CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001063698.
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Sa slovenskoga prevela JAGNA POGAČNIK
UPOZORENJE:
Ova knjiga ne zamjenjuje stručnu pomoć.
Promijenimo očekivanja i pričekajmo promjene.
Aljoša
OČEKIVANJA
DJELOVANJE
SADRŽAJ
BODRENJE 143
ZAHVALNOST
OPTIMIZAM
KOMPLEKSI
Pregorjelost nije samo individualni problem, nego sustavna epidemija kojoj kao gljivama kiša odgovaraju današnje vrijednosti kao što su krajnji individualizam, izokrenuto shvaćanje sebe, društva, države i vrijednosti suvremenog života.
Uživotu nije uvijek sve ovisno o nama, ali naša je sreća ovisna o tome kako ćemo doživljavati život. Zato nije važno
što ćemo sve u životu ostaviti iza sebe, nego što će život pustiti u nas. Hoće li to biti nezadovoljstvo ili veselje? Praznina ili ispunjenost?
Ako želimo postići željeno i ostvariti talent, moramo spoznati i neželjeno. To je tako. Blagodati čaše vode cijenimo tek kad nam se usta osuše od žeđi. Kako život može biti dobar, spoznajemo tek kad se strmoglavimo s kula u oblacima i spremni smo ustati i pregaziti na stotine kilometara blata. Tek kad se zasitimo vlastitog sitničarenja, gunđanja i neprestanih prigovora, možemo osjetiti pravo zadovoljstvo u tome kad kažemo „sad je dosta“ i počnemo stvari mijenjati nabolje.
Našem dobrom raspoloženju neprestano prijete mnogobrojne zamke. Među najopasnijima su očekivanja. Prepredeno nametnuta (vjerujte, kao stručnjak za marketing, to dobro znam) i blještavo zavijena u medijski celofan očekivanja svijeta, društva i drugih važnih ljudi, tjeraju nas na borbu za sreću.
Borba i sreća nisu spojivi. Kako sam nakon iskustva s pregorjelošću shvatio, recept sreće skriva se u tome da najprije odustanemo do neostvarivih očekivanja svijeta koji od nas očekuje neprestanu ushićenost. Recept za sreću krije se u sintagmi „biti dobro“. Kad sam na vrhuncu svojih uspjeha shvatio da se guram,
žrtvujem i dokazujem zbog pogrešnih razloga te potom pregorio, u središtu moga truda bilo je postati, biti i ostati dobro.
Želim, dakle, da vas moja priča ohrabri na suočavanje s nametnutim očekivanjima, sa samim sobom, svojim obrascima i pogrešnim pretpostavkama o životu koji nepotrebno otežavamo. Kad smo to spremni ili prisiljeni učiniti (spremnost je uz prisilu obično puno veća), brzo ćemo utvrditi da je „biti dobro“ samo nekoliko koraka dalje.
Ova je knjiga, dakle, za sve koje stega suvremenog života sili na život u petoj brzini. Ili na prazan hod. Namijenjena je svima koji se trude učinkovito uravnotežiti dužnosti i radosti, brige i sreću, iscrpljenost i ispunjenost. Možda se recept skriva baš u riječi ravnoteža – ponekad nam za nešto treba biti „ravno“, a ako nije bit će nam samo teže.
Ovaj tekst shvatite kao moju javnu meditaciju, ne kao soljenje pameti. Neka vam bude preporuka, a ne uputa. Ne zapovijed, nego pripovijest u kojoj svaki dan možete pronaći nešto za razmišljanje i utjehu.
Zašto sam pregorio i za to postao zahvalan
ini se da pregorjelost i kronično loše raspoloženje postaju moderni. Odjednom svi pregorijevamo, izgaramo i pretvaramo se u prah, kao da se radi o nekom popularnom trendu. Već i drevne istine, vjerojatno stvorene prije svega za kroćenje naših domišljatosti, a ne toliko kao opomenu na brzi prolazak vremena, slikovito upozoravaju na to. Prah si i u prah ćeš se pretvoriti. Iako nas trenutno privlače pogrešni ciljevi i u gravitacijskom smo polju štetnih obrazaca i uvjerenja, od kojih (još) ne možemo pobjeći, ne trebamo prebrzo promijeniti agregatno stanje svoga tijela i duha te kao meteori eksplodirati u atmosferi. Život je, naime, previše lijep da bismo se samo tako predali.
