Issuu

Sarah MacLean

KAZNA ZA VOJVODU

Naslov izvornika

No Good Duke Goes Unpunished

Urednica

Hana Vunić

Nakladnik

Mozaik knjiga

Za nakladnika

Bojan Vidmar

Glavni urednik

Zoran Maljković

Lektor

Jakov Lovrić

Grafički urednik

Marko Katičić

Oblikovanje naslovnice

Marija Morić

Ilustracija na naslovnici

Tisak

Denona, Zagreb, lipanj 2020.

ISBN 978-953-14-2793-7 (meki uvez)

ISBN 978-953-14-2805-7 (tvrdi uvez)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima 001063748 (meki uvez) i 001065597 (tvrdi uvez).

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Sarah MacLean

Kazna za vojvodu

S engleskoga preveo

ANDREJ BUKARICA

Za

Erica, moga nježnog diva koji se tako dobro brine za mene.

S

najljepšim sjećanjem na Helen, lady Lowe.

TEMPLE

Whitefawn Abbey, Devonshire

Studeni 1819.

Probudio se s jakom glavoboljom i ukrućena penisa.

To nije bilo neuobičajeno. Uostalom, već se više od pola desetljeća svako jutro budio s jednom od dviju spomenutih stvari, a većinu je jutara mogao računati i na obje.

William Harrow, markiz Chapin i nasljednik vojvodstva Lamont, bio je bogat, imao je naslov, povlastice i bio je naočit. Mladić blagoslovljen tim osobinama, uvijek je bio okružen vinom ili ženama. Zato se ni jutros nije bunio. Znajući (kao što iskusni pijanci znaju) da će tutnjava u glavi do podneva nestati, krenuo je popraviti drugu nevolju i zatvorenih očiju posegnuo za ženom koja je bez sumnje bila negdje blizu.

Samo što je nije bilo.

Umjesto toplog, voljnog tijela, Williama je dočekao jastuk koji mu nije pružao nikakvo zadovoljstvo.

Otvorio je oči, a snažno dnevno svjetlo napalo je njegova osjetila i naglasilo tutnjavu u glavi.

Opsovao je i preko zatvorenih očiju stavio podlakticu. Sunčevo svjetlo snažno se probijalo kroz kapke kad je duboko udahnuo. Dnevno svjetlo bilo je najbrži način da se uništi jedno jutro. Vjerojatno je bilo bolje što je žena od prethodne večeri nestala, iako je sjećanje na lijepe bujne grudi, kovrčavu kestenjastu kosu i usta stvorena za grijeh sa sobom donijelo val žaljenja.

Bila je prekrasna.

A u krevetu...

U krevetu je bila...

Ukočio se.

Nije se mogao sjetiti.

Sigurno nije toliko popio. Ili jest? Bila je vitka i puna oblina, baš onakva žena kakve je volio, i s njim se mogla mjeriti po visini i širini, što je kod takvih žena prečesto bilo njegovo prokletstvo. Nije mu se svidio osjećaj da bi djevojku mogao zdrobiti.

Imala je osmijeh zbog kojeg je u isto vrijeme pomislio i na nevinost i na grijeh. Odbila je reći mu svoje ime... Odbila je čuti njegovo...

Potpuno savršenstvo.

A njezine oči... Nikad nije vidio oči poput njezinih: jedno je bilo plavetnilo ljetnog mora, a drugo se prelijevalo u zelenu. Predugo je gledao u te oči, očaran njihovom širinom i srdačnošću.

Prošuljali su se kroz kuhinju i popeli se uza stube za poslugu, ona mu je natočila viski...

I to je bilo svega čega se sjećao.

Dragi Bože. Morat će prestati piti.

Čim prođe ovaj dan. Trebat će mu piće kako bi preživio očevo vjenčanje – dan kad će William dobiti svoju četvrtu maćehu. Mlađu od svih ostalih. Mlađu od njega.

I vrlo, vrlo bogatu.

Iako je nije upoznao, taj ideal svih nevjesta. Upoznat će je na ceremoniji, ne prije toga, baš kao što je upoznao i ostale tri. A onda će, kad se obiteljske blagajne ponovno napune, otići. Kad obavi svoju dužnost i odigra ulogu ljubljenog sina, vratit će se u Oxford. Vratit će se veličanstvenom, razvratnom životu koji je pripadao nasljednicima vojvodstava, ispunjenom pićem, kockom, ženama i bez ijedne brige na svijetu.

Vratit će se životu koji je obožavao.

No večeras će poštovati svojega oca, poželjeti dobrodošlicu svojoj novoj majci i iz pristojnosti se pretvarati da mu je stalo. I možda će, nakon što prestane s ulogom nasljednika, u vrtu potražiti razigranu mladu stvarčicu i dati sve od sebe da se prisjeti događaja od prethodne noći.

Hvala nebesima na seoskim imanjima i dobro posjećenim vjenčanjima. Otkad postoji čovječanstvo, nije se rodila žena koja bi mogla odoljeti seksualnoj privlačnosti vjenčanja i zbog toga je William bio jako naklonjen svetom braku.

Kakva sreća da je njegov otac tome bio toliko vičan.

Nacerio se, ispružio preko kreveta i raširio jednu ruku preko hladne lanene plahte.

Hladne lanene plahte.

Hladne i mokre lanene plahte.

Koji vrag?

Naglo je otvorio oči.

