Issuu

Lucy Foley

LOVAČKA DRUŽINA

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristo trideset četiri

Naslov izvornika

The Hunting Party

Urednik

Zoran Maljković

Nakladnik

Mozaik knjiga

Za nakladnika

Bojan Vidmar

Glavni urednik

Zoran Maljković

Grafička urednica

Marija Morić

Ilustracija na naslovnici

Oblikovanje naslovnice

Ivan Živko

Tisak

Denona, Zagreb, ožujak 2020.

ISBN 97-953-14-2698-5

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1055395..

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Lucy Foley

Lovačka družina

S engleskoga preveo MARIN POPOVIĆ

Za

AC-ja, mojeg partnera u zločinu

Treba li stare poznanike zaboraviti I nikada više ne prizvati iz sjećanja?

DANAS

2. siječnja 2019.

HEATHER

Kroz guste snježne pahulje nazirem muškarca koji se približava. Daleko je, a kroz bijeli zastor snijega gotovo se ne doima poput ljudskog bića i više je nalik sjenovitoj utvari.

Kada priđe bliže prepoznam u njemu Douga, lovočuvara.

Shvatim da žuri prema Brvnari, pokušavajući potrčati. Međutim, napadali snijeg te pahulje koje i dalje nemilosrdno nadiru osujećuju ga u nakani. Posrće svakim korakom. Vijesti su loše. Znam to, premda mu ne vidim lice.

Kada se primakne još bliže, spazim crte lica ukočene u izrazu šoka. Poznat mi je taj pogled. Već sam ga viđala. To je izraz lica nekoga tko je svjedočio nečemu užasnom, nečemu što nadilazi granice uobičajenog ljudskog iskustva.

Otvorim vrata Brvnare pa ga pustim unutra. On uđe, popraćen zapuhom hladna zraka i snijegom koji se stane rasipati po podu.

– Što se dogodilo? – upitam ga.

Uslijedi trenutak – duga pauza – tijekom kojeg on pokuša doći do daha. No njegove mi oči u nijemom razgovoru prožetom užasom ispričaju priču prije nego on to uzmogne učiniti.

Lucy Foley

Naposljetku progovori. – Pronašao sam našu nestalu osobu.

– Pa to je izvrsno – uzvratim. – Gdje…?

On odmahne glavom, a ja osjetim kako mi pitanje zamire na usnama.

– Pronašao sam tijelo.

PRIJE TRI DANA

30. prosinca 2018.

EMMA

Nova godina. Ponovno smo na okupu, po prvi put nakon tko zna koliko vremena. Mark i ja, Miranda i Julien, Nick i Bo, Samira i Giles, njihova šestomjesečna kćerkica, Priya. I Katie. Četiri dana u idiličnoj zimskoj divljini Visočja. Mjesto se zove

Loch Corrin. Riječ je o krajnje ekskluzivnom posjedu: primaju goste samo četiri puta godišnje – ostatak vremena posjed služi kao privatna rezidencija. Najtraženiji je, kako ste mogli i naslutiti, upravo novogodišnji termin. Bila sam primorana ugrabiti smještaj višemanje dan nakon prošle Nove godine, čim su otvorili mogućnost rezervacije. Žena s kojom sam razgovarala bila je uvjerena da bismo, pošto će naša družina zauzeti većinu smještajnih kapaciteta, trebali imati cijeli posjed za sebe.

Ponovno izvučem brošuru iz svoje torbe. Debljina papira svjedoči o pozamašnoj cijeni. Prikazuje jezero obrubljeno jelama i planinske vrhunce obojene u rumenilo vrijeska koji se izdižu u pozadini, premda su sada, po svoj prilici, prekriveni snijegom. Ako je vjerovati fotografijama, sama Brvnara – Nova Brvnara, kako je u brošuri nazivaju – veliko je stakleno, super moderno zdanje,

izniklo iz nacrta vrhunskog arhitekta koji je nedavno projektirao i ljetni paviljon galerije Serpentine. Mislim kako je misao vodilja bila besprijekorno stopiti staklo građevine s mirnim vodama jezera, čija površina odražava okolni krajolik i oštre obrise najvišeg planinskog vrha, Munroa, koji se izdiže u pozadini.

Nedaleko Brvnare, minijaturne u usporedbi s njome, smjestile su se gusto načičkane kućice koje izgledaju kao da su se šćućurile jedna uz drugu kako bi sačuvale toplinu. Riječ je o kolibama; po jedna za svaki par, no većina će se naših aktivnosti odigravati u velikoj lovačkoj brvnari u sredini, u kojoj ćemo se ujedno i sastajati kako bismo zajedno objedovali. Izuzev Gorštačke večere prve noći – koja pruža priliku za kušanje lokalnih, sezonskih proizvoda – morat ćemo kuhati sami za sebe. Hrana je dopremljena prije našeg dolaska. Unaprijed sam poslala podulji popis – svježi tartufi, pašteta od guščje jetrice, kamenice. Planiram pravu gozbu za sam doček

Nove godine, a već me sama pomisao ispunjava uzbuđenjem. Obožavam kuhati. Hrana spaja i povezuje ljude, zar ne?

Ovaj dio putovanja posebice je dramatičan. S jedne nam se strane prostire more, a tlo svako malo jednostavno iščezne, budeći osjećaj da bi nas jedan pogrešan pokret mogao strovaliti preko ruba litice. Siva voda boje škriljevca doima se opasno uzburkanom. Stado ovaca naguralo se na čistinu jedne od isturenih litica, zbivši se jedna uz drugu kao da pokušavaju zadržati toplinu. Vjetar, koji je poprilično glasan, svom se silinom s vremena na vrijeme sruči na prozore, a vlak u tim trenucima stane podrhtavati.

Svi su ostali naizgled usnuli, čak i malena Priya. Giles čak i hrče. – Pogledajte – dio mene poželi uzviknuti – pogledajte kako je prekrasno!

Isplanirala sam ovo putovanje pa osjećam određenu odgovornost – tjeskobu da ljudi neće uživati u njemu, da će stvari poći po zlu. Ali ćutim i određeni ponos, već sada, u malim pobjedama…

poput ove, odražene u divljoj, neukroćenoj ljepoti krajolika s druge strane prozorskog stakla.

Nije nimalo iznenađujuće što svi spavaju. Jutros smo ustali rano kako bismo uhvatili vlak – Miranda je djelovala naročito nezadovoljnom odabirom vremena polaska. A onda su, naravno, svi opleli po alkoholu. Mark, Giles i Julien poharali su kolica s pićem prilično rano, već negdje oko Doncastera, premda je bilo tek jedanaest. Doveli su se u stanje vesele pripitosti i raznježenosti, popraćeno popriličnom bukom (putnici nekoliko sjedala dalje nisu izgledali pretjerano oduševljenima). Čini se da bez ikakvih teškoća uspijevaju nastaviti sa svojim ležernim prijateljevanjem iz nekih davnih minulih vremena, bez obzira na mjesece koji su protekli od njihova posljednjeg susreta, a nekoliko piva koje su strusili svakako pomaže ponovnom uspostavljanju starih odnosa.