„Ako se ne umoriš, nećeš uspjeti.“ Zabluda. Krajem 2015. godine sam kao vrlo uspješan kreativni direktor jedne od najuspješnijih i najvećih marketinških tvrtki u Sloveniji, do ušiju zaljubljen u čudesnu ženu i krasno dvogodišnje dijete, počeo osjećati tjeskobu i nemir. Kao da su se plima i oseka duše njihale u sve izrazitijim intervalima i ljutito me pljuskale po sve zabrinutijem licu. Beskonačne odgovornosti na poslu, ženin posao kazališne glumice koji godišnje zahtijeva i do dvjesto pedeset večeri u kazalištu (ili odsutnosti od obitelji, kako sam si gunđavo prevodio), malo dijete i sva moja očekivanja da ću na svim spomenutim područjima i dalje blistati, moju su dušu pretvorili u ekspres-lonac u kojem je silovito ključalo.
Kad tijelo uloži veto
Dok u svojoj glavi sebi i drugima dajemo isprike, kujemo razloge kad želimo neodgodivo ponovo odgoditi za sutra ili pokušavamo ono što je jednostavno za izgovoriti po tisućiti put utišati, onda naša neuvažavana duša progovori kroz tijelo. Moje prvo takvo „upozoravajuće brbljanje“ bila je dvotjedna serija migrena krajem 2015. godine. Od migrena patim još od puberteta, ali sam ih obično dobivao otprilike tri puta godišnje. (Najvjerojatnije svaki put kad sam si dopustio opuštanje, ha-ha). Ovaj je put moj mentalni instrumentarij, koji je uspješno djelovao u uvjerenju da sam nepobjedivi supermen, ipak morao popustiti. I to svaki put kad sam ustao iz kreveta. „Aha, migrena. Dobro. Odležat ću je i sve nadoknaditi navečer.“ Ali planovi moga uma nisu se ostvarili. Tijelo je u nepouzdanoj arbitraži tražilo svoje. Kad je navečer Iva otišla na posao, migrena se ponovila. „Okej, sa Sofijom ću već nekako, samo da izdržim dok ne zaspi.“ I kad me ujutro na mobitelu dočekalo mnoštvo poruka s posla, koje su sve započinjale s Aljoša, molim te, hitno pogledaj..., svoje mi je poručilo i tijelo. Reklo je: migrena. Zato sam nazvao osobnu liječnicu koja me poslala na razne pretrage. Svi su nalazi bili u redu, zato me na moje čuđenje pitala jesam li slomljen. Neuništivom supermenu to pitanje činilo se ludo smiješnim, zato sam odgovorio da nisam. Zaključila je da sam ozbiljno iscrpljen, a ne pregorio, i da uzmem dva tjedna odmora.
Dopust ili dopustiti si istinu?
Odahnuo sam i odlučio božićno-novogodišnje praznike provesti na miru. Tog sam popodneva i prvi put proguglao o pregorjelosti. Čitao sam o razlikama između tjelesne iscrpljenosti i pregorjelosti, pri čemu se potonja temelji na nekim obrascima ponašanja i crtama osobnosti koje zahtijevaju predanu obra-
du, a ne samo povremene odmore. Domišljati supermen u meni je utvrdio da ja, koji sam nakon svega tog životnog divljanja samo iscrpljen, uopće ne mogu pregorjeti. Sjećam se kakvo sam olakšanje osjetio i kako je, najvjerojatnije radoholičar u meni, odahnuo. Supermen se dičio i pogledavao u svježe uglancanom ogledalu, iako su lice domaćina krasili herpes preko pola usne i podočnjaci kojima si dok hodaš mogao laštiti cipele.
Nakon praznika sam si, bez promišljanja i dublje refleksije naprtio dvostruko breme i opet „palio“ do daske (s manjim „kozmetičkim“ popravcima, kao što su svjesno isključivanje poslovne elektroničke pošte nakon pet popodne i izbjegavanje ispijanja kave). Očuvanim mrvicama energije isprva sam stvorio iznimnu reklamu o požrtvovnosti, opraštanju i nadljudskom ustrajanju za postizanje ciljeva, potom sam ekipu doveo do pobjede na velikom kreativnom natječaju, slijedile su još dvije veličanstvene priče o tome kako treba znati pozdraviti život i u njemu uživati. (Duša mi je očito željela nešto prišapnuti kroz posao, ali iako sam u reklamnom bloku drugima solio pamet i zabavljao ih, sam to nisam znao poštovati.) Četvrti put zaredom pobijedili smo na slovenskom festivalu reklame, ponovo sam bio proglašen kreativnim direktorom godine i bio uvršten među najbolje kreativne direktore u regiji Adriatic (što je moderan naziv za države bivše Jugoslavije.)