Tek je tada shvatio da to nije njegova soba.

Da to nije njegov krevet.

I da crvena ljepljiva mrlja na posteljini, koja je vlažila njegove prste, nije njegova krv.

Prije nego što je uspio progovoriti, pomaknuti se ili razumjeti, vrata te čudne spavaće sobe otvorila su se i na njima se pojavila mladolika i revnosna sluškinja.

U tom trenutku postojalo je desetak različitih stvari koje su mu mogle proći kroz glavu... stotine njih. No ipak je u sekundama koje su prošle otkad je mlada sluškinja ušla i primijetila ga, William pomislio samo na jednu – da će uskoro jadnoj djevojci uništiti život.

Bez sumnje je znao da ona nikada više neće opušteno otvoriti vrata, rasprostrti posteljinu po krevetu ili uživati u rijetkim,

jakim sunčevim zrakama zimskog jutra u Devonshireu a da se ne prisjeti ovog trenutka.

Trenutka koji on nije mogao promijeniti.

Nije progovorio kad ga je primijetila, ni kad se na mjestu skamenila, ni kad je mrtvački problijedjela, a njezine su se smeđe oči – smiješno da je primijetio njihovu boju – raširile prvo od spoznaje, a zatim od užasa.

Niti je progovorio kad je otvorila usta i zavrištala. Da je bio na njezinu mjestu, nema sumnje da bi i on zavrištao.

Progovorio je tek kad je ona završila s tim prvim vriskom koji je probijao uši – onim zbog kojeg su dotrčali i sluge i sluškinje, svatovi i njegov otac – iskoristivši miran trenutak prije nadolazeće oluje kako bi pitao: – Gdje sam?

Sluškinja je bez riječi samo zaprepašteno zurila.

Krenuo je ustati iz kreveta, posteljina mu je pala na struk, a on je zastao kad je shvatio da nigdje nema njegove odjeće.

Bio je gol. U krevetu koji nije bio njegov.

I bio je prekriven krvlju.

Ponovno je susreo sluškinjin užasnut pogled, a kad je progovorio, riječi su bile nerazgovijetne i pune nečega što će poslije prepoznati kao strah. – Čiji je ovo krevet?

Neobično, odgovorila mu je bez mucanja: – Krevet gospođice Lowe.

Gospođica Mara Lowe, kći bogata financijera, s dovoljno velikim mirazom da uhvati vojvodu.

Gospođica Mara Lowe, koja će uskoro postati vojvotkinja Lamont.

Njegova buduća maćeha.

PRVO POGLAVLJE

Pali anđeo

London

Dvanaest godina poslije

Postoji nešto lijepo u tom trenutku kad meso dodirne kost.

Nastaje kad zglobovi nasilno zakrckaju po čeljusti, kad se šaka zabije duboko u trbuh, a iz grudi čovjeka, kojeg od poraza dijeli tek koja sekunda, odjekne prigušeno stenjanje.

Oni koji u takvoj ljepoti uživaju, bore se.

Neki se bore iz užitka. Za trenutak kad će protivnik pasti na pod u oblaku piljevine, bez snage, daha ili časti.

Neki se bore za slavu. Za trenutak kad će se pobjednik nadviti nad pretučenog i slomljenog protivnika koji leži u znoju, prašini i krvi.

Neki se pak bore za moć. Moć naglašenu napetošću tetiva i bolom modrica koje će se uskoro pojaviti i koje šapuću dok je pobjeda sve bliže i obećava plijen.

Ali vojvoda Lamont, u najmračnijim kutovima Londona poznat kao Temple, borio se za mir.

Borio se za trenutak kad nije bio ništa drugo nego mišići i kosti, pokret i snaga, spretnost i lukavost. Za način na koji je brutalnost zaklanjala vanjski svijet, utišavala gromoglasnu gomilu i sjećanja iz njegovih misli i ostavljala ga samo s dahom i snagom.

Borio se jer je dvanaest godina samo u ringu znao istinu o sebi i o svijetu.

Nasilje je bilo čisto. Sve ostalo bilo je okaljano.

I zbog te spoznaje bio je bolji od svih.

Neporažen diljem Londona – mnogi bi se kladili i diljem Europe – Temple je bio taj koji je svake noći stajao u ringu, s ranama koje su rijetko zarasle prije nego što su prijetile ponovno prokrvariti i šakama zamotanim u dugačke lanene trake. U ringu se suočavao sa sljedećim protivnikom – svake noći s drugim muškarcem, a svaki je od njih vjerovao da može svladati Templea.

Svaki je od njih vjerovao da je on muškarac koji će poraziti velikog, nepokolebljivog Templea i ostaviti ga da leži na podu najveće dvorane u najekskluzivnijem igračkom paklu u Londonu.

Privlačnost Palog anđela bila je moćna i izgrađena na desetinama tisuća funta koje su se svake noći ulagale na igrama, na obećanju poroka i grijeha koji su u sumrak pozivali u Mayfair, na muškarcima s naslovom, bogatstvom i nezamislivom vrijednošću, koji su stajali rame uz rame i spoznavali koliko su slabi na zveckanje kockica od bjelokosti, šuškanje zelene tkanine i okretanje mahagonija.

A kad bi izgubili sve gore, u blještavim, veličanstvenim dvoranama, njihovo posljednje utočište bila je prostorija koja se skrivala dolje – boksački ring. Podzemlje u kojem je kraljevao Temple.