Nick i Bo, Nickov američki dečko, nisu neizostavni dio tog muškog kluba, pošto Nick nije bio dio njihova društvanca na Oxfordu… premda je Katie u prošlosti znala tvrditi da se u podlozi te suzdržanosti skriva i nešto više od toga, nekakva prešutna homofobija ostalih muškaraca naše družine. Nick je, prije svega, Katien prijatelj. Ponekad se ne mogu oteti dojmu da mu se mi ostali ne sviđamo previše i da nas podnosi samo zbog nje. Oduvijek sam ćutjela postojanje određene hladnoće između Nicka i Mirande, vjerojatno stoga što i jedno i drugo odlikuje snažan karakter. A ipak, jutros su se njih dvoje djelovali prisnima poput prsta i nokta dok su, ruku pod ruku, jurcali kolodvorskom zgradom, u potrazi za okrepom koja će nam pomoći da izdržimo putovanje. Pokazalo se da je okrepa poprimila oblik savršeno rashlađene boce Sancerrea koju je Nick izvukao iz termoizolacijske vrećice, popraćen pomalo zavidnim pogledima pivopija. – Htio je kupiti one džin-tonike u limenkama – otkrila nam je Miranda – ali ja nisam htjela ni čuti za to. Moramo započeti onako kako namjeravamo nastaviti.

Miranda, Nick, Bo i ja počastili smo se vinom. Čak je i Samira odlučila popiti gutljaj, i to u posljednji trenutak. – Postoji mnoštvo novijih istraživanja koja kažu da dojilje smiju piti alkohol. Katie je isprva odmahnula glavom, tvrdoglavo inzistirajući na bočici gazirane vode koju je ponijela sa sobom. – Hajde, Kaytee – stala joj se umiljavati Miranda, razvukavši usne u neodoljiv osmijeh. – Na praznicima smo! – Teško je odbiti Mirandu kada vas naumi nagovoriti na nešto pa je Katie, naravno, primila čašu i otpila stidljiv gutljaj.

Alkohol nam je donekle popravio raspoloženje koje nije bilo na zavidnoj razini nakon zbrke sa sjedalima, nastale pri ukrcavanju na vlak. Svi smo bili umorni i ljuti pa su i naši pokušaji rješavanja situacije bili mlaki. Na kraju se pokazalo da je jedno od devet sjedala koja smo rezervirali nekako završilo u susjednom vagonu, potpuno odsječeno od ostalih osam. Vlak je bio prepun, što je bilo i za očekivati usred prazničke sezone, pa nije bilo mnogo manevarskog prostora za rošade.

– Očito ću ja morati u drugi vagon – progovorila je Katie. Vidite, kao jedini član naše družine koji nije u vezi, Katie je na neki način naše trinaesto prase. Moglo bi se reći da je ovih dana ona veći uljez u družini od mene.

– Oh, Katie – rekla sam. – Tako mi je žao – osjećam se poput glupače. Ne znam što se dogodilo. Bila sam sigurna da sam sva mjesta rezervirala pri sredini vagona kako bih bila sigurna da ćemo biti zajedno. Mora da je sustav sam promijenio rezervaciju. Ovako ćemo, ti ostani ovdje… a ja ću otići onamo.

– Ne – odvratila je Katie, nespretno podigavši svoj kovčeg iznad glava putnika koji su već zauzeli svoja mjesta. – To ne bi imalo nikakva smisla. U redu je, ne smeta mi.

Njezin je ton, međutim, odašiljao sasvim suprotnu poruku. Zaboga, pomislila sam. To je samo vožnja vlakom. Zar je to zaista tako bitno?

Preostalih osam sjedala bilo je raspoređeno oko dva stola pri sredini vagona. Na jednom od susjednih sjedala smjestila se starija žena pokraj koje je sjedio uzduž i poprijeko izbušen tinejdžer – bilo je očito da ni jedno ni drugo ne putuju u društvu. Nije se činilo izglednim da ćemo uspjeti smisliti nešto čime bismo sredili nastalu zbrku. No tada se Miranda nagnula preko prolaza kako bi porazgovarala sa starijom gospođom, očito nakanivši svojim šarmom privoljeti staricu da nam izađe u susret. Kosa joj je izgledala poput dugačkog, zlatnog zastora, koji se presijavao na danjem svjetlu, kao da svojom bujnošću i sjajem pokušava hipnotizirati staricu. Primijetila sam koliko je žena bila očarana njome: njezinim izgledom i otmjenim – gotovo starinskim – naglaskom. Kada to želi, Miranda umije biti itekako šarmantna. Svatko tko je poznaje barem je jednom osjetio moć tog šarma uperenu protiv sebe.

Oh, naravno, zacvrkutala je žena, naravno da će zamijeniti mjesto s Katie. Ionako će u susjednom vagonu vjerojatno biti mirnije: – Vi mladi, ah! – rekla je, premda nitko od nas više nije mlad. – Uostalom, ionako više volim sjediti sprijeda.

– Hvala ti, Manda – rekla je Katie, na trenutak se osmjehnuvši. (Zvučala je zahvalno, no nešto u njezinu govoru tijela dalo je naslutiti da ne misli ono što govori). Katie i Miranda najbolje su prijateljice od pamtivijeka. Znam da se u posljednje vrijeme ne viđaju mnogo; Miranda tvrdi da je Katie zatrpana poslom. Kako su Giles i Samira zaokupljeni djetetom, Miranda i ja provodimo zajedno više vremena nego ikad prije. Odlazimo u kupovinu, izlazimo na piće. Tračamo. Napokon sam počela osjećati da me prihvaća kao svoju prijateljicu, a ne tek Markovu djevojku koja se družini pridružila gotovo deset godina nakon što je ista poprimila svoje konačne konture.

U prošlosti je Katie uvijek bila tu kako bi me istisnula iz priče i zauzela moje mjesto. Ona i Miranda oduvijek su bile tako prisne. Toliko da su na mnoge načine više nalik sestrama, nego prijateljicama. U prošlosti sam se zbog njihove bliskosti i zajedničke povijesti osjećala isključenom. Njihov odnos ne ostavlja mnogo prostora za neko novo prijateljstvo. I stoga, postoji jedan skroviti dio mene koji je – pa, poprilično zadovoljan razvojem situacije.

Zaista želim da se svi dobro zabave na ovom putovanju, da sve skupa prođe besprijekorno. Tradicionalni novogodišnji izlet iznimno je važan. Riječ je o nečemu što ova družina prakticira svake godine. Činili su to puno prije nego sam se ja pojavila i postala dijelom društva, a na neki se način valjda može reći i kako planiranje ovogodišnjeg izleta predstavlja moj bijedni pokušaj dokazivanja da sam uistinu jedna od njih; vrisak kojim im želim dati do znanja kako je krajnje vrijeme da me pripuste u svoju „ekskluzivnu kliku“. Čovjek bi rekao da će tri godine – koliko je prošlo otkako smo Mark i ja prohodali – biti dovoljno da se to dogodi.

Ali, nije. Vidite, oni se poznaju jako dugo, još od Oxforda, gdje su se i sprijateljili.

Nije nimalo ugodno – što će vam posvjedočiti svatko tko se zatekao u toj situaciji – biti novopridošlica u skupini starih prijatelja. Ne mogu se oteti osjećaju da ću zauvijek biti nova djevojka, koliko god godina prošlo. Uvijek ću biti ona koja je došla posljednja, uvijek ću biti uljez.

Ponovno spustim pogled na brošuru u svojem krilu. Možda će ovo putovanje – tako pomno isplanirano – promijeniti stvari. Možda će im dokazati da sam jedna od njih. Tako sam uzbuđena.

