Neki vas romani jednostavno zarobe, a »Mjesec nad Firencom« jedan je od njih.
– Washington Post
adrienne mcdonnell
nad Firencom
Adrienne Mcdonnell
KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA
knjiga trinaesta
Naslov izvornika
The Doctor and the Diva
Copyright ∂ Adrienne McDonnell 2010.
Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga d.o.o., 2012.
Nakladnik
Mozaik knjiga
Urednik
Zoran Maljković
Za nakladnika
Bojan Vidmar
Glavni urednik
Zoran Maljković
Grafički urednik
Ivica Jandrijević
Korektorica
Ljiljana Kurjak
Tisak
Denona, Zagreb, srpanj 2012.
ISBN 978-953-14-1199-8 (meki uvez)
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 809792
ISBN 978-953-14-1200-1 (tvrdi uvez)
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 809842.
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Adrienne Mcdonnell
Mjesec nad
Firencom
S engleskog prevela Divina Marion
Mojim roditeljima, Catherini i Philu McDonnellu
Povijesna bilješka: Iako je to možda poznato malom broju čitatelja, pojedine postupke potpomognute oplodnje koje se danas smatraju »modernima« liječnici su primjenjivali – zastirući ih velom tajne – već prije više od jednog stoljeća.
BOSTON 1903.
Doktor Ravell bio je zakasnio na ispraćaj. Tijelo su već iznosili iz crkve kada je on stigao. Mnogi istaknuti bostonski liječnici silazili su granitnim stubama u svečanoj povorci štapova i crnih svilenih šešira, pri čemu je skromni stari čovjek u kovčegu od svih njih na najvećoj cijeni. Šestorica-sedmorica pripadnika obitelji von Kessler – sve sami doktori – nosila su tijelo podigavši na ramena blistavi kovčeg primjeren kakvu kralju. Ravell se pitao koliko je još liječnika, kao što je i on učinio, otišlo od postelje svojih pacijenata kako bi se pridružili povorci.
Čuo je kako ga netko doziva po imenu, a crni se cilindar podigao i zamahao u njegovu smjeru kao slavljenički povik.
»Ravell!«
Pozdrav je dolazio od doktora Geralda von Kesslera, homeopata i nećaka čovjeka kojega su bili došli ožaliti. Pokraj njega je stajala supruga, niska žena sa šeširom po kojem su se bile rascvale ljubičice.
Njih su dvoje inzistirali da se Ravell s njima kočijom odveze do groblja. Kada su se našli nasamo, doktor von Kessler povjerljivo se nagnu naprijed.
»Možete li pomoći mojoj sestri?« reče. »To sam vas namjeravao zapitati.«
»Bojimo se«, dodade njegova žena, »da ona počinje očajavati.«
Doktor von Kessler skinu cilindar i stavi ga na sjedište kraj sebe.
»Muž moje sestre već je kao opsjednut. Vukao ju je od liječnika do liječnika, izvrgnuo je svakom mogućem postupku ne bi li zatrudnjela. Nikako ne odustaje.«
»Bit će mi čast«, kaza Ravell, »da vašoj sestri pomognem na svaki mogući način.«
»Čuli smo za vaš nedavni trijumf u slučaju Hallowellovih,« kimnu Gerald von Kessler Ravellu oštro i s odobravanjem.
»Nakon devetnaest godina jalovog braka«, reče gospođa von Kessler, »dobili su blizance, i to zahvaljujući vama!«
Ljubičice na njezinu šeširu poskočiše, a oči sinuše prema Ravellu.
»Moja sestra i njezin muž potratili su toliko vremena na konzultacije sa starom gardom«, reče doktor von Kessler. »Potreban im je mlađi čovjek – pionir u modernim tehnikama, kao što ste vi.«
Kraj rake je Ravell stajao uz njih, jednu ruku položivši na zapešće druge. Tko je ikada mogao i naslutiti da će se obitelj von Kessler prije njegova tridesetoga rođendana oslanjati na njega. U udaljenoj dolini podno groblja primjećivao je klizače kako se vrte duž zaleđena jezerca. Zlatni mu zrak ispuni pluća i on osjeti čudan ushit – neobičan osjećaj na pogrebu – duševnu lakoću zbog znanja o tome da mu ugled raste. U posljednje mu se vrijeme praksa širila takvom brzinom da je bio prisiljen odbijati pacijente.
