Issuu

PRVI DIO

Voliš li svakakva lukavstva i šalu

I žudiš za najnovijim vijestima

Od Danaca, Turaka, Židova, s cijele kugle zemaljske, Odvest ću te na mjesto koje vrvi novostima

Doznaj to u kavani – ondje nema laži

Jer na ovom svijetu, od kneza do miša, ne događa se ništa Što odmah ne stigne u kavanu.

THOMAS JORDAN „Vijesti iz kavane“

Srebrni novčić od dva penija vrtio se na šanku, zujao, dok ga

Obediah Chalon nije zaustavio kažiprstom. Uzeo je novčić i pogledom odmjerio konobaricu. – Dobro jutro, gospođice Jennings.

– Dobro jutro, gospodine Chalon – odgovorila je žena za šankom. – Vrlo hladno za rujansko jutro, ne mislite li tako?

– Pa, gospođo Jennings, nimalo hladnije nego proteklog tjedna, rekao bih.

Prodavačica je slegnula ramenima. – Čime vas mogu poslužiti?

Obediah joj je pružio novčić. – Šalicu kave, molim.

Gospođica Jennings uzela je novčić i namrštila se jer je bio star i izudaran. Nakon što je više puta preokrenula srebrnjak, očito je došla do zaključka da rub nije previše oštećen pa ga je stavila u blagajnu. Obediahu je uzvratila brončani žeton za kavu.

– Nema penija? – upitao je, iako je već znao odgovor. Sitan novac bio je rijetkost otkako su ga ljudi talili radi prodaje srebra koje je sadržavao u sebi. Stoga su ti u posljednje vrijeme uzvraćali samo te proklete žetone.

Gospođica Jennings pogledala ga je s izvježbanim izrazom žaljenja na licu.

– Već tjednima nisam vidjela penije – rekla je. – U Kraljevstvu ih sad ima manje nego lijepog vremena.

Zviždeći pjesmuljak „The Blacksmith“, domaćica kavane prišla je kaminu i uzela jedan od crnih željeznih vrčeva koji su bili

poredani ispred vatre. Malo poslije vratila se s plitkom šalicom koju je dala Obediahu.

– Hvala. I kažite, je li stigla pošta za mene?

– Trenutak, moram pogledati – rekla je gospođica Jennings i otišla do police od tamnog drveta na kojoj je bilo niz pretinaca za pisma. Obediah je otpio prvi gutljaj kave dok je konobarica tražila njegovu poštu. Ubrzo se vratila i uručila mu tri pisma i jedan paketić. Ovo posljednje strpao je u džep kaputa, nakon što je nakratko pogledao ime pošiljatelja. Zatim je stavio šalicu na šank i posvetio se omotnicama. Prva je bila od Pierrea Baylea iz

Rotterdama i, sudeći po debljini, sadržavala ili jedno vrlo dugačko pismo ili najnovije izdanje „Nouvelles de la République des Lettres“ (République des Lettres – međunarodna znanstvena zajednica, op. prev.), a možda i jedno i drugo. Drugo pismo stiglo je od jednog ženevskog matematičara, a treće iz Pariza. Poslije će ih pročitati na miru.

– Hvala vam, miss Jennings. Znate li je li već stigao nov broj „London Gazette“?

– Eno ga ondje, na stolu do police za knjige, mister Chalon. Obediah je otišao na drugi kraj prostorije. Tek je prošlo devet sati ujutro i kavana „Mansfield‘s Coffee House“ bila je još gotovo prazna. Za stolom pokraj kamina sjedila su dva muškarca u crnom, bez vlasulja. Po njihovu kiselom izrazu lica i prigušenim glasovima Obediah je zaključio da je riječ o protestantskim disidentima. Na drugoj strani, ispod slike na kojoj je bila prikazana pomorska bitka kod Kentish Knocka, sjedio je mlad kicoš. Nosio je kaput od baršuna bljedožute boje, a na rukavima i čarapama imao je više vrpci nego dvorska dama u Versaillesu. Osim njih, u „Mansfield‘su“ nije bilo više nikoga.

Obediah je odložio šešir i štap. Sjeo na klupu i srkao kavu, listajući „Gazette“. U Southwarku je očito izbio veći požar; nadalje,

Kradljivac kave

nastala je prava uzbuna zbog knjige u kojoj se opisuju pustolovine jedne kurtizane na kraljevskom dvoru i koju je Charles II. htio zabraniti. Obediah je zijevnuo. Ništa od toga nije ga ni najmanje zanimalo. Iz džepa na kaputu izvadio je napunjenu keramičku lulu, ustao i otišao do kamina. Ondje je iz male kante uzeo tanko drvce i stavio ga u vatru. Nakon kratkog vremena vratio se na svoje mjesto pušeći lulu. U trenutku kad je htio sa stola uzeti pamflet koji je pozivao ljude da povješaju sve disidente i papiste, ili da ih bar osude na doživotnu zatvorsku kaznu, otvorila su se vrata. Ušao je muškarac star oko pedeset godina, lica izbrazdana boginjama i morskim vjetrom. Na glavi je imao kapu kakve nose u pokrajini Holandiji, imao je sijedu bradu koja se bojom nije baš najbolje slagala s njegovom tamnosmeđom vlasuljom.

Obediah mu je uljudno kimnuo. – Dobro jutro, mister Phelps. Imate li kakvih novosti?

