Die Weisheit Der Wolfe Copyright © 2017 by Ludwig Verlag, München Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2019.

Urednica

Hana Vunić Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Lektorica

Kristina Guja Grafički urednik

Marko Katičić Oblikovanje naslovnice

Marko Katičić Fotografija na naslovnici

© Shutterstock Tisak

Denona, Zagreb, listopad 2019.

Za sadržaje poveznica za internetske stranice trećih strana koje ovo izdanje možda sadrži ne preuzimamo odgovornost. Ne polažemo prava na njih, već samo ukazujemo na njihovo stanje u trenutku prvog izdanja.

ISBN 978-953-14-2623-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001042567.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

elli h. radinger

mudrost

v u kova Kako razmišljaju, planiraju i skrbe jedni o drugima S njemačkog prevela Teodora Živković

Za Andreu – »Šmokljanicu«

sadržaj

UVOD

Kako sam poljubila vuka i postala ovisna o njegovu poljupcu.............................................................. 9

ZNAČAJ OBITELJI

(Zašto je važno brinuti se o onima koji su nam povjereni)........................ 17

VODSTVO PREMA NAČELU VODEĆEGA VUKA

Ne moraš uvijek biti šef............................................................................. 35

SNAGA ŽENA

Što povezuje žene i vukove....................................................................... 47

MUDROST STAROSTI

Zašto ne možemo bez starijih................................................................... 57

UMIJEĆE KOMUNIKACIJE

Kako zajednička pjesma može izgraditi povjerenje................................... 61

ČEŽNJA ZA ZAVIČAJEM

Zašto nam je potrebno mjesto kojemu pripadamo................................... 69

ODOH JA ONDA

O odlascima i dolascima............................................................................ 79

GOTOVO NAJBOLJI PRIJATELJI

Kako unatoč svim razlikama možemo biti savršen tim.............................. 89

USPJEH SE MOŽE ISPLANIRATI  VUČJOM METODOM

Zašto je važno imati plan.......................................................................... 99

O PRAVOM TRENUTKU

Kako ponekad čekajući napredujemo......................................................115

Elli H. Radinger

IGRA ŽIVOTA

Zašto je važno da se nikada ne prestanemo igrati.................................. 121

KADA SE DOBRIM VUKOVIMA DOGODI ZLO

Kako se riješiti straha od gubitka i prebroditi teška vremena.................. 127

KAKO SPASITI SVIJET

Tajna nedirnutog ekosustava.................................................................. 139

VUČJA LJEKOVITOST

Kako nas čarolija vukova može izliječiti................................................... 147

O LJUDIMA I VUKOVIMA

Težak odnos ljubavi i mržnje................................................................... 159

DOBRODOŠLICA ZA VUKOVE

Život s vukovima u Njemačkoj................................................................. 173

EPILOG

W.W.W.D................................................................................................ 187

PRILOG: SAVJETI ZA VUČJA PUTOVANJA U YELLOWSTONEU I NJEMAČKOJ................................................191 ZAHVALA............................................................................................... 201 IZVORI..................................................................................................... 203

8

Zauvijek si odgovoran za ono što si pripitomio.

(Antoine de Saint-Exupèry)

UVOD Kako sam poljubila vuka i postala ovisna o njegovu poljupcu

Z

a sve postoji prvi put. Na moju su posebnu vezu s vukovima utjecala čak tri »prva puta«: prvi vučji poljubac, prvi divlji vuk i prvi njemački vuk.

Prvi vučji poljubac dobila sam od Imba, šestogodišnjeg mužjaka američkog sivog vuka u jednom američkom rezervatu za vukove. Napustila sam svoj stari život i posao samostalne odvjetnice. Kaznena su me djela, sporovi oko najamnine i rastave brakova sve više frustrirali. Umjesto da s poletom pomažem pravdi da pobijedi, ja sam s mukom odlazila na svako ročište. Nedostajale su mi emotivna distanciranost od slučaja i čvrstina da bih bila dobra odvjetnica. Na taj način više nisam mogla ni htjela živjeti. Htjela sam ostvariti svoj životni san i povezati ljubav prema pisanju sa svojom opčinjenošću vukovima.

Strastvena i optimistična kakva sam bila, ali bez završenog studija biologije, prijavila sam se za praksu iz etologije u rezervatu za znanstveno proučavanje vukova Wolf Park u američkoj saveznoj državi Indiani. Na pripremnom mi je dogovoru voditelj istraživanja profesor dr. Erich Klinghammer objasnio da samo alfa 9

Elli H. Radinger

mužjak glavnog čopora odlučuje o tome hoće li neki kandidat dobiti praksu.

No kako pridobiti naklonost vuka? Srećom, nisam morala plesati niti pjevati pa tako ni izvoditi druge umjetničke točke. Mogu se zakleti da sam bila uzbuđena kao da nastupam na audiciji emisije Njemačka traži zvijezdu – iako je upravo to bila, po Klinghammeru, pogrešna emocija za susret s jednim vukom iz rezervata. Rekao mi je: »Moraš biti potpuno opuštena! On osjeća tvoje uzbuđenje.« Ostanite Vi cool kad se nalazite ispred krznene hrpe mišića koja teži 50 kilograma i pomno Vas motri žutim očima. U tom trenutku pomislila sam na svog ovčara iz djetinjstva s kojim me vezalo prijateljstvo i povjerenje. No dobro. Zapravo je i Imbo bio samo jedan veliki pas – jedan zbilja veliki pas. U sklopu priprema za susret s vukom dobila sam upute o sigurnosti, a voditelji rezervata pravno su me osigurali. Potpisala sam izjavu kojom ih oslobađam odgovornosti u kojoj je doslovce stajalo: Razumijem da postoji opasnost od povreda te da iste mogu biti teške.

Uz to sam zlokobno upozorenje i uz pratnju dvaju njegovatelja ušla u rezervat za vukove trudeći se zadržati miran stav, pritom duboko dišući. U tom trenutku sve oko mene je nestalo, a ostao je samo vuk koji je elegantnim kasom dolebdio do mene. Srebrne niti kojim je njegovo krzno bilo protkano svjetlucale su na poslijepodnevnom suncu. Njegov je crni nos pomno udisao moj miris, uši su mu bile pozorno uperene prema naprijed. Krajičkom oka vidjela sam ostale članove Imbova čopora kako stoje uz žičanu ogradu. Očito su napeto čekali da vide hoću li proći test i hoće li me šef prihvatiti. I ja sam bila napeta jer je o tom susretu ovisila moja praksa. Trebalo je preživjeti sljedećih nekoliko sekundi.