Posljednji je put legendarnoga liječnika kojega će danas pokopati vidio na službenoj večeri prije tek dva mjeseca. Bio je to događaj prigodom kojega su istaknuti ljudi, napola u šali, držali zdravice jedan drugome; lovorov vijenac stavili su Ravellu na glavu kako bi mu poželjeli dobrodošlicu u svoje redove. Toga se dana poštovani starac bio okrenuo k Ravellu i rekao:
»Postat ćete redovni profesor porodništva na onom glasovitom fakultetu s druge strane rijeke prije nego što to i shvatimo. Ne zaboravite da sam vam to prorekao.«
Sada su velikoga starca u kovčegu bili podigli i iznad glava nazočnih nosili ga u grob. Žalobnici su stajali u pozi punoj poštovanja – oborenih glava, lagano razmaknutih nogu – a ipak se činilo da svećenik iz nekoga razloga odugovlači. Dok su tako čekali, počeo je lepršati snijeg.
Konačno se na groblje doveze crni automobil. Otvoriše se blistava crna vrata i iz auta izađe vitka žena u bijelom ogrtaču od hermelina. Pratila su je dvojica violinista. Kada je čvršće stisnula krzno oko sebe i krenula prema raki, nagomilani se gledatelji razdvojiše načinivši joj širok prolaz.
Žena u bijelom ogrtaču uspela se na mali podij. Stajala je iznad svih okupljenih, potpuno odjevena u bijelo, a kada je podigla lice da progovori, snijeg je počeo brže padati. Pahuljice su joj svojim prahom prekrivale šešir i lijepile joj se po tamnim uvojcima.
Pokojnik joj je bio stric, objasnila je žalobnicima.
»Arija koju ću sada otpjevati nije vjerskog karaktera«, rekla je. »Ali, kad me stric čuo da pjevam Paisiellovo ‘Il mio ben quando verrà’, rekao je: ‘Kad me budu sahranjivali, želim da me ti u nebo ispratiš s ovom pjesmom.«*
Maknula je bijelo krzno s vrata. Na tren je sklopila oči pribirući se, a onda je zapjevala.
Ti zvuci nisu bili nalik ničemu što je Ravell ikada čuo. To nije bio ovozemaljski glas, bilo je to blistavilo samo. Snijeg joj je padao po licu i ondje se topio, a on ju je slušao. U dolini ispod njih klizači su kružili po ledu praćeni legatom fraza što ih je ona izvodila. Poželje da se klizači na ledu i dalje vrte, ukrug i ukrug.
* Giovanni Paisiello talijanski je skladatelj klasičnoga doba, a ovo je arija iz njegove opere Nina – nap. prev.
Poželje da ženin glas, protkan svim duginim bojama nikada ne utihne.
Tko je ona , pitao se. Kasnije, kada je doznao kako se zove –Erika – to ga je ime podsjetilo na riječ aria, kojoj je prvo značenje »zrak«, kao da ta žena melodije pjeva jednako lako kao što diše. Kada je pjesma završila i svećenik izrekao posljednji blagoslov, žalobnici namjestiše svilene cilindre, svezaše šalove oko vrata i tiho prođoše kraj rupe što je zjapila u zemlji.
»Mislim da se još niste upoznali s mojom sestrom«, reče Ravellu Gerald von Kessler i povede ga prema podiju. Pjevačica podiže bradu prema njemu, prihvati njegovu ruku i osmjehnu se, a svjetlo joj je licu zračilo poput snijega. Gotovo odmah okrenula se prema nekome drugom. Ravell shvati da u tom trenutku za nju nije ništa značio – samo još jedan liječnik među desecima drugih.
