Issuu

Robert Galbraith Karijera zla

S engleskog prevela MIRNA ČUBRANIĆ

Séanu i Matthewu Harrisu, s ovom posvetom činite što želite, ali nemojte –nikako je nemojte staviti na obrve.

I choose to steal what you choose to show And you know I will not apologize –You’re mine for the taking.

I’m making a career of evil…*

Blue Öyster Cult, “Career of Evil”

Stihovi: Patti Smith

* Kradem što pokažeš / i znaš da se neću ispričati – / moja si da te uzmem. / Gradim karijeru zla...

2011.

This Ain’t the Summer of Love*

Nije uspio izribati svu njezinu krv. Zavukla se kao tamna zagrada ispod nokta srednjeg prsta na njegovoj lijevoj ruci. Odlučio je iščeprkati je, iako mu je pogled na nju bio ugodan podsjetnik na jučerašnje užitke. Nakon minute uzaludnog struganja, gurnuo je krvavi nokat u usta i sisao ga. Željezni okus u ustima podsjetio ga je na miris bujice koja se neobuzdano razlila po podnim pločicama, poprskala zidove, namočila njegove traperice i kupaonske ručnike boje breskve – pahuljičasto mekane, suhe i uredno složene – pretvorila u krvlju natopljene krpe.

Jutros su boje djelovale vedrije, a svijet ljepšim mjestom. Osjećao se spokojno i obodreno, kao da ju je upio, kao da se njezin život pretočio u njega. Kad ih ubiješ, postaju tvoje: to posjedovanje mnogo je dublje od seksualnog. Čak je i znati kako su izgledale u času smrti daleko veća prisnost od svega što dva živa tijela mogu iskusiti. Uzbuđeno je razmišljao kako nitko ne zna što je učinio ni što sljedeće namjerava učiniti. Sisao je srednji prst, sretan i spokojan, naslonjen na topao zid na slabom travanjskom suncu, očiju uprtih u kuću na suprotnoj strani ulice.

Kuća nije bila otmjena. Dapače, bila je posve obična. Doduše, ljepše mjesto za život od onog stančića u kojem je njegova jučerašnja

* Ovo nije ljeto ljubavi

odjeća skorena od krvi ležala u crnim vrećama za smeće i čekala da je spali, a njegovi noževi blistali oprani izbjeljivačem i zarinuti iza sifona kuhinjskog sudopera.

Ova je kuća imala malo prednje dvorište, crnu ogradu i travnjak koji je trebalo pokositi. Dvoja bijela vrata bila su nagurana jedna uz druga, znak da je dvokatnica preobražena u dva zasebna stana, jedan u prizemlju i drugi na katu. U prizemlju je živjela djevojka

Robin Ellacott. Iako se potrudio saznati njezino pravo ime, u glavi ju je zvao Tajnica. Upravo je prošla pokraj izbočenog okruglog prozora, lako prepoznatljiva po svijetloj kosi.

Promatranje Tajnice bilo je bonus, ugodan dodatak. Imao je nekoliko slobodnih sati pa je odlučio doći ovamo i gledati je. Danas je dan odmora između jučerašnjih i sutrašnjih divota, između zadovoljstva onim što je učinjeno i uzbuđenja zbog onoga što će uslijediti.

Desna vrata najednom su se otvorila i Tajnica je izašla u pratnji nekog muškarca.

Još uvijek naslonjen na topao zid, zurio je niz ulicu okrenut im bočno, tako da izgleda kao da čeka prijatelja. Ni ona ni on nisu ga ni pogledali. Udaljili su se ulicom, rame uz rame. Dao im je minutu prednosti pa krenuo za njima.

Bila je odjevena u traperice, laganu jaknu i čizme s ravnim potpeticama. Duga valovita kosa na svjetlu je izgledala crvenkasta. Učinilo mu se da je između para, koji nije razgovarao, uočio laganu suzdržanost.

Dobro je čitao ljude. Pročitao je i šarmirao djevojku koja je jučer umrla među krvlju natopljenim ručnicima boje breskve.

Pratio ih je dugom ulicom, ruku u džepovima, šetkajući kao da ide u kupovinu, sa sunčanim naočalama na nosu, koje ovoga blistavog jutra nikome nisu upadale u oči. Stabla su se lagano povijala na proljetnom povjetarcu. Na kraju ulice par ispred njega skrenuo je u široku prometnu ulicu načičkanu uredima. Stakleni prozori

blještali su na sunčevu svjetlu visoko iznad njegove glave dok su prolazili ispred vijećnice u Ealingu.

