Cara Hunter Izbliza
S engleskoga prevela MAJA OPAČIĆ
Za Simona
Spušta se mrak, a djevojčici je hladno. Bio je lijep dan – svjetla i kostimi i vatrometi poput zvjezdanoga pljuska. Bilo je čarobno, kao u bajci, ali sad je sve upropašteno, sve je pošlo nizbrdo. Ona podiže pogled prema krošnjama; učini joj se da se njihove grane sklapaju nad njezinom glavom. Ne kao u Snjeguljici, niti Trnoružici. Ovdje nema princa, nema spasitelja na divnom bijelom konju. Ovdje je samo mračno nebo i čudovišta u sjenama. Čuje zvukove u raslinju, šuškanje sitnih životinja i ravnomjerne teške korake koji joj se približavaju. Obriše posljednje suze s obraza i svim srcem poželi da je poput kraljevne u crtiću Merida hrabra. Ona se ne bi bojala što je sama samcata u šumi. No Daisy se boji. Štoviše, Daisy se jako boji.
– Daisy? – kaže neki glas. – Gdje si?
Koraci su sad još bliži, a glas je ljutit. – Od mene se ne možeš skriti. Pronaći ću te. Znaš to, Daisy, zar ne? Pronaći ću te.
Reći ću to odmah na početku. Neće vam se svidjeti, ali vjerujte mi, previše sam puta to prošao. Kod ovakvih slučajeva – otmice djeteta – u devedeset posto slučajeva treba tražiti nekoga iz djetetova neposrednoga okruženja. Člana obitelji, prijatelja, susjeda. Nemojte to zaboraviti. Ma kako potreseno izgledao, ma kako nevjerojatnim se činilo, on zna tko je krivac. Možda ne svjesno, možda ne još. Ali zna.
Zna.
20. srpnja 2016., 2.05
Naselje Canal Manor, Oxford
Kažu da ljudi koji kupuju kuću konačnu presudu donose u prvih trideset sekundi boravka u njoj. Vjerujte mi na riječ, prosječnom policajcu za isto treba manje od deset sekundi. Štoviše, većina nas svoj sud donese prije no što uopće kročimo unutra. No mi zapravo uopće ne procjenjujemo nekretninu, nego njezine stanare. Stoga, dok se parkiramo ispred kuće na adresi Barge Close 5, dobro znam što mogu očekivati. Takve su se kuće nekoć nazivale urbanim vilama. Možda se još nazivaju, pojma nemam. Ovi ljudi imaju novca, ali ne koliko bi željeli. Inače bi bili kupili pravu viktorijansku kuću, a ne ovu kopiju u netom izgrađenom naselju
s lošije strane kanala. Sve je tu: crvena opeka i erkeri, samo što su vrtovi maleni, a garaže goleme. Te kuće nisu tek lažnjaci, nego pravi pravcati plagijati.
Pozornik pred ulaznim vratima izvještava me o tome da je obitelj već pretražila kuću i vrt, kako nalaže naš protokol. Zaprepastili biste se koliko puta djecu pronađemo ispod kreveta ili u ormarima. Uopće nisu izgubljena, samo se skrivaju. No ni te priče najčešće nemaju sretan kraj. Ipak, čini se da ovdje to nije slučaj. Dežurni inspektor nazvao me prije jedan sat i prenuo iz sna. – Inače vas ne bih zvao u ovo doba, ali jako je kasno, a maloga djeteta nigdje nema, ne sviđa mi se to nimalo. U kući je bila zabava pa su je dugo tražili prije no što su nas pozvali. Žao mi je što sam vas morao uzrujati, ali mislim da nam je to sad najmanji problem. –Nisam uzrujan. Da budem iskren, i sâm bih isto postupio.
– Inspektore, iza je totalni kaos – kaže mi pozornik pred vratima. – Valjda su cijelu noć hodali gore-dolje po vrtu. Posvuda su ostaci vatrometa. Još su i klinci sve izgazili. Teško da će forenzičari nešto naći na tom travnjaku.
Super, pomislim. Predivno. Gislingham pozvoni. Čekamo da nam netko otvori. On se nervozno meškolji s noge na nogu. Ma koliko puta to prošli, nikada se ne naviknete. A kad se to ipak dogodi, znači da vam je vrijeme da odete. Potegnem još koji dim i osvrnem se po ulici. Iako je dva ujutro, sve su kuće jarko osvijetljene, a na nekim se prozorima vide i ljudi. Preko puta kuće dva su policijska automobila parkirana na neurednom travnjaku ispresijecanom tragovima bicikala. Njihove rotirke bljeskaju, dok se dva umorna pozornika trude prepriječiti put znatiželjnicima. Još šestero pozornika stoji na vratima okolnih kuća i razgovara sa susjedima. A onda se ulazna vrata otvore i ja se brzo okrenem.
– Gospođa Mason?
Deblja je no što sam očekivao. Već ima podbradak, a ne može joj biti više od trideset pet, trideset šest godina. Nosi vestu preko haljine bez rukava, s uzorkom leopardove kože na tamnonarančastoj podlozi koja joj ne pristaje uz kosu. Baci pogled niz ulicu, a onda se čvršće omota vestom. Međutim, uopće nije hladno. Danas je temperatura prešla trideset stupnjeva.
– Ja sam inspektor Adam Fawley, gospođo Mason. Smijemo li ući?
– Možete li se izuti? Sag se upravo vratio s čišćenja.
Nikad mi nije bilo jasno zašto ljudi kupuju bež sagove, pogotovo ako imaju djecu, no nije bio trenutak za raspravu. Stoga se nas dvojica saginjemo poput školaraca i počinjemo odvezivati vezice. Gislingham mi dobaci pogled: pored vrata su kukice za kapute, a svaka je označena imenom člana obitelji. Osim toga, cipele su im pomno poredane uz otirač. Po veličini. I boji. Kriste.
Nego, neobično je kako izuvanje utječe na naš um. Dok ovako tapkam u čarapama, osjećam se kao amater. Loš početak.
Iz dnevnoga boravka ulazi se u kuhinju sa šankom, za kojim sjedi nekoliko žena. Šapuću, prepiru se oko čajnika. Njihova naglašena šminka izgleda sumorno na jarkoj svjetlosti neonskih žarulja. Članovi obitelji sjede na rubu prevelikoga kauča. Barry Mason, Sharon i mališan, Leo. Klinac zuri u pod, Sharon zuri u mene, a Barry ne zna kamo bi gledao. Vidim da želi ostaviti dojam modernog, cool tate – vojničke hlače, malčice previše gela u jež-frizuri, malčice previše kričavih tonova na košulji koju nosi izvan hlača – no iako je svojim modnim odabirom zapeo u trideset i petoj, njegova je tamna kosa obojena i vjerujem da je dobrih deset godina stariji od svoje žene. A očigledno je ona ta koja kupuje hlače u ovoj kući.
Kod nestanka djeteta javljaju se razne emocije. Ljutnja, panika, samozavaravanje, grižnja savjesti. Sve sam ih već vidio,
pojedinačno i u kombinacijama. No izraz lica kao ovaj kod Barryja Masona još nisam vidio. Ne mogu ga definirati. Što se
Sharon tiče, tako čvrsto stišće šake da su joj pobijelili zglobovi na prstima.
Sjedam. Gislingham ostaje stajati. Vjerojatno se brine da će naslonjač puknuti pod njegovom težinom. Poteže svoj ovratnik da malo olabavi stisak, u nadi da ga nitko ne vidi.
– Gospođo Mason, gospodine Mason – započinjem. – Znam da vam je vrlo teško, ali sad je najvažnije da skupimo što više informacija. Sigurno i sami znate da su prvi sati nakon nestanka presudni. Što više znamo, to su veći izgledi da ćemo Daisy pronaći živu i zdravu.