Osnivači Anđela stvorili su jedinstven put za iskupljenje tih muškaraca.

Postojao je način na koji su oni koji su izgubili bogatstvo u kockarnici to bogatstvo mogli vratiti.

Mogli su se boriti s Templeom.

I pobijediti.

I sve bi im bilo oprošteno.

Naravno, to se nikad nije dogodilo. Temple se borio dvanaest godina, prvo za opstanak u mračnim uličicama punim još mračnijih likova, a potom za novac, moć i utjecaj u neuglednijim klubovima.

Za sve stvari koje su mu bile obećane.

Za sve stvari s kojima se rodio.

Za sve stvari koje je izgubio u jednoj zaboravljenoj noći.

Ta se misao ušuljala u tempo borbe i na jedan jedva primjetan trenutak, njegovo se tijelo teško držalo na nogama, a njegov protivnik – dvostruko manji od Templea i s trećinom njegove snage – pod savršenim je kutom zadao snažan i sretan udarac, koji ga je pogodio u zube i od kojeg mu se zavrtjelo u glavi.

Odbačen neočekivanim krošeom, Temple je zateturao unatrag.

Bol i šok zatomili su tu misao kad je susreo pobjednički pogled svojeg bezimenog protivnika. Ne bezimenog. Naravno da je imao ime. Ali Temple je rijetko izgovarao imena. Ti su muškarci bili samo sredstvo za postizanje njegovih ciljeva.

Baš kao što je i on bio sredstvo za postizanje njihovih.

Prošla je sekunda – manje – i on je povratio ravnotežu. Izmaknuo se prvo ulijevo, a zatim udesno, znajući da je raspon njegovih ruku pola metra duži od onog njegova protivnika. Osjetio je bol u mišićima svojega protivnika i shvatio da je mlađi i gnjevniji muškarac podlegao umoru i osjećajima.

Ovaj je imao velik ulog u borbi: četrdeset tisuća funta i imanje u Essexu, farmu u Walesu koja je uzgajala najbolje trkaće konje u Britaniji i desetak slika nizozemskog umjetnika, za koje Temple nikada nije mario. Miraz mlade kćeri. Obrazovanje mlađeg sina. Sve to izgubio je gore za stolovima. Sve to bilo je ugroženo tu dolje.

Temple je susreo protivnikov pogled i u njemu vidio očaj. Mržnju. Mržnju prema klubu koji se pokazao kao njegova propast i prema muškarcima koji su ga vodili, a ponajviše prema Templeu – centurionu koji je čuvao blago prigrabljeno iz džepova fine i ugledne gospode.

S takvim su načinom razmišljanja gubitnici noću odlazili u krevet.

Kao da je Anđeo kriv za to što su odriješene lisnice i nesretne kockice bile pogubna kombinacija.

Kao da je za to bio kriv Temple.

Ali mržnja je bila ono zbog čega su uvijek gubili. Ta beskorisna emocija nastala iz straha, nade i želje. Nisu znali koliko je ona varljiva – kakvu istinu skriva.

Da je onima koji su se za nešto borili bilo suđeno izgubiti.

Bilo je vrijeme da mu skrati muke.

Kakofonija uzvika s rubova ringa dosegla je vrhunac kad je Temple napao i svojega protivnika bacio na pod prekriven piljevinom.

Tamo gdje se maloprije poigravao s drugim muškarcem, njegove su šake sada zadavale niz neugodnih, nepokolebljivih udaraca, koji su sijevali jedan za drugim. U obraz. U čeljust. U tijelo.

Drugi muškarac uhvatio je konopce koji su označivali rub ringa i naslonio se na njih, a Temple je nastavio napadati. Bilo mu je žao toga muškarca koji se nadao da bi mogao pobijediti. Koji se nadao da bi mogao pobijediti Templea. Da bi mogao pobijediti Palog anđela.

Posljednji udarac iscrpio je svu snagu iz njegova protivnika, a Temple ga je gledao kako pada. Galama rulje bila je zaglušujuća i prožeta krvožednim uzvicima.

Otežano je disao i čekao da se njegov protivnik pomakne. Da se uspravi na noge pa da krenu u drugu rundu. Čekao je još jednu priliku.

Muškarac se nije pomaknuo, nego je omotao ruke oko glave.

Pametno.

Pametnije od većine drugih.

Temple se okrenuo i pogledao kladioničara koji je stajao na jednoj strani ringa. Podigao je bradu kao da bez riječi želi nešto pitati.

Pogled starijeg muškarca kroz mnoštvo je proletio prema Templeovim nogama, gdje se kratko zadržao prije nego što je nastavio dalje. Podigao je kvrgav prst i pokazao na crvenu zastavu u drugom kutu ringa. Na Templeovu zastavu.

Rulja je urlala.

Temple se okrenuo prema ogromnom zrcalu koje se protezalo duž jedne strane dvorane, susreo vlastiti mračan pogled i jednom kimnuo, a onda se okrenuo od tog odraza i spustio se između užadi.

Dok se probijao kroz gomilu muškaraca koji su dobro platili kako bi gledali borbu, nije se obazirao na cerekanje, navijanje svjetine i njihove prste koji su očajnički željeli dodirnuti znojnu kožu crnu od tinte koja je okruživala njegove ruke – što je bilo nešto čime bi se mogli hvaliti još godinama.

Dodirnuli su ubojicu i preživjeli kako bi ispričali tu priču.

