Issuu

Sarah MacLean

KAZNA ZA VOJVODU

Naslov izvornika

No Good Duke Goes Unpunished

Urednica

Hana Vunić

Nakladnik

Mozaik knjiga

Za nakladnika

Bojan Vidmar

Glavni urednik

Zoran Maljković

Lektor

Jakov Lovrić

Grafički urednik

Marko Katičić

Oblikovanje naslovnice

Marija Morić

Ilustracija na naslovnici

Tisak

Denona, Zagreb, lipanj 2020.

ISBN 978-953-14-2793-7 (meki uvez)

ISBN 978-953-14-2805-7 (tvrdi uvez)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima 001063748 (meki uvez) i 001065597 (tvrdi uvez).

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Sarah MacLean

Kazna za vojvodu

S engleskoga preveo

ANDREJ BUKARICA

Za

Erica, moga nježnog diva koji se tako dobro brine za mene.

S najljepšim sjećanjem na Helen, lady Lowe.

TEMPLE

Whitefawn Abbey, Devonshire

Studeni 1819.

Probudio se s jakom glavoboljom i ukrućena penisa.

To nije bilo neuobičajeno. Uostalom, već se više od pola desetljeća svako jutro budio s jednom od dviju spomenutih stvari, a većinu je jutara mogao računati i na obje.

William Harrow, markiz Chapin i nasljednik vojvodstva Lamont, bio je bogat, imao je naslov, povlastice i bio je naočit. Mladić blagoslovljen tim osobinama, uvijek je bio okružen vinom ili ženama. Zato se ni jutros nije bunio. Znajući (kao što iskusni pijanci znaju) da će tutnjava u glavi do podneva nestati, krenuo je popraviti drugu nevolju i zatvorenih očiju posegnuo za ženom koja je bez sumnje bila negdje blizu.

Samo što je nije bilo.

Umjesto toplog, voljnog tijela, Williama je dočekao jastuk koji mu nije pružao nikakvo zadovoljstvo.

Otvorio je oči, a snažno dnevno svjetlo napalo je njegova osjetila i naglasilo tutnjavu u glavi.

Opsovao je i preko zatvorenih očiju stavio podlakticu. Sunčevo svjetlo snažno se probijalo kroz kapke kad je duboko udahnuo. Dnevno svjetlo bilo je najbrži način da se uništi jedno jutro. Vjerojatno je bilo bolje što je žena od prethodne večeri nestala, iako je sjećanje na lijepe bujne grudi, kovrčavu kestenjastu kosu i usta stvorena za grijeh sa sobom donijelo val žaljenja.

Bila je prekrasna.

A u krevetu...

U krevetu je bila...

Ukočio se.

Nije se mogao sjetiti.

Sigurno nije toliko popio. Ili jest? Bila je vitka i puna oblina, baš onakva žena kakve je volio, i s njim se mogla mjeriti po visini i širini, što je kod takvih žena prečesto bilo njegovo prokletstvo. Nije mu se svidio osjećaj da bi djevojku mogao zdrobiti.

Imala je osmijeh zbog kojeg je u isto vrijeme pomislio i na nevinost i na grijeh. Odbila je reći mu svoje ime... Odbila je čuti njegovo...

Potpuno savršenstvo.

A njezine oči... Nikad nije vidio oči poput njezinih: jedno je bilo plavetnilo ljetnog mora, a drugo se prelijevalo u zelenu. Predugo je gledao u te oči, očaran njihovom širinom i srdačnošću.

Prošuljali su se kroz kuhinju i popeli se uza stube za poslugu, ona mu je natočila viski...

I to je bilo svega čega se sjećao.

Dragi Bože. Morat će prestati piti.

Čim prođe ovaj dan. Trebat će mu piće kako bi preživio očevo vjenčanje – dan kad će William dobiti svoju četvrtu maćehu. Mlađu od svih ostalih. Mlađu od njega.

I vrlo, vrlo bogatu.

Iako je nije upoznao, taj ideal svih nevjesta. Upoznat će je na ceremoniji, ne prije toga, baš kao što je upoznao i ostale tri. A onda će, kad se obiteljske blagajne ponovno napune, otići. Kad obavi svoju dužnost i odigra ulogu ljubljenog sina, vratit će se u Oxford. Vratit će se veličanstvenom, razvratnom životu koji je pripadao nasljednicima vojvodstava, ispunjenom pićem, kockom, ženama i bez ijedne brige na svijetu.

Vratit će se životu koji je obožavao.

No večeras će poštovati svojega oca, poželjeti dobrodošlicu svojoj novoj majci i iz pristojnosti se pretvarati da mu je stalo. I možda će, nakon što prestane s ulogom nasljednika, u vrtu potražiti razigranu mladu stvarčicu i dati sve od sebe da se prisjeti događaja od prethodne noći.

Hvala nebesima na seoskim imanjima i dobro posjećenim vjenčanjima. Otkad postoji čovječanstvo, nije se rodila žena koja bi mogla odoljeti seksualnoj privlačnosti vjenčanja i zbog toga je William bio jako naklonjen svetom braku.

Kakva sreća da je njegov otac tome bio toliko vičan.

Nacerio se, ispružio preko kreveta i raširio jednu ruku preko hladne lanene plahte.

Hladne lanene plahte.

Hladne i mokre lanene plahte.

Koji vrag?

Naglo je otvorio oči.

Tek je tada shvatio da to nije njegova soba.

Da to nije njegov krevet.

I da crvena ljepljiva mrlja na posteljini, koja je vlažila njegove prste, nije njegova krv.

Prije nego što je uspio progovoriti, pomaknuti se ili razumjeti, vrata te čudne spavaće sobe otvorila su se i na njima se pojavila mladolika i revnosna sluškinja.

U tom trenutku postojalo je desetak različitih stvari koje su mu mogle proći kroz glavu... stotine njih. No ipak je u sekundama koje su prošle otkad je mlada sluškinja ušla i primijetila ga, William pomislio samo na jednu – da će uskoro jadnoj djevojci uništiti život.

Bez sumnje je znao da ona nikada više neće opušteno otvoriti vrata, rasprostrti posteljinu po krevetu ili uživati u rijetkim,

jakim sunčevim zrakama zimskog jutra u Devonshireu a da se ne prisjeti ovog trenutka.

Trenutka koji on nije mogao promijeniti.

Nije progovorio kad ga je primijetila, ni kad se na mjestu skamenila, ni kad je mrtvački problijedjela, a njezine su se smeđe oči – smiješno da je primijetio njihovu boju – raširile prvo od spoznaje, a zatim od užasa.

Niti je progovorio kad je otvorila usta i zavrištala. Da je bio na njezinu mjestu, nema sumnje da bi i on zavrištao.

Progovorio je tek kad je ona završila s tim prvim vriskom koji je probijao uši – onim zbog kojeg su dotrčali i sluge i sluškinje, svatovi i njegov otac – iskoristivši miran trenutak prije nadolazeće oluje kako bi pitao: – Gdje sam?

Sluškinja je bez riječi samo zaprepašteno zurila.

Krenuo je ustati iz kreveta, posteljina mu je pala na struk, a on je zastao kad je shvatio da nigdje nema njegove odjeće.

Bio je gol. U krevetu koji nije bio njegov.

I bio je prekriven krvlju.

Ponovno je susreo sluškinjin užasnut pogled, a kad je progovorio, riječi su bile nerazgovijetne i pune nečega što će poslije prepoznati kao strah. – Čiji je ovo krevet?

Neobično, odgovorila mu je bez mucanja: – Krevet gospođice Lowe.

Gospođica Mara Lowe, kći bogata financijera, s dovoljno velikim mirazom da uhvati vojvodu.

Gospođica Mara Lowe, koja će uskoro postati vojvotkinja Lamont.

Njegova buduća maćeha.

PRVO POGLAVLJE

Pali anđeo

London

Dvanaest godina poslije

Postoji

nešto lijepo u tom trenutku kad meso dodirne kost.

Nastaje kad zglobovi nasilno zakrckaju po čeljusti, kad se šaka zabije duboko u trbuh, a iz grudi čovjeka, kojeg od poraza dijeli tek koja sekunda, odjekne prigušeno stenjanje.

Oni koji u takvoj ljepoti uživaju, bore se.

Neki se bore iz užitka. Za trenutak kad će protivnik pasti na pod u oblaku piljevine, bez snage, daha ili časti.

Neki se bore za slavu. Za trenutak kad će se pobjednik nadviti nad pretučenog i slomljenog protivnika koji leži u znoju, prašini i krvi.

Neki se pak bore za moć. Moć naglašenu napetošću tetiva i bolom modrica koje će se uskoro pojaviti i koje šapuću dok je pobjeda sve bliže i obećava plijen.

Ali vojvoda Lamont, u najmračnijim kutovima Londona poznat kao Temple, borio se za mir.

Borio se za trenutak kad nije bio ništa drugo nego mišići i kosti, pokret i snaga, spretnost i lukavost. Za način na koji je brutalnost zaklanjala vanjski svijet, utišavala gromoglasnu gomilu i sjećanja iz njegovih misli i ostavljala ga samo s dahom i snagom.

Borio se jer je dvanaest godina samo u ringu znao istinu o sebi i o svijetu.

Nasilje je bilo čisto. Sve ostalo bilo je okaljano.

I zbog te spoznaje bio je bolji od svih.