Sharon Mason nateže izvučeni konac na svojoj vesti. – Ne znam što bismo vam još mogli reći. Već smo razgovarali s onim drugim policajcem …
– Znam, ali mogli biste mi još jednom ponoviti što ste njemu rekli. Znači, Daisy je jučer bila u školi, a onda je cijelo poslijepodne provela kod kuće. Nije išla van igrati se?
– Nije. Bila je u svojoj sobi, na katu.
– Možete li mi reći tko je sve došao na zabavu?
Sharon baci pogled na muža, pa na mene. – Ljudi iz naše ulice. Djeca iz škole. Njihovi roditelji.
Dakle, prijatelji njezine djece. Ne njezini. Niti njegovi.
– Koliko je to ljudi? Četrdeset? Jesam li blizu?
Sharon se namršti. – Ne baš toliko. Imam popis.
– To će nam uvelike pomoći. Dajte ga detektivu Gislinghamu, molim vas.
Gislingham podigne pogled s bloka.
– Kad ste zadnji put vidjeli Daisy?
Barry Mason još nije glasa pustio. Ne znam je li uopće čuo moje pitanje. Okrećem se prema njemu. Po rukama prevrće plišanoga
psića. Znam da su njegovi pokreti nesvjesni i svjedoče o velikoj patnji, no čini se kao da psu zakreće vrat.
– Gospodine Mason?
Trepne. – Ne znam – tupo odgovara. – Negdje oko dvadeset i tri? Bila je velika strka. Znate, puno ljudi.
– Ali bila je ponoć kad ste shvatili da Daisy nema.
– Zaključili smo da je djeci vrijeme za spavanje. Gosti su se počeli razilaziti. Međutim, nju nismo mogli naći. Posvuda smo je tražili. Zvali smo sve koji su nam pali na pamet. Moja djevojčica … Moja divna djevojčica …
Kreću mu suze. I nakon svih tih godina ovo mi još uvijek teško pada. Muški plač.
Okrećem se Sharon. – A vi, gospođo Mason? Kad ste zadnji put vidjeli kćer? Prije vatrometa? Ili poslije?
Sharon odjednom zadrhti. – Prije, mislim.
– A kad je vatromet započeo?
– U dvadeset i dva sata. Čim se smračilo. Nismo htjeli da se otegne predugo u noć. Možete zaraditi prijavu i stvoriti si probleme.
– Dakle, Daisy ste zadnji put vidjeli prije toga. A gdje? U vrtu ili u kući?
Sharon oklijeva, mršti se. – U vrtu. Cijelu je noć trčkarala amotamo. Baš je bila zvijezda programa.
Nakratko pomislim kako odavno nisam čuo taj izraz. – Znači, Daisy je bila dobre volje? Ništa je nije mučilo? Što biste rekli? – Ne, sve je bilo u redu. Sjajno se zabavljala. Smijala se. Plesala uz glazbu. Radila sve ono što cure vole.
Bacim pogled na brata, zanima me njegova reakcija. Međutim, reakcije nema. Dječak sjedi iznenađujuće mirno. Razmišlja.
– Kad si ti zadnji put vidio Daisy, Leo?
Slegne ramenima. Ne zna. – Gledao sam vatromet.
Nasmiješim mu se. – Voliš vatromet?
Kimne glavom, izbjegavajući moj pogled.
– Znaš, i ja ga volim.
Leo podigne pogled i na trenutak se među nama uspostavi veza, no onda on opet spusti glavu i počne jednom nogom kružiti po čupavom sagu, tako da ostaju tragovi. Sharon ga lupne po nozi i on prestane.
Ponovno se okrećem Barryju. – A bočna vrata vrta bila su otvorena, zar ne?
Barry Mason se uspravi, odjednom zauzimajući defenzivan stav. Glasno šmrcne i dlanom obriše nos. – Pa nije baš da sam mogao svakih pet minuta trčati nekome otvoriti vrata, ne? Tako je bilo jednostavnije primati goste. Nisu svi prolazili kroz kuću.
– Baca pogled na svoju ženu.
Kimnem glavom. – Naravno. Vidim da je iza vrta kanal. Imate li kolni prilaz cesti uz njega?
Barry Mason odmahne glavom. – Mo’š mislit, općina ne da. Nema šanse da je onuda ušao.
– On?
Barry opet odvrati pogled. – Tko god bio. Gad koji ju je oteo. Gad koji je oteo moju Daisy.
Zapišem „moja Daisy“ u svoj blok i stavim upitnik pored citata. – Ali nije da ste vidjeli nekog muškarca?
Duboko udahne, a onda zajeca. Odvrati pogled dok mu se oči opet pune suzama. – Nikoga nisam vidio.
Na brzinu prebirem po svojim papirima. – Naredniku Davisu dali ste Daisynu fotografiju, kod mene je. Možete li mi reći kako je bila odjevena?
Na trenutak nitko ne odgovara.
– Bila je kostimirana – naposljetku kaže Sharon. – Sva su se djeca maskirala. Činilo nam se kao zgodna zamisao. Daisy se maskirala u skladu sa svojim imenom.
– Molim? Kako to mislite?
– Bila je tratinčica.*
Osjećam Gislinghamovu reakciju, ali ga ne gledam. – Razumijem. Od čega se kostim sastojao?
– Nosila je zelenu suknju, zelene hulahopke i cipele. Na glavi je imala krunu od bijelih latica, sa žutom sredinom. Nabavili smo je u onoj trgovini u Fontover Streetu. Mnogo smo za nju izdvojili, a samo smo je posudili. Morali smo ostaviti i polog.
Glas joj pukne. Glasno dahne, a onda stisnutu šaku stavi u usta dok joj ramena podrhtavaju. Barry Mason ispruži ruku i zagrli ženu oko ramena. Ona za to vrijeme tiho jeca, ljulja se naprijed-natrag, i ponavlja mu da nije kriva, da nije znala, a on je počne milovati po kosi.
Ponovno zavlada tišina, a onda Leo odjednom spuzne s kauča. Sva odjeća na njemu doima se malčice prevelikom; rukavi mu gotovo posve prekrivaju dlanove. Prilazi mi i pruža svoj mobitel. Na ekranu je zaustavljen video koji prikazuje Daisy u njezinoj zelenoj suknji. Lijepa djevojčica, nema što. Pokrenem film i petnaestak sekundi gledam je kako pleše pred kamerom. Puca od samopouzdanja i radosti – upravo zrači, to se vidi čak i na ovom majušnom ekranu. Kad film završi, pogledam kad je snimljen –prije samo tri dana. Barem u tome imamo sreću. Nemamo uvijek tako nove snimke nestalih.
– Hvala, Leo. – Pogledam Sharon Mason, koja sada puše nos. – Gospođo Mason, biste li mi mogli ovo poslati? Dat ću vam svoj broj.
Ona bespomoćno zamahne rukama. – Ma ja vam to ništa ne znam. Leo će vam poslati.
* Eng. daisy = tratinčica (op. prev.).
Bacim pogled na Lea, koji kimne glavom. Šiške su mu malo predugačke, ali čini se da mu ne smeta što mu padaju po očima. Tamne su mu oči. Kao i kosa.
– Hvala, Leo. Za jednoga dječaka svoje dobi sigurno se dobro razumiješ u mobitele. Koliko ti je godina?
Pocrveni, ali samo malo. – Deset.
Okrenem se prema Barryju Masonu. – Je li Daisy imala vlastito računalo?
– Nema šanse. Kakve sve opasnosti ovih dana vrebaju djecu na internetu. Katkad joj dopustim da se posluži mojim računalom, ali samo dok sam i ja prisutan.
– Znači, nema adresu elektroničke pošte?
– Nema.
