UVOD
Najgore od svega bilo je to što sam ja, Francesca Rossi, cijelu svoju budućnost čuvala u nenapadnoj staroj drvenoj kutiji.
Otkako sam toga postala svjesna – u dobi od šest godina – znala sam da će me to, ma što bilo u toj kutiji, naposljetku ili ubiti ili spasiti. Zato nije čudno što sam jučer u zoru, čim se sunce ukazalo na nebu, odlučila požuriti sudbinu.
Nisam trebala znati gdje moja majka čuva ključ.
Nisam trebala znati gdje moj otac čuva kutiju.
No, kad netko po cijele dane sjedi kod kuće i dotjeruje se do iznemoglosti kako bi udovoljio roditeljskim standardima koje je nemoguće dosegnuti, onda vremena ima u izobilju.
– Miruj, Francesca, ili ću te probosti iglom – cviljela je Veronica ispod mene.
Pogled mi je po stoti put prešao preko žutog papirića s porukom, dok mi je majčina stilistica pomagala da se odjenem, kao da sam invalid. Tintom sam riječi upisivala u pamćenje i spremila ih u ladicu u mozgu kako nitko ne bi mogao do njih.
Uzbuđenje mi se žilama širilo poput prpošne glazbe, a oči su mi u zrcalu ispred mene iskrile odlučnošću. Drhtavim sam prstima presavila papirić i ugurala ga u dekolte svojega još razvezanog korzeta.
I ponovno sam počela šetati amo-tamo po sobi, zbog čega su mamina frizerka i stilistica vikale za mnom dok su smiješno trčkarale pokušavajući me uhvatiti.
Ja sam Groucho Marx u Pačjoj juhi. Uhvati me ako možeš.
Veronica je povukla okrajak mog korzeta i dovukla me natrag ispred ogledala kao da sam na uzici.
– Hej, joj – mrštila sam se.
– Miruj, rekla sam ti!
Nije mi bilo neobično da se uposlenici mojih roditelja prema meni odnose kao prema hvaljenoj, dobro odgojenoj pudlici. No, to nije bilo važno. Večeras ću poljubiti Angela Bandinija. Točnije – dopustit ću mu da on poljubi mene.
Lagala bih kad bih rekla kako nisam razmišljala o ljubljenju s Angelom svake noći otkako sam se, prije godinu dana, vratila iz švicarskog internata na koji su me moji roditelji upisali. Kad sam napunila devetnaest godina, Arthur i Sofia Rossi službeno su odlučili uvesti me u čikaško društvo i dopustiti mi da bacim pogled na svog budućeg supruga među stotinama podobnih mladića talijansko-američkog podrijetla koji su bili povezani sa Sindikatom. Večeras će početi cijeli niz događaja i društvenih poziva, no ja sam već znala za koga se želim udati.
Tata i mama izvijestili su me da mi fakultet nije zapisan u zvijezdama. Trebala sam se posvetiti zadaći pronalaženja savršenog supruga, budući da sam jedino dijete i jedina nasljednica poslovnoga carstva Rossijevih. Biti prva žena u obitelji s fakultetskom diplomom bio mi je san, no nisam bila dovoljno luda da im se suprotstavim. Naša kućna pomoćnica Clara često bi rekla: – Ne trebaš ti upoznavati svog supruga, Frankie. Ti trebaš udovoljiti očekivanjima svojih roditelja.
I nije bila u krivu. Rodila sam se u zlatnom kavezu. Bio je to prostran kavez, no svejedno zaključan. Pokušati pobjeći značilo je izlagati se smrtnoj opasnosti. Nije mi se sviđalo biti zatočenicom, no mislim da bi mi se još manje sviđalo biti dva metra pod
zemljom. Zato se i nisam nikad usudila proviriti izvan svoje krletke kako bih doznala što je izvan nje.
Moj otac, Arthur Rossi, bio je na čelu Sindikata.
Ta titula doimala se bolno nemilosrdnom za čovjeka koji mi je kosu pleo u pletenice, učio me svirati glasovir, koji je čak pustio suzu na mom londonskom nastupu kad sam pred publikom od stotinjak ljudi svirala glasovir.
Angelo je – pretpostavljate – po mišljenju mojih roditelja bio savršen suprug za mene. Zgodan, imućan i financijski osiguran.
Njegova obitelj posjedovala je svaku drugu zgradu u University Villageu, a većinu tih posjeda moj je otac koristio za svoje ilegalne projekte.
Angela poznajem od rođenja. Jedno smo drugo gledali kako rastemo onako kako cvate cvijeće. Polako, no istodobno brzo.
Tijekom raskošnih ljetovanja, pod strogim nadzorom rodbine, vanjskih suradnika – ljudi koji su formalno u mafiju primljeni kao punopravni članovi – i tjelesnih čuvara.
Angelo je imao četvero braće i sestara, dva psa i osmijeh od kojega bi se otopio i talijanski sladoled na dlanu. Njegov otac vodio je knjigovodstvenu tvrtku koja je radila s mojom obitelji, pa smo svake godine zajedno odlazili na godišnji odmor na Siciliju, u Sirakuzu.
Tijekom godina gledala sam kako Angelove meke, plave kovrče postaju sve tamnije te kako ih kroti šišanjem. Gledala sam i kako njegove blistave, kao ocean modre oči postaju sve manje zaigrane i zamišljene, nesumnjivo zbog stvari u koje ga je njegov otac uputio. Slušala sam kako mu se glas produbljuje, kako njegov talijanski naglasak postaje sve naglašeniji te kako svoje vitko dječačko tijelo počinje nadograđivati mišićima, visinom i samouvjerenošću. Postao je zagonetniji i manje impulzivan, govorio je rjeđe, no kad bi progovorio, utroba bi mi se rastopila.