Taj ritual u početku ga je ljutio, a zatim je, kako je vrijeme prolazilo, bio ponosan na njega.

Sada mu je bio dosadan.

Otvorio je teška čelična vrata koja su vodila do njegove privatne sobe, a onda pustio da se za njim zalupe i sa svoje bolne šake počeo odmotavati jednu dugačku platnenu traku. Nije se osvrnuo kad su se vrata zatvorila, znajući da ga se nitko iz dvorane za borbe ne bi usudio slijediti u njegovo mračno, podzemno utočište. Ne bi, osim ako nije pozvan.

Soba je bila mračna i tiha, izolirana od javnog prostora s druge strane, gdje su, kao što je iz dosadašnjeg iskustava znao, muškarci hitali preuzeti svoje dobitke, a šačica njih pomagla je gubitniku i pozvala kirurga da previje slomljena rebra i pregleda modrice.

Bacio je platno na pod, u mraku pronašao svjetiljku i upalio je bez oklijevanja. Svjetlost je obasjala sobu i otkrila nizak stol od hrastovine, na kojem je stajala uredno posložena hrpa papira i bogato ukrašena izrezbarena kutija od ebanovine. Počeo je odmotavati zavoj s druge šake, a pogled mu je pao na papire, koji su sada bili nepotrebni.

Koji nikad nisu bili potrebni.

Kad je drugu platnenu traku stavio na prvu, Temple je prošao kroz gotovo praznu sobu, uhvatio kožnati remen pričvršćen na strop, opustio se i razgibao mišiće ruku, ramena i leđa. Nije mogao zaustaviti dug uzdah koji je izlazio s jakim rastezanjem, isprekidan tihim kucanjem na drugim vratima u mračnom dijelu sobe.

– Naprijed – rekao je, ali se nije okrenuo pogledati kako se vrata otvaraju i zatvaraju.

– Još jedan je pao.

– Kao što uvijek padnu – Temple je dovršio rastezanje i okrenuo se prema Chaseu, osnivaču Palog anđela, koji je prošao kroz sobu i sjeo u nisku drvenu stolicu u blizini.

– To je bila dobra borba.

– Je li? Meni ovih dana sve izgledaju jednako.

– Nevjerojatno je kako i dalje vjeruju da bi te mogli pobijediti – rekao je Chase, naslonio se na stolicu i preko golog poda protegnuo duge noge.

– Čovjek bi pomislio da će dosad već odustati.

Temple je iz vrča u blizini krenuo natočiti čašu vode. – Teško je odoljeti obećanoj osveti. Čak i ako je to najobičnije obećanje. – Kao netko tko nikada nije imao priliku za osvetu, Temple je to znao bolje i od koga.

– Slomio si Montlakeu tri rebra.

Temple je ispio do dna, a voda mu se slijevala niz bradu. Dlanom je obrisao lice i rekao: – Rebra će zacijeliti.

Chase je kimnuo i pomaknuo se u stolici. – Tvoj spartanski način života nije najugodniji, znaš.

Temple je odložio čašu. – Nitko nije tražio da ostaneš. Ne sumnjam da te negdje gore čekaju stolice podstavljene velurom i jastuci punjeni perjem.

Chase se nasmiješio, obrisao prljavštinu s jedne nogavice i pokraj hrpe koja je već bila ondje stavio list papira na stol. Popis izazova za sljedeću noć i noć poslije. Beskonačan popis muškaraca koji su se željeli boriti za svoje bogatstvo.

Temple je dugo i duboko izdahnuo. Nije želio razmišljati o sljedećoj borbi. Želio je samo toplu vodu i mekan krevet. Povukao je obližnje zvono za poslugu i zapovjedio da mu pripreme kupku.

Temple je letimično pogledao papir, koji je bio dovoljno blizu da na njemu može vidjeti naškrabano nekoliko imena, ali je bio predaleko da bi sama imena i pročitao. Susreo je prijateljev znalački pogled.

– Lowe te opet izaziva na borbu.

Trebao je to očekivati – Christopher Lowe izazvao ga je dvanaest puta u jednako toliko dana – no ipak su mu ove riječi došle poput udarca. – Ne. – Odgovorio je jednako kao što je odgovorio i jedanaest puta prije toga. – I trebao bi ga prestati dovoditi k meni.

– Zašto? Ne bi li mladić trebao dobiti svoju priliku kao i svi drugi?

Temple je susreo Chaseov pogled. – Ti si krvoločno kopile.

Chase se nasmijao. – Na veliko razočaranje moje obitelji, nisam kopile.

– Ali si krvoločan.

Chase je slegnuo ramenima. – Ja samo uživam u strastvenoj borbi. On je izgubio tisuće.

– Ne bi me bilo briga ni da je izgubio kraljevske dragulje. Neću se boriti s njime.

– Temple...

– Kad smo sklopili ovaj dogovor... kad sam pristao biti partner u Anđelu, složili smo se da su borbe moje. Nismo li?

Chase je oklijevao jer je vidio kamo ovaj razgovor vodi.

Temple je ponovio: – Nismo li?

– Jesmo.

– Neću se boriti s Loweom. – Temple je zastao, a zatim dodao: – On čak nije ni član.

– On je član kluba Knight. To znači da ima jednaka prava kao i svi drugi članovi Anđela.

