Michelangelo

MICHELANGELO

Fabio Scaletti

MICHELANGELO

Michelangelo

500

Za izdavača: Bojan Vidmar

Glavni urednk: Zoran Maljković

Urednica: Aleksandra Stella Škec

S talijanskoga prevela: Josipa Lulić

Redaktorica: Josipa Alviž

Lektorica: Biserka Sinković

Grafička urednica: Marija Morić

Copyright za ilustracije

© Guvernatorat Države Vatikanskog Grada - Uprava Vatikanskih muzeja. Sva prava zadržana – Fotografije Carlo Vannini i Ghigo Roli - Produkcija: Gianni Grandi: 7, 8, 187, 188 – 189, 190 – 191, 192 – 193, 194 – 195, 196 – 197, 198 –199, 200 – 201, 202 – 203, 204 – 205, 206 – 207, 208, 209, 210, 211, 212, 213, 214, 215, 216, 217, 237, 240 – 241, 242 – 243, 244, 246 – 247, 248, 249, 250 –251, 252, 254 – 255, 256 – 257, 258 – 259.

Naslovnica: Daniele da Volterra, Portret Michelangela, oko 1544., ulje na dasci, 88,3 x 64,1 cm, New York, Muzej Metropolitan © Gift of Clarence Dillon, 1977.

Izdavač Scripta Maneant spreman je urediti eventualna prava za reprodukciju slika čije izvore nije bilo moguće utvrditi.

ISBN: ISBN 978-953-14-2729-6

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1061453.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Uvod

Majci i ocu, mojim divovima

Ne pretjerujemo kad kažemo da je Michelangelo Buonarroti (1475. – 1564.) najveći umjetnik svih vremena: on je svojim djelima lijepe umjetnosti, to jest slikarstva i kiparstva, dosegao vrhunce formalne kvalitete i duhovnog sadržaja kojima se nitko drugi nije približio. Ta su djela osmišljena i izvedena u potpunoj samoći – nije podnosio pomoć, a kad bi za nešto i zadužio pomoćnike, smjesta bi ih otpustio – te u muci i entuzijazmu kreativnog procesa, a ne zaboravimo da je uz to bio i plodni izumitelj na području arhitektonskih oblika. Među drugim umjetničkim zvijezdama, Rafael i Caravaggio, primjerice, bili su iznimni slikari, no nikada se nisu okušali u skulpturi, dok je sam Leonardo, genij svih genija, svojom slikarskom polovicom Michelangelu parirao, ako ga nije i nadmašio, ali je drugom polovicom bio izumitelj i filozof, te se ne može uvrstiti u kategoriju čistih umjetnika. S Michelangelom je renesansa

doživjela svoj umjetnički vrhunac, do te mjere da se njen kraj često obilježava datumom njegove smrti, s kojom se zaključuje epoha dominacije pojedinca koji je, oslanjajući se na vlastite snage, želio upoznati i upravljati stvarnošću, bez obzira na to radi li se o upravljanju svijetom (kao što je slučaj za filozofe i znanstvenike), društvom (za političare) ili materijom (za umjetnike). Michelangelo se navikao na grandioznu misao, te joj se uticao kako u društvenim odnosima, postavljajući se ravnopravno s najvećim ličnostima epohe, uključujući pape, tako i u vlastitom zanatu, još od trenutka kada se kao dječak vratio u očevu kuću u ulici Bentaccordi, te započeo, ne bi li se oporavio od smrti svog zaštitnika Lorenza Veličanstvenog, izradu Herkula visokog dva metra, ili kada je, kao mladi umjetnik, isklesao Davida, ili pak kad je, kao zreli i priznati umjetnik, naslikao impozantne figure u Sikstini. Puno nam otkriva epizoda koju donosi Condivi (1553.), a koja ga prikazuje kako šeće planinama Carrare i bira mramor, uronjen u san klesanja kolosa koji bi se vidio s mora. Što se tiče skulpture, njegovo djelo, u čijem se stilu prožimaju snažna i mučna osobna vizija s jasnim tradicijama klasicizma i naturalizma, odlikuje se snagom i vitalnošću, dok istovremeno ne zaboravlja na osnovnu ravnotežu forme, niti negira linearnost i jednostavnost obrisa, tako da su figure, iako ostavljaju dojam pokreta, uvijek upisane u jasan profil, kao da su unaprijed prepoznate u