Samorazumljivost i rutiniranost uspjeha, uz to kako smo ih automatski u agenciji očekivali, bili su tada, nakon skoro dvadesetogodišnje karijere, već dugo lišeni pozitivne motiviranosti, pravog veselja i zahvalnosti, što mogu tako uspješno stvarati i tako snažno pridonositi slovenskom marketinškom okruženju.
Između Scile i Haribde Unatoč uspjesima, plima i oseka tjeskobe i nemira ponovo su se gurale među sve oštrije hridi moga raspoloženja. Uz vođenje
kreativnog odjela i usklađivanje potreba naručitelja, očekivanja vodstva i zaposlenih, puno mi je energije odlazilo i na pisanje diplomskog (iako sam tada već osam godina bio predavač na fakultetu, imao sam zbog stručnih postignuća povlasticu to raditi bez diplome) i priprema za vjenčanje koje je bilo svijetla točka te godine. Kad bih se na bračnom putovanju, koje je bilo istodobno moj jedini ljetni odmor, navečer konačno zavukao u ležaljku i tijekom dugačkog izdisaja osvrnuo po spokojnom zvjezdanom nebu, dobio sam poruku suradnice: „Ispričavam se što ti smetam na odmoru, ali naručitelj je odbio sve prijedloge i ne znam što da radim.“
Tako sam uz pjenasto jahanje valova na obližnjoj obali osjetio kako me preplavljuju rušilački valovi tjeskobe. U bijesu što ljudi nemaju više nimalo poštovanja prema slobodnom vremenu i ne mogu preuzeti odgovornost, počeo sam smišljati ideje za naručiteljevu kampanju. Kad sam o svemu tome, prvi put vrlo osobno, pisao u kolumni Za koga rinta isisano kljuse, pisala mi je jedna terapeutkinja i upozorila me na obrasce koji bi me mogli dovesti do pregorjelosti, predloživši da joj se javim. (Neuništivi supermen u meni se na taj prijedlog, naravno, oholo okrenuo na drugu stranu i počeo grohotom smijati.) Ljubazno i prije svega samosvjesno sam joj zahvalio i potvrdio joj da sam dobro. (Ipak sam proguglao razliku između pregorjelosti i iscrpljenosti, zar ne?)
I vaša nagrada je... pregorjelost Ali pod svim tim slojevima adrenalina i zarobljenosti u silovitu životnu centrifugu nisam bio posve „okej“. Stanje se do kraja godine u toj dinamici uspjeha i pratećeg neraspoloženja i iscrpljenosti samo pogoršavalo. Diplomirao sam s odličnim uspjehom, na festivalu WMF naša je agencija postala najbolja u regiji
i još prije novogodišnje agencijske zabave pobijedili smo na trima novim natječajima. Bilo je još uspjeha, priznanja i nagrada, naravno praćenih novim očekivanjima, strahovima i tjeskobom.
Uvjeren da je život takav, u ponavljanju obrazaca poslušno sam pregorijevao i početkom 2017. godine pregorio.
„Hej, kako znaš da si pregorio?“
Ljudi me često pitaju kako znaš da si pregorio. Sigurno se ne radi o tri noći lošijeg spavanja ili anksioznosti kao što je trema prije ispita ili završni nastup u nižoj glazbenoj školi. Vjerujte mi – vrlo dobro znaš kad pregoriš. Osim gubitka bližnjega, to je vjerojatno najgori osjećaj u životu. Čini se kao da si izgubio sebe. U tom slučaju ne možeš baš reći da si izgubio „voljenog“, jer si se, ako si pregorio, sigurno premalo volio ili si previše volio samo neke svoje aspekte i zanemarivao druge koji su puno važniji za dobar život.
I supermen ponekad podlegne kriptonitu
Ali za sve u životu trebamo znati biti zahvalni, čak i za loša iskustva. Ona su samo kušnje i donose spoznaje da moramo uvesti kvalitetne promjene u život. Promjene koje će biti dugotrajne, naporne, mučne, dosadne, zločeste, bolne i peckave, ali ujedno i zabavne, korisne i nevjerojatno ispunjujuće. (Umirovljeni supermen u meni, nećete vjerovati, sada kima glavom.)
Zato se nadam da ste i vi spremni za njih.