Klub Knight, najnovije vlasništvo Palog anđela, bio je neugledan klub, koji je pružao užitak i kojem je dugovalo četiri stotine prilično mutnih likova. Bijes se rasplamsao. – Dovraga... Da nije bilo Crossa i njegovih glupih odluka...

– Imao je svoje razloge – rekao je Chase.

– Gospode, spasi nas zaljubljenih muškaraca.

– Tako je – suglasio se Chase. – Bez obzira na to, imamo još jednu kockarnicu koju moramo voditi, a u toj kockarnici je Loweov dug. I ako traži borbu, onda će je i dobiti.

– Kako je taj mladić izgubio tisuće? – upitao je Temple, mrzeći frustraciju koja se nazirala u njegovu glasu. – Sve što je njegov otac dodirnuo pretvorilo se u zlato.

Zato je Loweova sestra bila tako tražena mladenka.

Mrzio je tu pomisao. Mrzio je sjećanja koja su s njom došla.

Chase je slegnuo ramenom. – Sreća je prevrtljiva.

Bila je to istina koju su svi živjeli.

Temple je opsovao. – Neću se boriti s njime. Reci mu da ode.

Chase ga je pogledao u oči. – Nema dokaza da si je ubio.

Temple nije skrenuo pogled. – Nema dokaza da nisam.

– Kladio bih se u sve što imam da nisi.

– Ali ne zato što znaš da je to istina.

Temple to doista nije znao.

– Poznajem te.

Nitko ga nije poznavao. Ne baš. – Pa, Lowe me ne poznaje. Neću se boriti s njime. I neću više razgovarati o tome. Ako želiš da se mladić bori, ti se bori protiv njega.

Čekao je Chaseove sljedeće riječi. Novi napad.

Nije ga bilo.

– Pa, London bi to volio. – Osnivač Palog anđela ustao je i zajedno s hrpom papira koji su na stolu bili još i prije borbe podigao popis potencijalnih borbi. – Da ih vratim u knjige?

Temple je odmahnuo glavom i ispružio ruku. – Ja ću to učiniti.

To je bio dio rituala.

– Zašto si uopće izvukao spise? – upitao je Chase.

Temple je pogledao papire u kojima je jasno bio zapisan Montlakeov dug prema Anđelu: sto funta tu, tisuću tamo, desetak hektara. Stotinu. Kuća, konj, kočija.

Život.

Podigao je jedno rame, uživajući u tome kako su ga mišići u njemu probadali. – On bi možda mogao pobijediti.

Jedna od Chaseovih plavih obrva podigla se. – Možda bi mogao.

Ali nije.

Temple je vratio bilješke u oštećeni stol od hrastovine.

– Oni su u tu borbu uložili sve. Čini mi se kako je to da uvažim razmjer njihova gubitka najmanje što mogu učiniti.

– A opet ćeš ti dobiti.

To je bila istina. Ali on je razumio što znači izgubiti sve. Što znači kad ti se cijeli život promijeni u trenu, zato što si izabrao nešto što nisi trebao. Zato što si učinio nešto što nisi trebao.

Naravno, postojala je razlika.

Muškarci koji su se došli pograbiti u ringu bili su svjesni da je to bio njihov izbor. Da su to sami odlučili učiniti.

Temple nije.

Iako to nije bilo važno.

Zvono na zidu iznad vrata je zazvonilo, objavivši da je njegova kupka spremna, i vratilo ga u sadašnjost.

– Nisam rekao da ne zaslužuju izgubiti.

Chase se nasmijao, a taj smijeh zvučao je glasno u tihoj sobi. –Tako si siguran u sebe. Jednom možda nećeš pobijediti s takvom lakoćom.

Temple je uzeo ručnik od finog turskog pamuka i omotao ga oko vrata.

– To su prazna obećanja – rekao je i krenuo prema obližnjoj kupaonici, ostavljajući za sobom Chasea, borbu i zadobivene ozlijede. – Prazna, divna obećanja.

Ulice istočno od Temple Bara noću bi oživjele, ispunile se najgorim londonskim šljamom – lopovima, prostitutkama i razbojnicima, koji su izišli u divlju tamu iz svojih dnevnih skrovišta.

Oni su uživali u dobrodošloj tmini grada, ni pola kilometra od njegovih najuglednijih domova i najbogatijih stanovnika, označavajući teritorij na koji najviše plemstvo ne bi zakoračilo jer se previše bojalo suočiti s istinom – s time da je bio više nego što su znali.

Ili da je možda bio upravo ono što su znali.

Bio je sve što je Temple znao.

Ovo mjesto puno pijanaca i kurvi bilo je sve što je on postao, sve što će ikada biti – savršeno mjesto u kojem muškarac može iščeznuti. Biti nevidljiv.

Naravno, oni su ga vidjeli. Vidjeli su ga kad je prije dvanaest godina kao mladić iz kojeg su isijavali strah i bijes uz pomoć svojih šaka ušao u taj hrabri novi svijet.

Šaputanja su ga pratila kroz prljavštinu i grijeh, označavajući vrijeme. Prvo se pretvarao da ne čuje tu riječ, ali kako su godine prolazile, on ju je prigrlio i taj nadimak postao je častan.

Ubojica.

On ih je držao podalje od njega, čak i dok su gledali. Vojvoda Ubojica. Osjetio je radoznalost u njihovim pogledima. Zanimalo ih je zašto bi aristokratski napuhanko rođen u bogatoj obitelji sa zlatnom žlicom u ustima imao razloga ubiti?

