kad SE SRUŠI SVIJET
Naslov izvornika
When Things Fall Apart
Copyright © Pema Chödrön 1997
The Sadhana of Mahamudra © 1968, 1976 by Chogyam Trungpa, © 1990 by Diana J. Mukpo. Korišteno s dopuštenjem Dijane J. Mukpo i Nalanda Translation Commitee
Copyright © za hrvatsko izdanje Mozaik knjiga, 2020.
S engleskoga prevela
Andrea Pongrac
Iz davač Moza ik knjiga d.o.o., Zag reb Za iz davača Bojan Vidmar
Glavni urednik Zoran Maljković
Urednica Aleksandra Stella Škec
Lektorica Biserka Sinković
Grafički urednik Marko Katičić
Oblikovanje naslovnice Ivan Živko Ilustracija naslovnice Shutterstock Tisak Denona, Zagreb, veljača 2020.
ISBN 978-953-14-2682-4
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001053990.
Sva prava pridržana. Nijedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
P ema
C h ö dr ö n
Zahvale
Od srca zahvaljujem Lynne Van de Bunte, koja je sačuvala vrpce s govorima objavljenim u ovoj knjizi i potrošila tko zna koliko sati kako bi pronašla pomoć pri njihovoj transkripciji: zahvaljujem i Heidi Utz, Rexu Washburnu, Ginny Davies, Aileen i Billu Fellu (koji su sve to prenijeli na računalo), ali i samoj Lynne, koja je transkribirala zapise, toliko stare da više nitko nije shvaćao o čemu je riječ. Također posebice želim zahvaliti Emily Hilburn Sell, prijateljici i urednici, koja je nelektorirane zapise, pohranjene u kartonsku kutiju, pretvorila u ovu knjigu. Bez njezine darovitosti, marljivosti i predanosti, ne bih ništa uspjela objaviti. Uistinu mi je drago što će se naša suradnja nastaviti.
Uvod
Godine 1995. uzela sam slobodnu studijsku godinu i dvanaest mjeseci provela ne radeći ama baš ništa. Međutim, bilo je to najduhovnije razdoblje mojeg života, koje sam manje-više posvetila opuštanju. Čitala sam, planinarila, spavala. Kuhala sam i jela, meditirala, pisala. Nisam imala nikakav raspored, plan ili popis toga što sam „trebala“ učiniti. Ali upravo sam tijekom tog posve nesputanog i nedefiniranog razdoblja odradila velik posao. Kao prvo, počela sam polako čitati nesistematizirane i nelektorirane transkripcije predavanja koje sam održala između 1987. i 1994., zapakirane u dvjema kartonskim kutijama. Za razliku od onih za dathuna, ujedinjenih u knjizi The Wisdom of No Escape i poučavanja za lojonga, predočenih u knjizi Start Where You Are, ova su predavanja naizgled bila posve nepovezana. S vremena na vrijeme prošla bih nekoliko transkripata. Bili su zakučasti i prekrasni. I moram priznati da mi je bilo zanimljivo i nelagodno suočiti se s obiljem svojih riječi. Postupno, kako sam sve više čitala, tako sam shvaćala da sam, donekle, koju god temu odabrala, u kojoj god se zemlji nalazila, koja god godina bila, uvijek govorila o istom: o velikoj potrebi za maitrijem (ljubavi prema samom sebi), odakle mora proizaći neustrašiv suosjećajan
odnos prema vlastitoj i tuđoj boli. Stekla sam dojam kako se baš svako moje predavanje temeljilo na viđenju da je moguće zakoračiti na nepoznat teritorij i prihvatiti nevezanost vlastitog stanja. Druga ključna tema ticala se brisanja napetosti dualizama između nas i njih, ovoga i onoga, dobra i lošega prihvaćanjem svega što uglavnom izbjegavamo. Moj učitelj, Chögyam Trungpa Rinpoche, nazivao je to „naslanjanjem na oštrice“. Također sam spoznala da sam tijekom tih sedam godina zapravo samo pokušavala prihvatiti i prenijeti korisne i iznimno hrabre naputke koje je davao svojim učenicima. Kako sam sve dublje prekopavala po kutijama, postalo mi je jasno da me čeka još mnogo posla prije nego što napokon spoznam čemu me sve poučio. Shvatila sam i da sam, dajući sve od sebe kako bih njegove savjete primjenjivala u praksi i pokušavajući vlastiti put, put njegove učenice, podijeliti s drugima, zapravo pronašla neku vrstu temeljne sreće i zadovoljstva, koji su mi dotad bili posve nepoznati. Nasmijala me spoznaja da, upravo kako sam često i sama isticala, sklapanje prijateljstva s vlastitim strahovima i ranjivošću vodi vrlo rudimentarnim i podcijenjenim stanjima opuštenosti i radosti.