Pregorjelost može biti ponovno rođenje
Zbog iskustva pregorjelosti neizbježno shvaćam na dvjema razinama: osobnoj i kolektivnoj. Iz osobnoga gledišta, to je višegodišnja zadaća koja, ako je pogledamo u pravom svjetlu, može biti izniman korak prema napretku i savršenijem životu. Pre-
gorjelost s pravim postotkom povjerenja u sebe je, tako reći, ponovno rođenje. Ako se odlučimo da postane naš životni stil, možemo se uhvatiti u trajnu zamku. Zato je u tom stanju uvijek dobro najprije razgovarati sa stručnjacima i pogledati je iz raznih kutova. Potom sami možemo odlučiti hoćemo li u tome biti prestrašeni i tvrdoglavi i ustrajati ili ćemo se hrabro upustiti na put spoznaje, promjene i potom uživanja u drukčijem sebi.
Kolo se vrti, obrazac se ponavlja
U stezi tehnologija koje nas osvajaju, nekontroliranih smjerova napretka i neizmjernih očekivanja suvremenog kapitalizma stvaramo sve veći kaos raspoloženja. Osim više milijuna radnih dana koje u samo jednoj godini zbog pregorjelosti gubi svjetsko gospodarstvo, zdravstvena osiguranja tome namijene još 700 milijardi eura za oporavak zaposlenika. Ako to usporedimo sa 600 milijardi eura koje gospodarstvo godišnje namijeni reklamiranju i drugim marketinškim djelatnostima, onda je jasno da je sustav u priličnom neredu. Kako će zaposleni biti istodobno i dobri potrošači, ako nas poslovi i društveni odnosi očito toliko iscrpljuju da smo u želji za kvalitetnim životom često posve onesposobljeni? Kako će ljudi istodobno biti i odlučni građani i odgovorni glasači?
Pregorjelost nije samo individualni problem, nego sustavna epidemija kojoj kao gljivama kiša odgovaraju današnje vrijednosti kao što su krajnji individualizam, izokrenuto shvaćanje sebe, društva, države i vrijednosti suvremenog života.
BITI DOBRO
Osjećat ćemo se dobro samo ako naše
želje i ciljevi budu u ravnoteži s našim vrijednostima, ako naše zanimanje bude u skladu s našim sposobnostima i ako ljubav koju dajemo bude približno uravnotežena s onom koju primamo.
Nešto je gotovo dosadno, ako ne i uvredljivo, u tome što danas na pitanje „kako si“ odgovaramo samo „dobro“.
Kao da smo se drznuli osramotiti ovo doba uzbudljivosti. Ono od nas – ako se želimo osjećati zapaženo i prihvaćeno – zahtijeva samo natprosječna raspoloženja, neprestano ekstatično čuđenje i ništa manje od toga da smo fenomenalni.
Kao da još nismo naučili da svijet ne podnosi prosječnost, mlakost i neizražajnost, s dobro riskiramo da nas previde kao najdosadnije biće na svijetu. A ipak bi biti „dobro“ moralo biti u središtu truda svakoga od nas.
Ako si stalno „ludo“, to je prilično ludo
Na to sam počeo obraćati pozornost kad mi je kći na pitanje o tome kako je bilo u vrtiću svakog dana odgovarala: „Dobro.“
Isprva sam se pitao zašto joj nije „super“ ili „ludo“. Osim toga što sam želio da joj bude fantastično, zapravo sam spoznao da sam imao nemoguća očekivanja koja bi trebala ispuniti svakoga dana. I baš je to nezdrava opsjednutost današnjeg vremena – od drugih i od sebe zahtijevamo da u životu samo ludo uživamo jer se inače čini da je sve pogrešno. A nije – sve je dobro.
Svi smo u redu „Biti u redu“ je biti u idealnom odnosu sa sobom i svijetom. Red, naime, postižemo samo pravilnim i umjerenim odnosi-
ma. Zlatni je rez jednostavnije uhvatiti u slikarstvu i matematici nego u svakodnevnom životu. Zato moramo biti sam svoj policajac koji rješava gužvu na raskrižju kad je semafor pokvaren. Kad osjetimo da stvari nisu u redu, bez razmišljanja odvezimo se u središte problema, nabrijmo motor i počnimo usmjeravati promet. Ili barem mahati rukama. Nešto će se već dogoditi. Posebno nakon ovih pet uvida:
1. Do reda kroz nered. Za red i napredak prvo moramo prepoznati (i priznati si) svoju kaotičnost, nazadovanje i zarobljenost. Kad potom počnemo uređivati zakutke, ormare i ladice svoje duše, naletjet ćemo na mnogo toga neugodnog, zaboravljenog i potisnutog. Taj je nered za mnoge zastrašujući, ljude odbija od rada na sebi i vraća ih natrag u naručje „znanih bolesti“. Ali budimo jači od svojih strahova.