Jonathan Phelps bio je trgovac tkaninom, s dobrim vezama u Leidenu pa čak i u Francuskoj. Osim toga, imao je brata koji je radio za tajnika u admiralitetu. Slijedom toga, Phelps je uvijek najbolje znao što se upravo događa, kako u Engleskoj tako i na kontinentu. Trgovac mu je uzvratio pozdrav i rekao da prvo mora uzeti kavu, a tek onda može govoriti o novostima. Ubrzo se vratio sa šalicom kave i tanjurom punim kolačića od đumbira te sjeo nasuprot Obediahu.

– Što želite prvo čuti, kavanski trač ili novosti s kontinenta?

– Prvo trač, ako vam nije nezgodno. Još je rano za politiku.

– I prokleto je hladno, Cromwellove mi lubanje. To će biti najhladniji rujan od pamtivijeka.

– Jutros nije nimalo hladnije od proteklog tjedna, mister Phelps.

– Kako vi to znate?

– Ja vršim mjerenja.

– Kakva mjerenja?

– Poznajete li Thomasa Tompiona, urara? On sada izrađuje i termometre. Njima se točno može odrediti temperatura. Jutros, na primjer, točno u sedam sati, stupić žive dosezao je do devete crtice. Obediah je izvadio mali notez i počeo ga listati. – Tako prema mojemu mjerenju danas nije hladnije nego prije tjedan dana, 14. rujna, kad sam izmjerio temperaturu u isto vrijeme i na istom mjestu.

– Ah, vi i vaši šašavi pokusi! Zašto to radite? – upitao je Phelps između uzimanja dvaju kolačića od đumbira.

– Dobro pitanje. Zbog općeg zanimanja za filozofiju prirode, vjerojatno. Ali naposljetku i zato da odgovorim na vaše pitanje.

– Jesam li postavio kakvo pitanje?

– Barem neizravno, mister Phelps. Pitali ste se je li ovaj 21. rujna godine 1683. posebno hladan dan. A kako bih vam mogao točno odgovoriti, moram imati usporedne vrijednosti iz proteklih godina.

Phelps je nakrenuo glavu. – Hoćete li sada do kraja života svaki dan zapisivati koliko je ujutro toplo ili hladno?

– I navečer. Nadalje, bilježim i vremenske prilike – kišu, vjetar, maglu. I nisam jedini. Poznajete li gospodina Hookea, tajnika društva Royal Society?

– Čuo sam za njega. Nije li to onaj gospodin koji je privukao silnu pozornost tako što je u „Grecianu“ usred bijela dana secirao dupina na jednom od kavanskih stolova?

– Zamijenili ste ga s gospodinom Halleyjem, cijenjeni prijatelju. Hooke se zanima za manje životinje – i za otužno englesko vrijeme. Stoga je potaknuo ljude u cijelom kraljevstvu da svakodnevno mjere temperaturu i da mu šalju podatke. Na temelju tih vrijednosti htio bi izraditi neku vrstu vremenske karte. Tako će nakon nekoliko godina moći odgovoriti na pitanje je li hladnije ili toplije. Očaravajuće, zar ne?

– Za znalca kao što ste vi, možda, mister Chalon. Ja se, naprotiv, ježim pri toj pomisli. Ako se Londonci više ne budu mogli prepirati oko vremena, što će nam onda još ostati?

Obediah se nasmiješio i otpio još jedan gutljaj kave.

– Vi ste mi zapravo htjeli pripovijedati o onom što ste doznali za svoje jutarnje šetnje, mister Phelps.

Trgovac tkaninom, slično kao Obediah, imao je svoje dnevne obrede s kavom. Koliko je Obediah znao, Phelps je rano ujutro prvo odlazio u „Lloyds“ kako bi ondje doznao vijesti o oštećenim brodovima i razgovarao s nekim kapetanima. Njegovo drugo odredište bio je „Garraway‘s“, gdje se oko osam sati održavala jutarnja aukcija tkanina iz Spitalfieldsa i Leidena. Tu je doznavao najnovije tečajeve za tkaninu i drugu robu. Poslije toga bi Phelps dolazio u Shoe Lane, u „Mansfield‘s“, najvjerojatnije zbog kolačića od đumbira.

– Cijene drva rastu vrtoglavom brzinom. Zbog Nizozemaca.

– Zato što grade onako mnogo brodova?

– I zato. Ali ponajprije zbog straha od skore nestašice. Drvo uglavnom dolazi iz Francuske i Generalnih država (Nizozemsko kraljevstvo, op. prev.) Ukoliko između njih dođe do rata...

– Mislite li da je to moguće?

– Jutros sam susreo jednog hugenota, monsieura du Croÿa. On je tkalac lana u Spitalfieldsu i dobro je povezan sa svojom starom domovinom. Njegovo Kraljevsko Veličanstvo – Phelps je nakon tih riječi pogledao Obediaha u oči ne bi li se uvjerio da njegovu sugovorniku nije promakao sarkazam – očito Španjolskoj Nizozemskoj postavlja zahtjeve kojima ona ne može udovoljiti. Luj XIV. traži doprinos za uzdržavanje velike vojske, tako nešto. Mnogi ljudi vjeruju da je to samo predigra za francuski napad na Nizozemsku Republiku.

Phelps ga je pogledao zamišljeno. – Mogu li si dopustiti indiskretno pitanje jeste li uložili novac u drvo, mister Chalon?