U glavi mi se usporio film. Snažne su se stražnje noge vuka lagano spustile i pripremile se za skok. Kada je poletio prema meni, a ja mu se suprotstavila čitavom svojom snagom, više nije bilo 10

Mudrost vukova

povratka. Šape velike poput dlanova sletjele su na moja ramena, a njegovi su impozantni očnjaci bili tek centimetar udaljeni od mojeg lica. Svijet se zaustavio. Onda mi je grubim jezikom više puta polizao lice. Taj je »poljubac« bio poput droge koja me uvela u opojni svijet vukova.

Nakon što me Imbo prihvatio, započela je moja praksa s vukovima u Wolf Parku. Naučila sam sve o držanju i ponašanju vukova iz rezervata, othranila vučje mladunce na bočicu i uživala u nebrojenim mokrim poljupcima kojima su mi Imbo i ostatak čopora iskazivali ljubav.

Kada sam se nakon pola godine zaputila u divljine Minnesote posjedovala sam golemo znanje i mislila da znam sve o vukovima. Onda sam se prvi put susrela s divljim vukom. Živjela sam u brvnari odsječenoj od civilizacije na jezeru koje se nalazilo usred vučjeg i medvjeđeg teritorija. Na novogodišnje sam jutro na minus 30 navukla snježne krplje i krenula u potragu za vučjim tragovima. Dotada još nisam bila vidjela svoje sive susjede, samo mi je njihovo zavijanje davalo do znanja da su u blizini. Međutim, noć prije, dok sam uz zvukove vučjeg zbora dugo stajala ispred kolibe i divila se polarnoj svjetlosti, primijetila sam pokrete koji su me prekinuli u promatranju tog nebeskog spektakla. Četiri su vuka dotrčala na svjetlucavu ledenu površinu loveći nešto pred sobom prije nego su nestali na horizontu. Nisam mogla razaznati što su to slijedili.

Sljedeći sam dan rano ujutro krenula u potragu za njima. Oprezno sam slijedila njihove tragove u šumi. Vodili su u šikaru, preko šiblja i kamenja, kroz grmlje, mimo litica i kamenih gromada i duž površina pokrivenih snijegom. Napredovala sam uz mnogo napora. Povremeno sam nailazila na udubljenja kružna oblika, vjerojatno jelenja počivališta. Velike su žute oznake ukazivale na to da su ih i vukovi primijetili. Nakon jednosatnog traganja pronašla 11

Elli H. Radinger

sam svježe tragove krvi i ubrzo otkrila mrtvo tijelo mladog bjelorepog jelena. Kleknula sam i dodirnula ga. Bio je još topao. Trbuh je bio razderan i nedostajala mu je jedna stražnja noga. Želudac je ležao postrance, srca i jetre nije bilo. Ugrizi na lubanji i nogama svjedočili su o tome da životinja nije dugo patila.

Vukovima nadugo i naširoko nije bilo traga, kad sam odjednom osjetila da me netko promatra. Još uvijek sam klečala u snijegu.

Loš položaj ako se iza tebe nalazi gladan vuk. Kao u usporenoj snimci, ustala sam i okrenula se. Stajao je tamo, udaljen tek nekoliko metara. Sivi vuk. Krzna na vratu nakostriješena, kao da je prošao kroz strujno polje, a ušiju zašiljenih, blago je nagnuo glavu ustranu i promatrao me. Nosnice su mu vibrirale dok me pokušavao onjušiti, no vjetar je puhao iz suprotna smjera. Primijetila sam da ova mlada životinja nema pojma tko sam i što sam. Zadržala sam dah. Naravno da divlji vukovi ne napadaju ljude, no je li to znao i ovaj vuk? Bio je gladan, a između njega i njegove teško izborene hrane stajala sam ja. »Hej, vuče!« Jesam li to bila ja koja je tako zakriještala? Životinja se trgnula i skočila korak unatrag. Istog se trenutka napola podignut rep podvukao tijesno uz trbuh. Iz znatiželje je nastao strah. Na stražnjim je nogama napravio piruetu i odjurio u šumu. Još sam dugo zapanjeno zurila u drveće iza kojeg se izgubio.

Sljedećih sam mjeseci, kako od biologa iz centra za istraživanje vukova International Wolf Center u Elyju, na sjeveru Minnesote, tako i od vukova ispred svojih kućnih vrata, učila o životu i ponašanju divljih vukova, ali i o istraživanju, daljinskom mjerenju i nadziranju.

Kada su 1995. prvi kanadski sivi vukovi nastanjeni u američkom nacionalnom parku Yellowstoneu, započelo je novo poglavlje u mojem »vučjem« životu. Volontirala sam na projektu o vukovima u Yellowstoneu i bila ispomoć biolozima u terenskim 12

Mudrost vukova

istraživanjima. U tu sam svrhu najviše vremena provodila u prostranoj dolini rijeke Lamar na sjeveru nacionalnog parka, na nadmorskoj visini od 2500 metara, promatrajući vučje obitelji koje su ondje živjele i potom bih biolozima podnosila izvještaje o onome što sam vidjela.

Bilo je to prije više od 20 godina. Otada sam doživjela preko deset tisuća susreta s vukovima. Ponekad nas je dijelilo samo nekoliko metara. Pritom se nikada nisam osjećala ugroženo ili prestrašeno. Za mene je gotovo svakodnevni kontakt s tim životinjama bio velika povlastica. Kako bih to iskusila, letjela sam više puta godišnje 10.000 kilometara preko Atlantika jer u Njemačkoj službeno još nije bilo vukova. Kada je postojanje ove sramežljive životinje 2000. godine i ovdje potvrđeno, nisam se nadala da ću ih ikada ugledati.

I prošlo je još deset godina dok nisam prvi put u Njemačkoj vidjela vuka u divljini.

Vraćala sam se s jednog predavanja rano ujutro brzim međugradskim vlakom iz Leipziga u Frankfurt. Poslužitelj u vlaku stavio mi je cappuccino na stol i taman kad sam htjela posegnuti za novinama, pogledala sam kroz prozor i spazila nešto smeđe u polju.

Kada provedete mnogo vremena sa životinjama u prirodi, razvijete sposobnost sličnu vizualnom otisku kakvu imaju vukovi kada se radi o njihovu plijenu ili nekom pejzažu. Nesvjesno »upijem« neku scenu koju vidim i osjetim da nešto nije u redu i prije nego to uspijem definirati. Taj se osjećaj sada naglo javio. Što je to bilo? Noge preduge da bi bile lisičje. Dugačak rep, dakle, srna nije.

Pomislila sam zapovjediti im da zaustave vlak. No on je i dalje nezaustavljivo jurio. Zalijepila sam se za prozor naginjući se preko stola i prevrnula šalicu s cappuccinom koji se razlio po novinama.