Neporažen diljem Londona – mnogi bi se kladili i diljem Europe – Temple je bio taj koji je svake noći stajao u ringu, s ranama koje su rijetko zarasle prije nego što su prijetile ponovno prokrvariti i šakama zamotanim u dugačke lanene trake. U ringu se suočavao sa sljedećim protivnikom – svake noći s drugim muškarcem, a svaki je od njih vjerovao da može svladati Templea.

Svaki je od njih vjerovao da je on muškarac koji će poraziti velikog, nepokolebljivog Templea i ostaviti ga da leži na podu najveće dvorane u najekskluzivnijem igračkom paklu u Londonu.

Privlačnost Palog anđela bila je moćna i izgrađena na desetinama tisuća funta koje su se svake noći ulagale na igrama, na obećanju poroka i grijeha koji su u sumrak pozivali u Mayfair, na muškarcima s naslovom, bogatstvom i nezamislivom vrijednošću, koji su stajali rame uz rame i spoznavali koliko su slabi na zveckanje kockica od bjelokosti, šuškanje zelene tkanine i okretanje mahagonija.

A kad bi izgubili sve gore, u blještavim, veličanstvenim dvoranama, njihovo posljednje utočište bila je prostorija koja se skrivala dolje – boksački ring. Podzemlje u kojem je kraljevao Temple.

Osnivači Anđela stvorili su jedinstven put za iskupljenje tih muškaraca.

Postojao je način na koji su oni koji su izgubili bogatstvo u kockarnici to bogatstvo mogli vratiti.

Mogli su se boriti s Templeom.

I pobijediti.

I sve bi im bilo oprošteno.

Naravno, to se nikad nije dogodilo. Temple se borio dvanaest godina, prvo za opstanak u mračnim uličicama punim još mračnijih likova, a potom za novac, moć i utjecaj u neuglednijim klubovima.

Za sve stvari koje su mu bile obećane.

Za sve stvari s kojima se rodio.

Za sve stvari koje je izgubio u jednoj zaboravljenoj noći.

Ta se misao ušuljala u tempo borbe i na jedan jedva primjetan trenutak, njegovo se tijelo teško držalo na nogama, a njegov protivnik – dvostruko manji od Templea i s trećinom njegove snage – pod savršenim je kutom zadao snažan i sretan udarac, koji ga je pogodio u zube i od kojeg mu se zavrtjelo u glavi.

Odbačen neočekivanim krošeom, Temple je zateturao unatrag.

Bol i šok zatomili su tu misao kad je susreo pobjednički pogled svojeg bezimenog protivnika. Ne bezimenog. Naravno da je imao ime. Ali Temple je rijetko izgovarao imena. Ti su muškarci bili samo sredstvo za postizanje njegovih ciljeva.

Baš kao što je i on bio sredstvo za postizanje njihovih.

Prošla je sekunda – manje – i on je povratio ravnotežu. Izmaknuo se prvo ulijevo, a zatim udesno, znajući da je raspon njegovih ruku pola metra duži od onog njegova protivnika. Osjetio je bol u mišićima svojega protivnika i shvatio da je mlađi i gnjevniji muškarac podlegao umoru i osjećajima.

Ovaj je imao velik ulog u borbi: četrdeset tisuća funta i imanje u Essexu, farmu u Walesu koja je uzgajala najbolje trkaće konje u Britaniji i desetak slika nizozemskog umjetnika, za koje Temple nikada nije mario. Miraz mlade kćeri. Obrazovanje mlađeg sina. Sve to izgubio je gore za stolovima. Sve to bilo je ugroženo tu dolje.

Temple je susreo protivnikov pogled i u njemu vidio očaj. Mržnju. Mržnju prema klubu koji se pokazao kao njegova propast i prema muškarcima koji su ga vodili, a ponajviše prema Templeu – centurionu koji je čuvao blago prigrabljeno iz džepova fine i ugledne gospode.

S takvim su načinom razmišljanja gubitnici noću odlazili u krevet.

Kao da je Anđeo kriv za to što su odriješene lisnice i nesretne kockice bile pogubna kombinacija.

Kao da je za to bio kriv Temple.

Ali mržnja je bila ono zbog čega su uvijek gubili. Ta beskorisna emocija nastala iz straha, nade i želje. Nisu znali koliko je ona varljiva – kakvu istinu skriva.

Da je onima koji su se za nešto borili bilo suđeno izgubiti.

Bilo je vrijeme da mu skrati muke.

Kakofonija uzvika s rubova ringa dosegla je vrhunac kad je Temple napao i svojega protivnika bacio na pod prekriven piljevinom.

Tamo gdje se maloprije poigravao s drugim muškarcem, njegove su šake sada zadavale niz neugodnih, nepokolebljivih udaraca, koji su sijevali jedan za drugim. U obraz. U čeljust. U tijelo.

Drugi muškarac uhvatio je konopce koji su označivali rub ringa i naslonio se na njih, a Temple je nastavio napadati. Bilo mu je žao toga muškarca koji se nadao da bi mogao pobijediti. Koji se nadao da bi mogao pobijediti Templea. Da bi mogao pobijediti Palog anđela.

Posljednji udarac iscrpio je svu snagu iz njegova protivnika, a Temple ga je gledao kako pada. Galama rulje bila je zaglušujuća i prožeta krvožednim uzvicima.

Otežano je disao i čekao da se njegov protivnik pomakne. Da se uspravi na noge pa da krenu u drugu rundu. Čekao je još jednu priliku.

Muškarac se nije pomaknuo, nego je omotao ruke oko glave.

Pametno.

Pametnije od većine drugih.

Temple se okrenuo i pogledao kladioničara koji je stajao na jednoj strani ringa. Podigao je bradu kao da bez riječi želi nešto pitati.

Pogled starijeg muškarca kroz mnoštvo je proletio prema Templeovim nogama, gdje se kratko zadržao prije nego što je nastavio dalje. Podigao je kvrgav prst i pokazao na crvenu zastavu u drugom kutu ringa. Na Templeovu zastavu.

Rulja je urlala.

Temple se okrenuo prema ogromnom zrcalu koje se protezalo duž jedne strane dvorane, susreo vlastiti mračan pogled i jednom kimnuo, a onda se okrenuo od tog odraza i spustio se između užadi.

Dok se probijao kroz gomilu muškaraca koji su dobro platili kako bi gledali borbu, nije se obazirao na cerekanje, navijanje svjetine i njihove prste koji su očajnički željeli dodirnuti znojnu kožu crnu od tinte koja je okruživala njegove ruke – što je bilo nešto čime bi se mogli hvaliti još godinama.

Dodirnuli su ubojicu i preživjeli kako bi ispričali tu priču.

Taj ritual u početku ga je ljutio, a zatim je, kako je vrijeme prolazilo, bio ponosan na njega.

Sada mu je bio dosadan.

Otvorio je teška čelična vrata koja su vodila do njegove privatne sobe, a onda pustio da se za njim zalupe i sa svoje bolne šake počeo odmotavati jednu dugačku platnenu traku. Nije se osvrnuo kad su se vrata zatvorila, znajući da ga se nitko iz dvorane za borbe ne bi usudio slijediti u njegovo mračno, podzemno utočište. Ne bi, osim ako nije pozvan.

Soba je bila mračna i tiha, izolirana od javnog prostora s druge strane, gdje su, kao što je iz dosadašnjeg iskustava znao, muškarci hitali preuzeti svoje dobitke, a šačica njih pomagla je gubitniku i pozvala kirurga da previje slomljena rebra i pregleda modrice.

Bacio je platno na pod, u mraku pronašao svjetiljku i upalio je bez oklijevanja. Svjetlost je obasjala sobu i otkrila nizak stol od hrastovine, na kojem je stajala uredno posložena hrpa papira i bogato ukrašena izrezbarena kutija od ebanovine. Počeo je odmotavati zavoj s druge šake, a pogled mu je pao na papire, koji su sada bili nepotrebni.

Koji nikad nisu bili potrebni.

Kad je drugu platnenu traku stavio na prvu, Temple je prošao kroz gotovo praznu sobu, uhvatio kožnati remen pričvršćen na strop, opustio se i razgibao mišiće ruku, ramena i leđa. Nije mogao zaustaviti dug uzdah koji je izlazio s jakim rastezanjem, isprekidan tihim kucanjem na drugim vratima u mračnom dijelu sobe.

– Naprijed – rekao je, ali se nije okrenuo pogledati kako se vrata otvaraju i zatvaraju.

– Još jedan je pao.

– Kao što uvijek padnu – Temple je dovršio rastezanje i okrenuo se prema Chaseu, osnivaču Palog anđela, koji je prošao kroz sobu i sjeo u nisku drvenu stolicu u blizini.

– To je bila dobra borba.

– Je li? Meni ovih dana sve izgledaju jednako.

– Nevjerojatno je kako i dalje vjeruju da bi te mogli pobijediti – rekao je Chase, naslonio se na stolicu i preko golog poda protegnuo duge noge.

– Čovjek bi pomislio da će dosad već odustati.

Temple je iz vrča u blizini krenuo natočiti čašu vode. – Teško je odoljeti obećanoj osveti. Čak i ako je to najobičnije obećanje. – Kao netko tko nikada nije imao priliku za osvetu, Temple je to znao bolje i od koga.

– Slomio si Montlakeu tri rebra.

Temple je ispio do dna, a voda mu se slijevala niz bradu. Dlanom je obrisao lice i rekao: – Rebra će zacijeliti.