(Nasuprot) Michelangelo, Ignudo kraj Noine žrtve, 1509., Vatikan, Sikstinska kapela. (Cjelina na str. 202 i 203)

(Nasuprot)

Michelangelo, Delfijska Sibila, 1509., Vatikan, Sikstinska kapela. (Cjelina na str. 210)

bloku. Stoga se ne čini neobičnim to što je, prema jednoj prenesenoj izjavi, držao da je dobra skulptura ona koja se može dokotrljati s vrha planine a da se pritom ne razbije, čime se podcrtava ideja da je ono što strši iz idealne osi rotacije nepotrebno i može se eliminirati. Izobličenja figura u slikarstvu impliciraju superiornu viziju savršenog tijela, oslobođenu prirodnih granica, personifikaciju božanskog duha u ljudskom obliku. Uvijek se kreću unutar okvira proporcija idealne ljepote koja, premda nije lišena senzualnih implikacija, ostaje upečatljiva zbog savršenstva anatomskog prikaza, ploda nedostižne inventivne i tehničke virtuoznosti. Arhitekturu Michelangelo shvaća kao sukob mase i energije, domenu kiklopski

napetih sila. Skulptura i slikarstvo, koje predstavljaju vizualne metafore stvarnosti – kao što je glazba njena zvučna, a književnost konceptualna

metafora – nude nam mogućnost da vidimo drugačiji svijet, sačinjen od osobnih i neponovljivih doživljaja, talenata, metoda, misli, uvjerenja, snova, osjećaja, žudnji, strahova, briga, pa čak i tajni: Michelangelovo kiparstvo i slikarstvo otvaraju nam prozor u njega samoga. Neizmjerni sikstinski diptih, sačinjen od Svoda i Posljednjeg Suda, jedan je od najvećih izraza ljudskog uma, apsolutno remek djelo koje je promijenilo povijest umjetnosti. Srećom pa se naš umjetnik nije smatrao slikarom.

Fabio Scaletti

Michelangelo

Michelangelo kipar

Prvi Pok Ušaji iz k Uc e BUonarroti

Bitka kentaura i Madonna della Scala

Dok je Michelangelov otac Lodovico želio da mu sin postane učenjak ili odvjetnik, on se, iskreno i neumoljivo, osjećao kao kipar, čak i više nego slikar. Uz nekoliko iznimaka (i to kakvih, primjerice Sikstinska kapela, posebno pogledamo li gore i naprijed pri ulasku), ne može se reći da nije imao pravo, jer je tek u titanskoj borbi s mramornim blokom umjetnik najbolje iskazao strast prema oblikovanju; mogao je vlastitim rukama bićima udahnuti život − novi demiurg, udarcima dlijeta oslobađao ih je od materije koja ih je zarobljavala. Bića oblikovana idejom koja, prema učenju neoplatonističke filozofije kojom je bio protkan firentinski dvor Lorenza Veličanstvenog, njegova časnog mecene, nastanjuje artifexov um, te koja je svoj prvi prijevod našla u crtežu, esencijalnoj poveznici svjetova kojom se rađa umjetničko djelo, oruđu kojim je Buonarroti vladao kao malo tko.

