Moj tata plavac

Melita Rundek

Moj tata plavac

B

I

B

L

I

O

T

E

K

A

Melita Rundek za mlade Urednik Zoran Maljković Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2019.

Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb Za nakladnika Bojan Vidmar Glavni urednik Zoran Maljković Grafički urednik Marko Katičić Ilustracije Niko Barun Lektor Jakov Lovrić Tisak Denona, Zagreb, svibanj 2019.

ISBN 978-953-14-2549-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu XXNacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem XXXX.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

MELITA RUNDEK

Moj tata plavac

1. poglavlje

Saša Plavca opet nema doma. Mama stavlja pribor za večeru na stol, sestra joj pomaže. Brat već sjedi i zamišljeno kopa nos dok ga mama ne udari po ruci koja traži blago. Sve kao i obično. Točim čašu vode, nervozan sam jer sam danas odgovarao matematiku i nisam briljirao. Prokleta matematika i taj osmi razred koji je tek počeo, a već je grozan. Moram se na nekom istresti. Zar ne? Sestru uštipnem za nadlanicu, ona jaukne, brata klepim po glavi, on samo zavrti prstom po sljepoočnici pokazujući mi da sam lud.

I još mama. Moja lijepa, draga mama. Crni uvojci joj padaju niz čelo. Nitko joj ne bi dao njezine godine.

Izgleda puno mlađe. Znam da nije ništa kriva. Pa nisam ni ja. Zar ne? Zato blebnem: – Pa dobro, gdje je taj Plavac?

– Hajde, smiri hormone – ne da se ona. – Znaš da jadan opet radi! Ima dežurstvo!

– Pa tko mu je kriv! – zaključim. – On se uvijek da iskorištavati! Čudan je! I ne mari za svoju obitelj, 5

Melita Rundek

Moj tata plavac

samo za druge! – smrtno sam uvrijeđen jer je mjesto na čelu stola i ove večeri prazno! Inače nisam, ali sad sam ljutit strašno!

– Ma gle ti njega – digne se stara na stražnje šape. – Kako se usuđuješ? Pa tko te hrani i oblači, tko ide s tobom u ribičiju, tko te uči životu i poštenju! – galami da se sve ori.

Ima taj pogled. Moja stara. I znam. Znam da ga voli i poštuje. Kao nikog na svijetu. Ljudi, to nije normalno. Zar ne? Ona ga voli! Voli valjda kao prvoga dana.

Sigurno se pitate koga voli i tko je taj Plavac.

Plavac je moj tata. To mu je nadimak i puno više od toga. Sudbina. Mama je crnokosa, a on plav. Zapravo su lijep par. Plavca nitko ne zove po imenu iako ima posve pristojno ime – Dražen. Ne zovu ga Dražen prijatelji, ne zove ga tako ni mama, a sestra, brat i ja ne zovemo ga tata. On je jednostavno Plavac!

I da, mama jako voli svog Plavca i ne da na njega.

Ne, to nije normalno. Zar ne? Da se ljudi u toj dobi još uvijek vole, nakon svih tih godina braka. Mislim, to je nekako čudno. Starci mojih prijatelja se svađaju. Kod nas nema toga. Mama samo zaljubljeno gleda svog Plavca, vjeruje mu svaku riječ i njegova je uvijek zadnja. On nikad ne viče. Samo stisne usnicama, presiječe pogledom i onda svi znamo: sad bi bilo dosta.

6

Melita Rundek

Moj tata plavac

Dobro, Plavca ne voli samo mama. Volimo ga i sestra, brat i ja.

Ali, ne znam, nekako sam ljutit na njega u posljednje vrijeme. Ne znate vi Plavca. Kako je on težak čovjek. On stalno govori jedno te isto. O poštenju i časti. Mislim, zna se on i šaliti, kartati, pjevati, popravljati stvari po kući, družiti se s nama. Ali o poštenju i časti najviše davi. Da su to najveće ljudske vrline i da nema ništa važnije od toga. Pa ni materijalno!

E, ja se tu s njim ne slažem već neko vrijeme!