Ravell je s jednoga od gornjih prozora u svojoj kući promatrao
Eriku von Kessler i njezina muža kako se spuštaju avenijom Commonwealth. Njih će mu dvoje danas biti prvi među naručenim pacijentima. Muž je, preuzevši na sebe zadaću da okonča njihovu bezdjetnost, koračao nekoliko koraka ispred žene koja je zaostajala za njim. On zastade i pričeka da ga ona dostigne, ali ona, kada joj se obratio, okrenu glavu promatrajući gradske kuće na suprotnoj strani avenije.
Promatrajući ih, Ravell osjeti srh uzbuđenja. Bio je on čovjek sklon riziku, ni zbog čega se nije osjećao življim nego zbog blizine neizvjesnoga pothvata. Ovo bi se za nj moglo – ili možda ne bi – pretvoriti u slučaj o kojem će se još dugo govoriti.
Kada se par približio, Ravell razabra visoku, elegantnu pojavu Petera Myricka, čovjeka možda nekoliko godina starijeg od njega samoga. Muškarac kose boje pijeska i ugodnih crta, uska lica i nosa tanka poput oštrice noža. Izgledao je kao kakav mladi senator. Kasnije će Ravell doznati da je putem na prvi sastanak s njime Peter Myrick ženi dao stanovite savjete: Ako hoćeš da nam se ovaj liječnik potpuno posveti i potrudi se oko nas, moramo s njim izgraditi poseban odnos.
Ravell je baš bio završio s odijevanjem i krajevi kose na zatiljku još su mu uvijek bili vlažni od jutarnje kupke. Prije no što će sići do prostorija u prizemlju, na razini ulice, u kojima je bio smjestio ordinaciju, kapnu na dlanove nekoliko kapi pomade s mirisom mošusa i prstima sa strane zagladi tamnu kosu.
Kada je par ušao u sobu, Ravell ustade iza pisaćeg stola od mahagonija da ih pozdravi. S obzirom na razgovor s Erikinim bratom za vrijeme vožnje kočijom do groblja, nije očekivao da će prema njezinu mužu osjetiti ikakvu posebnu toplinu. No, od trenutka kada je prošao kroz vrata, Peter Myrick tako je očevidno zračio optimizmom da je Ravell osjetio naklonost prema njemu. Peter je bio rafiniran muškarac, a ipak se doimao kao nemiran đačić.
Poput radoznala djeteta, Peter se ogledavao po uredu, smjesta spazivši ono što ga je zanimalo.
»Vidim da imate plavog morfa!« progovori naglaskom koji se nepogrešivo prepoznavao kao britanski. Uze povećalo s Ravellova pisaćeg stola i stade proučavati tri staklene kocke. U svakoj se nalazio drukčiji leptir prekrasnih boja i izuzetne veličine.
»Jeste li ih sami uhvatili?«
Ravell kimnu.
»Jedan moj prijatelj ima kokosovu plantažu na otoku u Južnoj Americi. Životinjski svijet je tamo veličanstven.«
»A ovo?« pokaza Peter Myrick na uokvirenu fotografiju anakonde sklupčanu na mangrovu stablu. »To je s istog tog otoka?«
Ravell kimnu.
»I mene oduševljavaju životinje«, reče Peter. »Jednom ću vam pokazati svoje zbirke i svoj mali zvjerinjak.«
Erika Myrick (odnosno mezzosopranistica Erika von Kessler, kako je bila poznata kao pjevačica) ušla je u ured držeći se isto onako ponosno kao i onoga dana, sjećao se Ravell, kada se pojavila na groblju. Svejedno, danas je izgledala posve drukčije, natečenih kapaka i stisnutih očiju, kao da je prije dolaska ovamo plakala. Kada se zamišljeno smjestila u naslonjač, Ravell se prisjeti i svega ostaloga što mu je Gerald von Kessler povjerio tijekom vožnje s pogreba. (»Kod Petera se to pretvorilo u fiksaciju, zbog
čega moja sestra trpi. Da nema tako veličanstven glas, sve bi je to dosad već potpuno uništilo. Glazba ju je spasila.«)
Peter Myrick ukratko mu je iznio povijest njihovih napora da začnu dijete. Sad su već šest godina u braku. Spomenuo je porodničare koje su prethodno konzultirali – sve samu zrelu gospodu, poznate specijaliste.