Chase je kimnuo i pomaknuo se u stolici. – Tvoj spartanski način života nije najugodniji, znaš.

Temple je odložio čašu. – Nitko nije tražio da ostaneš. Ne sumnjam da te negdje gore čekaju stolice podstavljene velurom i jastuci punjeni perjem.

Chase se nasmiješio, obrisao prljavštinu s jedne nogavice i pokraj hrpe koja je već bila ondje stavio list papira na stol. Popis izazova za sljedeću noć i noć poslije. Beskonačan popis muškaraca koji su se željeli boriti za svoje bogatstvo.

Temple je dugo i duboko izdahnuo. Nije želio razmišljati o sljedećoj borbi. Želio je samo toplu vodu i mekan krevet. Povukao je obližnje zvono za poslugu i zapovjedio da mu pripreme kupku.

Temple je letimično pogledao papir, koji je bio dovoljno blizu da na njemu može vidjeti naškrabano nekoliko imena, ali je bio predaleko da bi sama imena i pročitao. Susreo je prijateljev znalački pogled.

– Lowe te opet izaziva na borbu.

Trebao je to očekivati – Christopher Lowe izazvao ga je dvanaest puta u jednako toliko dana – no ipak su mu ove riječi došle poput udarca. – Ne. – Odgovorio je jednako kao što je odgovorio i jedanaest puta prije toga. – I trebao bi ga prestati dovoditi k meni.

– Zašto? Ne bi li mladić trebao dobiti svoju priliku kao i svi drugi?

Temple je susreo Chaseov pogled. – Ti si krvoločno kopile.

Chase se nasmijao. – Na veliko razočaranje moje obitelji, nisam kopile.

– Ali si krvoločan.

Chase je slegnuo ramenima. – Ja samo uživam u strastvenoj borbi. On je izgubio tisuće.

– Ne bi me bilo briga ni da je izgubio kraljevske dragulje. Neću se boriti s njime.

– Temple...

– Kad smo sklopili ovaj dogovor... kad sam pristao biti partner u Anđelu, složili smo se da su borbe moje. Nismo li?

Chase je oklijevao jer je vidio kamo ovaj razgovor vodi.

Temple je ponovio: – Nismo li?

– Jesmo.

– Neću se boriti s Loweom. – Temple je zastao, a zatim dodao: – On čak nije ni član.

– On je član kluba Knight. To znači da ima jednaka prava kao i svi drugi članovi Anđela.

Klub Knight, najnovije vlasništvo Palog anđela, bio je neugledan klub, koji je pružao užitak i kojem je dugovalo četiri stotine prilično mutnih likova. Bijes se rasplamsao. – Dovraga... Da nije bilo Crossa i njegovih glupih odluka...

– Imao je svoje razloge – rekao je Chase.

– Gospode, spasi nas zaljubljenih muškaraca.

– Tako je – suglasio se Chase. – Bez obzira na to, imamo još jednu kockarnicu koju moramo voditi, a u toj kockarnici je Loweov dug. I ako traži borbu, onda će je i dobiti.

– Kako je taj mladić izgubio tisuće? – upitao je Temple, mrzeći frustraciju koja se nazirala u njegovu glasu. – Sve što je njegov otac dodirnuo pretvorilo se u zlato.

Zato je Loweova sestra bila tako tražena mladenka.

Mrzio je tu pomisao. Mrzio je sjećanja koja su s njom došla.

Chase je slegnuo ramenom. – Sreća je prevrtljiva.

Bila je to istina koju su svi živjeli.

Temple je opsovao. – Neću se boriti s njime. Reci mu da ode.

Chase ga je pogledao u oči. – Nema dokaza da si je ubio.

Temple nije skrenuo pogled. – Nema dokaza da nisam.

– Kladio bih se u sve što imam da nisi.

– Ali ne zato što znaš da je to istina.

Temple to doista nije znao.

– Poznajem te.

Nitko ga nije poznavao. Ne baš. – Pa, Lowe me ne poznaje. Neću se boriti s njime. I neću više razgovarati o tome. Ako želiš da se mladić bori, ti se bori protiv njega.

Čekao je Chaseove sljedeće riječi. Novi napad.

Nije ga bilo.

– Pa, London bi to volio. – Osnivač Palog anđela ustao je i zajedno s hrpom papira koji su na stolu bili još i prije borbe podigao popis potencijalnih borbi. – Da ih vratim u knjige?

Temple je odmahnuo glavom i ispružio ruku. – Ja ću to učiniti.

To je bio dio rituala.

– Zašto si uopće izvukao spise? – upitao je Chase.

Temple je pogledao papire u kojima je jasno bio zapisan Montlakeov dug prema Anđelu: sto funta tu, tisuću tamo, desetak hektara. Stotinu. Kuća, konj, kočija.

Život.

Podigao je jedno rame, uživajući u tome kako su ga mišići u njemu probadali. – On bi možda mogao pobijediti.

Jedna od Chaseovih plavih obrva podigla se. – Možda bi mogao.

Ali nije.

Temple je vratio bilješke u oštećeni stol od hrastovine.

– Oni su u tu borbu uložili sve. Čini mi se kako je to da uvažim razmjer njihova gubitka najmanje što mogu učiniti.

– A opet ćeš ti dobiti.

To je bila istina. Ali on je razumio što znači izgubiti sve. Što znači kad ti se cijeli život promijeni u trenu, zato što si izabrao nešto što nisi trebao. Zato što si učinio nešto što nisi trebao.

Naravno, postojala je razlika.

Muškarci koji su se došli pograbiti u ringu bili su svjesni da je to bio njihov izbor. Da su to sami odlučili učiniti.

Temple nije.

Iako to nije bilo važno.

Zvono na zidu iznad vrata je zazvonilo, objavivši da je njegova kupka spremna, i vratilo ga u sadašnjost.

– Nisam rekao da ne zaslužuju izgubiti.

Chase se nasmijao, a taj smijeh zvučao je glasno u tihoj sobi. –Tako si siguran u sebe. Jednom možda nećeš pobijediti s takvom lakoćom.

Temple je uzeo ručnik od finog turskog pamuka i omotao ga oko vrata.

– To su prazna obećanja – rekao je i krenuo prema obližnjoj kupaonici, ostavljajući za sobom Chasea, borbu i zadobivene ozlijede. – Prazna, divna obećanja.

Ulice istočno od Temple Bara noću bi oživjele, ispunile se najgorim londonskim šljamom – lopovima, prostitutkama i razbojnicima, koji su izišli u divlju tamu iz svojih dnevnih skrovišta.

Oni su uživali u dobrodošloj tmini grada, ni pola kilometra od njegovih najuglednijih domova i najbogatijih stanovnika, označavajući teritorij na koji najviše plemstvo ne bi zakoračilo jer se previše bojalo suočiti s istinom – s time da je bio više nego što su znali.

Ili da je možda bio upravo ono što su znali.

Bio je sve što je Temple znao.

Ovo mjesto puno pijanaca i kurvi bilo je sve što je on postao, sve što će ikada biti – savršeno mjesto u kojem muškarac može iščeznuti. Biti nevidljiv.

Naravno, oni su ga vidjeli. Vidjeli su ga kad je prije dvanaest godina kao mladić iz kojeg su isijavali strah i bijes uz pomoć svojih šaka ušao u taj hrabri novi svijet.

Šaputanja su ga pratila kroz prljavštinu i grijeh, označavajući vrijeme. Prvo se pretvarao da ne čuje tu riječ, ali kako su godine prolazile, on ju je prigrlio i taj nadimak postao je častan.

Ubojica.

On ih je držao podalje od njega, čak i dok su gledali. Vojvoda Ubojica. Osjetio je radoznalost u njihovim pogledima. Zanimalo ih je zašto bi aristokratski napuhanko rođen u bogatoj obitelji sa zlatnom žlicom u ustima imao razloga ubiti?

Koju su razornu, mračnu tajnu bogati i povlašteni tako dobro skrivali iza svoje svile, nakita i novca?

Temple je najmračnijim dušama u Londonu pružao nadu.

Priliku da vjeruju kako njihovi jezivi životi, ogrnuti čađom i prljavštinom, možda nisu toliko drukčiji od onih koji su se činili tako dalekim. Tako nedostižnim.

Ako je Vojvoda Ubojica mogao pasti, čuo je u njihovim podmuklim pogledima, onda bismo se i mi mogli uzdići.

I ta tinjajuća nada skrivala je opasnost. Skrenuo je iza ugla, ostavljajući svjetla i zvuk Long Acrea, skrivajući se u mračnim ulicama, gdje je proveo većinu svojega odraslog života.

Njegovi koraci s godinama su instinktivno bivali sve tiši jer je znao da su na tomu potezu – posljednjih sto metara do njegove gradske kuće – hrabrost pronalazili oni koji su vrebali.

Zato ga nije iznenadilo to što su ga slijedili.

To se događalo i prije – ti muškarci koji su bili dovoljno očajni da bi ga napali, da bi zamahnuli noževima i palicama, u nadi da će od jednog preciznog udarca dovoljno dugo ostati ležati na podu i da će mu moći ukrasti novčanik.

A ako zauvijek ostane ležati, onda neka tako bude. Na kraju krajeva, takav je bio život na ulici.

I prije se suočavao s njima. Prije se borio s njima, prolijevao je krv i prosipao zube po kamenom popločenim ulicama Newgatea, sa žestinom koja je manjkala u ringu Palog anđela.

Borio se s njima i pobjeđivao. S desetinama njih. S cijelim čoporom.

