Issuu

Sonia Velton

KUPINA I DIVLJA RUŽA

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristo dvadeset četvrta

Naslov izvornika

Blackberry & Wild Rose

Urednik

Zoran Maljković

Nakladnik

Mozaik knjiga

Za nakladnika

Bojan Vidmar

Glavni urednik

Zoran Maljković

Grafički urednik

Marko Katičić

Oblikovanje naslovnice

Marija Morić

Ilustracija na naslovnici

Marija Morić

Tisak

Denona, Zagreb, lipanj 2020.

ISBN 978-953-14-2661-9 (meki uvez)

ISBN 978-953-14-2808-8 (tvrdi uvez)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima 001064645 (meki uvez) i 001065651 (tvrdi uvez).

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Sonia Velton Kupina i divlja ruža

S engleskoga prevela ALEKSANDRA BARLOVIĆ

S ljubavlju posvećeno S, T i C

Umbra Sumus (Sjene smo)

Natpis na sunčanom satu hugenotske crkve u Spitalfieldsu

To scrag: objesiti ili svjedočiti tako da osumnjičeni bude obješen Londonski sleng iz osamnaestog stoljeća

PRVO POGLAVLJE

SARA

Esther Thorel upoznala sam 1768. godine u uličici iza krčme Wig and Feathers. Bila je na putu prema francuskoj ubožnici, noseći dvadeset netom otisnutih primjeraka Biblije. A ja sam bila na putu prema prokletstvu s jednim mornarom koji je upravo bio sišao s istočnoindijskog klipera. Ali, taj susret bio je moje spasenje. A prije njega dogodila se moja propast.

Kad mlada djevojka sa sela stigne u London, nalik je gusjenici na listu, koja samo čeka sljedeću pticu da proleti pokraj nje. Tek što sam sišla s kola koja su me dovezla ravno u vrevu tržnice u Spitalfieldsu, jedna se žena već probijala kroz gužvu prema meni. To nije bio London koji sam očekivala: široke čiste ulice obrubljene visokim kućama čiji prozori uokviruju otmjene salone. Ne, zakoračila sam ravno u London koji je bio zemljan i prodornog mirisa kao i selo, a taj me je šok prikovao na mjestu sve dok kola nisu krenula pa sam im se morala skloniti s puta.

Bilo je ljeto i vrućina je zagrijavala tržnicu kao varivo pa su se iz nje podizali svakojaki neugodni mirisi. Stajala sam stišćući torbu uz prsa i oporavljajući se od vonja povrća koje je trunulo među ovčjim izmetom, dok se nezainteresirani grad oko mene bavio svojim poslom. Trebala sam potrčati za onim kolima koliko sam god brzo mogla, ali u ženi koja mi je prilazila kroz stare glavice

cvjetače u tom trenutku nisam vidjela prijetnju. Kad je stigla do mene, nasmiješila se toliko široko da joj se koža nabrala oko očiju. Pomislila sam da je to ljubaznost, ali nije bila. Oči su joj zablistale kao da je ugledale ulašteni peni ispušten među ugljen.

– Uh – rekla je. – Mislila sam da će te pregaziti! – A tada joj se lice objesilo pa je prenaglašeno pogledala oko mene. – Dakle, draga moja, pa nisi valjda sama?

Ne čekajući odgovor koščatom je rukom uhvatila moj lakat i počela me odvoditi s tržnice. – Ovaj grad nije za mladu djevojku poput tebe. Ovdje ima svakojakih opakih ljudi. – Odjednom je zastala kao da se sudarila s vlastitom idejom. – Gospođice, možda bi trebala doći k meni? – rekla je okrenuvši se prema meni ponovno s onim njezinim osmijehom.

– To je vrlo ljubazno od vas, gospođo…

– Swann, draga moja, gospođa Swann.

– Gospođo Swann. Mnogo vam hvala, ali već imam predstavljanje. – Gurnula sam ruku u svoju torbu i izvadila komad papira na kojem je bilo zapisano jedno ime i adresa. – Majka mi je rekla neka odem ovamo čim stignem.

Osmijeh je skliznuo s lica gospođe Swann i istrgnula mi je papir iz ruke. Kad je pročitala ono što je na njemu pisalo, podignula je glavu i odmahnula u znak odbacivanja. – To je kilometrima daleko. Ne možeš stići onamo prije mraka.

– Ali, moja majka je rekla da je to odmah pokraj tržnice u Spitalfieldsu.

– A kad je tvoja majka posljednji put bila u Londonu? – Gospođa Swann ponovno je stisnula moju ruku i povela me prema uličici u koju se ulazilo s glavne ulice. – London se neprestano mijenja. Ono što je prije deset godina bilo blizu, danas je kilometrima daleko. Najbolje je da večeras pođeš k meni. Ujutro možeš

i divlja ruža

ponovno krenuti. – Tada je savinula moj papir te ga tutnula duboko u gornji dio svojeg prsluka.

Na kraju uličice bila je krčma s visokim erkerom na prednjem dijelu i natpisom koji je visio iznad vrata. Prije mnogo godina zacijelo je bio ispisan jarkim bojama, ali su vrijeme i vremenske prilike boju pretvorili u blijede ljuskice i zavijutke. Ali, duž donjeg dijela i dalje sam mogla pročitati Wig and Feathers. Vrata su bila otvorena i zaustavljena pivskom bačvicom, vjerojatno zbog vrućine pa me je, i prije no što me je gospođa Swann povukla za sobom uza stepenice, zapahnuo val toplog zraka prepunog ustajalog piva te djelića razgovora.

Nismo ostale u krčmi. Spoticala sam se za gospođom Swann noseći svoju torbu i nastojeći ne obazirati pozornost na netremične poglede muškaraca koji su sjedili za stolovima sve dok nismo stigle do stepenica u stražnjem dijelu, koje su nas odvele u sobu iznad krčme. Bila je prilično udobna, s krevetom i umivaonikom u jednom kutu te komodom u drugom. Gospođa Swann me je tada ostavila obećavši vratiti se sa šalicom čokolade. Čokolada! Vidjela sam kako je moja majka pažljivo strugala komade čokolade s bloka te od njih gospodaru pripremala napitke začinjene muškatnim oraščićem i klinčićem protrljanim o stražnju stranu školjke, ali je nikada nisam kušala. Tako zacijelo žive obični ljudi u Londonu, pomislila sam prilazeći prozoru. Vidjela sam tržnicu u daljini, na kojoj je bilo sve manje ljudi jer se štandove pakiralo, a ovce tjeralo natrag u njihove torove, pa sam shvatila koliko sam umorna. Možda sam spavala, ne sjećam se, ali do trenutka kad sam začula kucanje na vrata, soba je bila u tami. Odozdo iz krčme čuo se žamor razgovora i zveckanje tanjurima. Vrata su se otvorila i gospođa Swann je ušla noseći šalicu i tanjurić.

Odložila je čokoladu na rub umivaonika i zaokupila se navlačenjem zavjesa te prinošenjem tanke voštanice svijeći. – Tako je bolje – rekla je i sjela pokraj mene. Uzela je tanjurić te blago drhtavom rukom zaljuljala tekućinu u šalici. – Izvoli, popij. – Sama je podignula šalicu gotovo do mojih usana. Nokti su joj bili vrlo dugi pa su me ogrebli po prstima kad sam uzela čokoladu. A njezin okus! Gorkosladak, ali kremast, val novoga u mojim žilama.

Od šećera i uzbuđenja zavrtjelo mi se u glavi.

– Ukusna je – rekla sam gledajući je preko ruba šalice. Sjedila je na krevetu poput ptice, uredno složena, s rukama u krilu. Oči su joj na polutami bile gotovo crne te su pozorno slijedile šalicu od tanjurića do mojih usta i natrag.

– Tko su bile sve one djevojke? – tada sam je upitala. Dok smo se uspinjale stepenicama te prolazile hodnikom, zacijelo smo prošle pokraj tri ili četiri.

– To su moje kćeri – rekla je, i dalje zureći u mene svojim tamnim očima.

– Vaše kćeri? – Počela sam se osjećati zbunjeno. Pokušala sam vladati svojim mislima, ali je to bilo kao da vadim jegulje iz vjedra. – Sve? Ali, izgledale su vrlo različito.

Gospođa Swann noktom je lagano kucnula po dnu šalice, gurkajući je prema meni. – Oh, da – rekla je gotovo šapatom. – Sve do jedne. Kao i ti sada.

Htjela sam je pitati što je time željela reći, ali se doimalo da se te riječi naganjaju po mojoj glavi kao pčele. Do trenutka kad sam uspjela progovoriti, iz mojih usta izašlo je samo: – Vrlo ste ljubazni, gospođo Swann.

