Issuu

PRVO POGLAVLJE

Dragi čitatelju, nikada neću zaboraviti dan kada sam prvi put ugledala čovjeka koji me je namjeravao ubiti...

London, 1825. godina

Carlotte Anne Fairleigh bila je spremna za svoj prvi izlazak u društvo. No ono iz čega je trenutno izlazila je njezina prevelika svečana haljina za bal, kroz prozor na drugome katu vile njezine tete, Diane Mayfair. Možda bi i uspjela da joj se svileni volani haljine nisu zapetljali o čavlić koji je virio iz prozorske daske.

– Harriet! – Lottie je uznemireno prošaptala. – Harriet, gdje si? Treba mi tvoja pomoć!

Ispružila je vrat i provirila u udobni dnevni boravak u kojem se i sama odmarala samo nekoliko minuta ranije. Pahuljasta bijela mačka drijemala je na ognjištu, ali Harriet je, baš poput Lottiene sreće, iščeznula.

– Gdje je nestala ta blesava djevojka? – promrmljala je.

Dok je pokušavala osloboditi volane od čavla, glatkim je cipelicama skakutala i vrpoljila se po grani ispod sebe, uzaludno pokušavajući održati ravnotežu.

Nervozno se osvrnula iza ramena. Terasa na donjeme katu koja joj se maloprije činila nadohvat ruke sada je bila miljama

daleko. Htjela je dozvati slugu, ali se bojala da bi joj dotrčao brat i otkrio što namjerava učiniti. Iako je bio samo dvije godine stariji, George se nedavno vratio s prvoga velikog putovanja kontinentom i jedva je čekao prenijeti novostečenu profinjenost na sestru.

Disonantni su zvukovi ugađanja instrumenata gudačkoga kvarteta izranjali iz francuskih prozora na sjevernoj strani kuće. Lottie je znala da će vrlo brzo začuti zveketanje kotača kočija, smijeh gostiju i žamore dobrodošlice najviših redova londonske aristokracije koja je dolazila proslaviti njezino prvo predstavljanje društvu. Nisu mogli znati da im počasna gošća u ovome trenutku visi s prozora, dva kata iznad njih, gubeći pravo na svaki tračak poštovanja.

Možda se i ne bi našla u ovoj situaciji da joj je Sterling Harlow, njezin šogor i skrbnik, organizirao prvu svečanost u svojoj raskošnoj vili u Devonbrookeu, u zapadnome dijelu Londona. Ali rođakinja ga je Diana nagovorila da čast organizacije prepusti njoj.

Lottie je već mogla zamisliti kako se tetini gosti okupljaju oko njezinoga slomljenog tijela koje leži na kamenome puteljku ispred kuće. Žene bi namirisanim rupcima prigušivale tihe jecaje dok bi muškarci tiho negodovali, mrmljajući kako je strašna šteta što su zauvijek ostali bez njezinoga živahnog društva. Sjetno je pogledala svoju ljubičastu haljinu. Ako se haljina ne bi previše oštetila u padu, možda bi je obitelj mogla pokopati u njoj.

Bilo je tako lako zamisliti njihovu reakciju. Njezina bi sestra Laura skrivala nabrekle oči i lice natečeno od suza u muževu zagrljaju. Srce bi joj po posljednji put bilo slomljeno zbog Lottienih budalaština. No najgore bi od svega bilo

gorko razočaranje u naočitim crtama lica njezinoga šogora.

Sterling je potrošio mnogo vremena, brige, strpljenja i novaca kako bi je učinio damom. Ova joj je večer bila posljednja šansa da mu dokaže kako mu trud nije bio uzaludan.

Lottie bi još uvijek sjedila za stolom za uređivanje u dnevnome boravku da njezina najbolja prijateljica Harriet nije uletjela u sobu dok je tetina sluškinja dovršavala Lottienu frizuru.

Primijetivši grozničavu boju u Harrietinim obrazima, Lottie je brzo ustala i odmaknula se od stola. – Hvala ti, Celeste. Sada možeš ići.

Čim je sluškinja izašla iz sobe, Lottie je dojurila do prijateljice. – Što je bilo, Harriet? Izgledaš kao da si progutala mačku.