– A mobitel?
Ovaj mi put Sharon odgovara. – Mislili smo da je još premala za mobitel. Obećala sam joj ga za Božić. Dotad će već navršiti devet godina.
Ode još jedna šansa da je pronađemo. Ali to im ne kažem. – Jesi li sinoć vidio Daisy s nekime, Leo?
On zausti, a onda odmahne glavom.
– Možda i ranije … Je li se netko motao ovuda? Jesi li primijetio koga putem do škole ili iz nje?
– Ja ih vozim u školu – oštro kaže Sharon. Valjda misli da mi je time odgovorila na pitanje.
A onda zazvoni zvonce na vratima. Gislingham jednim pokretom zatvori svoj blok. – Zacijelo je stigla ekipa za očevid. Ili kako se sad već zovu.
Sharon unezvijereno pogleda muža. – Forenzičari – kaže joj Barry.
Sharon se okrene prema meni. – Zašto su ovdje? Mi ništa nismo učinili.
– Znam, gospođo Mason. Ne brinite. Riječ je o standardnom postupku u slučaju … kad nestane dijete.
Gislingham otvara vrata i ekipa ulazi. Odmah prepoznam Alana Challowa. Došao je u policiju nekoliko mjeseci nakon mene.
Godine nisu bile milosrdne prema njemu. Tri dlake na glavi, trbušina poveća. Ali dobar je Alan. Dobar je.
Kimne mi glavom. Nema potrebe za kurtoaznim ćaskanjem.
– Holroyd vadi opremu iz auta – kratko kaže. Papirnato zaštitno odijelo šuška na njemu. Skuhat će se kad svane.
– Idemo prvo na kat – kaže Alan dok navlači rukavice. – A onda van čim se razdani. Vidim da se novinari još nisu sjatili. Hvala Bogu.
Sharon Mason je ustala i sad joj klecaju koljena. – Ne želim da njuškate po njezinoj sobi … da dirate njezine stvari … i prema nama se odnosite kao prema zločincima …
– Ovo nije detaljna forenzička pretraga, gospođo Mason. Nećemo napraviti nered. Ne moramo čak ući u njezinu sobu. Treba nam samo njezina četkica za zube.
Zato što je četkica najbolji izvor DNK. Koja će nam možda trebati da identificiramo njezino tijelo. Ali i to prešutim.
– Vrt ćemo detaljnije pretražiti, za slučaj da je otmičar ostavio neki trag koji će nam pomoći da ga identificiramo. Nadam se da imamo vaš pristanak?
Barry Mason kimne glavom, a onda nježno uhvati ženu za lakat. – Pustimo ih da rade svoj posao, može?
– Uskoro će vam doći policijski službenik koji će vam biti na usluzi tijekom istrage.
Sharon se okrene prema meni. – Kako to mislite, „doći će nam“?
– Bit će s vama da vam prenese eventualne novosti, a i da vam priskoči u pomoć ako nešto zatrebate.
Sharon se namršti. – Bit će ovdje? U kući?
– Da, ako se slažete. Takvi policajci prolaze posebnu obuku, nemate razloga za brigu, neće vam nimalo smetati … No ona već odmahuje glavom. – Ne. Neću nikoga u kući. Ne želim da nas vi špijunirate. Jesam li bila jasna?
Bacim pogled na Gislinghama, koji jedva primjetno slegne ramenima.
Duboko udahnem. – To je, naravno, vaše pravo. U tom ćemo slučaju odrediti policajca kojemu se možete javiti, a ako se predomislite …
– Nećemo – brzo odgovara. – Sigurno nećemo. ***
Oksfordske vijesti @OxfordNewsOnline 02.45
NAJNOVIJE VIJESTI Građani nam javljaju da je u naselju Canal Manor velik broj policijskih vozila – uskoro više …
Julie Hill @JulieHillinOxford
02.49
@OxfordNewsOnline Ja živim u Canal Manoru – sinoć je netko ovdje imao zabavu i sad policija ispituje susjede
Julie Hill @JulieHillinOxford 02.49
@OxfordNewsOnline Nitko ne zna što se zbiva – ovdje je 15‑ak policijskih kola
Angela Betterton @AngelaGBetterton 02.52
@JulieHillinOxford @OxfordNewsOnline Ja sam bila na toj zabavi – riječ je o njihovoj kćeri – izgleda da je nestala – ide s mojim sinom u razred
Julie Hill @JulieHillinOxford 02.53
@AngelaGBetterton Ajme, užas, ja sam mislila da je riječ o drogi ili nečem sličnom @OxfordNewsOnline
Oksfordske vijesti @OxfordNewsOnline 02.54
@AngelaGBetterton Kako se djevojčica zove i koliko ima godina?
Angela Betterton @AngelaGBetterton 02.55
@OxfordNewsOnline Daisy Mason. 8 − 9 godina.
Oksfordske vijesti @OxfordNewsOnline 02.58
NAJNOVIJE VIJESTI Navodna #otmica djeteta u naselju Canal Manor. Izvori navode da je osmogodišnja djevojčica nestala iz obiteljskoga doma
Oksfordske vijesti @OxfordNewsOnline 03.01
Doznate li nešto više o otmici u Oxfordu, tvitajte nam –cijelu noć vam prenosimo najnovije vijesti iz okolice i svijeta
Upravo je prošlo tri kad me nazovu iz našega odjela za odnose s medijima. Kažu da se pročulo za nestanak djeteta i da moramo iskoristiti trenutak najbolje što možemo. Dvadeset minuta iza toga pred kućom se zaustavlja prvo reportažno vozilo. Ja sam u kuhinji; Masoni još sjede u dnevnome boravku. Barry Mason zavaljen je u naslonjač, sklopljenih očiju, premda ne spava. Začuvši zaustavljanje vozila, nije se ni pomaknuo, ali zato Sharon Mason ustane s kauča i pogleda kroz prozor. Vidi kako iz kombija izlazi reporter, a onda i čovjek u kožnatoj jakni, s mikrofonom i kamerom u ruci. Na trenutak Sharon tupo zuri, a onda baci kratak pogled u zrcalo i dodirne si kosu.
– Inspektore Fawley? – zazove me netko iz Challowljeve ekipe spuštajući se niza stube. Djevojka, mislim da je nova jer joj ne prepoznajem glas, a lice joj ne vidim jer je skriveno zaštitnim odijelom i maskom. Ne vjerujte onome što vidite na televiziji:
forenzičari se više odijevaju poput radnika u klaonici, nego manekena iz serije CSI. Podivljam kad vidim što se ondje prikazuje: pravi forenzičar ni u ludilu ne bi kontaminirao mjesto zločina, a u seriji svaka glumica zamahuje svojim ekstenzijama dok tobože radi. Forenzičarka me pozove pokretom ruke pa se počnem za njom uspinjati na kat. Vrata pred kojima stajemo imaju zgodnu pločicu s natpisom:
`
` ` DAISYNA SOBA ` ` `
Na pločicu je zalijepljen papirić na kojemu velikim nejednakim slovima piše:
ZABRANJEN ULAZ!
– Imamo sve što nam treba – kaže mi forenzičarka. – Ali mislila sam da biste htjeli vidjeti sobu. Ne moramo ulaziti. Otvori vrata i odmah mi je jasno što hoće reći. Izuzmemo li humoristične serije, nijedna dječja soba na svijetu ne izgleda ovako. Nema ničega na podu, ničega na stolu i ormarićima, ničega zaguranog ispod kreveta. Češalj stoji paralelno s četkom. Plišane igračke poredane u vrstu zure u nas svojim sitnim crnim očima. Malo je reći da osjećam jezu. Između ostalog i zato što je veselo, živahno dijete koje sam maločas vidio na snimci apsolutno nespojivo s ovako pedantno uređenom sobom. U nekim se praznim sobama još uvijek osjeti duh nekadašnjih stanara. No u ovoj sobi kao da nikad nije živjela djevojčica. Jedini je znak njezine prisutnosti Disneyjev poster na zidu. Prikazuje kraljevnu iz crtića Merida hrabra, prkosno crvene kose, samu usred šume, dok
u dnu velikim narančastim slovima piše: PROMIJENI SVOJU
SUDBU. I Jake je obožavao taj film; dvaput smo ga vodili u kino. Merida je slala dobru poruku djeci – da je u redu biti svoj, no to iziskuje i hrabrost.