Ona mi se napeto nasmiješila i uzela šalicu iz mojih ruku te brzo provjerila je li prazna. – Tako valja – rekla je, potapšala me po koljenu i ustala. I ja sam pokušala ustati, ali su noge popustile poda mnom pa sam pala natrag na krevet. Počela sam se smijati toliko

i divlja ruža

jako da sam se savinula i spustila glavu na suknju. Kad sam došla do daha, podignula sam glavu očekujući da će se i gospođa Swann smijati. Ali, nije. Lice joj je bilo ukočeno i bezizražajno kao porculanska šalica u njezinim rukama. Samo sam sjedila i gledala kako je pružila slobodnu ruku te počela prebirati po naborima moje suknje. Moja šokiranost time što je radila iz mene je izašla kao nešto između smijuljenja i štucanja. Što god bilo, gospođa Swann

nije obratila pozornost na to. Drhtanje njezine ruke se pogoršalo i šalica je zveckavo zaplesala na tanjuriću kad je izvadila moj novčanik na uzici i potegnula ga s mojeg struka.

Uspravila se i pogledala me. – Novac ne bi trebala nositi uokolo – rekla je, držeći na dlanu malenu torbicu koju mi je majka dala. – Ja ću ti ga čuvati. I brinut ću se za tebe, draga moja.

Svojem pamćenju ne vjerujem u potpunosti: djeliće mojeg života nudi mi u savršenoj jasnoći, ali drugo guta. Gospođa Swann zacijelo je otišla, ali ja to gotovo nisam primijetila jer je zujanje u mojoj glavi bilo toliko glasno da sam počela čupati kosu. A tada je ušao jedan muškarac. Sada ga ne bih prepoznala kad bih na ulici prošla pokraj njega, ali se sjećam njegovih cipela. Pojavile su se preda mnom dok sam sjedila na krevetu zagledana u pod i susprezala povraćanje. Bile su od smeđe kože, sa sjajnom zlatnom kopčom. Gležnjevi i potkoljenice koji su se uzdizali iz njih mogli su pripadati bilo kojem imućnom trgovcu ili pozorniku.

Jesam li učinila nešto loše? To sam ga željela upitati, ali, premda sam naložila svojim usnama neka se pomiču, one nisu učinile ništa takvo. Mogla sam ga samo gledati, promatrati kako njegova prilika počinje vijugati i savijati se, kao da gledam njegov odraz u loše izrađenom ogledalu.

Tada me je gurnuo natrag na krevet. Madrac je bio kvrgav poda mnom, a njegovo lice grubo na mojoj koži. Kad mi je podignuo suknju, osjetila sam kao da mi se cijelo tijelo raspada. Kad se popeo

na mene, osjetila sam kao da sam izvan sebe, kao da mukotrpno pokušavam sastaviti svoje ruke i noge kako bih ga mogla odgurnuti. Ali, bila sam poput lutke koja slomljena leži na podu dječje sobe. A tada me je zaboljelo, no nisam znala odakle bol potječe.

U umu sam se čula kako vrištim, ali jedini zvukovi bili su škripanje i treskanje kreveta te njegovo teško disanje.

Kad je otišao, u sobu je došla jedna žena, ne gospođa Swann, te stavila zdjelu vode i krpu pokraj kreveta. Kad sam se oprala, bacila sam krpu natrag u vodu te gledala kako je zavijuci krvi boje prljavo smeđom bojom.

Opijum je, kao i bol, stigao samo jednom. Gospođa Swann nakon toga se oslanjala na zaključana vrata i na upornost svojih klijenata. Bila sam u krivu kad sam pomislila da siromašni ljudi u Londonu piju čokoladu. Šalicu čokolade ponovno sam vidjela tek nakon što je Esther Thorel prošla uličicom koja vodi do krčme Wig and Feathers, noseći košaru punu Biblija.

ESTHER

Izlazak iz hladnog prostora L‘Église Neuve – hugenotske crkve u sjeni Hawksmoorove velebne Kristove crkve na zapadu – na sunčevu svjetlost bio je nalik preporađanju. Vrijeme provedeno u molitvi, u promišljanju duha, prije no što smo se izlili natrag u svijet kao povorka bogobojaznih ljudi u tamnoj odjeći.

Elias, moj suprug s kojim sam u braku već četiri godine, zastao je u podnožju stepenica crkve pa se okrenuo prema meni i pružio ruku kako bi mi pomogao sići kamenim stepenicama, ulaštenim pod tolikim mnogim pobožnim nogama da su poput vode odražavale sunčevu svjetlost. Nasmiješila sam se i stavila ruku na njegov rukav. Njegova jakna bila je od svile, prigušeno sivi damast za crkvu, ali pod mojim dlanom mekan i sjajan kao ispredena paukova mreža. Kad sam sišla prema njemu, njegovi hugenotski rođaci prolazili su pokraj nas u jednostavnim crnim vunenim kaputima ispod kojih su imali uredne bijele ovratnike.

– Ah, gospodine Thorel. – Pastor Gabeau prišao nam je pružajući Eliasu ruku kako bi se rukovali, a Elias ju je energično stisnuo. – Gospođo Thorel – rekao je okrenuvši se prema meni i uputivši mi ljubazan osmijeh. – Nadam se da ste uživali u propovijedi.

Bilo je vremena samo za kratke formalnosti. Iza nas je nastajao red vjernika koji je vijugao natrag u glavnu lađu L‘Église Neuve.

– Jeste li čuli – nastavio je Gabeau držeći Eliasovu ruku još trenutak – da je u Ulici Vine otvorena nova francuska dobrotvorna kuća?

Elias nije znao za to. Um mu je bio prepun njegova posla. Nedvojbeno je znao koje je dane trgovac svilom primao njegove narudžbe za najfiniju sirovu svilu iz Italije. Znao je koje prelje imaju najspretnije prste za pranje njegove svile te uvijanje tankih niti u konac, a poznavao je i obrtnike u Spitalfieldsu koji su posjedovali

vještinu tkanja tih niti u najfiniju svilu koju je moguće kupiti novcem. Ali, u pogledu pitanja vezanih uz našu zajednicu naučila sam da Eliasa moram ostavljati poslu koji ga održava te sama biti oči i uši kućanstva.

– Jesmo, pastore – rekla sam primajući Eliasa pod ruku. – I želimo pomoći kako god možemo. – Gabeau je upravo to želio čuti. Bit će potrebno pripremati beskonačno mnogo juhe te je otpremati u novu dobrotvornu kuću. Učinila bih to, zajedno s drugim hugenotskim suprugama koje su tada hodale i čavrljale iza nas. Nasmiješila sam se pastoru Gabeau. – Možda bih mogla sašiti koju košulju.

Gabeau je polako kimnuo. – To bi bilo vrlo ljubazno, gospođo Thorel – rekao je. – Ali, tim je ljudima uistinu potrebna riječ Božja, čak potrebnija nego košulje. Slažete li se? – Nije čekao odgovor. – Tražimo… – podignuo je pogled kao da čeka Božju uputu – donaciju. Možda nekoliko primjeraka novog izdanja Biblije kralja Jamesa.

Dva tjedna poslije odlazila sam prema Ulici Vine noseći košaru Biblija, toliko tešku da me je ruka boljela. Srce mi je pretrnulo kad je kiša počela lijevati – bila sam uvjerena da ću se morati vratiti. Upravo sam se bila zapitala kakav bi Njegov plan mogao biti, s obzirom na to da je tako osujetio moje dobre namjere, kad sam ugledala ulaz u malu uličicu pokraj glavne. Do tada je još nisam primijetila, ali kuće u njoj bile su izgrađene u starom stilu, iz vremena prije velikog požara, i natkrivale su ulicu toliko da sam se mogla skloniti.

Bio je to znak, znala sam da jest: Biblije, kiša, uličica koju do tada nisam primijetila. Tog dana trebala sam je pronaći.

DRUGO POGLAVLJE

SARA

Svoj novčanik više nikad nisam vidjela. Pitala sam za njega, dakako, ali uvijek sam čula neki izgovor. Zaključan je u njezinoj škrinji, a ona je zametnula ključ. Posudila je taj novac prijateljici pa će mi ga dati kad joj ga prijateljica vrati. Jednom mi je čak rekla da je uveden porez na puder za kosu pa je tim novcem sucu morala platiti potvrdu. Ali, uvijek bi rekla da će mi ga vratiti, samo ne u tom trenutku.

U tom je novčaniku bila jedna funta. Moja je majka cijeli život radila kao sluškinja ne bi li ga uštedjela. Kad sam otišla od kuće, utisnula mi je novčanik u ruke i rekla mi neka taj novac upotrijebim kako bih se smjestila u Londonu. Bez njega nisam mogla otići kući ni nastaviti dalje. U to sam vrijeme očajnički željela otići, bila sam zaglavila. Pokušala sam pronaći onaj komad papira koji mi je majka dala, s adresom, ali bi bilo lakše gurnuti ruku u prsluk gospođe Swann nego ući u njezinu sobu ili u podrum, gdje je držala poslovne knjige i račune. Vjerojatno ga je bacila u najbližu vatru. Katkad sam ga zamišljala, uvijenog i pocrnjelog na rešetki i pokušavala pročitati riječi koje su nestajale. Ulica Phoenix postajala je Ulica Peacock, a broj šest katkad je bio broj osam, sve dok se naposljetku više nisam ničega sjećala.