Iako Harriet Dimwinkle nije bila previše punašna djevojka, djelovala je vrlo okruglasto – imala je okrugle obraze s jamicama, a okrugle su joj naočale štitile žutosmeđe oči i ramena koja su i dalje bila pomalo pognuta, unatoč satima i satima koračanja dvoranom u Školi za pristojno ponašanje mladih djevojaka gospođe Lyttelton, i to s teškim atlasom na glavi. Zbog samoga su je imena ostali učenici nemilosrdno zadirkivali, a nije joj pomagalo ni to što je bila pomalo... pa, glupava.

Budući da nikada nije podnosila nepravdu, Lottie je odlučila biti Harrietin junak. Nerado je priznavala, čak i samoj sebi, da je upravo zbog ove glupavosti, Harriett, kao dobroćudna djevojka, uvijek pristajala pomagati Lottie u njezinim spletkama, bez razmišljanja o posljedicama.

Harriet ju je stisnula za ruku. – Upravo sam čula šaputanje dviju sluškinja. Nikada nećeš pogoditi tko već dva tjedna živi u kući pokraj ove, pod nosom tvoje tete.

Lottie je pogledala kroz prozor. Tamna se kuća s kojom su dijelili susjedstvo činila još nevidljivijom zbog tamnih sjena sumraka. – Nitko, rekla bih. To je mjesto tiho poput grobnice. Mi smo ovamo došli u utorak i još uvijek tamo nisam nikoga vidjela.

Harriet je otvorila usta kako bi progovorila.

– Čekaj! – Lottie se odmaknula od prijateljice, podigavši ruku u znak upozorenja. – Nije važno. Ne želim znati. Zadnje što mi večeras treba je da me Laura kori jer sam obično njuškalo.

– Ali ti nisi njuškalo – rekla je Harriet, trepćući poput sove iza naočala. – Ti si pisac. Uvijek si govorila da tvoja sestra nije dovoljno maštovita da razlikuje te dvije stvari. Zato ti jednostavno moram reći...

Lottie ju je ponovno prekinula. – Znaš li koga je Sterling pozvao večeras? Gospođicu Agathu Terwilliger.

Harriet je problijedjela. – Tiraninku Terwilliger, glavom i bradom?

Lottie je kimnula. – Upravo nju.

Agatha Terwilliger bila je jedina učiteljica u školi gospođe Lyttelton koja nije htjela pregristi ponos i pripisati Lottienu naklonjenost vragolijama njezinu „živahnom duhu“ i „strasti za životom“. Ona je htjela oblikovati karakter svoje učenice, a ne dodvoravati se njezinu naklonjenom i moćnom skrbniku, vojvodi od Devonbrookea. Stroga je usidjelica neprestano sputavala Lottienu narav, zaradivši tako njezino neprijateljstvo, ali i nevoljko poštovanje.

– Sterling želi da dokažem gospođici Terwilliger da više nisam blesava, malena prostakuša koja je zašila prste na svojim rukavicama i ujahala u spavaću sobu na poniju. Kada

se večeras budem spuštala stubama, ta će smežurana, stara metla – Lottie se trznula te se ispravila – ta će draga, srdačna žena vidjeti samo jednu mladu damu koja je spremna za ulazak u pristojno društvo. Damu koja je konačno prihvatila plemenitu misao da je čednost sama po sebi najveća nagrada. Harriet ju je molećivo pogledala. – Ali čak i najčednije dame tu i tamu uživaju u lijepom, toplom gutljaju skandala. Zato jednostavno moraš znati tko živi u onoj kući. Pa, radi se o...

Lottie je poklopila uši i počela pjevušiti drugi stavak Beethovenove Pete simfonije. Nažalost, godine prisluškivanja izbrusile su joj vještinu čitanja s usana.

– Ne! – Polako je spustila ruke. – Nemoguće! Ubojiti Markiz, glavom i bradom?

Harriet je kimnula, a beživotni su joj uvojci poletjeli poput smeđih ušiju kokera španijela. – Upravo on. A sluškinje se kunu da mu je ovo zadnja noć u Londonu. Sutra ujutro putuje u Cornwall.

Lottie je kružila po izlizanome tepihu. Nervoza joj je rasla svakim korakom. – Sutra ujutro? Onda mi je ovo zadnja šansa da bacim oko na njega. Oh, da sam barem ranije saznala! Mogla sam se spustiti niz ono drvo ispred prozora i prikrasti mu se u dvorište, a da me nitko ne vidi.