Zaljubljivanje je tako tragično. Ono nedvojbeno ražalošćuje ljude.
I dok sam Angela gledala kao da bi mogao rastopiti sladoled, nisam bila jedina koja se topila pred njegovim vazda namrštenim pogledom.
Bilo mi je muka pri samoj pomisli da se on, u trenutku kad sam se ja vraćala u djevojačku katoličku školu, vraćao u Chicago kako bi ondje susretao druge djevojke, razgovarao s njima i ljubio ih. No, uvijek sam se uz njega osjećala kao jedina djevojka. Upletao mi je cvijeće u kosu, dopuštao da srknem vino iz njegove čaše kad nitko ne bi gledao i oči bi mu se smijale kad god bih progovorila. Kad bi mi se njegova mlađa braća rugala, potezao bi ih za uši i upozoravao neka pripaze. Svakoga ljeta našao bi način da se nađe nasamo sa mnom i poljubi mi vrh nosa.
– Francesca Rossi, svakoga si ljeta sve ljepša.
– Uvijek mi to kažeš.
– I uvijek tako mislim. Nije mi običaj razbacivati se riječima.
– Reci mi onda nešto važno.
– Ti ćeš, moja božice, jednoga dana biti moja supruga.
Svaku sam uspomenu na svako ljeto pažljivo čuvala kao da je sveti vrt, čuvala sam je ogradom nježnosti i zalijevala sve dok ne bi izrasla u bajkovito prisjećanje.
Više od ičega sjećala sam se kako sam svakoga ljeta zadržavala dah kad god bi ušao u prostoriju ili trgovinu u kojoj bih se nalazila, ili kad bi se pojavio iza stabla pod kojim bih čitala knjigu. Kako je počeo produljivati naše trenutke dok smo zalazili u adolescenciju i vidljivo se zabavljati dok bi me gledao kako se bezuspješno trudim prema njemu ponašati kao da sam „jedna od momaka“ premda sam bolno i brutalno bila djevojka.
Zataknula sam poruku dublje u svoj grudnjak dok je Veronika svoje mesnate prste zabijala u moju kožu boje slonovače hvatajući korzet s oba kraja i zatežući mi ga oko pojasa.
– Kad bi mi barem ponovno bilo devetnaest da budem predivna. – Prilično dramatično je zavapila. Svilenkaste, bež vrpce zategnule su se jedna preko druge, pa sam ispustila uzdah. Samo je elita talijanskog Sindikata u pripremi za neko događanje koristila usluge stilista i sluškinja. No, da se pitalo moje roditelje, mi smo bili kraljevska obitelj. – Sjećaš li se tih vremena, Alma?
Frizerka je otpuhnula kroz nos dok mi je ukosnicama razmicala šiške i kosu podizala u punđu.
– Dušo, spusti se na zemlju. Nikad ti nisi bila bog zna što. Francesca je spektakl. Niste vi ista liga. Niste čak ni isti sport.
Osjećala sam kako mi se koža žari od nelagode. Imala sam osjećaj da ljudi uživaju vidjeti ono što na meni vide, no užasavao me pojam ljepote. Ona je poput prelijepo upakirana dara bez kojega ću jednoga dana ostati. Nisam ga htjela otvoriti, ni uživati u njegovim povlasticama. Jer tad bi mi odvajanje od njega palo samo još teže.
Htjela sam da me na maskenbalu u čikaškom Umjetničkom institutu zamijeti samo jedna osoba, a ta osoba bio je Angelo. Tema gala večeri bili su bogovi i božice drevne Grčke i Rima. Znala sam da će se većina žena pojaviti u kostimima Afrodite ili Venere. Neke, originalnije, možda će doći odjevene kao Hera ili Rea. Ja ću biti Nemeza, božica odmazde. Angelo me je oduvijek nazivao božicom, a večeras ću opravdati svoj nadimak tako što ću se pojaviti kao najmoćnija od svih božica.
Možda je u dvadesetprvom stoljeću bilo blesavo htjeti u dobi od devetnaest godina ući u unaprijed dogovoreni brak, no u Sindikatu smo se svi pokoravali tradiciji. A naša tradicija rođena je u devetnaestom stoljeću.
Kradljivac poljubaca
– Što je pisalo na papiriću? – Veronika mi je na leđa pričvršćivala par crnih baršunastih krila nakon što mi je pomogla da navučem haljinu. Haljina je bila bez naramenica, boje jasnog ljetnog neba, sa stiliziranim školjkama od organze. Dva metra iza mene prostirao se modri veo koji je do nogu moje sluškinje nalikovao na ocean. – Znaš, na onom papiriću što si ga ugurala u korzet. Hihotala je provukavši mi kroz rupice na ušnim resicama zlatne naušnice u obliku pera. – To je – dramatično sam se nasmiješila, pogledala prema zrcalu ispred nas i vidjela da mi ruka lebdi iznad grudi između kojih je skrivena počivala poruka – početak ostatka mojega života.
PRVO POGLAVLJE
Francesca
Nisam znao da Venera ima krila. Angelo mi je poljubio naličje dlana na ulazu u čikaški
Umjetnički institut. Srce mi se stisnulo prije nego što je od sebe odbacilo blesavo razočaranje. Samo me je zadirkivao. Osim toga, bio je večeras tako zadivljujuće zgodan u svojemu odijelu, da sam bila spremna oprostiti mu svaku pogrešku, čak i hladnokrvno ubojstvo.