Koju su razornu, mračnu tajnu bogati i povlašteni tako dobro skrivali iza svoje svile, nakita i novca?

Temple je najmračnijim dušama u Londonu pružao nadu.

Priliku da vjeruju kako njihovi jezivi životi, ogrnuti čađom i prljavštinom, možda nisu toliko drukčiji od onih koji su se činili tako dalekim. Tako nedostižnim.

Ako je Vojvoda Ubojica mogao pasti, čuo je u njihovim podmuklim pogledima, onda bismo se i mi mogli uzdići.

I ta tinjajuća nada skrivala je opasnost. Skrenuo je iza ugla, ostavljajući svjetla i zvuk Long Acrea, skrivajući se u mračnim ulicama, gdje je proveo većinu svojega odraslog života.

Njegovi koraci s godinama su instinktivno bivali sve tiši jer je znao da su na tomu potezu – posljednjih sto metara do njegove gradske kuće – hrabrost pronalazili oni koji su vrebali.

Zato ga nije iznenadilo to što su ga slijedili.

To se događalo i prije – ti muškarci koji su bili dovoljno očajni da bi ga napali, da bi zamahnuli noževima i palicama, u nadi da će od jednog preciznog udarca dovoljno dugo ostati ležati na podu i da će mu moći ukrasti novčanik.

A ako zauvijek ostane ležati, onda neka tako bude. Na kraju krajeva, takav je bio život na ulici.

I prije se suočavao s njima. Prije se borio s njima, prolijevao je krv i prosipao zube po kamenom popločenim ulicama Newgatea, sa žestinom koja je manjkala u ringu Palog anđela.

Borio se s njima i pobjeđivao. S desetinama njih. S cijelim čoporom.

I opet bi se pojavio neki novi, očajni grešnik koji ga je slijedio, misleći da je fina vuna Templeova kaputa znak slabosti.

Usporio je i usredotočio se na korake iza sebe, koji su ovaj put bili drukčiji. Nisu bili teški od pića i nepromišljenosti. Bili su brzi i usredotočeni i gotovo su ga sustigli prije negoli je primijetio što je bilo to po čemu su se koraci razlikovali od ostalih.

Trebao je primijetiti i ranije. Trebao je odmah shvatiti što je kod ovog progonitelja tako neobično. Tako uznemirujuće. Trebao je to osjetiti, ako ni zbog čega drugog, onda zbog onoga što ovaj pratitelj nije.

Jer u svim godinama u kojima su ga pratili tim zamračenim ulicama – u svim godinama kad je dizao ruke na nekog stranca –njegov napadač nikad nije bila žena.

Čekao je da mu se približi.

Kad je prišla bliže, u njezinim je koracima bilo oklijevanja, a on je svojim dugim i mlitavim korakom diktirao tempo, znajući da bi se u svakom trenutku mogao okrenuti i ukloniti prijetnju.

No nije se svaki dan događalo da ga nešto iznenadi.

A drska žena iza njega nije bila ništa drugo doli iznenađenje.

Bila je dovoljno blizu i mogao je čuti njezino ubrzano i plitko disanje – jasan znak gubitka snage i straha. Kao da joj je ovo bilo nešto novo. Kao da je ona bila žrtva.

A možda je i bila.

Bila je od njega udaljena metar. Trideset centimetara. Petnaest centimetara, prije nego što se okrenuo, posegnuo, uhvatio je za

zapešća i privukao bliže – spoznaja da nije naoružana došla je na valu topline i mirisa limuna.

Nije nosila rukavice.

Jedva je uspio to primijetiti, prije nego što je uzdahnula, na djelić sekunde potpuno se primirila, pokušala izvući ruke, a onda se, kad je otkrila da je zarobljena u njegovu snažnom stisku, počela svesrdno boriti.

Bila je viša od većine žena i jača nego što je očekivao. Nije plakala ili vikala, nego je sav svoj dah i svu svoju snagu usmjerila u to da se pokuša osloboditi, što ju je činilo pametnijom od većine muškaraca koje je susreo u ringu.

No, nije mu bila ravna pa ju je držao. Držao ju je čvrsto i snažno, sve dok nije odustala.

Prilično je požalio što je odustala.

Ali odustala je kad je nakon nekoliko trenutaka shvatila uzaludnost svojih postupaka... Kratko je oklijevala, a onda se okrenula prema njemu i rekla:

– Pustite me.

Bilo je nečega u tim riječima, neke tihe, neočekivane iskrenosti, zbog koje je to zamalo i učinio. Zbog koje ju je zamalo pustio da pobjegne u noć. Zamalo.

No već ga dugo neki protivnik nije toliko zaintrigirao.

Privukavši je bliže, lako je prebacio oba njezina zapešća u jednu ruku, dok je drugu iskoristio kako bi provjerio nosi li u ogrtaču oružje.

Rukom je napipao držak noža, koji je bio skriven duboko u podstavi plašta. Izvukao ga je. – Ne, mislim da neću.

– To je moje – rekla je i posegnula za oružjem, psujući dok ga je držao izvan njezina dosega.

– Ne volim kasnonoćne susrete s naoružanim napadačima.

– Nisam naoružana.

Podigao je obrvu.

Oštro je izdahnula. – Mislim, naravno da sam naoružana. Gluho je doba noći i bilo tko s razumom pastrve bio bi naoružan. Ali ne namjeravam vas ubosti.

