Moja nestala polovica

Brit Bennett MOJA NESTALA POLOVICA

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristo osamdeset deveta Naslov izvornika

The Vanishing Half Copyright © 2020 by Brittany Bennett Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2021.

Nakladnik

Mozaik knjiga Direktor

Bojan Vidmar Urednica programa

Hana Vunić Urednica

Aleksandra Stella Škec Lektorica

Irena Jakelić Grafički urednik

Marko Katičić Ilustracija na naslovnici

© Shutterstock Oblikovanje naslovnice

Eva Vidmar Tisak

Znanje, Zagreb, lipanj 2021.

ISBN 978-953-14-3044-9 (meki uvez) ISBN 978-953-14-3045-6 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima 001101842 (meki uvez) i 001101841 (tvrdi uvez).

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Brit Bennett

Moja nestala polovica S engleskoga prevela ALEKSANDRA BARLOVIĆ

Posvećeno mojoj obitelji

Prvi dio

Izgubljene blizanke (1968.)

PRVO POGLAVLJE

O

noga jutra kad se jedna od izgubljenih blizanki vratila u Mal­lard, Lou LeBon utrčao je u zalogajnicu kako bi izvijestio ostale o tome pa se čak i sada, mnogo godina poslije, svi sjećaju šoka koji su doživjeli kad je banuo na vrata, kako su mu se prsa podizala i kako mu je rub košulje potamnio od tog napora. Jedva budni gosti vikali su oko njega, njih desetak, premda će mnogi lagati i reći da su i oni bili ondje, samo kako bi se pravili da su barem jednom svjedočili nečemu doista uzbudljivom. U tome farmerskom gradiću nikada se nije događalo ništa iznenađujuće, barem otkako su blizanke Vignes nestale. Ali toga jutra u travnju 1968. godine Lou je, odlazeći na posao, ugledao Desiree Vignes kako hoda Cestom Partridge noseći malen kožnati kovčeg. Izgledala je jednako kao i kad je u šesnaestoj godini otišla – i dalje svijetla, koža joj je bila boje jedva namočena pijeska. Njezino tijelo bez bokova podsjetilo ga je na granu koju je ponio jak povjetarac. Žurila je pognute glave i – Lou je na tom dijelu zastao, pomalo u stilu zabavljača – za ruku držala curicu, staru sedam ili osam godina i crnu poput katrana.

– Plavocrnu – rekao je. – K’o da je doletila ravno iz Afrike.

Louova zalogajnica razdijelila se u desetak različitih konverzacija. Linijski kuhar zapitao se je li to uopće bila Desiree, jer će Lou u svibnju navršiti šezdeset, ali je i dalje bio previše tašt da bi nosio naočale. Konobarica je rekla da zacijelo jest – čak i slijepac opazio bi Vignesovu, a to nedvojbeno nije bila ona druga. Gosti, koji su 9

Brit Bennett

ostavili kašu i jaja na šanku, nisu marili za ludost Vignesovih djevojaka – zanimalo ih je tko je, za boga miloga, ono tamno dijete?

Je li moguće da je curica Desireeina?

– Nego čija bi mogla bit? – upitao je Lou. Uzeo je šaku ubrusa iz kutije pa njima obrisao vlažno čelo.

– Možda je posvojila neko siroče.

– Ali mi nije jasno kako bi nešto tako crno moglo izać iz Desiree.

– Tebi se Desiree čini kao ženska koja bi uzela siroče?

Dakako da se nije činila takvom. Desiree je bila sebična djevojka. Ako su je i po čemu upamtili, to je bilo to, a većina ih nije upamtila mnogo više. Blizanki nije bilo četrnaest godina, gotovo jednako dugo koliko su ih poznavali. Nestale su iz kreveta nakon plesa povodom Dana utemeljitelja, dok je njihova majka spavala u sobi malo dalje niz hodnik. Jednog jutra blizanke su se gurale pred ogledalom u kupaonici, četiri jednake djevojke koje petljaju oko svoje kose. Sutradan je krevet bio prazan, pokrivači prostrti, napeti kad je Stella pospremala krevet, nabrani kad ga je pospremala Desiree. Grad je cijelo jutro proveo u potrazi za njima i dozivao ih po šumi budalasto se pitajući jesu li otete. Njihov nestanak činio se iznenadnim poput uznesenja, a sav Mallard činili su grješnici koji su ostali neuzneseni.

Dakako, istina nije bila ni iskvarena ni mistična; blizanke su uskoro osvanule u New Orleansu, sebične djevojke koje su pobjegle od odgovornosti. Neće dugo ostati. Život u gradu dojadit će im. Ponestat će im novca i drskosti pa će se šmrcajući vratiti na majčin trijem. Ali nisu se vratile. Nakon godinu dana umjesto toga su se razišle, a životi su im se razdvojili ravnomjerno kao i njihova zajednička jajna stanica. Stella je postala bijela, a Desiree se udala za najtamnijeg muškarca kojega je uspjela pronaći.

10

Moja nestala polovica

A sada se vratila, Bog zna zašto. Možda joj je nedostajao dom.

Nedostajala joj je majka nakon svih onih godina, ili je htjela ponosno pokazivati onu svoju tamnu kćer. U Mallardu nitko nikad nije sklopio brak s nekim tamnim. Nitko nije ni otišao, a Desiree je to već učinila. Udaja za tamnog muškarca i povlačenje njegova plavocrnog djeteta po cijelom gradu bili su malo previše.

U Louovoj zalogajnici gomila se razišla, linijski kuhar stavljao je mrežicu na kosu, konobarica je brojala novčiće na stolu, a muškarci u kombinezonima pili su kavu prije polaska u rafineriju. Lou se naslonio na umrljani prozor i zagledao prema ulici. Trebao bi nazvati Adele Vignes. Nije se činilo ispravnim da je zaskoči vlastita kći, ne nakon svega što je proživjela. A sada Desiree i to tamno dijete. Posegnuo je za telefonom.

– Misliš da planiraju ostat? – upitao je linijski kuhar.

– ‘Ko zna? Izgledala je u žurbi – rekao je Lou. – Pitam se kud tako žuri. Gledala je kraj mene, nije ni mahnula ni ništa.

– Umišljena. Iz kog je razloga tako umišljena?

– Gospode – rekao je Lou. – Još nisam vidio tako crno dijete.

Taj grad bio je čudan.

Mallard, nazvan po patkama s prstenom na vratu, koje žive u rižinim poljima i močvarama. Grad koji je, kao i svi drugi, bio više ideja nego mjesto. Alphonse Decuir na tu je ideju došao 1848. godine, stojeći u polju šećerne trske koje je naslijedio od oca, koji je nekoć bio vlasnik polja. Otac je tad već bio pokojni pa je oslobođeni sin na tim jutrima zemlje želio izgraditi nešto što će trajati stoljećima. Grad za ljude poput sebe, koje sredina nikada neće prihvaćati kao bijele, ali nisu htjeli da se s njima postupa kao s crnjama. Treće mjesto. Njegovoj majci, pokoj joj duši, nije se sviđalo što mu je koža svijetla; kad je bio dječak, gurala ga je na sunce, molila ga da potamni. Možda je zato i počeo sanjati o tom gradu.

11

Brit Bennett

Svijetla boja kože bila je samotan dar, kao i sve naslijeđeno uz veliku cijenu. Oženio se mulatkinjom još svjetlijom od sebe. Bila je trudna s njihovim prvim djetetom, a on je zamišljao djecu djecine djece, još svjetliju, poput šalice kave koju se polako razrjeđuje vrhnjem. Savršeniji crnjo. Svaki naraštaj svjetliji od prethodnog.