A tada se dogodilo nešto čudno. Prestala sam sve vrijeme trošiti na razmišljanje o tome kako da pronađem ključ škrinje gospođe

Swann. Prestala sam pokušavati provući se pokraj Nathaniala, sluge u krčmi Wig and Feathers, i izaći na ulicu. Samo sam radila ono što je gospođa Swann očekivala od mene i mjeseci su se pretvorili u godinu ili više, sve dok više nisam znala koliko sam zapravo bila ondje. Pamtila sam samo dan kad sam stigla, vrelinu ljeta dok sam stajala na tržnici u Spitalfieldsu i prodornog smrada života u koji sam bačena.

Ime mi je Sara Kemp. To je ime dobro, kratko, svrsishodno i nije kićenije no što je potrebno pa mi u tom pogledu dobro pristaje.

Marljivo sam radila kod gospođe Swann i nisam pravila probleme. Zašto nisam? Pa, naposljetku, sluškinjina sam kći pa mi težak rad nije stran. Moja majka, koja je svoju sudbinu prihvaćala s nijemom snagom udovice, poučila me je da prihvatim vlastitu sudbinu. Bila sam premlada kako bih pamtila oca, kuhara na brodu Baltimore, koji je novac koji je donosio kući tratio na sitne oklade i džin, prije no što je smogao dovoljno čestitosti da krene put Novog svijeta i ne vrati se. Ona je svima govorila da je poginuo na moru, što je bilo dovoljno plemenit svršetak za muškarca koji je prodao njezine cipele za okladu vrijednu tri penija. Kvekeri su nam pomogli. Mojoj majci pronašli su posao u jednoj ladanjskoj kući, a mene su poslali u kvekersku besplatnu školu u selu, gdje su me poučavali iskvarenosti poroka i opasnostima pića, kao da me priče o mojem ocu nisu dovoljno poučile. Naučila sam čitati i šiti, ali kad su mi rekli da moram naučiti neki zanat, da ću biti sluškinja kao i moja majka, više se nisam vratila onamo, a majka mi je dopustila da je umjesto toga slijedim po kuhinji: samo sam željela naučiti kuhati. Doima se da sam ipak bila očeva kći. Gospođa Swann zacijelo me je smatrala svojom najkrotkijom djevojkom. Nakon nekog vremena ustanovila sam da mi Nathanial više ne priječi put do vrata i bile su mi dopuštene male slobode. Nisam bila baš sretna, ali pretpostavljam da sam bila gotovo sretna.

Osim ovoga: na svaki zarađeni šiling gospođa Swann uzimala mi je šest penija. Shvatila sam da ako ikada želim budućnost podalje od krčme Wig and Feathers, za nju moram zarađivati na nekom drugom mjestu. Stoga bih s vremena na vrijeme stajala na rubu pristaništa u Billingsgateu i gledala brodove kako uplovljavaju, kako njihova bijela jedra lepršaju na vjetru, poput plahta obješenih da se osuše. Kad su pristali, trupovi njihovih brodova, prekriveni tvrdom korom i skliski, otvarali su se pa su mornari iz njih kotrljali bačve čaja iz Bengala te otomanskih začina. Kad je teret istovaren, izašli bi na pristanište i stajali ruku oslonjenih na bokove, rukava podvrnutih do laktova, njušeći slankast zrak, potrebiti kao galebovi koji su opisivali krugove te kričali kroz maglu grada.

Ali, ja nisam bila jeftina uličarka koja podiže suknju među hrpama stare užadi i psima koji njuškaju odbačenu riblju utrobu. Ondje je bila jedna starica, gospođa Hughes, koja je živjela nasuprot stražnjem ulazu u krčmu Wig and Feathers. Bila je gluha kao noć – ili je glumila da je gluha – a pomislili biste i da je slijepa, uza sve što je zacijelo vidjela s druge strane ulice. Dopuštala mi je koristiti sobicu iznad njezine u zamjenu za pokoju mjericu džina istočenu iz boca skrivenih iza praznih pivskih bačvi u podrumu krčme. Ali, u Londonu nema tajni. Čak se i kuće naginju preko uskih uličica, jedna prema drugoj, i nude svoje skandale u trenutku razmaknutih zavjesa. Jedna od djevojaka zacijelo je rekla gospođi Swann što radim jer sam je, dok sam se odijevala, vidjela kako izlazi iz krčme. Kišilo je, ali ona kao da nije marila za to. Stala je na stepenici podignuvši nos u zrak, kao štakor koji se podigao na stražnje noge pa njuši moguću nevolju. U trenutku je zadigla suknju i pljuskajući prošla kroz lokve sve dok nije nestala pod izbočenim katom gospođe Hughes.

Nemojte dopustiti da vam netko kaže kako su mornari hrabri ljudi. Pobjegao je čim je ugledao gospođu Swann, ženu koja nije

viša od prosječnog brodskog sluge. Pa ipak, bila je pravi prizor, a lice joj se grčilo u bijesu dok mi je govorila što misli o meni, riječima zbog kojih mi je bilo drago da je gospođa Hughes gluha kao noć. Tada me je uhvatila za ruku i povukla me odande toliko brzo da sam samo mogla zgrabiti svoju gornju suknju s kreveta i posrćući žuriti za njom. Kad smo izašle, nije mogla ni dočekati da uđemo u krčmu prije no što je opet počela vikati na mene. Stoga sam u podsuknji stajala ondje, na kiši, i slušala kako mi govori što će mi učiniti. A tada me je objema rukama istodobno udarila po ušima toliko jako da mi se zavrtjelo u glavi.

Jedna žena stajala je ispod izbočenog kata jedne kuće nedaleko od glavne ulice. Vidjela sam je krajičkom oka dok sam slušala živopisan govor gospođe Swann. Kad me je gospođa Swann udarila, ta se žena uzrujala i usplahirila kao zabrinuta pčela. Kad me je gospođa Swann uhvatila za uho i pokušala me odvući natrag u krčmu, ta je žena stala pred nas.

– Madam – rekla je glasom u kojem se čulo blago oklijevanje –molim vas, pustite tu jadnu djevojku.

– Jadnu djevojku? – ponovila je gospođa Swann i još jače stisnula moje uho. – Na njoj baš ništa nije jadno. Kradljivica je i lažljivica, eto što je.

Žena je problijedjela. Sažalila sam se nad njom jer je stajala ondje i svađala se s osobom poput gospođe Swann dok joj je kiša lijepila uredno nakovrčanu kosu uz obraze te potamnjivala svjetloplavu svilu njezine haljine.

– Istina je da nisam upoznata s okolnostima – nastavila je – ali, što god je učinila, ne može biti ispravno udarati je na ulici. Pa, jedva da je odjevena! – Pokazala je prema mojoj podsuknji.

Gospođa Swann pustila je moje uho kao da je vruć ugljen i okrenula se prema njoj. – Doista, ne znate ništa i bila bih vam

zahvalna ako se ne biste uplitali u ono što vas se ne tiče. – Zastala je pa je odmjerila od glave do pete. – Što uopće radite ovdje? – upitala je kao da je ta žena u toj ulici čudna i neočekivana kao Kinez.

– Oprostit ćete mi jer sam se sklonila od kiše, madam – rekla je glasom oporim poput limuna.

– Pa – rekla je gospođa Swann – prodavaonica vrpci je ondje.

Doviđenja. – Kimnula je prema glavnoj ulici otpravljajući je pa čak ni ja nisam uspjela suspregnuti podsmijeh koji je dohvatio kut mojih usana. Ona me je uhvatila za nadlakticu i krenula u krčmu.

Kad smo se okrenule, ona žena je rekla: – Znam tko si.

Gospođa Swann se umirila okrenuvši se prema njoj. – Doista? – upitala je, ali se ona žena obraćala meni.

Gledala me je sa žarom u očima, a njezino blijedo lice bilo je obojeno ružičasto jer joj se gnjev vidio na obrazima. Prsti tankih, glatkih ruku uvijali su čipku njezine kape, koja joj se mokra zalijepila za čelo nad pramenom bakrene kose. – Postoje i drugi poslovi koje bi mogla obavljati – rekla mi je.

Pogledala sam u tlo. Ona je moje oklijevanje zacijelo pogrešno protumačila kao sram ili sumnju u sebe jer je tada ohrabrujućim glasom rekla: – Mnoge mlade djevojke poput tebe potrebne su kao sluškinje.