Da, jesam, pomislio je Obediah. A osim toga i u sol, šećer, kanadska dabrova krzna, kineski porculan i perzijske tepihe. No to je nešto što nikad ne bi rekao Phelpsu ni bilo komu drugomu. Stoga je samo rekao: – Neznatno. U svakom slučaju, malo je kasno za naknadno ulaganje. Ako se ta priča već vrti u „Lloyd‘su“, za dva sata znat će ju svaki kavanski gost u Londonu. Phelps se lagano nagnuo naprijed i šapnuo: – Čuo sam i nešto drugo, nešto gotovo nezamislivo. Nećete vjerovati.

Obediah ga je vragolasto pogledao. – A to je? Jesu li vidjeli kralja s kakvom ljubavnicom katolkinjom?

Phelps je odmahnuo glavom. – Ne, to je bilo prošli tjedan. Nakon što je to izašlo na vidjelo, navodno ju je ostavio i našao bludnicu protestantkinju. Mislim na nešto drugo. Znate li gdje radi moj brat?

– I dalje u uredu državnog tajnika Pepysa, pretpostavljam.

– Da. A iz Pomorskog ureda širi se glas da Mlećani ulažu napore u opremanje flote.

Phelpsov pogled bio je znakovit. – Velike flote.

– Ne mislite valjda...

– Da, da. Postoje mnoge naznake da žele vratiti Kandiju.

– To mi se čini nevjerojatnim – odgovorio je Obediah.

Vidjevši da se Phelps uvrijedio, brzo je dodao: – Ne sama vijest per se, ne sumnjam da je istinita. Ali mislim da su izgledi za uspjeh neznatni.

– Zapravo, to bi Mlećanima bio najveći uspjeh otkako su ukrali apostola. U najmanju ruku, sad bi bio pravi trenutak, slažete li se?

Pa, budući da Turčin ima drugoga posla...

Dok je Phelps en détail opisivao nastojanja Mlećana oko sastavljanja flote za ponovno osvajanje Krete, Obediah je izvadio žeton

Kradljivac kave

za kavu koji mu je dala konobarica. Vrtio ga je među prstima. Na jednoj strani bila je prikazana glava Turčina, a ispod nje je pisalo: „Zovu me Murat Veliki.“ A na drugoj strani: „Gdje sam bio, ondje sam i pobijedio.“

– ... slažem se s vama da se može imati drukčije mišljenje o izgledima za uspjeh mletačkog pohoda. Ali zamislite što jedan lukav špekulant može zaraditi, ako odigra na to da će poslije toga mnoga levantska roba stići preko Herakliona u London i Amsterdam.

– U pravu ste, mister Phelps. Ali prošlo je vrijeme Mlećana. Oni sjede u svojem vodenom gradu i i sanjaju o nekadašnjoj veličini, dok im Turci iz godine u godinu osvajaju sve više teritorija. Jedino po čem su Mlećani još u vodstvu bordeli su i balovi.

Phelps se podrugljivo nasmiješio. – Kad čujemo što se sve događa u palači Whitehall, onda moramo reći da su Mlećani u međuvremenu dobili opasnu konkurenciju.

Obediah je popratio primjedbu jedva vidljivim kimanjem.

Phelps je možda u pravu, ali uspoređivanje kralja i njegova dvora s mletačkim budoarima može čovjeku brzo osigurati boravak u Toweru ili u Newgateu. Phelps bi možda mogao izbjeći kaznu, uz pomoć svojih veza, ali Obediah je bio katolik i stoga engleskim sucima sumnjiv za počinjenje svakojakih nedjela. Po pitanju toga nije imao nikakvih iluzija. Njegov otac bio je plemenita roda, imućan i omiljen u cijeloj grofoviji. Ali kad su se Cromwellovi plaćenici pojavili na njihovu imanju s bakljama i bodežima, ništa od toga više nije bilo važno. Samo to da je Ichabod Chalon bio katolik.

Zato je Obediah bio uvijek na oprezu. Samo jedna pogreška i odmah će ga objesiti u Tyburnu. Zato je izbjegavao govoriti o takvim stvarima, čak i u gotovo praznoj kavani.

Umjesto toga pokazao je na kovanicu s Turčinovom glavom. – Kako god. Sultan Mehmed IV. možda nije Murat Okrutni, ali

zato ima najbolju i najveću vojsku na svijetu. Ovo klađenje na ponovno osvajanje Kandije vrlo je osjetljivo pitanje.

Maknuo je novčić. A osim toga, ja već sudjelujem u jednoj drugoj okladi, pomislio je. U okladi ishod koje je siguran koliko i amen u crkvi. Obediah je ustao.

– Ispričavam se, mister Phelps. Čekaju me kod „Jonathan‘sa“.

Kao i uvijek, uživao sam u razgovoru s vama.

Pozdravili su se. Obediah je izašao van na Shoe Lane. Zapravo je bilo hladno, bez obzira na to što je pisalo na Tompionovu termometru. Blijedo sunce još nije uspjelo rastjerati jutarnju maglu nad Temzom, iako je bilo već gotovo deset sati. Uličicom je došao do Fleet Streeta i ondje se okrenuo ulijevo. Njegovo odredište ipak nije bila kavana „Jonathan‘s“ u Exchange Alley, kako je rekao gospodinu Phelpsu. Ondje su ga očekivali tek popodne.