Dosljedni protagonist Michelangelove umjetnosti jest čovjek, uvijek shvaćen u jedinstvu duše, njezinih nevolja i patnji, i tijela, uzvišenog u snazi i ljepoti, božanskim simbolima. To se vidi u Michelangelovu prvom sa sigurnošću atribuiranom djelu, nekoj vrsti manifesta za ona koja će slijediti. Riječ je o reljefu Bitka kentaura, koji se čuva u Firenci, u Kući Buonarroti, palači nedaleko od crkve Santa Croce (gdje je veliki umjetnik pokopan), kući koju je posjedovao njegov nećak, i koja je prije više od tri stoljeća postala muzej koji čuva niz arhitektonskih studija te crteže figura. Michelangelo je spomenuti reljef načinio sa sedamnaest godina, tek nekoliko godina nakon što je napustio Ghirlandaiovu radionicu. Taj je majstor, prema Giorgiu Vasariju (1550. i 1568.), rekao “Taj zna više od mene”− za vrijeme posjeta palači Medici uz česte posjete vrtovima sv. Marka, ispunjene antičkim mramornim skulpturama gdje su se skupljali humanisti poput Marsilija Ficina, Pica della Mirandole, Luigija Pulcija, Cristofora Landina i Angela Poliziana (koji je vjerojatno Michelangela i nadahnuo za temu iako su o njoj već prvi biografi dvojili – je li riječ o Ovidijevoj otmici lapitskih žena ili o Herkulovoj borbi s njima) i umjetnici, poput kipara Bertolda di Giovannija, Donatellova sljedbenika. U visokom su reljefu prikazana naga isprepletena tijela − to je prvi put da se ratnici prikazuju potpuno bez odjeće − čija je osnovna funkcija postići različita skulpturalnosvjetlosnih

(Nasuprot)

Michelangelo, Bitka kentaura (ili Kentauromahija), oko 1492., mramor, 80,5 x 88 cm, Firenca, Kuća Buonarroti, inv. br. 194. Likovi izrađeni u mramoru koji je umjetniku pribavio Lorenzo Veličanstveni različito se tumače: u ćelavoj i bradatoj figuri krajnje lijevo možemo, prema opisu iz Plutarhova teksta, prepoznati grčkog kipara Fidiju (a možda i skriveni Buonarrotijev autoportret), dok je figura u donjem kutu, u sjedećem položaju i možda ranjena, u novije vrijeme tumačena za proturatni simbol. (Detalj na str. 12)

rješenja. Pretpostavlja se da su se ta rješenja razvijala naknadno, s obzirom na različite stupnjeve njihove dovršenosti (kao anticipacija poznate mikelanđelovske nedovršenosti, koja je više bila vrijednosna težnja nego kontingentno stanje) i na činjenicu da je ploča sve vrijeme ostala u posjedu

(Nasuprot)

Michelangelo, Djevica s Djetetom i puttima (ili Madonna della Scala), oko 1490., mramor, 56,7 x 40,1 cm, Firenca, Kuća Buonarroti, inv. br. 190. Stubište koje povezuje ljudski svijet s onim božanskim simbolički se sastoji od pet stuba, kao što i Marijino ime u talijanskom i latinskom ima pet slova. Ona je ovdje prikazana u profilu, kao na antičkim pogrebnim stelama, usmjerena na Dijete, a leđa joj Michelangelo prikazuje tipičnom atletskom plastičnošću. (Detalj na str. 18 i 19)

autora (i njegovih nasljednika, sve dok sredinom 19. stoljeća zbirka Buonarroti nije predana gradu Firenci).

Djelo se prvi put spominje u pismu iz ožujka 1527. godine koje je Giovanni Borromeo poslao Federicu Gonzagi, a u kojem se nada da će “dobiti jedan prikaz nagih figura u borbi, u mramoru, koji je počeo veliki gospodin, ali nije ga završio”, i sudi kako je to „prekrasna stvar, ondje je više od 25 raznih glava i 20 tijela, i u raznim su položajima...”.

Nedavno je najčešće spominjanim modelima za ovaj reljef, poput antičkih sarkofaga i ploča propovjedaonica Nicole i Giovannija Pisana, dodana skulptura Tri satira (privatna zbirka; kupljena 2010. godine na dražbi kuće Sotheby’s Antiquities

New York za oko 3,5 milijuna dolara), antička mramorna grupa koja je, nakon što je 1489. godine otkrivena u jednom iskapanju brda Viminala u Rimu, odmah ušla u zbirku Lorenza Medicija.