Da, bio je to vuk! Mirno je stajao i zurio u nešto na rubu šume. A onda je, zbog brzine vlaka, ta slika opet nestala.

13

Elli H. Radinger

Bio je to prvi i jedini put dosad da sam imala sreću vidjeti divljeg vuka u Njemačkoj.

Promatranje vukova u divljini jedna je beskrajna priča. Prisustvuješ parenju, nekoliko mjeseci poslije vidiš rezultat tog čina kako se na kratkim nožicama prevrće u brlogu, promatraš borbu malaca za najbolje mjesto na maminu »mliječnom šanku«, veseliš se zbog prvih plahih lovačkih uspjeha (Hura – miš!), patiš s njima kada se ozlijede, plačeš kada uginu, smiješ se njihovim zabavama i igrama, pratiš njihove pokušaje zavođenja, sve dok se krug ne zatvori i sve krene iznova.

Osvjedočena sam »vukoholičarka«, ovisnica o vukovima koja prolazi kroz muke odvikavanja kada nije s njima. U području gdje obitavaju vukovi uvijek sam u potrazi za svojom »robom« koje se nikada ne mogu zasititi. Mnogim je ljudima dovoljno jednom ili dvaput u životu vidjeti vuka. Meni ne, ja želim više. I tako čekam sljedeći susret – bez obzira na to je li vani minus 40 ili sunce prži, a oko mene zuje komarci. Navučem dupli par čarapa, u rukavice stavim grijače ili se namažem kremom za sunčanje i sredstvom za zaštitu od komaraca. Potom satima stojim i ustrajno čekam, spremna na sve vremenske prilike. Činim to jer znam da vukovi rade stvari koje ne želim propustiti. I kada ne rade ništa, želim znati što će se možda sljedeće dogoditi.

Kada nema vukova, čekam da dođu. Kada se napokon pojave, predosjetim da će se dogoditi nešto posebno. Intenzivni su to trenuci u kojima se svijet doima živim i stabilnim.

Vrlo sam sretna što mi vukovi dopuštaju da sudjelujem u njihovu životu – dok love, pare se i podižu svoje mladunce. Pritom sam zaključila da svojim ponašanjem uvelike nalikuju nama ljudima: brižni su članovi obitelji; autoritativni, ali pravedni vođe; suosjećajni pomagači; ludi tinejdžeri i zaigrani blentavci.

14

Mudrost vukova

Kroz svoja sam promatranja, osim toga, zaključila da je vuk izvrstan učitelj koji bi nas ponekad u životu mnogočemu mogao naučiti.

Vučji su čopori postali dio mene. Proučavanjem njihova složenog društvenog života tolikih godina i ja sam se promijenila.

Pojmovi kao što su moral, odgovornost i ljubav za mene su dobili novo značenje. Vukovi su moji učitelji i izvor moje inspiracije.

Svaki me dan uče gledati svijet drugim, odnosno njihovim očima.

15

Svoje najbolje osobine ulažemo u ljubav prema vlastitoj obitelji jer ona je mjerilo naše stabilnosti i određuje našu odanost.

(HANIEL LONG)

ZNAČAJ OBITELJI (Zašto je važno brinuti se o onima koji su nam povjereni)

V

ukovi su ležali sklupčani u snijegu. Nalikovali su krugu sačinjenu od sivog kamenja, tek se povremeno vidio pokoji trzaj ušiju ili šapa. Jedna se vitka vučica protegnula i legla na bok. Srebrna se pruga u njezinu tamnosivom krznu protezala duž donjeg dijela trbuha. Ostali su na leđima imali tamno krzno, a na prsima mrlje boje hrđe. Njihovi su se roditelji odmarali nekoliko metara dalje, priljubljeni leđima, a oko njih ležali su mladi dvogodišnji i jednogodišnji vukovi iscrpljeni od silnog trčanja i divljih igara.

Prvi su se probudili maleni. Naguravali su se jedni s drugima i skakali na one koji su još spavali. Nekoliko su minuta nalikovali razuzdanim tinejdžerima. Onda su se otresli i osvrnuli oko sebe. Jedan je jednogodišnjak prvi pojurio i preskočio zadrijemale odrasle, a ostali su ga slijedili. Najmlađi se poskliznuo i sudario s ocem koji je poskočio i zarežao na njega. Mladi se vuk odmah bacio na leđa i zacvilio, na što mu je otac polizao lice. Sada se razuzdani čopor vučjih mladunaca vratio, zaskočio alfa mužjaka, kratko se valjao s njim u snijegu i odjurio dalje. Ovo je komešanje probudilo ostale odrasle članove obitelji.

17

Elli H. Radinger

Mladi su se vukovi igrali s vođama čopora tako što su trčkarali oko njih, obasipali ih poljupcima, lizali i nježno grickali. Skakali su preko njih, gurkali se i nalikovali golemu klupku u kojemu je bilo teško razaznati gdje jedan vuk počinje, a drugi završava. S puno su nježnosti zubima obuhvaćali njuške svoje braće i sestara, prevrtali se, sukobljavali i međusobno zadirkivali, kopali ispod panjeva, skakutali po stijenama i provlačili se kroz grmlje koje im je blokiralo put. Oči su im sjajile, repovima su mahnito mahali.

Najžustriji među njima uskakali su ravno u središte vreve, samo da budu ondje. Bio je to izraz istinske životne radosti.

Jedan se od njih uspeo na brežuljak u pratnji svoje braće. Pogledali su se pa su zajedno skočili preko ruba i odsklizali se po snježnoj padini. Pritom su se okretali oko vlastite osi i za sobom ostavljali oblak snježne prašine. Kada su se spustili u podnožje, izgledali su kao snježni vukovi.

Naposljetku je jedan iz grupe podigao glas, a drugi su ga u tome slijedili. Zatim su gotovo svi ustali i stali zavijati u najrazličitijim registrima. Neki su pjevali, neki uzbuđeno vriskali, a dva su vuka i dalje ležeći podigla glavu i pridružila se zavijanju. Pjesma se poput kakva krešenda vinula u visine i eksplodirala u veličanstvenom finalu.

Prvi su vukovi krenuli. Nekoliko se mladih vukova i dalje igralo lovice. No onda se čitava obitelj pokrenula i odmarširala preko gorskog grebena.

Malo koja scena u prirodi može čovjeku toliko zagrijati srce kao promatranje obitelji vukova.* * Vučji se čopor najčešće sastoji od jednog para roditelja i njihovih potomaka (djeca prvog i sljedećeg naraštaja) te pojedinih ujaka, odnosno teta. Dakle, radi se, u biološkom smislu, o obitelji. Ponekad se može dogoditi i da čopor prihvati dolutale vukove koji nisu članovi njihove obitelji.