Harriet je zadrhtala. – A što da te vidio kako ga špijuniraš?

– Nemam se čega bojati – Lottie je rekla zvučeći uvjerenije u to nego što je bila. – Koliko sam shvatila, on ubija samo one koje voli. – Preplavljena inspiracijom, odletjela je do kovčega i počela prekopavati po stvarima, bacajući okolo rukavice, svilene čarape i ručno rađene lepeze, sve dok nije pronašla kazališni dvogled koji je ondje sakrila. – Neće nam škoditi da malo bacimo oko, zar ne?

Harriet se skoro spotaknula preko ruba haljine kad je Lottie odjurila na drugi kraj sobe i naglo otvorila prozor. Nagnula se i usmjerila maleni, zlatni dvogled prema susjednoj kući, zahvalna što zeleni pupoljci na drvetu lipe ispred nje još nisu propupali u raskošno lišće. Iako ih je dijelio samo kameni zid, ove dvije kuće kao da su pripadale dvama različitim svjetovima. Za razliku od doma njezine tete, iz prozora tamne kuće nije se širila svjetlost svjetiljke, nije se mogao čuti žamor slugu ni prodoran smijeh djece koja su zajedno s psima skakutala po stubama i utrkivala se preko parketnih podova.

Harriet je spustila okruglu bradu na Lottieno rame, trznuvši je. – Misliš li da je tvoj ujak i njega pozvao na bal?

– Čak i da ga je ujak Thane pozvao na bal, on ne bi došao. On je poznat po tome da je samotnjak – Lottie je strpljivo objasnila. – A samotnjaci su poznati po tome da odbijaju pozive i na najraskošnije večernje zabave.

Harriet je sneno uzdahnula. – Misliš li da bi mogao biti nevin? Mediji su ga možda optužili, ali nikada nije bio na pravome sudu.

Lottie je potjerala znatiželjnoga crvendaća koji joj je sletio na granu iznad glave i pokušavao kljucati zlatne kovrče. Iako je bilo moderno ukrasiti kosu perjem, pretpostavila je da bi cijela ptica na glavi ipak bila previše. – Kakav ti još dokaz treba? Jedne se noći vratio u kuću u Londonu i zatekao svoju predivnu, mladu ženu u rukama najboljega prijatelja, u koje ju je vjerojatno otjerala njegova okrutna ravnodušnost. Izazvao je njezina ljubavnika na dvoboj, upucao ga i ubio, a onda je nju odvukao u divljine Cornwalla gdje je umrla nekoliko mjeseci poslije, nakon što je na najsumnjiviji način pala preko stijene, ravno u more.

– Da sam ja on, ja bih upucala nju umjesto ljubavnika –rekla je Harriet.

– Oh, Harriet, kako dražesno krvoločno od tebe – uzviknula je Lottie, okrenuvši se i pogledavši prijateljicu, osjećajući novootkriveno poštovanje. – Prošli je tjedan The Tatler objavio vrlo tajanstvenu priču da duh njegove žene i dalje luta sobama Vile Oakwylde, čekajući svoga mrtvog ljubavnika. Kažu da neće biti na miru sve dok pravda ne odradi svoje.

– Smatram da to doista ne bi bilo dobro za probavu. Možda je on zato odlučio provesti dva poslovna tjedna u Londonu.

– Proklet bio u svakom slučaju! Neugodni je mangup navukao sve zavjese. – Lottie je spustila dvogled. – Htjela sam osmisliti zlikovca svog prvog romana na temelju njegove podmukle prilike – uzdahnula je i zatvorila prozor. – Ali pretpostavljam da to više nije važno. Nakon večeras, bit ću na bračnom tržištu, što znači da će cijeli London zujati od tračeva kada god iskoristim krivu vilicu ili kada kihnem, a da nisam koristila rubac. Prije nego što kažeš keks, bit ću zatočena u nekom seoskom imanju s dosadnim plemićkim mužem i leglom derišta.

Harriet je utonula u mekani divan i pomilovala mačku koja je spavala na ognjištu. – Ali nije li to ono što svaka žena želi? Udati se za bogatog muškarca i živjeti život u dokolici?

