Mali princ

Mali princ ANTOINE DE SAINT-EXUPÉRY

Antoine de Saint-ExupĂŠry

Mali princ S autorovim ilustracijama Preveo Ivan KuĹĄan

c n i r p Mali ati u svim

Želiš uživ koje a m i j n e đ a iznen utem p a g i j n k skriva ti? s o n r a v t s uvećane

1

ZM I PREU ACIJU PLIK A U L ATN B E SP

POVEĆ

2 A J S TR

A NI C U

DBesplatno preuzmi aplikaciju AR na www.books2ar.com/epc Možeš to također učiniti putem:

Koristi se aplikacijom kako bi povećao stranice u knjizi ondje gdje se nalazi ova ikona:

Allí donde veas uno de estos iconos en pantalla, podrás interactuar.

3.

V I SE !

I Z A BA

3

Kako bi znao gdje moraš dotaknuti, pritisni ikonu i pojavit će se strelica koja to pokazuje.

Kako bi znao kamo trebaš povući, pritisni ikonu i pojavit će se strelica koja to pokazuje.

Pritisni za početak igre.

Uživaj gledajući kako stranice oživljavaju i otkrij slike koje se ne nalaze na otisnutoj stranici.

SadrĹžaj u AR:

Glazba Igre Svijet maloga princa u 3D i joĹĄ puno toga

Antoine de Saint-Exupéry MALI PRINC Naslov izvornika Le Petit Prince © za prijevod Ivan Kušan i Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb, 2016.

Za nakladnika Bojan Vidmar Glavni urednik Zoran Maljković Preveo Ivan Kušan Ilustracije Antoine de Saint-Exupéry Urednik Zoran Maljković Diseño: Lídia Estany para iScriptat Maquetación, compaginación y preimpresión: iScriptat Contenido multimedia: books2ar.com Producción: Sagrafic, S.L. Tiskano u Šapnjolskoj, siječanj 2019.

ISBN 978-953-14-2466-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem xxx.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

četrdeset tri zalaska sunca u samo jednom danu

Predgovor

Ako je, kao što je Wordsworth rekao, dijete otac čovjeku, podrazumijeva se da čovjek često ispituje dijete i da to čini s radoznalošću, strahom, ponekad s grižnjom savjesti, povremeno sa srdžbom i posljedičnom zavišću. Očito je ovaj nestabilni popis osjećaja nepovezan. Štoviše, kontradikcije se povećavaju kad prihvatimo – pa makar i nevoljko – da je djetinjstvo najpoznatiji izgubljeni raj. Djetinjstvo je mit čije je utjelovljenje, da se tako izrazim, neprestano pred nama. Djeca, koja se rijetko skrivaju, istodobno predstavljaju najneutemeljeniju maštu i najpragmatičniju tvrdoglavost, iskrenost koja se gotovo ne može tolerirati i divlji egoizam.

Djeca uživaju u mučenju mrava, iznošenju mišljenja koja vrijeđaju i vrlo se dobro čuvaju međusobnog dijeljenja slatkiša, ali također plaču zbog mrtvog žohara, poklanjaju zagrljaje u velikim količinama i iznimno su gostoljubiva. Nije da im nedostaje razuma, nego im je nepoznat korisni i automatski poslovični razum, nisu u potpunosti kolonizirani ustaljenim razmišljanjem. Ono što vide, čuju ili dotiču u svojim glavama povezuju bez onog potpunog verbalnog mentorstva od kojeg pate odrasli, obično i ne znajući. Ta mentalna okretnost u povezivanju percepcija, u brzom i promjenjivom stvaranju ideja, vjerojatno je jezgra onoga što se obično zove „dječjom maštom“, tog izvanrednog svijeta u kojem neko biće nacrtano na komadu papira može oživjeti i u kojem se u treptaju oka može stići s jedne zvijezde na drugu. Ali ona je također i temelj neposrednog shvaćanja stvari – manje pod paskom razmišljanja – djelovanja koje ima veliku materijalnu učinkovitost.