Na ovoj gala večeri, muškarci su, za razliku od žena, svi odreda nosili smokinge i maske koje su im pokrivale polovinu lica. Angelo je svoje odijelo upotpunio zlatnim listićima prekrivenom venecijanskom maskom koja mu je prekrivala glavninu lica. Naši roditelji srdačno su razgovarali dok smo mi stajali jedno ispred drugoga, jedno drugome ispijali svaki milimetar kože. Nisam mu objasnila svoj kostim božice Nemeze. Imat ćemo vremena – cijeli život – da raspravljamo o mitologiji. Trenutno mi je bila potrebna sigurnost da ćemo zajedno provesti jedan prolazan, ljetni trenutak. Samo što ću ovoga puta, kad mi bude krenuo poljubiti nos, podignuti pogled, pa će nam se i usne i sudbine spojiti.
Ja sam Kupidon koji ispaljuje strijelu ravno u Angelovo srce.
– Još si ljepša nego kad sam te vidio posljednji put. Angelo šakom zgužva odijelo na mjestu gdje mu je srce i odglumi predaju.
Svi su oko nas ušutjeli, a primijetila sam i da se naši očevi suučesnički pogledavaju.
Dvije moćne, imućne talijansko-američke obitelji s jakim međusobnim vezama.
Don Vito Corleone bio bi ponosan.
– Vidio si me prije tjedan dana na Gianninoj svadbi. Opirala sam se potrebi da si obližem usne dok mi je Angelo zurio u oči.
– Svadbe ti dobro pristaju, no kad te imam samo za sebe pristaje ti još bolje – jednostavno mi je odgovorio i ubacio moje srce u petu brzinu, prije nego što će se okrenuti prema mome ocu:
– Gospodine Rossi, smijem li vašu kćer otpratiti do stola?
Otac me straga čvrsto uhvatio za rame. U gustoj magli euforije koja me obavila jedva sam i bila svjesna njegove prisutnosti.
– Drži ruke ondje gdje ih mogu vidjeti.
– Uvijek, gospodine.
Uhvativši ga ispod ruke, s Angelom sam slijedila jednoga od mnogobrojnih konobara koji nas je odveo do stola prekrivena zlatnim stolnjakom na kojemu su bili tanjuri od crnog porculana. Angelo se nagnuo prema meni i u uho mi šapnuo: – Barem dok ne budeš i službeno moja.
Rossijevi i Bandinijevi bili su smješteni dva sjedeća mjesta jedni od drugih – na moje razočarenje, ali ne i iznenađenje. Moj je otac uvijek htio biti u žiži svake zabave, pa je dobrano plaćao kako bismo uvijek imali najbolja mjesta. Preko puta mene sjedio je guverner Illinoisa, Preston Bishop i njegova supruga koja je proučavala vinsku kartu. Pokraj njih je sjedio muškarac kojega nisam poznavala. Lice mu je napola prekrivala obična crna maska, a na sebi je imao smoking koji je sigurno koštao malo bogatstvo s obzirom na materijal od kojega je bio sašiven i savršen kroj. Pokraj njega sjedila je prsata plavuša u dugoj bijeloj haljini od tila. Jedna od mnogih Venera, koliko ih se pojavilo na zabavi.
Čovjek je izgledao kao da se na smrt dosađuje, jer poigravao se čašom s viskijem i potpuno ignorirao ljepoticu pokraj sebe. Kad se ona pokušala nagnuti prema njemu i obratiti mu se, on je uzeo mobitel, sve dok naposljetku nije u potpunosti izgubio interes za sve i počeo zuriti u zid iza mene.
To me silno rastužilo. Ta žena zaslužila je mnogo više od onoga što joj je on davao. Bolje od hladnog i zloslutnog muškarca od kojega se čovjeku krv zaledi kad ga pogleda.
Kladim se da bi sladoled uz njega danima ostao leden.
– Čini se kako se ti i Angelo sviđate jedno drugome – nehajno je primijetio tata kratko pogledavši moje laktove koje sam držala na stolu. Brzo sam ih spustila pristojno se osmjehujući.
– Drag je.
Htjedoh pridodati – super drag – no znala sam da moj otac mrzi moderan sleng.
– Uklapa se u slagalicu – izjavio je iznenada tata. – Pitao je može li te sljedećega tjedna izvesti van, a ja sam pristao. Naravno, uz Marijev nadzor.
Naravno. Mario je bio jedan od tatinih snagatora. Imao je i oblik i kvocijent inteligencije opeke. Imala sam osjećaj da mi tata večeras neće dopustiti da se ikamo iskradem baš zato što mu je bilo jasno da se Angelo i ja i predobro slažemo. Tata je općenito pružao podršku, no htio je da se sve u djelo provede na određeni način. Na način što ga je većina ljudi moje dobi smatrala nazadnim, a možda i granično barbarskim. Nisam glupa. Samoj sebi kopala sam rupu time što se nisam borila za svoje obrazovanje, ni za pronalaženje posla kojim bih sama za sebe zarađivala. Znala sam da bih sama trebala birati za koga ću se udati.
Znala sam, međutim, da će biti ili kako on želi, ili ulica. Slobodu bih platila time da bih ostala bez obitelji – a meni je moja obitelj bila cijeli svijet.
Izuzmemo li tradiciju, čikaški Sindikat bio je posve drukčiji od onoga kakvim ga prikazuju u filmovima. Nema pošljunčanih prilaza vilama, ni ljigavih ovisnika o narkoticima, ni krvavih okršaja s predstavnicima zakona. U današnje vrijeme sve se svodi na pranje novca, preprodaju tvrtki i recikliranje. Moj otac otvoreno surađuje s policijom, druži se s političkom elitom, pa čak pomaže FBI-u u hvatanju važnih osumnjičenika.
Baš zato smo večeras i bili ovdje. Tata je pristao donirati vrtoglavi iznos novca dobrotvornoj fondaciji koja mladima iz rizičnih skupina omogućava visoko školovanje.
O, ironijo, vjerni moj prijatelju.
