PAVAO PAVLIČIĆ
Mjesto u srcu
TREĆE IZDANJE, PRVO U OVOJ BIBLIOTECI
Kad sam ja bio dijete, ljeta su trajala mnogo duže nego sad. Činilo se da između posljednjeg ljetnog školskog zvona i prvog jesenskog leži cijelo jedno razdoblje
života, beskrajan niz dugih ljetnih dana koji kao da i ne mogu prestati. U tom se razdoblju čovjeku moglo štošta dogoditi: da nauči plivati, da izgubi ključeve, da putuje na more ili da ga uhvate u krađi voća.
Voće je tu bilo osobito važno zato što smo upravo njime mjerili vrijeme. Onako dugo ljeto trebalo je nekako podijeliti na manje odsječke, da bi se znalo kad se što dogodilo i da bismo se toga sjećali; upravo je za to voće dobro dolazilo. Dolazilo je, naime, jedno za drugim, i točno se znalo koja vrsta u kojem dijelu ljeta odnosi prevagu i daje mu pečat.
Sve je počinjalo rano, možda dok je još i škola trajala, sa zelenim marelicama i ringlo šljivama, okruglim i nalik na špekule. To bi voće dolazilo ubrzo nakon što drveće ocvate, i po njemu se znalo da ljeto doista stiže. Zelene marelice bile su najbolje negdje na pola svoga razvoja, kad su zubi od njih trnuli, a u sredini je bila bijela jezgra, jer se još nije napravila koštica.
Ringlo šljive bile su još kiselije i njih je čovjek mogao cijele pojesti, žvakati ih kutnjacima, i pri tome se čuo hrskav zvuk.
Poslije toga dolazile su jabuke petrovače, krajem lipnja, kad su školski praznici već naveliko trajali. Trebalo je pričekati da te jabuke požute pa ih tek onda jesti; nisu bile loše, ali su bile sitne, i nekako drugačije od pravih, kao neko obećanje onoga što će doći poslije. Za njima su nailazile šljive, plave, malo zamagljene, po dvije na peteljci. Šljivu je trebalo stisnuti za vrhove, tako da se raskoli i da iz nje izađe šiljasta koštica, a koji put i crv.
Tako je to onda išlo dalje: za šljivama bi došle breskve i prve kruške, negdje u međuvremenu sazreli bi crveni i bijeli dudovi (koji su nam ostavljali mrlje po ramenima dok smo se igrali ispod stabla), bilo bi tu i višanja, a da i ne spominjem sve ono sitno voće kao što su jagode, ribizle i maline. Negdje u kolovozu došle bi lubenice i dinje. Seljaci su vozili lubenice u kolima, dobro poslagane, tako da se vidi njihova žuta mrlja, znak zrelosti. Dinje su se prodavale na tržnici, često su bile vrlo malene, ali zato slatke, a dijelile su se na one koje imaju žuto i one koje imaju zeleno meso.
Na kraju, kad bi ljeto bilo na izmaku i kad smo trgovali školskim knjigama (prodavali mlađima svoje stare udžbenike, a kupovali od starijih njihove), došlo
bi još i grožđe i orasi. Grožđa je bilo raznog, ali najbolje je bilo neko koje se zvalo kozje vime jer je bilo bijelo i mirisavo; najgore je bilo sitno crno grožđe zvano delivara. Oraha je bilo mnogo, i mi nismo mogli dočekati da sazriju, pa smo ih prstima vadili iz one zelene ljuske, i tako dolazili u školu prljavih ruku.
Kako je vrijeme prolazilo, kako su se mijenjale vrste voća kojima smo vrijeme mjerili, i mi smo se premještali po okolici u potrazi za voćem. Tako nam nikad nije bilo dosadno, a pomalo smo upoznavali svoj kraj. Naša je kuća stajala malo izdvojena od ostalih, i to zato što je bila novogradnja, i svi su je zvali Zgrada. U njezinoj blizini bilo je svačega zanimljivog, a voća se moglo naći na dva mjesta.