Moderna znanost koja proučava vukove u divljini tretira pojmove »čopor« i »obitelj vukova« kao sinonime. Čopor je obitelj vukova i obrnuto.

18

Mudrost vukova

Divlji su vukovi u filmovima prikazani kao strašna bića koja reže i kese zube, no u stvarnosti njihov je život obilježen skladom te zaigranim i nježnim suživotom. Čopor na mladunčad gleda kao na svoje voljeno i dragocjeno blago koje valja štititi te se u skladu s tim prema njima odnosi. O mladunčadi ne brinu samo roditelji, već čitava obitelj uključujući tete, ujake te ostalu braću i sestre i to na način koji se može opisati kao altruističan, nesebičan. Stare i ozlijeđene članove čopora opskrbljuju hranom i ne ostavljaju na cjedilu. Svaki član čopora zna koje je njegovo mjesto u njemu i tko donosi odluke. Međusobnu si privrženost i poštovanje neprestano iskazuju stalnom interakcijom i ritualima. Snažna je povezanost obiteljskih članova u divljini od iznimne važnosti jer pridonosi većoj vjerojatnosti preživljavanja.

Društveni sustav vučjeg čopora u fokusu je mnogobrojnih znanstvenih istraživanja, kako biologa tako i psihologa, koji smatraju da čovjek promatranjem vukova može mnogo naučiti o sebi samome. Kako bi bolje shvatili njihovo društveno ponašanje, biolozi koji se bave biheviorizmom podijelili su vukove prema njihovu karakteru u dvije različite grupe: Tip A odvažan je, rezolutan i ekstrovertiran. On ide glavom kroza zid i nadvladaju ga situacije koje su za njega nove i svojim ih ponašanjem ne može kontrolirati. Nakon jednog neuspjeha potrebne su mu duže pauze. Takve su vučje (i ljudske) osobnosti uglavnom vesele, ali i naporne – barem dok sve mogu riješiti na svoj način. Ako u tome ne uspiju, postanu zbunjeni i zovu upomoć.

Tip B potpuno je drukčiji. Njegova se životna načela temelje na otmjenoj suzdržanosti. Takvi suzdržani karakteri čekaju što će se sljedeće dogoditi pa se prilagode situaciji.

Vučja je obitelj skupina koju čine ova dva tipa osobnosti. Oba vođe čopora, roditelji, gotovo se uvijek sastoje od jednog tipa A 19

Elli H. Radinger

i jednog tipa B koji se međusobno nadopunjavaju. Međutim, to ne znači da je tip A uvijek glavni mužjak, a tip B uvijek vodeća ženka.

I kod nas ljudi postoje ove različite vrste osobnosti. Jeste li se već u sebi upitali kojem tipu Vi pripadate? Ako ste ekstrovertirani A tip, morate naučiti ponekad se suzdržati u određenim situacijama i ne postupiti suviše naglo. Kao povučenom, sramežljivom B tipu povremeno Vam problem stvara Vaša prespora reakcija. Za Vas vrijedi uzrečica: »Prošla baba s kolačima.« Naravno, između ova dva karakterna tipa postoje nebrojene varijante i mješavine. Sebe svrstavam u blaži oblik B tipa s blagim primjesama tipa A. Osobno, ova mi je spoznaja od pomoći kada se radi o međuljudskim odnosima i to po principu: »On je jednostavno A ili B i ne može protiv toga.« Doduše, kritičari podjele na A i B tipove mišljenja su da se osnovni karakteri u svakome trenutku mogu promijeniti. No vlastito me iskustvo naučilo da naša iskonska temeljna osobnost, unatoč svim nastojanjima da se ona promijeni u suprotnom smjeru, u konačnici uvijek izađe na vidjelo te da iz svoje kože ne možemo.

Baš kao svaki pojedini vuk, i vučje obitelji imaju jedan oblik grupne osobnosti. Tako neke čopore obilježavaju autokratični vladari ili mrzovoljni pojedinci. Pojedini karakteri okupljeni u jednoj skupini čine neki čopor prijateljski nastrojenim – poput druidskih vukova*, dok ih drugi čine ozbiljnijima i strašnijima – poput vukova čopora Mollie. * Čopori u Yellowstoneu nose opće nazive prema područjima na kojima se nalazi njihov zavičajni revir. Druidski vukovi živjeli su u podnožju planine Druid Peak.

Među njima iznimku čini Leopoldov čopor, nazvan po borcu za zaštitu prirode Aldu Leopoldu, i čopor Mollie. Potonji su, između ostaloga zbog svoje snage, nazvani po Mollie Beattie, glavnoj zagovornici ponovnog naseljavanja vukova u ovom području koja je ubrzo nakon povratka vukova umrla od posljedica raka.

20

Mudrost vukova

Lamarski vukovi u Yellowstoneu nude pak oba tipa osobnosti.

To posebice izlazi na vidjelo kada prelaze cestu na kojoj stoje turisti i automobili. Vukovi tipa A čine to samostalno, samouvjereno, bez oklijevanja idu ravno svojim putem ne obazirući se na ljude. Međutim, vukovi tipa B samo će se u slučaju najveće hitnosti usuditi prijeći cestu.

Sjećam se slučaja koji se zbio u svibnju 2011. Jedan je odrasli, ali vrlo oprezan (B) vuk, očajnički pokušavao prijeći cestu, ali nije se usudio zbog mnogobrojnih turista. Radije je čekao da padne mrak i dao se u potragu za skrovištem. Pritom se, međutim, našao veoma blizu kojotova brloga. Roditeljski je par kojota istrčao i napao ga. Budući da su ga ljudi već iznervirali, a sada još i manji rođaci najurili uz iritantnu buku i ugriz za stražnjicu, dao je petama vjetra i ravno kroz skupinu ljudi otrčao na cestu. Vjerojatno mu se učinila manjim zlom.

Od 2012. vukovi su u SAD-u skinuti s popisa ugroženih vrsta i slobodan su plijen lovaca na pograničnim područjima parka Yellowstonea. U nacionalnom su parku i dalje pod zaštitom. No vukovi se ne drže granica. Istrčavaju iz parka ravno pred nišane lovaca. Pitam se bi li vukovi tipa B, kao gore navedeni strašljivac, u ovoj situaciji imali bolje izglede za preživljavanje. Hrabri će možda osvojiti svijet, ali oni tihi, sramežljivi će preživjeti.