Doimala se prilično dragom. Izgledala je naivno jer je pretpostavila da ja ne znam kako bih dane mogla provoditi perući nečije rublje, do laktova u lužini, ribajući mrlje prašinom od opeka sve dok mi se koža ne bi raspucala.

Prozor na krčmi se otvorio i jedna djevojka nas je pozvala. Gospođa Swann nestrpljivo je udahnula. – Uđi, Sara – rekla je grubo me gurnuvši prema krčmi.

Ostavile smo onu ženu samu u uličici da premješta košaru iz jedne ruke u drugu, namrgođena izraza lica.

ESTHER

Onoga dana kad sam upoznala djevojku po imenu Sara, ubožnici sam isporučila devetnaest Biblija. Kad sam stigla kući, odnijela sam posljednju u salon, sjela za stol i otvorila je, zagladivši korice unatrag tako da je hrbat puknuo. Nisam mogla prestati misliti o životu kojim je zacijelo živjela. Njezina potreba za Božjom riječi nedvojbeno je bila jednako velika kao i potreba bilo koga u ubožnici. Dakako, nije mi bilo poznato zna li čitati, ali sam ipak uzela pero i napisala: Od gospođe Esther Thorel iz Trga Spital 10.

Listala sam tražeći Poslanicu Korinćanima i tada stavila vrpcu među njezine stranice. Premda nisam voljela pisati po knjigama, nisam mogla odoljeti pa sam povukla vrh pera duž određenog odlomka. Tada sam zatvorila Bibliju.

Nisam željela vratiti se u krčmu pa sam našem kuharu rekla neka odnese Bibliju onamo te zamoli da je predaju djevojci po imenu Sara. – Krčma Wig and Feathers? – upitao je podignuvši obrve.

Upravo tako, ustrajala sam. Tada sam mu utisnula šest penija u ruku za njegov trud i rekla mu neka odmah krene.

Pošla sam pronaći Eliasa. Znala sam gdje će biti. Premda je već bilo šest sati, on je i dalje bio u sobi u prednjem dijelu kuće, u kojoj je obavljao svoje poslove. Kad sam otvorila vrata, bio je na sredini sobe, pognut nad drveni pult prekriven komadima papira na kojim su bile naslikane pruge te oblici nalik svicima. Pogledao me je blago zbunjeno, kao da mu nije jasno što radim ondje. A tada je pogledao kroz prozor, na trg, kao da mu je potrebno da mu sve pustija ulica i sve slabija svjetlost kažu kako je radni dan gotov.

Moj je suprug jedan od najboljih majstora tkalaca svile u čitavom Spitalfieldsu, kao što je bio i njegov otac prije njega. Njegov djed taj je zanat naučio na glasovitim tkalačkim stanovima Lyona,

i divlja ruža

ali kad hugenoti više nisu mogli mirno živjeti u svojoj domovini, njegov je djed pobjegao te sa sobom ponio samo svoju izvrsnu vještinu. Mnogi hugenotski tkalci učinili su isto, a kad su se smjestili u Spitalfieldsu, svile iz Spitalfieldsa počele su ljepotom i vrsnom izradom nadmašivati čak i one iz Lyona.

– Ovi su lijepi – rekla sam pridruživši mu se kod pulta i nehajno uzevši jedan uzorak.

On je polako kimnuo, i dalje zureći u njih. – Ali, koji je najbolji, gospođo Thorel? Ova će svila biti vrlo fina.

Pogledala sam sve inačice elegantnih uzoraka. Geometrijski oblici, maleni kineski hramovi i jedan sa sitnim ponavljanim motivom školjki. – Ovaj mi se sviđa – rekla sam pokazavši ga: cvjetni uzorak u orijentalnom stilu.

– Ah, indijske biljke – rekao je Elias. – Da, i meni se taj sviđa.

Vratila sam ga na pult i zaustila pitanje o večeri, kad me je zaustavio, ne želeći napustiti temu svoje svile. – Postoji jedan tkalac svile – rekao je. – Iznimno je darovit i vjerujem da bi mogao postati majstor. Rekao sam mu da može koristiti jedan tkalački stan u potkrovlju i na njemu istkati svoj majstorski rad. Ionako samo stoje ondje nekorišteni.

– Naši tkalački stanovi? Ali, zašto svoj majstorski rad ne tka na svojem tkalačkom stanu?

Elias je coknuo jezikom. – I dalje mora zarađivati za život! Njegov tkalački stan pun je mojeg posla. Ovaj će posao obavljati u slobodno vrijeme, za sebe. Ja ću mu dati svilu i platiti njegovu naknadu Tkalačkom cehu.

Suprug me je katkad iznenađivao. Bilo je to velikodušno od čovjeka koji je inače bio motiviran svojim komercijalnim uspjehom. – To je vrlo ljubazno od tebe, supruže.

On se blago nasmiješio. – Nipošto, suprugo. Dobit ću svilu s još neviđeno složenim uzorkom. Zapravo, s jednim od ovih uzoraka.

– Pokazao je uzorke na pultu. – A on će, ako ga prime, postati majstor, a ja ću mu pomoći da pokrene svoj posao. Poštena pogodba, zar ne?

– Ali, obrtnik nadničar, u našem domu, to se doima… – Tražila sam primjerene riječi. Gotovo nisam znala što mislim o toj ideji. Jesam li bila užasnuta ili uzbuđena?

– Samo vam dajem do znanja, to je sve. Ulazit će na ova vrata – Elias je pokazao vrata svoje radne sobe, koja su vodila na ulicu i na koja su ulazili trgovci svilom, bojari i svilari koji su ga posjećivali kako bi dogovarali poslove preko drvenog pulta – i stražnje stepenice, pa ga vi uopće ne biste trebali vidjeti. Spominjem da će biti ovdje samo zato što biste mogli čuti buku tkalačkog stana u potkrovlju.

– Buku! – Cijeli Spitalfields odjekivao je pokretima tisuća tkalačkih stanova. – Oh, Eliase, ne valjda u našoj kući!

Gotovo istog trena zažalila sam zbog svojeg ispada. Elias je podignuo pogled s uzorka koji je promatrao i okrenuo se prema meni s odlučnim izrazom lica, izazivajući me neka mu se suprotstavim. – Ovo je tkalačko kućanstvo, gospođo Thorel. Moj je djed ovu kuću izgradio novcem koji je zaradio isključivo svojom darovitošću. Moj otac je sedam godina bio njegov naučnik na tim tkalačkim stanovima, a ja sam proveo sedam godina kao naučnik svojega oca, kako bih nastavio posao za koji sam rođen. Jedini razlog zbog kojeg naši tkalački stanovi stoje neiskorišteni jest činjenica da nemam sina koji bi išao mojim stopama. Stoga, ako se ja ne žalim zbog nedostatka djeteta, ti se ne bi trebala žaliti na buku tkalačkog stana.

Ponovno se okrenuo svojim uzorcima, presložio ih na pultu, premjestio jedan na drugi, izabran pa odbačen. Barem mi je jednom bilo drago da mu je svila odvukla pozornost s mene. Nije vidio koliko su me njegove riječi zapekle.

Bila sam dobra supruga, to znam. Marljivo sam šila te učinkovito vodila kućanstvo. Kuhali smo za siromašne i ugošćivali bogate. U crkvi sam sjedila pokraj svojeg supruga, dovoljno lijepa da bude zadovoljan, ali dovoljno ozbiljna da ugodim protestantima.

U spavaćoj sobi nisam se ni žalila ni izražavala nedoličan entuzijazam. Samo Bog zna zašto nismo blagoslovljeni djetetom koje je zajednica mojega supruga smatrala dužnošću i potrebom.

Te sam noći u krevetu zamišljala tkalačke stanove iznad sebe, puste i nekorištene, neproduktivne poput mene. Elias nije imao sina kojega bi poučavao i savjetovao i stoga će taj čovjek sada dolaziti u našu kuću.

Za mene – neznanac, iznimno darovit neznanac.

TREĆE POGLAVLJE

SARA

život bio je poput jedne od mojih podsuknji. Bio je sve prljaviji, a ja sam svakodnevno bila u njemu pa sam to jedva i primjećivala. Barem ne dok se nije dogodilo nešto toliko loše da više nisam mogla ne obraćati pozornost, nešto poput mrlje koju nije moguće ukloniti.

Onoga dana kad je došao u krčmu Wig and Feathers, Biblija gospođe Thorel ležala je na mojoj komodi, neotvorena tjednima, i polako ju je skrivala hrpa lepeza i vlasulja, prašnjavu od pudera za lice. Znala sam od koga je čim je stigla. Esther Thorel nije bila jedina dobronamjerna žena koja je mislila da bi riječi u nekoj knjizi mogle poboljšati moj život. Ali ona nije shvaćala, kao ni druge, da ja ne želim drukčiji život. Zašto bih ga željela kad je život moje majke nakon dvadeset godina služenja vrijedio samo jednu funtu? Zbunjivalo me je to što je gospođa Thorel mislila da bi mi se možda više sviđalo ustajati u zoru i ribati stepenice nego ovo što sam morala raditi u krčmi. Upola manje posla za dvostruko više novca. Ili je mislila da sluškinje nikada ne dobiju po ušima?