Nakon otprilike pola godine urednica Emily Hilburn Sell upitala me imam li još govora koje bismo mogle pretočiti u treću knjigu. Tad sam joj poslala kutije. Pročitavši zapise, odlučno je obavijestila izdavačku kuću Shambhala Productions: „Imamo nešto novo!“
U sljedećih šest mjeseci prebirala je, brisala i lektorirala, a ja sam uživala u povlastici da svako poglavlje
doradim prema vlastitom nahođenju. Kad se nisam odmarala, uživala u pogledu na ocean ili planinarila, posve bih se udubila u te svoje govore. Rinpoche mi je jednom rekao: „Opusti se i piši.“ Tad mi se činilo da se to nikad neće dogoditi i prošle su godine i godine prije nego što se njegov savjet obistinio.
Ova je knjiga plod suradnje s Emily, ali i tih godinu dana kad se nisam ničime bavila.
Neka vas ohrabri kako biste i vi stali na loptu i ova poučavanja o iskrenosti, dobronamjernosti i hrabrosti uzeli k srcu! Ako vam je život ispunjen kaosom i stresom, ovdje ćete saznati što vam je činiti! Ako ste, pak, u prijelaznoj fazi i tugujete zbog gubitka voljene osobe ili ste po prirodi nemirna duha, ova su poučavanja kao stvorena za vas. Najvažnije je upamtiti da se moramo podsjećati i bodriti da prihvatimo što god nas zadesi i uzeti to kao dio svojega životnog puta.
Držeći se tog naputka, pridružit ćemo se mnogobrojnim učiteljima i učenicima kojima je buddha dharma, odnosno budizam, bio iznimno važan tijekom uspona i padova u svakodnevnom životu.
I mi se možemo, poput njih, sprijateljiti sa svojim egom i otkriti svoj prosvijećen um.
Zahvaljujem Vidyadhari, presvijetlom Chögyamu Trungpi Rinpocheu, što je svoj život u cijelosti posvetio dharmi i što je tako silno želio Zapadu prenijeti njezinu bit. Neka i vas nadahnu njegove riječi onako kako su nadahnule i mene!
Zašto i mi, poput njega, ne bismo vodili život bodhisattve ne zaboravljajući njegovu tvrdnju da „kaos treba smatrati ekstremno dobrim vijestima?“
PEMA CHÖDRÖN samostan Gampo Pleasant Bay, Nova Scotia, Kanada, 1996.
Prvo poglavlje
Intimna veza sa strahom
Strah je naša prirodna reakcija na približavanje istini
Krećući na duhovno putovanje, moglo bi se reći da u maloj brodici isplovljavamo na pučinu u potrazi za nepoznatim krajevima. I premda se zdušnom meditacijom možemo motivirati na takvo putovanje, prije ili poslije morat ćemo se suočiti s vlastitim strahom. Tko zna hoćemo li se strovaliti s ruba kad se napokon domognemo obzora? Posjedujući istraživački duh, želimo se otisnuti u nepoznato ne znajući zapravo imamo li hrabrosti suočiti se s njime.
Ako smo, vođeni znatiželjom, odabrali budizam želeći saznati što nam nudi, ubrzo ćemo naići na različite pristupe. Meditacije uvida omogućit će nam, primjerice, prakticiranje usredotočene svjesnosti (mindfulness), odnosno, istinske prisutnosti u svim aktivnostima i mislima. Prakticiranje zena približit će nam učenja o praznini, pri čemu ćemo se povezivati s otvorenom i nesputanom jasnoćom uma. Vajrayana će nas, pak, uputiti u koncept transformacije energije svake situacije, odnosno otkrit ćemo da su sva zbivanja neraskidivo povezana sa stanjem probuđenosti.
Iako bi nas mogao privući svaki navedeni pristup i mogli bismo mu se dublje posvetiti, želimo li istinski zaroniti ispod površine i meditirati bez imalo zadrške, neizbježno ćemo u nekom trenutku morati doživjeti strah.