Kronološki, Kentauromahiji bi, makar za malo, trebala prethoditi Madonna della Scala ( Bogorodica od stubišta, tako nazvana jer se u ovoj temi Marija predstavlja kao Scala coeli − nebeske stube, odnosno poveznica neba i zemlje), koja se također danas nalazi u Kući Buonarroti. Taj vrlo plitki, spljošteni reljef, (takozvani stacciato) podsjeća na Donatellov stil, ali s „više elegancije i disegna (crteža, ali i ideje, plana, kompozicije, op. prev)”, kako to precizira Vasari, Michelangelov gorljiv pristaša koji mu je posvetio najduže poglavlje svojih Života, kako u

prvom izdanju iz 1550. godine, dok je umjetnik još bio na životu, tako i u novom, revidiranom i proširenom izdanju iz 1568. godine (Buonarroti drži, uz ostalo, rekord u tome što je jedini zapadni umjetnik prije 17. stoljeća kojemu su za života posvećene čak tri biografije: Vasarijevoj je prethodila Gioviova, oko 1527. godine, a slijedila ju je Condivijeva iz 1553. godine).

Reljef, koji je 1617. godine Cosimo II. vratio Buonarrotijima nakon što ga je 1566. godine

Michelangelov nećak darovao Cosimu I. Mediciju, neki stručnjaci nisu pripisivali majstorovoj ruci, nalazeći slabosti u proporcijama i pojedinim detaljima, kao što su Marijine noge i ruke. No, danas ne postoje sumnje u autorstvo: posebice zbog ikonografske novine u kojoj ova Madonna lactans gotovo odmiče pogled od Djeteta, do te mjere da je moguće zamisliti kako je u to upisano neko podsvjesno značenje, motivirano činjenicom da Michelangela vlastita majka nije dojila, nego ga je bila povjerila dojilji iz Settignana, ženi i kćeri kamenorezaca, te zbog malih figura bez krila na stubama i iza Djevice, više putta nego anđela, koje prostiru platno, kao predviđanje smrti na križu i Kristova pokrova.

Prvom Buonarrotijevom skulpturom zapravo bi se trebala smatrati Faunova glava , o kojoj opsežno piše Ascanio Condivi (1553.), umjetnikov učenik i urednik biografije koju je on sam diktirao ili barem kontrolirao, u anegdoti prema kojoj je,

kada je Lorenzo Veličanstveni prigovorio da staro lice poput onog prikazanoga ne može imati sve zube, umjetnik, tada otprilike četrnaestogodišnjak, “izvadio svojem starcu jedan od gornjih zuba, bušeći desni kao da ga vadi s korijenom”. Međutim, ovaj je iznimni debi, koji je autoru priskrbio pristup kući Medici, izgubljen. Nisu urodili plodom pokušaji da ga se prepozna u nekim komadima iz Nacionalnog muzeja Bargello u Firenci (u Faunovoj maski, koja je nestala nakon što su je u posljednjem svjetskom ratu otele njemačke postrojbe) ili u takozvanom Crvenom Marsiji iz Galerije Uffizi, skulpturi iz 1. st. pr. Krista, čiju je glavu mladi Michelangelo imao čast restaurirati.

jedino Pot Pisano remek-djelo

Pietà iz svetog Petra

Uz Pijanog Bakha i oltara Piccolomini, bankar Jacopo Galli vezan je i za druge dvije

Michelangelove skulpture, jednu čija vjerodostojnost nikada nije bila dovedena u pitanje, i drugu koja još izaziva rasprave među stručnjacima.

Što se tiče prve skulpture, Galli je jamac ugovora koji je umjetnik sastavio s kardinalom Saint

Denisa, Jeanom Bilhèresom de Lagraulasom, veleposlanikom francuskog kralja, za izvedbu Pietà za kapelu sv. Petronile u staroj bazilici sv. Petra (u novoj se crkvi, nakon raznih premještanja koja su je dovela u staru sakristiju i sikstinski kor, nalazi u kapeli Raspeća od 1749. godine).

Sve osvajaju glatkoća mramora, monumentalnost kompozicije, nježnost pokreta, čista duhovnost bola, prikazana bez suza, krikova i grčenja lica te savršenstvo anatomije i ljepota lica koja ljudske oblike pretpostavlja božanskom misteriju, iako prigovaraju pretjeranoj mladosti Djevice. Tu optužbu,

(Nasuprot)

Michelangelo, Pietà, 1498. − 1499., mramor, visina 174 cm (195 cm s bazom), širina 166 cm, dubina 103 cm, Vatikan, bazilika svetog Petra. Potpisano na lenti koju nosi Bogorodica: „MICHAEL. AGELUS BONAROTUS