Naviknula sam se na muškarce. U krčmi sam vidjela svakojake: pekare i mesare; kožare i svjećare; trgovce i suce. Muškarce koji su podizanjem šešira pozdravljali dame u prolazu te uzmicali

kako bi one prve prošle kroz vrata. Muškarce kojima ste odlazili ako ste bili bolesni, ili ako vam je koji uličar ukrao novčanik ispod suknje. Ali, kad su došli k meni, nisu bili ti muškarci. Bili su nestrpljivi i sebični. Nisu nimalo marili za kurtoaziju ili za podizanje šešira. Kažu da je kurvanje strast koja snađe muškarca, a to je bilo osobito točno za tog muškarca.

Nije bio poznat ni meni ni gospođi Swann. Nathanial bi inače stajao pred vratima ako bi muškarac bio nov. Bio je rob i vidio je ono što bi bilo nezamislivo čak i stanarima krčme Wig and Feathers. Nešto u njegovoj tihoj prisutnosti pred vratima bilo je dovoljno da u većine muškaraca ublaži krajnosti. Ali, Nathaniala su tu večer poslali obaviti nešto i taj je muškarac ušao bez nadzora.

Uvod je bio prilično tipičan. Jedva da je zatvorio vrata kad je počeo svlačiti jaknu. Bio je krupan, a prsluk mu se napinjao pod pritiskom trbuha. Pa ipak, tkanina prsluka bila je vrlo fina; dobro je se sjećam. Kad sam sjela na krevet, bila mi je u razini očiju pa sam se usredotočila na lijep sjaj žućkaste svile i uzorak sitnih stabala duda, a ne na masu muškarca koji ga je nosio.

Rekao mi je neka svučem haljinu. Počela sam govoriti kako to gotovo nije potrebno, ali se on oštro zapiljio u mene pa sam odvezala prsluk. Kad sam ostala u podsuknji i stezniku, ponovno sam legla na krevet, ali me je on uhvatio za ruku, podignuo i rekao: – Svuci sve.

Otvorila sam usta kako bih se pobunila, ali je on izvadio još jedan šiling iz džepa i bacio ga na krevet. Pomisao na šiling koji nije prethodno prošao kroz ruke gospođe Swann bila je dovoljna da zatvorim usta. Potpuno sam se svukla i legla na krevet.

U sobi je bilo hladno. Rukama sam pokrila tijelo kako bih se zaštitila od hladnoće i sakrila od njegova pogleda. Ali, on je sjeo na rub kreveta, uhvatio me za zapešća, razmaknuo mi ruke i položio ih uz moje tijelo.

– Želim da ti bude hladno – tiho je rekao.

I uzeo me je, hladno poput ovčjeg buta na mesarevu stolu. Doimalo se da je doista odlučio ohladiti me jer ni minutu nakon što je počeo, ruke su mu bile oko mojega vrata. U mojim prsima pojavio se osjet žarenja, kao da sam udahnula vrući ugljen iz kamina pa je tinjao u mojim plućima. A tada tišina. Bila sam svjesna muškarca na sebi, ali je na rubovima bio zamagljen, kao i onaj prvi muškarac kod gospođe Swann.

Doista sam mislila da sam umrla, ali kad sam došla k svijesti, bol u mojem grlu bila je toliko jaka da nisam mogla biti u raju. A ako prostitutke ne idu u raj, tada nas u paklu zacijelo čeka nešto gore od sobe u krčmi Wig and Feathers, jer je bilo očito da sam i dalje ondje. Vrata su bila odškrinuta pa sam čula kako jedna djevojka klepećući silazi niz stepenice i vrišti zovući gospođu Swann.

Ona je došla gore, nimalo ne žureći, i zagledala se u mene. –Imala si opakog, zar ne?

Pokušala sam progovoriti, ali su riječi kroz moje grlo prolazile lako poput jabuke načičkane pribadačama. Gospođa Swann pružila mi je šal da se pokrijem i čašu vode, kako bih oslobodila glas. Kad sam joj rekla što se dogodilo, slegnula je ramenima i rekla: – On je jednostavno muškarac koji svoj kruh voli peći u hladnoj pećnici. – Tada je otišla, ali se prije toga sagnula i pokupila šiling koji je ležao na podu.

Čvrsto sam se omotala šalom i ponovno legla na krevet. Zatvorila sam oči jer drugo nisam mogla i dopustila sam si zaspati.

Kad sam se sutradan probudila, otvorila sam nove oči – oči koje mi je on darovao. Vidjela sam izlizani pokrivač i umrljani umivaonik. Vidjela sam pruge na svojim bedrima i kosti koje su mi stršale ispod kože. Odjenula sam donje rublje, ali nisam mogla odjenuti istu haljinu pa sam prišla komodi potražiti nešto drugo.

Tada sam ugledala kut Biblije Esther Thorel, gotovo prekrivene

mojim jeftinim ukrasima. Izvukla sam je i uzela u ruke. Otvorila se na stranicama koje je ona razdvojila vrpcom pa sam vidjela crte koje su isticale jedan redak: Druga poslanica Korinćanima, peto poglavlje, sedamnaesti redak.

Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo.

ESTHER

Nije bilo lako popeti se u potkrovlje. Stepenice su uske i zavojite te vode do vrata u stropu. Do tada sam samo jednom bila gore. Kad sam netom nakon vjenčanja istraživala svoj novi dom, opčinili su me tkalački stanovi i zamišljala sam kako moj suprug, još gotovo dječačić, snažan i odlučan na tkalačkoj klupi, uči taj zanat od svojih predaka.

Ali, moja opčinjenost se promijenila. Netko drugi će doći onamo, uzeti usnuli čunak i pogurnuti ga kroz niti osnove. Željela sam vidjeti gdje će provoditi vrijeme, gdje će sjediti te kako će mu krovovi Spitalfieldsa izgledati dok će gledati kroz prozor.

Bilo je kasno poslijepodne i svjetlost je slabjela, ali kad sam pogurnula vrata, uvidjela sam da je potkrovlje i dalje preplavljeno svjetlošću. U potkrovlje tkalačke kuće ugrađeni su ogromni prozori od zida do zida, okrenuti prema jugu, kako bi na tkalačke stanove padalo što više svjetlosti, što dulje. Morala sam stisnuti oči pa je prošlo nekoliko sekundi prije no što sam uspjela razabrati tkalačke stanove.

Dva su, kvadratni obrisi na svjetlosti prozora. Vidjela sam da su na jednom već bile napete niti osnove, žućkasti konac rastegnut preko drvenog okvira, uz koji su bili pričvršćeni koloturnici s utezima koji će postati podloga. Potka je bila kobaltno plava. Prišla sam tkalačkom stanu i prešla rukom preko izlizanog drveta, na kojem su naraštaji tkalaca ostavili udubljenja i usjeke. Sa strana i donjeg dijela virile su ručice i poluge. Za mene je to bila struktura neodgovorenih pitanja: što povući, omotati, podignuti i pogurnuti te kada to učiniti. Jednom sam nastojala odgovoriti na ta pitanja, ali se Elias naglo zatvorio, poput knjige tajni. Tkanje je bilo muški posao: vrati se šivanju, djevojčice.

Nije bilo čudno da sam se udala za tkalca svile, za stvaratelja umjetnosti. Počela sam crtati kad sam bila dijete. Uzimala sam ugljen iz ognjišta te njime ostavljala tragove na svakom papiru koji sam uspjela pronaći. Majka bi me uhvatila pa mi okrenula dlanove prema gore. Ako bi bili crni i prašnjavi, pljusnula bi me po uhu i rekla mi da nisam bolja od dimnjačara. Kad mi je bilo trinaest, kupila mi je vodene boje pa sam počela slikati. Kad sam još malo odrasla, sama sam odlazila na tržnicu u Spitalfieldsu i hodala među redovima štandova s cvijećem, zatrpanih hrpama karanfila, geranija, tulipana ili ruža, ovisno o sezoni. Englesko voće poput jabuka i krušaka sjedilo je uz šipak iz neke egzotične, daleke zemlje. Sve bih to naslikala.

Bilo je i stare svile. Komadi tkanine koji su stotinu puta sašiveni i rasparani, i dalje otrcano blistavi, visjeli su iznad štandova ili su bili složeni na stolovima. Moda iz davnih dana, koju ni jedna fina dama više ne bi nosila, bila je ostavljena da mase prevrću po njoj i cjenkaju se za komad života kojim nikad neće živjeti. Voće i cvijeće tržnice u Spitalfieldsu bilo je utkano u te tkanine s jasnoćom od koje je moje srce počinjalo brzo lupati.