Uskoro su došli i drugi. Ideja i mjesto uskoro su postali nerazdvojni, a Mallard se proširio ostatkom župe St. Landry. Ljudi crne kože šaputali su o njemu i čudili se. Ljudi bijele kože nisu mogli vjerovati da postoji. Kad je 1938. godine izgrađena crkva svete Katarine, dijeceza je poslala mladog svećenika iz Dublina, koji je stigao uvjeren da se izgubio. Nije li mu biskup rekao da je Mallard gradić ljudi crne kože? Pa tko su onda ti ljudi koji hodaju uokolo? Svijetli, plavokosi i crvenokosi, a najtamniji nije tamniji od kakva Grka. Zar te ljudi u Americi smatraju crnima i bijelci ih žele odvojiti? Pa kako ih uopće razlikuju?

Do rođenja blizanki Vignes Alphonse Decuir bio je pokojan, odavno. Ali njegove praunuke naslijedile su njegovu ostavštinu, htjele to ili ne. Čak i Desiree, koja se žalila prije svakog piknika povodom Dana utemeljitelja, koja je kolutala očima kad se u školi spominjalo utemeljitelja kao da sve to nije ni u kakvoj vezi s njom.

To je ostalo nakon što su blizanke nestale. Da Desiree nikada nije željela biti dijelom grada koji je bio njezino prirođeno pravo. Da je osjećala kako povijest može odbaciti kao da slijeganjem skida nečiju ruku sa svojeg ramena. Gradu možete pobjeći, ali krvi ne možete. Blizanke Vignes nekako su se smatrale sposobnima za jedno i drugo.

Pa ipak, kad bi se Alphonse Decuir mogao prošetati gradom koji je nekoć zamišljao, oduševio bi ga prizor vlastitih praunuka.

Blizanke, žućkasta koža, smeđezelene oči, valovita kosa. Divio bi im se. Dijete malo savršenije od roditelja. Što može biti divnije od toga?

12

Moja nestala polovica

Blizanke Vignes nestale su 14. kolovoza 1954. godine, netom nakon plesa povodom Dana utemeljitelja, što je, kako su svi naknadno shvatili, cijelo vrijeme bilo njihov plan. Stella, ona pametna, vjerojatno je predvidjela da će građani biti zaokupljeni. Bit će omamljeni suncem nakon dugog roštilja na gradskome trgu, gdje je mesar Willie Lee dimio rebarca, prsa i kobasice. Uslijedit će govor gradonačelnika Fontenota, otac Cavanaugh blagoslovit će hranu, a djeca će se već meškoljiti i čupkati komadiće hrskave pileće kože s pladnjeva koje će njihovi roditelji držati moleći se.

Dugo poslijepodne bit će provedeno u proslavi, uz svirku benda, a večer će završiti plesom u školskoj dvorani, u koju će odrasli doteturati nakon previše čaša rum-punča Trinity Thierry, i tih nekoliko sati u školskoj dvorani blago će ih povući prema mladosti.

Bilo koje druge večeri Sal Delafosse mogao bi pogledati kroz prozor i vidjeti dvije djevojke kako hodaju na mjesečini. Adele Vignes začula bi škripanje podnih dasaka. Čak bi i Lou LeBon mogao vidjeti blizanke kroz zamagljena prozorska stakla zatvarajući restoran. Ali na Dan utemeljitelja Lou je ranije zatvorio zalogajnicu. Sal se odjednom osjećao živahno pa se prije spavanja zaljuljao sa suprugom. Adele je hrkala kroz popijene čaše rum-punča, sanjajući o tome kako na srednjoškolskom plesu pleše sa suprugom. Nitko nije vidio kako su se blizanke iskrale, što im je i bila namjera.

Ta ideja uopće nije bila Stellina – Desiree je tog posljednjeg ljeta odlučila pobjeći nakon piknika. To možda i nije trebalo biti iznenađenje. Nije li svima koji su je htjeli saslušati godinama govorila kako jedva čeka da ode iz Mallarda? Najčešće Stelli, koja joj je ugađala sa strpljivošću svojstvenom djevojci odavno navikloj na slušanje halucinacija. Stelli se odlazak iz Mallarda doimao nestvarnim kao i let u Kinu. Zapravo izvedivim, ali to ne znači da se mogla zamisliti kako to i čini. Ali Desiree je oduvijek maštala o životu izvan tog farmerskog gradića. Kad su u kinu u Opelousasu gledale 13

Brit Bennett

film Praznik u Rimu, jedva je čula dijalog zbog druge djece crne kože na balkonu, koja su stvarala nered i dosađivala se te bacala kokice po bijelim ljudima koji su sjedili dolje. Ali ona se stisnula uz ogradu, opčinjena, zamišljajući kako klizi iznad oblaka, prema nekome dalekom mjestu poput Pariza ili Rima. Nikada nije bila čak ni u New Orleansu, udaljenom samo dva sata putovanja.

– Ondje te čeka samo divljina – uvijek joj je govorila majka, a Desiree je zbog toga, dakako, još jače željela otići. Blizanke su poznavale djevojku po imenu Farrah Thibodeaux koja je godinu dana prije pobjegla u grad i to je zvučalo vrlo jednostavno. Koliko je teško otići kad je Farrah, godinu dana starija od njih, to učinila? Desiree je zamišljala kako bježi u grad i postaje glumica. U životu je glumila u samo jednoj predstavi – Romeo i Julija u prvom razredu srednje škole – ali, kad je izašla na pozornicu, na trenutak je osjetila da Mallard možda i nije najdosadniji grad u Americi.

Dok su joj drugi iz razreda klicali, a Stella je nestala u tami školske dvorane, Desiree se prvi put osjećala kao da je jedinica, a ne blizanka, kao da nije polovica nepotpuna para. Ali sljedeće godine nije dobila ulogu Viole u Na tri kralja ili kako hoćete, koju joj je otela gradonačelnikova kći kad je njezin otac u posljednji tren dao donaciju školi, a nakon večeri koju je provela dureći se iza kazališnih kulisa dok se Mary Lou Fontenot smiješila i mahala gledateljima, rekla je sestri kako jedva čeka otići iz Mallarda.

– Uvijek to govoriš – rekla je Stella.

– Jer je to uvijek istina.

Ali to zapravo nije bilo istina. Nije toliko mrzila Mallard koliko se osjećala zarobljenom njegovom malenošću. Cijeli život hodala je istim poljskim putevima; urezala je svoje inicijale ispod školskih klupa za kojima je njezina majka nekoć sjedila i za kojim će njezina djeca jednoga dana sjediti, prstima pipajući neravna, istrugana slova. A škola je bila u istoj zgradi kao i uvijek, svi razredi zajedno, pa 14

Moja nestala polovica

čak ni prelazak u srednju školu nije bio promjena nego samo korak preko hodnika. Možda bi uspjela izdržati sve to da nisu svi bili opsjednuti svjetlinom kože. Syl Guillory i Jack Richard u brijačnici su se svađali oko toga čija je supruga svjetlija; ili bi majka vikala za njom neka uvijek nosi šešir, ili su ljudi vjerovali u besmislice, primjerice, da bi se dijete moglo roditi tamno ako je žena u trudnoći pila kavu ili jela čokoladu. Njezin je otac bio toliko svijetao da si mu za hladna jutra mogao okrenuti ruku i vidjeti plave žile.

Ali ništa od toga nije bilo važno kad su bijeli ljudi došli po njega, pa kako je nakon toga mogla mariti za svjetlinu?

Tada ga se jedva i sjećala; to ju je pomalo plašilo. Život prije njegove smrti činio joj se tek kao priča koju joj je netko ispripovijedao. Vrijeme kad njezina majka nije ustajala prije zore kako bi čistila kuće bijelih ljudi ili vikendom uzimala dodatno rublje za pranje pa bi užad za sušenje presijecala njihovu dnevnu sobu.

Blizanke su se rado skrivale iza pokrivača i plahti prije no što je Desiree shvatila koliko je ponižavajuće kad ti je dom pun prljavih stvari koje pripadaju neznancima.

– Da je to istina, poduzela bi nešto – rekla je Stella.