Lottie nije znala što bi rekla, što se događa vrlo rijetko. Kako da objasni tu nervozu koja joj se proteže srcem? Dok joj se približavalo prvo predstavljanje društvu, mučio ju je tjeskobni osjećaj da će joj život uskoro završiti i to prije nego što je uopće počeo.

– Naravno da to jest ono što svaka žena želi – rekla je, pokušavajući uvjeriti i sebe i Harriet. – Samo bi cura s perjem u

glavi sanjala o tome da postane poznata spisateljica gotičkih romana poput gospođe Radcliffe ili Mary Shelley. – Sjela je za stol za uređivanje, umočila malo papira od riže u staklenku s puderom i napudrala moderno prćasti nos. – Ne smijem ponovno razočarati Sterlinga. On i Laura primili su me u svoj dom, pobrinuli se za moje obrazovanje i izbavili me iz svih neprilika. On mi je više poput oca, a ne šogora.

Kada se večeras budem spuštala tim stubama, želim vidjeti kako mu ponos sija iz očiju. Želim biti dama kakvom se nadao da ću postati.

Uzdahnula je i poželjela da joj profinjena, mlada djevojka u ogledalu ne izgleda toliko strano. Od sumnje koja joj se protezala crtama lica, široke su joj plave oči djelovale prevelikima za lice. – Moramo se prepustiti sudbini, draga Harriet. Naši dani nestašluka su iza nas. Nakon večeras, ni ti ni ja nećemo više doživjeti nijednu veliku avanturu.

Lottiene su se oči u ogledalu susrele s Harrietinima. – Nakon večeras – prošaptala je. Zatim je ustala sa stola, podignula suknju i prebacila nogu preko prozorske daske.

– Kamo ideš? – uzviknula je Harriet. – Bacit ću samo jedan kratki pogled na našeg ozloglašenog susjeda – odgovorila je Lottie, prebacivši i drugu nogu preko prozorske daske. – Kako ću ikada moći pisati o zlikovcima ako nikada nisam nijednoga vidjela? – Jesi li sigurna da je ovo razborito?

Lottie je zastala zbog prijateljičine zabrinutosti. Nije joj bilo nalik da odbije Lottien prijedlog, koliko god lud on bio. – Cijeli ću se život moći brinuti o razboritosti. Ostalo mi je još jako malo ovakvih dragocjenih trenutaka koje treba iskoristiti.

Spustila se kroz prozor. Vrškom nožnih prstiju dodirivala je granu ispod sebe. U zadnjoj je školskoj godini skupila dovoljno iskustva u penjanju i spuštanju drvećem dok je kršila nerazumne policijske sate uporne ravnateljice.

– Ali što da učinim ako tvoja sestra i teta dođu po tebe? –Harriet je uzviknula iza nje.

– Ne brini. Uz malo sreće, vratit ću se prije nego što glazbenici počnu s prvim valcerom.

To bi doista i bilo tako da joj se tvrdoglavi čavao nije zapleo u volane i da Harriet nije naglo iščeznula. Još uvijek viseći između prozora i drveta, Lottie je po posljednji put povukla tkaninu. Volan se bez upozorenja oslobodio, a Lottie se zaljuljala, pokušavajući se u isto vrijeme primiti za drvo i uhvatiti svoju lepršavu svilu. Oklijevanje ju je koštalo ravnoteže.

Glasno je vrisnula i počela padati niz grane.

Nasreću, nije pala predaleko.

Sletjela je u bodljikavu kolijevku od tri grane ukrašene nježnim proljetnim zelenilom. S vrtoglavicom je pokušavala upiti činjenicu da će fina, londonska gospoda žalovati za njom sve dok se na prozoru iznad nje nisu pojavila Harrietina ramena i glava.

– Oh, tu si – Harriet je vedro uzviknula.

Lottie je pogledala prema njoj. – A što si ti radila? Otišla si popiti čaj?

Nesvjesna Lottiena sarkazma, Harriet je podignula tamni komad odjeće. – Išla sam ti po plašt. Ipak je svibanj, znaš. Zrak je i dalje svjež. Ne želiš pokupiti malariju. Mogla bi umrijeti.

– Mogla bih umrijeti i od pada s deset metara visine –Lottie ju je mrko obavijestila. Sjetno je pogledala svoj uništeni steznik. – Možeš mi dobaciti plašt. Čini se da će mi trebati.