A što je s ljudima koji su izradili tu svilu, koji su dizajnirali uzorke te koreografirali beskonačan ples osnove i potke? Nisam morala ići na tržnicu u Spitalfieldsu da bih ih vidjela. Jedan je bio u mojoj ulici, nasuprot kuće mojega oca na Trgu Spital. Elias Thorel uvijek je bio u svojoj radionici kad sam prolazila pokraj nje, prebacivao balu tkanine preko pulta kako bi je trgovac pogledao, ili je sjedio sâm sa svojim knjigama. S vremena na vrijeme sam ga krišom pogledavala kao da kradem ušećerene trešnje. A tada je on jednoga dana podignuo glavu i vidio me.

Zidovi potkrovlja bili su prekriveni policama, kutijama punim čunaka i batića među svilenim koncem namotanim na vretena i kaleme. Bilo je svjetložutog i intenzivno plavog koji su već

koristili, ali i drugih boja, zelenih, sivih te ledeno srebrnih, koje će postati boje potke. Mukotrpan proces postavljanja konca na tkalački stan zacijelo se obavljao danima, bez mojega znanja da je on gore. Prizor tkalačkog stana s koncem pripremljenim za tkanje bio mi je bolan. Isprva sam mislila da smo Elias i ja dobar par u svakom pogledu. Zamišljala sam da će sjedinjavanje njegove tkalačke i moje likovne darovitosti biti plodno.

Kao supruga majstora tkalca svile slikala sam s novim entuzijazmom. Nisam samo slikala cvijeće nego sam gotovo mogla osjetiti kako dovršena svila živi i diše pod mojim kistom. Kad sam imala nešto čime sam bila zadovoljna, odnijela bih to Eliasu. On je bio gore u salonu, pognut nad svojim papirima, s perom u ruci. Njegova vlasulja bila je na stalku pokraj njega, a glavu je oslonio na ruku te isprepleo prste u kosi.

– Gospodine Thorel?

– Nešto nije u redu? – upitao je blago se mršteći i odložio pero.

– Nipošto – rekla sam uživajući u treperenju iščekivanja u svojem trbuhu. Budalasto, znam, ali osjećala sam se poput djeteta koje od roditelja traži odobravanje. – Samo sam vam htjela pokazati ovo. – Stavila sam akvarel pred njega i obišla njegov radni stol kako bismo ga zajedno pogledali. Odjednom sam osjetila nervozu i zapitala se što on misli o cvjetovima koji su izvijali papir.

On je uzeo sliku pa se okrenuo prema meni. – Što je ovo? –upitao je.

– Nisam mogla suspregnuti osmijeh. – To je dizajn, supruže. Možda za sljedeću svilu koju ćete istkati.

On je zbunjeno gledao sliku. – Ali, šalite se, dakako – rekao je.

– Šalim? Ne, ne šalim se. – Pružila sam ruku i prešla prstom duž zavijutka lista. – Vidite li kako sam cvijeće naslikala u obrascu koji se ponavlja? Zamislite ga od svile, bio bi…

Tada sam ga pogledala i uvidjela da su njegova usta čudno izvijena, podignuta na jednom kraju. Riječi koje sam mislila da ću izgovoriti iščeznule su u mojem grlu. Elias je lagano odmahnuo glavom kao da oslobađa zaglavljene misli. – Zašto se bavite takvim stvarima? – upitao je.

– Zato što želim biti dio onoga što vi radite. Zamislite, mogla bih slikati dizajne za svilu koju vi tkate. Ne teške geometrijske uzorke kakve sada imamo, nego nešto mnogo prirodnije i stvarnije. Gledala sam vas i naučila… – Naučila! Umišljate si da ste u nekoliko mjeseci naučili ono što je moja obitelj učila naraštajima?

– Nipošto. Samo sam mislila da bismo to mogli raditi zajedno. – Glas mi je počeo drhtati, ali sam se očajnički suzdržavala da ne zaplačem pred njim. On je na trenutak zurio u mene, a tada mu se lice omekšalo pa me je povukao na svoje krilo, utisnuvši sliku u moju suknju. – Ne morate biti dio onoga što ja radim – promrmljao mi je u uho. – I bez toga dovoljno radite, organizirate sluge i planirate obroke. Ako želite činiti više kako biste pomogli, upitajte pastora Gabeaua. Uvijek je potrebno sašiti koju košulju za ubožnicu. Ali, svila? Ne, to ne možete.

Dakako, još šivanja. – U pravu ste, supruže – rekla sam trudeći se da se u mojem glasu ne čuje razočaranje. Elias je povukao sliku ispod mene, poravnao je na mojem krilu i zagledao se u nju. A tada se nasmijao. – Što je dezajn, gospođo Thorel? Vi to zacijelo znate ako želite biti dizajnerica. – S mukom sam progutala žaleći jer sam se izložila njegovu ismijavanju. Oslobodila sam se njegovih ruku i ustala, ali on nije završio. – Možda ste vi, a ne Mongeorge, iz Lyona u Spitalfields donijeli tajnu stvaranja sjaja na svilenom taftu.

Oči su mu blistale dok je promatrao moje lice u potrazi za reakcijom. Mislila sam da je ta šala neprimjerena, ali nije bila. Bila je to prva iskra vatre u njemu, koja će nas s vremenom progutati.

Prije no što sam otišla iz potkrovlja, prišla sam vratima i pružila ruku kako bih uzela ono što sam ostavila na stepenicama. Bila je to krletka s dvije juričice koje su lepršale udarajući krilima u bijele metalne rešetke kad sam je zaljuljala. Odnijela sam je do prozora te je objesila o kuku na stropu, umirila je rukama i tiho im zviždala dok su one uznemireno treperile na svojim prečkama i gledale svoj novi dom.

– No, no, dušice – šapnula sam. – Ovdje ćete biti sretne. U Spitalfieldsu nema hugenotskog tkalca koji ne voli pjev ptica.

ČETVRTO POGLAVLJE

SARA

Gospođu Swann zatekla sam dolje u krčmi. Krpom je brisala čaše od sinoć te ih naopačke stavljala na mnoge police na zidu iza nje.

– Osjećaš li se bolje, draga? – upitala je kad sam sjela na jedan od stolaca ispred šanka.

Grlo mi se ponovno stegnulo, ali ne zato što me je onaj muškarac davio. Bilo je to neizbježno grčenje moje utrobe i zastajanje zraka u mojim plućima, koje se događalo kad god sam pokušala razgovarati s gospođom Swann o bilo čemu. Odmahnula sam glavom.

– Ah, dobro – rekla je nimalo zabrinuta – uskoro ćeš se naviknuti na njega. – Okrenula mi je leđa i lagano stala na stolčić kako bi dosegnula najvišu policu. – U njemu sad imaš dobru mušteriju – izjavila je redu kositrenih lončića pred dobom. – Ti koji vole takve stvari uvijek se vraćaju. Moram reći da se na odlasku doimao prilično zadovoljnim. Dao mi je šest penija više!

Kad se okrenula prema meni, uzela je krpu i bacila je prema meni, a vlažna krpa pala je na moju ruku. – Hajde, budi korisna umjesto da samo sjediš.

Pružila je ruku ispod šanka i izvadila još jednu krpu. Ruka joj se žustro okretala u čaši dok me je gledala s očekivanjem.

Uzela sam krpu i odvukla je sa svoje ruke te je bacila na ulašteno drvo šanka, na kojem je ostala ležati kao izgužvana hrpica. Ruka gospođe Swann zastala je u čaši. – Tako, dakle? – upitala je tihim glasom. – Ispod časti ti je brisati čaše?

Pogledala sam je. Uvijek sam mislila da su joj oči crne, ali na jutarnjem suncu koje je dopiralo kroz prozor krčme, vidjela sam da nisu. Bile su to njezine zjenice, čudno proširene čak i na svjetlosti. Oko njih je bio tanak zeleni rub, intenzivan gotovo kao u mačke. Kad je gospođa Swann prestala sa svojim odlučnim brisanjem, čaša je počela blago drhtati u njezinoj ruci. Ona ju je naglo spustila na drvo, toliko snažno da sam mislila da će puknuti.

– Dakle, pjevaj – oštro je rekla – što si naumila?

– Ne mogu više ovo raditi.

– Što? Brisati čaše? Malo mi pomoći? U redu, idi u svoju sobu, a to kažem samo zbog onoga što se sinoć dogodilo. Sutra neću biti toliko ljubazna.

– Ne, mislim da ne mogu sve ovo. – Podignula sam ruku i mahnula njome iznad glave, pokazujući kat iznad krčme, krčmu i sve što se u njoj događalo. – Više nikad neću leći s tim čovjekom.