Ona je uvijek bila vrlo praktična. Nedjeljom navečer izglačala bi svoju odjeću za čitav tjedan, za razliku od Desiree, koja je svakoga jutra jurila naokolo tražeći čistu haljinu i završavajući zadaću koja je bila zgužvana na dnu njezine školske torbe. Stella je voljela školu. Od prvog razreda dobivala je najbolje ocjene iz matematike, a gospođa Belton u drugom razredu srednje škole čak joj je nekoliko puta dopustila da poučava niže razrede. Dala joj je vlastiti, izlizani udžbenik iz infinitezimalnog računa iz doba provedenog na koledžu Spelman i Stella je tjednima ležala u krevetu pokušavajući odgonetnuti čudne oblike i duge nizove brojki ugniježđene u zagradama. Desiree je jednom prelistala knjigu, ali su se 15

Brit Bennett

jednadžbe prostrle pred njom kao kakav prastari jezik, a Stella joj je uzela knjigu kao da ju je Desiree nekako okaljala gledajući je.

Stella je željela jednoga dana biti učiteljica u srednjoj školi u Mal­lardu. Ali kad god je Desiree zamišljala svoju budućnost u Mallardu, kad je zamišljala kako se život vječno nastavlja kao i uvijek dotad, osjećala je kako joj nešto steže grlo. Kad bi spomenula odlazak, Stella nikada ne bi htjela razgovarati o tome.

– Ne možemo ostavit mamu – uvijek bi rekla, a Desiree bi ukorena ušutjela. Ona je već izgubila jako mnogo; bile su to riječi koje nije trebalo ni izgovarati.

Posljednjega dana drugog razreda srednje škole majka je došla kući s posla i obavijestila blizanke da se najesen ne vraćaju u školu.

Dovoljno su se školovale, rekla je oprezno sjedajući na kauč kako bi odmorila noge, a njoj treba da rade. Blizankama je bilo šesnaest i zaprepastile su se, premda je Stella možda trebala primijetiti račune koji su stizali sve češće, ili se Desiree trebala zapitati zašto ju je majka samo u proteklih mjesec dana dvaput poslala Fontenotu po još jednu pozajmicu. Pa ipak, djevojke su se bez riječi gledale dok je njihova majka odvezivala cipele. Stella je izgledala kao da ju je netko udario u trbuh.

– Ali ja mogu i radit i ić u školu – rekla je. – Naći ću način…

– Ne može, dušo – rekla joj je majka. – Moraš bit ovdje preko dana. Znaš da ja ne bi to radila da ne moram.

– Znam, ali…

– A Nancy Belton ti je dala da poučavaš. Šta još imaš učit?

Već im je bila pronašla posao čišćenja jedne kuće u Opelousasu, a trebale su započeti sljedećega jutra. Desiree je mrzila pomagati majci čistiti. Uranjati ruke u prljavu vodu od posuđa, saginjati se nad krpama za pranje poda znajući da će jednoga dana i njezini prsti postati debeli i kvrgavi od pranja odjeće bijelih ljudi. Ali 16

Moja nestala polovica

barem više neće biti testova, učenja i pamćenja, više neće morati slušati predavanja i dosađivati se do suza. Bila je odrasla osoba. Život će napokon doista početi. Ali kad su blizanke počele pripremati večeru, Stella je tiho i namrgođeno prala mrkve u sudoperu.

– Mislila sam… – rekla je. – Mislim da sam jednostavno mislila… Željela je jednoga dana poći na koledž i dakako da bi se upisala na Spelman, Howard ili kamo god bi željela. Ta je pomisao uvijek užasavala Desiree, da se Stella bez nje odseli u Atlantu ili Washington. Mali dio nje osjetio je olakšanje; sad je Stella nikako ne može ostaviti. Pa ipak, bilo joj je teško gledati sestru tužnu.

– Još možeš otić – rekla je Desiree. – Poslije, mislim.

– Kako? Prvo moram završiti školu.

– Pa možeš. Večernju školu ili tako nešto. Začas ćeš završit, znaš da hoćeš.

Stella je ponovno utihnula režući mrkvu za varivo. Znala je koliko je njihova majka očajna i nikada se ne bi suprotstavila njezinoj odluci. Ali bila je toliko uznemirena da joj je nož kliznuo pa je zarezala prst.

– Kvragu! – glasno je šapnula, uplašivši Desiree koja je bila pokraj nje. Stella gotovo nikada nije psovala, osobito ne kad bi je njihova majka mogla čuti. Ispustila je nož, tanka crvena crta krvi pojavila se na njezinu kažiprstu, a Desiree je bez razmišljanja stavila njezin raskrvavljeni prst u usta, kao kad su bile malene i Stella nije prestajala plakati. Znala je da su mnogo prestare za to, pa ipak je držala Stellin prst u ustima, osjećajući metalan okus njezine krvi.

Stella ju je gledala bez riječi. Oči su joj bile vlažne, ali nije plakala.

– Odvratno – rekla je Stella, ali nije povukla ruku.

Blizanke su cijelo ljeto jutarnjim autobusom putovale u Opelousas i javljale se u golemu bijelu kuću skrivenu iza željeznih vrata nad 17

Brit Bennett

kojima su stajali lavovi od bijelog mramora. Taj se ukras doimao toliko teatralno apsurdnim da se Desiree nasmijala kad ga je prvi put vidjela, ali Stella ga je samo oprezno gledala, kao da bi lavovi svaki čas mogli oživjeti i rastrgati je. Kad im je majka pronašla posao, Desiree je znala da će ta obitelj biti bogata i bijela. Ali nije očekivala takvu kuću: dijamantni luster koji se cijedi sa stropa toliko visokog da se morala popeti na vrh ljestava da očisti prašinu s njega; dugo spiralno stubište koje joj je izazivalo vrtoglavicu dok je prelazila krpom po ogradi; veliku kuhinju u kojoj je prala pod prolazeći kraj uređaja koji su izgledali toliko futuristički i novo da nije uspijevala dokučiti kako se njima koristi.

Katkad bi izgubila Stellu pa ju je morala tražiti, željela ju je zazvati, ali se plašila pustiti glas kako se ne bi odbijao od stropova.

Jednom ju je zatekla u laštenju komode u spavaćoj sobi, zagledanu u ogledalo toaletnog stolića ukrašenog majušnim bočicama losiona, čeznutljivo, kao da želi sjesti na onu plišanu klupu i utrljati mirisnu kremu u ruke kao što bi Audrey Hepburn učinila. Diviti se sebi samo radi divljenja, kao da živi u svijetu u kojem žene čine takvo što. Ali tada se iza nje pojavio Desireein odraz pa je odvratila pogled, gotovo posramljena jer ju je netko vidio kako nešto želi.

Obitelji se prezivala Dupont. Supruga perjaste plave kose i teških kapaka cijelo je poslijepodne sjedila i dosađivala se. Suprug je radio u Banci i zakladi St. Landryja. Dva dječaka naguravala su se pred televizorom u boji – dotad još nije vidjela takav – a imali su i ćelavu bebu koja je patila od kolika. Gospođa Dupont prvoga je dana jednu minutu promatrala blizanke, a onda odsutno rekla suprugu: – Vrlo lijepe djevojke. Veoma svijetle, zar ne?

Gospodin Dupont samo je kimnuo. Bio je nespretan, petljav muškarac s naočalama čija su stakla bila toliko debela da su mu oči izgledale kao sitne kuglice. Kad god je prošao kraj Desiree, nagnuo bi glavu kao da ispituje samoga sebe.

18

Moja nestala polovica

– Reci mi još jednom, koja si ti? – upitao bi.

– Stella – katkad bi mu rekla samo da se malo zabavi. Uvijek je vješto lagala. Jedina razlika između laganja i glume jest u tome zna li vaša publika da to činite; osim toga, sve je to gluma. Stella nikada nije željela da se zamijene. Uvijek je bila uvjerena da će ih uhvatiti, ali laganje – ili gluma – moguće je samo ako mu se potpuno posvetite. Desiree je godinama proučavala Stellu. Kako se igrala s rubom suknje, kako bi zataknula kosu za uho ili s oklijevanjem gledala prije no što bi pozdravila. Znala je oponašati sestru, njezin glas, u svojem tijelu boraviti kao u njezinu. Osjećala se posebnom znajući da ona može glumiti da je Stella, ali Stella nikada nije mogla biti ona.