Plašt joj je odletio na glavu, nakratko je oslijepivši. Lottie je maknula mekanu, vunenu tkaninu s lica, skupila plašt i bacila ga preko kamenoga zida.

Harriet se nervozno ogledala oko sebe. – Što da ja radim dok tebe nema?

– Budi dobra i donesi mi iglu i malo konca. – Spremivši odlutalu dojku natrag u klonuli steznik, Lottie je promrmljala: – Mislim da Laura nije zamišljala da će zbog ovoga moje predstavljanje društvu biti glavna tema razgovora po gradu.

Primivši se za granu iznad glave, Lottie se uspravila na noge. Kada je ponovno uspostavila ravnotežu, lako se spustila do široke grane koja se protezala prema zidu sve do dvorišta susjedne kuće. Doskočila je na zemlju s druge strane zida i začula kako ispred tetine kuće zastaje kočija iz koje se širio žamor pridošlih gostiju.

Imala je manje vremena nego što je mislila. Prvi su gosti već počeli stizati.

Dok je podizala plašt s poda, iza kamenoga je zida začula strogi i dobro poznati glas od kojeg je osjetila ledene trnce u vratu. – Čudo je što je djevojka uopće doživjela svoje predstavljanje društvu. Uvijek sam je upozoravala da će se jednoga dana dovesti u škripac iz kojeg se neće moći izbaviti šarmom.

– Jednog dana, gospođice Terwilliger – prošaptala je Lottie, ogrnuvši se mekanim, vunenim plaštom. – Ali ne večeras.

Hayden St. Clair sjedio je sam samcat u radnoj sobi kuće koju je iznajmio, čitajući uz svjetlo svijeća. – „Misteriozni U. M. jučer je primjećen kako ulazi u pozamanteriju u Bond Streetu“ – čitao je naglas posljednje izdanje Gazetta. – Dobar trik – pormrmljao je – budući da nisam izašao iz kuće od ponedjeljka – okretao je stranice novina, tražeći nastavak članka. – „Neki sumnjaju da je njegov rijetki posjet Londonu povezan s početkom Sezone i nedavnim porastom broja rumenih mladih ljepotica koje su spremne pridružiti se lovu na buduće muževe.“

Hayden je zadrhtao pri pomisli na nekoga jadnog lisca u večernjoj odjeći kojega napada krdo hihotavih debitantica.

– „Ako je U. M. doista odlučio potražiti novu nevjestu, skromno ću predložiti da njezina vjenčanica prikladno bude – crna.“

Frknuo je – napola se nasmijavši, a napola zgrozivši. –Vraški su pametni, zar ne? Svi do jednoga, jadnici.

Podignuo je članak iznad svijeće i strpljivo pričekao da se rubovi počnu kovrčati i buknu u lagani plamen. Nagnuo se u svojemu brokatnom naslonjaču, bacio članak na hladne rešetke kamina i zadovoljno gledao kako gori zajedno s The Timesom, St. James Chronicleom, Courierom i Spyem. Bilo bi mu ih se lakše riješiti da je zapalio vatru koju je sluga pripremio u ognjištu, ali u usporedbi s oštrim vjetrovima koji su kružili močvarama Bodmina, odgovarao mu je svježi, vlažni zrak Londona. U Londonu je bio tek dva tjedna i već mu je nedostajao slani okus mora i prodorno kreštanje galebova koji su letjeli iznad pjenušavih valova.

Pitao se što bi o njemu pisali novinari kada bi znali da je u London došao potražiti ženu, ali ne i suprugu. Da ga nisu ovako rano javno osudili, možda bi i uspio u tome naumu.

The Tatler je otišao predaleko kada ga je optužio da je otišao iz Cornwalla kako bi pobjegao od svojih duhova. Za razliku od profesionalnih tračara, on nije bio dovoljno budalast da povjeruje kako bi duhovi mogli biti osuđeni samo na strme stijene i vjetrovite močvare. Jednako bi ih se tako moglo naći i kako vrebaju iza otvorenih prozora u Bedford Squareu. Lebdjeli su u dimu cvjetnih parfema koji bi mu se tvrdoglavo zadržao na kaputu, dugo nakon što bi prošao pokraj njihova vlasnika na prepunome pločniku. Vrebali su mlade, željne ljepotice koje su se šetale pokraj trgovina u Regent Streetu, radosno čavrljajući i skakutavim kovrčama veseleći svakoga muškarca koji bi prošao pokraj njih.