Gospođa Swann stisnula je oči pa se objema rukama naslonila na šank preda mnom, jednom koščatom rukom uhvativši drvo, a drugom i dalje umotanom u krpu. – Kako to misliš? – Svaku je riječ izgovorila promišljeno.

– Napuštam ovu krčmu, gospođo Swann. Voljela bih da mi vratite moj novčanik i novac koji je bio u njemu. Neću čekati da me sljedeći put ubije.

– Da je to barem sinoć obavio! – uskliknula je gospođa Swann, odmaknula se od šanka i mahnula rukom u kojoj nije imala krpu. Prekrižila je ruke na prsima. – Ne, ne, ne – rekla je energično odmahujući glavom – to neće ići.

Ustala sam i stala pred nju. – Gospođo Swann, ne možete me zadržati ovdje. Slobodna sam poći kad god želim. A sada mi, molim vas, jednostavno vratite moj novac.

– Ali, Sara, zašto bi otišla? Što može djevojka poput tebe?

– Namjeravam pronaći posao sluškinje.

– Sluškinje! – kriknula je gospođa Swann. – Do kraja tjedna bit ćeš uličarka, glupačo. Do Božića ćeš dobiti sifilis i gonoreju!

– Gospođa Swann ljutito je nabrala lice. – Jednostavno ne shvaćaš koliko se dobro brinem za svoje djevojke. Je li ti ovdje ikada išta nedostajalo? Reci! – ustrajala je, a izraz njezina lica istodobno je bio gnjevan i zbunjen. – Kad si u krevet otišla praznog želuca?

Kad ti je u kaminu nedostajalo ugljena, kad si bila bez odjeće? Nikada, nezahvalnice, nikada!

– Svoje sam uzdržavanje zaradila stotinu puta, gospođo Swann, i vi to dobro znate.

Izraz lica gospođe Swann iznenada se promijenio, kao kad se promijeni jačina vjetra. Postala je zbunjena i izgledala je nevino. – Doista, draga? – upitala je, a glava joj se ljuljala kao dječja igračka. – Tada moraš dobiti svoj novac natrag, zar ne?

Na trenutak sam bila iznenađena pa sam samo stajala otvorenih usta, a strah i gnjev koji sam smogla za suočavanje s njom i dalje su cvrčali u mojim žilama.

– Pričekaj, anđele, idem po njega. – Otišla je kroz vrata pa sam čula kako njezine cipele tapkaju silazeći kamenim stepenicama u podrum. Nervozno sam čekala ne znajući tko bi se, ili čak što, moglo vratiti. Gospođa Swann bila je nepredvidljiva kao i vremenske prilike.

Kad se vratila, gotovo mi je laknulo kad sam vidjela da nosi samo knjigu u kožnom uvezu. Vratila se iza šanka te knjigu teško spustila na površinu između nas. A tada mi je uputila čudan osmijeh, nešto između suosjećanja i trijumfa, te rekla: – Bojim se da

još ne možeš otići. Barem ne dok ne podmiriš svoj račun. – Tada je otvorila knjigu te je počela dramatično listati. – Evo ga – rekla je okrenuvši knjigu kako bih vidjela i kucnuvši dugim noktom po njoj.

Moje ime bilo je ispisano na vrhu, a ispod njega dugi stupci brojki. Peni ovdje, šest penija ondje, katkad čitav šiling. A pokraj svakog iznosa bio je datum i stavka na koju se odnosio: hrana i pivo, hrana i stanovanje; pranje haljina i podsuknji te krpanje čarapa; lepeze, vlasulje i puder za lice; ugljen i drvo za vatru; pomada za ovo ili ono. Čak je i naknada za Nathanialovo uzdržavanje stavljena na moj račun. Okrenula sam stranicu i nastavila listati. Dug, stranica za stranicom, sve do trenutka kad sam prvi put kročila u krčmu Wig and Feathers, sve zabilježeno izduljenim rukopisom gospođe Swann.

– Vidiš, draga moja – rekla je gospođa Swann zagledavši se u mene očima iz kojih je zeleni rub gotovo potpuno nestao – od tvojeg novca nije ostalo ništa. Zapravo – prelistala je još nekoliko stranica, do mjesta na kojim su zapisi prestajali, završavajući iznosom od dva penija za lijek koji mi je večer prije dala za ublažavanje boli u grlu – duguješ mi.

Zurila sam u stranicu knjige. Ispod zadnjeg unosa bila je povučena blago vijugava crta, a ispod nje je bio konačan iznos: četiri funte, osam šilinga i šest penija.

Gospođa Swann zatvorila je knjigu te obišla šank kako bi stala pokraj mene. Prijašnji zgrčeni bijes napustio je njezino lice pa je izraz na njemu bio ljubazan i gotovo potrebit. Pružila je ruke i počela gladiti moj obraz. – Kćeri moja – promrmljala je. A tada je spustila glavu na moje rame. – Ne, ne, ne, nećeš me napustiti – protisnula je u neukusne nabore moje haljine za prostitutke.

ESTHER

– Milostiva, traži vas jedna djevojka. Podignula sam pogled sa šivanja. Naša pomoćna sluškinja Moll stajala je pokraj vrata, ruku sklopljenih ispred tijela, i gledala u moja stopala kao da nije dovoljno hrabra da me pogleda u oči.

Odložila sam svoj rad te izašla za njom na odmorište. S vrha stepenica vidjela sam u predvorje. Djevojka je stajala pokraj vrata, a kad je čula da joj prilazimo, podignula je blijedo lice i pogledala me. Vidjela sam da je to jedna od mojih Biblija i u mislima mi je bljesnula slika te djevojke kako stoji u uličici iza krčme Wig and Feathers. – Što ću s njom, milostiva? – šapnula je Moll, koja je izgledala spremno otjerati je kroz vrata zajedno s mačkom.

– Trenutak – rekla sam.

U dnevnoj sobi imam kutiju punu gumba, ostataka tkanine i vrpca omotanih oko šila. Ondje držim i nekoliko novčića upravo za takve situacije. Prstom sam razgrnula gumbe i uzela novčić od šest penija. Namjeravala sam sići u prizemlje kad sam ponovno otvorila kutiju i potražila šiling. Ona starica doista je bila vrlo neugodna, a toj je jadnici bilo potrebno onoliko pomoći koliko sam joj mogla dati.

Spustila sam novčić u Mollinu ruku i kimnula prema djevojci. Moll me je pogledala, ali je znala da ne bi trebala propitivati moju milosrdnost. Vidjela sam kako Moll u podnožju stepenica djevojci pokušava dati novčić, ali je ova odmahnula glavom i odgurnula Mollinu ruku. Tada je ponovno pogledala mene i rekla: – Gospođo, molim vas, željela bih razgovarati s vama.

Odvela sam je u dnevnu sobu, a ona je sjela na kauč i malo nespretno utonula u njegove meke jastuke. Kad sam se i sama

smjestila na počivaljku nasuprot njoj, pogledala me je očima punim žara.

– Gospođo Thorel – započela je i kratko zagrizla donju usnu – ljubazno ste mi dali naslutiti da bi moglo biti… nade za mene. –

Pogledala je Moll, koja je ostala stajati kod vrata, prikrivajući svoju znatiželju prividom uslužnosti. Mahnula sam rukom otpravivši je. Kad smo ostale posve same i kad su vrata zatvorena, rekla sam djevojci da može slobodno govoriti.

– Gospođo – nastavila je, sada odlučnije – želim novi život, onaj za koji ste rekli da bih ga mogla živjeti. Posao u dobrom kućanstvu.

– Vjerujem da ga možeš pronaći – odgovorila sam kimajući u znak ohrabrenja. – Čak i djevojke poput tebe mogu biti sluškinje. Mogla bih u crkvi pitati je li kome potrebna sluškinja. I, molim te, uzmi ovo. – Pružila sam joj novčić koji mi je Moll vratila, ali je ona ponovno odmahnula glavom.

– Vrlo ste ljubazni, gospođo, ali vidite, moja je situacija prilično teška.

Znala sam što slijedi. Čula sam to već deset puta, ili više. Tražit će više novca. Spomenut će stariju majku koja boluje od svakojakih bolesti, ili možda dijete koje mora hraniti. Ustala sam kako bih joj dala do znanja da je naš sastanak završio. – Ne mogu ti pomoći više od ovoga – odlučno sam rekla i stavila šiling na stol pokraj kauča.

Da sama nisam vidjela zloću one starice u uličici, onoga dana kad sam upoznala tu djevojku, možda ne bih povjerovala u ono što je uslijedilo. Ali, vidjela sam je. Vidjela sam zamah njezine ruke kad je udarila djevojku po ušima i čula sam pakost u njezinu glasu dok joj se obraćala. Mogla sam zamisliti da je ta djevojka upravo u onakvoj nevolji u kakvoj je tvrdila da jest.

– Ali, to je gotovo pet funti! – rekla sam.