Krenuo je prema ulici Little Britain. Nakratko je dvojio hoće li unajmiti konja, ali onda je odustao. Pješice će brže doći do cilja, jer je u Londonu toga utorka ujutro bilo vrlo živo. Počela je sezona, brojni pripadnici seoskog plemstva i imućnih građana tih su dana putovali iz grofija u glavni grad, gdje će unajmiti stanove na nekoliko tjedana, odlaziti u kazalište, pokazivati se na balovima i primanjima i prije Božića uskladiti garderobu s posljednjim zahtjevima mode.

Obediah je zastao pred jednim izlogom te promatrao svoj odraz u staklu. I njemu samomu trebala bi nova odjeća. Njegov kaput nije bio previše iznošen, ali je bio preuzak. Obediah, koji je upravo proslavio trideset drugi rođendan, u posljednje se vrijeme malo raširio. Tako je sada u uskom kaputu sve više nalikovao na kobasicu s nogama. Njegove hlače od baršuna bile su izlizane, cipele također. Pogledao je svoje gotovo mladenačko lice bez ijedne bore i plave oči te namjestio jedan neposlušan uvojak na vlasulji. Srećom, neće više dugo morati nositi tu odjeću.

Obediah se okrenuo, podigao ovratnik i krenuo na Ludgate, prolazeći pokraj golemoga gradilišta nove katedrale. Nastavio je u smjeru bolnice St. Bart‘s. Iako se udaljavao od Temze, hladna mu se vlaga uvukla u kosti. Ljudi koji su mu dolazili ususret mrzovoljno su zurili preda se, podignutih ramena i prekriženih ruku na grudima. Obediah je, naprotiv, hodao poletnim korakom, kao da je riječ o prekrasnom proljetnom jutru. Današnji dan bio je dobar. Danas će se on obogatiti.

Već kad je ušao u ulicu Little Britain, izvan gradskih zidina, nanjušio je to. U toj su se četvrti nalazili brojni knjižari i knjigovesci. Prevladavajući miris Londona, onaj jedinstven parfem od otpadaka u raspadu, hladnog dima i mokraće, ovdje se nadopunio još jednom notom: parama ljepila i prodornog smrada netom uštavljene kože. Ne obazirući se na brojne knjige izložene pred trgovinama, Obediah je stigao do kuće na sredini ulice. Ploča iznad vrata njihala se na vjetru. Na ploči su bila prikazana slova alfa i omega te bočica tinte. Ispod toga je pisalo: „Benjamin Allport, tiskar.“

Ušao je unutra. Miris ljepila tu je bio još jači i odmah mu je počeo nadraživati nosnice. Unutra ipak nije vonjalo po odvodu. Allportova tiskara uglavnom se sastojala od jedne velike prostorije. U njezinu stražnjem dijelu nalazile su se dvije tiskarske preše. One su bile jedan od razloga zašto je Obediah izabrao baš tu tiskaru. Allport je koristio nizozemske strojeve – zlatni standard među prešama. Takve strojeve koristile su i velike bankarske kuće na kontinentu. U prednjem dijelu prostorije, pokraj pisarskog pulta za kojim trenutno nije bilo nikoga, nalazila su se dva niska stola s hrpama žućkastog papira. To su bili svježe otisnuti traktati. Obediah je prišao pultu i uzeo malo zvono koje je ondje stajalo. Pozvonio je dva puta.

– Trenutak, molim! – odjeknuo je glas s galerije. Dok je Obediah čekao da se pojavi Benjamin Allport, razgledao je svježe

tiskovine. Među njima je bio i traktat pod naslovom „Strašna i zapanjujuća oluja koja je zahvatila Markfield, Leicestershire, prosipajući na tlo vrlo neobične komade leda u obliku mačeva, bodeža i helebardi“. Zatim jedan svezak s naslovom „Londonska otpusnica ili politička kurva, u kojoj se pokazuju sva umijeća i strategije koje one dame sada koriste protiv muškaraca, protkano zabavnim pričama o izvedbama onih dama“. To je sigurno pamflet o kojem je čitao u „Gazetti“ i koji je na dvoru izazvao pomutnju. Obično mu ništa nije bilo tako nezanimljivo kao te prostačke škrabotine, ali ovaj put uzeo je jedan primjerak i prolistao ga. Obediah se upravo zadubio u dio teksta koji sadrži vjeran opis izvedba obećanih u naslovu, kad je čuo kako netko silazi stubama. Zažarenih ušiju vratio je traktat na mjesto i podigao glavu.

– Dobro jutro, majstore Allporte.

– Dobro jutro, mister Chalon. Što mislite o „Političkoj kurvi“?

Allport je bio visok muškarac, što nisi mogao odmah primijetiti, ako si stajao nasuprot njemu. Leđa su mu bila pognuta od dugogodišnjeg rada za prešom, glava mu je bila u visini ramena. Allportove ruke bile su crne kao u crnca, a glava bez vlasulje gotovo ćelava.

Obediah je osjetio kako su mu se zarumenjeli obrazi. – Strategije koje se spominju u naslovu nisam mogao naći, samo one... izvedbe.

Allport se nacerio. – One bi mogle biti razlog boljoj prodaji nego što ju imaju pjesmarice uoči Božića. Slobodno ponesite jedan primjerak, ako želite.

– Vrlo ljubazno, majstore Allporte, ali...

– Vas zapravo zanimaju samo filozofija prirode i novčarski poslovi, znam.

– Jesu li moje tiskovine gotove?

– Naravno. Pođite za mnom.