– Grozna je, zar ne? – obrati mi se djevojka pored mene, kao da mi čita misli.
Barem je obazriva pa tiho govori.
– Mislite?
Sad je skinula masku i vidim kako se mršti. – Totalno pretjerivanje. Mislim, zar baš sve mora biti na istu foru? Nitko nije toliko lud za svojim imenom, vjerujte mi.
Tek sad vidim. Sve je prekriveno tratinčicama. Cijela ta užasna soba. Tapete, prekrivač, zastori, jastučići. Sve su različite, ali ipak su tratinčice. U zelenom loncu stoje plastične tratinčice, dok sa zrcala toaletnog stolića visi žarko žuta traka za kosu, također s tratinčicama. Ukosnice s tratinčicama ukrašenim šljokicama, noćna svjetiljka u obliku tratinčice i vrtuljak s tratinčicama obješen iznad kreveta. Ovo i nije dječja soba, nego zabavni park na temu tratinčica.
– Možda se njoj ovako sviđalo? – Ne vjerujem u te riječi čak ni dok ih izgovaram.
Mlada forenzičarka slegne ramenima. – Možda. Uostalom, što ja o tome znam, nemam djecu. A vi?
Ona ne zna. Nitko joj nije rekao.
– Nemam – kažem.
Više ne.
BBC Midlands danas
Srijeda, 20. srpnja 2016. I Zadnja izmjena 06:41
Policija moli za pomoć u potrazi za nestalom
osmogodišnjakinjom iz Oxforda
Osmogodišnja djevojčica nestala je iz svoga doma u Oxfordu.
Daisy Mason posljednji je put viđena u utorak oko ponoći u vrtu svoje obiteljske kuće, gdje su njezini roditelji, Barry i Sharon Mason, upravo imali goste.
Daisy je plavokosa i ima zelene oči. U trenutku nestanka bila je maskirana u cvijet i nosila kečke. Susjedi kažu da je otvorena, ali i razborita djevojčica te zacijelo ne bi svojevoljno pošla s neznancem.
Vidite li Daisy ili imate bilo kakvih informacija o njoj, javite se kriminalističkoj policiji na broj 01865 0966552.
U pola sedam forenzičari polako završavaju s vrtom, dok pozornici nanovo pretražuju ulicu i područje oko nje. Sad već svaki njihov pokret prati cijeli čopor nasrtljivih kamermana. Trebat će se posvetiti i kanalu, ali o tome sad ne želim ni misliti. Još ne. Svi moraju polaziti od pretpostavke da je djevojčica živa. Dok ja ne ustvrdim suprotno.
Stojim nasred majušnoga dvorišta i gledam dolje, prema vrtu iza kuće. Po cvjetnim gredicama leže sagorjeli ostaci vatrometa, a trava požutjela od ljetne žege izgažena je do neprepoznatljivosti. Onaj je pozornik imao pravo: šanse da ćemo pronaći pristojan otisak stopala ili bilo što iole korisno ravne su nuli. Uz ogradu u dnu vrta vidim Challowa. Sagnut je i strpljivo pretražuje nisko raslinje. Iznad njegove glave, u grmlju pored kanala, zapeo je balon i njegova srebrna traka sad lagano vijori na jutarnjem povjetarcu. Ja pak umirem za cigaretom.
Kanal ovdje blago vijuga pa je vrt Masonovih malo duži od susjednih vrtova, ali s obzirom na broj sinoćnjih gostiju, zacijelo su se fino natiskali. Nisam siguran je li to do ljuljačke u kutu, ofucane pampas trave ili moje neispavanosti, no sve me ovo neugodno podsjeća na vrt kuće u kojoj sam proveo djetinjstvo. Bila je to jedna od mnogih jednako otužnih kuća u depresivnom naselju sagrađenom duž velike ceste, i to zahvaljujući nedavnom produženju trase podzemne željeznice. Nekoć su ondje bile livade, ali kad se moja obitelj doselila, već je odavno sve prekrio beton. Moji su roditelji taj kraj odabrali zato što je bio siguran i zato što si nijedan drugi nisu mogli priuštiti. Još i dan danas ne žele priznati da su pogriješili u oba pogleda. Bilo kako bilo, mjesto je bilo grozno. Nije to bio pravi gradić, nego južni zaselak jedinoga iole gradskoga naselja nadaleko i naširoko. Onamo sam ionako stalno išao – u školu, u posjet prijateljima, a kasnije u pubove i na spojeve s curama. Nikad nijednoga prijatelja nisam doveo kući; nisam im mogao dopustiti da vide gdje zapravo živim. Možda ne bih trebao tako strogo suditi o stanovnicima Canal Manora: znam kako je to biti s pogrešne strane nevidljivoga zida.
U dnu vrta Masonovih još se uvijek dimi žeravica roštilja, a metalna rešetka tiho pucketa dok se hladi. Ljuljačke su čvrsto vezane ljepljivom trakom kako se netko ne bi poželio malo njihati. Vrtni su stolci naslagani jedan na drugi, sjenica je sklopljena, a na dugačkom stolu stoji složeni karirani stolnjak. Ispod stola su prijenosni hladnjaci s naljepnicama PIVO, VINO, SOKOVI. U malome dvorištu iza mene dvije su kante za smeće: kanta za recikliranje ne može se zatvoriti od silnih limenki i boca, dok je druga prepuna crnih vreća za smeće. U tom mi trenu sine – kao što je trebalo istoga trena – da je Sharon Mason zaslužna za sve ovo. Ona je sve pospremila, bacila smeće, složila stolce. Uložila je velik trud
da bi joj vrt sličio na nešto. I to nakon što je primijetila da joj nema male kćeri.
Gislingham izlazi iz kuhinje i prilazi mi. – Detektivka Everett kaže da od susjeda još ništa korisno nisu doznali. Isto tako, nitko od gostiju s kojima smo uspjeli razgovarati ne sjeća se da je vidio nešto sumnjivo. Sad prikupljamo fotografije s njihovih mobitela, trebale bi nam pomoći oko kronologije. U cijelome naselju nema nadzornih kamera, ali možda ćemo u susjedstvu imati više sreće. Osim toga, provjeravamo kretanje registriranih seksualnih prijestupnika u krugu od petnaest kilometara.
Kimnem glavom. – Odlično.
Challow se uspravi i mahne nam da mu priđemo. U ogradi iza ljuljačke jedna je daska olabavljena. Izdaleka izgleda čvrsto, no kad se dovoljno snažno gurne, čak se i odrasla osoba može progurati.
Gislingham mi čita misli. – Ali bi li se netko doista mogao uvući, oteti malu i pobjeći a da ga baš nitko ne primijeti? U ovako malenom vrtu? I pred toliko ljudi? A i mala bi se vjerojatno otimala.
Osvrnem se oko sebe. – Moramo saznati gdje je stajala sjenica i koliko je velika. Ako su je postavili u dnu vrta, moguće je da nitko nije mogao vidjeti rupu u ogradi, niti onoga tko se kroz nju provukao. A nemojmo zaboraviti i vatromet…
Gislingham kimne glavom. – Svi gledaju u drugome smjeru, velika je buka, djeca vrište…
– … a većina uzvanika su roditelji djece iz škole. Možeš se kladiti da Masoni neke od njih nikad ranije nisu upoznali. Pogotovo očeve. Ako imaš čelična muda, mogao si se ovamo ušetati i pretvarati se da si jedan od njih. Nitko ne bi smatrao čudnim što se obraćaš djeci.