2. Uživajmo u uređivanju, ne samo u redu. Užitak reda i uređenosti ima ograničen rok trajanja. Kad spremimo stan, znamo da će uskoro opet biti neuredan i da ćemo ga opet morati spremiti. Jednako je s nama. Pospremati po sebi treba sve vrijeme i za to „čišćenje“ teško možemo unajmiti nekoga drugog.
I terapeuti su u najboljem slučaju (i ne baš u odgovarajućoj usporedbi) kao Mr Wolf, lik Harveyja Keitela u filmu Pakleni šund koji samo usmjeravanjem i preciznim stručnim uputama pomaže pospremiti mafijaško razaranje i nečistoću koju su uzrokovali lakomisleni likovi Johna Travolte i Samuela L. Jacksona, što ih je skoro stajalo slobode.
3. Humor i druženje. O svemu što je na svijetu loše ili što nam se ne sviđa, moramo se naučiti barem toliko našaliti koliko nam koristi za dobro raspoloženje. Ako se zbog umora po-
nekad želimo pokriti preko glave, ako nam nekada strah lomi kosti (pazimo da nam ova knjiga, ako tijekom čitanja zadrijemamo, zbog opsežnosti ne slomi nos), nikako ne očajavajmo i prije svega nemojmo izgubiti smisao za humor. Što je ljepše od smijeha u društvu prijatelja? Druženje je gotovo u cjelini opasno preseljeno na društvene mreže. A kako su ljudi nevjerojatno društvena bića, to je približno kao da se Lionel Messi uz svoje predispozicije odluči za karijeru u računalnim igrama. Ukratko, prisutnost i prisnost ljudi koji razgovaraju oko sebe teško možemo nadomjestiti vibriranjem obavijesti. Iako nam one tvrde da smo ludo fenomenalni. Budimo radije samo u redu.
4. Shvatimo širu sliku. Važno je pitati se o tome zašto se ponašamo kako se ponašamo i razumjeti kako djeluju naš ustroj i svijet. Zbog iscrpljenosti i pregorjelosti sve češće dopuštamo da nas zastupaju neodgovarajući ljudi. Ne mijenjamo dovoljno poslovnih praksi koje iscrpljuju i zato prazninu koju osjećamo kad bez stvarne energije za obitelj ili partnera dođemo kući nadopunjavamo nadomjescima.
5. Progovorimo. O pitanjima raspoloženja i duševnog zdravlja nastalo je puno mitova, nerazumijevanja, strahova, interpretacija i zabluda, zato je vrijedno dijeliti svako iskustvo koje pomaže osvijetliti put razumijevanju i kvalitetnom upravljanju našim raspoloženjem.
U tome nismo sami, iako do cilja moramo doći sami
Biti dobro individualni je i zajednički izazov. Izazov s kojim se, kako vidimo, susreće i više ili manje uspješno bore milijuni ljudi. Zato je za naše raspoloženje korisno ako razumijemo da u trudu da budemo dobro nismo sami. No, na kraju moramo na cilj
svejedno doći sami. Nitko to ne može učiniti umjesto nas. Čak i ako to ne znam kako želi. Brojni mogu „navijati“ za nas, mogu nas bodriti, mogu biti na našoj strani, ali ciljnu crtu možemo prijeći samo na vlastitim nogama. Zato se i kaže da je netko uz nas, a ne da trči umjesto nas. Zamislite da ste odlučili pretrčati maraton, a onda 41 km umjesto vas odradi netko drugi, a zadnji kilometar za savršen, baš preznojeni selfie na ciljnoj crti prijeđete sami? Kakav bi bio osjećaj kad biste došli do cilja? Najvjerojatnije ne ispunjavajući jer biste znali da ste varali. I prevarili prije svega sami sebe. Nakon pregorjelosti, samozavaravanje više nije moguće.
Bez bezglavih sprintova
Zato se treba odlučiti za predanu i promišljenu utrku na duge staze, a ne za seriju povremenih i bezglavih sprintova. Budimo svjesni da možemo puno više nego što trenutačno sebi dopuštamo vjerovati. Vjerujmo da je ta kušnja točno ono što smo trebali i točno ono za što smo bili stvoreni – pobjeđivanje prepreka na putu do ispunjenog života.