Strah je univerzalno iskustvo, dobro poznato čak i najsitnijim kukcima. Poželimo li dotaknuti nježnu, rastvorenu morsku vlasulju dok gacamo plimnim bazenima, uočit ćemo da će se odmah zatvoriti. To je posve prirodna reakcija kojoj smo svi skloni. Dakle, uopće nije grozno doživjeti strah pri suočavanju s nepoznatim. Strah je dio života, nešto što nam je svima zajedničko i što pokazujemo suočavajući se s mogućnošću samoće, smrti ili gubitka oslonca. Strah je naša prirodna reakcija na približavanje istini.
Odlučimo li ostati na mjestu i ne pobjeći, doživjet ćemo vrlo živopisno iskustvo. Kad nema izlaza, situacija se mnogo jasnije percipira.
Tijekom jedne dulje duhovne obnove došla sam, rekla bih, do revolucionarne spoznaje da je nemoguće istodobno živjeti u sadašnjosti i graditi svoju životnu priču!
Znam da to zvuči posve logično, ali tek kad to doživite na vlastitoj koži počinju korjenite promjene. Nestalnost najednom postaje obilježje stvarnosti, a s njom se pojavljuje suosjećanje, znatiželja i hrabrost. Ali i strah. Štoviše, zateknete li se na rubu nepoznatog i potpuno predate sadašnjem trenutku, ostajući bez referentne točke, doživjet ćete nevezanost. Spoznat ćete na dubljoj razini da je sadašnji trenutak vrlo krhak, što može biti uznemirujuće, ali i nježno iskustvo.
Istraživanje počinjemo s kojekakvim idealima i očekivanjima, tražeći odgovore koji bi udovoljili osjećaju gladi koji nas već dugo muči. Ali pritom ne želimo ponovno imati posla s onim od čega nas prolazi jeza. Naravno, drugi nas pokušavaju upozoriti. Sjećam se svojih prvih uputa za meditaciju, kad mi je instruktorica objasnila tehniku i dala smjernice kako meditirati dodajući naposljetku: „Nikako nemojte zaključiti da meditacija nudi odmak od nelagode.“ No, tuđa upozorenja nikad nisu dovoljno uvjerljiva. Baš suprotno, u nama bude samo još veće zanimanje.
Ovdje je riječ o upoznavanju sa strahom, o povezivanju s njime, o tome da je potrebno izravno se s njim suočiti – ne kako bismo riješili neki problem, nego kako bismo posve odbacili ustaljen način gledanja, slušanja, njušenja, kušanja i razmišljanja. Čim se odvažimo to učiniti, nećemo moći pobjeći osjećaju poniznosti. Više neće biti mjesta aroganciji kojom se grčevito držimo svojih ideala, a ako i pokaže svoje lice, nastavit ćemo je gaziti hrabro napredujući korak po korak. Spoznaje koje stječemo tijekom meditacije ne proizlaze iz bilo kakvih vjerovanja nego iz naše hrabrosti da se iz trenutka u trenutak suočavamo sa smrću.
Bilo da se bave usredotočenom svjesnosti, prazninom ili transformacijom energije, sve vrste meditacija govore isto: biti na mjestu događaja znači biti prikovan za trenutak u vremenu i prostoru u kojemu se nalazimo. Tek kad prestanemo emocionalno reagirati, potiskivati što nas muči ili za to optuživati druge i sebe, moći ćemo se suočiti s otvorenim pitanjem koje nema konceptualni odgovor.
I tek ćemo tad upoznati svoje srce. Jedan se učenik ovako izrazio: „Budina priroda, lukavo prikrivena pod krinkom straha, udara nas nogom u stražnjicu kako bismo postali osjetljivi.“
Jednom sam prilikom prisustvovala predavanju o duhovnim iskustvima jednog budista u Indiji tijekom 60-ih godina 20. stoljeća. Izjavio je kako se odlučio osloboditi svih negativnih emocija i premda se borio i s ljutnjom i požudom, i s lijenošću i ponosom, najviše se zapravo želio riješiti svojega straha. Učitelj mu je neprestano ponavljao da se mora prestati boriti, što je on protumačio kao još jedan način savladavanja spomenutih prepreka.