Po travnjaku krećemo prema kući. – Chrise, što se fotografija tiče, zanima nas mnogo više od puke kronologije. Počni bilježiti
imena. Nije nam dovoljno vidjeti gdje je tko stajao, moramo znati tko je tko na tim slikama. ***
U 7:05 detektivka Everett pozvoni na vrata jedne od susjednih kuća. Čeka da se otvore, da nabaci svoj profesionalni osmijeh i kaže stanarima da im mora postaviti nekoliko pitanja. Ovo su joj već petnaesta vrata; ponavlja samoj sebi da se ne ljuti što su njoj uvalili obilazak susjeda, dok Gislingham lijepo sjedi u jedinoj kući koja nešto znači. U samoj žiži. Naposljetku, na prste jedne ruke može se nabrojati slučajeve otmice djeteta koje je iskaz susjeda pomogao riješiti. No nije ovo ni tako beznadno: neki od tih ljudi ipak su bili u vrtu Masonovih u trenutku nestanka njihove kćeri. Međutim, uzme li se u obzir tako velik broj potencijalnih svjedoka na tako malom prostoru, Everettova dosad i nije imala sreće s iskazima. Čula je da je „zabava bila zgodna“, da su susjedi proveli „prilično ugodnu večer“. A ipak je tijekom te iste večeri djevojčica nestala njima pred nosom.
Ponovno pozvoni – treći put – a onda se odmakne jedan korak i promotri kuću. Zastori nisu navučeni, ali nema nikakvog znaka života. Everettova provjeri popis susjeda. Kenneth i Caroline Bradshaw, bračni par koji je već prevalio šezdesetu. Lako je moguće da provode posljednje ugodne tjedne na moru prije no što navale školarci i njihovi roditelji. Zabilježi si nešto uz njihova imena i krene niz kolni prilaz prema pločniku. Pritrči joj policajka u odori, zadihana. Everettova ju je nekoliko puta vidjela u postaji, no ova je tek došla s Akademije i nikad nisu razgovarale. Nije joj uspjela zapamtiti ni ime, premda se trudila. Simpson? Tako nekako. Ne, Somer. Da, tako je. Erica Somer. Starija je od većine zelenih, zacijelo se prije bavila nečim drugim. Baš kao i
Everettova, koja se može pohvaliti kratkom i neuspješnom karijerom medicinske sestre. Ona o tome mudro šuti jer zna da bi joj njezini muški kolege tek onda rado davali zadatke priopćavanja loših vijesti. Ili obilaženja susjeda, mamicu im.
– Pronašli smo nešto u kanti za smeće, mislim da biste trebali pogledati – reče Somerova, pokazujući u smjeru iz kojega je došla. Odmah prelazi na stvar, bez okolišanja. Everettovoj je odmah draža.
Kanta o kojoj je riječ stoji na uglu, na mjestu gdje se ulica odvaja od sporedne ceste. Jedan od forenzičara već je ondje i fotografira.
Kimne Everettovoj, a onda izvuče nešto s vrha kante. Predmet se rasteže poput zmijske kože. Mlitav, prazan, zelen. Vrlo zelen.
Riječ je o hulahupkama. Na jednom su koljenu poderane. I malene su. Dječje.
Razgovor s Fionom Webster, vođen 20. srpnja 2016. u 7:45 na adresi Barge Close 11, Oxford
Razgovor vodila detektivka V. Everett
VE: Gospođo Webster, možete li mi reći odakle poznajete obitelj Mason?
FW: Moja kći Megan i Daisy idu u isti razred u Kitu, a Alice je godinu starija.
VE: Što je Kit?
FW: Oprostite. Riječ je o Osnovnoj školi biskupa Kristofora. Mi je ovdje svi zovemo Kit. Osim toga, susjedi smo. Mi smo im posudili sjenicu za zabavu.
VE: Dakle, prijatelji ste?
FW: Hm, ne bih rekla da smo baš prijatelji. Sharon se drži po strani. Razgovaramo pred školom dok čekamo djecu i
ponekad zajedno trčimo. Ali ona je puno discipliniranija trkačica od mene. Trči svako jutro pošto odveze djecu u školu, čak i zimi. Muči je težina. Mislim, nikad mi se nije požalila, ali vidim da je tako. Jednom smo zajedno ručale u gradu – doduše, slučajno – naletjele smo jedna na drugu ispred one pizzerije na glavnoj ulici i nije me mogla tek tako odbiti. No jedva da je išta pojela, samo je prebirala po salati …
VE: Dakle, ona ne radi? Ako ujutro može ići na trčanje?
FW: Ne radi. Mislim da je nekoć radila, ali ne znam što. Mene bi izludjelo biti svaki dan zatvorena u četiri zida, ali ona je posve zaokupljena djecom.
VE: Znači, dobra je majka?
FW: Sjećam se da je na onom našem ručku govorila samo o Daisynim odličnim ocjenama. Rekla je da malena želi postati veterinarka i pitala me znam li na kojem je sveučilištu dobar studij veterine.
VE: Dakle, pomalo nadobudna?
FW: Među nama, Owen – moj muž – ne može je podnijeti. Znate kako se kaže da neki ljude gaze sve pred sobom? E pa, Owen kaže da ona gazi bagerom. Ja osobno mislim da nema nikakva zla u tome što netko svojoj djeci želi najbolje. Sharon to samo malo otvorenije pokazuje od nas ostalih. Mislim da su se Masoni ovamo preselili u prvom redu zbog dobrih škola. Jer mislim da si privatnu školu ne mogu priuštiti.
VE: Ali ove kuće nisu baš jeftine …
FW: Nisu, ali nekako imam osjećaj da oni krpaju kraj s krajem.
VE: Znate li gdje su prije živjeli?
FW: Negdje u južnome Londonu, bar mislim. Sharon nikad ne govori o prošlosti, niti o svojoj obitelji. Iskreno, nije mi jasno zašto vas sve to zanima – zar ne biste trebali tražiti Daisy?
VE: Naše ekipe pretražuju cijelo područje i pregledavaju snimke nadzornih kamera. Ali što više znamo o Daisy i njezinoj obitelji, to bolje. Nikad ne znate koja će se pojedinost pokazati presudnom. Nego, vratimo se prošloj noći. Kad ste stigli na zabavu?
FW: Malo poslije devetnaest sati. Bili smo među prvima. Na pozivnici je pisalo između 18.30 i 19. Mislim da je Sharon očekivala da će ljudi doista doći u pola. Kad smo stigli, bila je vrlo nervozna. Možda se zabrinula da nitko neće doći. Uložila je golem trud – rekla sam joj da će svi rado doprinijeti, ali ona je htjela sve sama. Sve je bilo posloženo na stolovima u vrtu, ispod prianjajuće folije –grozno nešto, zar ne …
VE: Kažete da je bila nervozna?
FW: Hm, da, ali samo zbog zabave. Kasnije se opustila.
VE: A Barry?
FW: Ah, Baz je bio duša zabave, kao i obično. Vrlo je društven, uvijek zna što reći da razbije neugodnu tišinu. Sigurna sam da je zabava bila njegova zamisao. I obožava Daisy – pravi primjer ljubavi između oca i kćeri. Stalno je podiže u naručje i nosi na ramenima. A ona je bila baš ljupka u onom kostimu cvjetića. Tužno je kad prerastu fazu maskiranja – i ja sam htjela da se Alice kostimira za zabavu, no glatko me odbila. Samo je godinu starija od Daisy, ali već želi nositi samo trenirke i majice koje otkrivaju trbuh.