Za potonje moramo združiti snage našega uma, duše i tijela. Pri optimalnom funkcioniranju tijela surađuju milijarde stanica.
I za kolektivno dobro raspoloženje morali bi se potruditi svi pojedinci. U činjenici da naše dobro raspoloženje utječe na druge i da je istodobno posljedica dobrog raspoloženja ljudi oko nas, neposredna je odgovornost svakog od nas za poboljšanje raspoloženja civilizacije.
Svaki put kad budemo ponosno prešli ciljnu crtu, koju smo na terenu osobnog truda zacrtali za taj dan, čestitajmo si, potapšajmo se po ramenu i budimo oduševljeni jer time što radimo na sebi poboljšavamo i svoju širu okolicu.
Po punoću ili savršenost?
Nakon pregorjelosti moj modus operandi najbolje određuje izvedenica poznate Voltaireove misli: Ne dopusti da savršeno bude neprijatelj dovoljno dobroga. Ali problem je u tome što sam za barem djelomično prihvaćanje takvoga jednostavnog načela trebao skoro četrdeset godina i priličan životni šamar. Otkako sam svjestan, ponašao sam se prije svega u skladu s dijametralno suprotnim „ne dopusti da ne bude savršeno“.
Neprestano ponašanje po takvom pravilu nije baš najbolje ishodište za unutarnji mir, red, ravnotežu, spokoj i slično, što imamo kao samopoticaj zapisano na čuvaru zaslona pametnog telefona ili tetovirano na zapešću. Takav trud oko savršenosti, naravno, savršeno je ishodište za samognjavažu, opsjednutost sitnicama, pretjerivanje s poslom i preuzimanje prevelike odgovornosti, što vodi do iscrpljenosti, pregorjelosti i nezadovoljstva.
Kad se dosljedno trudimo samo oko savršenosti, to činimo na račun savršenosti svoga života. Perfekcionizam najvjerojatnije proizlazi iz latinske riječi perfectus. A ona znači samo postignuto, napravljeno, izvršeno. Ne sadržava superlative. Njih smo kroz povijest idealiziranja vlastite opsjednutosti sitnicama utkali sami. U čežnji za savršenošću, tako, zaboravljamo na punoću trenutaka koje svakim divljanjem i sitničarenjem otrgnemo iz svoga života.
Jesu li drugi na prvome mjestu?
Odgovorni, požrtvovni i sposobni ljudi često upadaju u obrazac djelovanja u kojem druge uvijek stavljaju na prvo mjesto. Dobro zvuči taj paradoks, zar ne? Na prvome mjestu su drugi... Ponovite to u sebi i utvrdite vrijedi li to i za vas. Takav obrazac, naime, djeluje vrlo podmuklo jer ga na radarima samoočuvanja ne prepoznajemo baš brzo. Dok jurimo kroz
život, potkovani uspjesima i odgovornostima (dok, dakle, jašemo na adrenalinu), čini nam se da smo neprestano na prvome mjestu i da se iza nas s razlogom nemilice puši. Nismo svjesni da nakon neke točke – da se opet izrazim prigodnom usporedbom – taj maraton trčimo u sprintu.
Ritam tog maratona propisuje moram. Moram, moram, moram. Mogu jer moram... I meni se činilo da su moja očekivanja da moram uvijek biti prvi, pobjednik, omiljen, najbolji i simpatičan, normalna i smislena. Vjerovao sam da ako su začeta i njegovana u zavjetrini zdrave ambicioznosti i neumornog truda koji se u našoj obitelji predavao kao štafeta, u njih ne treba sumnjati ni posebno ih preispitivati.
Moji su roditelji život posvetili ugostiteljstvu. Otkako pamtim, od dvanaest do šesnaest sati na dan stvarali su svoju viziju i ispunjavali svoje ciljeve u toj zahtjevnoj djelatnosti. I sve troje djece moralo je vikendima puno raditi i pomagati, što se u kasnijem životu pokazalo jako dobrim ishodištem. Već u ranim godinama bili smo u stanju pripravnosti i perifernim vidom neprestano smo promatrali kućni telefon – kad će zazvoniti, a očev telegrafski svi odmah raditi značiti da će biti najbolje da omiljenu televizijsku emisiju snimimo na videokasetu.