Na zapadnoj strani – na koju je gledao naš balkon – voće je raslo pokraj pruge; tamo je bilo marelica, šljiva, a i nekih jabuka, premda sitnih. Najbolje je na tom voću bilo to što nije bilo ničije, ili smo barem mi tako tvrdili. Znali smo da se ono što nekome pripada uvijek nalazi unutar nekakve ograde, a ovdje ograde nije bilo. Tu je prolazila pruga kojom su u luku dopremali robu za ukrcaj, i uvijek su onuda škriputali vagoni.
Blizu pruge nalazio se pojas zemlje za koju se tvrdilo da pripada Željeznici. Tik uz tračnice bile su betonske piramide visoke oko metar i pol; nekoć su ih zvali zmajevi zubi i služile su u doba rata da tenkovi
ne mogu doći na prugu. Mi smo znali da se te piramide ne mogu shvatiti kao nekakva ograda oko voćaka što su odmah iza njih rasle, i zato smo se tim voćem služili kako nam je odgovaralo. Bilo je, doduše, nekih željezničara koji su tvrdili da je to njihovo, ali mi u to nismo mogli vjerovati. Jednom nas je jedan čak gađao i kamenjem, svi su pobjegli, a ja sam ostao skutren u krošnji sve dok nije psujući otišao.
Na istočnoj strani bili su pravi vrtovi. Tamo su počinjale kuće, žute prizemnice sve jedna ljepša od druge, a svaka je od njih imala veliko dvorište i vrt koji se pružao sve do Dunava. Vrtovi su bili ograđeni starim posivjelim daskama, a kad bi čovjek gledao na njih iz naše kuhinje, s visine prvoga kata, činilo se kao da se ti vrtovi stapaju u jedan jedini šareni sag
što se pruža tko zna koliko daleko, usporedo s tokom rijeke. Ti su vrtovi doista bili nečiji i mi smo znali da se branje voća u njima može shvatiti kao krađa. Ali, isto smo tako znali koji su vlasnici spremni zažmiriti na jedno oko, pa nas čak i pozvati da beremo i jedemo koliko nas volja. Samo, upravo oni koji nas nisu puštali blizu imali su najljepše voće, pa smo ipak morali preskakati ograde.
Ta dva nalazišta voća (koje je, podsjećam, nama služilo za mjerenje vremena) nosila su sa sobom posve različite doživljaje.
Kad smo se išli verati na ona stabla pokraj pruge, gdje su bili zmajevi zubi, morali smo se pripraviti i na osobite doživljaje. Tamo je mirisalo na ugalj i ulje, na paru iz lokomotiva i uopće na željeznicu. Tamo su u blizini bile dizalice što su utovarivale robu iz vagona u šlepove, okrećući se čas ovamo a čas onamo sa svojim golemim žlicama što su zijevale kao usta nemani. Tamo su po obližnjem nadvožnjaku tutnjali autobusi i kamioni i slali nama dolje – dok smo jeli voće pod stablima – miris benzina i vonj prašine.
Kad smo išli u vrtove, bila je to posve drugačija slika. Tamo su iz kuća mirisale zaprške, vidjele su se žene s pregačama kako vješaju rublje na uže u dvorištu, ponegdje bi kuhinjska vrata bila otvorena pa bi se vidio komadić kredenca i čuo bi se radio. Na otvo -
renim prozorima spavaćih soba zračila se posteljina, pred šupom je u veliki panj za cijepanje drva bila zabijena sjekira koja je bljeskala na suncu. Ponekad smo, čučeći na stablu, čuli ukućane kako razgovaraju i bilo je čudno misliti o tome kako oni ni ne slute da mi sada beremo njihovo voće i trpamo ga u njedra.
Na te dvije strane – istočnoj i zapadnoj, željezničkoj i uličnoj, javnoj i domaćoj – mi smo i susretali različite ljude. Možda su ti susreti bili slučaj, ali su ostali povezani s voćem, pa su u nekom smislu i oni poslije ostali kao mjera vremena u tim dugim ljetima, baš kao i voće.