KATIE

Itako, naposljetku smo stigli. A ipak, iznenada me obuzme neobjašnjiva želja za povratkom u grad. Zadovoljila bih se čak i svojim uredskim stolom. Željeznička postaja Loch Corrin tako je sićušna da je to smiješno. Riječ je o jednom peronu, čiju pozadinu čini čeličnom oplatom obloženi obronak planine koja se iza postaje izdiže u nebesa, toliko visoko da se vrhunac gubi u oblacima. Putokaz, u potpunosti vjeran nacionalnom željezničkom standardu, djeluje poput nečije loše šale. Peron je prekriven tanašnim slojem snijega na kojem nema ni jednog otiska stopala koji bi nagrdio savršenu bjelinu. Pomislim na londonski snijeg – na činjenicu da je prljav gotovo od trenutka kada dotakne tlo, izgažen tisućama stopala. Ako mi treba bilo kakav dodatni dokaz naše udaljenosti od grada i civilizacije, tada ne trebam tražiti dalje od ovog trenutka i činjenice da ovdje nema nikoga tko bi ugazio u snijeg, a kamoli ga još i počistio. Toto, mislim da više nismo u Kansasu. Vlakom smo prošli kilometre i kilometre divljine koja je izgledala kao da ljudska noga nije u nju kročila. Ne sjećam se kada sam posljednji put vidjela nešto podignuto ljudskom rukom prije nego sam ugledala peron, a još se manje sjećam kada sam kroz prozor vlaka ugledala drugo ljudsko biće.

Pažljivim se korakom zaputimo niz peron – kroz napadali snijeg nazire se odsjaj crnog leda – pa prođemo pokraj malene građevine na postaji. Izgleda potpuno napuštena. Zapitam se koliko se često prostorija ispunjena policama s knjigama, na kojoj je bojom ispisana riječ Čekaonica, uopće koristi. Potom dođemo do malenog kioska čije okno prekriva prljavo staklo: riječ je o biljetarnici ili malenom uredu. Zavirim kroz staklo, zapanjena pomišlju o postojanju ureda usred sve te divljine, pa doživim manji šok shvativši kako kiosk nije prazan. Netko zaista sjedi unutra, u tom polumraku. Mogu razabrati tek obris pogrbljena muškarca širokih ramena, a potom na trenutak spazim i odbljesak njegovih očiju dok nas promatra kako prolazimo.

– Što je bilo? – Giles, koji hoda ispred mene, neočekivano se okrene. Mora da sam ispustila uzdah iznenađenja.

– Netko je unutra – prošapćem. – Otpravnik vlakova ili netko drugi – jednostavno me iznenadio.

Giles poviri kroz prozor. – Imaš pravo. – Potom podigne nepostojeći šešir sa svoje ćelave glave. – Živ bio, dobri čov›če –izgovori riječi obojene teškim naglaskom, pritom se cerekajući. Giles je klaun našeg društvanca: dopadljiv, luckast i blesav –ponekad čak i preko granice dobrog ukusa.

– To je irski, ti idiote – prekori ga Samira nježno. To dvoje sve čine s nježnošću. Nikad nisam toliko svjesna svojeg statusa samice koliko u trenucima provedenim u njihovu društvu.

Muškarac u kiosku isprva ne reagira, no potom, usporeno, podigne ruku u svojevrstan pozdrav.

Na postaji nas čeka Land Rover koji nas treba prevesti do imanja: jedan od starijih modela, zamrljan blatom. Vrata se otvore, a iz vozila se izvuče visok muškarac.

– To je vjerojatno lovočuvar – progovori Emma. – U mailu je pisalo da će nas on dočekati.

Ne izgleda poput lovočuvara, pomislim. No, što sam zapravo očekivala? Pa, mislim da sam prvenstveno očekivala da će biti star. Čovjek pred nama približno je naših godina. Moglo bi se reći i da je kršan: ramena i visina svjedoče o životu proživljenom na otvorenom, a tu je i poprilično razbarušena tamna kosa. Izrazi nam dobrodošlicu potmulim mrmljanjem, otkrivši tako hrapavost u svojem glasu, koja nam da naslutiti kako ga nema priliku često rabiti.

Primijetim da nas odmjerava. Rekla bih da nije oduševljen onime što vidi. Je li to podsmijeh u trenutku kada primi Nickov besprijekorno čist Barbour kaput, Samirine Hunter wellingtonke, Mirandin ovratnik od lisičjeg krzna? Ako je tako, boga pitaj što misli o mojoj gradskoj odjeći i Samsonite kovčegu s kotačićima. Gotovo da i ne znam što sam sve spakirala koliko sam bila rastresena.

Primijetim da mu Julien, Bo i Mark pokušavaju pomoći s torbama, no on ih u potpunosti ignorira. Uz njega izgledaju uredno poput dječačića dotjeranih za prvi dan novog školskog polugodišta. Dala bih se okladiti da im se ne sviđa taj kontrast.

– Rekao bih da ćemo morati ići u dva navrata – progovori Giles – nećemo se svi uspjeti potrpati odjednom.

Lovočuvar podigne obrvu. – Kako god želite.

– Djevojke, vi pođite prve – reče Mark pokušavajući biti kavalir – mi dečki ćemo pričekati. – S nelagodom stanem iščekivati trenutak kada će se našaliti da su Nick i Bo počasne djevojke, no čini se da mu, nasreću, pomisao nije pala na um – ili je barem uspio zauzdati svoju jezičinu. Danas se svi ponašamo što primjerenije možemo, hineći toleranciju kakva se očekuje od prazničkog druženja s prijateljima.

Prošla je cijela vječnost otkako smo se posljednji put ovako sastali – vjerojatno se nismo okupili u punom sastavu od prošle Nove godine. Uvijek uspijem zaboraviti kako to izgleda. Tako se lako ponovno uživimo u svoje stare uloge, iste one koje smo oduvijek

imali u našem društvu. Uloga koju ja igram ona je tihe djevojke – sušte suprotnosti ulogama mojih nekadašnjih cimerica, Mirande i Samire, koje su ekstroverti. Svaki se put iznova vratim svojoj staroj ulozi. Svi to činimo. Sigurna sam da Giles, primjerice, nije ni približno tako smiješan i duhovit na odjelu hitnog prijema, gdje obavlja posao šefa specijalizanata. Uspentramo se u Land Rover. Unutra smrdi po mokrim psima i zemlji. Pretpostavljam da se takav vonj može očekivati i od samog lovočuvara, ako mu se čovjek odluči dovoljno približiti. Miranda je sprijeda, uz njega. Svako toliko, do nosnica mi dopre dašak njezina parfema: težak, dimni miris koji se na neobičan način prožima sa zemljanim vonjem. Takvo nešto samo njoj može poći za rukom. Okrenem se prema odškrinutom prozoru kako bih udahnula svježi zrak koji ulazi u vozilo izvana.

S jedne strane vozila podosta strma obala obrušava se prema jezeru. S druge se strane proteže šuma koja je, premda se još nije u potpunosti smračilo, već sada obavijena neprobojnom tminom.

Cesta nije ništa doli puteljak, uzak i prepun rupa, pa bi nas samo jedan pogrešan pokret zasigurno strovalio prema vodi ili nas odveo u gustiš šume. Drmusamo se cestom, kada automobil naglo zakoči. Sve poletimo naprijed iz svojih sjedišta pa se potom zabijemo natrag u njih.

– Jebote! – prokune Miranda u trenutku kada Priya – koja je bila tako tiha tijekom putovanja ovamo – stane tuliti u Samirinu naručju.

Automobilski farovi osvjetljuju jelena na stazi pred nama. Mora da je kliznuo iz sjenki drveća, a da nitko od nas nije primijetio. Vitko crvenkasto tijelo doima se premalenim za golemu glavu, okrunjenu moćnim rogovljem po kojem su načičkani oštri parošci, istodobno veličanstveni i naoko smrtonosni. Oči mu na svjetlu farova sjaje neobičnim, izvanzemaljskim zelenilom. Naposljetku prestane zuriti u nas pa se udalji spokojnom gracioznošću, natrag

među drveće. Prinesem dlan svojim prsima pa osjetim srce koje divljački udara u ritmu bubnja.