Reklo bi se da se šarm maloga princa, njegova planeta i cijele Saint-Exupéryjeve pri-

povijesti duguje prirodnosti kojom kombinira ta dva obilježja. U danu lošeg raspoloženja, tek pomoću pomicanja jednoga stolca – i zahvaljujući neznatnoj veličini svojega planeta – mali princ može se oraspoložiti gledajući četrdeset tri uzastopna zalaska sunca, ali ni jedno jutro ne zaboravlja očistiti svoje vulkane ni zaliti jedinu ružu koju posjeduje. Planet je već sam po

9

sebi nevjerojatan izum, ali ima kruto ime Asteroid B 612. U pripovijetki se susrećemo s pijancem koji živi sam na svijetu, svemirskim letovima na krilima ptica selica, životinjama koje govore i cvijećem koje posjeduje histrionsku koketeriju, ali također nailazimo na zrakoplov pokvaren u afričkoj pustinji koji izražava potrebu da pronađe vodu kako ne bi umro. Možda su sve parabole tako dvoznačne i možda se isti fantastični humor nalazi u svim basnama. Ali ovo nije basna jer su basne neka vrsta viceva o karakterima, oblici psihološkog humora, a Mali princ je prije svega kritika psihologije i promišljanja, manifest najizravnijega mogućeg kontakta.

Zapravo, rečenica koju romantični adolescenti i buržuji zamagljena pogleda obično

najviše citiraju iz knjige – „ono što je bitno nevidljivo je očima“ – nije joj dobra reklama.

Bilo koja od rečenica koju izgovara cvijet malog princa bila bi za veću pohvalu. Na primjer: „Tigrova me uopće nije strah, ali ne podnosim propuh.“ Jer takve rečenice uveseljavaju atmosferu knjige koja je ponekad svečana, a općenito vrlo turobna.

U usporedbi s drugim dječjim klasicima, Petrom Panom, Pinokijem ili Čarobnjakom iz Oza, ne sadržava previše pustolovina, nije napeta, preplavljena je strašnom melankolijom.

Njezina je čar u vrlo jednostavnim i preciznim slikama – koje su poduprte slavnim autorovim crtežima – i u isticanju važnosti osjećaja u svijetu u kojem su, otkako je prije više od pola stoljeća objavljena knjiga, složenost i vrtoglavost rasli istom brzinom kojom je umirala bliskost. Mali princ je poziv na iskreno prijateljstvo, odgovornost prema drugome i istinski korisno djelovanje. U istoj mjeri knjiga je i izraz malodušnosti zbog kratkotrajnih susreta.

Taj mali čovjek koji se uvukao pod kožu jednom očajnom pilotu ima dovoljno pažnje i nezainteresiranosti kako bi vidio ono što odrasle osobe ne vide: slona u boinu želucu. Kao svako dijete, ne prestaje postavljati pitanje sve dok mu se ne odgovori, dok s druge strane on sam ne odgovara na sudska ispitivanja. Kao dobro dijete, što jest, nesposoban je razumjeti što je to sef, a što kraljevska zapovijed, i uvjeren je da ako netko traži vodu, makar to bilo u pustinji, nema razloga da je ne pronađe. Ali također shvaća da ljudi obično zanemaruju ono što im je u blizini, ono s čime svakodnevno žive, i to je nešto što on ne može podnijeti.

Mali princ odluči otići kako bi pazio na svoju ružu, očistio svoje vulkane, a svom prijatelju ostavlja mogućnost da to predosjeti svake noći na zvjezdanom nebu. Međutim, ne bi trebalo zanemariti činjenicu da se vraćanjem onome što voli i ostajanjem u sjećanju podvrgava nekoj vrsti eutanazije.

10

Također ne treba odbaciti činjenicu da je knjiga dijelom dragocjena zbog toga što je na neki način tajanstvena oporuka. Mali princ objavljen je 1943.; u srpnju sljedeće godine, Saint-Exupéry poletio je iz zračne luke na Korzici kako bi obavio izvidnički let i u toj je ratnoj operaciji nestao.