Mislim, vidi kako nam je. Nemam pošten mobitel kakav zaslužujem i kakav ima Marko iz razreda. Kad spomenem to tati, on kaže da je cijena tog mobitela astronomska i da se strpim. Do kada da se strpim?

Zar ne? Pa ja sam već odrastao čovjek, nemam vremena strpjeti se! I kako živimo, čovječe! Živimo u tom kućerku. U dvije sobe smo se stisnuli svi. Hej, pa ja imam četrnaest godina, a spavam u sobi s mlađim bratom i sa sestrom koja je godinu starija od mene!

Hej, je l‘ to normalno? U redu, Vedrana, brata, još nekako podnesem, ali Sanja? Je l‘ vi znate što je to žensko sa šesnaest godina? Pa to stalno visi na mobu i dere se. Kao da mene zanima ta šminka, moda, haljine, dečki, koji ju je pogledal, a koji nije. Zar ne? Ma briga me za to! Al‘ moram slušati dok sam u sobi! Moram!

7

Melita Rundek

Moj tata plavac

I onda on veli da materijalno nije najvažnije na svijetu! Pa je, najvažnije je na svijetu! Mobitel i moja soba najvažniji su na svijetu, za ostalo mi se fućka!

Zar ne? Mislim, nismo mi neka sirotinja, ne kopamo po kontejneru, za večeru je meso, ali ipak! Netko bi mog tatu trebao spustiti na zemlju. A nema tko!

Stari stalno govori kad gleda televiziju da je protiv korupcije i da ne zna kako ljudi mogu uzimati mito.

Hej, pa je l‘ on zna kako se u svijetu živi? Pa svi uzimaju mito. Mitologija pokreće društvo. Zar ne? Tako je to i nikako drugačije. Nikad mu inače to ne bih rekao. Mislim da bi me istukao kao vola. Njemu je ta čast i poštenje ko alfa i omega. Bez toga jednostavno ne zna živjeti. Evo, neki dan smo u školi imali predavanje o socijalnoj inteligenciji, kako se čovjek treba znati prilagoditi. Da, ja mislim da moj stari toga nema. Nema tu socijalnu inteligenciju i zato nam je tako kako je.

Plavac je toliko pošten da mi se povraća.

Najpošteniji u našoj ulici, mislim možda i u gradu, na svijetu. Najpošteniji, papskiji od pape! I što ima od toga? Ništa. Zar ne?

Ne radi moj tata bezvezan posao. Daleko od toga.

Gotovo svaki dan je u situaciji da primi neku pinku ispod ruke. Pa što i da uzme? Zar ne? Kao da bi netko umro od toga! Ali ne, ne bi on uzeo ni za što na 8

Melita Rundek

Moj tata plavac

svijetu. Živimo samo od njegove plaće, koja je veća i od mamine. Nas pet.

Sjednem za stol, Plavac je na dežurstvu i njegov stolac je prazan. Zurim u taj stolac i svađam se s njim, dok nabadam kotlete i prženi krumpir pa trpam salatu u usta. Daj, Plavac, dođi k sebi, govorim mu u mislima.

Imam krasnu ženu i malo zločestu i lijenu, ali zapravo dobru djecu – čujem ga kako govori. Kao da je tu. Imat ćemo sve, najvažnije je čast i poštenje!

– Najvažniji su čast i poštenje! – blebnem nakon zalogaja za stolom i nakesim se.

Stara me pogledom sasiječe u prah i pepeo.

– Što je? Da nisi upao u kakvo loše društvo? Ili previše buljiš u televizor? Što se sprdaš? Naravno da je to najvažnije! Da se ti ne rugaš svom ocu? On je ugledan čovjek čista obraza! Može se ujutro pogledati u ogledalo! Sram te bilo! Da te bilo! Što ćeš biti sutra kad odrasteš? – klokoće bez prestanka.

– Mafijaš! – kesim se, dok ona divlja.

I što fali? Da sam mafijaš, ne bih trebao učiti matematiku, ne bih uopće trebao učiti i sad bih otišao u svoju sobu! Zar ne?

9

2. poglavlje

Sanja Zvonilo je, a ja sam ostala sjediti u klupi s Renatom, svojom najboljom prijateljicom.