Sad se Tajnici obratio njezin cimer, ili dečko, ili tko god je bio –glatko obrijan i četvrtaste čeljusti. Kratko mu je odgovorila i nije se nasmiješila.

Žene su tako lijepe, zle, prljave i uskogrudne. Mrzovoljne gadure, sve odreda, očekuju od muškaraca da ih usreće. Tek kad leže pred tobom prazne i mrtve, postaju čiste, zagonetne, čak i divne. Tad su posve tvoje, nemoćne prigovarati, opirati se ili otići, tvoje da s njima učiniš što želiš. Tijelo one druge žene jučer je bilo teško i mlohavo kad je iz njega ispustio krv: njegova igračka u prirodnoj veličini.

Pratio je Tajnicu i njezina dečka kroz šoping-centar Arcadia koji je vrvio ljudima, klizio je za njima kao duh ili božanstvo. Vide li ga uopće ovi ljudi u subotnjoj kupovini ili je nekako preobražen, dvostruko živ, obdaren nevidljivošću?

Stigli su do autobusne postaje. Vrzmao se u blizini, glumeći da zaviruje u indijski restoran, promatra voće naslagano u visoke hrpe ispred ulaza u trgovinu mješovitom robom, kartonske maske princa Williama i Kate Middleton koje su visjele u izlogu novinskog kioska, i gledao njihove odraze u staklu.

Ukrcat će se u autobus broj 83. U džepovima nije imao puno novca, ali previše je uživao gledajući je da bi dopustio da to sad završi. Dok se ukrcavao iza njih, čuo je kako muškarac spominje Wembley Central. Kupio je kartu i pošao za njima na kat.

Par je pronašao dva sjedala u prednjem dijelu autobusa. On se smjestio u blizini, pokraj mrzovoljne žene koju je primorao da pomakne svoje vrećice s namirnicama. Njihovi glasovi povremeno su dopirali do njega kroz žamor drugih putnika. Kad nije govorila, Tajnica je gledala kroz prozor, nenasmiješena. Nije željela ići onamo kamo su išli, u to je bio siguran. Kad je odmaknula pramen kose s očiju, primijetio je da nosi zaručnički prsten. Znači, udat

Robert Galbraith

će se... ili barem misli da hoće. Krišom se nasmijuljio u podignuti okovratnik jakne.

Toplo podnevno sunce razlijevalo se kroz prozore autobusa istočkane prljavštinom. U autobus se ukrcala skupina muškaraca i zauzela okolna sjedala. Nekoliko njih bilo je odjeveno u crveno-crne ragbijaške majice.

Najednom mu se učinilo da je dan izgubio svoj sjaj. Te majice s polumjesecom i zvijezdom budile su njemu mrske asocijacije. Podsjećale su ga na vrijeme kad se nije osjećao kao bog. Nije želio da stare, ružne uspomene zaprljaju i ukaljaju njegov sretan dan, ali ushit ga je brzo napuštao. Ljutit – tinejdžer u skupini navijača opazio je njegov pogled, ali je brzo i preplašeno okrenuo glavu na drugu stranu – ustao je i zaputio se natrag prema stubama.

Neki otac i njegov mali sin čvrsto su se držali za rukohvat uz vrata autobusa. U dubini želuca osjetio je nalet divljeg bijesa: on je trebao imati sina. Odnosno, trebao je još uvijek imati sina. Zamislio je kako pokraj njega stoji dječak, ugleda se na njega, obožava ga kao junaka – ali njegova sina već dugo nije bilo, isključivo i samo zbog muškarca po imenu Cormoran Strike.

Osvetit će se Cormoranu Strikeu. Uništit će mu život.

Sišavši na pločnik, pogledao je prema prozorima autobusa i još jednom opazio Tajničinu zlaćanu glavu. Vidjet će je ponovno za manje od dvadeset četiri sata. Ta pomisao ublažila je nenadani bijes izazvan pogledom na majice Saracena.* Autobus je odštropotao svojim putem, a on se zaputio u suprotnom smjeru, smirujući se u hodu.

Ima divan plan. Nitko ne zna. Nitko ništa ne sumnja. A kod kuće ga u hladnjaku čeka nešto uistinu posebno.

* Saraceni su profesionalna ragbijaška momčad iz Londona, s polumjesecom i zvijezdom na majicama.