Da bi ih uvjerio kako im može ponuditi nešto novo, Ravell im spomenu svojeg mentora na hardvarskom Medicinskom fakultetu. Njih su dvojica bili zajedno osmislili niz posebno otmjenih pomagala koja su počinjala donositi zanimljive rezultate.
»Možda ste čuli za glasovitog doktora Simsa? Neki ga nazivaju ‘ocem modernog porodništva’. Moj mentor je bio Simsov student.«
»Kontoverzna figura je bio taj Sims«, reče Peter.
Ravell kimnu. Sims je bio briljantan, ali su ga mnogi doživljavali kao pretjerano smiona.
»Potpomognuta oplodnja još je uvijek...« oklijevao je Ravell. »Pa, recimo da na tome treba raditi s krajnjom diskrecijom. Malo ljudi treba o tome znati bilo što drugo osim rezultata...«
Peter i Erika kimnuše s razumijevanjem. Mirnim tonom Erika je odgovarala na pitanja o svojim menstrualnim ciklusima. Svaki ginekolog koji ju je ikada pregledao čini se da je njezin reproduktivni sustav smatrao zdravim i bez osobitosti.
Ravell spusti pero i okrenu se k Peteru sa sugestijom pred kojom bi mnogi muškarci redovito ustuknuli.
»U ovakvim slučajevima uobičajeno je ispitati i uzorak suprugovog sjemena.«
Peter se nasmija, kratkim i naglim smijehom koji je zvučao poput kašlja.
»Uvjeravam vas da nas moja muževnost ovdje ne treba zabrinjavati...«
»Moglo bi pomoći pri boljem uvidu.«
»To neće biti potrebno«, prekriži Peter nogu preko noge.
Ravell je znao kada treba poštovati muškarčevo dostojanstvo pa, umjesto da nastavi raspravu, povede Eriku von Kessler hodnikom do ambulante. Inače je svježe uškrobljenu plahtu na stol za pregled stavljala medicinska sestra, ali danas Ravell za pacijenticu pripremi stol kao da joj pripravlja krevetić. Ona iz golubinje sive toke izvuče iglu koja ju je pridržavala i spusti šeširić na stolac, a onda zagladi pompadur frizuru.
»Čuo sam vas kad ste pjevali na stričevom pogrebu«, reče Ravell. »Poslije mi je zvuk vašeg glasa danima ostao u uhu. Bilo je tako... tako...«
Ona se sa zanimanjem okrenu k njemu.
»Volite li operu?«
»Moj otac se školovao za baritona, ali je od toga odustao prije nego što sam se ja rodio. Vodio je veliku farmu u Africi. Kad sam bio malen, često je pjevao arije iz Figara, a ja sam plesao oko njega i lupao po zidovima.«
Eriki von Kessler usne se razdvojiše u slabašnom osmijehu.
Medicinska sestra stajala je kraj njih za vrijeme pregleda. Posegnuvši pod skute njezine haljine i započevši s palpacijom, zadrža pogled nepomično na njezinu, kao što je bio navikao činiti kako bi se pacijentica osjećala sigurnom da liječnik neće zavirivati u njezine intimne dijelove. Oči su joj bile plavosive i činile su se dubljima zbog ljubičastih sjenki ispod donjih trepavica. Za razliku od većine žena, ležala je potpuno opušteno. Maternica joj je bila malena – ništa neuobičajeno za sitnu ženu ‒ i nagnuta prema naprijed. Jajnici su bili zdravi, a njihov položaj normalan. Ravell upre oči u njezine i zadrža ih tako sve dok ona ne zabaci glavu prema stropu, kao da joj se uzvratiti mu pogled čini previše prisnim. Nakon pregleda sestra izađe iz sobe, a Ravell uhvati Eriku von Kessler za ruku i pomože joj da uspravno sjedne na ležaju. Kosa
joj se bila izvukla iz punđe, a tamne se kovrče kao pjena izlile po zatiljku. Osjeti dašak sapuna s mirisom jorgovana.