Cijeloga ljeta nije ih se moglo vidjeti. Nisu hodale Cestom Partridge, sjedale u stražnji separe kod Loua ni odlazile na ragbijaško igralište gledati dečke kako treniraju. Svakoga jutra nestajale su u kući obitelji Dupont, a navečer izlazile iscrpljene, otečenih stopala i Desiree bi tijekom vožnje kući sjedila naslonjena na prozor autobusa. Ljeto je bilo pri kraju, a ona se nije mogla prisiliti na to da zamisli jesen, ribanje poda u kupaonici dok njezine prijateljice ogovaraju u blagovaonici te planiraju školske plesove. Hoće li joj tako biti do kraja života? Hoće li biti ograničena na kuću koja je proguta čim uđe u nju?

Postojao je izlaz. Znala je to – oduvijek je znala – ali je do kolovoza neprestano razmišljala o New Orleansu. Ujutro na Dan utemeljitelja, užasavajući se povratka k Dupontovima, laktom je gurnula Stellu na drugome kraju kreveta i rekla: – ‘Ajmo.

Stella je zastenjala i okrenula se a plahta joj se zaplela oko gležnjeva. Uvijek je nemirno spavala, sklona noćnim morama o kojima nikad nije govorila.

– Gdje? – upitala je Stella.

– Znaš gdje. Dojadilo mi je pričat o tome, jednostavno ‘ajmo.

19

Brit Bennett

Osjećala je kao da su se iza nje pojavila vrata za izlaz u slučaju nužde i ako bude čekala, mogla su zauvijek nestati. Ali nije mogla otići bez Stelle. Nikada nije bila bez sestre pa se dio nje pitao bi li uopće preživjela razdvajanje.

– Ajde – rekla je. – Jel’ želiš zauvijek čistit za Dupontovima?

Nikada neće biti sasvim sigurna što je bilo presudno. Možda je i Stelli dojadilo. Možda je, praktična kakva je bila, uvidjela da u New Orleansu mogu zaraditi više, slati novac kući i tako bolje pomoći mami. Ili je možda i ona uvidjela da će vrata za izlaz u nuždi nestati i shvatila da je sve što želi izvan Mallarda. Je li važno zašto se predomislila? Važno je samo da je Stella napokon rekla: – U redu.

Blizanke su cijelo poslijepodne bile na pikniku povodom Dana utemeljitelja i Desiree se osjećala kao da će puknuti čuvajući njihovu tajnu. Ali Stella se doimala mirnom kao i inače. Ona je bila jedina kojoj je Desiree povjeravala tajne. Stella je znala za testove na kojima je Desiree dobila negativnu ocjenu, znala je kako je krivotvorila majčin potpis na poleđini umjesto da joj ih pokaže.

Znala je za sve sitnice koje je Desiree ukrala Fontenotovima – ruž, pakiranje gumba, srebrnu kopču za manžete – samo zato što je mogla, jer joj je, kad je gradonačelnikova kći prolepršala kraj nje, bio ugodan osjećaj znati da joj je nešto ukrala. Stella ju je slušala, katkad je osuđujući, ali nikad ju nije tužila, a to je bilo najvažnije. Otkriti tajnu Stelli bilo je kao šapnuti je u staklenku pa čvrsto zatvoriti poklopac. Iz nje ništa ne bi izašlo. Ali Desiree nije ni pomišljala na to da i Stella ima svojih tajni.

U danima nakon što su blizanke Vignes napustile Mallard rijeka je poplavjela i sve ceste pretvorila u blato. Da su čekale samo dan dulje, oluja bi ih odnijela. Ako ne kiša, tada blato. Stigle bi do pola Ceste Partridge, a tada pomislile: ma fućkaj to. Nisu bile izdržljive. Ne bi izdržale ni osam kilometara niz blatnjavu cestu 20

Moja nestala polovica

– vratile bi se kući, mokre, i zaspale u svom krevetu. Desiree bi priznala da je bila impulzivna, a Stella da je samo bila odana. Ali te noći nije kišilo. Nebo je bilo vedro kad su blizanke bez osvrtanja otišle od kuće.

Onoga jutra kad se Desiree vratila, napola se izgubila vraćajući se u majčinu kuću. Napola se izgubiti bilo je gore nego potpuno se izgubiti – nije bilo moguće znati koji dio vas zna put. Cesta Partridge vodila je u šumu, ali što tada? Skrenuti pokraj rijeke, ali u kojem smjeru? Grad uvijek izgleda drukčije kad se vratite, poput kuće u kojoj se sve pokućstvo pomaknulo za sedam centimetara.

Ne biste je zamijenili za neznančevu kuću, ali biste neprestano udarali cjevanicama o kutove stola. Zastala je na ulazu u šumu, svladana svim onim stablima bora koja su se protezala u beskraj.

Pokušala je naći nešto poznato, petljajući šalom. Kroz tu tanku, plavu tkaninu modrica se gotovo i nije mogla vidjeti.

– Mama – upitala ju je Jude – još malo pa smo tu?

Gledala je Desiree onim velikim očima nalik na mjesec, toliko slična Samu da je Desiree odvratila pogled.

– Da – rekla je. – Još malo.

– Koliko?

– Samo malo, dušo. Kad prođemo ovu šumu. Mama se pokušava snaći, samo to.

Kad ju je Sam prvi put udario, Desiree je počela razmišljati o povratku kući. Tada su tri godine bili u braku, ali se ona i dalje osjećala kao da su na medenom mjesecu. I dalje bi zadrhtala kad bi Sam polizao glazuru s njezina prsta ili je poljubio u vrat dok je pućila usne nanoseći ruž. U Washingtonu se donekle počela osjećati kao kod kuće, mogla je zamisliti da se njezin život u cijelosti odvije ondje bez Stelle. A onda je, jedne proljetne večeri prije šest godina, zaboravila prišiti gumb na njegovu košulju a kad ju 21

Brit Bennett

je podsjetio, rekla mu je da ima previše posla s večerom pa će ga morati sâm prišiti. Bila je umorna od posla; bilo je dovoljno kas­ no da čuje The Ed Sullivan Show iz dnevne sobe, Diahann Carroll pjevala je »It Had To Be You«. Stavila je pile u pećnicu, a kad se okrenula, Samova ruka vrelo ju je udarila preko usta. Bile su joj dvadeset četiri. Nikada prije nitko ju nije pljusnuo.

– Ostavi ga – preko telefona joj je rekla prijateljica Roberta. – Ako ostaneš, mislit će da je to u redu.

– Nije tako jednostavno – rekla je Desiree. Pogledala je prema dječjoj sobi dodirujući otečenu usnu. Odjednom je zamislila Stellino lice, vlastito, ali bez modrice.

– Zašto? – upitala je Roberta. – Voliš ga? A on tebe voli toliko da ti je odvalio glavu s ramena?

– Nije bilo tako užasno – rekla je.

– A ti namjeravaš ostat dok ne postane?

Do trenutka kad je Desiree smogla hrabrosti za odlazak, sa Stellom nije razgovarala otkako je došla u Washington. Nije uspijevala stupiti u vezu s njom, nije čak ni znala gdje živi. Pa ipak, dok je vijugala kolodvorom Union Station i dok ju je zbunjena kći čvrsto držala za ruku, samo je željela nazvati sestru. Nekoliko sati prije Sam ju je usred još jedne svađe uhvatio za vrat i uperio joj pištolj u lice, a njoj su oči bile bistre kao kad ju je prvi put poljubio. Jednoga će je dana ubiti. Znala je to čak i nakon što ju je pustio pa se, hvatajući zrak, okrenula na bok. Te noći glumila je da je zaspala pokraj njega, a onda je, drugi put u životu, u tami spakirala torbu. Na željezničkoj postaji otrčala je do blagajne noseći novac koji je ukrala Samu iz novčanika, držeći kćer za ruku i dišući tako teško da ju je trbuh bolio. Što sada, u mislima je upitala Stellu. Kamo da pođem? Ali Stel­ la, dakako, nije odgovorila. A ona je, dakako, mogla otići samo na jedno mjesto.