A rock through a window never comes with a kiss.*

Blue Öyster Cult, “Madness to the Method”

Robin Ellacott imala je dvadeset šest godina i bila zaručena nešto duže od godine dana. Trebala se udati prije tri mjeseca, ali nenadana smrt njezine buduće svekrve odgodila je obred. U tri mjeseca nakon predviđenog vjenčanja mnogo se toga dogodilo. Pitala se bi li se Matthew i ona bolje slagali da su razmijenili zavjete. Bi li se manje svađali da ispod zaručničkog prstena sa safirom, koji joj je u međuvremenu postao malo preširok, leži zlatni vjenčani prsten?

Probijajući se kroz razrovani Tottenham Court Road u ponedjeljak ujutro, Robin je u mislima ponovno proživjela njihovu jučerašnju svađu. Sjeme je bilo posijano i prije nego što su otišli na ragbijašku utakmicu. Svaki put kad bi se našli sa Sarah Shadlock i njezinim dečkom Tomom, Robin i Matthew naizgled bi se posvadili, što je Robin istaknula u prepirci koja je tinjala još od utakmice i protegnula se do sitnih jutarnjih sati.

– Zaboga, pa Sarah je namjerno izazivala… zar je moguće da ne shvaćaš? Ona se raspitivala o njemu i nije prestajala, nisam ja započela...

* Kamen kroz prozor nikad ne dolazi s poljupcem.

Vječiti radovi na cesti oko postaje Tottenham Court Road ometali su Robin na putu do posla otkad je počela raditi u privatnoj detektivskoj agenciji u Ulici Denmark. Spoticanje o veliki kamen nije joj popravilo raspoloženje; zateturala je nekoliko koraka prije nego što je povratila ravnotežu. Iz duboke provalije na cesti začula se baražna vatra zadivljenih zvižduka i lascivnih komentara muškaraca u fluorescentnim jaknama s kacigama na glavama. Otresajući dugu crvenkastoplavu kosu iz očiju, zajapurena lica, nije se obazirala na njih. Misli su joj se neukrotivo vraćale na Sarah Shadlock i njezina podmukla, uporna pitanja o Robininu šefu.

– Privlačan je na neki čudan način, je l’? Izgleda kao isprebijan, ali meni to nikad nije smetalo. Je li seksi uživo? Krupan je frajer, zar ne?

Robin je opazila kako se Matthewova čeljust steže dok je nastojala odgovoriti hladno i ravnodušno.

– U uredu ste samo vas dvoje? Stvarno? I nitko drugi?

Gadura, pomislila je Robin, čija se uobičajena dobrodušnost nikad nije protezala do Sarah Shadlock. Dobro zna što radi.

– Je li istina da je odlikovan u Afganistanu? Je li? Opa, znači, i ratni je junak?

Robin je dala sve od sebe ne bi li ušutkala Sarino jednostrano divljenje prema Cormoranu Strikeu, ali uzalud: do kraja utakmice, u Matthewovo ponašanje prema zaručnici uvukla se hladnoća. Nezadovoljstvo ga, međutim, nije spriječilo da se sa Sarah šali i smije na povratku iz Vicarage Roada, a Tom, kojeg je Robin držala dosadnim i tupim, samo se smijuckao, posve nesvjestan skrivene mrzovolje.

Gurkana prolaznicima koji su također manevrirali oko rovova na cesti, Robin je prošla ispod sjene Centre Pointa, betonskog monolita nalik na mrežu, i najzad stigla do pločnika na suprotnoj strani ulice, pa se ponovno razbjesnjela sjetivši se što joj je Matthew rekao u ponoć, kad se prepirka ponovno razbuktala.

– Ti jednostavno ne možeš prestati govoriti o njemu, zar ne? Čuo

sam te kad si govorila Sarah...

– Nisam ja ponovno počela govoriti o njemu, ona je, nisi slušao...

Ali Matthew ju je oponašao, generičkim glasom za sve žene, kreštavim i debilnim: – Oh, ima krasnu kosu...

– Zaboga, ne mogu vjerovati da si tako jebeno paranoičan! – dreknula je Robin. – Sarah je lupetala o jebenoj kosi Jacquesa Burgera, ne o Cormoranovoj, a ja sam samo rekla...

– Ne Cormoranovoj – ponovio je onim moronskim kriještanjem.

Kad je skrenula za ugao Ulice Denmark, Robin je bila jednako bijesna kao i prije osam sati kad je izjurila iz spavaće sobe da prenoći na sofi.