I opet bi se pojavio neki novi, očajni grešnik koji ga je slijedio, misleći da je fina vuna Templeova kaputa znak slabosti.

Usporio je i usredotočio se na korake iza sebe, koji su ovaj put bili drukčiji. Nisu bili teški od pića i nepromišljenosti. Bili su brzi i usredotočeni i gotovo su ga sustigli prije negoli je primijetio što je bilo to po čemu su se koraci razlikovali od ostalih.

Trebao je primijetiti i ranije. Trebao je odmah shvatiti što je kod ovog progonitelja tako neobično. Tako uznemirujuće. Trebao je to osjetiti, ako ni zbog čega drugog, onda zbog onoga što ovaj pratitelj nije.

Jer u svim godinama u kojima su ga pratili tim zamračenim ulicama – u svim godinama kad je dizao ruke na nekog stranca –njegov napadač nikad nije bila žena.

Čekao je da mu se približi.

Kad je prišla bliže, u njezinim je koracima bilo oklijevanja, a on je svojim dugim i mlitavim korakom diktirao tempo, znajući da bi se u svakom trenutku mogao okrenuti i ukloniti prijetnju.

No nije se svaki dan događalo da ga nešto iznenadi.

A drska žena iza njega nije bila ništa drugo doli iznenađenje.

Bila je dovoljno blizu i mogao je čuti njezino ubrzano i plitko disanje – jasan znak gubitka snage i straha. Kao da joj je ovo bilo nešto novo. Kao da je ona bila žrtva.

A možda je i bila.

Bila je od njega udaljena metar. Trideset centimetara. Petnaest centimetara, prije nego što se okrenuo, posegnuo, uhvatio je za

zapešća i privukao bliže – spoznaja da nije naoružana došla je na valu topline i mirisa limuna.

Nije nosila rukavice.

Jedva je uspio to primijetiti, prije nego što je uzdahnula, na djelić sekunde potpuno se primirila, pokušala izvući ruke, a onda se, kad je otkrila da je zarobljena u njegovu snažnom stisku, počela svesrdno boriti.

Bila je viša od većine žena i jača nego što je očekivao. Nije plakala ili vikala, nego je sav svoj dah i svu svoju snagu usmjerila u to da se pokuša osloboditi, što ju je činilo pametnijom od većine muškaraca koje je susreo u ringu.

No, nije mu bila ravna pa ju je držao. Držao ju je čvrsto i snažno, sve dok nije odustala.

Prilično je požalio što je odustala.

Ali odustala je kad je nakon nekoliko trenutaka shvatila uzaludnost svojih postupaka... Kratko je oklijevala, a onda se okrenula prema njemu i rekla:

– Pustite me.

Bilo je nečega u tim riječima, neke tihe, neočekivane iskrenosti, zbog koje je to zamalo i učinio. Zbog koje ju je zamalo pustio da pobjegne u noć. Zamalo.

No već ga dugo neki protivnik nije toliko zaintrigirao.

Privukavši je bliže, lako je prebacio oba njezina zapešća u jednu ruku, dok je drugu iskoristio kako bi provjerio nosi li u ogrtaču oružje.

Rukom je napipao držak noža, koji je bio skriven duboko u podstavi plašta. Izvukao ga je. – Ne, mislim da neću.

– To je moje – rekla je i posegnula za oružjem, psujući dok ga je držao izvan njezina dosega.

– Ne volim kasnonoćne susrete s naoružanim napadačima.

– Nisam naoružana.

Podigao je obrvu.

Oštro je izdahnula. – Mislim, naravno da sam naoružana. Gluho je doba noći i bilo tko s razumom pastrve bio bi naoružan. Ali ne namjeravam vas ubosti.

– A ja bih vam jednostavno trebao vjerovati na riječ?

Njezine su riječi došle iskreno i istinito. – Da sam vas htjela ubosti, već bih to učinila.

Proklinjao je mrak i njegove tajne, želeći vidjeti njezino lice. –Što tražite? – tiho je upitao i gurnuo nož u svoju čizmu. – Moje džepove? Trebali ste odabrati nekoga slabijeg. – Iako mu nije bilo žao što je odabrala njega. To mu se svidjelo.

Svidjelo mu se još više kad je odgovorila: – Tražim vas.

Odgovor je bio dovoljno brz da bi bio istinit i da bi ga zaprepastio.

Bio je krajnje sumnjičav. – Vi niste prostitutka.

Te riječi nisu bile pitanje. Bilo je jasno da ta žena nije kurva. Bilo je jasno jer se ukočila kad je čula njegovu izjavu, držeći se podalje od njega.

Nije joj bio ugodan muški dodir.

Njegov dodir.

Udvostručila je napore kako bi se oslobodila. – Je li to sve što ljudi od vas žele? Vaš novčanik ili vaš... – Zastala je, a Temple se odupro nagonu da se nasmije. Ona zasigurno nije bila prostitutka.

– Te su dvije mogućnosti obično dovoljne za žene. – Zagledao se u njezino lice u sjeni i poželio da je u blizini ulična svjetiljka. Snop svjetla s obližnjeg prozora. – U redu, dušo, ako ne tražiš moj novčanik ili moj... – utihnuo je i uživao u tome kako je njezin dah zastao prije nego što je završio; bila je znatiželjna – ... ponos, zašto si došla?

Duboko je udahnula, a težina njezina daha pala je između njih, kao da će ono što će kazati promijeniti njezin život. Kao da će promijeniti njegov. Čekao je, jedva primijetivši da i on zadržava dah.

– Došla sam vas izazvati.

Pustio ju je i odmaknuo se, a razdraženost, frustracija i prilična količina razočaranja rasplamsali su se. Ona ga nije htjela kao muškarca. Htjela ga je kao sredstvo za postizanje cilja. Baš kao što su ga žene uvijek htjele.

Čizme su joj udarale po popločenoj cesti dok je trčala za njim. – Čekajte.

Nije čekao.

– Vaša Milosti... – To se oslovljavanje probilo kroz tamu. Probadalo je. Takva lijepa ponašanja, neće dobro proći. – Pričekajte trenutak. Molim vas.

Možda je to bila nježnost u tim riječima. Možda su ga same riječi – koje Vojvoda Ubojica nije često čuo – zaustavile. Natjerale ga da se okrene.

– Ne borim se sa ženama. Baš me briga tko je vaš ljubavnik. Recite mu da pronađe svoju muškost i sam me napadne.

– On ne zna da sam ovdje.

– Možda ste mu trebali reći. Onda bi vas mogao spriječiti da donesete tu naglu i nesmotrenu odluku i da u gluho doba noći usred mračne ulice stanete pred muškarca kojeg smatraju jednim od najopasnijih u Britaniji.

– Ja ne vjerujem u to.

Nešto se duboko u njemu rasplamsalo kad je čuo te riječi. Istinu u njima. Nakratko je razmišljao ponovno posegnuti za njom. Odvesti je u svoju gradsku kuću.

Već dugo ga neka žena nije tako zaintrigirala.

Zdrav razum se vratio. – Trebali biste vjerovati.

– To je glupost. Bila je od samog početka.

Oštro ju je pogledao. – Idite doma i nađite si muškarca kojem je dovoljno stalo da vas spasi od vas samih.

– Moj brat izgubio je mnogo novca – rekla je riječima koje su bile jasne u tami, a istodobno su imale primjesu dobra obrazovanja i prizvuk istočnog Londona. Iako ga nije bilo briga za njezin naglasak. Ili za nju.

– Ne borim se sa ženama. – U tom je ponavljanju bilo utjehe. U podsjetniku na to da nikada nije povrijedio ženu. Neku drugu ženu. – Čini se da je vaš brat pametniji od većine. Ja također ne gubim od muškaraca.

– Bez obzira na to, želim vratiti novac.

– Ja želim brojne stvari koje ne mogu dobiti – uzvratio joj je.

– Znam. Zato sam došla. Dati vam ih. – Nešto je odjeknulo u tim riječima. Neka snaga. Istina. Nije odgovorio, ali je radoznalo čekao njezine sljedeće riječi. Riječi koje su došle poput udarca. –Došla sam vam predložiti razmjenu.

– Znači, ipak ste prostitutka?

Htio ju je uvrijediti. Nije uspio. Ona se u tami jedva primjetno nasmijala, a prozračan zvuk bio je intrigantniji nego što je želio priznati.

– Ne takvu vrstu razmjene. Osim toga, ne želite me ni upola toliko koliko želite ono što vam mogu dati.

Te su riječi bile izazov koji je želio prihvatiti. Jer je u glupim, hrabrim riječima te žene bilo nešto što ga je privlačilo. Nešto što ga je natjeralo da razmisli o toj idiotskoj razmjeni koju je nudila.

Usredotočio se na nju, zakoračio prema njoj i osjetio njezin topao i ugodan miris. U trenu ju je uhvatio u naručje i stisnuo svoja prsa uz njezina.

– Priznajem, uvijek sam volio spoj ljepote i smjelosti – šapnuo joj je na uho i uživao u tome kako joj je dah zastao u grlu. – Možda se ipak možemo dogovoriti.

– Moje tijelo nije dio ponude.

Baš šteta. Bila je vraški bezobrazna i jedna noć u njezinu krevetu mogla bi biti vrjednija od toga što traži. – Zašto onda mislite da sam zainteresiran za posao s vama?

Oklijevala je. Na trenutak. I kraće. Ali on ju je čuo. – Zato jer želite ono što vam mogu dati.