Pijuckala sam šampanjac i preko stola zurila u Angela koji je razgovarao s djevojkom po imenu Emily čiji je otac posjedovao najveći bejzbolski stadion u Illinoisu. Angelo joj je rekao kako kani upisati doktorski studij na sveučilištu Northwestern te istodobno raditi u očevoj računovodstvenoj tvrtki. A zapravo će prati novac za mog oca i do kraja života služiti Sindikatu. Gubila sam se u njihovu razgovoru, kad mi se obratio guverner Bishop:
– A ti, Mala Rossi, ideš li ti na fakultet?
Svi oko nas su razgovarali i smijali se. Svi osim čovjeka koji je sjedio nasuprot meni. On je i dalje ignorirao svoju pratilju, ispijao pića i nije se obazirao na mobitel koji je neprestano bljeskao dok mu je u minuti stizalo valjda stotinu poruka. U jednom me trenutku pogledao, zapravo pogledao kroz mene. Nezainteresirano sam se zapitala koliko bi mu moglo biti godina. Doimao se starijim od mene, ali nije mogao biti ni blizu tatinih godina.
– Ja? – kurtoazno sam se nasmiješila. Prebacila sam si ubrus preko krila. Moje manire bile su besprijekorne i bila sam vješta u vođenju ispraznih razgovora. Poznavanje latinskog, manire i opću kulturu stekla sam u školi. Bila sam u stanju voditi razgovor s bilo kime, od državnika do gume za žvakanje. – Oh, diplomirala
sam prošle godine. Sad širim krug poznanika i stvaram veze u Chicagu.
– Drugim riječima, niti radiš niti studiraš – prokomentirao je čovjek koji mi je sjedio sučelice bezličnim glasom, ispio piće u gutljaju i podmuklo se nacerio mome ocu. Osjećala sam kako mi se uši žare dok sam treptala prema mome ocu tražeći njegovu pomoć. No, čini se kako ga moj otac nije čuo, jer nije reagirao na njegovu primjedbu.
– Isuse Kriste – promrmljala je žena koja je sjedila pokraj neotesanca i zacrvenjela se u licu. On joj je odmahnuo neka se ne ubacuje.
– Među prijateljima smo. Informacija neće procuriti.
Procuriti? Tko je, dovraga, on?
Uznemirila sam se i ispila gutljaj svog pića.
– Dakako, bavim se nekim drugim stvarima.
– Dajte, recite – rugao mi se hineći fasciniranost. Na našoj strani stola svi su ušutjeli. Bila je to zlokobna tišina. Ona od koje vam se ježi koža uz kralježnicu.
– Volim dobrotvorni rad…
– To nije istinska aktivnost. Čime se bavite?
Glagoli, Francesca. Misli na glagole.
– Bavim se jahanjem i vrtlarstvom. Sviram klavir. I… volim sama kupovati sve što mi je potrebno. Samo sam si pogoršavala položaj i toga sam bila svjesna. No, on mi nije dopuštao da razgovor povedem u drugom smjeru, a nitko se nije ubacivao u razgovor kako bi mi priskočio upomoć.
– To su hobiji i luksuzi. Kakav je vaš doprinos društvu, gospođice Rossi, osim što američku ekonomiju potpomažete tako što kupujete odjeće u tolikim količinama da biste njome mogli prekriti cijelu Sjevernu Ameriku?
Čuo se zveket jedaćeg pribora na finom porculanu. Žena je uzdahnula. Svi razgovori za stolom naprasno su prekinuti.
– Dosta – siknuo je moj otac ledenim glasom i pogledao ga mrtvačkim pogledom. Štrecnula sam se, no čovjek s maskom ostao je sabran i uspravan na stolcu, a činilo se i da ga zabavlja smjer kojim je krenuo ovaj razgovor.
– Sklon sam složiti se s tobom, Arthure. Mislim da sam o tvojoj kćeri doznao sve što se doznati može. I to u samo jednoj minuti.
– Jesi li svoje političke i javne dužnosti ostavio kod kuće, baš kao i manire? – zamijetio je moj otac čije su manire uvijek bile besprijekorne.
Čovjek se nacerio poput vuka.
– Baš suprotno, gospodine Rossi. Jasno ih se sjećam i to na vaše buduće razočaranje.
Preston Bishop i njegova supruga spriječili su društvenu katastrofu tako što su mi počeli postavljati pitanja o mome obrazovanju u Europi, mojim klavirskim koncertima i o tome što bih željela studirati (botaniku, premda nisam bila toliko glupa da naglasim kako mi studij nije bio zapisan u zvijezdama). Moji su se roditelji osmjehivali mojemu besprijekornu ponašanju, a čak se i žena koja je sjedila pokraj onog neotesanca postupno uključila u razgovor, progovorila o svom putovanju u Europu tijekom akademske godine. Ona je bila novinarka i proputovala je cijeli svijet. Koliko god da su svi oko mene bili dragi i ljubazni, nisam sa sebe mogla otresti osjećaj užasnog poniženja što sam ga pretrpjela od oštrog jezika onog čovjeka koji je – usput govoreći – ponovno zurio u dno čaše u koju si je nalio novo piće, ne skidajući s lica izraz beskrajne dosade.
Bila sam u iskušenju da mu kažem da mu ne treba još jedno piće, nego profesionalna pomoć koja može učiniti čuda.
Nakon večere, uslijedio je ples. Sve prisutne žene imale su knjižice za ples prepune imena muškaraca koji su dali tajne novčane ponude kako bi plesali s njima. Sva pritom prikupljena sredstva išla su u dobrotvorne svrhe.
Po svoju sam knjižicu otišla do velikoga stola na kojemu su se nalazile knjižice s imenima svih prisutnih žena. Srce mi je zakucalo brže dok sam pogledom prelazila preko imena i među njima uočila Angelovo ime. Moje oduševljenje ubrzo je zamijenila užasnutost kad sam uvidjela da mi je knjižica krcata imenima koja su zvučala talijanski, što je značilo da ću plesati dok mi noge ne otpadnu. Bit će teško ukrasti Angelu poljubac.