Sarah Shadlock, prokleta Sarah Shadlock, koja je studirala s Matthewom i pokušala ga na sve mile i nemile načine preoteti od Robin, djevojke koja je ostala u Yorkshireu... Da je Robin mogla biti sigurna kako više nikad u životu neće vidjeti Sarah, bila bi presretna, ali Sarah će biti na njihovu vjenčanju u srpnju, Sarah će nedvojbeno nastaviti zabadati nos i u njihov brak i možda će se jednog dana pokušati uvući u Robinin ured da upozna Strikea, ako je njezino zanimanje za njega iskreno, a ne samo način da posije razdor između nje i Matthewa.

Nikad je neću upoznati s Cormoranom, nemilosrdno je pomislila Robin približavajući se dostavljaču koji je stajao ispred veže. U jednoj ruci s rukavicom držao je podlogu za pisanje s prikvačenom dostavnicom, a u drugoj dug, četvrtast paket.

– Je li to za Ellacott? – upitala je Robin približivši se dovoljno da je on čuje. Očekivala je pošiljku jednokratnih fotografskih aparata u kartonskom kućištu boje bjelokosti, koji su trebali biti podijeljeni uzvanicima na vjenčanju. Njezino radno vrijeme odnedavna je postalo toliko neredovito da joj se činilo jednostavnijim da joj internetske narudžbe dostave u ured.

Dostavljač je kimnuo i pružio joj dostavnicu na potpis, ne skidajući motorističku kacigu s glave. Robin je potpisala i preuzela dugi paket, mnogo teži nego što je očekivala. Kad ga je stavila pod pazuho, u kutiji kao da se pomaknuo velik predmet.

– Hvala vam – rekla je, ali dostavljač se već udaljio i zajahao motocikl. Dok je otključavala vrata veže, čula je kako se udaljava.

Lupkajući potpeticama, uspela se metalnim stubištem koje je zavijalo oko neispravnog dizala nalik na krletku za ptice. Staklena vrata na kojima se tamno isticao ugravirani natpis C. B. STRIKE, PRIVATNI ISTRAŽITELJ svjetlucala su dok ih je otključavala i otvarala.

Namjerno je došla ranije. Trenutačno su bili pretrpani poslom i željela je riješiti nešto zaostale administracije prije nego što nastavi svakodnevno nadziranje mlade ruske plesačice u krilu. Po zvuku teških koraka iznad glave zaključila je da je Strike još uvijek u svom stanu.

Robin je odložila duguljasti paket, skinula kaput i objesila ga zajedno s torbicom na kuku na vratima, upalila svjetlo, napunila i uključila grijač za vodu pa posegnula za oštrim nožem za pisma na svom stolu. Sjetivši se Matthewova glatkog odbijanja da povjeruje kako se divila kovrčavoj grivi krilnog igrača Jacquesa Burgera, a ne Strikeovoj kratkoj kosi koja je, iskreno rečeno, nalikovala na stidne dlačice, bijesno je zarinula nož u rub paketa, razrezala karton i otvorila kutiju.

Bočno zagurana u kutiju nalazila se odrezana ženska noga, savijenih nožnih prstiju, kako bi cijela stala.

Half-a-hero in a hard-hearted game.*

Blue Öyster Cult, “The Marshall Plan”

Robinin vrisak odbio se o prozore. Odmaknula se od stola zureći u odvratan, bestidan predmet koji je ležao na njemu.

Noga je bila glatka, vitka i blijeda, a Robin ju je okrznula prstom dok je otvarala kutiju i osjetila hladnu, gumenastu teksturu kože.

Upravo je uspjela ugušiti vrisak začepivši usta rukama, kad su se staklena vrata iza njezinih leđa naglo otvorila. Metar i devedeset visok i namršten, Strike je nahrupio u ured u raskopčanoj košulji koja je otkrivala njegova tamna, majmunski dlakava prsa.

– Koji se ku...

Pratio je njezin zgrožen pogled i ugledao nogu. Osjetila je kako se njegovi prsti grubo stežu oko njezine nadlaktice prije nego što ju je izveo na hodnik ispred ureda.

– Kako je stigla?

– Dostavljač – odgovorila je, dopuštajući mu da je povede stubama na kat. – Na motociklu.

– Čekaj ovdje. Nazvat ću policiju.

Kad je zatvorio vrata svoga stana iza njezinih leđa, stajala je kao ukopana i osluškivala njegove korake dok se vraćao na kat ispod. Kiselina joj je nagrnula u grlo. Noga. Upravo je dobila nogu.

* Polujunak u bezdušnoj igri.

Upravo je mirno donijela u ured žensku nogu u kutiji. Čija je to noga? Gdje je ostatak te žene?