Strukture su moći među sisavcima unaprijed predodređene kroz raspored u samoj obitelji. Roditelji odlučuju za djecu, starija braća i sestre za one mlađe. To znači da se za mjesto u hijerarhiji ne mora izboriti nasiljem ili politikom – kao kod vlasnika kućnih ljubimaca – tko smije na trosjed, a tko ne. Roditelji ne moraju dokazivati da su oni ti koji odlučuju. Oni su na vrhu piramide. Na temelju svojeg iskustva donose odluke o dobrobiti i sigurnosti skupine jer svima žele dobro.

21

Elli H. Radinger

Kod vukova se sve vrti oko obitelji. Ona je njihov temelj, sigurnost, stabilnost, svrha njihova postojanja. Za nju su spremni žrtvovati čak i svoj život. U travnju sam 2013. stajala s drugim promatračima vukova na brdašcu u dolini rijeke Lamar kako bih bacila pogled na brlog u kojem je vučica čopora Lamar na svijet donijela mladunčad. Prošlo je pet dana od okota. Odjednom sam ugledala 16 vukova čopora Mollie kako utrčavaju u šumu u kojoj se nalazio ovaj brlog. Pribojavala sam se najgoreg. Uto je iz šume izišlo 17 vukova s glavnom vučicom čopora Lamar u blagoj prednosti. Trčala je u strahu za svoj život. Tek je nekoliko dana prošlo otkako je okotila četiri vučića i bila je oslabljena. Vukovi čopora Mollie brzo su joj se priključili, a ja sam zadržala dah. Vučica je dotrčala do strme litice. Tu se morala zaustaviti i suprotstaviti svojim progoniteljima koji su je vrlo lako mogli ubiti. Time bi njezina bespomoćna mladunčad također umrla. Ili bi ih ovi vukovi ubili u brlogu ili bi umrli od gladi.

Međutim, podcijenili smo želju za životom ove vučice. Otrčala je do ceste na kojoj su se nalazili turisti. Bila je naviknuta na njih pa je prešla cestu, zaustavila se i pogledala prema vukovima čopora Mollie koji se nisu usudili isto ponoviti.

Iako se vučica sada nalazila na sigurnom, njezinoj je obitelji i dalje prijetila opasnost. Između nje i njezine djece stajali su napadači koji su se trebali samo okrenuti, vratiti do brloga i ubiti mladunčad.

U tom se trenutku baš pored vukova iz čopora Mollie pojavila jedna od dvogodišnjih kćeri vodeće vučice čopora Lamar i oni su je odmah napali. Kći je trčala prema istoku u smjeru suprotnom od onoga gdje se nalazio brlog s vučićima, a vučji joj je čopor bio za repom. Mlada je vučica bila jedna od najbržih u svom čoporu i na svom je teritoriju poznavala svaki kamen i grm. Lako je mogla pobjeći progoniteljima.

22

Mudrost vukova

Čopor je nekoliko puta iziritirano potrčao u jednom i u drugom smjeru prije nego se vratio na svoj teritorij. Te se godine više nisu pojavili u blizini brloga gdje su se nalazili vučići čopora Lamar. Čim su napadači odmaknuli, glavna se vučica vratila svojim mladuncima. Nekoliko sam je tjedana kasnije vidjela kako s njima čilo i bezbrižno šeta.

Obitelj – ona mijenja sve. Za nju smo spremni na odricanja, žrtvu.

Iako su je već nebrojeno puta proglasili mrtvom, obitelj ni kod nas ljudi nije model koji izlazi iz uporabe, i dalje je postojana. Pojam obitelji ne odnosi se samo na klasičan brak, već i na patchworkobitelji, samohrane roditelje te istospolne zajednice. Što je život u vanjskome svijetu brži i složeniji, tim više čeznemo za obitelji i starim vrijednostima poput zajedništva, iskrenosti, povjerenja i odanosti. Kada smo suočeni sa zahtjevnom životnom realnošću, povlačimo se u skrovitu i pouzdanu sredinu. Moral divljih kasnih 60-ih godina, kada smo ustali protiv establišmenta i njegovih tradicionalnih životnih modela, mjesto je ustupio onome iz pedesetih. Odjednom su oni koji žive u predgrađima, u neukusno namještenim kućicama s vrtom došli na svoje i nije ih briga što ih drugi smatraju malograđanima.

Vukovi su malograđani bez premca. Oni žive po mjerilima za kojima mi čeznemo. Kroz brojne zajedničke rituale jedni drugima pružaju postojanost i pouzdanost.

Rituali su važan dio vučjeg života i pridonose jačanju njihovih veza: ceremonija kod buđenja koju sam opisala na početku poglavlja, pozdravljanje vođa čopora kada se vrate kući s lovačkog izleta, zajedničko zavijanje.

Kako za vukove tako i za ljude, obiteljski su rituali prijeka potreba. Pružaju nam bliskost, usmjeravaju nas i jačaju naše 23

Elli H. Radinger

zajedništvo. Koliko su značajni u svakodnevnom životu, spoznamo tek kad ih izgubimo.

Rituali kakvi su nekoć postojali – odlazak u crkvu nedjeljom, potom zajednički ručak pa posjet baki – u modernim se obiteljima više gotovo i ne prakticiraju. U današnje je vrijeme teško čak i jednom dnevno okupiti čitavu obitelj za kuhinjskim stolom.

I sama pokušavam, u ovoj hektičnoj svakodnevici, osloboditi barem jedan dan u tjednu za svoju obitelj ili prijatelje. Zajednički doživljaji osnažuju osjećaj pripadanja i identitet pojedinca, a time i iskonsko povjerenje u to da nas obitelj neće ostaviti na cjedilu. Pritom je bitno da dosljedno provodimo obiteljske rituale. U pravilu su djeca ta koja su zadivljena tim ritualima jer jedna takva čvrsta rutina čini strukturu njihove svakodnevice – tako je primjerice zajedničko objedovanje prilika da roditelji i djeca učvrste međusobnu komunikaciju.

I vučja djeca moraju učiti za život. Čine to tako što promatraju svoje roditelje i oponašaju ono što primijete kod njih. Iako su im dopuštene gotovo sve slobode opuštenog ponašanja, čak i vučići moraju znati gdje su im granice.

Jednog sam ranog ljeta promatrala obitelj vukova u pokretu kroz dolinu rijeke Lamar u Yellowstoneu. Jedan je mladi vuk zaostajao. Uvijek je nailazio na nešto uzbudljivije što može istražiti i ponjušiti od toga da drži korak s čoporom. Njegova ga je obitelj par puta pričekala da im se pridruži, ali onda je bilo dosta toga. Vukovi su nastavili svojim putom i ostavili sanjara za sobom.