Na zapadnoj strani, tamo gdje je bila željeznica, često smo susretali Dida Franju. Dida Franja je zapravo stanovao u Staračkom domu, dolje u ulici, ali ga je srce vuklo uvijek na istu stranu: prema bifeu preko puta željezničke stanice. Ondje je valjda imao neko društvo, ili su ga tamo poznavali. Zato je često išao onamo, polako, jer nešto nije bilo u redu s njegovim nogama: smrznule su mu se u Galiciji, još u Prvom svjetskom ratu. Išao je sporo, imao je na nogama osobite papuče od zečje dlake zvane zepe i vedro je gledao oko sebe. Kad bi se vraćao iz bifea, pjevao bi kreštavim glasom, otprilike ovako: Ide Franjo, sve se zemlja trese, za njim ide Amerika cijela.
Mi smo ga, naravno, zafrkavali, ali ne previše, jer smo s vremenom shvatili da je mnogo zanimljivije biti s njim pristojan. Jer, tada nas je Dida Franja pozdravljao ovako: Moje poštivanje i vami!
Na drugoj strani, tamo gdje su bile kuće i vrtovi, bilo je također mnogo zanimljivih ljudi, a među njima je najzanimljiviji bio Tatica. Nije se znalo čiji je on tatica, jer djece nije imao (nije se ni ženio), ali se držalo da mu taj nadimak prirodno pripada. Bio je neobičan po tome što je uvijek hodao u kratkom kožnom kaputu (ruke je držao u džepovima), oko vrata je imao šarenu maramu sumnjive čistoće, a pušio je užasno smrdljive cigare zvane kuba. Imao je mačka ko-
ji se zvao Konj, i za njega je išao pecati ribu. Kosa mu je bila sasvim sijeda i začešljana unatrag, lice prilično crveno a držanje vrlo uspravno. Volio je citate na stranim jezicima, ali su stariji tvrdili da on sve to naopako. Znao je, recimo, kazati di time iz monej.
Ali, kolikogod su na obje strane bili zanimljivi i ljudi i voće, mi smo se najčešće zadržavali na sredini između istoka i zapada. Odmah pokraj naše kuće (na mjestu s kojega se vidjela i pruga i početak ulice) nalazila se livadica na kojoj je rasla djetelina. Na djetelini je ujutro svjetlucala rosa, a danju su ondje po bijelim cvjetovima zujale pčele. Mi smo tu igrali nogomet bosi, i tako se događalo da nagazimo na pčelu i da nas ubode. Od toga bi sutradan jako svrbjelo, a stare žene su govorile da je to zdravo, premda nisu znale reći zašto. Nogomet smo igrali gumenom loptom marke Borovo, zelenkaste boje; lako bi se probušila, ali je zato odlično odskakala dok bi bila čitava. To je mjesto bilo dobro zato što se odande vidjela cesta i promet, i radnici koji se vraćaju iz tvornice, i početak susjedne ulice i dio livade uz prugu. Ali, još je bolje to mjesto bilo zato što se ondje nalazila Ruševina. Mi smo tu kuću tako zvali, a odrasli su je zvali drugačije: Štajnovica. Ja i danas mislim da je naše ime za to mjesto bilo bolje, jer to je doista bila ruševina, i ni po čemu se nije moglo znati da je
tu doista nekada bio mlin, i još k tome mlin kojem je vlasnica bila nekakva gospođa Štajn, koju su onda nekamo odveli u ratu. Osim toga, bilo je posve očito da će ta zgrada uvijek biti ruševina, a nikad više neće biti mlin, pogotovo ne Štajnovica.