Prišla je najbližem stolcu, jeftinom primjerku od podstavljene plastike s metalnim nogama, i sjela, prstiju još uvijek čvrsto pritisnutih o ukočene usne. Paket je, sjetila se, bio naslovljen na nju. Strike je u međuvremenu s mobitelom priljubljenim uz uho stajao uz prozor svog ureda i promatrao Ulicu Denmark, pogledom tražeći dostavljača. Kad se vratio u Robinin ured kako bi pomno promotrio otvoreni paket na stolu, već je bio obavijestio policiju.

– Noga? – ponovio je detektiv inspektor Eric Wardle na drugom kraju linije. – Jebena noga?

– A nije moje veličine – našalio se Strike, kako se ne bi našalio da je Robin bila prisutna. Nogavica njegovih hlača bila je podignuta i otkrivala metalnu šipku koja mu je služila kao desni gležanj. Upravo se odijevao kad je začuo Robinin vrisak. Dok je to govorio, shvatio je da je noga na stolu desna noga, kao i njegov vlastiti izgubljeni ekstremitet, i da je odrezana ispod koljena, točno gdje je i njegova amputirana. Mobitela još uvijek zalijepljena za uho, Strike je pozornije promotrio nogu, a nosnice mu je ispunio neugodan vonj sličan onome nedavno odleđene piletine. Koža je bila glatka, bijela i bez mrlje, ne računa li staru, zelenkastu modricu na nesavršeno obrijanom listu. Kratke oštre dlačice bile su svijetle, a nenalakirani nokti malo prljavi. Prerezana goljenica ljeskala se kao led okružena mesom. Gladak rez: Strike je pomislio da je vjerojatno odrezana sjekirom ili mesarskom sjekiricom. – Rekao si da je ženska?

– Tako izgleda...

Strike je primijetio još nešto. Na listu odrezane potkoljenice nalazio se ožiljak: stari ožiljak, nepovezan s ozljedom koja je nogu odvojila od tijela.

Koliko ga je puta tijekom djetinjstva u Cornwallu podmuklo more uhvatilo na prepad dok mu je stajao okrenut leđima? Oni koji ne poznaju dobro ocean zaboravljaju koliko je masivan, koliko okrutan. Kad se zabije u njih silinom hladnog metala, preneraze se. Strike se cijelog svog profesionalnog života suočavao sa strahom, radio s njime i svladavao ga, ali ugledavši tu staru brazgotinu načas je ostao bez daha od groze, utoliko gore jer je bila neočekivana.

– Čuješ li me? – upitao je Wardle na svom kraju linije.

– Molim?

Strikeov dvaput slomljen nos nalazio se dva centimetra od mjesta gdje je noga bila odrezana. Sjetio se brazgotina na nozi djevojčice koju nikad nije zaboravio... koliko je prošlo otkad ju je zadnji put vidio? Koliko bi sad imala godina?

– Mene si prvog nazvao...? – poticao ga je Wardle.

– Da – odvratio je Strike i natjerao se da se usredotoči. – Radije bih da to budeš ti, a ne netko drugi, ali ako ne možeš...

– Dolazim – rekao je Wardle. – Začas sam kod tebe. Ne mrdaj.

Strike je isključio mobitel i odložio ga, i nadalje zureći u onu nogu. Sad je primijetio da je ispod nje natipkana poruka. Obučen istražiteljskim postupcima u Britanskoj vojsci, Strike je odolio snažnom iskušenju da izvuče poruku i pročita je: ne smije kontaminirati forenzičke dokaze. Zato je samo nesigurno čučnuo kako bi pročitao adresu na otvorenom poklopcu, sad okrenutu naopačke.

Kutija je bila naslovljena na Robin, što mu se nije ni najmanje svidjelo. Njezino je ime bilo točno napisano, natipkano na bijeloj naljepnici s adresom njihova ureda. Naljepnica je bila zalijepljena preko druge. Škiljeći, odlučan ne pomaknuti kutiju čak ni kako bi bolje vidio što piše, zamijetio je da je pošiljatelj kutiju najprije naslovio na “Camerona Strikea” pa je prelijepio drugom naljepnicom s imenom “Robin Ellacott”. Zašto se predomislio?

– Jebote – tiho je rekao Strike.

Nespretno se uspravio, skinuo Robininu torbicu s kuke na vratima, zaključao staklena vrata i vratio se u potkrovlje.

– Policija je krenula – rekao joj je odloživši njezinu torbicu pred nju. – Jesi li za šalicu čaja?

Kimnula je.