Svakoga muškarca koji je prenevin da shvati da veselje jednoga muškarca lako može biti prokletstvo drugoga.

Hayden je upravo toga jutra ugledao jedno takvo biće –zlatokosu priliku koja je sišla iz raskošne kočije i ušla u susjednu kuću, zadirkivajući djevojku koja se gegala iza nje. Promatrao ih je s prozora spavaće sobe na drugome katu dok je smrznutim prstima vezao kravatu. Iako je naglo zatvorio prozor i navukao teške zavjese prije nego što je još jednom pogledao prema njezinu primamljivom licu, njen ga je smijeh progonio ostatak dana.

Ustao je i primaknuo se elegantnom kožnom kovčegu na rubu stola. Dostavili su ga toga jutra. Otvorio je kovčeg i ugledao ono što mu se nalazilo u baršunastoj unutrašnjosti. Činilo se kao jadna utjeha umjesto blaga kojem se nadao. Mogao je ostati u Cornwallu, pomislio je, ali ova mu se

potraga činila preznačajnom da je povjeri sekretaru ili odvjetniku, koliko god bili diskretni.

Počeo je spuštati mjedeni poklopac, pa zastao, odjednom pomislivši kako bi kovčeg trebao sakriti.

Stavljao je knjige i zapisnike u putnu torbu na drugoj strani stola kada je začuo kucanje na vratima. Hayden ga je odlučio ignorirati, znajući iz iskustva da ako to bude radio dovoljno dugo, tko god mu je pred vratima odustat će i otići. Otpustio je sluge nedugo nakon vremena za čaj, odlučivši da se barem oni mogu zabaviti na zadnju noć u Londonu kad već on neće.

Kucanje mjedenom kvakom nije prestajalo – čvrsto, prodorno i uporno. Strpljenje mu se bližilo kraju. Hayden je gurnuo posljednju knjigu u torbu, dovukao se do ulaznih vrata i širom ih otvorio.

Njegov je skepticizam o postojanju duhova u tome trenutku potpuno nestao.

Pojava iz prošlosti naslonila mu se na željeznu ogradu na trijemu, sa srebrnkastom plavom kosom osvijetljenom maglovitim sjajem uličnih svjetiljki. Hayden nije vidio sira Edwarda Townsenda od onoga vjetrovitog jesenskog dana prije četiri godine kada je Hayden položio svoju ženu u grobnicu obitelji Oakleigh. Iako je Justinein pogreb trebao biti privatan, Hayden nije mogao odbiti Neda. Naposlijetku, i Ned ju je volio.

Nije mu uskratio taj posljednji oproštaj, ali je otišao s groblja, a da s njime nije razmijenio ni jednu jedinu riječ.

Jednom bi ga davno prijateljski obgrlio i snažno udario po leđima. Sada je Haydenovo ukočeno držanje to učinilo nemogućim.

– Nede – Hayden je beživotno rekao.

– Haydene – Ned je odgovorio, pomalo podrugljivoga izraza lica.

Prije nego što se Hayden mogao pobuniti, Ned se progurao pokraj njega i ušao u hodnik, igrajući se sa štapom za hodanje. Izgledao je gotovo potpuno isto kao i dječak od dvanaest godina kojega je Hayden upoznao na koledžu Etonu prije toliko godina – krakatih udova i besprijekorno uređen, od uglađenih čizama, sve do kratko ošišane frizure.

– Uđi, slobodno – Hayden je mrko rekao.

– Hvala. Mislim da hoću – Ned se okrenuo, tapkajući štap o drveni pod. – Nisam ti mogao dopustiti da se išuljaš iz Londona, a da se ponovno ne vidimo. Možda ti je batler bio nemaran. Prošli sam te tjedan zvao svaki dan, a nisam dobio odgovor. – Pogled mu je pao na stol na kojem je sjedila srebrna zdjela puna pozivnica i kremastih omotnica od finoga pergamenta koje još nisu bile otvorene. – Ah... vidim da nije batler taj koji je bio nemaran, nego ja. Precijenio sam manire kojima te naučila majka, pokoj joj duši.