Čini se logičnim da je moralist poput njega dijete aristokratske obitelji. Antoine de

Saint-Exupéry rodio se u Lyonu 29. lipnja 1900. godine. Nakon što je išao u različite crkvene škole – u Le Mans, Villefranche i Friburgo – kao sedamnaestogodišnjak nije prošao prijemni ispit u Pomorskoj školi. Ali 1920. godine odradio je vojni rok u Drugoj regimenti francuskih Zračnih snaga i otada mu je avijacija postala velika životna strast, izvor iskustava i promišljanja za pripovijetke koje je počeo nedugo potom pisati. „Avijatičar“, tako se zvala prva priča koju je objavio – u časopisu Le navire d’argent. To je bilo 1926. godine. Odmah je počeo raditi u kompaniji Latecoere kao pilot na liniji Toulouse – Rabat, a godinu nakon toga, zadužen za spašavanje zrakoplova koji su pali u pustinji, poslan je u Cabo Juby gdje je napisao svoj prvi roman: Južna pošta (1928.). Nakon boravka u Južnoj Americi, gdje je imao zadatak uspostaviti nove komercijalne linije, objavio je Noćni let (1931.), koji je imao izvanredan uspjeh i osvojio nagradu Fémina. Nakon 1935. godine radio je kao dopisnik različitih novina u Rusiji i Španjolskoj. Kupio je zrakoplov, Simoun, i njime izveo nekoliko dužih putovanja (Pariz – Saigon, New York – Ognjena Zemlja). Sjećanja nakupljena tijekom tih godina iznio je u Zemlji ljudi, romanu koji kombinira osobna iskustva s etičkim promišljanjem. Tijekom Drugoga svjetskog rata borio se kao pilot u izvidnicama, a nakon pada Francuske u njemačke ruke, preselio se u New York. Ondje je napisao Ratnog pilota (1942.) i Malog princa (1943.) koji mu je donio svjetsku slavu. Godine 1942. otišao je služiti svojoj domovini na sjever Afrike gdje je napisao niz filozofskih promišljanja objavljenih nakon njegove smrti pod naslovom Citadela (1948.).

Ako je Južna pošta niz sjećanja koja obuhvaćaju njegovu adolescenciju u Francuskoj

i mladenaštvo u pustinji Mauritanije, Noćni let jasno je dao do znanja da je Saint-Exupéry drugačiji pisac na francuskoj književnoj sceni tog doba: ne književnik, nego čovjek modernoga i opasna zanimanja, koji je osim toga smatrao da su zanimanja – podržana primjena volje na izdržljivost stvari i nepredviđene događaje – iskren put prema poeziji. Zaplet tih knjiga, a pogotovo Zemlje ljudi, vrlo je lagan. Dubinu i snagu daju im priče likova – izgubljeni u

11

Atlantiku ili u Andama – i nova autentičnost opisa, jer je Saint-Exupéry vidio nebo, horizonte, svitanja i obrađena polja iz perspektive koju je čovjek tada tek počinjao poznavati, a imao je dar govora da ih vjerno opiše. Ako je pak ponekad stil opadao zbog pretjeranog promišljanja, uvijek je bila prisutna dramatičnost još i danas nečuvenih događaja, kao što je praćenje pomoću radioaparata daleke agonije izgubljene posade na tri tisuće metara visine usred oluje i mraka.

Noćni let predstavlja Saint-Exupéryjevu moralnu ideologiju kroz suvremenog, kru-

tog, antiromantičnog junaka, koji se upušta u pustolovinu s osnovnim osjećajem obveze, junak koji preuzima Sartreovu ideju o slobodi, Camusjevu o buntovništvu te ih ujedinjuje u Malrauxovu pohvalu hrabrosti. Glavni lik romana je Rivière, direktor kompanije zračne pošte koja uspostavlja noćne letove koje vidi kao jedini način da pobijedi konkurenciju. Rivière je odgovorna osoba i šef svojih pilota, nefleksibilan i sam, ali voli te ljude koje šalje u nesigurno. Radnja se događa u samo jednoj noći, u Buenos Airesu. Tijekom povratka pilota iz Patagonije, Paragvaja i Čilea, piloti doživljavaju duboku meditaciju leta u kojoj se osjeća neobjašnjiva nada, razmišljaju o prijateljicama ili obitelji dok se sprijateljuju s vječnošću. Sve to vrijeme, Rivière zadržava budnima svoje podređene i promišlja. Taj čovjek koji nikad nije imao vremena voljeti, jer je pozvan zbog više zadaće, vjeruje da je zadatak koji obavljaju dio životnog impulsa koji stvara zakone što nadilaze svakog čovjeka. Dva zrakoplova se vrate, ali treći, koji dolazi s juga, ostaje zarobljen usred oluje. Pri svjetlu kućne svjetiljke u razgovoru s pilotovom ženom, Rivière shvati da je njegova istina neizreciva i neljudska. Usprkos tomu, noćni letovi će se nastaviti jer jedino što je važno jest događaj koji se pokrenuo.