VE: Očigledno dobro poznajete Barryja Masona?
FW: Molim?
VE: Nazvali ste ga „Baz“.
FW: (smijeh) Bože, zar sam stvarno to rekla? Znam da je grozno, ali tako mi njih zovemo, no da, neki od nas. „Baz i Shaz“. Skraćeno od Barry i Sharon, shvaćate? Ali ni za živu glavu nemojte to reći Sharon – ona taj nadimak mrzi iz dna duše. Jednom je nekome izletio; podivljala je.
VE: Ali Barryju ne smeta?
FW: Čini se da ne. Ali on je prilično opušten. Opušteniji od nje. Iako to i nije teško postići.
VE: Kad ste posljednji put vidjeli Daisy?
FW: Cijelu noć razbijam glavu time. Mislim da je to bilo nedugo prije vatrometa. Mnogo je djevojčica cijelu noć trčkaralo onuda. Zabavljale su se kao nikad u životu.
VE: Niste vidjeli da joj se netko obraća? Jeste li primijetili nekoga koga ne poznajete?
FW: Nije bilo mnogo nepoznatih ljudi. Mislim da su svi bili iz našega naselja. Barem se ne mogu sjetiti nikoga s druge strane.
VE: S druge strane?
FW: Ma znate. Ove preko kanala. Otmjenu ekipu. Rijetko nabasaju ovamo. Kako god bilo, koliko se ja sjećam, Daisy se cijelo vrijeme družila s prijateljima. Djeci tih godina odrasli su prilično dosadni.
VE: A vaš muž, Owen? Je li on bio na zabavi?
FW: Zašto vas to zanima?
VE: Moramo znati gdje je tko bio …
FW: Želite reći da je Owen imao prste u ovome? Jer mogu vam odmah reći …
VE: Kao što rekoh, moramo točno znati tko je sve bio na zabavi. (stanka)
Možda smo pronašli hulahupke koje je Daisy sinoć nosila. Možete li se sjetiti je li ih imala kad ste je zadnji put vidjeli?
FW: Žao mi je, stvarno se ne sjećam.
VE: Jeste li možda vidjeli da je tijekom zabave pala i ozlijedila se?
FW: Nisam, toga bih se sigurno sjećala. Ali zašto me to pitate? Kakve to veze ima?
VE: Na hulahupkama je bilo krvi, gospođo Webster. Pokušavamo doznati kako je dospjela onamo. ***
U 8:30 sjedim u autu parkiranom iza ugla u Waterview Crescentu, koji je svakako stepenicu iznad Canal Manora: ovdje stoje lijepe dvokatnice, pa čak i – ne biste vjerovali – nekoliko kamenih lavova na stupovima kolnih ulaza. Jedem pasty * koji je netko
* Pecivo u obliku polumjeseca, punjeno mljevenim mesom, podrijetlom iz Cornwalla u Engleskoj (op. prev.).
donio s benzinske postaje na glavnoj cesti. Dovoljno je baciti pogled na njega i već osjećam kako mi se mast taloži u arterijama. No u deset me čeka tiskovna konferencija, a odem li na nju praznoga želuca, neću biti koncentriran. Kad vam već sve opisujem, pripomenimo da sjedim u Fordu. Za slučaj da ste se pitali. I dok čekam, ne rješavam križaljke.
Netko mi pokuca na prozor; spuštam ga. Pored automobila stoji detektivka Everett. Verity joj je ime – jednom sam joj rekao da je s tim imenom bila predodređena za ovaj posao.* I doista, nikad ne posustaje u potrazi za istinom. Na prvu se doima tromo i ravnodušno, ali neka vas to ne zavara. Rijetko sam imao priliku raditi s nekim tako nesmiljenim u borbi protiv zločina.
– Onda? Što je rekla Fiona Webster?
– Mnogo toga, ali ne dolazim zato. Starica na broju trideset i šest je nešto vidjela. Nekoliko minuta nakon dvadeset i tri sata, kaže. Sigurna je da je bilo toliko jer se baš spremala potužiti na buku.
Sjetim se kako mi je Sharon Mason rekla da susjedi često tužakaju jedni druge zbog buke. Možda sam je nepravedno procijenio – ako su joj susjedi zbilja govna, ne može se reći da je paranoična.
– I što ti je ta gospođa …
– Bampton.
– Što je gospođa Bampton rekla?
– Kaže da je vidjela muškarca kako odlazi iz kuće Masonovih s djetetom u naručju. Djevojčicom, i to uplakanom. Zapravo je dijete vrištalo, kaže starica. Zato je i prišla prozoru.
Odmahnem glavom. – Zabava je bila u punom zamahu. Kako da znamo da susjeda nije vidjela nešto posve nedužno, primjerice oca koji odlazi s djetetom kući?
* Eng. verity = istina (pp. prev.).
Ne odbacujem susjedino svjedočanstvo zato što joj ne vjerujem, nego zato što mi je muka pri pomisli da je dobro vidjela. Ali Everettova se zajapurila; nanjušila je nešto. – Gospođa Bampton kaže da s te udaljenosti nije mogla dobro vidjeti muškarčevo lice pa nam ga ne može opisati.
– Kako onda zna da je nosio baš djevojčicu?
– Zato što je dijete bilo kostimirano. U cvijet. ***
Oksfordska policija @ThamesValleyPolice 09:00 Pomognite nam u potrazi za osmogodišnjom Daisy Mason.
Zadnji put je viđena u naselju Canal Manor u utorak oko ponoći. Imate li kakvu informaciju, nazovite broj 01865 0966552.
TWEET PROSLIJEĐEN 829
BBC Midlands @BBCMidlandsBreaking 09:09
U 10 sati očekuje se policijska tiskovna konferencija o nestan ku osmogodišnje Daisy Mason.
TWEET PROSLIJEĐEN 1566
ITV vijesti @ITVLiveandBreaking
09:11
NAJNOVIJE VIJESTI: Oksfordska policija u 10 sati trebala bi objaviti detalje potrage za osmogodišnjom #DaisyMason. Navodno postoji očevidac potencijalnog sumnjivca.
T WEET PROSLIJEĐEN 5889 ***
Prvih petnaestak minuta tiskovna je konferencija bila prilično mirna. Uobičajena pitanja, uobičajeni neodređeni odgovori. „Istraga je u ranoj fazi“, „Činimo sve što je u našoj moći“, „Imate
li kakvu informaciju“ i slično. Znate već. Novinarska publika bila je nervozna: znaju da bi ovo mogla biti velika priča, ali nemaju odakle krenuti i vrte se u krug. Na spomen očevica zavladalo je kratkotrajno uzbuđenje, ali ubrzo je splasnulo kad su čuli da nemamo ni fotografiju, ni opis. Jedna od poznatih smutljivica pokušala se izboriti za svojih pet minuta slave sirovim insinuacijama o mojoj osobnoj povijesti („Detektive Fawley, je li primjereno da baš vi vodite istragu o otmici djeteta?“), ali svi drugi klonili su se te teme. Bacio sam pogled na sat – gotovo je isteklo svih petnaest minuta predviđenih za pitanja novinara – kad je ustao netko u dnu dvorane. Izgledao je kao da mu je sedamnaest. Pepeljasta kosa, bljedunjav. U tren se zacrvenio kad su se svi okrenuli prema njemu. Nije iz velikih novina, to sam odmah znao. Vjerojatno pripravnik iz kakvog lokalnog lista sastavljenog velikim dijelom od reklama. Međutim, podcijenio sam ga; glupa pogreška.