Hayden se naslonio na vrata i prekrižio ruke preko prsa, odbijajući izgledati kao da je za nešto kriv. – Majka me naučila da nije pristojno miješati se u privatna posla drugih ljudi.

Ne obazirući pažnju na nj, Ned je podignuo gomilu omotnica i pozivnica i počeo prebirati po njima.

– Lady Salisbury. Lady Skeffington. Vojvotkinja od Barclaya. – Pogledao je Haydena i podignuo srebrnu obrvu. – Ovo su sve pisma majki željnih udavača, u svakom smislu riječi. Reci mi – kakav je osjećaj ponovno biti najpoželjniji neženja u cijelome Londonu?

Hayden mu je iščupao pozivnice iz ruke i bacio ih natrag na stol. – Nemam namjeru provoditi vrijeme s onima koji se

ponose naučenim pravilima ponašanja, a ne istinskom dobrotom. Ne traže četvrtoga za kartašku zabavu ili partnera za valcer za njihove kćeri. Traže nekoga o kome im gosti mogu šaputati iza lepeza i cigara – nekoga zanimljivog koga će i žaliti i grditi.

– Ah, da, Ubojiti Markiz. To je zbilja jedan zločinački lik na stranicama novina i žutog tiska, zar ne? Nevjerojatno je da sam se ja uopće uspio ohrabriti posjetiti te – Ned je proučavao svoje uredne nokte. – Ali budući da ne namjeravam spavati ni sa jednom tvojom budućom suprugom, neću se brinuti da ćeš me razotkriti i izbosti u ubojitom bijesu, i to žlicom za marmeladu.

Hayden se ukočio, osjećajući kako ga bocka prijateljeva odlučnost. – Ni ne trebaš. Nemam se namjeru ponovno vjenčati. – Žao mi je. – Nedove je hladne sive oči dodirnula tuga, a ne sažaljenje. – Ti si bio jedan od najodanijih muževa kojeg žena može poželjeti.

Obojica su na trenutak zašutjeli. Onda se Nedovo lice razvuklo u blistavi osmijeh koji je Hayden dobro poznavao. –Izađi van sa mnom večeras, Haydene! Vojvoda od Beauforta je otkupio Harriette Wilson i vratio se u Pariz kako bi sve izazivao svojim pričama, ali njene sestre i dalje znaju kako organizirati zabavu. Možemo se temeljito udesiti, posaditi lijepi komad muslina u krilo i praviti se da nam je ponovno osamnaest i da smo upravo izašli s Etona. Hajde, pođi sa mnom! Vidjet ćeš. Bit će nam kao nekad.

Unatoč Nedovoj upornosti, obojica su znali da nikada više neće biti kao nekad. Umjesto tri divlja i naočita mlada pastuha koja su iskušavala brojna zabranjena zadovoljstva velikoga grada, sada bi ih bilo samo dvoje.

Hayden je navukao nostalgični osmijeh. – Bojim se da ćeš večeras sam morati dvoriti lijepe sestre Wilson. Želim se rano povući da mogu rano ujutro krenuti za Cornwall.

Ned je provirio u mračnu radnu sobu iza njega. – Ne mogu te na zadnju noć u civilizaciji ostaviti zarobljenog u ovom iznajmljenom mauzoleju. Barem mi dopusti da ti pošaljem maleni komad utjehe da te grije.

– To neće biti potrebno. Kuhar je ostavio lijepu, debelu prepelicu na pećnici i bocu vina Madeira. To je sva utjeha koja mi treba.

Ned nije gubio vrijeme napadajući ga i pretvarajući se da ga ne razumije. No zastao je i okrenuo se na peti, pogledavši ga s vragolastim sjajem u očima. – Stvarno ne bi trebao tako brzo odbiti moju ponudu. Čak i najukusnije prepelice bolje su s malo začina.

Hayden je promatrao Neda dok se šetao prema kočiji, pomalo uznemiren zbog pakosne iskre u prijateljevim očima.

U Etonu je taj pogled uvijek značio nevolju, i to obično ženske vrste.

Odmahujući glavom zbog vlastitih misli, čvrsto je zatvorio vrata, pozdravljajući se i s noći i sa svim njezinim duhovima.