22

Moja nestala polovica

– Koliko još? – upitala je Jude.

– Još malo, dušo. Skoro smo tamo.

Uskoro su kod kuće, ali što je to zapravo značilo? Majka bi je mogla otjerati prije no što stigne do stepenica. Samo bi pogledala Jude prije no što bi joj pokazala natrag na cestu. Naravno da te taj tamni čovjek istukao. Što si očekivala? Brak iz inata ne traje. Sagnula se da podigne kćer i smjesti je na kuk. Zatim je hodala bez razmišljanja, samo kako bi joj se tijelo pomicalo. Možda je pogriješila vrativši se u Mallard. Možda su trebale otići na neko novo mjesto, početi iznova. Ali bilo je prekasno za kajanje. Već je čula rijeku.

Krenula je prema njoj, a kći joj se čvrsto objesila oko vrata. Rijeka će je usmjeriti. Stat će na obalu i sjetit će se puta.

Desiree Vignes u Washingtonu je naučila čitati otiske prstiju.

Nije ni znala da je to nešto što se može naučiti sve do proljeća 1956. godine, kad je hodajući Ulicom Canal opazila letak zalijepljen s vanjske strane izloga pekarnice koji je otkrivao da savezna vlada traži zaposlenike. Zastala je na vratima zureći u plakat. Bilo je to šest mjeseci nakon Stellina odlaska, a vrijeme je protjecalo sporo i ujednačeno. Katkad bi se zaboravila, koliko god to čudno zvučalo. Čula bi smiješan vic u tramvaju ili bi prošla kraj prijateljice koju su nekoć poznavale pa bi se okrenula da kaže Stelli: – Ej, jesi… – a onda bi se sjetila da je otišla. Da ju je ostavila samu, prvi put u životu.

Pa ipak, čak i nakon šest mjeseci Desiree se nadala. Stella će je nazvati. Poslat će joj pismo. Ali svake večeri pipala bi po praznu poštanskom sandučiću i čekala pokraj telefona koji ne bi zazvonio.

Stella je otišla stvoriti novi život bez nje, a Desiree je bila nesretna živeći u gradu u kojem ju je Stella ostavila. Stoga je zapisala broj sa žutog letka zalijepljenog na izlog pekarnice i otišla u prijamni ured čim je završila s poslom.

23

Brit Bennett

Agentica za zapošljavanje nije vjerovala da će u tom gradu pronaći ikoga dobrog pa ju je iznenadila uredna mlada žena koja je sjela pred nju. Pogledala je njezinu prijavu, spotaknuvši se na dijelu na kojem je djevojka označila da joj je boja kože crna. Potom je olovkom kucnula po kućici s oznakom mjesto rođenja.

– Mallard – rekla je. – Nikad nisam čula za to mjesto.

– Jedan maleni grad – rekla je Desiree. – Sjeverno odavde.

– Gospodin Hoover voli malene gradove. Najbolji ljudi dolaze iz malenih gradova, tako uvijek kaže.

– Pa – rekla je Desiree – Mallard ne može bit manji.

U Washingtonu se trudila zakopati tugu. Unajmila je sobu od druge crne žene iz odjela za otiske prstiju, Roberte Thomas. To je zapravo više bio podrum nego soba – mračan i bez prozora, ali čist, i najvažnije, jeftin. – Nije mnogo – rekla joj je Roberta na njezin prvi dan na poslu. – Ali ako ti je smještaj doista potreban...

– rekla je oprezno, kao da se nada da će je Desiree odbiti. Bila je iscrpljena, troje djece i sve ostalo, a istini za volju, Desiree se jednostavno doimala kao još jedno dijete o kojem je trebalo skrbiti.

Ali sažalila se nad djevojkom kojoj je jedva bilo osamnaest i bila je sama u novome gradu, pa je podrum postao njezin dom: krevet, komoda i radijator koji će je svake večeri uspavljivati bukom.

Desiree je rekla samoj sebi da počinje iznova, ali još je više misli­la na Stellu, pitajući se što bi ona mislila o tom gradu. Otišla je iz New Orleansa kako bi pobjegla od sjećanja na nju, ali nije mogla zaspati ne okrenuvši se da opipa je li Stella pokraj nje.

Desiree je u uredu učila o lukovima, omčama i vrtlozima. Radijalna petlja proteže se prema palcu, nasuprot ulnarnoj petlji koja se proteže prema malom prstu. Središnja džepna omča-vrtlog i dvostruka omča-vrtlog. Mladi prst i stari prst, čija se izbočenja s vremenom izližu. Mogla je identificirati jednu osobu među 24

Moja nestala polovica

milijun promatrajući jedno izbočenje: njegovu širinu, oblik, pore, konture, prekide i pregibe. Na njezinu radnome stolu svakoga su se jutra nalazili otisci prstiju skinuti s ukradenih automobila i čahura metaka, razbijenih prozora, kvaka i noževa. Procesirala je otiske prstiju proturatnih prosvjednika te identificirala ostatke mrtvih vojnika koji su na suhom ledu stizali kući. Kad je Sam Winston prvi put prošao kraj nje, proučavala je otiske prstiju s jednog ukradenog pištolja. Nosio je kravatu boje lavande te jednak svileni rupčić, a nju je šokirala upadljivost te kravate i odvažnost tog brata crnog poput ugljena koji je smogao hrabrosti da je nosi. Kad ga je poslije vidjela kako ruča s drugim odvjetnicima, okrenula se prema Roberti i rekla: – Nisam znala da postoje i crni tužitelji.

Roberta je puhnula. – Naravno da postoje – rekla je. – Ovo nije onaj južnjački grad iz kojeg si došla.

Roberta nije čula za Mallard. Nitko izvan župe St. Landry nije čuo za njega, a kad je Desiree to rekla Samu, bilo mu je teško čak ga i zamisliti.

– Zezaš se – rekao je. – Cijeli grad pun ljudi svijetlih k’o ti?

Jednoga poslijepodneva pozvao ju je na ručak, nagnuvši se preko njezina odjeljka nakon što je svratio upitati je za jedan komplet otisaka. Poslije joj je rekao da mu ti otisci ipak nisu bili tako hitno potrebni nego je samo tražio razlog da joj se predstavi. Tada su sjedili u Nacionalnom arboretumu i gledali kako patke klize po jezeru.

– I svjetlijih – rekla je sjetivši se gospođe Fontenot, koja se uvijek hvalila da su njezina djeca boje kiselog mlijeka.

Sam se nasmijao. – Pa, onda me moraš jednom odvest tamo – rekao je. – Moram svojim očima vidit grad svijetlih ljudi.

Nije to rekao samo radi očijukanja. Rođen je u Ohiju i nikad nije otputovao južnije od Virginije. Majka ga je htjela poslati na 25

Brit Bennett

koledž Morehouse, ali ne, on je bio na Državnome sveučilištu Ohija prije no što su studentski domovi podvrgnuti desegregaciji.

Sjedio je u učionicama u kojima bijeli profesori nisu htjeli odgovarati na njegova pitanja. Svake zime s vjetrobrana je strugao snijeg žut poput mokraće. Izlazio je s djevojkama koje ga u javnosti nisu htjele držati za ruku. Znao je da je to sjevernjački rasizam.

Onaj južnjački bio je težak. Koliko je znao, njegovi su s razlogom pobjegli s juga, a tko je on da propituje njihovu prosudbu? Uvijek se šalio da mu one seljačine možda ne bi dopustile da se vrati kući. Možda bi otišao dolje u posjet i završio okopavajući pamuk.

– Ne bi ti se svidio Mallard – rekla mu je.

– Zašto?

– Zato. Ljudi tamo su čudni. Opsjednuti bojom kože. Zato sam i otišla.