Kada je primijetio da je izgubio priključak za njima, uhvatila ga je panika te je stao dugo i glasno zavijati ne bi li ih dozvao. To je prije uvijek djelovalo, no ovaj je put bilo uzalud. Trajalo je sve do večeri dok vučja obitelj nije pokupila mališana kojemu je vidno laknulo. Taj je svoju lekciju naučio i odsada je bio s grupom.

24

Mudrost vukova

Tako funkcionira odgoj na vučji način: mladom se vuku ništa ne brani, smije stvarati vlastita iskustva i pritom uči da svako djelo ima i svoje posljedice. Vučji roditelji svojem potomstvu daju široku, ali dobro doziranu paletu vrijednosti: od dobrodušnosti i ograničenja slobode kretanja do veselog zajedništva i povlačenja granica.

U jednome se, međutim, odgojne metode vukova razlikuju od onih ljudskih: drže se zajedno i tvore zatvorenu skupinu u vanjskome svijetu. Vučići nikako ne mogu izigrati svoje roditelje prema principu: »Ako mi tata ne da dopuštenje, pokušat ću kod mame.« Kada se radi o aspektima odgoja, čitava je vučja obitelj uključena pa tako i ujaci i tete. Svi sudjeluju u discipliniranju podmlatka. Tako se ni odrasli vukovi ne miješaju u situacijama kada neki od jednogodišnjaka stavlja mladunca na njegovo mjesto ako mu ovaj previše ide na živce.

Vučjoj su štenadi, baš kao i ljudskoj djeci, potrebni roditelji koji će ih usmjeriti. Trebaju im uzori u koje će se ugledati i koji će – kada je to potrebno – svakako postaviti granice. Čitava obitelj brine o podizanju potomstva. Dok mladunci još sisaju, otac i ostala braća i sestre majci donose hranu. Poslije svaki član obitelji hrani mladunčad hranom tako što povrati već prožvakanu i probavljenu hranu.

Vučji su očevi potpuno ludi za svojom djecom. Čak je i moćni vođa druidskog čopora bio predan otac. Nije se nježno brinuo samo o svojem potomstvu, već je posvojio čak i neke svoje unuke, nakon što se njegova kći poslije kratkog flerta sa stranim vukom skotna vratila u okrilje svoje obitelji. Jedna je od najdražih aktivnosti ovoga vučjeg vođe bila igra i hrvanje s mladuncima. Najradije se pretvarao da je poražen. Dopuštao je da neki od vučića skoči 25

Elli H. Radinger

na njega i ugrize ga za krzno. Tada bi se bacio na leđa, a malac bi na njemu trijumfalno stajao mašući repom.

Sposobnost da nešto odglumi – u ovom slučaju da je pobijeđen – pokazuje da ta životinja shvaća kako drugi doživljavaju njezino ponašanje. To je znak inteligencije. Sigurno su i mališani znali da je »pokoravanje« samo odglumljeno, ali na taj su način mogli iskusiti kakav je osjećaj pobijediti nešto puno veće od njih samih. Takvu vrstu povjerenja vukovi kao lovci trebaju svakog dana svog života.

Međutim, ni vučji roditelji nisu savršeni. I oni ponekad znaju biti ćudljivi, pokazuju ljutnju, frustraciju, bijes i nestrpljivost, ali i veselje, ljubav, oduševljenje i dobro raspoloženje. Ti se osjećaji često izmijenjuju, baš kao i kod nas ljudi kada ujutro ustanemo na lijevu nogu. Kada se vučji roditelji u nekim situacijama ponašaju nestrpljivo, to ne mijenja temeljne odnose povjerenja među članovima obitelji.

I jednogodišnjaci se nježno brinu o svojoj mlađoj braći i sestrama. Njihova je uloga nezamjenjiva i pomaže obitelji da preživi.

Ako okot ne preživi, ta će braća i sestre nedostajati pri podizanju sljedećeg naraštaja u nadolazećoj godini.

Poseban sam prizor bratske ljubavi doživjela jednog proljeća kada su se, potaknute otapanjem snijega, rijeke pretvorile u razorne bujice. U ovo se vrijeme vučje obitelji sele iz brloga na lovački teritorij, na takozvano područje sastanaka. Da bi onamo stigli moraju prijeći i rijeke. Odrasli rijeku preplivaju prvi pokazujući malenima kako se to radi. Zavijaju na drugoj obali i time ih potiču da ih slijede. Promatrala sam jednoga mladunca, koji se nije usudio preplivati rijeku, kako cvileći trči gore-dolje uz obalu.

Uvijek bi iznova šapom zagazio u vodu samo da bi je ponovno zdvojno izvukao. Naposljetku je njegova sestra doplivala natrag do njega, zgrabila štap koji je ležao na obali i odvratila mu pažnju 26

Mudrost vukova

igrom povlačenja. Zatim ga je štapom namamila u vodu i tako mu pomogla da dođe na drugu stranu.

U vučjoj je obitelji svaki njezin član važan za skupinu i ima korisnu ulogu. Koja će ona konkretno biti ne odlučuju roditelji ili vođe čopora. Naprotiv, mladi vukovi vrlo rano spoznaju svoje dobre osobine i samostalno odluče djelovati kada se neki član njihove obitelji nađe u nevolji. Postoje brzi huškači, koji su u lovu nezamjenjivi, u visokom snijegu oni najjači idu prvi i krče stazu, dok oni naročito strpljivi čine izvrsne dadilje.

Mi ljudi također posjedujemo individualne sposobnosti koje možemo upotrijebiti za dobrobit obitelji ili pak u poslu. Neki su od nas strpljivi i dobri slušaoci, drugi postupaju nagonski i promiču nove zamisli. Nadalje, neki su mirotvorci koji znaju kako izgladiti nesporazume i svađe. Isto tako, i u svakom vučjem čoporu postoje osobnosti sposobne ponovno uspostaviti mir. Stanu između dvije krešteće i režeće svađalice i čekaju – stoički i opušteno, svjesni svoje unutarnje snage. Kada se strasti stišaju i svi se primire, vukovi zajednički nastavljaju sa svojim dnevnim zadacima. Često se, kada promatram obiteljski život vukova, i sama zapitam zašto se kod nas dvonožaca sve čini puno složenijim. Je li to zato što nama, za razliku od vukova, obitelj ne predstavlja centar svijeta?