FLORENT [INUS] FACIEBAT”. Nježnost Djevičina lica navela je neke da pomisle kako je u njega autor utisnuo sjećanje na vlastitu majku koju je rano izgubio. (Detalji na str. 46 i 47)

m ajstorsko djelo

Svod Sikstinske kapele

Slika koja nadmašuje ljudske dimenzije, nadljudska, čak i božanska, ako se to može reći za djelo proizašlo iz uma i ruku smrtnika, Svod Sikstinske kapele u Vatikanu je par excellence remek djelo Michelangela Buonarrotija. S gledišta intelekta promijenilo je razmišljanje umjetnika idućih generacija i uvjetovalo njihov umjetnički rad, a s moralnog gledišta pokazalo snagu čovjeka koji je uspio sam u ljepotu zaogrnuti stotine i stotine četvornih metara radeći gotovo okrenut naglavce na dvadeset metara visine. Taj je svod tako majstorski izveden da se moramo zapitati nije li se ono čudo slavnog Božjeg dodira prsta prvog čovjeka, trenutak koji određuje cijelu kompoziciju, zapravo odnosilo na kist koji je naslikao taj stvaralački dodir i sve ono što se oko njega nalazi.

Bio je svibanj 1508. godine kada je papa Julije II. della Rovere uspio uvjeriti Michelangela, koji

(Str. 188 i 189) Michelangelo, Svod, 1508. ‒ 1512., freska, približno 40,9 x 13,4 m, Vatikan, Sikstinska kapela. Svod su opisali Condivi (1550.) i Vasari (1550. i 1568.). Hvalili su njegovu ikonografsku inovativnost (spaja neoplatonističke i poganske motive s biblijskima), prirodnost ekspresije ljudskog lika, umijeće perspektive (iluzijom je proširio zaokruženost svoda), crtačku vještinu i izvedbenu bravuru. Michelangelo ga je potpuno oslikao u 520 dana (dijelovi zida pripremani su usput), na pokretnim skelama pričvršćenima uza zid, koje je sam osmislio. Rad je napredovao zdesna na lijevo, od ulaznoga do oltarnoga zida, odnosno gledajući devet slika s Pričama iz Postanka, redoslijedom obrnutim od onoga u kojem se pojavljuju u Svetom pismu. (Detalj nasuprot)

se osjećao i nazivao isključivo kiparem, da oslika oko tisuću četvornih metara bačvastog svoda (što je oko 40 x 30 m u tlocrtu). U to je vrijeme svod bio ukrašen jednostavnim plavim nebom sa zvijezdama, rad Piermattea d’Amelije. Svod je natkrivao papinsku kapelu koju je dao sagraditi naručiteljev stric, papa Siksto IV. (odakle i ime Sikstini).

Projektirana je prema modelu Salomonova hrama u Jeruzalemu, a 1481. – 1482. godine na bočnim je zidovima dobila freske koje prikazuju cikluse o

Kristu i Mojsiju (prefiguraciji Krista). Njih su potpisali veliki toskanski i umbrijski umjetnici poput

Botticellija, Perugina, Signorellija, Ghirlandaija, Cosima Rossellija i drugih. Dana 31. listopada 1512. godine veliki je Svod , grandiozno arhitektonsko djelo koje se sastoji od iluzionističkih pilastara, lukova, medaljona i okvira s prizorima stvaranja svijeta i čovjeka u ključu kršćanskog spasenja, na koje svi likovi upućuju, bio spreman na svečano predstavljanje. Rad je trajao četiri

Michelangelo, Odvajanje svjetlosti od tame, 1511., freska, 180 x 260 cm, Vatikan, Sikstinska kapela. Prvi prizor narativnog slijeda Priča iz Postanka, ali posljednju koju je Buonarroti naslikao, predstavlja Boga Oca koji, „paleći” svjetlo, stvara svemir: razdvaja svijetle mase od

tamnih, što u neoplatonističkoj ideji može upućivati na kontrast Dobra i Zla. Stvoriteljev položaj tijela vrlo je sličan onome s umjetnikove autokarikature: on sebe crta neudobno ispruženog, upravo dok slika Svod, poistovjećujući tako božansko djelo stvaranja s onim vlastitim.

Turn static files into dynamic content formats.

Create a flipbook