Allport ga je odveo do drvenog sanduka koji se nalazio u stražnjem dijelu njegove radionice. Podigao je poklopac. Sanduk je bio pun pamfleta. Tiskar je izvadio jedan pamflet i pružio ga Obediahu. Pamflet je bio otisnut na tankom, gotovo prozirnom papiru i imao je gotovo dvadeset stranica. Obediah je ponosno gledao u naslov: „Prijedlog za primjenu mjenica u Engleskom kraljevstvu, sličan onima koje amsterdamski poslovni ljudi koriste umjesto plemenitih metala, kao lijek za nedostatak našeg novca i za poticanje trgovine, ponizno ponuđen od strane Obediaha Chalona, plemenitoga gospodina.“

– Nadam se da ste zadovoljni kvalitetom.

Obediah je prolistao pamflet. Otisak je bio besprijekoran, ali to nije bilo ono što je njega zanimalo. On je bacio oko na slobodan list koji se nalazio negdje u sredini. Za razliku od ostatka traktata, to je bio ručno izrađen papir raskošna uzorka, krem boje, koji je imao vodeni žig. Obediah je uzmaknuo nekoliko koraka do jednog potpornja, ne bi li što bolje vidio Allportovo djelo.

– Upravo izvrsno. Ja sam oduševljen.

Allport se naklonio koliko mu je to dopuštala njegova grba. –

Trebate li momka koji će vam odnijeti pamflete kući?

– Ne, najljepša hvala, sam ću. No kažite mi, do kada mi možete otisnuti još sto komada?

Tiskar je razrogačio oči.

– Traktata, mislio sam, ne povelja.

– Ah, razumijem. Do početka listopada, ako vam odgovara.

– Izvrsno. Platit ću vam unaprijed i bio bih vam zahvalan kad bi mi ih donio vaš momak.

– Na vašu adresu?

– Ne, po dvadeset komada u kavane „Jonathan‘s“, „Nando‘s“, „Grecian“, „Swan‘s“ i „Will‘s“ – rekao je Obediah. Htio je,

zapravo, da se njegov prijedlog pročuje. A nove ideje nigdje se ne šire brže nego u kavanama.

– Pobrinut ću se da budu ondje izloženi – odgovorio je Allport. – Koliko vam dugujem?

– Pamfleti koštaju jedan groat (četiri penija, op. prev.) po primjerku, uključujući one koji se trebaju otisnuti, sto pedeset puta četiri penija, dakle pedeset šilinga, ako se slažete, sir. Priloženi posebno otisnuti listovi... ukupno osam funta. Sve zajedno, dakle, deset gvineja.

Čuvši tako velik iznos, Obediah je nakratko morao progutati slinu. Pri posljednjem pregledu blagajne njegova ukupna gotovina nije iznosila ni petnaest gvineja. No to sada nije bilo važno, za nekoliko dana ova će se investicija isplatiti stostruko. Izvadio je novčanik i stavio deset teških zlatnika na pult. Allport ih je na brzinu provjerio i zatim svojom crnom šapom gurnuo u blagajnu. Obediah je stavio sanduk s tiskovinama na rame, pozdravio se i krenuo put svojega stana.

Stan u ulici Winford bio mu je već treći u dvije godine dana. Prvo je stanovao u Fetter Laneu, zatim u blizini Leadenhalla. Njegove selidbe odvijale su se, toga je bio bolno svjestan, po nesretnom uzorku. Svaki nov stan bio je manje reprezentativan od proteklog. U onoj mjeri, u kojoj se proteklih godina topio njegov imetak, i njegovi su stanovi postajali oskudniji. Uskim stubištem popeo se na treći kat. Dok je stigao gore, sav se zadihao. Znoj mu je curio iz svih pora. Obediah je stenjući odložio težak sanduk i otključao vrata.

Jedino dobro što se moglo reći o njegovoj sobi u potkrovlju, bilo je to da je bila prostrana. Mogla bi se čak nazvati zračnom, u dvostrukom smislu te riječi. Ne samo da je Obediah imao mnogo prostora za svoju opsežnu zbirku rijetkih predmeta nego je ondje vladao propuh kao na Londonskom mostu. To je bilo loše

Kradljivac kave

za njegovo zdravlje, ali mu je s druge strane omogućavalo izvođenje pokusa, a da se pritom ne uguši od otrovnih para koje bi se katkad širile.

Pokraj neurednoga kreveta nalazio se mali stol pretrpan pismima koja su se gomilala među bočicama s tintom, perima i mrvicama pečatnog voska. Desno od stola nalazio se ormar ukrašen intarzijama, koji se, izgleda, sastojao od samih ladica. To je prije bila komoda za pribor za jelo, a sad su iz poluotvorenih pretinaca virila silna pisma, korespondencija s prirodoslovcima i znalcima iz Cambridgea, Amsterdama, Bologne ili Leipziga. A to je bilo samo ono priručno – u velikom broju kutija naslaganih iza njegova kreveta bilo je deset puta više pisama. Na suprotnoj strani sobe nalazio se masivan stol s različitim priborom. Ondje je bilo mnogo staklenih posuda punih prašaka i otopina, pribor za seciranje, koji nakon posljednje upotrebe nije bio dobro očišćen, osim toga, mali talionik te različiti kalupi za novčiće svih vrsta – za španjolske pistole, nizozemske stuivere, engleske krune. Iza stola, uz jedini zid na kojem nije bilo kosina, nalazio se visok ormar u kojem je Obediah čuvao svoje blago: raskošno prvo izdanje knjige „Atlas Maior“ od Willema Blaeua; teleskop, pomoću kojega je mogao vidjeti čak i brda na Marsu; različite štakore s bizarnim anomalijama u alkoholu; jedan začuđujuće točan švicarski sat za kamin, na kojem su brojke svaki pun sat izvodile neku vrstu plesa bačvara, i naravno, svoj najdragocjeniji predmet: metalnu patku s pravim perjem koja se magla navinuti i pustiti da hoda, djelo velikog francuskoga graditelja automata de Gennesa. Mehanička ptica mogla je, ako ste povukli odgovarajuću polugu, zobati ječmeno zrnje iz zdjelice. Među svim tim predmetima bilo je i crteža – deseci skica izrađenih grafitom ili ugljenom, koje je Obediah proizvodio u svakoj prilici. Na njima su bili prikazani crkveni tornjevi, brodovi ili prizori s ulice, ali i planovi za pokuse, mrtva priroda i portreti.