Ruševina je stajala tako da je jednim krajem zatvarala onu livadicu na kojoj smo igrali nogomet po djetelini, dok je drugim bila postavljena okomito na ulicu. Bila je građena od crvene, velike opeke, i imala je nekada jedan kat: još su se vidjeli prozori s polukružnim gornjim dijelom, i grede iznad njih, pa onda nekakve betonske platforme, valjda ostaci mlinskih uređaja iz starih vremena. Nikakvih uređaja sada u Ruševini više nije bilo, samo žbuka, komadi crijepa, korov što je izbio iz poda, nagorjele grede i mračni zakuci.
Govorilo se da je na mlin pala bomba za vrijeme rata, i da otada nikada više nije obnovljen. A nama se činilo da je to šteta, jer kuća je bila velika i činila se čvrsta: bila je velika gotovo kao polovica naše Zgrade, opeke su bile lijepe i ponekad smo se čudili zašto nikada nije ništa učinjeno s Ruševinom. Nismo se, doduše, čudili ni mnogo ni često, jer postojalo je i za to objašnjenje. O Ruševini su se pripovijedale dvije podjednako jezive stvari. Prvo, govorilo se da duh stare Štajnovice onuda luta svake noći i da će velika nesreća snaći onoga tko samo takne u
Ruševinu i u njoj nešto promijeni. Drugo, govorilo se i da u Ruševini postoji nekakva rupa, zapravo bunar, iznad kojega je mlin i sagrađen: taj je bunar, govorili su nam, nekada bio dobro prekriven, ali u ratu je bomba sve to isprevrtala. I zato bi se moglo dogoditi onome tko bi onuda bazao da nagazi na otvor i propadne u dubinu.
Možda se zato nismo Ruševinom previše bavili.
Odlazili smo, doduše, onamo nekoliko puta, da vidimo što je i kako je, i koliko smo hrabri, ali onda smo uvidjeli da ondje nema ničega za nas, pa smo prestali. Ruševinu smo jedva i zamjećivali.
Ipak, ja sam je zamjećivao nešto više nego drugi.
Uz njezin zapadni zid, gdje je bilo kao neko malo udubljenje, moj je otac zimi držao svoj čamac, pa ga je s proljeća ondje krpio, bojio i radio sve što je potrebno za iduću sezonu. Htio je da i ja u tome sudjelujem, da bih se nečemu naučio i postao majstor. Ali, meni se to nije sviđalo, pa bih zato, kad bi se otac nečim zabavio, šmugnuo u prizemlje Ruševine. A kad sam već bio unutra, onda sam i gledao oko sebe.
I tako je zapravo bilo neizbježno da mi se u Ruševini, u tom starom mlinu, nešto i dogodi. Sve ovo što slijedi, priča je o tome što mi se jednoga ljeta dogodilo.
Tajnu Ruševine otkrio sam jednoga dana kada sam ostao sam.
Svi su bili nekamo nestali, a ja nisam znao gdje su. Izašao sam pred kuću prijepodne, i ondje nije bilo nikoga. Mora biti da sam zakasnio: ili su otišli pecati, ili su se utrpali u čamac i otišli na drugu obalu Vuke igrati nogomet, ili su se popeli na kakav tavan i ondje igrali karte, a mene nitko nije obavijestio. Bio sam sam.
Dan je bio oblačan, nije bilo za kupanje, pa nije ni vrijedilo da odlazim do Dunava. Nije ih bilo ni kod pruge, ni iza bunkera na obali, gdje smo ponekad gledali starije dječake kako puše, ni u napuštenom vodocrpilištu u kojem smo se ponekad skrivali. Obišao sam sva ta mjesta, u zgradi crpke sam se čak spustio i u mali okrugli bazen, ali nisam našao nikoga. Osjećao sam se kao da su me izdali.