– A ja bih vam jednostavno trebao vjerovati na riječ?

Njezine su riječi došle iskreno i istinito. – Da sam vas htjela ubosti, već bih to učinila.

Proklinjao je mrak i njegove tajne, želeći vidjeti njezino lice. –Što tražite? – tiho je upitao i gurnuo nož u svoju čizmu. – Moje džepove? Trebali ste odabrati nekoga slabijeg. – Iako mu nije bilo žao što je odabrala njega. To mu se svidjelo.

Svidjelo mu se još više kad je odgovorila: – Tražim vas.

Odgovor je bio dovoljno brz da bi bio istinit i da bi ga zaprepastio.

Bio je krajnje sumnjičav. – Vi niste prostitutka.

Te riječi nisu bile pitanje. Bilo je jasno da ta žena nije kurva. Bilo je jasno jer se ukočila kad je čula njegovu izjavu, držeći se podalje od njega.

Nije joj bio ugodan muški dodir.

Njegov dodir.

Udvostručila je napore kako bi se oslobodila. – Je li to sve što ljudi od vas žele? Vaš novčanik ili vaš... – Zastala je, a Temple se odupro nagonu da se nasmije. Ona zasigurno nije bila prostitutka.

– Te su dvije mogućnosti obično dovoljne za žene. – Zagledao se u njezino lice u sjeni i poželio da je u blizini ulična svjetiljka. Snop svjetla s obližnjeg prozora. – U redu, dušo, ako ne tražiš moj novčanik ili moj... – utihnuo je i uživao u tome kako je njezin dah zastao prije nego što je završio; bila je znatiželjna – ... ponos, zašto si došla?

Duboko je udahnula, a težina njezina daha pala je između njih, kao da će ono što će kazati promijeniti njezin život. Kao da će promijeniti njegov. Čekao je, jedva primijetivši da i on zadržava dah.

– Došla sam vas izazvati.

Pustio ju je i odmaknuo se, a razdraženost, frustracija i prilična količina razočaranja rasplamsali su se. Ona ga nije htjela kao muškarca. Htjela ga je kao sredstvo za postizanje cilja. Baš kao što su ga žene uvijek htjele.

Čizme su joj udarale po popločenoj cesti dok je trčala za njim. – Čekajte.

Nije čekao.

– Vaša Milosti... – To se oslovljavanje probilo kroz tamu. Probadalo je. Takva lijepa ponašanja, neće dobro proći. – Pričekajte trenutak. Molim vas.

Možda je to bila nježnost u tim riječima. Možda su ga same riječi – koje Vojvoda Ubojica nije često čuo – zaustavile. Natjerale ga da se okrene.

– Ne borim se sa ženama. Baš me briga tko je vaš ljubavnik. Recite mu da pronađe svoju muškost i sam me napadne.

– On ne zna da sam ovdje.

– Možda ste mu trebali reći. Onda bi vas mogao spriječiti da donesete tu naglu i nesmotrenu odluku i da u gluho doba noći usred mračne ulice stanete pred muškarca kojeg smatraju jednim od najopasnijih u Britaniji.

– Ja ne vjerujem u to.

Nešto se duboko u njemu rasplamsalo kad je čuo te riječi. Istinu u njima. Nakratko je razmišljao ponovno posegnuti za njom. Odvesti je u svoju gradsku kuću.

Već dugo ga neka žena nije tako zaintrigirala.

Zdrav razum se vratio. – Trebali biste vjerovati.

– To je glupost. Bila je od samog početka.

Oštro ju je pogledao. – Idite doma i nađite si muškarca kojem je dovoljno stalo da vas spasi od vas samih.

– Moj brat izgubio je mnogo novca – rekla je riječima koje su bile jasne u tami, a istodobno su imale primjesu dobra obrazovanja i prizvuk istočnog Londona. Iako ga nije bilo briga za njezin naglasak. Ili za nju.

– Ne borim se sa ženama. – U tom je ponavljanju bilo utjehe. U podsjetniku na to da nikada nije povrijedio ženu. Neku drugu ženu. – Čini se da je vaš brat pametniji od većine. Ja također ne gubim od muškaraca.

– Bez obzira na to, želim vratiti novac.

– Ja želim brojne stvari koje ne mogu dobiti – uzvratio joj je.

– Znam. Zato sam došla. Dati vam ih. – Nešto je odjeknulo u tim riječima. Neka snaga. Istina. Nije odgovorio, ali je radoznalo čekao njezine sljedeće riječi. Riječi koje su došle poput udarca. –Došla sam vam predložiti razmjenu.

– Znači, ipak ste prostitutka?

Htio ju je uvrijediti. Nije uspio. Ona se u tami jedva primjetno nasmijala, a prozračan zvuk bio je intrigantniji nego što je želio priznati.

– Ne takvu vrstu razmjene. Osim toga, ne želite me ni upola toliko koliko želite ono što vam mogu dati.

Te su riječi bile izazov koji je želio prihvatiti. Jer je u glupim, hrabrim riječima te žene bilo nešto što ga je privlačilo. Nešto što ga je natjeralo da razmisli o toj idiotskoj razmjeni koju je nudila.

Usredotočio se na nju, zakoračio prema njoj i osjetio njezin topao i ugodan miris. U trenu ju je uhvatio u naručje i stisnuo svoja prsa uz njezina.