– Što je bilo? – upitala me je. – Što ne idemo van, na sendvič?

– Ma idemo – rekla sam. – Ali imam ti toliko toga za pričati. A ne mogu. Stalno su mi braća za vratom.

Ti klinci – zakolutala sam očima.

– A što ja znam – rekla je Renata. – Ne znam što valja. Ja nemam nikog pa ne valja. Jedinci nemaju s kim razgovarati, družiti se, svađati. A vi koji imate braću ili sestre, stalno se žalite. Tako da je nula-nula – kesila se.

– Ma daj – rekla sam. – Tebi je super. Sama si u sobi, maze te, paze. Imaš slobodu. Ja nemam pet minuta mira od te klinčadije. Moram sve skrivati od njih! – uvjeravala sam je.

Renata se digla i krenule smo u prizemlje po sendviče.

10

Melita Rundek

Moj tata plavac

– Pa sad ti je lakše – govorila je Renata. – Ideš u srednju, nemaš ih više za vratom u osnovnoj školi.

– A valjda – slegnula sam ramenima. – Nazovem te od kuće, a oni naćule svoje ogromne uši ko satelite. Ništa ne mogu reći kako spada. Stalno moram misliti što govorim. Totalno ću poludjeti!

– Pa dobri su oni klinci – rekla je Renata. – Bit će to dobro za nekoliko godina. Ali sad je tako kako jest. Fakat su sad klinci!

– Ma idu mi na živce. Ne mogu uopće imati tajne! Sve provale. Moram sve skrivati.

Renata je uzela sendviče iz košare, platila podvorniku i okrenula se prema meni. Dok mi je gurala sendvič u ruke, duboko se zagledala u moje oči.

– Kakve tajne? – upitala je. – Što se događa?

Dok je piljila u mene, osjetila sam kako se crvenim. Sve više i više. A to uopće nisam htjela.

– Znaš što, stara – rekla je. – Ti si meni čudna još od onog tuluma kod Kreše! Ali ni da bekneš.

Premještala sam se s noge na nogu. I šutjela.

– Znam – rekla je iznenada. – Denis!

A, ne znam. Zapravo mi je laknulo kad je rekla.

– Pa je, Denis – govorila sam dok smo se uspinjale do razreda i žvakale.

11

Melita Rundek

Moj tata plavac

– Pa daj malo podrobnije – smješkala se Renata.

– Dobro, Sanja, što moram izvlačiti iz tebe. Pa ja sam ti najbolja frendica! Jesam li? Ili si našla drugu?

– Ma jesi, naravno – odvratila sam. I šutjela i dalje.

– Renata me strijeljala pogledom i onda prasnula u smijeh.

– Pa ti si se zatreskala. Totalno!

– Pa što i da jesam?! – prkosno sam odvratila.

– Pa ništa – rekla je Renata. – On ti je super partija. Ima love, zgodan je i šarmantan – nabrajala je na prste. – Možeš se za njega i udat!

– Ma daj – rekla sam. – To što ima love samo je minus. Ja sam za njega druga klasa.

– Druga klasa – hihotala se Renata. – Druga klasa?

Otkud si sad to iščupala? Ti si Pepeljuga, a on princ!

– Pa nisam ja neka sponzoruša – siktala sam. – Ali, i sama znaš. Kod Kreše smo dugo razgovarali, simpa je i onako totalno kul. Plesali smo, došao je nekoliko puta po mene kad su bili sentiši.

– I? – rekla je Renata. – To znam i sama. Em sam vidjela em smo razgovarali o tome.

– Pa tako. Rekao je da će me nazvati – zaključila sam.

– Znam. I da si čekala, pa ništa. Čekaj, nazvao te! – zabuljila se Renata u mene.

12

Melita Rundek

Moj tata plavac

– Jest – prošaptala sam. Kao da sam doma i klinci slušaju.

– Pa što je rekao? – bila je znatiželjna.

– Ma ne znam. Meni se činilo da je zveckao novcem. Stalno je spominjao tatu, pa da su bili u Beču, pa da su bili u Berlinu…

– Pa kad su bili – govorila je Renata. – Što je tu sporno? Hoćeš da ti laže?