U to vrijeme me i inače mučio osjećaj da svuda kasnim i da mi najvažnije stvari izmiču. Sve se događalo onda kad mene ne bi bilo u blizini. Jednom je planulo sijeno baš u času kad je mene majka pozvala na večeru, drugi put sam čitao neku jako uzbudljivu knjigu i
nisam bio tamo kad su iz Dunava izvukli utopljenika, treći put sam propustio vidjeti jegulju koju je netko upecao, a bila je to jedina dunavska jegulja za koju je itko ikada čuo. Dobro, to je mogla biti i zla sreća. Ali, ponekad mi se činilo da me u nekim stvarima namjerno zaobilaze, ili bar da ih nije briga za mene. Kao da se bez mene može.
Osobito se to događalo onda kad smo igrali skrivača. Tada nije bilo nikakva ograničenja gdje se sve čovjek može skriti i koliko daleko. Zato smo se penjali na tavane, silazili u podrum, zavlačili se u bunker i u napušteno crpilište, penjali se na stabla. Meni se nekako činilo da je cilj igre da se čovjek što bolje sakrije, i da pravi pobjednik nije onaj tko se prvi spasi, nego onaj koga posljednjeg nađu. Isto sam tako mislio da ne može započeti novo brojenje dotle dok se i posljednji igrač ne nađe. A onda bi se dogodilo da se ja sjetim nekog odličnog skrovišta, i da u njemu čekam da me nađu, slušajući kako mi srce lupa, u podrumu, ili visoko na stablu, a onda odjednom otkrijem kako su oni jednostavno nastavili igru, kako već broji i traži netko novi, a na mene kao da su i zaboravili. Ili su mislili da sam otišao kući.
Događalo se to, doduše, i drugima, ali meni se činilo da se meni događa češće. Zato sam uvijek, kad bismo bili usred igre, imao želju da se pokušam sa-
kriti – pa makar to i ne bila igra skrivača – samo zato da bih vidio hoće li oni moći bez mene i što će se tada dogoditi. Da sve to promatram iz prikrajka, kao da me nema, a da opet budem tu. I, vjerojatno bih to bio i učinio, samo da sam imao dovoljno dobro skrovište.
I kad sam sad ušao u Ruševinu, bilo je to zbog toga da pokušam takvo skrovište potražiti. Pokazalo se, opet jednom, da oni mogu bez mene, da je svejedno jesam li ja tu ili nisam, pa mi je bilo teško i bio sam žalostan. I zato mi nije preostalo drugo nego da se sakrijem, barem naknadno, kako bih pokušao sam sebe uvjeriti da sam sâm tako htio, da sam ja zanemario njih a ne oni mene. A ujedno mi je to bila prigoda da malo bolje proučim Ruševinu.
Ušao sam osvrnuvši se prethodno oko sebe, da me ne opazi tkogod od odraslih: nitko od njih nije odobravao da se onamo ide, zato što je Ruševina bila tuđa, i što je nad njom lebdio nekakav dah nesreće, pa im se nije sviđalo da djeca onuda njuškaju. Kada sam se uvjerio da nigdje nikoga nema, zakoračio sam kroz vrata, na kojima su drveni dijelovi bili posve truli, a na njima su se još vidjeli tragovi zelene boje.
Unutra je vladalo vrlo čudno svjetlo, i ja sam osjetio kako mi srce nešto jače lupa. Sve je izgledalo neobično zbog toga što zgrada nije imala krova, pa je zato svjetlo ponegdje dolazilo i odozgo. A ipak, nisu to bili
samo goli zidovi: još je stajao dio prvoga kata i neki od pregradnih zidova, i stube što su na dva mjesta vodile gore. Bilo je to čudno.
Čudan je bio i miris. Jer, bio je to i miris zatvorena i miris otvorena prostora. Osjećao se tu još slabi zadah čađe i pepela, jer zgrada je nekad gorjela; osjećao se miris vlažne žbuke, drva, pa čak i brašna što se tu nekad mljelo. A u isto vrijeme, ćutio se i miris bilja, teški ljetni miris bujnog korova što je rastao svuda po podu i iz zidova, čak i bujnije nego drugdje, jer ga tu nitko nije gazio. Pažljivo sam gledao oko sebe.