Kada se okrenuo da ode, Erika von Kessler ga zazva: »Sve je to beskorisno, znate. Moj muž vam je prešutio da smo svaki postupak koji biste nam mogli predložiti već prije prošli –bezbroj puta. Ovo je«, ozbiljno izjavi, »za mene kraj. Za mene je to kraj svega.«
Tjeskoba u njezinim riječima u njemu izazva nemir.
Svejedno, pristala je te zime, zajedno s mužem, dolaziti na redovite tretmane u ambulantu. Ravell je zajamčio Peteru da će se njegov privatni život poštovati; u času kada preda uzorak, njegovo će sjeme brzo biti injicirano u njegovu ženu i nitko neće neovlašteno dirati u dragocjenu supstanciju.
I tako se, dvaput tjedno, Peter povlačio u komoricu bez prozora gdje ga je čekao album s fotografijama snimljenim u nekom pariškom bordelu. Kada bi završio, Peter Myrick bi pokrio staklenu posudicu s uzorkom i ostavio je u sobici. Potom bi požurio na ulicu gdje bi ga čekala kočija, već otvorenih vrata, a onda ga odvezla odande uz zvuk kotača koji se kotrljaju po kaldrmi. Kao uvoznik tekstilnih postrojenja iz Bradforda u Engleskoj za tkaonice u Novoj Engleskoj, te isto tako i uvoznik egipatskog pamuka, Peter je mnogo putovao. Bio je čovjek u stalnoj žurbi, zadužen za nadgledanje mnoštva transakcija.
Kada bi Peter tako izjurio, doktor Ravel bi, dvaput tjedno, dovršio postupak s njegovom ženom. Morala je pola sata ležati podignutih nogu, koljena i listova poduprtih jastucima i osloncima, kako bi se sjemenu njezina muža omogućilo da prodre u nju.
»To je beznadno«, svaki bi put rekla Ravellu.
»Bojim se da možda kani okončati život.« Žena doktora Geralda von Kesslera sjedila je u Ravellovoj ordinaciji. Zabrinuta je
ženica na šeširu imala jednako zgnječene ljubičice kao i onoga dana na groblju. »Nešto će se užasno dogoditi s mojom zaovom, sigurna sam u to.«
»Zbog čega to mislite?«
»Erika me pitala: ‘Kad bih učinila nešto što bi strahovito povrijedilo obitelj, biste li ti i Gerald ikad u srcu našli načina da mi oprostite?’ Raspituje se o oporukama, kaže da želi srediti sve svoje financije. Darovala je svu svoju garderobu, sve one krasne haljine, uz riječi da joj više neće trebati. Zabrinuta je zbog toga što će joj sobarica ostati bez posla. Čak me pitala: ‘Ako se meni nešto dogodi, obećaješ da ćeš Annie naći drugo mjesto?’«
»Hvala vam što ste mi to rekli«, kaza Ravell.
Izađe iz sobe, potresen, i zastade kraj vrata u hodniku da bi se pribrao. Svojevremeno je bio upoznao pacijenticu koja je pod sličnim okolnostima počinila samoubojstvo. Dogodilo se to u doba dok je još bio student medicine, radeći kao asistent uz drugog porodničara. Ravell nikada nije zaboravio kako se radosnom činila ta žena onoga dana kada će dići ruku na sebe. Kada se mimoišao s njome na stubištu, osmjehnula se i obratila mu se imenom. Dok je izlazila iz zgrade, podigla je ruku i kićeno mu domahivala te ju je čuo kako se oduševljeno sa svima pozdravlja – sa sestrom, glavnim liječnikom, drugim pacijenticama i poznanicama iz čekaonice.