– Da ga pojačam brendijem?

– Nemaš brendija – rekla je. Glas joj je bio lagano promukao.

– Zar si ga tražila?

– Naravno da nisam! – odgovorila je, a on se nasmiješio ogorčenosti u njezinu glasu na njegovu sugestiju da mu je možda prekapala po ormarima. – Jednostavno si... nisi od ljudi koji bi u stanu držali brendi u medicinske svrhe.

– Želiš li pivo?

Odmahnula je glavom, nesposobna nasmiješiti se.

Kad je skuhao čaj, sjeo je sa svojom šalicom sučelice Robin. Izgledao je baš kao ono što je bio: krupni bivši boksač koji previše puši i jede previše brze hrane. Imao je guste obrve, spljošten i asimetričan nos i, kad se nije smiješio, stalan izraz mrzovoljne ljutnje na licu. Gusta, kovrčava tamna kosa, još vlažna od tuširanja, podsjetila je Robin na Jacquesa Burgera i Sarah Shadlock. Njezina svađa s Matthewom sad se činila nečim jako davnim. Otkad je ušla u Strikeov stan, samo je jednom nakratko pomislila na njega. Užasavala se reći mu što se dogodilo. Bit će bijesan. Ne odobrava njezin rad za Strikea.

– Jesi li je pogledao? – promrmljala je podižući i spuštajući šalicu kipućeg čaja ne otpivši ni gutljaj. – Jesam.

Nije znala što bi još pitala. Govorili su o odrezanoj nozi. Situacija je bila tako grozna, tako groteskna, da joj je svako pitanje koje joj je palo na pamet zvučalo apsurdno, blesavo. Prepoznaješ li je? Što misliš, zašto su je poslali? I, najvažnije od svega, zašto meni?

– Policija će željeti čuti o dostavljaču – rekao je.

– Znam. Pokušavam se sjetiti svega o njemu.

Oglasilo se zvono u uredu.

– To je sigurno Wardle.

– Wardle? – preplašeno je ponovila.

– On nam je najskloniji murjak kojeg znamo – podsjetio ju je Strike. – Ne mrdaj, dovest ću ga ovamo.

Strike je tijekom prethodne godine uspio omrznuti Londonskoj policiji, za što nije bio isključivi krivac. Pretjerano izvještavanje medija o njegova dva najveća detektivska trijumfa razumljivo je rasrdilo one policajce čija je nastojanja nadmašio. Međutim, Wardle, koji mu je pomogao u prvom od tih slučajeva, okitio se s ponešto slave koja je uslijedila i odnosi između njih dvojice ostali su razmjerno prijateljski. Robin je Wardlea vidjela samo u novinskim člancima o slučaju. U sudnici im se putovi nisu sreli.

Ispostavilo se da je zgodan muškarac guste kestenjaste kose i čokoladnosmeđih očiju, odjeven u kožnu jaknu i traperice. Strike nije znao zabavlja li ga više ili ljuti nehotičan pogled koji je Wardle uputio Robin ušavši u prostoriju – brzo, cik-cak odmjeravanje njezine kose, stasa i lijeve ruke, gdje su mu se oči načas zadržale na zaručničkom prstenu sa safirom i dijamantom.

– Eric Wardle – rekao je tihim glasom i po Strikeovu mišljenju s nepotrebno šarmantnim osmijehom. – A ovo je narednica Ekwensi.

S njim je došla i mršava istražiteljica, crnkinja sa strogom punđom. Kratko se nasmiješila Robin i ova je shvatila koliku joj utjehu pruža prisutnost druge žene. Narednica Ekwensi tad je preletjela pogledom po Strikeovoj veličanoj garsonijeri.

– Gdje je taj paket? – upitala je.

– Dolje – odgovorio je Strike izvlačeći iz džepa ključeve ureda. – Pokazat ću vam. Wardle, kako ti je žena? – dometnuo je prije nego što je s narednicom Ekwensi izašao iz stana.

Robert Galbraith

– Što se to tebe tiče? – odvratio je policajac, ali na Robinino olakšanje, kad je sjeo sučelice njoj i otvorio notes, odustao je od svog, po Robininu mišljenju, pomalo odvjetničkoga garda.

– Stajao je ispred veže kad sam došla ulicom – objasnila je Robin kad ju je Wardle upitao kako je noga stigla. – Mislila sam da je dostavljač. Bio je odjeven u crnu kožu – crne hlače i jakna s plavim prugama na ramenima. Na glavi je imao crnu kacigu, sa spuštenim vizirom zatamnjena stakla. Sigurno je bio visok najmanje metar i osamdeset pet. Petnaestak centimetara viši od mene, čak i bez kacige.