– Vau – izusti Miranda. – Što je to bilo?

Lovočuvar se okrene prema njoj pa bezizražajno odgovori: –Jelen.

– Mislila sam – nastavi ona pomalo uzrujano, što joj je tako nesvojstveno – to jest, htjela sam upitati kakva vrsta jelena?

– Obični – uzvrati lovočuvar. – Mužjak običnog jelena. – Svrne pogled natrag na cestu. Kraj razgovora.

Miranda se izvije u sjedalu kako bi nas pogledala preko naslona pa usnama bezglasno oblikuje riječi: – Seksi je, zar ne? – Samira i Emma kimnu glavom u odgovor. Potom progovori naglas: – Slažeš li se, Katie? – Nagne se preko sjedala pa me odalami po ramenu, možda malčice presnažno.

– Nisam sigurna – odgovorim. Zagledam se u odraz lovočuvareva ravnodušnog lica u retrovizoru. Je li naslutio da razgovaramo o njemu? Ako jest, ne daje nikakve naznake da prisluškuje razgovor, no unatoč tomu, cijela je situacija neugodna.

– Oh, kako to misliš, Katie? Pa oduvijek si imala neobičan ukus za muškarce – uzvrati Miranda hihoćući se.

Mirandi se nikada nisu sviđali moji dečki; ne istinski. Osjećaj je, začudo, gotovo redovito bio obostran – često sam je bila primorana braniti pred njima. – Mislim da ih odabireš – otvorila se jednom prilikom – kako bi imala anđela na ramenu koji će ti ponavljati: ona ondje nije dobra. Kloni je se. – No, Miranda je moja najstarija prijateljica, a naše je prijateljstvo uvijek uspijevalo nadživjeti sve naše romantične odnose – to jest, barem one s moje strane. Miranda i Julien zajedno su još od naših oksfordskih dana.

Nisam bila sigurna što misliti o Julienu kada se tek pojavio u našim životima, a to je bilo negdje pred kraj prve godine faksa. Ni Miranda nije bila sigurna. U usporedbi s njezinim prijašnjim dečkima, predstavljao je svojevrsnu anomaliju. Istini za volju, nije

Foley

ih bilo previše kako bi usporedba imala neku težinu; tek dvojica. Obojica su, baš kao i ja, bili njezini projekti, ni približno zgodni ili druželjubivi kao ona; dječaci koji su naizgled bili u stanju trajne nevjerice uslijed činjenice da ih je uopće odabrala. No, Miranda je oduvijek bila ljubiteljica izgubljenih slučajeva i projekata.

Julien se pak, s obzirom na njezinu sklonosti skitnicama i beskućnicima, činio predobrom partijom. Bio je tako drsko, možda i malo previše, zgodan, a bez imalo je sumnje bio krajnje arogantan. Bile su to njezine riječi, ne moje. – Tako je arogantan – znala bi reći. – Jedva čekam da mu serviram njegova vlastita jaja sljedeći put kada se drzne biti takav. – Često sam se znala zapitati je li zaista tako slijepa za činjenicu da njegova arogancija i samopouzdanje tako zorno zrcale njezine.

Julien je nastavio pokušavati, a ona bi ga svaki put iznova odbila. Prišao bi nam u pivnici pa zapodjenuo razgovor s nama – s njome. Ili bi pukim slučajem nabasao na nju nakon predavanja. Ili bi ležerno ušetao u studentski klub dodiplomaca našeg fakulteta, tobože kako bi se sastao s prijateljima, no veći bi dio večeri proveo sjedeći za našim stolom, udvarajući se Mirandi otvorenošću koja je u svima prisutnima budila nelagodu.

Kasnije sam naučila da kada Julien nešto želi dovoljno snažno, tada neće dopustiti da mu se išta ispriječi na putu. A Mirandu je želio. Očajnički.

Naposljetku je popustila pred stvarnošću situacije: i ona je željela njega. A tko ne bi? Tada je bio prekrasan, zapravo i dalje jest, možda čak i više sada kad ga je život svojom grubošću lišio dijela njegova nekadašnjeg savršenstva i netaktičnosti. Pitam se je li biološki nemoguće ne priželjkivati muškarca poput Juliena, barem na fizičkome polju.

Sjećam se trenutka kada nas je Miranda upoznala, na Ljetnom balu – nakon što su naposljetku prohodali. Ja sam, naravno, već znala tko je on. Posvjedočila sam cijeloj sagi: njegovoj potjeri za

Mirandom, njezinu odbijanju, njegovim opetovanim pokušajima – i na kraju, njezinu popuštanju pred neizbježnim. Znala sam mnogo o njemu. Koji fakultet pohađa, koje kolegije sluša, da je strastveni navijač ragbi kluba Bedford Blues. Toliko sam znala o njemu da sam gotovo smetnula s uma činjenicu da on nema pojma tko sam ja. I stoga mi se u trenutku kada me poljubio u obraz i sasvim pristojno, unatoč svojem pijanstvu, izjavio: – Drago mi je da smo se upoznali, Katie – sve skupa činilo kao velika, neslana šala.

Kada je prvi put prenoćio kod nas u kući – Miranda, Samira i ja živjele smo zajedno tijekom druge godine – sudarila sam se s njime dok je, ručnika obavijena oko struka, izlazio iz kupaonice. Toliko sam se očajnički trudila odvratiti pogled s ogoljenog prostranstva njegovih prsa i širokih, mišićavih ramena na kojima su još blistale kapljice preostale nakon tuširanja, da sam ispalila: – Bok, Juliene.

Učinilo mi se da dlan koji je dotad labavo pridržavao ručnik oko pojasa sada steže taj isti ručnik snažnijim hvatom. – Bok. –Namrštio se. – Hm… ovo je malo neugodno. Bojim se da sam zaboravio tvoje ime.

Uvidjela sam svoju pogrešku. U potpunosti je zaboravio tko sam. Vjerojatno je zaboravio i da smo se uopće upoznali. – Oh –progovorila sam ispruživši ruku – ja sam Katie.

Nije prihvatio ponuđeni dlan, a ja sam shvatila da sam počinila još jednu pogrešku – previše službeno, previše čudno. Potom mi je sinulo da je možda stvar u tomu što jednim dlanom pridržava ručnik, a drugim grčevito stišće četkicu za zube.

– Oprosti. – Izgovorivši riječ, sažalio sa nada mnom pa me počastio svojim šarmantnim osmijehom. – I tako. Što si učinila, Katie?

Zapiljila sam se u njega. – Ne razumijem.

Nasmijao se. – Aludirao sam na roman – odgovorio je. – Što je Katie učinila. Oduvijek sam volio tu knjigu. Premda nisam

siguran bi li se dečkima trebala uopće sviđati. – Po drugi mu je put na licu zablistao onaj njegov osmijeh, a ja sam u tom trenutku pomislila kako uspijevam nazrijeti nešto od onoga što je Miranda vidjela u njemu.

Tako je to s ljudima poput Juliena. U američkim romantičnim komedijama netko naočit poput njega vjerojatno bi dobio ulogu gada koji će se kroz film možda promijeniti, a do kraja i iskupiti za svoje grijehe. Miranda bi bila pakosna kraljica maturalne večeri s mračnom tajnom. Neugledna nikogovićka – to bih bila ja –bila bi ljubazan, pametan i krajnje pogrešno shvaćen lik, koji bi u konačnici spasio situaciju. Međutim, stvarni život nije romantična komedija. Ljudi poput njih ne moraju biti neugodni. Zašto bi bespotrebno komplicirali vlastite živote? Mogu si priuštiti da budu krajnje šarmantne verzije sebe. A ljudi poput mene, neugledni nikogovići, najčešće ne dožive svoj trenutak slave i junaštva. A ponekad, čak i mi imamo mračne tajne.