Ne sasvim, premda ga je željela ostaviti u uvjerenju da nije nimalo slična mjestu s kojega je potekla. Željela je da vjeruje u bilo što osim istine: da je samo bila mlada i bilo joj je dosadno pa je odvukla sestru u grad u kojem se izgubila. On je neko vrijeme šutio razmišljajući o tome, a tada je prema njoj nagnuo vrećicu krušnih mrvica. Natrgao je koru sa svojih sendviča kako bi ona mogla hraniti patke, a ona će zavoljeti tu njegovu suptilnu galantnost.

Nasmiješila se i uvukla ruku u vrećicu.

Rekla mu je da nikad prije nije bila s muškarcem poput njega, a istina je bila da uopće nije bila s muškarcem. Stoga bi je iznenadila i oduševila svaka sitnica koju je činio: vodio je u restorane s bijelim stolnjacima i kićenim srebrnim priborom za jelo; pozvao je u kazalište, iznenadio je ulaznicama za koncert Elle Fitzgerald.

Kad ju je prvi put doveo kući, obišla je njegov samački stan zadivljena njegovom urednom posteljinom, njegovom garderobom složenom po bojama, njegovim velikim, prostranim krevetom. Kad se nakon toga vratila u Robertin podrum, zamalo se rasplakala.

26

Moja nestala polovica

On joj više nikada neće ponuditi da s njom pođe kući. Ona ga nikada neće pozvati. Na početku mu je rekla da mrzi Mallard.

– Ne vjerujem ti – rekao je. Ležali su u njegovu krevetu i slušali kišu.

– Šta se tu ima vjerovat? Rekla sam ti što osjećam.

– Svaki crnjo voli svoj rodni grad – rekao je. – Iako uvijek dolazimo s najgorih mjesta. Samo bijelci imaju slobodu mrzit dom.

Odrastao je u siromašnoj četvrti u Clevelandu i taj je grad volio silovito poput nekoga kome nije pruženo mnogo ljubavi. Njoj je pružen samo grad iz kojega je oduvijek željela pobjeći i majka koja joj je jasno dala do znanja da nije dobrodošla vratiti se. Samu još nije rekla za Stellu – činilo joj se to još nečim vezanim uz Mallard što ne bi shvatio. Ali, dok je kiša štropotala po metalnim požarnim stepenicama, okrenula se prema njemu i rekla da ima sestru blizanku koja je odlučila postati netko drugi.

– Umorit će se od te glume – rekao je. – Kladim se da će sama sebi bit glupa kad se vrati. Ti si predraga da bi i’ko ostao daleko od tebe.

Poljubio ju je u čelo, ona ga je čvršće stisnula i njegovo je srce kucalo pod njezinim uhom. To je bilo na početku. Prije no što su se njegove šake stisnule, prije no što ju je nazvao umišljenom žutom kujom, ludom poput sestre ili drukčijom, misli da je bijela. U vrijeme kad mu je počinjala vjerovati.

Mnogo godina poslije, kad će joj vid početi slabjeti, za to će okriviti godine koje je provela škiljeći u listove otisaka i označavajući njihova izbočenja. Roberta joj je jednom rekla da će cijeli sustav daktiloskopije uskoro zamijeniti strojevi. Japanci su već testirali tehnologiju. Ali kako stroj može procijeniti otisak prsta bolje od obučena oka? Desiree je vidjela uzorke kakve većina ljudi nije. Iz vrhova prstiju mogla je iščitati čovjekov život. Tijekom obuke 27

Brit Bennett

vježbala je analizirajući vlastite prste, one zamršene šare koje su je činile jedinstvenom. Stella je imala ožiljak na lijevome kažiprstu od porezotine nožem i to je bio jedan od mnogih načina na koje se otisci prstiju razlikuju. Katkad o sitnicama ovisi tko ste.

Adele Vignes živjela je u bijeloj kućici koja je vrebala na rubu šume, kućici koju je izgradio utemeljitelj i u kojoj su otada živjeli naraštaji obitelji Decuir. Kad se udala, njezin suprug Leon Vignes hodao je hodnikom pregledavajući prastari namještaj. Bio je majstor, a želio je biti drvodjelja, pa je prelazio prstom duž tankih nogu stolova diveći se izradi. Nije očekivao da će jednoga dana živjeti u domu toliko prožetom poviješću, ali nije očekivao ni da će se oženiti djevojkom iz obitelji Decuir. Djevojkom s Naslijeđem.

Korijene svoje obitelji mogao je pratiti do duge loze francuskih vinogradara koji su u Novome svijetu namjeravali zasaditi vinograd prije no što su otkrili da je Louisiana previše vruća i previše vlažna za grožđe, pa su se umjesto toga pomirili sa šećernom trs­ kom. Stvarnost razara velike planove – to je naslijedio. Njegovi roditelji u planiranju su bili razboritiji; vodili su ilegalnu točionicu na rubu Mallarda, zvanu Mrzovoljna koza. Oni pobožniji u Mal­ lardu naknadno će tragedije pripisivati njihovu grješnom poslu: četiri brata u obitelji Vignes, a nijedan nije doživio više od trideset. Leon, najmanji u leglu, umro je prvi.

Kuća je s vremenom izblijedjela, a opet se nekako doimala upravo onakvom kakvu je Desiree upamtila. Zakoračila je na čistinu čvršće stisnuvši kćer uza se, a ramena su je boljela sa svakim korakom. Oni mjedeni stupovi, plavozeleni krov, uzak prednji trijem na kojemu je njezina majka sjedila u stolcu za ljuljanje, trgala mahune i bacala ih u zdjelu s vodom. Majka je i dalje bila slabašna, kosa joj je padala niz leđa, a sljepoočnice su joj sada bile prosijede.

28

Moja nestala polovica

Desiree je zastala, a kći joj je teško visjela oko vrata. Godine su je odgurivale kao ruka postavljena na njezina prsa.

– Pitala sam se kad ćete doć. Znaš da me Lou već zvao, rekao mi je da te vidio. – Majka se obraćala njoj, ali je gledala u dijete u njezinim rukama. – Prevelika je da je nosiš.

Desiree je napokon spustila kćer. Leđa su je boljela, ali taj je bol barem bio poznat. Bolno tijelo drži te pozornim, budnim, a to je bilo bolje od obamrlosti koju je osjećala u vlaku u kojem se kretala, ali je ostajala zarobljena na mjestu. Pogurala je kćer naprijed.

– ‘Ajde poljubit staru mamu – rekla je. – ‘Ajde, u redu je.

Kći se stisnula uz njezine noge, previše stidljiva da bi se pomak­ nula, ali ona ju je ponovno pogurala pa se djevojčica poslušno popela stepenicama, trenutak oklijevajući prije no što je zagrlila baku. Adele ju je odmaknula od sebe kako bi je bolje pogledala, dodirujući njezine raščupane pletenice.

– ‘Ajte se okupat – rekla je. – Čudno vonjate i ti i ona.

Desiree je u kupaonici kleknula na ispucale pločice kako bi kćeri pustila vodu u kadu s nožicama. Prstima je procijenila temperaturu vode osjećajući se kao da sanja. Ogledalo pocrnjelo na gornjem uglu, okrhnuti umivaonik s valovitim rubom, drveni podovi koji škripe na mjestima koja je naučila izbjegavati ako je željela neopaženo ući kad bi zakasnila kući. Njezina majka trgala je mahune na trijemu kao da je obično jutro. Pa ipak, nisu razgovarale otkako je Stella otišla. Desiree je tada nazvala majku susprežući suze, a majka joj je rekla: – Ti si to napravila. – Što je uopće mogla reći?

Ona je nagovorila Stellu da uopće ode od kuće. A sada je njezina sestra odlučila da bi radije bila bijela, a njezina majka krivila je za to nju jer Stelle više nije bilo tu da nju okrivi.

U kuhinji je sjela na stolac i trenutak poslije shvatila da je sjela na mjesto na kojem je uvijek sjedila, da je Stellin stolac slobodan 29

Brit Bennett

pokraj nje. Njezina majka radila je nešto pokraj štednjaka, a Desiree je dugo zurila u njezina ukočena leđa.