Ne! Upravo suprotno. Obitelj je danas jaka kao nikada prije, a odnos roditelja prema njihovoj djeci puno bolji nego prije. Do takvog se zaključka dolazi u Shellovu istraživanju mladih iz 2015. godine. Gotovo 90 % svih mladih ima dobar odnos sa svojim roditeljima i skoro tri četvrtine želi svoju djecu odgojiti slično kao i njihovi roditelji njih. Smatraju da je obitelj potrebna za sretan život. S vremena na vrijeme, pod rastućim pritiskom koji na njih vrši škola, fakultet i prvo radno iskustvo, većina mladih u 27

Elli H. Radinger

roditeljima traži oslonac i emocionalnu potporu. Čak i kada želimo staviti obitelj u središte svog života, kod nas se ljudi – za razliku od vukova – želje i stvarnost svakodnevice često mimoilaze.

U vučjem su čoporu svi članovi orijentirani na iskusne vođe koji im kao roditelji daju primjer odgovornosti i odlučuju što je najbolje za obitelj. Naravno da svaki pojedini vuk ima i mogućnost krenuti svojim putem ili buniti se protiv odluka koje su donijeli vodeći u čoporu. To je njihovo apsolutno pravo. Pa ipak, iskusni vođe čopora uživaju najveće poštovanje. Vučja obitelj funkcionira na temelju čvrstog i bezuvjetnog zajedništva kao i međusobne skrbi. Povremeno se još može pročitati o slučajevima u kojima je čopor ubio stare ili bolesne vukove. To se može dogoditi u neprirodnoj okolini rezervata, ali ne odgovara stvarnosti u divljini. Često sam znala doživjeti situacije iz kojih vukovi nakon lova ili borbe s protivnicima iziđu ranjeni. Uvijek bi se obitelj brinula za njih. Kada bi krenuli u lov, uvijek bi jedan od njih ostao s ranjenikom. Na povratku bi mu nosili hranu. Jednom sam čak vidjela vukove kako povraćaju meso za jednog starog vuka, baš kako to inače čine za mladunce. Za bolesne se i stare životinje brinu sve dok se ne oporave.

Upravo je ta brižnost značajka koja povezuje ljude i vukove. Čak se i kod čovjekolikih majmuna odrasli mužjaci brinu za potomstvo samo dok je ono još u ranoj dobi. Donošenje hrane kroz čitavu godinu te briga o bolesnim članovima obitelji osobine su svojstvene isključivo ljudima i vukovima obaju spolova. Čimpanze se na prvi pogled doimaju puno sličnije ljudima nego vukovi. Međutim, mužjaci primata ne pomažu u hranjenju beba ili brizi za starije. Vukovi i ljudi puno se bolje razumiju. Upravo je to jedan od razloga zašto još prije mnogo vremena nismo pozvali majmune da s nama dijele život, već vukove. Vukovi, psi i mi – nikakvo čudo da smo se pronašli. Stvoreni smo jedni za druge.

28

Mudrost vukova

Tko pripada vučjoj obitelji odluka je koja nastaje kako rođenjem tako i društvenim uvjetima. Ako je primjerice preveliki broj članova čopora u srodstvu, strani će vukovi biti lakše prihvaćeni. Na taj način vukovi izbjegavaju incestno razmnožavanje i održavaju genetsku raznolikost.

Kako čopor prihvaća stranog vuka u svoju obitelj, imala sam priliku vidjeti jednog sunčanog zimskog dana 2003. u Yellowstoneu – u dolini Lamara, koja zbog svoje raznolikosti vrsta nosi još i naziv »američki Serengeti«. Ovdje se zimi okupljaju velika krda jelena i bizona. Nešto kao obećana zemlja za lovce.

Druidski je čopor sastavljen od sedam članova preuzeo vodstvo u dolini. Vođa je čopora, broj 21*, kao glavni lik kakva filma. Kada sam ga prvi put vidjela, zamijetila sam njegovu moćnu tjelesnu građu. Širok prsni koš, snažne noge, tamnosivo krzno s tamnom prugom od čela do nosa i neobično kratak čupav rep. Mogao si ga prepoznati na prvi pogled. Kada se pojavio, činilo se kao da je za vukove svijet stao. Zračio je prirodnim autoritetom. Njegova mu je partnerica bila slična, baš kao što si bračni drugovi često nalikuju. Jedino što je bila sitnija i imala nešto svjetlija ramena, ali s istom oznakom na licu. Druidski su vukovi bili neosporni vladari svoga teritorija i redovito su nadzirali svoje granice. Jednoga se dana strani vuk približio čoporu.

Bila je to prva nedjelja u veljači kada se održavao Super Bowl, jedan od najvećih sportskih događaja u Americi. Obožavatelji američkog nogometa ostali su kod kuće pred televizorom, zbog čega je park jednom za promjenu djelovao gotovo pusto. Počelo je vrijeme parenja, što je za mene svaki put najbolji dio vučje godine. U noći je napadalo pola metra snijega pa sam morala pričekati da ralica raščisti cestu od moje brvnare u Silver Gateu do ulaza u park. * U Yellowstoneu istraživači vukovima nisu davali imena, nego brojeve. To su radijski brojevi njihovih ogrlica za praćenje.

29

Elli H. Radinger

Napravila sam si sendviče, napunila termosicu vrućom kavom, stavila sve u naprtnjaču i krenula prema dolini Lamara. Polako sam vozila, zaustavljala se u svakoj uvali parka i dalekozorom pretraživala dolinu u potrazi za vukovima. Kako to obično biva, nisam morala dugo čekati. Minus 24 i blještava sunčana svjetlost, kulisa za nastup zvijezda doline rijeke Lamar. U blizini sam potoka Soda Butte, poznatom po nekadašnjem ugašenom gejziru, ugledala neke tamne točke koje se kreću. To su bili druidski vukovi u pokretu. Djelovali su sito i naspavano i prštali su od životne radosti.

Nakon što su se neko vrijeme opušteno naganjali po padinama sjeverne strane doline, polijegali su na odmor na gorskom grebenu.

Naglo i neočekivano scena se promijenila. Jedan se vuk pojavio u dolini i s namjerom se kretao u smjeru čopora koji je sa sedam članova bio u svom punom sastavu. To je značilo da je ovaj pustolov strani vuk. Nadala sam se da će se uskoro okrenuti jer se nalazio na opasnu terenu, na teritoriju drugog čopora.

U međuvremenu su ga zapazili i Druidi. Podignutih glava i zašiljenih ušiju, ležali su napeto jedan do drugog i usmjerili svoju punu pozornost na drskog novajliju. Vodeći je par kao skamenjen ustao i gledao u njegovu smjeru. Ovaj se i dalje bezbrižno kretao prema neprijateljskoj zemlji. Nisam bila sigurna je li vidio Druide ili ne ili se pak namjerno ovako drsko ponašao.