– Bogat sam kao Krez, draga. A ako mi ne ponudite dragovoljan ulazak u moj krevet, ne postoji ništa što imate, a što sam ne bih mogao dobiti.

Okrenuo se natrag prema kući i napravio nekoliko koraka prije nego što je ona povikala: – Čak ni odrješenje?

Skamenio se.

Odrješenje.

Koliko mu se puta ta riječ vrtjela u mislima? Koliko ju je puta tiho i potajno izgovorio, dok je ležao u tami i krevet dijelio samo s krivnjom i ljutnjom? Odrješenje.

Nešto hladno i žestoko projurilo je kroz njega i trebalo mu je trenutak da bi to razumio. Upozorenje. Bila je opasna.

Trebao bi otići.

A ipak...

Krenuo ju je uhvatiti, koristeći se brzinom po kojoj je bio poznat, i zgrabio je za ruku. Zanemario je njezino oštro uzdisanje i povukao je niz ulicu, do tračka svjetla iznad vrata njegove gradske kuće.

Stavio je jednu ruku u rukavici na njezino lice, okrenuo ga prema svjetlu i dobro je pogledao – glatka koža zarumenjela se na hladnom večernjem zraku, čeljust je bila čvrsto i prkosno stisnuta.

Njezine su oči bile široke i bistre, ispunjene iskrenošću.

Jedno je bilo plavo. Jedno je bilo zeleno.

Previše čudne da bi bile uobičajene. Previše upečatljive.

Pokušala je odmaknuti bradu. Njegov stisak se pojačao, što je onemogućilo taj pokret. Oštro je upitao: – Tko je vaš brat?

Progutala je pljuvačku. Osjetio je taj pokret na svojoj ruci. U cijelom svome tijelu. Prošla je vječnost dok je dočekao njezin odgovor. – Christopher Lowe.

To ime osupnulo ga je i on ju je odmah pustio pa odstupio od vrućine koja je prijetila, koja mu je zgusnula krv i urlala u ušima.

Odrješenje.

Polako je odmahnuo glavom, ne mogavši se spriječiti da kaže: – Vi ste... – Utihnuo je, a ona je zatvorila oči. Nije ga mogla pogledati. Ne. Neće joj to dopustiti. – Pogledajte me.

Ona se uspravila, zabacila ramena i stisnula kralježnicu. A onda ga je pogledala bez srama. Bez kajanja.

Kriste…

– Recite mi. – To nije bila molba.

– Ja sam Mara Lowe.

To ne može biti istina.

– Vi ste mrtvi.

Odmahnula je glavom, a njezina kestenjasta kosa bljesnula je pod svjetlom. – Živa sam.

Sve u njemu primirilo se. Sve što je toliko godina ključalo. Sve čemu se opirao, što je prezirao i čega se bojao. Sve je to utihnulo.

Sve dok nije zaurlalo kao da je došlo iz samoga pakla.

Okrenuo se kako bi otključao vrata svoje kuće. Trebalo mu je nešto što će ga spriječiti da počne bjesnjeti. Željezne brave okretale su se pod njegovom snagom, škljocale su i klizale, prekidajući njegov oštar dah.

– Vaša Milosti?

Te riječi vratile su ga u stvarnost. Vaša Milosti. Naslov s kojim je rođen. Naslov koji je godinama odbacivao. Sada je opet bio njegov.

Dodijelila mu ga je ona zbog koje je bez njega ostao.

Njegova Milost, vojvoda Lamont.

Širom je otvorio vrata i okrenuo se prema ženi koja mu je promijenila život. Koja mu je uništila život.

– Mara Lowe. – Ime je iz njegovih usta izašlo oštro, osakaćeno i obavijeno prošlošću.

Ona je kimnula.

Nasmijao se kratko i naglašeno oštro u tami. To je bilo sve što je mogao učiniti. Ona je zbunjeno namrštila obrve. On joj se brzo i podrugljivo naklonio. – Ispričavam se. Naime, ne događa se svaki dan da ubojica sretne nekoga koga je ubio.

Podigla je bradu. – Niste me ubili.

Te su riječi bile tihe, snažne i ispunjene hrabrošću kojoj se možda divio. Hrabrošću koju je trebao mrziti.

Nije ju ubio. Osjećaji su navrli, snažno i ljutito. Olakšanje. Bijes. Zbunjenost. Desetine drugih.

Dragi Bože.

Što se, dovraga, dogodilo?

Odmaknuo se i pokazao prema tamnom hodniku iza praga. –Uđite. – To opet nije bila molba.

Oklijevala je i širom otvorila oči, a on je na trenutak pomislio da bi mogla pobjeći.

Ali nije.

Glupa djevojka. Trebala je pobjeći.

Dok je prolazila pokraj njega, njezina je haljina okrznula njegove čizme, a taj ga je dodir podsjetio da je ona od mesa i krvi. I živa.

Živa i njegova.

DRUGO POGLAVLJE

Kad su se vrata zatvorila, a škljocanje brava naglasilo je tihi mrak njegova doma, Mari se učinilo da bi ovo mogla biti najveća pogreška u njezinu životu.

To je nešto govorilo, s obzirom na činjenicu da je dva tjedna nakon šesnaestog rođendana odustala od planiranog vjenčanja s vojvodom i njegova sina ostavila da se suoči s lažnim optužbama za njezino ubojstvo.

Njegova sina, koji je te lažne optužbe bez sumnje namjeravao pretvoriti u istinu.

Njegova sina, koji je imao potpuno pravo iskaliti svoj bijes.

Njegova sina, s kojim je sada stajala u neugodno uskom hodniku. Sama. U gluho doba noći. Marino srce ubrzano je lupalo u skučenom prostoru, a svaki dio nje očajnički je želio pobjeći.

Ali nije mogla. Njezin je brat to onemogućio. Sudbina se preokrenula. Očaj ju je doveo ovamo i bilo je vrijeme da se suoči sa svojom prošlošću.

Bilo je vrijeme da se suoči s njim.

Primirila se i okrenula učiniti upravo to, pokušavajući zanemariti kako je njegova ogromna figura – viša i šira od svih muškaraca što ih je ikada upoznala – prijetila u tami i zapriječila joj izlaz.

On je već prošao pokraj nje i krenuo uza stube.

Oklijevala je i pogledala prema vratima. Mogla bi opet nestati. Još jednom postati izgnanica Mara Lowe. Već je jednom nestala; mogla bi to opet učiniti.

Mogla bi pobjeći.

I izgubiti sve što je imala. Sve što je bila. Sve za što se toliko trudila.

– Ne biste prešli ni deset metara, a već bih vas uhvatio – rekao je.

To je bila istina.

Pogledala je prema njemu i vidjela da je promatra odozgo. Svjetlo je prvi put te večeri obasjalo njegovo lice. Dvanaest godina ga je promijenilo, ali ne na uobičajeni način – iz dječaka od osamnaest u muškarca od trideset.

Meku i savršenu kožu zamijenila je oštećena koža na kojoj je bio jasno vidljiv protok vremena i tamna brada.

Štoviše, u njegovim očima nije bilo ni naznake smijeha kao one davne noći. Ostale su crne kao ponoć, ali sada su čuvale njegove tajne.

Naravno da bi je uhvatio ako bi pokušala pobjeći. Zato je i bila tu, zar ne? Da je uhvate. Da otkriju tko je.

Mara Lowe.

Ime koje više od deset godina nije izgovorila naglas. Od onoga trenutka kad je otišla, bila je Margaret MacIntyre. Ali sada… sada je opet bila Mara, jer je to bio jedini način da spasi ono što joj je u životu bilo važno. Ono što joj je davalo svrhu.

Nije imala drugog izbora osim biti Mara.

Kad je pomislila na to, potrčala je uza stube i ušla u sobu koja je bila dijelom knjižnica, dijelom radna soba i potpuno muška. Dok je palio svijeće u sobi, zlatni se sjaj proširio po velikom namještaju presvučenom u kožu teških i tamnih boja.

Kad je ušla, on je već čučao i palio vatru u ognjištu. To je bilo tako neobično – veliki vojvoda koji pali vatru – da si nije mogla pomoći.

– Nemate sluge?

Ustao je i obrisao ruke o masivna bedra. – Jedna žena svako jutro dolazi čistiti.

– I nitko drugi?

– Ne.

– Zašto?

– Nitko ne želi spavati u istoj kući s Vojvodom Ubojicom. – U tim riječima nije bilo ljutnje. Nije bilo tuge. Samo istina.

Sebi je natočio viski, ali njoj ga nije ponudio. Kao što joj nije ponudio ni da sjedne kad se smjestio u veliku kožnatu stolicu. Dobro je potegnuo jantarnu tekućinu i prebacio gležanj preko koljena. Pustio je da mu se čaša njiše u ruci dok ju je gledao i upijao crnim očima koje su vidjele sve.

Sklopila je ruke kako bi smirila njihovo drhtanje i susrela njegov pogled. Oboje bi mogli imati koristi od ovoga. Dvanaest godina provedenih daleko od novca, moći i aristokracije stvarale su ljude s jakom voljom.

Voljom koja im je bila zajednička.

Ta je pomisao kroz nju prošla na niti krivnje. Ona je izabrala ovaj život. Odlučila je promijeniti sve. On nije. Bio je žrtva glupog i blesavog djetinjastog plana.

Žao mi je.