Ona čudnovata Radost. To mu se najviše zadržalo u sjećanju. Kasnije mu je jedan drugi liječnik objasnio da se kod suicidalne pacijentice najednom može javiti ushićenost, odmah pošto donese odluku o samoubojstvu, jer misli da će se ubrzo osloboditi svega što joj uzrokuje patnju i muku. U oproštajnom pismu svojem mužu jadna je žena napisala: Nisam ti mogla podariti djecu koju si toliko silno želio pa mi se jedino čini poštenim podariti ti slobodu da se ponovo oženiš, sretnije i plodonosnije... Kada bi Erika izgubila
život zbog toga, Ravell je znao da bi na vijest o tome oslijepio od žaljenja. Nikada ne bi iz misli otjerao tu tamu.
Kada je Erika sljedeći put došla, Ravell nakon pregleda stade u stranu.
»Znači, dobili ste mjesečnicu«, reče.
Toga je jutra, priznala je Erika, pred mužem sakrila krvlju umrljano donje rublje.
»To vi recite Peteru«, kaza Erika Ravellu. Od gorčine joj crte lica postadoše oštrije. »Već sam umorna od razočaranja na njegovom licu.«
Toga mu je dana ona bila posljednja pacijentica. Ravell je zamoli da, pošto se odjene, dođe u ambulantu. Pacijentici uvijek treba tegobno dugo vremena da uredi donje rublje i izađe na kraj s nizovima puceta, razmišljao je, prije no što bude spremna s uobičajenom otmjenošću izaći iz sobice za odijevanje.
Za tih nekoliko minuta i sam pođe u kupaonicu, dobro opra ruke i osuši ih. Malena se kupaonica činila usamljeničkom poput samostanske ćelije. Snažno zategnu slavine za vruću i hladnu vodu da bi zaustavio krupne kapi što su kapale u porculanski umivaonik. Dok je prstima popravljao tamni brk, pitao se što li će joj reći.
U zrcalu se zagleda u vlastitu sliku – vitak muškarac, niži od većine ostalih s kojima se mimoilazio na ulici. Govorkalo se kako bi ga se, samo da ne nosi skupo odijelo, moglo zamijeniti za kakva arapskog šeika ili Tatarina. Najistaknutije na licu bile su mu oči – tamne kao i očeve, zamišljene, duboko usađene.
»Upravo zbog tih vaših očiju«, rekla mu je svojevremeno jedna žena, »ljudi su vam voljni sve povjeriti.«
Svaka je žena, svaka pacijentica, bila tajna za sebe. Trudio se slušati sve dok na ženinu licu ne bi vidio kako jad blijedi ili se suze
suše. Mnogo je ovisilo o njihovu pouzdanju u njega. Neke su mu pričale o tome kako drhte pod težinom muževa tijela uklanjajući se i izmičući bračnim dužnostima kad god to mogu.
Kada bi mu se poneki rijetki suprug obratio tražeći savjet, Ravell bi mu pokazao dijagrame i bez okolišanja objasnio važnost ženina užitka. Ponekada je morao strogo opomenuti i ženu, pitajući: Kako uopće očekujete da ćete imati djece ako vaš muž, poželi li vam doći u spavaonicu, uvijek nailazi na zatvorena vrata?
Začu kako se otvaraju vrata u hodnik. Kada se vratio u ambulantu, Erika je već bila ondje i šetkala uokolo. S njegova je pisaćega stola uzela prozirnu kocku s velikim modrim morfo leptirom uhvaćenim u staklenu klopku i podigla je prema svjetlu prije no što će je opet spustiti na stol. Onda je dohvatila povećalo. Postavivši ga na sredinu nad vlastitim dlanom okrenutim nagore, piljila je u crte na njemu.
»Pokušavate sami sebi gledati u dlan?« zapita on.
Erika grubo odmahnu glavom i odloži povećalo, kao da ne vjeruje u hiromantiju. Njezin je nemir bio prevelik da se zadrži unutar zidova njegove ambulante. Ona glasno uzdahnu.