Allportov sanduk dovukao je u sobu i zaključao vrata za sobom. Prvo je raskrčio dio stola za pokuse i očistio ga krpom. Zatim se posvetio pamfletima. Listao ih je i vadio ručno izrađene papire. Ukupno ih je bilo deset. Stavio ih je na stol i pregledao povećalom. Allport je dobro obavio posao.

Iz komode za pisma Obediah je izvadio dokument koji je jako nalikovao na one reljefne papire iz tiskare. Jedina razlika bila je u tome što se na toj povelji nalazio žig i što je u prazno polje u sredini bio upisan broj. Osim toga, u lijevom donjem kutu nalazio se potpis, napisan kićenim rukopisom, koji će Obediah – to je već isprobao protekle večeri – moći krivotvoriti bez imalo muke. Dvije male rupice u gornjem lijevom kutu bile su znak da je dokument već poništen. Ali za Obediaha je to bio čist novac.

Iz džepa na kaputu izvadio je onaj paketić koji je uzeo u „Mansfield‘su“. Prelomio je pečat i razderao papir. Na vidjelo je izašla mala drvena kutija. Bila je zakovana čavlima. Obediah je nožem izvadio čavle i oprezno otvorio kutijicu. U njoj se nalazio pečat, ušuškan u iverje. Imao je metalnu nožicu na kojoj je bio prikazan dvostruki krug s vitičasto napisanim slovom W i trima malim križevima ispod njega. Obediah je pogledao boju žiga na izvornom dokumentu te u stolu potražio odgovarajuću tintu. Iz jedne ladice izvadio je nekoliko žigova te pero za pisanje. Zatim se bacio na posao.

Zvono na crkvi Saint Mary Woolnoth upravo je otkucalo dva sata kad je Obediah, čvrsto stisnuvši na grudi mapu s netom otisnutim poveljama, skrenuo u aleju Exchange. Exchange zapravo nije bila aleja, čak ni ulica, pa ni obična uličica, nego nekakav splet od šest ili sedam prolaza kojima se moglo brzo stići od burze Royal

Zatim je dao krčmaru novčić od dva penija. Zauzvrat je dobio brončanu kovanicu, opet sa slikom nekog Turčina. U svakom slučaju, njegov pogled bio je manje strašan od pogleda Murata Okrutnog. Iz natpisa je doznao da je riječ o Sulejmanu Veličanstvenom. Dok je čekao da se kava zagrije, kavana „Jonathan‘s“ počela se prazniti. Obediah je samo mogao vidjeti da njegov sugovornik još nije stigao. Otišao je do jednog stola, sjeo na klupu nasuprot dvojici gospode i pregledao pisma koja su danima stajala neotvorena u džepu njegova kaputa. Poslije toga je odmjeravao dvojicu muškaraca. Po njihovim skupim kaputima, koji su već izašli iz mode, i po vlasuljama, preraskošnim za izlazak u kavanu, zaključio je da su to seoski plemići koji su došli u sezonski posjet Londonu. Pred njima su se nalazile različite mjenice i potvrde. Vjerojatno su se okušavali u ulozi špekulanata. Obediah je prelistao jedne novine, pogledom preletio preko članka o Krušnim ustancima u Parizu i čekao da se vrati njegov teklić. Usput je prisluškivao razgovor susjeda za stolom.

– ... na jugu je vrijeme navodno još gore nego ovdje. Turčin će morati prekinuti opsadu prije nego što snijeg zasipa putove.

– Zar doista mislite da će se Kara Mustafa samo tako povući i doći praznih ruku pred Grand-Seigneura u Konstantinopol? Ne, kažem vam da je grad gotov. Ondje je već navodno izbila kolera.

– Zaboravljate, sir, da vojska još može spasiti cara.

Čovjek je spustio ton. – Ja imam dobre veze s Versaillesem. Čuo sam da kralj Luj priprema vojsku.

– Ali zašto bi baš Francuzi pomogli Habsburgovcima? – upitao je onaj drugi.

– Zato što je u pitanju opstanak kršćanstva. Ne možeš nositi naziv Rex Christianissimus i gledati kako te gaze ti vražji pogani.

Obediah se jedva suzdržao da ne prasne u smijeh. Prije će se pakao zalediti nego što će Luj XIV. pohitati caru u pomoć. Kao

što je doznao od ljudi s kojima se dopisivao, nedavno se čak jedan papinski izaslanik u Versaillesu dodvoravao ne bi li katolika Luja nagovorio da svojemu austrijskomu bratu po vjeri priskoči u pomoć protiv Turaka. Kralj Sunce nije ga čak ni primio.