Na kraju krajeva, to je bila istina. Nikad nije željela da taj šarmantni mladić – mišićav i naočit, široka osmijeha – postane nehotična žrtva njezina bijega.

Iako ga nije pokušala spasiti.

Potisnula je tu misao. Bilo je prekasno za isprike. Kako si je prostrla, tako će i leći.

Ponovno je otpio, a kapci su zaklonili njegov pogled, kao da bi joj moglo promaknuti to kako je zurio u nju. Kao da to nije osjećala skroz do nožnih prstiju.

Bila je to bitka. On neće prvi progovoriti, što je značilo da će ona morati započeti razgovor.

Gubitnički potez.

Neće izgubiti od njega.

Zato je čekala i trudila se ostati mirna. Trudila se svakim pucketanjem cjepanice u kaminu ne iskočiti iz vlastite kože. Trudila se ne poludjeti pod pritiskom tišine.

Očito ni on nije htio izgubiti.

Gledala ga je ravno u oči.

Čekala je sve dok više nije mogla izdržati, a onda mu je rekla istinu. – Nije mi drago što sam ovdje, jednako kao što ni vama to nije drago.

Od tih se riječi na trenutak skamenio, a ona se ugrizla za jezik. Bojala se progovoriti. Bojala se da će sve biti još gore.

Ponovno se nasmijao istim smijehom koji je ranije čula vani. Smijehom u kojem nije bilo veselja, nego samo razdraženosti i koji je više bio zvuk prepun bola nego ispunjen zadovoljstvom. – Nevjerojatno. Do ovog sam trenutka bio spreman vjerovati da ste i vi bili žrtva sudbine.

– Nismo li svi žrtve sudbine?

I bila je žrtva sudbine. Nije se pretvarala da svojom voljom nije sudjelovala u svemu što se dogodilo prije svih tih godina... Ali da je znala kako će je to promijeniti... Što će joj učiniti...

Zaustavila je tu laž prije nego što ju je izrekla do kraja.

Svejedno bi to učinila. Tada nije imala izbora. Baš kao što ni večeras nije imala izbora.

Bilo je trenutaka koji su promijenili nečiji život. I putova koji nisu dolazili do raskrižja.

– Živi ste i zdravi, gospođice Lowe.

Taj čovjek bio je vojvoda, moćan i bogat, i da je to htio, mogao je na dlanu imat cijeli London. Podigla je bradu kad je čula optužbu u njegovu glasu. – Baš kao i vi, Vaša Milosti.

On ju je ljuto pogledao. – O tome bi se dalo raspravljati. – Naslonio se u svoju stolicu. – Čini se da me sudbina ipak nije napala. To ste bili vi.

Kad ju je uhvatio vani, prije nego što je znao zašto je tamo i tko je, u njegovu je glasu bilo topline – natruhe težine koja ju je privukla, iako je znala da ne bi trebala.

Ta toplina sada je nestala, a zamijenila ju je hladna smirenost –smirenost koja je nije zavarala. Smirenost za koju bi se kladila da je skrivala strašan bijes.

– Ja vas nisam napala.

To je bila činjenica, iako nije bila potpuna istina.

Nije ju prestao gledati. – Vidim da ste lažljivica od glave do pete. Podigla je bradu. – Nikad nisam lagala.

– Niste? Svi su povjerovali da ste mrtvi.

– Svi su povjerovali u ono što su željeli.

Njegov se crni pogled suzio. – Nestali ste i ostavili ih da iz toga izvuku zaključke.

Njegova slobodna ruka – ona koja nije lažno ležerno držala viski – odavala je njegov gnjev, a prsti su mu se stezali i jedva su obuzdavali njegovu snagu. Primijetila je taj pokret, viđala ga je kod dječaka koje je sretala na ulici. Uvijek je nešto odavalo njihovu frustraciju. Njihov bijes. Njihove planove.

Ali ovo nije bio dječak.

Nije bila glupa. U dvanaest godina naučila je stotine lekcija o sigurnosti i samoočuvanju pa je, na trenutak, žaljenje ustupilo mjesto odlučnosti i ponovno je razmišljala o bijegu – od tog muškarca, tog mjesta i te odluke koju je donijela.

Odluke koja će u isto vrijeme spasiti život koji je izgradila i koja će ga uništiti.

Odluke koja će je prisiliti da se suoči sa svojom prošlošću i svoju budućnost stavi u ruke toga muškarca.

Gledala je kako se njegovi prsti miču.

Nikada vas nisam htjela povrijediti. Htjela je to reći, ali znala je da joj ne bi vjerovao. Ovdje se nije radilo o njegovu opraštanju ili razumijevanju. Radilo se o njezinoj budućnosti. I činjenici da je on drži u rukama.

– Da, nestala sam. I ne mogu to izbrisati. Ali sada sam ovdje.

– I napokon prelazimo na stvar. Zašto?

Toliko je razloga.

Oduprla se toj misli. Postojao je samo jedan razlog. Samo jedan koji je bio važan.

– Zbog novca. – To je bila istina. I također laž.

Iznenađeno je podigao obrve. – Priznajem, nisam očekivao takvu iskrenost.

Lagano je slegnula jednim ramenom. – Mislim da laži sve kompliciraju.

Snažno je izdahnuo. – Došli ste se zauzeti za svojega brata.

Zanemarila je navalu bijesa koja je došla s tim riječima. – Jesam.

– U dugovima je do grla.

S njezinim novcem.

– Rekli su mi da vi to možete promijeniti.

– To što mogu, ne znači da želim.

Duboko je udahnula i ušla u srž stvari. – Znam da vas ne može pobijediti. Znam da je borba s velikim Templeom iluzija. Da vi uvijek pobjeđujete. Pretpostavljam da zato niste prihvatili nijedan od njegovih desetak izazova. Da budem iskrena, prilično sam sretna što niste. Dali ste mi prostora za pregovore.

Bilo je teško vjerovati da njegove tamne oči mogu postati tamnije. – U kontaktu ste s njim.

Primirila se i razmišljala o svojoj krivoj procjeni i otkrivanju previše informacija.

Nije joj dao vremena. – Otkad ste u kontaktu s njim?

Oklijevala je sekundu predugo. Manje. Dovoljno da on skoči iz svoje stolice, prikrade joj se kroz sobu, natjera je da ustukne i spotakne se o svoju haljinu.

Izbacio je jednu ogromnu ruku. Uhvatio ju je, a od njegove eksplozivne snage imala je osjećaj da joj je na leđima čelik. Povukao ju je k sebi i snažno držao. – Koliko dugo? – Zastao je, ali prije nego što je mogla odgovoriti, dometnuo je: – Ne morate mi reći. Mogu nanjušiti vašu krivnju.

Stavila je ruke na njegova prsa i na njima osjetila zid željeznih mišića. Gurnula ga je. Trud je bio uzaludan. On se neće maknuti dok ne bude spreman.

– Vi i vaš glupi brat skovali ste glupi plan i vi ste nestali. – Bio je tako blizu. Preblizu. – Možda nije bio glup. Možda je bio genijalan. Na kraju krajeva, svi su mislili da ste mrtvi. Ja sam mislio da ste mrtvi. – U tim je riječima bilo bijesa, bijesa i nečega drugog. Nečega što je poželjela umiriti.

– To mi nikada nije bila namjera.

Zanemario je te riječi. – Ali sada ste ovdje, dvanaest godina poslije, od krvi i mesa. Živi i zdravi. – Te su riječi bile nježne, bile su šapat na njezinu uhu. – Trebao bih se pomiriti s našom prošlošću.

S glasom koji me prati.

Čula je ljutnju u njegovim riječima. Osjetila ju je u njegovu dodiru. Poslije će se diviti koliko je bila hrabra kad ga je pogledala i rekla: – Možda biste trebali. Ali nećete.

Pustio ju je tako brzo, da je zateturala kad se okrenuo i krupnim koracima prešao sobu. Podsjetio ju je na tigra kojeg je jednom

vidjela u putujućoj predstavi, zarobljenog i bespomoćnog u kavezu. Palo joj je na pamet da bi tog trenutka rado zamijenila divlju zvijer za vojvodu Lamonta.

Koji je i sam bio neukroćen.

Kad se napokon ponovno okrenuo prema njoj, rekao je: – Ne bih bio tako siguran. Kad je čovjek dvanaest godina obilježen kao ubojica, to ga promijeni.

Odmahnula je glavom i zadržala njegov crni pogled. – Vi niste ubojica.

– To samo vi znate.

Te riječi bile su tihe i prožete osjećajima. Mara je prepoznala bijes, rastresenost i iznenađenje, ali je optužba bila to što ju je uznemirilo. Nije bilo moguće da je sebe smatrao njezinim ubojicom.

Nije bilo moguće da je vjerovao govorkanjima. Nagađanjima.

Ili je ipak bilo moguće?

Trebala bi nešto reći. Ali što? Što reći čovjeku lažno optuženom za ubojstvo?

– Bi li pomoglo ako bih se ispričala?

Oštro ju je pogledao. – Osjećate li kajanje?

Ne bi to promijenila. Ni za što na svijetu. – Žao mi je što ste bili upleteni u taj sukob.

– Žalite li zbog svojih postupaka?

Pogledala ga je u oči. – Želite li istinu? Ili prazne priče?

– Ne biste mogli ni zamisliti što želim.

Bez sumnje bi mogla. – Razumijem da ste ljuti.