Zbog tih sam odgojnih obrazaca, bez promišljanja ili – još bolje – nesvjestan o čemu se uopće radi, i dalje požrtvovno radio. I pobjeđivao... Najčešće nagrađivani student marketinga, najmlađi kreativni direktor u Sloveniji, više puta zaredom kreativni direktor godine u pobjedničkoj reklamnoj agenciji, najčitaniji kolumnist, najbolje ocijenjeni predavač na faksu i festivalima... I onda sam si zadao biti najbolji otac, partner i muž. (Svaki put kad sam bočno parkirao, htio sam biti i u tome najbolji.)
Zid i ogledalo
Doći do toga je lijepo i ispunjavajuće (čak i pri parkiranju), ali problemi nastupaju odmah kad ti u jednom trenutku ponestane energije za održavanje očekivanja, zbog kojih si nemilosrdan prema sebi i kojima si razmazio sve oko sebe. Unatoč tome, ne znaš prestati, zato uskoro nastupa trenutak kad se n-ti put bezglavo baciš preko granice i – bum! Život pred tebe postavlja zid, nadajući se da ćeš samome sebi konačno postaviti ogledalo.
Dok su mi ishodište za svakodnevno ponašanje bili u kolijevku položena požrtvovnost, nepopustljivost i uvjerenje da se do uspjeha moraš probiti samo rintanjem i odricanjem, život je bio talac moga uma, ega i neprestanog bijega u perfekcionizam, radoholičarstvo i odricanje od ljubavi prema samome sebi. Tek kad sam jednog dana zapisao Često si prvi samo zato što su na prvom mjestu drugi, tom sam jednostavnom, pročišćenom životnom spoznajom otvorio pogled u mehanizme svoga ponašanja.
Danas se još uvijek trudim biti što bolji u svemu što radim, ali kako su za pogonsko gorivo toga djelovanja osviješteni i provjetreni obrasci, u smjelost toga truda ne sumnjam i prije svega me ne iscrpljuje više (toliko). Neprestani trud za uspjehom pretvorio sam u trud za svojim neprestanim napretkom. Razlika je iznimna.
Rasteretimo se prividne sreće
Bezglavi i nepromišljeni sprintovi posljedica su toga da sebe tjeramo preko granica zbog tuđih očekivanja, počevši od pritiska da stalno budemo sretni. Mi koji se bavimo reklamom dobro znamo kako umjetno stvoriti iluziju sreće. Ključ do nje je u izgledu, u toj tako jako cijenjenoj suvremenoj valuti, čiju vrijednost stvara i jača serija većinom vizualnih kategorija – kako smo odjeveni, gdje se hranimo, što vozimo, tko su naši prijatelji, ka-
kvu frizuru imamo, prije svega to kako to spretno predstavljamo na društvenim mrežama. Ja sam ta suvremena samoograničenja nazvao dvama pojmovima: teret inscenirane, ali neostvarive sreće i optički optimizam. Stvarna je sreća drukčija. Čvrsta, prizemljena i neovisna o vanjskim čimbenicima, temelji se na unutarnjoj čvrstoći i vjernosti samome sebi. U suprotnosti s već gotovo laboratorijskim trudom oko savršenosti naših društvenomrežnih objava, pri osvajanju stvarne sreće moramo najprije priznati svoju nesavršenost i potom si dopustiti živjeti bez krivnje i srama. Njihovo tiho i podmuklo riječno korito, naime, potkopava temelje naše sreće, kao što pjenasta čeljust mora načinje strme stijene, koje će se unatoč stoičkom prkošenju u jednom trenutku strmoglaviti u naručje svojega slanog krvnika. Prepoznavanje obrazaca koje smo naslijedili od prijašnjih generacija i usvajanje programa po kojima nam ponašanje kroje suvremeni mediji, prvi su koraci prema proglašenju naše autonomije i odlučnog napredovanja prema životnom zadovoljstvu.
ZADOVOLJSTVO
Za zadovoljstvo prvo moramo reći „dosta“.
Obično najviše razmišljamo o onome što nemamo i zato nas ono što nemamo često potpuno drži pod kontrolom. Nakon pregorjelosti nezadovoljstvo me držalo čvrsto u šaci. Razmišljanja o tome kako bih mogao ponovno biti radostan i smiren prožimala su moju oštećenu bit, i nestrpljiv kao dijete koje tapka pred štandom sa šećernom vunom, brzinski sam smišljao strategije za trenutni oporavak. Kako sam bio naučio uživati samo u adrenalinu, uspjehu i zadovoljavanju ljudi oko sebe, moj recept za sreću našao se na teškoj kušnji. Za uzbuđenost sam bio privremeno onesposobljen, neraspoložen i nedostupan. Mojem se ustroju adrenalin trajno zamjerio i moje se tijelo opiralo umu, kao što se izmučena posada opire tiranskom kapetanu.