Moj prvi ples bio je s federalnim sucem. A zatim i s opakim talijansko-američkim plejbojem iz New Yorka koji mi je rekao da je ovamo došao samo kako bi provjerio jesu li glasine o mome izgledu točne. Poljubio je porub moje haljine prije no što su prijatelji odvukli njegovu pijanu stražnjicu natrag do stola. Molim te, ne pitaj mog oca da ti dopusti da izađeš sa mnom, stenjala sam u sebi. Doimao se poput imućne alatke koja bi mi život pretvorila u verziju filma Kum. Treći s kojim sam plesala bio je guverner Bishop, a četvrti Angelo. Bio je to relativno kratak valcer, no nisam dopuštala da mi to pokvari raspoloženje.
– Tu si, dakle – Angelovo je lice zasjalo dok je prilazio meni i guverneru kako bismo započeli ples.
Svjetlost lustera škropila je sa stropa, a mramorni pod pjevao je pod potpeticama plesača.
Angelo je nagnuo glavu prema mojoj glavi, jednom rukom primio moju ruku, dok me je drugom zagrlio oko pojasa.
– Izgledaš prelijepo. Čak i ljepše nego prije dva sata – izgovarao je u dahu, odašiljući mi u lice topao zrak. U srcu su mi zalepršali majušni leptiri od baršuna.
– Dobro je znati, jer u ovome jedva dišem – nasmijala sam se pogledom izbezumljeno tražeći njegove oči. Znala sam da me sad ne može poljubiti, pa je val panike zapljusnuo one leptire i potopio ih. Što ako se uopće ne budemo mogli naći nasamo? Tada će ona poruka biti bespotrebna.
Drvena će me kutija ili spasiti ili ubiti.
– Spreman sam dati ti disanje usta na usta kad god ostaneš bez daha. Pogledom mi je prelazio preko lica, a Adamova jabučica plesala mu je na grlu. – No, započet ću s jednostavnim izlaskom sljedećega tjedna, ako si zainteresirana.
– Zainteresirana sam – odgovorila sam prebrzo. Nasmijao se i čelom mi dodirnuo čelo.
– Želiš li znati kada?
– Kad ćemo izići? – glupo sam upitala.
– I to. U petak, usput budi rečeno. Nego, želiš li znati od kog sam trenutka znao da ćeš mi biti žena? – upitao je u dahu. Jedva sam uspjela kimnuti glavom. Poželjela sam zaplakati. Osjećala sam kako me njegova ruka čvršće grli oko pojasa i shvatila da gubim ravnotežu.
– Bilo je to onog ljeta kad si navršila šesnaest. Meni je bilo dvadeset godina. Lovac na klinke – nasmijao se. – Sa zakašnjenjem smo doputovali do svoje vikendice na Siciliji. Vukao sam za sobom svoj kovčeg uz rijeku koja protječe ispred naših vikendica i uočio te kako na doku pleteš vijenac od cvijeća. Smiješila si se cvijeću, tako lijepa i neuhvatljiva, pa ti se nisam htio obratiti kako ne bih uništio čaroliju. Zapuhao je vjetar koji je razbacao cvijeće. Nisi oklijevala, nego si naglavce skočila u rijeku i iz nje spasila svaki cvjetić, premda si znala da nijedan od njih neće preživjeti. Zašto si to učinila?
– Tog je dana bio rođendan moje majke – objasnila sam – neuspjeh nije dolazio u obzir. Inače, rođendanska kruna je naposljetku bila jako lijepa.
Pogled mi je pao na prazan prostor između naših grudi.
– Neuspjeh nije dolazio u obzir – zamišljeno je ponovio Angelo.
– Tog si me dana poljubio u vršak nosa, u toaletu onog restorana – naglasila sam.
– Sjećam se.
– Hoćeš li mi i večeras kradom udijeliti poljubac u nos? – upitala sam.
– Ne bih od tebe ništa kradom, Frankie. Svoj ću poljubac kupiti po punoj cijeni, do posljednjeg novčića – dobrodušno mi je namignuo – no s obzirom na tvoju šokantno popunjenu knjižicu za ples i moju obvezu da se družim sa svim sretnicima koji su uspjeli dobiti pozivnicu na ovu zabavu, bojim se da će nam biti potrebna karta za doigravanje. Ali, ne brini se, već sam Mariju rekao da ću mu dati obilnu napojnicu kako u petak navečer ne bi žurio po naš automobil po izlasku iz hotelskog restorana.
Panika se pretočila u užas. Ako me večeras neće poljubiti, onda će predviđanje zapisano u poruci otići u propast.
– Molim? – pokušala sam se nasmijati još blistavije, prpošnošću zamaskirati vlastiti užas.
– Mojim nogama bi dobro došlo malo odmora.
Stisnuo mi je ruku i nasmijao se. – Toliko seksualnih nagovještaja, Francesca.
Nisam znala želim li zaplakati od očaja ili vrištati zbog frustracije. Vjerojatno oboje. Pjesma još nije završila, pa smo još zagrljeni plesali kao u crnoj čaroliji, kad sam na razgolićenu gornjem dijelu svojih leđa osjetila dodir snažne ruke.
– Vjerujem da je sad na meni red – iza sebe sam začula tih ali moćan glas. Namrštila sam se i okrenula da vidim o kome je riječ, kad sam iza sebe ugledala neuljudnog muškarca s crnom maskom koja mu je prekrivala pola lica.