Naposljetku ga je učitelj uputio da meditira u maloj kolibi u brdima. Zatvorivši vrata za sobom, sjeo je i počeo se pripremati za meditaciju, a kad se smračilo, zapalio je tri svjećice. Oko ponoći nešto je zašuškalo u mraku i shvatio je da je s njim u kolibici zmija, vrlo vjerojatno kraljevska kobra. Zmija se podigla i stala njihati. Cijelu noć čovjek nije sklopio oka ne skidajući pogled s nje. Bio je u takvom strahu da se nije usudio niti trepnuti. I tako su njih troje, zmija, on i njegov strah, zajedno proveli tu noć.
Kad je netom prije svanuća i posljednja svjećica izgorjela, slomio se i rasplakao, ali ne iz očaja, nego zbog vlastite osjetljivosti. Naime, osjetio je čežnju svih životinja i ljudi, i spoznao njihovo otuđenje i borbu. Njegova je meditacija bila samo nastavak tog otuđenja i borbe. Prihvatio je – cijelim srcem – činjenicu da je ljutit i ljubomoran, da pruža otpor i da se bori, ali i da to čini iz straha. Također je prihvatio da je neizmjerno dragocjen – mudar i
budalast kakav je, bogat i siromašan, i posve neshvatljiv. I osjetio je takvu zahvalnost u tom trenutku da je unatoč mrklom mraku ustao, prišao zmiji i poklonio joj se. Potom je legao na pod i zaspao kao klada. Kad se probudio, zmije više nije bilo. Nije znao je li bila plod njegove mašte ili se uistinu pojavila, ali to ionako nije bilo važno. Kako je i sâm izjavio potkraj predavanja, svi su njegovi problemi nestali čim je uspostavio intimnu vezu sa strahom i tad je napokon postao svjestan svijeta koji ga okružuje. Nitko nam ne savjetuje da ne bježimo pred strahom. Rijetko nam kažu da mu priđemo ili da ostanemo na mjestu i upoznamo se s njim. Jednom sam upitala svojeg zen-učitelja, Kobuna China Roshija, kakva je njegova veza sa strahom i ovako ju je opisao: „Slažem se s njim, slažem se.“ Ali obično nam savjetuju da ga uljepšamo i zagladimo, da uzmemo tabletu ili si nekako odvratimo pozornost od njega, odnosno da ga po svaku cijenu otjeramo od sebe.
Ne treba nam takav savjet jer se već sami od sebe disociramo od straha. Obično smo izvan sebe i bježimo i na najmanje naznake straha. Predosjetivši ga, jednostavno se isključujemo. I dobro je znati da to činimo – ne kako bismo se izjedali nego kako bismo razvili beskrajno suosjećanje. Najžalosnije od svega jest da se pritom zakidamo za sadašnji trenutak.
Katkad, međutim, kad smo stjerani u kut, kad imamo osjećaj da se sve raspada i ne znamo kamo pobjeći, najdublje duhovne istine doimaju se poprilično jednostavnim i običnim. Nemamo se kamo skriti. Svjesni smo toga
koliko i drugi – i više od njih. Prije ili poslije shvaćamo da nas strah, iako ga ne možemo uljepšati, približi učenjima za koja smo čuli ili o kojima smo čitali.
Stoga, sljedeći put kad se suočite sa strahom, smatrajte da ste imali sreće jer otud će poteći vaša hrabrost. Uvriježeno je mišljenje da se hrabri ljudi ne boje ničega, ali prava je istina da su zapravo uspostavili intimnu vezu sa strahom. Moj je prvi suprug tvrdio da su rijetki hrabriji od mene. Kad sam ga upitala zašto to misli, rekao je zato što nikad ni od čega ne odustajem iako sam u duši kukavica.
Trik je u tome da treba nastaviti istraživati i ne povlačiti se čak i kad se nešto pokaže suprotnim našim očekivanjima. To će nam se svako malo događati jer ništa nije odraz naših očekivanja. Pouzdano to znam. Praznina nije kakvom je zamišljamo, a nisu to ni usredotočena svjesnost ni strah. Suosjećanje? Ni ono. Ljubav. Budinska priroda. Hrabrost. Sve su to šifrirani nazivi za nepoznanice u našem umu koje možemo iskusiti. Upravo nam ti pojmovi govore kakav život uistinu jest kad dopustimo da se sve raspadne i kad prihvatimo trenutak u kojemu se nalazimo.