Činilo se kao da ga te riječi pozivaju pa je s čašom u ruci krenuo prema njoj i počeo je gurati kroz premalu sobu. – Razumijete, je li?

Nije to trebala reći. Zaobišla je tabure, podigla ruke kao da bi ga mogla zaustaviti i razmišljala što bi bilo ispravno reći.

On nije čekao da se sjeti. – Razumijete što znači izgubiti sve?

Da.

– Razumijete što znači izgubiti ugled?

Prilično je razumjela. Ali znala je da to ne smije reći.

Nastavio je. – Što znači izgubiti svoj naslov, svoju zemlju, svoj život?

– Ali niste sve to izgubili... Još uvijek ste vojvoda. Vojvoda Lamont – rekla je, a te riječi – to što je sama sebi govorila godinama – došle su brzo i obrambeno. – Zemlja je još uvijek vaša. Kao i novac. Utrostručili ste imovinu vojvodstva.

Raširio je oči. – Kako to znate?

– Zanima me.

– Zašto?

– Zašto se nikad niste vratili na imanje?

– Što bih imao od toga da sam se vratio?

– Možda biste se podsjetili da niste baš toliko izgubili. – Riječi su izašle prije nego što ih je uspjela zaustaviti. Prije nego što je shvatila koliko su provokativne. Brzo se povukla, između njih stavila stolicu visoka naslova i virila iza nje. – Nisam mislila...

– Naravno da jeste. – Krenuo je oko stolice prema njoj.

Ona se odmaknula u suprotnom smjeru, držeći namještaj između njih. Pokušala je smiriti zvijer. – Ljuti ste.

Odmahnuo je glavom. – Ljutnja ni izbliza ne može opisati dubinu mojih osjećaja.

Kimnula je i još jednom se počela povlačiti kroz sobu. – U redu. Gnjevni ste.

Približavao se. – To je bliže.

– Razdraženi.

– To također.

Pogledala je iza sebe i vidjela obrise komode. Soba ipak nije bila velika. – Bijesni.

– I to.

Osjetila je tvrdu hrastovinu na leđima. Opet zarobljena. – Mogu to ispraviti – rekla je, očajnički želeći steći prednost. On je stao i na trenutak je imala njegovu punu pozornost. – Ako ja nisam mrtva, onda vi niste ubojica… kako o vama govore. – Nije odgovorio, a ona je pokušala ispuniti tišinu. – Zato sam ovdje. Sve ću priznati. Pokazat ću društvu. Dokazat ću da niste ono što kažu da jeste.

Stavio je čašu na komodu. – Hoćete.

Ispustila je dah za koji nije znala da ga drži u sebi. Nije bio nepopustljiv koliko je mislila da bi mogao biti. Kimnula je. – Da, hoću. Svima ću reći...

– Reći ćete im istinu.

Zastala je kad je čula te riječi. Mrzila ih je, mrzila je prijetnju u njima. No svejedno je kimnula. – Reći ću im istinu. – Bit će to najteže što je ikad učinila, ali učinit će.

Nije imala izbora.

To će je uništiti, ali moglo bi biti dovoljno da spasi ono što je bilo važno.

Imala je jednu priliku pregovarati s Templeom. Morala je to dobro odraditi. – Pod jednim uvjetom.

Nasmijao se. Smijeh mu je bio živahan i grohotan. Obrve su joj se nabrale. Taj joj se zvuk nije svidio, pogotovo kad je završio opakim, podlim osmijehom. – Mislite se cjenkati sa mnom? – Bio je dovoljno blizu da je dodirne. – Mislite da sam večeras raspoložen za pregovore?

– Jednom sam nestala. Mogu to opet učiniti. – Zbog te prijetnje nije mu bila draža.

– Pronaći ću vas. – Te su riječi bile tako ozbiljne, tako iskrene, da nije sumnjala u njega.

Svejedno je hrabro nastavila. – Možda, ali skrivala sam se dvanaest godina i postala sam prilično dobra u tome. A čak i da me

pronađete, aristokracija vam ne bi tek tako povjerovala da sam živa. Trebate me kao voljnog sudionika u ovoj igri.

Njegov pogled bio je oštar, a u čeljusti mu se trzao mišić. Kad je progovorio, riječi su mu bile hladne. – Uvjeravam vas, nikad mi nećete trebati.

Ignorirala ga je i nastavila: – Reći ću istinu. Pokazat ću dokaz o svom podrijetlu. A vi ćete mom bratu oprostiti dug.

Nastupio je trenutak tišine dok su te riječi padale između njih. Mara je u tim sekundama pomislila da su pregovori s njim možda uspjeli.

– Ne.

Zavladala je panika. On ne može odbiti. Podigla je bradu. –

Mislim da je to poštena razmjena.

– Poštena razmjena za to što ste mi uništili život?

Zavladala je razdraženost. Bio je jedan od najbogatijih muškaraca u Londonu. U Britaniji, za Boga miloga. Žene su se bacale u njegovo naručje, a muškarci su očajnički htjeli steći njegovo povjerenje. Vratio je naslov, svoju očevinu i sada je pod sobom ima cijelo carstvo. Što je on znao o uništenim životima?

– A koliko ste vi života uništili? – upitala je, iako je znala da ne bi trebala, ali nije se mogla suzdržati. – Vi niste nikakav svetac, moj lorde.

– Što god sam učinio... – počeo je, a potom stao, još jednom nepovjerljivo uzdahnuo i pribrao se.

– Dosta. Ako mislite da ste u poziciji pregovarati o uvjetima našeg dogovora, onda ste jednako glupi kao i kad ste imali šesnaest godina.

Naravno da je na početku to mislila, ali jedan pogled u hladan, bijesan pogled ovoga muškarca bio je dovoljan da vidi koliko ga je pogrešno procijenila. Taj muškarac nije želio odrješenje.

Želio je osvetu.

A preko nje će je dobiti.

– Zar vam nije jasno, Maro? – Nagnuo se i prošaptao: – Vi ste sada moji.

Te riječi su je uznemirile, ali je to odbila pokazati. On nije bio ubojica. Ona je to najbolje znala.

Možda te nije ubio, ali nemaš pojma što je otada učinio.

Glupost. On nije bio ubojica. Samo je bio ljut. Što je i očekivala, zar ne? Zar se nije pripremila za to? Zar nije razmislila o svojim mogućnostima prije nego što je navukla plašt i izašla na ulicu kako bi ga pronašla?

Bila je sama dvanaest godina. Naučila je brinuti se o sebi. Naučila je biti jaka.

Onda se odmaknuo od nje i uputio prema stolici pokraj kamina. – Mogli biste i sjesti. Ne idete nikamo.

Te riječi stvorile su osjećaj nelagode. – Što to znači?

– To znači da ste se pojavili pred mojim vratima, gospođice Lowe. I da vam ne namjeravam dopustiti da ponovno pobjegnete.

Srce joj je snažno lupalo. – Znači da ću biti vaša zatočenica?

Nije odgovorio, ali njegove ranije riječi odjeknule su kroz nju.

Vi ste sada moji.

Dovraga. Učinila je strašnu pogrešku.

A on joj je ostavio malo izbora.

Zanemarivši način na koji je mahao prema drugoj stolici pokraj ognjišta, uputila se prema boci na drugom dijelu komode pa natočila prvo jednu, a potom i drugu čašu, pomno odmjeravajući tekućinu.

Okrenula se prema njemu i primijetila jednu tamnu obrvu koja se optužujuće podigla.

– Dopušteno mi je popiti piće, zar ne? Ili mi i to namjeravate uskratiti?

Činilo se da razmišlja o odgovoru prije nego što je rekao: – Samo izvolite.

Prošla je kroz sobu i pružila mu drugu čašu, nadajući se da neće vidjeti kako joj se ruka trese. – Hvala vam.

– Mislite da ćete zbog ljubaznosti biti na dobitku?

Sjela je na rub stolice preko puta njega. – Mislim da ne može škoditi. – Otpio je, a ona je izdahnula i zagledala se u tekućinu, čekajući pravo vrijeme da kaže: – Nisam ovo željela učiniti.

– Pretpostavljam da niste – odvratio je podrugljivo. – Pretpostavljam da ste prilično uživali u dvanaest godina slobode.

Nije na to mislila, ali znala je da ga ne smije ispravljati. – A kad bih vam rekla da nisam uvijek uživala u tome? Da nije uvijek bilo lako?

– Savjetovao bih vam da mi ne govorite te stvari. Mislim da vam ne mogu biti rame za plakanje.

Oštro ga je pogledala. – Vi ste težak čovjek.

Ponovno je otpio. – To je posljedica dvanaest godina samoće.

– Nisam htjela da se to dogodi onako kako se dogodilo – rekla je, svjesna da čak i dok je izgovarala te riječi, one otkrivaju više nego što je htjela otkriti. – Mi vas nismo prepoznali.

Ukočio se. – Mi?

Nije odgovorila.

– Mi? – Nagnuo se naprijed. – Vaš brat. Trebao sam se boriti s njim kad me je tražio. Zaslužuje batine. On... – Oklijevao je. Ona je zadržala dah. – On vam je pomogao pobjeći. Pomogao vam je – podigao je ruku prema glavi – drogirati me.

Njegove crne oči raširile su se od šoka i spoznaje, a ona je skočila sa stolice. Srce joj je snažno lupalo.

Krenuo je za njom, uspravivši se u punoj visini: bio je viši od dva metra, širok i krupniji od svih muškarca koje je poznavala. Kad su bili mlađi, divila se njegovu stasu. Intrigirao ju je.