– Dakle, time si se bavila – rekla je majka.

– Na šta misliš?

– Znaš na šta. – Majka se okrenula, a oči su joj bile pune suza.

– Jel’ nas stvarno toliko mrziš?

Desiree se odgurnula od stola.

– Znala sam da nisam trebala doć…

– Sjedi.

– Ako je to sve što mi imaš za reć…

– Šta si očekivala? Dođeš tko zna odakle, vučeš za sobom neko dijete koje nimalo ne liči na tebe…

– Odlazimo – rekla je Desiree. – Mama, možeš se ljutit na mene koliko hoćeš, ali nećeš bit gruba prema mojoj kćeri.

– Rekla sam ti da sjedneš – ponovila je njezina majka, tiše. Gurnula je žuti kvadrat kukuruznoga kruha preko stola. – Samo sam iznenađena. Ne smijem bit iznenađena?

Svi oni trenuci kada je Desiree zamišljala kako zove majku.

Kad je stigla u Washington i smjestila se u Robertinu podrumu a majka nikako nije mogla stupiti u kontakt s njom. Ili nakon što ju je Sam zaprosio, kad su se, netom zaručeni, fotografirali ispod cvjetova trešnje. Stavila je fotografiju u omotnicu i čak je adresirala, ali se nije mogla prisiliti poslati je. Ne zato što ga se sramila – Sam je to tako protumačio – nego zato što se pitala ima li smisla priopćiti dobru vijest nekome tko ne može biti sretan zbog tebe. Već je znala što će joj majka reći. Ne voliš tog tamnog muškarca.

Udaješ se za njega samo zbog bunta, a pažnja je najgore šta možeš dat buntovnom djetetu. Shvatit ćeš to jednoga dana kad ćeš sama imat dijete. Nakon vjenčanja, nakon što su razrezali tortu, nakon što su njihovi prijatelji opijeni i nasmijani odlutali na ulice, ona se u svojoj kićenoj bijeloj haljini skutrila u stražnjem dijelu dvorane za prijame i 30

Moja nestala polovica

zaplakala. Nikada nije zamišljala da će se jednoga dana udati a da sestra i majka neće biti uz nju. Čak je pomislila nazvati je kad je u Bolnici Freedmen’s rodila djevojčicu. Kad se Jude rodila, crna medicinska sestra zastala je prije no što ju je omotala ružičastom dekicom. – To je sreća – napokon je rekla predajući joj kćer – kad curica sliči na tatu. – Nakon toga se malo nasmiješila, tješeći ženu za koju je mislila da joj je to potrebno. Ali Desiree je očarano gledala u lišce svojeg djeteta. Neka druga žena možda bi bila razočarana time što joj kći gotovo i ne sliči, ali ona je osjećala samo zahvalnost. Posljednje što je željela bilo je voljeti nekoga tko izgleda kao ona.

– Pripremila bi više da sam znala da dolazite – rekla je njezina majka.

– Odlučila sam u zadnji čas – rekla je Desiree.

U vlaku gotovo da i nije jela, grickala je krekere i gutala crnu kavu sve dok joj kofein nije stvorio nervozu. Trebao joj je plan.

Mallard, i što onda? Kamo dalje? Ondje nipošto nisu mogle ostati, ali nije znala kamo bi pošla. Tada je gledala po kuhinji i osjećala kako joj nedostaje njezin stan u Washingtonu. Njezin posao, njezine prijateljice, njezin život. Možda je pretjerala – pobune su u svima stvorile nervozu. Tjedan dana prije gledala je Sama kako plače dok je Walter Cronkite čitao tu vijest, grlila ga je na kauču, a on je drhtao između njezinih ruku. Onaj strijelac možda je bio luđak, ili vojni operativac, ili možda čak agent FBI-a koji radi za vladu. Oni su možda bili krivi, pokorni crnje koji rade za pogrešnu stranu. Nesuvislo je govorio, a ona ga je držala u naručju sve dok vijesti nisu završile. Te večeri očajnički su vodili ljubav, što je možda čudan način da se oda počast Martinu Lutheru Kingu, ali ona te noći nije bila svoja, svladala ju je tuga zbog čovjeka kojeg nije ni poznavala.

31

Brit Bennett

Ujutro je prolazila pokraj poharanih izloga, pokraj izloga obijenih daskama na kojim je pisalo BRAT PO DUŠI, izjava pripadnosti u žurbi ispisanih flomasterom i zalijepljenih na staklo. Tog su dana ranije otišli s posla. Dok je pješačila kući s autobusne pos­ taje, jedan uplašeni mladac – mršav poput palice za bejzbol koju je držao u ruci – tražio je da mu da novčanik.

– ‘Ajde, bijela kujo! – viknuo je i tresnuo palicom o pločnik kao da ga može probiti do središta Zemlje. Ona je petljala s kožnim remenčićem, previše uplašena da bi ga ispravila, prepoznajući sebe u njegovu užasu i bijesu, kad je Sam podignutih ruku skočio pred nju i rekao: – Brate, ovo je moja žena. – Tinejdžer je otrčao u kaos. Sam ju je povukao u stan, držeći je na sigurnosti svojih prsa.

Grad je četiri noći svijetlio. Sam je posljednje noći dohvatio njezino golo tijelo i šapnuo: – ‘Ajmo napravit još jedno. – Njoj je bio potrebno nekoliko trenutaka da shvati kako on misli na dijete.

Oklijevala je. Nije to htjela, pomislila je na to kako bi je još jedno dijete vezalo uz njega, još jedno dijete zbog kojeg bi se morala brinuti kad god se on razbjesni – nije mogla imati još jedno dijete s njim. To mu nije rekla, dakako, ali je njezino oklijevanje to jasno govorilo, a poslije, kad ju je uhvatio za vrat, točno je znala zašto.

Ranila ga je dok je još tugovao. Nije čudo što se razbjesnio. Volio se razbacivati. Tko bi mu zamjerio s obzirom na to da je živio u svijetu koji ga nije poštovao kao muškarca? Nije trebala biti tako jezičava. Mogla bi se više potruditi i stvoriti miran dom. Nije li to muškarac koji ju je volio nakon što ju je sestra napustila, kad njezina majka nije htjela odgovoriti na njezine pozive?

Možda nije prekasno. Otišle su prije samo dva dana. Uvijek ga može nazvati i reći mu da je pogriješila. Trebalo joj je malo vremena da razbistri glavu, to je sve, dakako da nikad nije ozbiljno namjeravala otići. Njezina majka gurnula je tanjur prema njoj.

– U kakvoj si nevolji? – upitala ju je.

32

Moja nestala polovica

Desiree se usiljeno nasmijala. – Nisam u nevolji, mama.

– Nisam glupa. Misliš da ne znam da bježiš od onog svog muškarca?

Desiree je zurila u stol a oči su joj se punile suzama. Njezina majka prelila je kukuruzni kruh mlijekom i zgnječila ga vilicom, onako kako ga je Desiree jela kao djevojčica.

– Više ga nema – rekla je njezina majka. – Pojedi kruh.

Kasno te večeri, više od stotinu i šezdeset kilometara jugoistočno od Mallarda, Early Jones dobio je poslovnu ponudu koja će promijeniti tijek njegova života. Tada to nije znao. Svaki posao njemu je bio samo to – posao – a kad je ušao u bar Ernesto’s i izvinuo vrat pogledom tražeći Velikog Ceela, brinulo ga je samo može li si priuštiti piće. Zveckao je kovanicama u džepu. Nikada nije uspijevao zadržati novac. Dva tjedna prije obavio je jedan posao za Ceela i već je nekako uspio spiskati sav novac na ono što je potrebno mladiću koji je sâm u New Orleansu, kartanje, piće i žene.

Stoga mu je očajnički trebao još jedan posao. Radi novca, dakako, ali i zato što je mrzio predugo biti na jednomu mjestu, a dva tjedna na istome bilo mu je puno predugo.