André Gide napisao je predgovor za Noćni let u kojem kaže: „Mislim da mi se kod

ove priče najviše sviđa njezina plemenitost. Čovjekove slabosti, napuštanja, mlakosti već i previše dobro poznajemo, a današnja književnost o njima govori s izvrsnom spretnošću. Ali to nadilaženje samoga sebe do kojeg se dolazi zbog pritiska volje: baš je to ono što nam je potrebno da nas nauče.“

To uzdizanje ljubavi u zajedničko djelovanje – nešto što sadašnjim rječnikom, svaki put

sve neodređenije, zovemo solidarnost – jedna je od ideja koje se pojavljuju u Malom princu.

Međutim, knjiga je tako sastavljena da je prepuna rečenica koje uče o moralu, a istodobno je tako jednostavna da je otporna na komentare. Možda se najbolje objašnjenje njezine poruke

nalazi u Zemlji ljudi, u kojoj Saint-Exupéry piše: „Iskustvo nam pokazuje da voljeti ne znači gledati jedno u drugo, nego zajedno gledati u istome smjeru.“

Taština cvijeta i dječja prijemčivost malog princa ubrzavaju prekid i odlazak. Nakon

što se nađe na putu po planetima, a potom i na Zemlji, mali princ će, odvojen od stvari koje su davale smisao njegovu svakodnevnom životu, zahtijevale njegovu pažnju i činile mu dobro, otkriti da se njegova samoća ne može ublažiti. Razgovori s kraljem bez podanika, pijanac koji pije kako ga ne bi bilo sram što pije, poslovni čovjek koji kupuje i prodaje zvijezde, pokazat će mu da je izolacija ne samo neučinkovita nego i smiješna te da povrh svega ničemu ne služi.

Malo poslije razgovori s lisicom – najsuptilniji dio knjige – nadopunjujući prethodno rečeno, poučit će ga tomu da je onaj tko uspostavlja neki odnos odgovoran za ono što je stvorio, da ljubav traži djelovanje, a da djelovanje može umnogostručiti odnose. Odnosno, pokazat će mu da je ljubav – možemo je nazvati usklađenošću, prepoznavanjem, pažnjom – radijalna i povezujuća, jedina trajna mješavina za društvenu izgradnju. Također će mu pokazati da su neki događaji koji se ponavljaju bolesne navike, ali da drugi, privatni ili kolektivni rituali, zabave, dijele život između rutine i događaja. Tako pripremljen, mali princ može avijatičaru dati lekciju iz prijateljstva i iznijeti mu – kao da to iznosi samome sebi – bolju situaciju: dva čovjeka, jedan pokraj drugoga, gledaju zvjezdano nebo.

Mnogi proizvodi dvolične buržoazije poistovjetili su se s ovom snažnom i bolnom

knjigom. To nije Saint-Exupéryjeva krivica. On je umro vjeran samome sebi i ostavio je iza sebe diskretnu pripovijetku koju je napisao kako bi utješio prijatelja. Sve pretjerane pohvale trebaju se pripisati dijelu farse koje generacije vuku na svojim leđima.

Marcelo Cohen

13

LÉONU WERTHU

Molim djecu da mi oproste što ovu knjigu posvećujem odraslome.

Imam ozbiljan razlog: taj mi je odrasli najbolji prijatelj na svijetu.

Imam još jedan razlog: taj je odrasli kadar sve razumjeti, čak i knjige za djecu. Još ima jedan razlog: taj odrasli živi u Francuskoj gdje ima gladi i zime. Treba ga neprestano tješiti. Ako svi ovi razlozi nisu dovoljni, posvećujem ipak ovu knjigu djetetu koje je nekoć bilo ovaj odrasli.

Svi su odrasli nekoć bili djeca. (Ali se samo neki toga sjećaju.)

Ispravljam svoju posvetu:

LÉONU WERTHU, kad je bio klinac

14

I

K

ad mi je bilo šest godina, jednom sam vidio divnu sliku u knjizi o

prašumi, koja se zvala Istinite priče. Ona je prikazivala zmiju bou, kako guta zvjerku. Eto, precrtao sam je.

U knjizi je pisalo: Zmije boe gutaju cijeli plijen i ne žvaču ga. Poslije se ne mogu micati i šest mjeseci spavaju dok ga ne probave.

15