Kada je Ravell sjeo za stol, ona se smjesti na stolac nasuprot njemu.
»Smijem li vam postaviti jedno osobno pitanje?« reče on. »U ovom je važan ženin stav... Je li želja da postanete majka vaša ili samo Peterova...?«
Sklopivši oči na trenutak, ona ih ponovo otvori i progovori s oštrom odlučnošću.
»Isprva sam željela dijete više od bilo čega drugog«, reče, »ali sam s vremenom naučila da ne želim ono što ne mogu dobiti.«
Izgledala je slatko i svečano dok je to govorila. Ravell ju je pomno promatao. Odavno je bio otkrio da će mu pacijentica, ako
je ne prekine, nego je pusti da priča, otkriti koješta što možda krije od bliske prijateljice ili zaove. Erika, međutim, više ništa ne reče.
Nagnu se prema njoj oslanjajući se podlakticama o stol.
»Erika, ima ljudi koji se brinu zbog vašeg duševnog stanja.«
Ona se zagleda u nj, a potom pogleda prema zatvorenim vratima. Očito je postojalo nešto što je pazila da ne oda.
»Vjerojatno vas čeka još mnogo pacijentica«, reče.
Stade je uvjeravati da mu je ona posljednja pacijentica toga dana, da upravo sada ima dovoljno vremena za savjetovanje, no ona ustade i poče zakopčavati dugačku purpurnu pelerinu.
Ne bi li je zadržao, Ravell stade između nje i vrata.
»Nemojte poduzimati ništa drastično... hoćete li mi to obećati?« kaza.
Bila je visoka koliko i on, plavosive oči gledale su ravno u njegove, a ponosni se vrat još više izvio.
»Moj život pripada samo meni«, reče. »Mogu s njim učiniti što god me volja.«
Je li već u mislima uvježbala sablasni čin? U tami trenutka pokuša s uvjeravanjem naslijepo.
»Sve će sretno završiti, Erika. Siguran sam u to.«
»Ne vjerujem vam«, reče mu i on se odmaknu ustranu kada ona posegnu za kvakom.
Čas prije no što će se okrenuti od njega, jasno vidje kako joj u očima zabljesnuše suze. Čvršće prikupivši oko sebe vunenu pelerinu, ona stupi u hodnik, a kada se otvoriše ulazna vrata, studeni zrak puhnu Ravellu u lice, podižući mu kosu na ovratniku. Nije je mogao izbaciti iz misli još dugo nakon što je izašla u zimski dan. Dugo nakon što su zvonca nanizana iznad vrata zazvonila, a sama se vrata zalupila, vidio je kako joj rub tamnopurpurnog ogrtača leluja iznad potpetica.
adrienne mc donnell
Mjesec nad Firencom
kraljice ljubavnih romana
Godina je 1903. Doktor Ravell mladi je porodničar, bivši harvardski student, kojega je njegova reputacija da bračnim parovima može pomoći da dobiju dijete pretvorila u zvijezdu u usponu. Među njegovim pacijenticama nalaze se žene iz svih slojeva bostonskog društva, no osjeća se posebno polaskanim kada mu se obrati slavna liječnička obitelj s molbom da se prihvati liječenja jedne od njezinih pripadnica. Erika von Kessler lijepa je i ambiciozna operna pjevačica koja već godinama uzaludno nastoji zatrudnjeti. Liječnikova naklonost prema njoj jača, no njegov se način liječenja pokazuje bezuspješnim, a Erikin očaj sve više raste. U međuvremenu se Erikin muž Peter dokazuje kao oduševljen i smion čovjek, spreman da se upusti u pustolovinu i izloži opasnosti. No, kada doktor Ravell na sebe preuzme golem rizik koji bi mogao u pitanje dovesti čak i njegovu blistavu karijeru – a riječ je o tajni koju nikome ne može povjeriti – ta će odluka izmijeniti snove i sudbinu svih junaka ove priče.
www.mozaikknjiga.hr 149,00 kn
ISBN 978-953-14-1199-8