Ono malo dnevnog svjetla koje je još bilo prisutno kada smo krenuli sada je u potpunosti iščezlo. Gotovo je nemoguće razabrati bilo što osim tamne mase drveća s obje strane ceste. U mraku se stabla čine debljima i bližima: gotovo kao da se naginju prema nama i pritišću nas. Ne čuje se ništa izuzev brujanja motora Land Rovera, no možda drveće prigušuje i zvukove. Sprijeda, Miranda ispituje lovočuvara o dostupnosti mjesta na koje idemo. Čini se da je istinski izolirano. – Sat vožnje do najbliže ceste – reče nam lovočuvar. – Za lijepa vremena.

– Cijeli sat? – upita Samira. Nervozno svrne pogled na Priyu dok ona opčinjeno zuri kroz prozor, promatrajući krajolik okupan blijedim mjesečevim svjetlom koje se probija kroz drveće i odražava se u njezinim velikim, tamnim očima.

Bacim pogled kroz stražnji prozor. Sve što vidim je tunel sačinjen od drveća koji se proteže u daljinu, smanjujući se sve više i više, dok se ne prometne u crnu točku na kraju vidnog polja. – Više od sata – odgovori lovočuvar – ako je vidljivost slaba, a uvjeti loši. – Umišljam li ili on možda uživa u ovomu?

Sat. Toliko mi je potrebno kada odlazim posjetiti mamu u Surrey, koji je udaljen nekih devedeset pet kilometara od Londona. Činjenica da je mjesto do kojeg sada idemo uopće dijelom Ujedinjenog Kraljevstva čini se nevjerojatnom. Oduvijek sam ovaj otočić koji nazivamo domom smatrala ponešto prenapučenim. Posljedica je to govorancija mojeg očuha o imigrantima. Slušajući njegove tirade o tim ljudima, čovjek lako može pomisliti kako postoji stvarna opasnost da potonemo pod težinom svih tih tijela naguranih na otok.

– Ponekad cesta u ovo doba godine zna biti neprohodna – nastavi lovočuvar. – Ako nas zamete veća količina snijega – sigurno vam je Heather to spomenula u mailu.

Emma kimne. – Jest.

– Što želite reći? – U Samirin se glas sada uvukla nepogrešiva nota prodorne kreštavosti. – Da možda nećemo moći otići?

– Moguće je – uzvrati on. – Ako padne dovoljno snijega, put postane neprohodan – preopasno je, čak i sa zimskom opremom. Svake godine Corrin barem dva tjedna ostane odsječen od ostatka svijeta.

– To možda i ne bi bilo loše – ubaci se Emma hitro, vjerojatno kako bi preduhitrila Samirine zabrinute primjedbe. – Moglo bi biti uzbudljivo. Uostalom, naručila sam dovoljno namirnica… – I vina – ubaci se Miranda.

– … i vina – složi se Emma – za dva tjedna. Vjerojatno sam malo i pretjerala. Isplanirala sam pravu malu gozbu za doček Nove godine.

Nitko je više ne doživljava. Rekla bih da smo svi zaokupljeni novim činjenicama koje smo upravo doznali o mjestu na kojem ćemo provesti sljedećih nekoliko dana. Postoji nešto uznemirujuće u odsječenosti i spoznaji koliko smo daleko od svega.

– A što je sa željezničkom postajom? – upita Miranda slavodobitno. – Zašto ne bismo mogli jednostavno sjesti na vlak?

Lovočuvar je pogleda kao da pred sobom ima slaboumno dijete. Itekako je naočit, primijetim. Ili bi barem bio da nema neke izmučenosti oko njegovih očiju. – Vlakovi ne voze najbolje kad napada metar snijega – reče. – A to znači da se neće zaustavljati ovdje.

S njegovim mi se posljednjim riječima učini da se krajolik, unatoč svojoj prostranosti, počeo skupljati oko nas, stišćući nas u sve tješnji zagrljaj.

DOUG

Da nije gostiju, ovo bi mjesto bilo savršeno. Međutim, bez gostiju vjerojatno ne bi imao ni posao.

Pokupivši ih na postaji, morao se svojski potruditi kako bi suspregnuo poriv za podrugljivim, kiselim osmijehom. Smrde po novcu, ova skupina – baš kao i svi ostali koji dolaze ovamo. Dok su hodali prema Brvnari, niži, tamnokosi muškarac – Jethro? Joshua? – okrenuo se prema njemu, držeći ulašteni, srebrni mobitel u ruci, pa mu se bez prevelikog uvijanja obratio. – Tražim Wi-Fi mreže – progovorio je – ali ništa ne hvatam. Očito je da 3G mreže nema: toliko mi je jasno. Ne možeš imati 3G bez signala… Ha! Ali mislio sam da ću već početi hvatati Wi-Fi mreže. Ili moramo doći još bliže Brvnari?

Odgovorio je muškarcu da Wi-Fi ne uključuju ukoliko netko izrijekom to ne zatraži. – A ponekad je moguće uhvatiti i signal, samo se trebate popeti tamo gore – pokazao je prema obronku Munroa – kako bi vam to pošlo za rukom.

Muškarcu kao da su potonule sve lađe. Na trenutak mu se učinio gotovo preplašenim. Njegova je supruga hitro dometnula: – Sigurna sam da ćemo uspjeti preživjeti nekoliko dana bez Wi-Fija, dušo.

– Ugušila je bilo kakvo daljnje protivljenje poljupcem, uguravši mu jezik u usta. Doug je skrenuo pogled.

Ista ta žena, Miranda – najljepša od prisutnih – ranije je sjedila sprijeda pokraj njega u Land Roveru, gurnuvši svoje koljeno blizu njegovom. Sasvim se bespotrebno oslonila o njegovu ruku ulazeći u vozilo. Svaki put kada bi se okrenula prema njemu kako bi mu rekla nešto oćutio bi vonj njezina parfema; bogat, dimni miris. Gotovo je zaboravio da na svijetu postoje žene poput nje: tajnovite, koketne, onaj soj žene koji mora zavesti svakoga koga upozna. Opasna je, u svakom smislu riječi. Heather je u potpunosti drukčija. Stavlja li ona uopće parfem? Ne sjeća se da je ikada to primijetio. Sasvim je siguran da ne nanosi šminku. Krasi je izgled koji ionako najbolje dolazi do izražaja bez ikakvih kozmetičkih pripravaka. Sviđa mu se njezino srcoliko lice, tamne oči i elegantan luk obrva. Netko tko nije proveo mnogo vremena s Heather mogao bi pomisliti da je poprilično prostodušna, no on bi se dao okladiti da je istina upravo suprotna; da je ona savršen primjer izreke o tihoj vodi koja brege dere. Ima neku nejasnu predodžbu o njezinu prijašnjem životu. Zna da je živjela u Edinburghu, gdje je imala pravu karijeru. Ipak, nikada nije pokušao doznati što se još skriva iza njezine priče. Upustiti se u nešto takvo značilo bi ujedno otkriti previše o sebi samome.

Heather je dobra osoba. On nije. Prije nego je došao ovamo, učinio je nešto užasno. Zapravo, više toga. Nekoga poput nje trebalo bi zaštititi od ljudi poput njega.