– Ma ne znam – pokušavala sam objasniti. – Rekao je da mu se sviđam.

– Pa ja ne vidim razloga da mu se ne sviđaš.

Zgodna si. Za tobom su dečki uvijek jurili. Ali nije naišao još pravi. Možda je on pravi? – smijuljila se Renata.

– Otkud znam je l‘ pravi? – slegnula sam ramenima.

– Pa je l‘ te pitao za spoj? – ustrajala je Renata. Šutjela sam časak, a onda provalila: – Je! Zazvonilo je. Morale smo u razred.

– Pa to je super vijest! Kad se nalazite?

– Večeras! – protisnula sam. – Rekao je da se vidimo kod onog kafića Metropola u mom kvartu. Da će doći po mene.

– Ej, sjajno – zagrlila me Renata. – I kako se osjećaš?

13

Melita Rundek

Moj tata plavac

– Pa ne znam, Renata. Stvarno ne znam. On se meni stvarno sviđa. Kao da mi je sva pamet iscurila.

Sve nešto u meni podrhtava. Bojim se…

– Čega se bojiš? – upitala je Renata.

– Bojim se da sam se totalno zatreskala u njega!

Ušla je raska i u razredu je nastao tajac.

14

3. poglavlje

Vedran – Nisi dobro vidio, Vedrane. Zar ne? – rekao je Saša i pogledao me na onaj način koji najviše mrzim.

Ti si mali, nemaš pojma i sve ti se pričinjava.

O, to njegovo stalno: zar ne? Kako me živcira ta poštapalica! Najgore je biti najmlađi u obitelji. Točnije, najgore je biti ja! Dobro, imam starijeg brata i sestru, mama i tata me vole. Možda i najviše jer sam najmlađi. Voli me i Saša i svemu me poučava i štiti.

Naposljetku, on je moj veliki brat. I treba tako. Tim više što je Plavac tako rijetko doma. Ali biti najmlađi je i užasan teret. Sestra i brat su uvijek najpametniji, uvijek sve znaju, ja nikad nisam u pravu. Sanja me drži balavcem i uvijek gleda svisoka jer je ona u obitelji najpametnija! Saša je dobar učenik. Ne odličan, nego dobar. A kad sam ja napokon došao u školu, onda su mi nakon nekog vremena rekli, a ne, nećeš ti biti na sestru i brata, bit ćeš odlikaš. I imam puno petica, ne ko oni koji su se provlačili s tri. Ali ne, nikad mi ne daju za pravo! I zašto mi sad ne vjeruje?!

15

Melita Rundek

16

Moj tata plavac

Melita Rundek

Moj tata plavac

– Kako nisam? – rekao sam dok sam istodobno na mobu igrao igricu. – Lijepo ti kažem. Bila je to Sanja!

Saša me opet pogledao pogledom „hej ti mali nerazumni“.

– Bio je mrak, nisi dobro vidio!

– Pa što onda što nosim naočale? – obrecnuo sam se na njega. – Lijepo sam vidio. Bila je to Sanja i ušla je u auto. Ogroman auto. BMW! – Ma daj, kakav auto? S kim bi ušla u auto? Zar ne?

– Pa malo se nećkala, a onda ušla – rekao sam pa ispalio: – Sigurno se viđa s nekim odraslim tipom!

Možda ima osamnaest godina ili još više! Sigurno je užasno star! Fosil!

– Ne vjerujem – rekao je Saša. – Nisi dobro vidio.

– Pa gdje je onda sad? – upitao sam i pogledali smo kroz prozor u mrak. Šutjeli smo neko vrijeme zagledani u tamu, a onda se brat oglasio.

– Ne znam gdje je, tek je pola deset, ali ti ne vjerujem ni riječi. Uvijek znaš izmišljati razne priče! Zar ne? – kesio se Saša.

– Velim ti, viđa se s nekim fosilom!

– Pa jesi li ga vidio? – upitao me je Saša.

– Pa nisam. Bio je mrak i bili su daleko, a on je bio u autu. Ali Sanju sam vidio! Sto posto!