Uzbuđeno sam iz auta izvadila svoj dalekozor, sastavila ga i zauzela položaj. Ova je naprava nezamjenjiv radni alat i pomaže mi identificirati vukove.

Uljez je bio atraktivan i stasit, sjajnog crnog krzna i zlatnih očiju.

Sigurno je svaka vučica od pogleda na njega zadrhtala.

I doista – u druidskom sam čoporu primijetila blago komešanje: jedan se vrh repa stao trzati i oprezno mahati. Očito nisam samo ja zamijetila ljepotu ovoga vuka.

30

Mudrost vukova

Ovaj je u međuvremenu usporio, korak mu je postao ukočeniji i oprezniji. Činilo se kao da mu je hrabrost ustuknula pred pameću.

No, ipak se nastavio prikradati i stigao je skoro do podnožja brda, na kojemu su već uspravno stajali svi Druidi jedan do drugog.

Stranac, međutim, još nije bio spreman predati se. Nastavio je približavati se čoporu – ovaj put pogledom fiksirajući vučicu koja je sve do kraja njegova puta mahala repom. Jasno sam vidjela Amorovu strelicu kako zujeći leti između ovih dvaju vukova.

Odavno sam zaboravila na hladnoću i bez daha promatrala prastaru igru prirode.

Smeđa je vučica postala još nestašnija. Stajala je i gledala s brda na prosca u podnožju, baš kao što je Julija gledala Romea sa svojega balkona. Tu je njezinu ocu prekipjelo. Nakostriješio se i postao još veći, a onda je jurnuo u napad na nepozvana gosta.

Kratka tučnjava, mali ugriz i hrabri garov, kojeg sam prekrstila u Casanovu, bježi... Par metara. Zatim se okrenuo i pokušao, lagano podvijena repa, »izgladiti nesporazum« s vođom čopora.

Naposljetku je legao u snijeg, a glavni se vuk popeo natrag na svoju kontrolnu točku.

U međuvremenu se Julija, smeđa vučica, pužući na trbuhu spustila dio puta i približila se garavcu, koji je poskočio i divljim mahanjem repom, plesanjem uokolo i pozivima na igru potpuno je šarmirao. Julija se nije morala puno premišljati prije nego li je pristala na igru. Zajedno su trčali jedno do drugog, u skoku se odgurivali tijelima i izgledali kao cjelina. Činilo se da je i roditeljski par podlegao privlačnosti ovoga pridošlice. Pokušali su ga nekoliko puta neuvjerljivo otjerati, a zatim su odustali.

Casanova je oprezno pokušao odmamiti druidsku kćer od čopora. To mu je i uspjelo do određene udaljenosti. No onda su obiteljske veze nadjačale želju za flertom. Mlada je vučica bila vidno 31

Elli H. Radinger

rastrgana između mogućeg novog partnera i svoje obitelji. Kada je čopor ustao i krenuo dalje, očito je bila zbunjena. Stalno je trčala čas do zavodnika čas do obitelji. U konačnici je odlučila dati prednost sigurnosti čopora te je ostala s roditeljima.

Osujećeni je otimač žena promijenio taktiku. Bojažljivim je približavanjem i gestama društvenog podčinjavanja oca svoje odabranice molio da ga primi u obitelj. Oprezno se šuljao za čoporom, a kad tata nije gledao, držao se ponosno i očijukao s Julijom. Kada bi ga čopor pokušao napasti, podvijena bi se repa bacio na leđa i čekao da vođa čopora donese svoj sud. Vodeća se vučica držala podalje ovoga. Pratila je igrokaz dok se kćerkica u stankama od svojih eskapada vraćala majci i pokušavala joj se dodvoriti lickajući joj kutove usta.

Casanovina je taktika očito upalila jer je do kraja dana, kada je druidski čopor zamaknuo za brdo, već bio u njegovoj sredini.

Uglavnom, to je primjer kako čopor prihvaća stranog vuka. Nije bilo borbe u pokušaju da otjeraju rivala. Vodeći je vuk pokazao svoj autoritet tako što se više puta kratko potukao s uljezom i svaki ga put otjerao nešto dalje. Bilo je to dovoljno da svi shvate koji je njegov stav. Vukovi jako dobro znaju da potencijalna konačna nagrada nije vrijedna borbe do zadnjeg atoma snage.

Vođa čopora mogao si je dopustiti da prihvati stranog vuka u svoju obitelj. Prijateljsko i skladno ozračje u grupi više pridonosi osjećaju zajedništva nego razmirice.

Casanova je mudrim ponašanjem pokazao visok stupanj društvene inteligencije. U potrazi je za partnericom upao na strani teritorij i time se izložio opasnosti da ga čopor napadne i ubije kao uzurpatora. Balansirajući između privlačnosti i straha ispravno je reagirao kada se vođa čopora zatrčao na njega: podvukao je rep i pobjegao taman onoliko koliko je potrebno kako bi čoporu 32

Mudrost vukova

dokazao da mu od njega ne prijeti opasnost. Potom se odmah bacio na leđa kada se šef približio i polizao mu kutove usta. Da se ponio drugačije, to bi možda bio njegov kraj.

Kako uopće nastaje vučja obitelj? U početku vrlo uobičajeno kao i kod nas ljudi: mladić upozna djevojku, dobiju potomke i postanu obitelj. Ipak, kao što smo već vidjeli, kod vukova je sve moguće.

Hoće li ovi predatori formirati skupinu ovisi o pojedinim osobnostima, ali i o slučajnim susretima. Ponekad dvojica ili trojica braće iz jedne obitelji odluta i s jednako toliko sestara druge vučje obitelji osnuje novi čopor. Nekoliko godina kasnije ponovno se neki odvoje od svoga čopora i zasnuju vlastitu obitelj. Vrlo slično kao i mi ljudi. Kao i kod nas i kod vukova postoje pojedinci koji slijede pravila, krše ih ili osnivaju svoje inačice obitelji.

O uspješnoj povijesti mnogih poznatih vučjih čopora u Yellowstoneu svjedoče mnogobrojne generacije. Koja je tajna njihova uspjeha?

Da bi skupina funkcionirala, svi njezini članovi moraju surađivati pod vodstvom samouvjerenih osobnosti. Ovo se odnosi ne samo na čopore vukova, već i na velike ljudske obitelji i dinastije.

Oni uspješni uvijek stavljaju interese zajednice prije onih pojedinačnih. To je garancija dugoročnog preživljavanja.

Formula uspjeha svake vučje obitelji počiva na trima okosnicama: u prvom redu to je usredotočenost na ono što je bitno, što znači da svi rade skupa za dobrobit obitelji, u drugom komunikacija i zajednički rituali te konačno snažno vodstvo.

33