Bio je visok – metar devedeset ili čak više – s kao tuš crnom kosom zadivljujuće savršeno zalizanom unatrag. Bio je snažan, širok u ramenima, no istodobno vitak. Oči su mu bile sive poput šljunka, blago kose i prijeteće. Njegova odveć četvrtasta čeljust savršeno je uokvirivala u luk izvijene usne, jer u protivnom bi bio odveć zgodan. Usta su mu bila prezrivo iskrivljena u nedefiniranu grimasu, zbog čega sam je poželjela šamarom ukloniti s lica. Očigledno ga je još uvijek zabavljalo ono što sam nedavno izgovorila za stolom, a što je on smatrao gomilom gluposti. A očigledno je imao i publiku, jer je pola prostorije zainteresirano zurilo u nas. Muškarcima su lica bila iskrivljena u podsmijeh.
– Pripazi kud ćeš s rukama – promrsio je Angelo dok je započinjala nova pjesma, u trenutku kad me više nije mogao zadržati u svome zagrljaju.
– Gledaj svoja posla – bez milosti mu je odgovorio ovaj.
– Jeste li sigurni da ste u mojoj knjižici? – Okrenula sam se prema muškarcu pristojno se, ali i rezervirano osmjehujući. Još sam bila zbunjena zbog razgovora s Angelom, kad me neznanac privio uz svoje snažno tijelo, a ruku mi na leđa prislonio niže no što je to pristojnošću bilo dopušteno, samo nekoliko milimetara od stražnjice.
– Odgovorite mi – psikala sam.
– Moja donacija u vašoj knjižici bila je najviša – odsječno je odgovorio.
– Donacije su anonimne. Ne znate koliko su drugi platili –usnice su mi bile stisnute kako ne bih vikala.
– Znam da je to daleko iznad granice koliko vrijedi ovaj ples. Ovo je jebeno nevjerojatno.
Počeli smo u ritmu valcera plesati po prostoriji, dok su ostali ne samo plesali, nego nas i pogledavali. Neskriveni, izravni pogledi kazivali su mi da plavuša s kojom je došao ovamo, ma tko
ona bila, nije bila njegova supruga. Čak i ako u sebi utjelovim sav bijes Sindikata, ovaj grubijan vrijedio im je više.
Bila sam ukočena i ledena u njegovu naručju, no činilo se kako on to ne zamjećuje ili ga nije briga. Znao je plesati bolje od većine muškaraca, no bila je to samo tehnika, bez imalo topline ili Angelove razigranosti.
– Nemeza – zaskočio me nespremnu, a njegov grabežljiv pogled svlačio me do gola. – Udjeljuje razdraganost i donosi bijedu. Čini se nespojivom sa submisivnom djevojkom koja za stolom zabavlja Bishopa i njegovu konjoliku suprugu.
Zagrcnula sam se vlastitom pljuvačkom. Zar je on upravo guvernerovu suprugu prozvao konjolikom? A mene submisivnom? Pogledala sam ustranu, ne obazirući se na zavodljiv miris njegove kolonjske vode i osjet njegova mramorna tijela pripijena uz moje.
– Nemeza je moja duhovna životinja. Ona je Narcisa namamila do jezera na čijoj je površini ugledao svoj odraz i utopio se zbog taštine. Ponos je strašna bolest – kratko sam mu se zlobno nasmiješila.
– Nekima od nas bi dobro došlo da se razbole od nje – pokazao je svoje pravilne bijele zube.
– Arogancija je bolest. Milosrđe je lijek. Većina bogova nije voljela Nemezu, no nisu je voljeli samo zato što je imala čvrst karakter.
– A vi ga imate? – podigao je svoju tamnu obrvu.
– Imam li…? – iščeznuo je kurtoazan osmijeh s mojega lica. Sad kad smo se našli nasamo, bio je još nepristojniji.
– Čvrst karakter – nadopunio je moje pitanje. Tako je bestidno i prisno zurio u mene, da sam imala osjećaj da mi udiše vatru u dušu. Htjela sam se izmaknuti izvan njegova dosega i skočiti u bazen pun leda.
– Naravno da ga imam – odgovorila sam dok mi se kralježnica kočila – kakvo je to ponašanje? Jesu li vas odgajali divlji kojoti?
– Dajte mi primjer – nastavio je ne obazirući se na moju opasku. Počela sam se odmicati od njega, no on me u trzaju privukao natrag k sebi. Blistava plesna dvorana iskrivila se u kulise i premda sam počela zamjećivati da su muškarci iza svojih maski neobično lijepi, ružnoća njegova ponašanja jedina mi je upadala u oči.
Ja sam ratnica i dama… a ista ta osoba ne može izaći na kraj s ovim užasnim čovjekom.
– Angelo Baldini doista mi je drag – utišala sam glas i pogled s njegovih očiju prebacila na stol za kojim je sjedila Angelova obitelj. Moj je otac sjedio nekoliko sjedala dalje i ledeno je zurio u nas okružen članovima Sindikata koji su čavrljali.
– I samo da znate, u obitelji imamo tradiciju koja se prenosi već deset generacija. Prije udaje, nevjesta iz obitelji Rossi treba otvoriti drvenu škrinjicu – koju je izrezbarila vještica iz sela naših predaka koje se nalazi u Italiji – i pročitati tri poruke koje joj je napisala posljednja pripadnica obitelji Rossi koja se prije nje udala. To je nešto poput amajlije za sreću i proročanstva. Noćas sam ukrala škrinjicu i pročitala jednu od poruka kako bih požurila sudbinu.
U poruci je pisalo da će me večeras poljubiti čovjek koji je ljubav mojega života, i tako… Uvukla sam donju usnu između zuba i zagrizla je, ispod trepavica pogledala prazno Angelovo sjedalo. Ovaj je u mene stoički zurio kao u strani film kojemu ne razumije ni riječ. – Večeras ću ga poljubiti.