– Ne, gospođo, samo tri funte, osam šilinga i šest penija. Već imam funtu koju sam donijela sa sobom.

– Unatoč tome, nipošto ne mogu dati toliko. Jesi li pomislila otići u dobrotvornu kuću? – Osjetila sam nelagodu već dok sam izgovarala te riječi. Gledala sam svoje ruke jer nisam htjela gledati lijepu krivulju baršunaste počivaljke na kojoj sam sjedila, ili zuriti u sedefasti brojčanik sata koji je stajao pokraj zida, mjereći moju nevoljkost svakim zamahom svojega sjajnog, mjedenog klatna. Ali, čak su i moje ruke pripovijedale svoju priču, glatke i nježne kao da nikada nisu morale podići ništa teže od igle, do tkanine koju sam šila.

Djevojka je kimnula. – Oprostite mi – rekla je ustajući. – Mislila sam da ste govorili o vlastitoj kršćanskoj dobroti, a ne o tuđoj.

Na trenutak smo stajale gledajući jedna drugu. Ja, uhvaćena u mrežu vlastitih dobronamjernih riječi, i ona, tiha, ali čudno prkosna, kao da me izaziva biti ženom za koju sam dala naslutiti da bih mogla biti.

Ako je tko u Kristu, novi je stvor.

Kako su te riječi mogle biti neistinite u mojem domu? Zar mi riječ Božja, koju sam odnijela u ubožnicu, ne znači ništa? Kad god izađem iz crkve, preporođena sam. Kako sam mogla njoj ne dopustiti da također postane nova? Čak i ako bi me to koštalo tri funte, osam šilinga i šest penija.

– Očekivat ću da radiš kako bi mi vratila taj dug – strogo sam rekla. Njezino se lice razvuklo u toliko blistav osmijeh da je gotovo vrijedilo četiri funte samo vidjeti ga.

S prozora dnevne sobe gledala sam je kako odlazi. Priznajem da sam se, vidjevši kako skakuće ulicom noseći moj novac u džepu, zapitala hoću li je više ikada vidjeti.

PETO POGLAVLJE

SARA

Lice gospođe Swann nabralo se kad me je ugledala. Do tada sam joj već postala gnjavaža, poput češljića u njezinoj kosi, koji nije ostajao kamo ga je stavila.

Bila je u podrumu i sjedila za svojim stolom, na mjestu za koje sada znam da je na njemu bilježila troškove te sa svakim unosom prela mrežu iz koje je smatrala da se nikada neću osloboditi. Prišla sam joj čvrsto držeći novčiće koje mi je gospođa Thorel dala. – Imam novac. – Stavila sam novčiće na stol, u urednu hrpicu s novčićem od šest penija na vrhu.

Oči gospođe Swann razrogačile su se i na polutami postale crne poput ugljena. – Odakle ti to? – otresito je upitala.

– To vas se ne tiče – odgovorila sam. – Platila sam svoj dug i sad sam slobodna otići.

Tada se nasmijala. Doista je zabacila glavu i nasmijala se kao da sam izgovorila sjajnu šalu. A tada se prestala smijati jednako naglo kao što je započela. U podrumu se osjećala vlaga. Bio je hladan i slabo osvijetljen, a nešto u golim opekama zidova podsjetilo me je na zatvor. Gotovo sam očekivala da će se iza mene pojaviti Nathanial, koji će svojim krupnim tijelom zapriječiti vrata.

– Što imaš u torbi? – upitala je.

– Ništa osim onoga što sam donijela sa sobom.

– Pokaži mi.

Odmahnula sam glavom. – Ne.

Gospođa Swann duboko je udahnula i polako izdahnula, kao da je ispustila dug uzdah. – Tada je zacijelo bio u pravu.

– Tko? Što želite reći?

Ustala je, obišla stol i stala pokraj mene. Kad mi je bila toliko blizu da me je gotovo dodirivala, rekla je: – Muškarac s kojim si sinoć legla. Znaš li tko je to bio?

Nisam znala jer nisam marila tko su.

– Novi župni pozornik – nastavila je. – Poslije je došao k meni i rekao da mu nedostaje džepni sat. Nisam to htjela vjerovati o tebi, doista nisam. Jedna od mojih dragih djevojaka – obična kradljivica? Ali, u toj je torbi, zar ne? – Ubola ju je prstom pa se torba zaljuljala oko mojih nogu.

– Nipošto – rekla sam.

– Ah, tada si ga prodala, zar ne? Odatle ti novac. – Uprla je prstom u novčiće na stolu.

– To nema smisla, gospođo Swann. Nisam učinila ništa loše. –Tada sam shvatila da jednostavno moram otići. Njezine su riječi, kao i brojni zapisi u njezinoj knjizi, bile niti kojima me je vezala.

Bila sam na pola puta uz stepenice kad je rekla: – Zar ti nikad nisam ispripovijedala priču o mladoj Biddy Armstrong? – Stala sam, ali se nisam vratila.

– Bila je jedna od mojih najboljih djevojaka, doista, pokoj duši njezinoj. – Glas joj je bio čudno nevezan, iz tame podruma. – Lijepa kao cvijet, a uz to i draga. A tada je jednoga dana počela govoriti kako me želi napustiti i lokalni sudac sljedeću je večer otišao odavde pet šilinga lakši. Pa, što sam mogla? Pokušala sam joj pomoći, ali je ona uporno govorila da odlazi. I objesili su je. Nikada neću zaboraviti kako se zaljuljala na vješalima, kako su se njezina

malena stopala trzala pod podsuknjom. Nevolja je u tome da kad se takvo što dogodi, što misliš, kome vjeruju? Sucu ili kurvi?

Cijeli moj svijet kao da se sveo na stepenicu na kojoj sam stajala. Uhvatila sam se za zid kako ne bih pala, a srce mi je lupalo u prsima. Gospođa Swann došla je do podnožja stepenica, lica kamenog poput zidova oko nas.

– Idi gore, Sara, i zaboravit ćemo sve ove neugodnosti.

Doista mislim kako je vjerovala da ću to učiniti. Ali, ja sam umjesto toga čvršće stisnula svoju torbu i, stavljajući nogu pred nogu, popela se stepenicama, podalje od nje.

– Nikad me se nećeš osloboditi, bijednice! – viknula je. Čak je pokušala potrčati za mnom, ali se spotaknula o prvu stepenicu i tresnula na kamen. Kriknula je u boli i frustraciji, ali se ja nisam osvrnula.

– Bijednice!

Tek kad sam se popela, uspjela sam se okrenuti i pogledati je. Sjedila je skutrena u podnožju stepenica i jecala. A tada je ogorčeno, suzno lice okrenula prema meni. – Ako te više ikada vidim, pozvat ću pozornika i visjet ćeš zbog onoga što si učinila. Čuješ li me? Visjet ćeš!

Nisam odgovorila. Jednostavno sam je ostavila ondje, staricu koja je sjedila i plakala poput djevojčice.

ESTHER

Prvi pokret tkalačkog stana iznad mene bio je nalik oživljavanju nerođenog djeteta. Smirio mi je ruku kad sam okrenula stranicu svoje knjige i u trbuhu izazvao grč uzbuđenja. Prigušeno klakklak-bum najavilo je novu prisutnost, usklađujući ritmove našeg kućanstva sa svojom čudnom mjerom.

Trudila sam se ne obraćati pozornost na njega, usredotočiti se na knjigu, a tada sam uzela šiti, ali to je bilo poput neprestanog kucanja na vrata. Strahovala sam da ću ga uznemiriti ako pođem gore, ali sam smatrala nepristojnim ne izraziti mu dobrodošlicu u naš dom. Naposljetku me je svladala znatiželja.

Isprva me nije primijetio. Buka tkalačkog stana nadjačala je škripu vrata, a on je bio toliko usredotočen na vođenje čunka kroz osnovu da sam gotovo bila pokraj njega kad me je ugledao.

– Milostiva – rekao je ustajući, zbunjen. Čunak je zvučno udario u tkalački stan i ostao zaboravljeno visjeti s potke.

– Evo – rekla sam sagnuvši se kako bih ga podignula i predala njemu. – Nisam vas htjela uplašiti.

– Mislio sam da je gazda – rekao je uzimajući čunak. – Nisam očekivao… – Glas mu je zamro.

– Ali, vi niste Francuz! – rekla sam.

– Nisam – složio se. – Englez sam.

Nasmijala sam se. – Donijela sam lana za juričice. Ali, vi možda ne želite ptičji pjev.

Tada se nasmiješio pogledavši krletku koja je visjela pokraj prozora. – Jeste li ih vi stavili onamo? Ne, uživamo u njemu, zar ne, Ives?

Malena glava provirila je iznad tkalčeve klupe. Dječak, star otprilike dvanaest godina, prekriženih je nogu sjedio na slamarici pokraj tkalačkog stana.