Zadovoljstvo ili samo stanka u boksovima?
Shvatio sam da svoj uspjeh moram slaviti tako da u njemu uživam. Kod mene je to bilo kratka vijeka. Uvijek sam rado stvarao, uvijek sam rado pobjeđivao i volio biti ovjenčan lovorikama. Problem je bio u tome da su osjećaji katarze kratko trajali. Kao da sam se svakoga dana popeo na vrh visok osam tisuća metara, snimio fotografiju i bez imalo unutarnjeg zadovoljstva krenuo dalje.
Kad su se osjećaji trijumfa zbog uspjeha sve više potrošili i na putovima do pobjede sve više malaksali, i moje se zadovoljstvo
umanjilo i dolazilo je sve rjeđe. Tada sam u svojoj Ahilovoj peti imao trn, a ne strelice. No, kako nisam osluškivao i pravodobno se zaustavio, neizbježno sam postao sam svoj Paris i otrovnu si strelicu sam zabio u petu. Odmah poražen, potvrdio sam mišljenje kako za zadovoljstvo prvo treba reći: Dosta! Taj važni usklik nudi se kao rješenje ne previše komplicirane zagonetke.
Za zadovoljstvo treba reći dosta! Tuđim očekivanjima, dosta! samosabotaži, dosta! neprestanoj samokritici, dosta! neumoljivosti prema sebi, dosta! objašnjavanju i pojašnjavanju sebe drugima, dosta! neprihvaćanju svojih prednosti i slabosti, dosta! stalnoj raspoloživosti, dosta! neprestanom preuzimanju odgovornosti, dosta! neistraženom životu, dosta! laganju sebi, dosta! razmetanju svojim darovima, dosta! nepoštovanju sebe, dosta! osjećaju manje vrijednosti i dosta! neprestanom nezadovoljstvu.
Taktika tik-tak
U svakoj sekundi našega života omogućeno nam je da nešto dobijemo. Ljepotu, zadovoljstvo, radost, živost. Sekunda nam se čini blizu nuli, ali je u biti sve. Tik-tak je taktika. Kad nas netko za nešto zamoli, često odgovaramo: „Samo trenutak, molim!“ i time označavamo vrijeme koje trebamo za ostvarivanje molbe.
„Samo trenutak, molim“, s drugom namjerom često nam šapće i život, ali ga naš vječno prezaposlen um ne čuje.
U svojoj staroj verziji omatao sam se slojevima obaveza i pretrpavao mislima, zarobljenim u buduće brige pa sam si zato ukrao dar sadašnjosti. Naučiti se zaustaviti i početi uživati u trenutku, za mene je bilo neprocjenjivo.
Nakon pregorjelosti, nekoliko desetaka duhovnih knjiga i stotina dugih šetnji, polako sam ponovno shvatio kako se predati tim trenucima. Možda riječ shvatiti ima previše veze s umom, zato je možda primjerenije reći da sam ponovo osjetio kako uživa-
ti u jednostavnoj ljepoti, u vjetru njišućeg lišća, cvrkutanju ptica i sunčanim zrakama koje se, kao da su pravilno razvučene po nevidljivom trokutu, kroz krošnje prosipaju na zemlju.
Vrijeme teče i zaustaviti ga može samo trenutak. Zaustavimo se što češće u trenutku prije nego što nas zaustavi vrijeme!
Hoćemo li biti jadni ili bogovi?
I koncept želje za moći koji su ideološki zloupotrebljavali represivni sustavi, zagovara ispunjen ovozemaljski život u ime ljudskog napretka. Iako je Nietzschea njegova znamenita rečenica „Bog je mrtav!“ u protestantskoj Njemačkoj tako reći stajala karijere, u vrlo jednostavnoj analizi možemo je razumjeti kao pojedinčevu prisegu vremenu koje nam je dostupno na ovome svijetu. Objasniti je možemo kao odlučno ne ustrajanju u patnji i pokornosti s obećanjem posmrtnog izobilja. Našalim li se, Nietzsche je mogao svoj filozofski slogan zapisati kao znameniti Nikeov Just do it! i takvom porukom doživjeti manje otpora.