– Građa? – upitao je Wardle koji je zapisivao u svoj notes.

– Prilično krupan, rekla bih, ali vjerojatno je zbog motorističke jakne djelovao malo krupnije.

Robinin pogled nehotice je skrenuo prema Strikeu kad je ponovno ušao u prostoriju. – Hoću reći, nije bio tako...

– Tako debeo gad kao tvoj šef? – predložio je Strike, koji ju je čuo, a Wardle se tiho nasmijao, uvijek spreman spustiti Strikeu i uživati u tuđim spustovima.

– I imao je rukavice – nastavila je Robin koja se nije osmjehnula. – Crne, kožne motorističke rukavice.

– Naravno da je imao rukavice – rekao je Wardle zapisujući. –Sjećate li se čega o motociklu?

– Crveno-crna Honda – odgovorila je Robin. – Primijetila sam logo, onaj znak s krilima… 750 kubičnih centimetara, rekla bih. Prilično velik.

Wardle je izgledao iznenađeno i zadivljeno istodobno.

– Robin je zaljubljenica u automobile – objasnio je Strike. – Vozi kao Fernando Alonso.

Robin je željela da Strike prestane biti vedar i neozbiljan. Dolje leži ženska noga. Gdje je ostatak te žene? Ne smije se rasplakati. Poželjela je da se bolje naspavala. Prokleta sofa... u posljednje vrijeme na njoj je provela previše noći...

– I natjerao vas je da potpišete za pošiljku? – upitao je Wardle.

– Ne bih rekla da me je “natjerao”. Ispružio je papir i ja sam automatski potpisala.

– Što je bilo na tom papiru?

– Izgledalo je kao dostavnica ili...

Zatvorila je oči pokušavajući se sjetiti. Sad kad malo razmisli, obrazac jest izgledao amaterski, kao da ga je netko sastavio na laptopu. To je i rekla.

– Jeste li očekivali kakvu pošiljku? – upitao je Wardle.

Robin je objasnila o jednokratnim fotoaparatima za vjenčanje.

– Što je učinio kad ste preuzeli paket?

– Sjeo je na motocikl i otišao. Odvezao se prema Charing Crossu.

Netko je pokucao na vrata stana i narednica Ekwensi pojavila se s porukom koju je Strike zamijetio ispod noge, a koja je sad bila zaštićena vrećicom za pohranu dokaza.

– Stigli su forenzičari – rekla je Wardleu. – Ova je poruka bila u paketu. Bilo bi dobro da provjerimo znači li što gospođici Ellacott.

Wardle je uzeo prozirnu plastičnu vrećicu i promotrio poruku mršteći se.

– Bedastoća – rekao je pa glasno pročitao: – Žetva udova, ruku, nogu, vratova...

– Što se okreću kao labudovi – prekinuo ga je Strike koji je stajao naslonjen na štednjak i predaleko da bi pročitao poruku – kao da žele uzdahnuti ili se pomoliti.

Ostalo troje netremice ga je promatralo.

– To su stihovi jedne pjesme – rekao je. Robin se nije svidio izraz na njegovu licu. Vidjela je da mu te riječi nešto znače, nešto loše. Naizgled s naporom, pojasnio je: – Zadnji stih pjesme “Mistress of the Salmon Salt”, odnosno “Gospodarica lososove soli” skupine Blue Öyster Cult.

Narednica Ekwensi izvila je fino iscrtane obrve.

– Tko su oni?

– Poznati rock-bend iz sedamdesetih.

– Vidim da dobro poznaješ njihove stvari – zamijetio je Wardle.

– Znam tu pjesmu.

– Misliš li da znaš i onoga tko ju je poslao?

Strike je oklijevao. Dok ga je ostalo troje promatralo, glavom mu je brzo proletjelo smušeno mnoštvo slika i sjećanja. Začuo je tih glas: Željela je umrijeti. Bila je djevojka živo vapno. Mršava noga dvanaestogodišnje djevojčice, izbrazdana srebrnastim brazgotinama. Dva sitna, tamna, lasičja oka, stisnuta od gnušanja. Tetovaža žute ruže.

A onda – zaostajući za drugim sjećanjima, iako bi nekom drugom možda bila prva pomisao – u vidokrugu njegovih misli zadihano se pojavila i optužnica u kojoj se spominjao penis odrezan s jednog leša i poslan policijskom doušniku.