Gosti su sada u Heatherinim rukama, barem zasad – ali i to je olakšanje. Bio je prisiljen uložiti itekakav trud kako bi prikrio svoje gađenje prema njima. Tamnokosi muškarac – Julien, tako se zove – tipičan je primjer ljudi kakvi odsjedaju ovdje. Bogat, razmažen, željan divljine, ali u potaji svejedno očekuje luksuz

hotela u kakvima je navikao odsjedati. Uvijek im je potrebno neko vrijeme da shvate kako su ovamo došli upravo zbog zabačenosti, jednostavnosti i prirodne ljepote koja ostavlja bez daha. Nerijetko dožive neku vrstu preobrazbe, ovo ih mjesto često zavede – no koga ne bi? Međutim, on zna da ga oni ne razumiju, ne istinski. Uvjereni su da doživljavaju gorštački život u svoj njegovoj surovosti, u svojim prekrasnim kolibama koje su namještene krevetima s baldahinom i kaminima, podnim grijanjem i jebenom saunom do koje mogu prošetati ukoliko se istinski žele fizički napregnuti. A oni koje povede u lov na jelene iznenada se prometnu u DiCaprijeva Povratnika; nesmiljeni borci protiv surove prirode, sve do jednog. Ne shvaćaju koliko im je sve skupa olakšao, preuzimajući na sebe svaki iole zahtjevan dio: proučavanje obrazaca kretanja krda, pomno praćenje tragova i planiranje… a sve kako bi oni mogli cjelokupno, prokleto iskustvo svesti na povlačenje okidača.

Čak ni sam odstrel najčešće ne uspiju odraditi kako treba. Neprecizan pogodak može nanijeti ranu koja bi, bez ikakve intervencije, mogla životinji prouzročiti dane patnje u nezamislivoj boli. Nesmrtonosni pogodak u glavu, primjerice (često ciljaju glavu, premda im uvijek kaže: nikada ne ciljajte glavu, previše je lako promašiti), može životinji otrgnuti čeljust i ostaviti je na životu u krajnjoj agoniji, nesposobnu jesti dok polako krvari do smrti. No, zato je on tu, kako bi dovršio priču čistim hicem kroz pleća, tako im omogućavajući da se vrate kući s hvalisavim pričama o svojem junaštvu i lovačkom umijeću. Oduzimanje života. Krštenje krvlju. Nešto što će objaviti na Facebooku ili Instagramu – fotografije na kojima se, zamazani skorenom krvlju, kese poput idiota. On je oduzeo život; zapravo, mnogo njih. I ne samo životinjskih. On zna bolje od ikoga kako to nije nešto čime bi se trebalo hvalisati. Riječ je o mračnom mjestu s kojeg se nikada ne uspiješ u potpunosti vratiti. Učini ti nešto, taj prvi put. Nešto se, negdje u dubini duše, korjenito promijeni; neki presudno važan dio biva

amputiran. Prvi je put najgore, no i svakom sljedećom smrću duša biva ponovno ranjena. Nakon nekog vremena ne preostane ništa osim ožiljaka.

Ovdje je proveo dovoljno dugo da može raspoznati sve različite tipove gostiju kakvi dolaze ovamo; postao je gotovo jednako dobar stručnjak za njih koliko i za divljač. Međutim, nije siguran koju vrstu više mrzi. Ljubitelje divljine, one koji misle da se tijekom nekoliko kratkih dana života u luksuzu mogu sjediniti s prirodom. Ili pak onu drugu vrstu, ljude koji prirodu jednostavno ne shvaćaju i koji misle da su prevareni… pa čak i gore, opljačkani. Zaboravljaju što su rezervirali. Takvima sve što imalo odstupa od standarda odmarališta u kojima su navikli odsjedati, s njihovim unutarnjim bazenima i restoranima s Michelin zvjezdicama, predstavlja dobar povod za prigovor. Obično je, prema Dougovu mišljenju i iskustvu, riječ o ljudima koji najveće probleme imaju upravo sami sa sobom. Kad nestane sve čime si inače odvraćaju pažnju, ovdje, u tišini i osami, demoni koje su uspijevali držati na odstojanju uspijevaju uhvatiti korak s njima.

Dougovo je iskustvo drukčije. Njegovi su demoni uvijek uz njega, gdje god on bio. Ovdje barem imaju dovoljno prostora za besciljno tumaranje. Ovo ga je mjesto privuklo iz posve drukčijeg razloga od onih kojima se, pretpostavlja, vode njihovi gosti. Oni dolaze zbog ljepote – a on zbog negostoljubivosti i krajnje surovosti vremena. Neumoljiva okrutnost vremenskih prilika sada je, usred duge zime, na svojem vrhuncu. Prije nekoliko tjedana, gore na Munrou, ugledao je lisicu koja se probijala kroz snijeg, čvrsto stišćući isušeno truplo neke manje životinje u gubici. Bila je mršava, a kroz razbarušeno krzno nazirala su se rebra. Kada ga je spazila, nije smjesta pobjegla. Uslijedio je trenutak u kojem mu je uzvratila pogled, prijeteći i izazivajući ga da joj pokuša oduzeti njezinu poslasticu. Osjetio je povezanost s tom životinjom, puno snažniju nego s bilo kojim ljudskim bićem ikad, ili barem u jako dugo vremena.

Preživljavanje i postojanje – na rubu. Ne život. To je riječ za one koji od svakog dana traže razonodu, zadovoljstvo i ugodu.

Posrećilo mu se kada je dobio ovaj posao; svjestan je toga. Ne samo zato što mu odgovara; njegovu raspoloženju i mentalnom sklopu, i njegovoj želji da bude što je dalje moguće od ostatka čovječanstva. Nego i zato što je vrlo izgledno da ga nitko drugi ne bi zaposlio. Ne s njegovom prošlošću. Čovjek kojeg je šef poslao da s njime obavi razgovor za posao pročitao je bilješku u njegovu dosjeu, slegnuo ramenima i rekao: – Pa, barem smo sigurni da ćete se znati obračunati s lovokradicama. Samo se pokušajte suzdržati od napada na goste. – Potom se široko iskesio, kako bi mu dao do znanja da se šali. – Zapravo, uvjeren sam da ćete biti savršeni za taj posao.

I to je bilo sve. Nije se morao čak ni pokušati opravdati ili objasniti situaciju – premda pravog opravdanja zapravo nije bilo. Trenutak nasilnog ludila? Ne baš: u potpunosti je bio svjestan onoga što čini.

Kad se danas prisjeti te noći, ona se gotovo ne čini stvarnom. Doima se poput nekakve televizijske emisije; kao da promatra vlastite postupke iz velike udaljenosti. No, sjeća se gnjeva, njegova kuljanja u grudima, i trenutka olakšanja koje nije dugo potrajalo. To glupo, iscereno lice. A potom zvuk nekakva loma. Možda unutar njegova uma? Čuvstvo da je oslobođen okova uzusa uljuđenog ponašanja i oslobođen u nekakav prostor životinjske svijesti i postojanja. Osjećaj njegovih prstiju koji se priljubljuju uz podatno meso pa stišću. Čvršće i čvršće, kao da je meso nešto što pukom sirovom snagom pokušava oblikovati u novi, ugodniji oblik. Osmijeh je naposljetku iščeznuo. Potom je došao taj izvitopereni osjećaj zadovoljstva koji je potrajao nekoliko trenutaka prije nego ga je istisnuo sram.

Da, bilo bi iznimno teško dobiti bilo kakav drugi posao nakon toga.

DANAS

2. siječnja 2019.

HEATHER

Tijelo. Piljim u Douga.