Mnogo je vjerojatnije bilo da će Francuzi rat Osmana protiv Habsburgovaca iskoristiti kako bi nesmetano napali Španjolsku

Nizozemsku ili Holandsku Republiku. Obediah je na kraju intenzivirao svoje dopisivanje s nekoliko prirodoslovaca u Njemačkoj, Poljskoj i Italiji. Mnogi od tih ljudi imali su sjajne veze s dvorovima u svojoj zemlji. I sa svih strana moglo se čuti: nitko ne želi neposredno prije početka zime slati vojnu pomoć na Dunav. Njemački kneževi protestanti to ionako ne bi učinili, a poljski je kralj za svoju krunu, kao što svi znaju, imao zahvaliti Luju XIV., koji je pri izboru Sobjeskog podmitio poljski parlament. Ukratko, sve što se čulo iz République des Lettres ukazivalo je na to da caru Leopoldu I. nitko neće priskočiti u pomoć. Ipak je većina Engleza vjerovala da će se kontinent u posljednji tren nekako spasiti od Turaka. Ne zato što su za to postojali argumenti – nego jednostavno zato što se ne smije dogoditi ono što se ne može dogoditi. Obediah je, naprotiv, bio realist. Jedan od njegovih dopisnika iz Konstantinopola čak je vidio osmansku vojsku – turski veliki vezir Kara Mustafa prije pokreta ju je ponosno pokazao strancima i diplomatima. Navodno je imala više od sto pedeset tisuća vojnika. Ništa i nitko neće se moći oduprijeti toj snažnoj ratnoj mašineriji, čak ni Rimski Car Njemačkog Naroda. Carstvo će propasti. A Obediah će na tome zaraditi mnogo novca. Teklić je ušao u kavanu. Obediah je digao ruku. – Cijena za pola kilograma klinčića trenutačno iznosi osam funta, tri šilinga i šest penija, sir.

– Kad je objavljen posljednji tečaj? – Prije sat vremena, sir.

Obediah je dao dječaku još jedan novčić od četvrt penija. Odmah nakon što mu je krčmar napokon donio kavu, netko je prišao njegovu stolu. To je bio čovjek s kojim se dogovorio, Bryant, mešetar koji se specijalizirao za trgovinu začinima.

– Dobro jutro, mister Chalon. Što mogu danas učiniti za vas? Hoćete li opet uložiti u šećer od šećerne trske?

Bryant, tjelesnom građom nalik na kantu, s nakrivljenom dugačkom crnom kovrčastom vlasuljom na glavi nastojao je djelovati nezainteresirano dok je govorio. Ali Obediah je zamijetio pakost u njegovu glasu. Plan da tradicionalno privlačne cijene šećera iz Brazila u ljetnim mjesecima iskoristi za svoje odvažne opcijske poslove, bila je jedna od njegovih manje dobrih zamisli, odgovorna za to što je morao preseliti u kućicu izvan gradskih zidina. Ubrzo će ti se, pomislio je, taj tvoj podmukao osmijeh zalediti na licu, Jamese Bryante.

– Ne, hvala, mister Bryant. Htio sam razgovarati s vama o jednom drugom poslu. Riječ je o klinčićima.

– Ah? Imate li ih za prodaju? U tom bi me slučaju zanimalo. Ponuda je trenutačno vrlo slaba.

– Znam. Odvojite za mene deset minuta.

Pogledao je mešetara u oči. – Ali trebali bismo naći neko mirno mjestašce.

Bryant je podigao čupave obrve. – Oh? Dobro. Idemo za onaj prazan stol u kutu.

– Slažem se. Želite li nešto popiti? Šalicu kave?

– Radije čokoladu. S dva žumanjka i malo porta, molim. Liječnik kaže da je to dobro protiv gihta.

Dok im je Bryant čuvao stol, Obediah je donio sebi još jednu kavu i čokoladu za mešetara. Zatim je sjeo nasuprot njemu.

– Klinčića još uvijek nema dovoljno.

– Nije to bilo koji mačevalac, nego osobni učitelj vojvode od Monmoutha. Član je njegove svite. Ja imam čast savjetovati ga u novčanim poslovima.

Dok su sjedili u pomalo zagušljivom uredu i razgovarali, Obediah je osjetio kako mu glas blago podrhtava. Nastojao je ravnomjerno disati i mirno držati ruke. Razlog njegovoj živčanosti, osim okolnosti da upravo sklapa posao života, bio je javni bilježnik s druge strane masivnog pisaćeg stola. Golemim je povećalom gospodin Fips provjeravao krivotvorene papire Amsterdamske banke. Obediah je vidio groteskno povećano, crvenim žilicama protkano oko čovjeka, koje se prebacivalo s jednog papira na drugi. Odvjetnik je otvorio debelu knjigu u kojoj su se nalazili faksimili aktualnih mjenica – mjenica francuske kreditne banke Caisse des Emprunts u livrama, mjenica banke Montei dei Paschi iz Siene, mjenica Sultanata u pijasterima, zatim onih banke Oppenheimer iz Beča, a i vrijednosni papiri Amsterdamske banke. Obediah nikad prije nije vidio tu knjigu pa je odlučio nabaviti jedan primjerak. To bi djelo uvelike olakšalo njegov posao.