– Priznajem, uvijek sam volio spoj ljepote i smjelosti – šapnuo joj je na uho i uživao u tome kako joj je dah zastao u grlu. – Možda se ipak možemo dogovoriti.

– Moje tijelo nije dio ponude.

Baš šteta. Bila je vraški bezobrazna i jedna noć u njezinu krevetu mogla bi biti vrjednija od toga što traži. – Zašto onda mislite da sam zainteresiran za posao s vama?

Oklijevala je. Na trenutak. I kraće. Ali on ju je čuo. – Zato jer želite ono što vam mogu dati.

– Bogat sam kao Krez, draga. A ako mi ne ponudite dragovoljan ulazak u moj krevet, ne postoji ništa što imate, a što sam ne bih mogao dobiti.

Okrenuo se natrag prema kući i napravio nekoliko koraka prije nego što je ona povikala: – Čak ni odrješenje?

Skamenio se.

Odrješenje.

Koliko mu se puta ta riječ vrtjela u mislima? Koliko ju je puta tiho i potajno izgovorio, dok je ležao u tami i krevet dijelio samo s krivnjom i ljutnjom? Odrješenje.

Nešto hladno i žestoko projurilo je kroz njega i trebalo mu je trenutak da bi to razumio. Upozorenje. Bila je opasna.

Trebao bi otići.

A ipak...

Krenuo ju je uhvatiti, koristeći se brzinom po kojoj je bio poznat, i zgrabio je za ruku. Zanemario je njezino oštro uzdisanje i povukao je niz ulicu, do tračka svjetla iznad vrata njegove gradske kuće.

Stavio je jednu ruku u rukavici na njezino lice, okrenuo ga prema svjetlu i dobro je pogledao – glatka koža zarumenjela se na hladnom večernjem zraku, čeljust je bila čvrsto i prkosno stisnuta.

Njezine su oči bile široke i bistre, ispunjene iskrenošću.

Jedno je bilo plavo. Jedno je bilo zeleno.

Previše čudne da bi bile uobičajene. Previše upečatljive.

Pokušala je odmaknuti bradu. Njegov stisak se pojačao, što je onemogućilo taj pokret. Oštro je upitao: – Tko je vaš brat?

Progutala je pljuvačku. Osjetio je taj pokret na svojoj ruci. U cijelom svome tijelu. Prošla je vječnost dok je dočekao njezin odgovor. – Christopher Lowe.

To ime osupnulo ga je i on ju je odmah pustio pa odstupio od vrućine koja je prijetila, koja mu je zgusnula krv i urlala u ušima.

Odrješenje.

Polako je odmahnuo glavom, ne mogavši se spriječiti da kaže: – Vi ste... – Utihnuo je, a ona je zatvorila oči. Nije ga mogla pogledati. Ne. Neće joj to dopustiti. – Pogledajte me.

Ona se uspravila, zabacila ramena i stisnula kralježnicu. A onda ga je pogledala bez srama. Bez kajanja.

Kriste…

– Recite mi. – To nije bila molba.

– Ja sam Mara Lowe.

To ne može biti istina.

– Vi ste mrtvi.

Odmahnula je glavom, a njezina kestenjasta kosa bljesnula je pod svjetlom. – Živa sam.

Sve u njemu primirilo se. Sve što je toliko godina ključalo. Sve čemu se opirao, što je prezirao i čega se bojao. Sve je to utihnulo.

Sve dok nije zaurlalo kao da je došlo iz samoga pakla.

Okrenuo se kako bi otključao vrata svoje kuće. Trebalo mu je nešto što će ga spriječiti da počne bjesnjeti. Željezne brave okretale su se pod njegovom snagom, škljocale su i klizale, prekidajući njegov oštar dah.

– Vaša Milosti?

Te riječi vratile su ga u stvarnost. Vaša Milosti. Naslov s kojim je rođen. Naslov koji je godinama odbacivao. Sada je opet bio njegov.

Dodijelila mu ga je ona zbog koje je bez njega ostao.

Njegova Milost, vojvoda Lamont.

Širom je otvorio vrata i okrenuo se prema ženi koja mu je promijenila život. Koja mu je uništila život.

– Mara Lowe. – Ime je iz njegovih usta izašlo oštro, osakaćeno i obavijeno prošlošću.

Ona je kimnula.

Nasmijao se kratko i naglašeno oštro u tami. To je bilo sve što je mogao učiniti. Ona je zbunjeno namrštila obrve. On joj se brzo i podrugljivo naklonio. – Ispričavam se. Naime, ne događa se svaki dan da ubojica sretne nekoga koga je ubio.

Podigla je bradu. – Niste me ubili.

Te su riječi bile tihe, snažne i ispunjene hrabrošću kojoj se možda divio. Hrabrošću koju je trebao mrziti.

Nije ju ubio. Osjećaji su navrli, snažno i ljutito. Olakšanje. Bijes. Zbunjenost. Desetine drugih.

Dragi Bože.

Što se, dovraga, dogodilo?

Odmaknuo se i pokazao prema tamnom hodniku iza praga. –Uđite. – To opet nije bila molba.

Oklijevala je i širom otvorila oči, a on je na trenutak pomislio da bi mogla pobjeći.

Ali nije.

Glupa djevojka. Trebala je pobjeći.

Dok je prolazila pokraj njega, njezina je haljina okrznula njegove čizme, a taj ga je dodir podsjetio da je ona od mesa i krvi. I živa.

Živa i njegova.