Privlačio ju je.

Prekinuo je njezine misli. – Vi ste me drogirali!

Stavila je stolicu između njih. – Bili smo djeca – branila se.

Koji je tvoj izgovor sada?

Nije joj dao drugi izbor.

Lažljivica.

– Dovraga! – rekao je, a čaša mu je ispala iz ruke kad je jurnuo prema njoj. Promašio je svoju metu i uhvatio se za rub stolice. –Opet ste... to učinili.

I srušio se na pod.

Jedno je drogirati čovjeka jedanput, ali dvaput se doista činilo previše. Čak i u jednom životu. Na kraju krajeva, nije bila čudovište.

Iako on to neće vjerovati kad se probudi.

Mara je stajala nad vojvodom Lamontom, koji je sada u svojoj radnoj sobi ležao poput velikog hrasta, i razmišljala kakve mogućnosti ima.

Nije joj dao izbora.

Možda će, ako si to bude stalno govorila, u to i povjerovati. I prestat će se osjećati krivom zbog svega.

Prijetio je da će je zarobiti kao kakvo čudovište.

Tko je od njih bio čudovište?

Dragi Bože, bio je ogroman.

I izgledao je nekako zastrašujuće, bez obzira na to što je bio u nesvijesti.

I naočit, iako ne na klasičan način.

Bio je krupan i snažan, čak i ovako nepomičan. Njezin je pogled pratio njegovo tijelo, duge ruke i noge u savršeno skrojenoj odjeći, žile na vratu koje su virile ispod ovratnika košulje bez kravate, njegovu preplanulu, snažnu čeljust, jamicu na bradi i ožiljke.

Oštre crte njegova lica čak su i s ožiljcima odavale aristokratsko podrijetlo. Zbog njega su žene gubile prisebnost.

Mara ih nije mogla u potpunosti kriviti što su gubile prisebnost.

I ona je sama jednom zamalo izgubila prisebnost.

Ne zamalo. Izgubila ju je.

Kad je bio mlad, često se smijao i pokazivao pravilne bijele zube. Pružao je zadovoljstvo i ugodu. Njegova veličina, zajedno s tom lagodnošću, bila je toliko umirujuća, toliko prirodna, da na njega nije gledala kao na pripadnika aristokracije. Gledala ga je kao konjušara. Ili lakaja. Ili možda zemljoradnika, kojega je njezin otac pozvao na ogromno vjenčanje na kojem će njegova kći postati vojvotkinja.

Izgledao je kao netko tko se nije morao brinuti oko svojeg izgleda.

Nije joj palo na pamet da bi nasljednik jednog od najmoćnijih vojvodstava u zemlji mogao biti najbezbrižniji gospodin. Naravno da je trebalo. Trebala je znati da je aristokrat, onog trenutka kada su se sreli u hladnom vrtu i on joj se nasmiješio kao da je jedina žena u Britaniji, a on jedini muškarac.

Ali nije znala.

Sigurno nije ni slutila da je on markiz Chapin, nasljednik vojvodstva čija će vojvotkinja uskoro postati. Njezin budući posinak.

Muškarac ispružen na mahagoniju i sagu nije nimalo izgledao kao posinak.

Ali neće razmišljati o tome.

Čučnula je kako bi provjerila diše li i osjetila olakšanje vidjevši kako se njegova široka prsa ispod prsluka ravnomjerno dižu i spuštaju. Srce mu je snažno lupalo, bez sumnje od straha – na kraju krajeva, kad bi se probudio, ne bi bio sretan.

Zbog te pomisli, malo se nasmijala.

Malo je reći da ne bi bio sretan.

Bio bi bezobziran.

A onda je smušeno i u panici učinila nešto što nikada nije mislila da bi mogla učiniti. Ili, bolje rečeno, mislila je da bi mogla, ali nikad nije našla hrabrosti za to.

Dodirnula ga je.

Ruka joj se micala prije nego što ju je uspjela zaustaviti. Prije nego što je uopće znala što radi. Ali tada su njezini prsti već bili na njegovoj koži – glatkoj, toploj i živoj. I tako primamljivoj.

Njezini prsti pratili su crte njegova lica i pronašli blage brazde velikog bijelog ožiljka uzduž kosti ispod lijevog oka, a potom su krenuli niz jedva primjetne kvržice i krivine njegova nekada savršena nosa. Prsa su joj se stezala dok je razmišljala o tučnjavama koje su bile uzrok tih lomova. O tome koliko su bili bolni.

O životu koji je živio i u kojem ih je dobio.

O životu koji mu je ona priuštila.

– Što vam se dogodilo? – Pitanje je došlo kroz šapat.

Nije odgovorio, a njezin dodir kliznuo je prema njegovu zadnjem ožiljku na krivini donje usne.

Znala je da ne bi trebala... da to nije dobro... No tada su njezini prsti bili na toj tankoj bijeloj crti, jedva primjetnoj na njegovoj lijepoj koži, dodirivali su njegove meke, bujne usne. A u tom je trenutku dodirivala njegova usta, pratila njihove krivine i obline i divila se njihovoj mekoći.

Prisjećala se kako je bilo osjetiti ih na svojim usnama.

Željela je...

Ne.

Maknula je ruku s njega kao da se opekla i usmjerila pažnju na ostatak njegova tijela, na to kako se jedna ruka svladana opijumom ne svojom voljom opustila preko saga. Činilo se da mu je nelagodno pa je posegnula preko njega i namjeravala mu ispraviti tu ruku, položiti je uz njegov bok. Ali kad je njegova ruka bila u njezinoj,

morala ju je pogledati, guste čekinje na podlaktici, to kako su žile tekle poput rijeka po svom krajoliku, kako su se zglobovi šake dizali i spuštali, puni ožiljaka i zadebljanja od godina borbe. Osakaćene iskustvom.

– Zašto si to činite? – Palcem je prošla po tim zglobovima i nije se mogla oduprijeti, nije mogla ostati ravnodušna kad ga je osjetila.

Kad ga se sjetila – mladog, šarmantnog i naočitog, sa svijetom na dlanu – kako ju je mamio kao ništa prije.

Ništa osim slobode.

Zadrhtala je u hladnoj sobi i pogledala prema kaminu, gdje je vatra koju je zapalio jenjavala u blagi žar. Ustala je i otišla do ognjišta kako bi dodala još jednu cjepanicu i promiješala ugljen, potaknuvši vatru. Kad se zlatni plamen ponovno pojavio i zatitrao, vratila se k njemu, podbočila ruke na bokove i zagledala se u njega. Nije joj trebalo dugo da progovori. Otkrila je da je to mnogo lakše kad su njegove optužujuće oči zatvorene.

– Da mi niste prijetili, ne bismo bili u ovom položaju. Da ste jednostavno pristali na moju ponudu, sada biste bili pri svijesti. A ja ne bih osjećala toliku krivnju.

Nije odgovorio.

– Da, dopustila sam da preuzmete krivnju za moju smrt.

I dalje ništa.

– Ali kunem vam se da nisam htjela da se to odvije onako kako se odvilo. Sve mi je izmaknulo iz ruku.

Ipak je pobjegla.

– Kad biste znali zašto sam to učinila...

Njegova prsa podigla su se u dugom, ravnomjernom dahu.

– Zašto sam se vratila...

I spustila.

Kad bi znao, svejedno bi bio bijesan. Uzdahnula je. – Pa. Sad smo ovdje. I meni je dosta bježanja.

Nije bilo odgovora.

– Sada neću pobjeći.

Činilo joj se da je to važno reći. Možda zato što je postojao dio nje – vrlo razuman i inteligentan dio – koji je želio pobjeći. Koji ga je želio ostaviti ovdje, na ovom hladnom, tvrdom podu i pobjeći kao prije toliko godina.

Ali postojao je još jedan dio nje – ne toliko razuman i ne toliko inteligentan – koji je znao da je vrijeme za njezinu pokoru. I da će, ako sve odigra kako treba, u njihovoj pogodbi dobiti ono što želi.

– Ako ćete pregovarati.

Okrenula se prema komodi na kojoj su stajale nepročitane dnevne novine. Pitala se je li on čovjek koji svaki dan čita vijesti. Je li on čovjek kojeg je briga za ovaj svijet.

Krivnja je navrla, a ona ju je potisnula.

Istrgnula je list novinskog papira, a zatim pretraživala ladice u sobi sve dok nije pronašla ono što je tražila – bočicu s tintom i pero. Napisala je poruku i nespretno mahala papirom još uvijek vlažnim od tinte. Kad se vratila, on je i dalje nepomično ležao.

Izvadila je ukosnicu i ponovno čučnula kraj njega. – Ovaj put nema krvi – šapnula mu je. – Nadam se da ćete to primijetiti.

On je i dalje spavao.

Poruku je pribola na njegova prsa, posegnula u njegovu čizmu kako bi izvadila nož i odlučila otići.

Samo što nije mogla.

Na vratima se okrenula i primijetila hladnoću u sobi. Nije ga mogla ostaviti tako. Prehladit će se. Na stolici u kutu nalazio se zeleni i crni tartan. To je bilo najmanje što je mogla učiniti.

Ipak je drogirala toga čovjeka.

Došla je na drugi kraj sobe i, prije nego što se mogla predomisliti, uzela deku u ruke. Pokrila ga je njome i pažljivo je omotala oko njegova tijela, trudeći se ne primijetiti njegovu veličinu. Način na