Bryant mu je pričao nekakav trač o vojvodi od Monmoutha, izvanbračnom sinu kralja Charlesa II. Obediah ga nije ni slušao. Umjesto toga kradom je promatrao kako javni bilježnik oprezno okreće jednu mjenicu za drugom provjeravajući nije li koja od njih poništena indosamentom (indosament – izjava o prijenosu potraživanja, op. prev.). Zatim je još jedanput izbrojao papire i složio ih. Samo što je završio s time, otvorila su se teška vrata i u sobu je ušao jedan sluga. U ruci je držao posjetnicu. Naklonio se, predao ju javnom bilježniku i rekao: – Gospodin Doyle čeka vas dolje, sir. – Neka dođe gore, neka dođe gore – povikao je Fips.

Kad je sluga otišao, gospodin Fips protrljao je ruke. Vjerojatno je upravo izračunao koliko će iznositi njegova nagrada u poslu

vrijednom više od pet tisuća guldena. Zatim je ustao i otišao do vrata kako bi dočekao klijenta.

Obediah je namirisao Sebastiana Doylea i prije nego što ga je ugledao – oblak mirisa lavande lebdio je pred njim. Njegov sugovornik bio je od one vrste ljudi, kojima je narod na ulici rado dovikivao „Francusko pseto!“ Nosio je dugačak kaput od plavog baršuna, ukrašen zlatnim pucetima koja nisu imala nikakvu svrhu, jer Doyle, naravno, nikad nije zakopčavao kaput. To bi zaklanjalo pogled na njegov također plav prsluk, ukrašen prizorima iz lova. Iz njegovih rukava širili su se dvostruki volani načinjeni od više čipke nego što ih je imala prosječna Engleskinja u svojoj opremi. Doyleova garderoba bila je upotpunjena svilenim dokoljenicama, cipelama s visokom potpeticom i mufom od krzna kanadskog dabra, koji je bio pričvršćen za remen ispod njegova boka. Šešir je skinuo još prije – ne iz pristojnosti, kao što je mislio

Obediah, nego samo zato da ne poremeti lijepo složene raskošne uvojke na vlasulji. Vjerojatno ga je kicoš nosio u ruci otkako je jutros izašao iz kuće.

– Mister Doyle, dobrodošli u moj skroman ured. Moje je ime Jeremiah Fips, javni bilježnik ovlašten od Njegove Visosti. Mister Bryant vas već poznaje. A ovo je mister Chalon, virtuoso i prirodoslovac.

Obediah se lagano naklonio i rekao: – Čast mi je upoznati vas, sir.

– Zapravo sam ja počašćen, mister Chalon.

Doyle je sjeo na slobodnu stolicu i rekao, okrenuvši se prema

Bryantu: – Nadam se da ova transakcija neće trajati predugo. U šest sati očekuju me kod „Man‘sa“.

A gdje drugdje, pomislio je Obediah. „Man‘s“ u blizini Charing Crosa bila je kavana za zaljubljenike u modu i kicoše. Doyleov glas i izraz lica trebali su ostalim prisutnima dati do znanja da

Kradljivac kave

se u to vrijeme ondje obavljaju važni državni poslovi. Obediah je bio prilično siguran da je riječ o kockanju i šmrkanju duhana.

– Mi smo sve pripremili tako da ćemo trebati samo malo vašeg vremena – rekao je gospodin Fips smiješeći se.

– Ja ću – s vašim dopuštenjem, gospodo – još jedanput ukratko opisati posao. Poslije toga vas obojicu molim da date usmeni pristanak i da se potpišete. Gospodin Bryant i ja naknadno ćemo vam poslati račun za potrebne pristojbe. Slažete li se, monsieurs?

Doyle je podbočio bradu s dvama prstima desne ruke, na kojoj je imao srebrom protkanu rukavicu od jelenje kože. Drugom rukom dao je znak javnom bilježniku da nastavi.

Gospodin Fips sjeo je za pisaći stol, stavio naočale i počeo čitati spis potvrđen žigom.

– Ovdje prisutna gospoda, plemeniti Obediah Chalon – u daljnjem tekstu kupac – te plemeniti Sebastian Doyle – u daljnjem tekstu prodavač – složili su se izvršiti sljedeću transakciju: prodavač prenosi kupcu opcije za kupnju 54 funta klinčića Ambon, koje dospijevaju za naplatu...

Dok je Flips čitao tekst ugovora, Obediah se pitao koliku bi vrijednost njegove opcije mogle postići za nekoliko dana. Vjerovao je da bi se vrijednost mogla povećati najmanje pet puta, a možda čak i za šest puta. Njihova će cijena možda rasti i dalje. Nikad ne znaš što se događa na burzi kad se jednom zahukta ili kad njome zavlada panika. Tim poslom njegova će se dividenda uvećati za nekoliko stotina postotaka. Ne, to nije bilo sasvim točno. Ipak je tih pet tisuća guldena stvorio ni iz čega, njegova dobit bit će još veća. Morao se pribrati kako se ne bi počeo blaženo smješkati kad je Fips rekao: – ... kupac odmah plaća aktualnu vrijednost opcija u vrijednosnim papirima Amsterdamske banke.

Doyle je podigao svoje raščupane obrve. – U vrijednosnim papirima kažete? Je li to sigurno?

Kradljivac kave

Tom Hillenbrand

KRADLJIVAC KAVE

Tom Hillenbrand

Kradljivac kave

PRVI DIO