Lottie se provlačila kroz sjene granja u dvorištu, zahvalna što nije dopustila Harriet da joj se pridruži. Harriet nikada nije bila dobra u šuljanju. Imala je tu nesreću da korača poput teretnoga konja, koliko god mekan bio teren i koliko joj god nježne bile cipelice.

Maglovite niti podizale su se iz vlažne zemlje, blijedo sjajeći poput duhova ispod bijeloga mladog mjeseca. Kada je

izvirila iz sjena, Lottie je podignula plašt preko glave kako bi zaštitila kosu od mjesečine.

Pred njom se izdizala uska kuća na tri kata, mračna i prijeteća. Da joj Harriet nije prenijela sluškinjine riječi, Lottie bi se zaklela da je kuća prazna.

Promatrala je tamne redove prozora, pitajući se iza kojeg se skriva markizova spavaća soba. Bilo ga je tako lako zamisliti ispružena na satenskom pokrivaču s čašom brandyja među dugim, aristokratskim prstima, sa zlobnom iskrom u očima i ciničnim osmijehom na usnama.

Prije udvaranja i vjenčanja sa svojom sada pokojnom ženom prije jedanaest godina, Hayden St. Clair, markiz od Oakleigha, bio je jedan od najpoželjnijih mladih galeba u čitavoj Engleskoj. Objava njegovih zaruka s najmlađom kćeri jednoga nižeg francuskog vikonta potaknula je mnoge histerične ispade i jecaje slomljenih srca. Iako im je brak završio tragično, vesele uspomene njihove vrtoglave romanse i dalje bi mogle izmamiti sjetne uzdahe i najčednijih matrona. Unatoč njegovu pomalo spektakularnomu padu u očima društva, Lottie nije ni sumnjala da bi ga iste te matrone vrlo rado pogostile u svojim sobama za primanje, barem iz morbidne znatiželje.

Ali on se umjesto toga odlučio povući u divljine Cornwalla. Kratki su mu i rijetki posjeti Londonu uvijek bili obavijeni tajnom. Ironično, njegovi pokušaji da ostane neprimjetan samo bi podizali znatiželju društva i poticali žuti tisak da nastavi objavljivati skandalozna nagađanja.

Lottie je čekala nekoliko minuta, nestrpljivo poskakujući na nožnim prstima, ali još uvijek nije vidjela nikakav znak života iz mračne kuće. Možda markiz nije bio takav samotnjak

kakvim su ga svi smatrali. Možda je upravo sada na ladanju nekoga vlastelina ili u kockarskome paklu, prepušten najvrelijim gradskim užicima.

Okrenula se, pripremajući se na teško penjanje preko zida, natrag prema prozoru sobe za uređivanje, kada je primijetila tračak svjetla koji se pojavio iz francuskoga prozora na najudaljenijemu kraju kuće.

Srce joj je počelo neujednačeno kucati. Sigurno se radi samo o sluškinji ili slugi koji je zaključavao vrata, pokušala se uvjeriti. Ali svejedno se primaknula unaprijed, zaobilazeći sjene pokraj zida. Kada je došla do kraja kamene terase, svjetlo je nestalo.

Lottie je pogledala tetinu kuću. Klepet kotača kočija bio je sve češći, a jecaj violina sve uporniji. Nije se usudila ostajati predugo. Njezin je šogor možda obožava, ali društvo ga nije prekrstilo u Demona od Devonbrookea bez razloga. Ako propusti prvi ples na svome prvom predstavljanju društvu, posljedice će biti paklene.

Svjetlo se ponovno pojavilo, tako primamljivo da ga nije mogla ignorirati, a onda je opet nestalo. Lottie se šuljala po terasi, obećavajući samoj sebi da će samo nakratko proviriti u markizove odaje prije nego što se potpuno preda čistom zagrljaju čednosti. Podigavši ruku kako bi se zaštitila od sjaja mjesečine, primaknula se staklu.

Susjedni se prozor naglo otvorio. Muška je ruka naglo izletjela iz prozora i snažno je uhvatila za zapešće te povukla u kuću. Prezatečena da bi zavrištala, nijemo se zabuljila u lice Ubojitog Markiza, glavom i bradom.

Jedna noć skandala

Jedna noć skandala

teresa medeiros

Jedna noć skandala

Zahvale

PRVO POGLAVLJE