Bilo mi je to prvi put da sâm ulazim tako daleko u Ruševinu. Zašao sam bio onamo već i prije, nekoliko puta, ali nas je tada uvijek bilo više. Tako smo jedni drugima priječili da se bojimo, glasno smo vikali, iskakali jedni pred druge iza zidova i proizvodili neke grozne šumove, kako bismo sami sebe uvjerili da ondje nema duhova i da je ona priča o Štajnovici koja onuda noću luta samo bapska izmišljotina. Nikad se nismo dugo zadržavali, jer tamo nije bilo ničega za nas: ni kamenčića za praćku, ni dobrih daščica, ni kakvih upotrebljivih komadića željeza. Samo goli zidovi.
A sada sam po prvi put bio ondje sam, i sada je to bilo drugačije. Bio je, doduše, dan, mogao sam čuti zvukove s ulice, mogao sam se u nekoliko skokova
i naći na ulici, ali mi ipak nije bilo svejedno. U Ruševini je bilo iznimno tiho, moji su koraci škripali po rasutim komadićima opeke i žbuke, po starom drvu, po ostacima kojekakvih krpa i papira. Osjećao sam se vrlo osamljenim, i činilo mi se da je sve to posljedica toga što su svi nekamo otišli i ostavili me sama, što me nisu obavijestili. Činilo mi se da moram svoju samoću iskusiti do kraja, do samog dna.
Ili možda do vrha? Jer, sad sam se odlučio popeti gore, na kat. Na kat prije nismo nikad uzlazili, kad smo se uvlačili u Ruševinu skupno, jer nam se nije činilo da bismo time išta dobili. Obratno, prije smo mogli izgubiti. Jer, stube su bile trule, mogle su se pod nama stropoštati i nekoga ubiti, trule su i nagorjele bile i grede na prvom katu, mogli smo nastradati i napraviti još veću štetu. A gore očito nije ničega bilo, to se dobro vidjelo još i izvana, pa tako ondje nikada nismo bili. I, ja sam sad bio prvi koji je to učinio.
Dok sam se penjao, znao sam da sam prvi, i da za to na meni leži velika odgovornost. Kad sam zakoračio nogom na prvu drvenu stubu i kad je ona pod bosim stopalom zaškripala, pogledao sam naviše i vidio nagorjele grede u onoj čudnoj rasvjeti, i osjetio sam kako mi je srce skočilo u grlo. Na trenutak sam zastao, osvrnuo se prema ulici, to me podsjetilo da su me ostavili sama, i to je odlučilo. Između one neiz-
vjesnosti gore i onoga što mi se dogodilo dolje, odlučio sam se za neizvjesnost. Nastavio sam se uspinjati. Napredovao sam korak po korak, provjeravajući najprije svaku stubu, da vidim koliko je čvrsta. Odozgo je dolazila mutna svjetlost oblačnog ljetnog dana, zlokobne sjene krnjih zidova, odozgo kao da se točila ona čudna tišina koja je postojala samo u Ruševini. Polako sam napredovao, da bih došao gore, da bih učinio nešto što još nitko drugi nije, a najmanje oni koji su me onako napustili. Da bih se skrio kao da sam se skrio od njih, barem na nekoliko trenutaka.
A zapravo, imao sam još jedan razlog. Još dok sam stajao dolje, ispred Ruševine, dok sam se odlučivao da uđem, palo mi je na pamet da bi taj pothvat mogao imati još jedno značenje. Ruševina je, naime, bila prilično visoka, i bila je postavljena na zgodnom mjestu; kad bi čovjek sve dobro odmjerio i izračunao, ispalo bi da je ona – njezin prvi kat – jedino mjesto u okolici s kojega se može vidjeti u Janin vrt.
A ja onamo još nikad prije nisam bio zavirio. Nisam mislio da ondje ima ičega neobičnog, ali mi je svejedno bilo stalo da onamo zavirim zato što je vrt bio Janin, a mene je Jana zanimala, premda ja nju nisam. Zato me zanimalo i sve što je bilo u vezi s njom.