17

Melita Rundek

Moj tata plavac

– Dobro – ispalio je Saša. – Idem pitati mamu gdje je Sanja!

Ustao je i otišao u kuhinju, gdje je mama spravljala ručak za sutra. Nešto su razgovarali, nisam ništa čuo, a onda se Saša slavodobitno vratio u sobu.

– Eto ti ga na – rekao je. – Sanja je kod Renate.

Uče za test iz hrvatskoga! I logično je! Zar ne? Stalno je na mobu s Renatom, stalno su zajedno. Joj kako mi idu na jetru najbolje frendice.

Onda je neko vrijeme šutio pa rekao: – Znaš, ako moram birati, uvijek bih izabrao tebe. Jest da si mlađi, ali si muško. A Sanja je žensko.

Samo, znaš što, jest da je Sanja malko tupasta, ali ne bi ona zaglavila s nekim starijim tipom. Pa Plavac bi je ubio! Znaš kakav je on. Zar ne?

Tako me Saša smutio, zar ne, zar ne, da više nisam bio siguran. Do maloprije sam stvarno vjerovao da sam vidio Sanju kako ulazi u veliki metalik BMW. A sad, pa nisam bio više siguran. Možda sam stvarno pogriješio. Bio je mrak i imam te naočale na nosu. Možda sam ipak pogriješio. Što bi moja sestra radila u BMW-u?

Uostalom, zašto ja moram sve znati? Mogu i ja pogriješiti. Imam dvanaest godina, ne mogu sve znati.

– Dobro, dobro – rekao sam. – Zeznuo sam se pa što?

18

Melita Rundek

Moj tata plavac

– Ma nema veze – rekao je Saša. – Ti si moj mali braco. Zar ne?

Onda me zagrlio i stisnuo onako za šalu u kravatu.

– I glupavi! – smijao se i udario mi malu čvrgu. – Je l‘ znaš onaj vic? – počeo se kesiti. A i meni su se usta razvukla. Saša izvrsno priča viceve. I zna ih milijun.

– Koji? – upitao sam. A znao sam. Da mi je i pričao, slušao bih ga još jednom jer bude tako zanimljiv i izvrsno glumata.

– Pa, pitali su jednog bistrog, bistrog kao ti – smijao se Saša – što bi više htio. Biti glup ili lijep?

– I? – pitao sam.

– Pa rekao je: Naravno da želim biti glup! Ljepota je prolazna!

Smijali smo se i zaboravili na Sanju.

19

4. poglavlje

Saša Na pitanje što radi, koje mu je zanimanje, moj se stari Plavac često zna našaliti: – Ako ti kažem, morat ću te uhititi!

Da, moj je stari policajac. Ne zovu ga svi Plavac samo zbog plave kose, nego zbog plave uniforme.

Nekad, kad sam bio mali, i ja sam htio biti kao tata.

Policajac. Često sam to pisao u zadaćama „Što ćeš biti kad odrasteš“. Ali, mislim da je mami dosta što ima jednog Plavca u kući. Zar ne? Uvijek mi je pričala da vidim i sam, da je to težak posao i nije za svakoga.

Puno se radi, stalna dežurstva, putovanja kad su kakvi važni događaji, pa treba biti u osiguranju. I stalno si na cesti, glava u torbi. Policajac nikad nije siguran, uvijek mora reagirati kad naiđe na neki prekršaj. Zar ne? Policajac nosi pištolj. Uh, volio sam pištolje kad sam bio mali. Ali do tatina nikad nisam mogao doći.

Ja do dana današnjega nisam shvatio gdje ga skriva. I dalje volim pištolje i volio bih imati jedan. Ali ne bih više volio biti policajac. Nikakav je to život. Zar ne?

20

Melita Rundek

Moj tata plavac

Radije bih bio mafijaš. Samo da me Plavac ne čuje, poludio bi načisto.