– Znaš li tko je to poslao? – ponovio je Wardle.

– Možda – odgovorio je Strike. Pogledao je Robin i narednicu Ekwensi. – O tome bih radije nasamo. Jesi li završio s Robin?

– Trebat će nam vaše ime, adresa i tako dalje – rekao je Wardle. – Vanessa, hoćeš li ti uzeti podatke?

Narednica Ekwensi prišla je sa svojim notesom. Koraci dvojice muškaraca nestali su iz dometa sluha. Iako nije željela ponovno vidjeti onu odrezanu nogu, Robin je kosnulo što je nisu poveli. Njezino je ime bilo na onoj kutiji.

Sablasni paket još uvijek je ležao na stolu u uredu. Narednica Ekwensi uvela je još dvojicu Wardleovih kolega: jedan je fotografirao, drugi razgovarao mobitelom kad su njihov nadređeni i privatni detektiv prošli pokraj njih. Obojica su znatiželjno pogledali Strikea, koji je tijekom vremena u kojem je uspio omrznuti mnogim Wardleovim kolegama stekao određenu slavu.

Strike je zatvorio vrata svog ureda pa su Wardle i on sjeli sučelice jedan drugome za radni stol. Wardle je okrenuo novi list u notesu.

Robert Galbraith

“Career of Evil”, stihovi Patti Smith. Glazba Patti Smith i Albert Bouchard © 1974., upotrijebljeno uz dopuštenje Sony/ATV Tunes LLC, London W1F 9LD; “This Ain’t The Summer of Love” (str. 9, 77, 345), stihovi i glazba Albert Bouchard, Murray Krugman i Donald Waller © 1975., upotrijebljeno uz dopuštenje Sony/ATV Music Publishing (UK) Ltd, Sony/ATV Tunes LLC, London W1F 9LD and Peermusic (UK); “Madness to the Method” (str. 13, 221, 440), stihovi i glazba D Trismen i Donald Roeser © 1985., upotrijebljeno uz dopuštenje Sony/ ATV Music Publishing (UK) Ltd, Sony/ATV Tunes LLC, London W1F 9LD; “The Marshall Plan” (str. 17), stihovi i glazba Albert Bouchard, Joseph Bouchard, Eric Bloom, Allen Lanier i Donald Roeser © 1980., upotrijebljeno uz dopuštenje Sony/ATV Music Publishing (UK) Ltd, Sony/ATV Tunes LLC, London W1F 9LD; “Mistress of The Salmon Salt (Quicklime Girl)” (str. 23, 74), stihovi i glazba Albert Bouchard i Samuel Pearlman © 1973., upotrijebljeno uz dopuštenje Sony/ATV Tunes LLC, London W1F 9LD; “Astronomy” (str. 26), stihovi i glazba Albert Bouchard, Joseph Bouchard i Samuel Pearlman © 1974., upotrijebljeno uz dopuštenje Sony/ATV Music Publishing (UK) Ltd, Sony/ATV Tunes LLC, London W1F 9LD;

Robin Ellacott zgrozit će se kad u tajanstvenom paketu naslovljenom na svoje ime pronađe odrezanu žensku nogu.

Njezin šef, privatni detektiv Cormoran Strike, manje je iznenađen, ali nimalo manje uznemiren. Četvoricu ljudi iz svoje prošlosti drži mogućim krivcima –i zna da je svaki od njih neopisivo okrutan.

Dok se policija usredotočava na jednog sumnjivca za kojeg je Strike sve sigurniji da nije počinitelj zločina, Robin i on uzimaju stvari u svoje ruke i istražuju mračan i izopačen svijet ostale trojice muškaraca. Ali kad se dogode nova strašna djela, vrijeme im počne odmicati...

Vraški pametna zagonetka s neočekivanim obratima na svakom uglu, Karijera zla ujedno je napeta priča o muškarcu i ženi na raskršću u privatnom i profesionalnom životu. Ovu knjigu nećete moći pustiti iz ruke.

“Strike i Robin intrigantni su kao i uvijek”

new york times

“Obožavatelji neustrašivog istražiteljskog para ostat će šokirani... napeto i uzbudljivo kao i uvijek”

www.mozaik-knjiga.hr

99,00 kn

ISBN 978-953-14-1990-1

Cover design & Photography: Nico Taylor

KARIJERA ZLA - Robert Galbraith

karijera ZL a

Robert Galbraith KARIJERA ZLA

Robert Galbraith Karijera zla

S engleskog prevela MIRNA ČUBRANIĆ