I činilo mi se: kad bih mogao nekako pogledati u taj vrt, možda bih ondje vidio Janu kako sjedi pod mare-
licom i čita knjigu. Ili bih možda vidio samo knjigu, i već bi mi i to bilo dovoljno. A to je bilo moguće samo s Ruševine.
Jer, Janin vrt imao je visoku ogradu, a kuća je bila smještena tako da se ni dvorište nije vidjelo. Meni se uvijek činilo da tako mora biti, jer je i Jana živjela neobično povučeno; možda je sve to zato i bilo toliko zanimljivo. Jana nije imala roditelje, nego samo baku, a ta baka je bila stroga i nerazgovorljiva, i nije puštala Janu da dugo ostaje na ulici. Viđali smo je kako prolazi u školu i iz škole, pa opet nekamo prema gradu i opet se vraća (govorilo se da ide u crkvu), ali se na ulici rijetko zadržavala. K njoj su dolazile prijateljice, pa su se igrale u dvorištu, i nama se sve to činilo nekako osobito otmjeno.
Ali, Jana se nije pravila važna, a ni njezina baka. Činilo se da su prilično siromašne, pa je razlog što su se tuđile od nas morao biti u nečemu drugom. Ne bih rekao da su nas prezirale, prije da su se bojale svakoga, pa i nas. Jana je ljubazno razgovarala s nama kad bismo se sreli, a ja je nisam mogao gledati u oči, i po tome sam znao da mi je važna. Oči su joj bile sive, i to je također bilo neobično. Neobično je bilo i to što Jana nije imala dvije pletenice, kao druge djevojčice, nego samo jednu, u sredini. Ponekad sam sanjario o tome da s njom nekamo idem i da dugo razgovaramo,
premda nisam znao o čemu. Također sam se želio s Janom nekamo sakriti, bilo kamo: u staro vodocrpilište, na tavan, da ondje sjedimo jedno kraj drugoga i šutimo, i da nas nitko ne može naći. Čak sam maštao i o tome da se tako skupa skutrimo i u samoj Ruševini.
I zato sad, dok sam se uspinjao onim stubama, nisam samo želio zaviriti u Janino dvorište: želio sam vidjeti ima li gore kakvo skrovište, postoji li ondje doista mjesto na koje bih se mogao s njom skriti. Ili barem maštati da smo se skrili, jer to je bilo gotovo isto.
I, ja sam to skrovište našao. Gotovo da se nisam ni začudio kad se to dogodilo, tako sam jako želio da se to zbude. Našao sam skrovište, našao sam i više nego što sam se nadao.
Jer, kada sam došao na prvi kat (a iznad mene je bio dio stropa čitav, a kroz drugi dio naziralo se sivkasto nebo), vidio sam da ondje postoji sobica. Za tu sobicu mi nismo znali, a nije znao ni itko drugi, jer se izvana nije vidjela, a nitko se osim mene nije onamo popeo da pogleda. Gore je bila prava mala sobica, s vratima.
Bila je naslonjena uz sam istočni zid Ruševine, uza zid koji nije nigdje završavao, jer na njemu nije bilo krova. Bila je u samom kutu nekadašnje prostorije, posebni ograđeni prostor poput male kućice, sa stropom, vratima i prozorčićem koji je gledao u unutrašnjost
Ruševine. Tu je, možda, nekad bila smještena komandna ploča s koje se upravljalo mlinskim strojevima. Vrata su bila prislonjena, ali ne i zatvorena, i ja sam ih polako otvorio. Bila su zelena. Iza njih je bio polumrak, jer je prostorija s vanjske strane imala prozor, ali je on bio zakovan daskama. S praga sam pogledao unutra. Prostorija je bila prazna. Odlučio sam ući. Ali, prije nego što sam zakoračio, morao sam naglo zastati. Jer, tada sam opazio da sobica – skrovište – zapravo nema poda: pod je bio provaljen, ondje su se pružale samo dvije debele nagorjele grede.