Nije bio od onih koji se skrase. Bio je uspješan samo u bježanju.

Tu je vještinu svladao kao dječak koji nigdje nije imao korijene.

Djetinjstvo – ako se to moglo tako nazvati – proveo je radeći na farmama u Janesvilleu i Jeni, južno od New Roadsa i Palmetta.

Kad mu je bilo osam godina, predali su ga teti i tetku jer oni nisu imali djece, a njegovi roditelji imali su ih i previše. Nije znao gdje su tada živjeli njegovi roditelji, ako su još bili živi, i govorio je da nikada ne razmišlja o njima.

– Nema ih – rekao je. – Koga nema, nema ga.

Ali istina je da je, kad je počeo loviti ljude koji se skrivaju, pokušao pronaći svoje. Neuspjeh je bio brz i ponižavajući; o roditeljima 33

Brit Bennett

nije znao dovoljno da barem pretpostavi odakle bi trebao početi.

Tako je vjerojatno bilo i najbolje. Nisu ga željeli kao dječaka – što bi, zaboga, s njime kao s odraslim čovjekom? Pa ipak, poraz ga je izjedao. Otkako je počeo loviti, roditelji su bili jedini ljudi koje nije pronašao.

Da biste ostali izgubljeni, ključno je nikada ništa ne voljeti.

Early se mnogo puta zaprepastio kad bi shvatio po što se bjegunac vratio. Uglavnom po ženu. U Jacksonu je uhvatio muškarca kojega su tražili zbog pokušaja ubojstva, jer se vratio po suprugu.

Novu ženu čovjek je mogao pronaći bilo gdje, ali s druge strane, najnasilniji muškarci uvijek su ujedno bili i najsentimentalniji. Čista emocija, kako god se okrene. Silno su ga zbunjivali oni koji su se vraćali po svoje stvari. Previše automobila da bi ih brojio, uvijek neko smeće koje je čovjek godinama vozio i od kojeg se nije mogao rastati. U Toledu je uhvatio muškarca koji se u dom iz svojeg djetinjstva vratio po staru bejzbolsku palicu.

– Ne znam, čovječe – rekao je sjedeći s rukama u lisicama na stražnjem sjedalu Earlyjeva El Camina. – Baš volim tu stvar.

Earlyja ljubav nikada nije nikamo odvukla. Čim bi otišao s određenog mjesta, zaboravio bi ga. Imena su blijedjela, lica nestajala u magli, zgrade su postajale neprepoznatljive nakupine opeka. Zaboravio je imena učiteljica u svim školama koje je pohađao, ulica u kojima je živio, pa čak i kako su mu roditelji izgledali. To kratko pamćenje bilo je dar. Dugo pamćenje čovjeka može izludjeti.

Već je sedam godina povremeno obavljao poslove za Ceela. Nije želio da itko pomisli da radi za zakon. Zločince je hvatao samo zbog jednog razloga – novca – i živo mu se fućkalo za pravdu bijelaca. Kad bi koga uhvatio, nikada se ne bi zapitao je li ga porota osudila ili je preživio zatvor. Potpuno bi ga zaboravio. I premda su ga jednom prepoznali u baru, premda je na trbuhu i dalje nosio 34

Moja nestala polovica

ožiljke od noža kao suvenir, zaborav je bio jedini način da obavlja svoj posao. Volio je loviti zločince. Kad god bi mu Ceel ponudio slučaj nestalog djeteta ili oca ništarije, Early bi odmahnuo glavom.

– O tim ljudima ne znam ništa – rekao bi pa iskapio viski.

Ceel je u baru Ernesto’s slegnuo ramenima. Imao je pravi ured na Sedmom odjelu, ali se Early nije volio ondje sastajati s njim, nasuprot crkvi, gdje bi svi pobožni ljudi zurili u njega silazeći stepenicama. Taj bar bio je mjesto po Earlyjevu ukusu, malo skriven i siguran. Ceel je bio krupan čovjek boje kartona i svilenkaste crne kose. Sa sobom je nosio srebrni upaljač koji je vrtio među prstima dok je govorio. Taj je upaljač vrtio i kad je prvi put prišao Earlyju, u baru poput tog, prije podosta godina. Early ga je slušao napola pozorno, gledajući kako se svjetlost odbija od srebra i pleše po baru.

– Sinko, bi li zaradio? – upitao je Ceel.

Nije izgledao kao gangster ili svodnik, ali je bio ljigav poput ljudi koji se bave jedva zakonitim poslom. Bio je polagatelj jamčevine, tražio je novog lovca na glave i primijetio je Earlyja.

– Tih si – rekao je. – To je dobro. Potreban mi je čovjek koji će gledati i slušati.

Earlyju su tada bile dvadeset četiri, netom je bio izašao iz zatvora i bio je sâm u New Orleansu jer je mislio da je to sasvim dobro mjesto za novi početak. Prihvatio je taj posao jer mu je bio potreban. Nije očekivao da će biti dobar u njemu, štoviše, toliko dobar da mu je Ceel neprestano nudio poslove koji nisu imali nikakve veze s jamčevinom.

– Znaš o njima ono što ti ja kažem – rekao je Ceel. – A ja ti još ništa nisam rekao.

– Pa, ne volim se upletati u tuđe stvari. Zar nemaš ništa drugo za mene?

35

Brit Bennett

Ceel se nasmijao. – Gotovo da si jedini kojeg sam u životu čuo da to kaže. Svi drugi s kojima razgovaram rado će za promjenu uloviti nekog opakog gada.

Ali Early je barem shvaćao kako traženi čovjek razmišlja. Iscrpljenost, očaj, puka sebičnost preživljavanja. Zbunjivali su ga oni koji bi nestali na drukčiji način. Nedvojbeno nije razumio oženjene ljude i nije se želio gurati među supružnike. Ali, s druge strane, posao je posao. Zašto ne bi prihvatio nešto lagano? Upravo je dva tjedna tražio čovjeka gotovo do Meksika; automobil mu se pokvario u pustinji pa se zapitao hoće li umrijeti ondje, loveći čovjeka za kojeg mu je svejedno hoće li biti kažnjen. Ako je plaća ista, zašto jednom za promjenu ne bi prihvatio lak posao?

– Neću je uhvatiti – rekao je.

– I ne trebaš. Samo nazoveš kad je pronađeš. Muž je traži. Pobjegla je s njegovim djetetom.

– Zašto je pobjegla?

Ceel je slegnuo ramenima. – To se mene ne tiče. Tip je želi naći.

Dolazi iz gradića na sjeveru po imenu Mallard. Jesi čuo za njega?

– Prošao sam kroz njega kao mladić – rekao je Early. – Čudno mjesto. Napuhano.

O gradiću nije upamtio gotovo ništa osim da je mjesto u kojem su svi svijetli i umišljeni, a jedan visok, svijetao čovjek jednom ga je na misi pljusnuo jer je uronio prste u svetu vodu prije njegove supruge. Bilo mu je šesnaest i šokiralo ga je kako ga je vrat odjednom zapekao kad ga je tetak uhvatio za rame zagledan u ispucale pločice na podu i ispričao se. Ljeto je proveo ondje, radeći na farmi na rubu grada i dostavljajući namirnice za dodatnu zaradu. Nije stekao nijednog prijatelja, ali je bio neuzvraćeno zaljubljen u djevojku s kojom se susreo kad je donio namirnice uza stepenice njezina trijema. Nije znao kako mu je uopće ušla u misli. Bio je vrlo mlad kad su se sreli; jedva da ju je i upoznao; do jeseni se preselio 36

Moja nestala polovica

na drugu farmu u drugome gradu. Pa ipak, vidio ju je kako bosa stoji u svojoj dnevnoj sobi i pere prozore. Kad je Ceel gurnuo fotografiju prema njemu, Earlyju se uzburkao želudac. Gotovo je osjetio da je sâm to prizvao svojom željom. Prvi put nakon podosta godina ugledao je lice Desiree Vignes.

37