Ne, ne. To je nemoguće. Ne ovdje. Ovo je moje utočište, moje pribježište. Ne mogu se nositi s ovime, ne mogu, jednostavno ne mogu… Snagom volje uspijem zaustaviti nadiranje misli. Možeš ti to Heather, jer, zapravo, nemaš izbora.

Naravno da sam bila svjesna da je to stvarna mogućnost. Ne samo mogućnost, nego i izgledni ishod, s obzirom na duljinu izbivanja – više od dvadeset četiri sata – i vremenske uvjete vani. Okolnosti bi predstavljale izazov i nekomu tko poznaje ovdašnji teren i posjeduje kakve-takve vještine preživljavanja. Naša nestala osoba, koliko ja znam, nije posjedovala nijedno. Kako su sati prolazili, bez ikakva traga ili glasa, mogućnost se sve više pretvarala u vjerojatnost.

Čim smo doznali za nestanak pozvali smo Gorsku službu spašavanja. Njihova reakcija nije u potpunosti bila ono čemu sam se nadala.

– U ovom se trenutku – obavijestila me telefonistica – ne čini izglednim da ćemo se uopće uspjeti probiti do vas.

– Ali mora postojati neki način da dođete ovamo…

– Vremenski uvjeti onemogućavaju kretanje. Snijeg već dugo nije napadao u ovolikoj količini. Moglo bi se reći da ovakvo što vidimo jednom u tisuću godina. Vidljivost je loša pa ne možemo čak ni helikopter podići u zrak kako bismo došli do vas.

– Pokušavate li mi to reći da smo prepušteni sami sebi? – Izgovorivši riječi pojmila sam svu njihovu težinu. Pomoći nema. Osjetila sam kovitlanje u želucu.

S druge strane telefonske linije uslijedila je dugačka stanka. Gotovo sam je mogla čuti kako pokušava smisliti najbolji odgovor koji mi može dati. – Samo dok snijeg nastavi ovako padati – progovorila je naposljetku. – Čim se vidljivost popravi, pokušat ćemo se probiti do vas.

– Treba mi malo više od pokušati – uzvratila sam.

– Razumijem vas, gospođo. Doći ćemo do vas čim uzmognemo. Mnogo je ljudi koji su u situaciji istovjetnoj vašoj: imamo skupinu penjača koji su zapeli na Ben Nevisu, i još jednu situaciju nedaleko Fort Williama. Zamolit ću vas da mi u tančine opišete svoj problem, kako bih mogla zapisati sve nužne detalje.

– Nestala je osoba posljednji put viđena ovdje, u Brvnari – započela sam – jučer, u… oko četiri ujutro.

– O kako velikom području govorimo?

– Mislite na imanje? – Stala sam premetati informacije po mozgu, tražeći podatak koji sam naučila tijekom prvih nekoliko tjedana provedenih ovdje. – Nešto više od dvadeset tisuća hektara. Čula sam njezin osupnut uzdah. Zatim je uslijedila još jedna dugačka stanka s druge strane telefonske žice, tako dugačka da sam se gotovo zapitala je li došlo do prekida telefonskih linija, je li nas snijeg u potpunosti odsjekao od ostatka svijeta.

– U redu – oglasila se naposljetku. – Dvadeset tisuća hektara. U redu. Poslat ćemo nekoga čim uzmognemo. – Međutim, njezin se ton promijenio; u njemu je sada bilo puno više nesigurnosti. Čula

sam nepostavljeno pitanje sasvim jasno, kao da ga je izgovorila naglas: Čak i ako se uspijemo probiti do vas, kako možemo biti sigurni da ćemo uopće pronaći nekoga u svoj toj divljini?

Protekla smo dvadeset četiri sata proveli pretražujući što smo dalje mogli. Nije bilo lako uz sav taj snijeg koji nas je neumoljivo zatrpavao. Ovdje sam tek godinu dana pa dosad nisam iskusila kako je to biti zameten. Mora da smo jedno od tek šačice mjesta u Ujedinjenom Kraljevstvu – izuzev nekolicine jedva naseljenih otočića – gdje vremenske nepogode mogu spriječiti dolazak hitnih službi. Uvijek upozoravamo goste da možda neće moći napustiti imanje ako vremenski uvjeti budu nepovoljni. Obavijest je čak uvrštena i u obrazac odricanja od odgovornosti koji moraju potpisati. Međutim, i dalje je teško pojmiti da se nitko ne može probiti do nas. Ili otići. No, to je upravo situacija u kakvoj smo se sada zatekli. Snijeg je zatrpao sve pa je vožnja bilo kamo nemoguća – čak i uz zimske gume, ili lance – tako da smo potragu vršili pješice. Pretraživali smo samo Doug i ja. Malo je reći da sam iscrpljena – i mentalno i fizički. Nije nam se čak posrećilo ni toliko da Iain, koji dolazi više-manje svakog dana kako bi obavljao raznorazne poslove na imanju, ostane zaglavljen s nama. Proveo je Novu godinu s obitelji pa je sada, kao i svi drugi, vani, odsječen od nas, te nam ne može biti ni od kakve koristi. Žena iz Gorske službe spašavanja uspjela nam je svojim savjetima barem donekle olakšati život. Predložila je da najprije pretražimo mjesta koja mogu poslužiti kao zaklon. Doug i ja zavirili smo u svako moguće skrovište na imanju, trpeći oštre žalce studeni na licima i snijeg koji nam je otežavao kretanje pri svakom koraku, sve dok nisam bila toliko umorna da mi se činilo kako sam pripita.

Vukla sam se cijelim putem do željezničke postaje, za što su mi trebala dobra tri sata, kako bih provjerila tamo. Navodno je netko

od gostiju spomenuo mogućnost hvatanja vlaka i ranijeg povratka u London.

– Izgubili smo jednu osobu iz posljednje skupine gostiju – rekla sam otpravniku vlakova, Alecu. Riječ je o gorostasnom muškarcu mrzovoljna lica i vječito naboranih obrva. – Pretražujemo po imanju. – Opisala sam mu nestalu osobu.

– Postoji li ikakva mogućnost da se netko tko odgovara tom opisu ukrcao na vlak? – Znala sam da je pitanje suludo, no osjećala sam da ga, za svaki slučaj, moram postaviti.

Nasmijao mi se u lice. – Vlak? Po ovakvom vremenu? Jesi li sišla s uma, curo? Čak i da ne pada ovako, vlakovi ne voze na Novu godinu.

– Ali, možda ste vidjeli nešto…

– Nisam vidio nikoga – prekinuo me. – Ne otkada je ona družina došla prije nekoliko dana. Ne. Primijetio bih da se ovuda mota netko nepoznat.

– Pa – nastavila sam – možda bih mogla malo pogledati uokolo?

Raširio je ruke u sarkastičnoj gesti dobrodošlice. – Samo daj.

Nije bilo mnogo toga za pretraživanje: čekaonica, podvornikova izba koja je u nekom trenutku, čini se, služila kao zahod. U biljetarnicu sam provirila kroz prozorčić: iz minijaturnog je kioska, krcatog razbacanim papirima, kroz otvor za razmjenu novca i karata dopirao slatkasti vonj s natruhama truleži. Tri zdrobljene limenke soka odložene na jedan kut stola djelovale su poput kakve dekoracije. Jednom sam prilikom Iaina vidjela kako sjedi unutra i puši s Alecom. Iain često vlakom odlazi u nabavku namirnica pa su sasvim sigurno sklopili neku vrstu prijateljstva, čak i ako je ono bilo uvjetovano nužnošću.