Kroz daske kojima je prozor bio zakovan vidjelo se svjetlo, naziralo se zelenilo krošanja u vrtovima prema ulici. Oprezno sam pružio nogu i zakoračio na jednu od greda. Balansirajući po njoj, polako sam se približio prozoru. Dotle je ispod mene bila provalija, možda sedam ili osam metara visine do tla. Uhvatio sam se rukama za daske kojima je prozor bio zakovan i zagledao se van.
Vidio sam neka dvorišta i dio ulice. I, ondje sam vidio i neke poznate ljude. Na ulici je bio Dida Franja, sa svojim sivim odijelom, sa svojim kačketom i sa svoje dvije lijeve noge. Na dlanu je držao nekoliko novčića i tužno odmahivao glavom: očito, nije bilo dosta novca za jednu malu rakiju. A u dvorištu sam vidio drugo: vidio sam tamo otvorena vrata jedne kuhinje
i u kuhinji Taticu kako na stolu pegla svoju košulju velikom i teškom peglom na ugljen. Upravo kad sam zavirio kroz one daske, on je podigao peglu i tada se pokazalo da je njome progorio košulju. Gledao sam kako polako iznosi peglu na dvorište, spušta je na tlo, a onda sjeda na prag i hvata glavu rukama. Izgledao je kao da plače.
S toga se prozora vidio Janin vrt i dio dvorišta. Ni u vrtu ni u dvorištu nije bilo nikoga. Ali, vidjelo se nešto od onoga što sam zamišljao da bi se moglo vidjeti: pod marelicom, na klupi, stajala je knjiga s licem nadolje. Osjećao sam kako mi srce lupa od uzbuđenja.
Jer, sve mi se ostvarilo toga dana: osvetio sam se onima tamo, pokazao sam im kako ni meni nije do njih kao što njima nije do mene. Našao sam skrovište
za koje još nitko nije znao, koje je sad bilo samo moje, u koje nikoga nisam morao pustiti. Tu sam mogao skriti najveće tajne, tu sam mogao činiti i misliti što sam htio. Tko zna, možda sam onamo mogao i Janu jednoga dana dovesti.
Jer, najvažniji moj uspjeh toga dana bio je što sam zavirio u njezino dvorište i što sam vidio da je prilično slično onome kako sam ga zamišljao. Imao sam sad mjesto s kojega sam je mogao vidjeti, odakle sam mogao uživati u njezinu hodu, u načinu kako zabacuje pletenicu, u načinu kako prekrižuje ruke na prsima, a
da pri tome ne budem ni zbunjen, niti se moram sklanjati od pogleda njezinih brzih očiju.
Toliko sam se bio zanio tim otkrićem, da sam gotovo zaboravio kako stojim na gredi iznad ponora i da moram paziti kako se krećem. Naglo sam se okrenuo i gotovo izgubio ravnotežu. Tada sam pogledao dolje, i vidio da su točno ispod sobice u kojoj sam bio, na tlu, poslagane nekakve daske. Bile su složene iznimno pravilno, kao da nešto pokrivaju. Toga sam se časa sjetio da se nekad govorilo kako je mlin sagrađen iznad bunara. Onda sam se uhvatio rukama za daske kojima je prozor bio zakovan i opet uspostavio ravnotežu. Mogao sam smatrati da sam za taj dan dovoljno postigao. A ipak, želio sam još, nisam mogao a da to ne poželim. Zaželio sam da Jana izađe iz kuće, da sjedne ispod marelice i da uzme onu knjigu u ruke. Stajao sam držeći se za daske i mislio kako bi bilo lijepo da se to doista dogodi. Dok sam tako stajao, Jana je izašla iz kuće, zabacila pletenicu, pogledala naokolo (čak mi se činilo i da gleda ovamo, prema meni), a onda je sjela i uzela knjigu. Ja sam stajao tamo, držeći se za daske, i gledao je, sam u pustoj Ruševini.