– I to je vaš čvrsti karakter?
Uobražena grimasa iskrivila mu je masku, kao da mi želi reći da sam potpun i savršen kreten. Zagledala sam mu se ravno u oči. Moj otac me je učio kako je najbolje suočiti se s ljudima poput njega, a ne bježati. Jer ovaj je čovjek lovac.
Da, vjerujem u tu tradiciju.
Ne, nije me briga što ti o tome misliš.
Baš tad mi je na pamet palo kako sam mu tijekom večeri ispričala cijelu svoju životnu priču, a da ga nisam ni upitala kako se zove. Nisam htjela znati njegovo ime, no pravila lijepog ponašanja nalagala su da barem pokažem zanimanje.
– Zaboravila sam pitati tko ste vi.
– Zato što vas to i ne zanima – spremno je uzvratio.
I on se prema meni ophodio jednako nezainteresirano. Bio je to oksimoron gorljive dosade. Nisam rekla ništa, jer je bilo točno to što je rekao.
– Senator Wolfe Keaton. Riječi su se grubo kotrljale s njegova jezika.
– Niste li malo premladi za senatora? – udijelila sam mu kompliment kako bih vidjela mogu li odlediti debeli sloj čovjeka-šupka što ga je oko sebe stvorio. Nekim je ljudima potreban samo čvrst zagrljaj. Oko vrata. Samo malo, zapravo sam osjećala nagon da ga zadavim. Nije to isto.
– Trideset. Trideseti rođendan sam proslavio u rujnu. U studenom sam izabran za senatora.
– Čestitam. Uopće me nije briga. – Sigurno ste oduševljeni.
– Do prokletog Mjeseca i natrag. Privukao me još bliže sebi, tako da mi se tijelo žarilo uz njegovo.
– Smijem li vam postaviti jedno osobno pitanje? – nakašljala sam se.
– Samo ako i ja vama mogu isto – ispalio je kao iz topa. Promislila sam.
– Možete.
Spustio je bradu i time mi dopustio da nastavim.
– Zašto ste tražili ples sa mnom, da ne pitam zašto ste za to uplatili pozamašan novčani iznos, ako očigledno mislite kako je sve što jesam plitko i neukusno?
Prvi put te večeri na licu mu se pojavilo nešto nalik na osmijeh. Djelovalo je neprirodno, gotovo kao privid. Zaključila sam kako mu nije navika često se smijati. Ili smijati se uopće.
– Htio sam se osobno uvjeriti jesu li glasine o vašoj ljepoti istinite.
Ponovno to. Opirala sam se želji da mu nagazim stopalo. No, samo sam sebe podsjetila da je Angelo prije toga smatrao da sam lijepa. Dok sam još nosila zubnu protezu, dok su mi nos i obraze prekrivale pjegice, dok sam još trebala naučiti kako ukrotiti svoju divlju, mišje smeđu kosu.
– A sad je na meni red – izjavio je ne izrekavši svoj sud o mome izgledu. – Jeste li već odabrali imena za djecu što ćete ju imati sa svojim Banginijem?
Bilo je to čudno pitanje, očigledno osmišljeno kako bi me se izvrgnulo ruglu. Htjela sam okrenuti se i otići istog trena. No, glazba se stišavala i bilo je glupo odustati od borbe koja se ionako bližila kraju. Osim toga, činilo se kako mu smeta sve što mi prijeđe preko usana. Zašto upropastiti savršeni udarac?
– Bandini. I da, zapravo sam već izabrala imena. Christian, Joshua i Emmaline.
Dobro, možda sam već bila odabrala i spol djece. Događa se to kad čovjek na raspolaganju ima previše vremena.
Neznanac s maskom koja mu je prekrivala pola lica sad se neskriveno cerio, a da od bijesa nisam imala dojam da mi žilama teče čisti otrov, jamačno bih pomislila kako stanje njegovih zuba zavređuje sudjelovanje u reklami za pastu za zube.
Umjesto da se nakloni i poljubi mi ruku, kako je pisalo u naputku u brošuri izdanoj povodom ovog maskenbala, on je samo koraknuo unatrag i rugalački me pozdravio.
– Hvala vam, Francesca Rossi.
– Hvala za ples?
– Hvala za informacije.
Večer se progresivno pogoršavala nakon prokletog plesa sa senatorom Keatonom. Angelo je sjedio za stolom sa skupinom muškaraca s kojima je vodio žustru raspravu, dok sam ja išla iz naručja u naručje, družila se i smiješila gubeći nadu i zdrav razum iz pjesme u pjesmu. Nisam mogla vjerovati koliko je apsurdna moja situacija. Ukrala sam majčinu drvenu kutiju – jedino što sam ikad ukrala – kako bih pročitala poruku i smogla hrabrosti Angelu reći što osjećam. Ako me on večeras ne poljubi – ako me večeras nitko ne poljubi – znači li to da ću biti osuđena na život bez ljubavi?
Tri sata nakon početka maskenbala, uspjela sam se iskrasti kroz ulazna vrata muzeja te sam zastala na prostranim betonskim stubama i udisala prohladan zrak proljetne noći. Moj posljednji plesač morao je otići ranije. Na sreću, njegovoj su ženi počeli trudovi.
Samu sam sebe obgrlila oko ramena prkoseći čikaškome vjetru i smijući se nečemu neodređenom. Žuti taksi zaustavio se pokraj visoke zgrade, a zagrljeni se par hodajući cik-cak nespretno zaputio prema svom odredištu.
Klik.
Zvučalo je to kao da je netko zatvorio svemir. Ulične svjetiljke poredane duž ulice neočekivano su se pogasile i sva je svjetlost iščeznula.