Tik iza ureda, smjestila su se vrata. Otvorivši ih, otkrila sam stubište koje se proteglo iza njih. – To – oglasio se Alec – vodi u moj stan. Moju privatnu rezidenciju – rekao je, naglasivši riječ rezidencija.

– Postoji li… – započela sam, no on me prekinuo.

– Dvije sobe – rekao je. – I zahod. Prilično sam siguran da bih primijetio nekoga tko bi se pokušao sakriti gore. – Glas mu je svakom novom riječi neznatno dobivao na snazi, a on se postavio između mene i vrata. Bio je preblizu, mogla sam osjetiti miris ustajalog znoja.

– Da – odgovorila sam, iznenada oćutjevši neodoljiv poriv da se maknem odande. – Naravno.

Započevši svoje mučno pješačenje natrag prema Brvnari, okrenula sam se, samo jednom, ugledavši ga kako stoji ondje i prati me pogledom, ne bi li se uvjerio da zaista odlazim.

Doug i ja tijekom pustih sati potrage nismo pronašli ama baš ništa. Ni otiska stopala, niti vlas kose. Jedini tragovi koje smo pronašli bili su male, oštre usjekline koje su na snježnom pokrivaču za sobom ostavila kopita jelenjeg krda. Naša nestala osoba, čini se, nije bila aktivna otkako je počelo sniježiti.

Na cijelom imanju postoji samo jedna nadzorna kamera; ona postavljena na glavnom kolnom ulazu na posjed, mjestu s kojeg se dugačka staza koja vodi od Brvnare proteže dalje prema cesti. Šef ju je dao postaviti ondje kako bi istodobno odvratio lovokradice od njihova nauma i uhvatio ih na djelu. Ponekad se signal izgubi, što je frustrirajuće. Međutim, ovoga je puta snimka cjelovita i sve je tu: od prethodne večeri – Stare godine – do jučerašnjeg dana –Nove godine, kada su preostali gosti prijavili nestanak. Premotala sam snimku zrnate rezolucije, tražeći bilo kakve tragove vozila.

Ako je naša nestala osoba nekim čudom uspjela otići taksijem – ili čak pješice – dokaz će biti ovdje. Međutim, nisam pronašla ništa. Sve što mi je snimka ponudila bio je dokumentarni prikaz začetka velike snježne oluje pa sam na zaslonu mogla zorno promatrati kako su snježne pahulje zamele stazu, zavivši je u more bjeline.

Možda sam već i sama počela razmišljati o mogućnosti da ćemo pronaći truplo, a ne živu osobu. No, unatoč tomu, potvrda mojih strahova nešto je sasvim drugo, nešto mnogo gore.

Doug prođe prstima kroz kosu koja mu je, mokra od snijega, pala preko očiju. U tom trenutku primijetim da mu šaka – njegova ruka, njegovo cijelo tijelo – drhti. Neobično je vidjeti muškarca grube vanjštine poput Dougove, građena poput igrača ragbija, u takvom stanju. Bio je u Mornaričkom pješaštvu pa je sasvim sigurno svjedočio smrti i više nego jednom. No, to se može reći i za mene, s obzirom na moj prijašnji posao. Svjesna sam da te osjećaj nikada ne napusti u potpunosti, taj egzistencijalni užas sveukupnog iskustva. A osim toga, pronaći tijelo mrtve osobe –to predstavlja sasvim novo iskustvo.

– Mislim da bi bilo najbolje da dođeš pa da ga i ti pogledaš – reče. – Mislim na tijelo.

– Zaista misliš da je to nužno? – Želim da mi odgovori niječno. Ne želim vidjeti tijelo. Pobjegla sam ovako daleko isključivo kako bih se maknula od smrti. – Zar ne bi bilo najbolje jednostavno pričekati da policija dođe ovamo?

– Ne – odgovori. Proći će dosta vremena prije nego se uspiju probiti do nas, zar ne? A mislim da je ovo nešto što bi trebala vidjeti smjesta.

– Zašto? – upitam. Čujem kako riječ zvuči: plačljivo, gadljivo.

– Zbog… – Dlanom prekrije lice pa povuče šaku nadolje, razvukavši donje vjeđe do krajnjih granica i prometnuvši tako svoje lice u sablasnu masku. – Zbog… tijela. Zbog stanja u kojem se nalazi. Mislim da nije riječ o nezgodi.

Na koži osjetim zebnju koja nema baš nikakve veze s vremenskim prilikama.

Kada zakoračimo van, snijeg još uvijek pada tako gusto da ne možemo vidjeti više od metar dalje od ulaznih vrata. Jezero je gotovo

nevidljivo. Navukla sam na sebe odjeću koja mi je ovdje poput uniforme: veliku, podstavljenu, mušku Michelin zimsku jaknu, gojzerice i svoju crvenu kapu. Vučem se za Dougom, nastojeći ostati ukorak s njegovim dugačkim koracima, što nije nimalo lako pošto je on viši od sto osamdeset centimetara, a ja jedva dosežem sto pedeset. U jednom trenutku posrnem, a Dougov veliki dlan, skriven rukavicom, zabljesne odnekud pa me uhvati za nadlakticu i povuče natrag na noge, takvom lakoćom kao da sam dijete. Čak i kroz podstavu svojeg rukava ćutim snagu njegovih prstiju, čvrstih poput čelične užadi.

Pomislim na goste, zatočene u svojim kolibama. Besposleno čekanje mora biti užasavajuće. Morali smo im zabraniti da se pridruže potrazi, kako ne bismo završili s još ponekim izgubljenim gostom. Nitko ne bi trebao biti vani po ovakvom vremenu. Za ovakvih vremenskih prilika ljudi umiru: opasnost po život, piše na znakovima upozorenja. Međutim, problem je u tomu što je većini gostiju mjesto poput ovoga jednako strano koliko bi bio i izvanzemaljski planet. Riječ je o ljudima koji žive lagodnim životom. Život ih je mazio pa se osjećaju nedodirljivima. Toliko su navikli na tu nevidljivu sigurnosnu mrežu svojih uobičajenih života – povezanost, brz odaziv hitnih službi, sigurnosne i zdravstvene smjernice – da pretpostavljaju kako ih takva mreža prati posvuda. Razdragano, bez zadrške, potpisuju odricanje od odgovornosti jer zapravo ne zastanu ni na trenutak kako bi razmislili o svemu. Ne vjeruju u tu mogućnost. Ne očekuju da će se najgore dogoditi baš njima. Kad bi zastali na trenutak kako bi razmotrili mogućnost, kako bi shvatili, vjerojatno bi odlučili ne ostati ovdje ni trenutka dulje. Bili bi previše uplašeni. Kada pojmite koliko je ovo mjesto zapravo izolirano, shvatite da bi samo čudaci svojom voljom odabrali živjeti ovdje. Ljudi koji bježe od nečega, ili oni koji više nemaju što izgubiti. Ljudi poput mene.

Doug me sada vodi okolo prema lijevoj jezerskoj obali, prema drveću.

– Doug? – Shvatim da šapućem. Stvar je u tišini koja ovdje vlada, a koju snijeg čini još izraženijom. Zbog nje glas djeluje mnogo snažnijim. Zbog nje imate osjećaj da vas netko promatra. Da iza gustog zida sačinjenog od drveća, ili iza sveprožimajućeg zastora bjeline, netko možda prisluškuje. – Zbog čega misliš da nije riječ o nezgodi?

– Vidjet ćeš kada dođemo onamo – odgovori, ne potrudivši se prethodno niti okrenuti prema meni, niti usporiti korak. A potom, preko ramena, dometne: – I ne mislim, Heather, znam to.