Plavac je dobričina, poštenjačina i policajac. Čudan policajac. Zar ne? Evo, danas je došla jedna naša poznanica u kuću. Mama je skuhala kavu, Plavac je sjedio za stolom jer ima slobodan dan. I zamisli, žena, Marica se zove, popije kavu i ni pet ni šest, izvadi neki papir i stavi Plavcu pred nos. Pa se nasmiješi. I veli: – Znam, Plavac, da si ti čovjek. Daj, zamisli, išla sam u bolnicu Sveti Duh, posjetiti onog svog nakon operacije, i krivo sam parkirala, sva u panici da prije stignem. Znam da sam trebala vidjeti da je tu zabranjeno parkiranje. Ali nisam. I dugo sam se zadržala.

Jesam, priznam.

I tu žena pusti suzu, onako nagnuta nad stol.

– Ne znam. Teško se oporavlja nakon operacije raka debelog crijeva. Dugo sam ostala. Da ga nahranim, presvučem. I da ga utješim. Žena plače.

– Ne žalim se. Idem onamo svaki dan, vjerujem da će biti bolje. Vjerujem u doktore i medicinu. Žena plače.

– Kad sam izišla iz bolnice, gledam gdje mi je auto i zamisli, vidim pauka kako ga odvozi! Viknem i stanem ispred čovjeka. Pa to je moj auto, a on meni da tko mi je kriv što satima stoji na mjestu gdje je 21

Melita Rundek

22

Moj tata plavac

Melita Rundek

Moj tata plavac

zabranjeno parkiranje. Vičem da mi je muž u bolnici, ali policajac piše kaznu, odvoze mi auto, ja u sto muka. I eto… Žena plače i gužva cedulju u rukama.

– Tramvajem sam išla doma. Plakala sam sve vrijeme. Ne znam je l‘ zbog auta ili zbog svega što mi se nakupilo. Žena plače pa zajeca.

– Je l‘ bi mogao ti tu nešto, Plavac? Je l‘ bi mogao srediti to?

Naš Plavac joj stiska ruku, mama dolijeva kavu.

Vidim da Plavac razmišlja, odvaguje.

– Joj, samo da ga pauk nije odvezao. Ne znam kako ću… – govori.

Onda trlja čelo.

– Ma znaš što, Marice. Nemoj se ti ništa brinuti!

Ja ću to srediti. Nećeš ti nikakvu kaznu plaćati! – kaže i uzima cedulju iz njezinih ruku. – Nije to iz moje postaje, ali napravit ću sve što je u mojoj moći! Žena briše suze pa vadi deset deka kave i bombo-­ nijeru.

– Ma znam ja, Plavac, da si ti čovjek. Ljudina i poštenjak. Evo malo za zasladiti – kaže i stavlja stvari na stol.

I tu ti se Plavac smrkne. Uzme ženu za ruku pa joj kaže: 23

Melita Rundek

Moj tata plavac

– Gle, nemaš ti meni što nositi. Ne radim ja to zbog poklona. Ja to radim jer je to pošteno. Policajac mora biti pravedan. Znati kad treba reagirati, a kad ne. Kad upozoriti. Ljudi trebaju vjerovati policiji! Jer radi i štiti ljude! Žena se trgne, malo se opravdava, pa pred strogim Plavčevim pogledom spremi kavu i bombonijeru u torbu. Zadržala se još malo pa otišla, a Plavac se mašio telefona. Ne bih ja bio ja, Saša, zar ne, da se nisam oglasio: – Dobro, Plavac, gdje ti je sad čast i poštenje… gdje su ti sad principi? Nama tu soliš pamet, a sad potežeš veze da poništiš kaznu ženi jer te nažicala!

Plavac sijevne očima: – Balavac mali, očito te ničemu nisam naučio!

Policajac, ali i svaki čovjek mora znati razmišljati svojom glavom. Procijeniti! Što je dobro, a što nije!

Znam ja dobro što treba kazniti, a što ne, ne boj se!

Ne moraš se ti za to brinuti!

Vidim, ljutit je, a ima i posla oko te prijave, pa odustanem. Čudan je taj Plavac, čudan. Zar ne? Nikad ne uzima novac na svoju ruku kad naplaćuje prometne prekršaje, a sigurno – vjerujem – svi to čine. Svi! Pa zarade! I što je tu bombonijeru odbio, dobro bi mi došla? Zar ne? Ne znam, nikad ja ne bih bio policajac, radije bih bio mafijaš!

24