– Detektive Fawley, navodno je u blizini mjesta nestanka pronađen odjevni predmet koji vjerojatno pripada Daisy. Možete li nam to potvrditi?
Atmosfera u dvorani usijala se u sekundi. Dvadesetak ljudi promatralo me s apsolutnom usredotočenošću.
Na trenutak sam oklijevao. A zna se da je to uvijek fatalno. Sad su u zrak poletjele brojne ruke. Čulo se bijesno kuckanje po tabletima. Šestero ili sedmero novinara pokušavalo se ubaciti, ali Bljedunjavi se nije dao. Ni u kom pogledu.
U toj nanosekundi prije no što sam odgovorio primijetio sam da mali namjerno nije naveo što smo to točno pronašli. I to ne zato što ne zna. Nego zato što tu dragocjenu informaciju želi sačuvati za sebe.
Duboko sam udahnuo. – Da, mogu vam to potvrditi.
– A taj predmet bio je umrljan krvlju?
Zaustio sam da mu odgovorim, da mu dam do znanja tko ovdje vodi glavnu riječ, ali bilo je prekasno. U dvorani je zavladao metež. ***
U 10:15 detektiv Andrew Baxter postavlja veliku kartu sjevernoga Oxforda na čelo crkvene dvorane u Banbury Roadu. Crkva je odsad mjesto okupljanja ekipa za potragu. Najbliže susjedstvo već su pretražili, a s obzirom na velik broj lokalaca koji nude svoju pomoć u potrazi, iduća faza iziskuje dobru organizaciju.
– Dobro – kaže Baxter pokušavajući nadglasati žamor. Iznad njihovih glava bruji policijski helikopter. – Sad me slušajte. Mora se znati tko što radi da se ne bismo vrtjeli u krug i onda pali na nos. Možete i sami smisliti koju prigodnu frazu.
Podigne crveni marker. – Područje koje ćemo iduće pretraživati podijelili smo na tri zone. U svakoj će ekipi biti barem dvanaest policajaca i jedan posebno obučen koordinator, zadužen za prikupljanje dokaza i obuzdavanje nadobudnih građana koji čine više štete nego koristi.
Markerom zaokruži jedan dio na zemljovidu. – Prva ekipa, predvođena narednikom Edom Meadom, pretraživat će područje škole Griffin, svih prokletih četrdeset hektara. Većinom je riječ o brisanom prostoru, Bogu hvala, ali ima i poprilično šikara i šumaraka, a duž istočne strane kanala raste gusto grmlje. Škola nam je na raspolaganje stavila velik broj stamenih maturanata da nam pomognu u potrazi – nastavnik tjelesnog bivši je vojnik pa sigurno zna organizirati akciju ovoga tipa. Druga ekipa, pod vodstvom narednika Philipa Manna, pretraživat će cestu uz kanal i prirodni rezervat zapadno od njega. Volonteri iz lokalne udruge za zaštitu prirode dočekat će vas ondje; neke se ptice navodno
još gnijezde pa će oni pripaziti da ne načinimo nepotrebnu štetu.
Na tom dijelu kanala nalaze se i kuće na vodi pa moramo ispitati njihove vlasnike.
Baxter ponovno crta markerom po zemljovidu. – Treća ekipa, predvođena narednikom Benom Robertsom, pretraživat će rekreacijski centar, parkiralište uz pružni prijelaz i fakultetske sportske terene uz Woodstock Road. I ondje imamo mnogo volontera među građanima.
Zatvori marker. – Ima li kakvih pitanja? Dobro. Redovito se javljajte. Ponovno ćemo se sastati bude li potrebe za širenjem potrage ili ako helikopter nešto pronađe. Ali nadajmo se da do toga neće doći.
Nisam još uspio izaći iz prostorije u kojoj je upravo završila tiskovna konferencija kadli mi zazvoni mobitel. Alex me zove. Zurim u mobitel i razmišljam je li baš pametno javiti se. Na zaslonu imam jednu od onih dosadnih tvornički postavljenih slika: drveće, travnjak i nebo. Nisam je birao: nije me bilo briga što je na slici, samo da nije ona koju sam dotad imao. Slika Jakea na Alexinim ramenima. Slikao sam ih prošlo ljeto. Od sunca koje ih je obasjavalo s leđa njegova je tamna kosa svijetlila crveno. Upravo sam mu bio rekao da je već prevelik da ga se nosi piška lonca, a on mi se samo široko nasmiješio i ostao na Alexinim leđima. Ta bi me slika svaki put podsjetila na pjesmu koju smo jednom davno čitali u školi, „Iznenadna radost“ zvala se. Baš je tako Jake izgledao na toj slici, kao da ga je iznenadila radost. Kao da ga je vlastita sreća zatekla nespremnog. Javim se na mobitel. – Halo? Adame? Gdje si?
– U postaji, imali smo tiskovnu konferenciju. Nešto je iskrsnulo … Nisam te htio buditi …
– Znam … Čula sam na vijestima … Kažu da je neko dijete nestalo.
Duboko udahnem. Znao sam da ćemo se prije ili kasnije suočiti s nečim ovakvim. Ali samo zato što znate da će se nešto dogoditi, ne znači da će vam biti išta lakše kad se doista i dogodi.
– Da, djevojčica – kažem. – Zove se Daisy.
Gotovo da mogu čuti kako joj srce tuče. – Jadni roditelji. Kako se oni drže?
Pitanje je jednostavno, ali ja nemam jednostavan odgovor na njega. I zahvaljujući toj spoznaji odjednom shvatim koliko su Masoni nedokučiva obitelj.
– Teško je reći – kažem. Odlučio sam se za posvemašnju iskrenost. – Mislim da su najviše od svega šokirani. No tek smo na početku. Nema dokaza da se djevojčici dogodilo nešto loše. Ništa ne ukazuje na to da je nećemo pronaći živu i zdravu.
Na trenutak Alex šuti. – Ponekad se pitam je li to još gore.
Okrenem se prema zidu i spustim glas. – Gore? Kako to misliš?
– Nada. Možda je ona još gora od loših vijesti. Mi barem … Glas joj zamre.
Nikad prije nije izrekla ovakvo što. Nijedno od nas nije. Stručnjaci su htjeli da kažemo – rekli su nam da moramo to izreći naglas. No mi smo samo odgađali. Unedogled, sve dok više uopće o tome nismo mogli razgovarati. Sve do sada. Kud baš sada. Alex plače, tiho jer ne želi da je čujem. Nisam siguran je li to zato što je previše ponosna ili zato što ne želi da se brinem. Podignem pogled; jedan od pozornika domahuje mi da priđem.
– Oprosti, Alex, moram ići.
– Znam, oprosti.
– Ne, ti oprosti meni. Nazvat ću te kasnije. Obećavam.
19. srpnja 2016., 15:30
Dan nestanka
Osnovna škola biskupa Kristofora, Oxford
Zvono označi kraj nastave. Djeca se bučno slijevaju iz učionica na sunce, prema pregrijanim automobilima u kojima ih čekaju roditelji. Neki trče, neki poskakuju, neki se vuku, a stariji se klinci drže u grupama, razgovaraju i međusobno si šalju poruke na iPhone.
Dvije učiteljice stoje na stubama i gledaju djecu kako odlaze.
– Još malo pa je kraj, Bogu hvala – kaže starija dok nekom djetetu podiže majicu s tla. – Jedva čekam. Ova je godina nekako naročito teška.
Žena pored nje turobno se nasmiješi. – Pričaj mi o tome. – Pored nje upravo prolaze učenici iz njezinoga razreda. Jedna se učenica zaustavlja. Oči su joj pune suza jer sutradan s roditeljima odlazi na ljetovanje, a iduće godine neće imati istu učiteljicu. Ona voli svoju učiteljicu.