Bilo je to morbidno lijepo: jedina vidljiva svjetlost bio je svjetlucavi mjesečev srp iznad moje glave. Osjetila sam kako me nečija ruka s leđa grli oko pojasa. Dodir je bio siguran i jak, a ruka koja mi se oko tijela obavijala kao da je pripadala čovjeku koji ga je dugo proučavao.
Godinama.
Okrenula sam se. U mene je zurila Angelova zlatno-crna maska. Sav zrak mi je nahrupio iz pluća, a osjetivši malaksalost, samo sam mu pala u zagrljaj.
– Došao si – prošaptala sam.
Palcem mi je pomilovao obraz. Samo je blago kimnuo bez riječi.
Da.
Nagnuo se prema meni i usne su nam se dodirnule. Srce mi se zgrčilo u grudima.
Prepusti se. Ovo se događa.
Dohvatila sam okrajke njegova odijela i privukla ga bliže sebi. Bezbroj sam puta zamišljala naš poljubac, no nisam očekivala da će osjećaj biti ovakav. Kao da sam došla kući. Kao kisik. Kao nešto što će trajati zauvijek. Njegove su me usne ovlaš dodirivale, istraživao je, kušao, zagrizao mi donju usnu prije nego što će zaiskati cijela usta. Nagnuo je glavu ustranu i započeo divljačko maženje. Otvorio je usta i jezikom potražio moj jezik. Uzvratila sam mu jednakom mjerom. Privukao me je bliže, proždirao polagano i strasno, milovao mi donji dio leđa i tiho mi stenjao u usta kao da sam voda u pustinji. Stenjala sam mu u usta i lizala svaki njihov dio bez imalo iskustva, osjećajući se zbunjeno, uzbuđeno i, što je najvažnije, slobodno.
Slobodno. U njegovu naručju. Postoji li išta što oslobađa više od osjećaja da si voljen?
Uvijala sam se u sigurnosti njegova zagrljaja, ljubila ga dobre tri minute prije nego što se razum počeo vraćati u moj omamljeni mozak. Usta su mu imala okus viskija, a ne vina što ga je Angelo cijele večeri ispijao. Bio je znatno viši od mene – viši od Angela, no ne znatno. A onda mi je u nos zašao miris njegova losiona poslije brijanja, pa sam se sjetila ledenih sivih očiju, sirove moći i mračne senzualnosti koja mi je raspalila oganj bijesa u utrobi. Polako sam udahnula i osjećala da gorim iznutra.
Ne.
Odvojila sam usta od njegovih i teturajući se odmaknula od njega, posrnula preko stube. Uhvatio me za zapešće i privukao k sebi kako ne bih pala, no nije ni pokušao nastaviti poljubac.
– Ti! – povikala sam, glas mi je podrhtavao. Savršeno prikladno, ulične svjetiljke ponovno su zasvijetlile i obasjale oštre crte njegova lica.
Uz savršeno definiranu čeljust, Angelo je imao meke crte lica. Ovaj je čovjek imao lice kao da je isklesano u kamenu i oštre crte. Čak ni s maskom koja mu je prekrivala pola lica, taj čovjek uopće nije nalikovao na onoga u kojega sam bila zaljubljena.
Kako je učinio to? Zašto je to učinio? Suze su mi se počele nakupljati u očima, no uspjela sam ih obuzdati. Nisam htjela ovom savršenom neznancu upriličiti zadovoljstvo da me gleda kako se urušavam.
– Kako se usuđuješ? – izgovorila sam tiho grizući se za unutrašnjost obraza sve dok u ustima nisam osjetila topao okus krvi, sve kako ne bih vrisnula.
Koraknuo je unatrag kako bi se odmaknuo od mene i s lica svukao Angelovu masku – odbacio ju je zatim na stube kao da je kontaminirana. Njegovo lice ispod maske bilo je pravo malo umjetničko djelo. Brutalno i prijeteće, zahtijevalo je moju pozornost. Izmaknula sam se ustranu kako bih između nas stvorila još veću udaljenost.
– Kako? Lako. – Bio je tako pun prezira; tako je nadmeno flertovao. – Pametna bi djevojka, međutim, pitala zašto.
– Zašto? – narugala sam se, odbijajući zapamtiti što se događalo posljednjih pet minuta. Poljubio me netko drugi. Prema tradiciji moje obitelji, Angelo neće biti ljubav mojega života. A ovaj kreten…
Sad je na njemu bio red da se izmakne ustranu. Njegova široka ramena zaklanjala su mi pogled prema ulazu u muzej, tako da
nisam mogla vidjeti tko je ondje stajao, budući da su toj drugoj osobi ramena bila uža. A baš ta je osoba pogledom upijala prizor otvorenih usta i potpuno razotkrivena lica.
Angelo je kratko pogledao moja otečena usta, okrenuo se i uzdignute glave ušao natrag u muzej, dok je Emily trčkarala za njim. Wolfe više nije bio zaogrnut ovčjim runom dok se, okrenuvši mi leđa, penjao uza stube. Kad je stigao do vrata, njegova pratilja pojavila se na njima kao naručena. Wolfe ju je primio za ruku i poveo niza stube, i ne pogledavši me pritom dok sam lelujala na betonskim stubama. Mogla sam čuti kako mu pratilja nešto mrmlja, a on joj odsječno odgovara, naposljetku i njezin smijeh koji je u zraku odzvanjao poput zvončića.
Kad su se vrata njihove limuzine zatvorila, usne su me toliko pekle da sam ih morala dodirnuti prstima da se uvjerim kako ih nije zapalio. Nestanak struje nije bio slučajnost. On je to učinio.
Preuzeo je moć. Moju moć.
Iščupala sam poruku iz korzeta i bacila je na stubu, počela po njoj gaziti kao dijete koje ima izljev bijesa.
Wolfe Keaton bio je kradljivac poljubaca.