– Lijepo se provedi u Južnoafričkoj Republici, Millie – ljubazno joj kaže učiteljica nježno je tapšajući po ramenu. – Nadam se da ćeš uspjeti vidjeti laviće.
Millie sada sustižu prijatelji iz razreda i kreću za njom u dvorište. Dvojica dječaka, visoka djevojčica s pletenicama i jedna koja izgleda kao Kineskinja. Posljednja, divlje trčeći, stiže plavokosa djevojčica s ružičastom vestom vezanom oko ramena i torbom sa slikom Disneyjevih princeza.
– Uspori, Daisy – dovikne joj učiteljica dok ona jurca niza stube. – Mogla bi pasti i ozlijediti se.
– Danas je sva u oblacima – primijeti starija učiteljica dok gleda kako djevojčica trči prema dvjema prijateljicama.
– Njezini danas imaju roštilj. Vjerujem da je silno uzbuđena.
Starija učiteljica iskrivi lice. – Da sam barem još uvijek dovoljno mlada da me veseli pomisao na uvelu salatu i prepečene pljeskavice.
Njezina kolegica se nasmije. – Bit će i vatromet. To nikad ne prerasteš.
– Istina. I dan danas obožavam pirotehniku. Čak i u ovim godinama.
Kolegice se nasmiješe jedna drugoj, a onda se mlađa okrene i ode natrag u školu, dok starija još nekoliko minuta ostaje na stubištu i promatra školsko dvorište. Idućih će je tjedana ovaj trenutak proganjati: pogled na plavokosu djevojčicu koja stoji na suncem okupanom školskom dvorištu i veselo razgovara s prijateljicom.
– Onda? Tko je čavrljao s medijima, majku mu jebem?
10:35. U središnjoj prostoriji istrage vlada vrućina. Prozori su otvoreni, a netko je iz šupe izvukao prastari ventilator. Zuji dok se miče, polako, slijeva nadesno, zdesna nalijevo. Neki ljudi sjede po radnim stolovima, drugi se samo naslanjaju na njih. Pogledam ih, polako, slijeva nadesno, zdesna nalijevo. Većina me bez problema pogleda u oči. Jedno ili dvoje kao da se osjeća posramljeno. I to je to. Ako me deset godina ispitivanja sumnjivaca nečemu naučilo, onda tome da, nađete li se pred zidom, trebate prestati navaljivati. – Dao sam izričitu uputu da u javnost ne iznosite ni to da smo pronašli hulahupke, niti kakve su bile kad smo ih našli. A njezina obitelj sad to mora čuti na vražjoj telki. Što mislite, kako će se osjećati? Informacija je došla od nekoga u ovoj prostoriji i imam
namjeru doznati od koga. No sad neću tratiti dragocjeno vrijeme na to. Ne dok ne pronađemo Daisy Mason.
Okrenem se prema bijeloj ploči. Ondje se nalazi zemljovid pun šarenih pribadača i hrpa mutnih fotografija, očigledno skinutih s mobitela, zalijepljenih otprilike kronološki. Uz većinu fotografija stoje imena; uz nekolicinu su upitnici. A pored njih – Daisy glavom i bradom. Tek sad, dok gledam slike, primjećujem koliko je nalik na majku. A onda opet, nije nimalo nalik na nju. Zatim se zapitam zašto sam tako siguran u to, s obzirom na to da je nikad nisam vidio uživo.
– Ima li što novo o navodnom viđenju sumnjivca?
Netko iza mene se nakašlje. – Imamo snimke svih nadzornih kamera u krugu od tri kilometra.
Glas pripada Garethu Quinnu. Znate taj tip. Elegantno odijelo, trodnevna brada. Vršitelj dužnosti narednika, dok je Jill Murphy na rodiljnom dopustu, i odlučan u namjeri da iskoristi svaku minutu. Meni osobno je iritantan, no momak nije glup, a zbog svoga izgleda dobro nam dođe kad trebamo nekoga kome ne piše na čelu da je policajac. Nećete se iznenaditi kad čujete da ga uredske udavače nazivaju najpoželjnijim neženjom, na što on redovito reagira s tobožnjim prijezirom. Čujem ga kako mi prilazi.
– S istočne strane naselja je kanal – kaže – pa, želite li izaći, morate prijeći jedan od ova dvaju mostova, od kojih nijedan nema kameru. Ali zato postoji kamera na Woodstock Roadu, malo sjevernije – pokaže crvenu pribadaču – i još jedna na kružnom toku na obilaznici. Ako se želio brzo udaljiti, otišao je tim putem, a ne prema jugu, kroz grad.
Pogledam na zemljovid, na široka prostranstva koja se protežu zapadno od grada: stotinu i dvadeset hektara zemlje neobrađivane zadnjih tisuću godina, koja je čak i za ovakvih suša napola
poplavljena. Nalazi se niti pet minuta od naselja Canal Manor, no putem treba prijeći željezničku prugu.
– Što je s ledinom Port Meadow? Ima li kamera na pružnome prijelazu? Ne sjećam se da sam je vidio.
Quinn odmahne glavom. – Nema, a prijelaz je ionako već dva mjeseca zatvoren zbog izgradnje novoga pješačkog mosta i zamjene tračnica. Radovi se vrše noću; noćas je ondje bila cijela ekipa. Stari pješački most zatvoren je uoči rušenja, tako da ni onuda nitko nije mogao doći do ledine.
– Dakle, ništa od Port Meadowa. Koje su nam još opcije?
Quinn pokaže na zelenu pribadaču. – S obzirom na to da smo hulahupke pronašli ovdje, sumnjivac je vjerojatno krenuo Birch Driveom i zatim se priključio na obilaznicu, kao što sam i rekao. Toj teoriji u prilog ide i svjedočanstvo one bakice koja tvrdi da je vidjela Daisy.
Odmakne se jedan korak i zatakne si kemijsku olovku za uho. Nesvjesno to čini; vidim da nekolicina dečki u dnu prostorije čini isto. Zajebavaju se, no nema u tome zloće. Quinn je jedan od njih, no trenutno im je i šef pa se mogu sprdati s njime, barem privremeno. – Pregledali smo snimke svih kamera na tome putu – nastavlja – ali našli smo frišku figu. U to doba noći nema previše prometa, a svi vozači s kojima smo dosad razgovarali su čisti. Nekolicinu još nismo uspjeli pronaći, no ni u jednom od tih slučajeva nije riječ o muškarcima koji su se nalazili sami u automobilu. I ni traga od pješaka s djetetom, ili s nečime u naručju što bi moglo biti dijete. Prema tome; ili ona stara sova u ulici nije vidjela ono što misli …
– … ili je Daisy i dalje u Canal Manoru.
Zacijelo nisam jedini kome je u tome trenutku na pamet pala Shannon Matthews, djevojčica koju je majka skrila ne bi li izvukla novac iz suosjećajnih sugrađana, dok su policajci
preokrenuli nebo i zemlju da pronađu dijete koje zapravo uopće nije nestalo. A nije li netko od susjeda rekao da su Masoni bili tanki s novcem? No već idući tren odbacio sam tu misao. Kao prvo, Masoni nisu tako glupi, a kao drugo, čak i da jesu, kronologija se ne poklapa.
Duboko udahnem. – Dobro, pojačajmo potragu uzduž ceste pored kanala i na svim dijelovima naselja gdje bi moglo biti skriveno truplo. Ali budite diskretni, molim vas. Što se medija tiče, ovo je i dalje slučaj nestanka djeteta, ne ubojstvo. U redu, to je sve zasad. Ponovno ćemo se naći u osamnaest sati, osim ako bude većih novosti.
– Mislim da smo doznali o kome je riječ, inspektore.
Petnaest je sati i ja se upravo spremam otići iz ureda u Canal Manor. Maločas sam se vratio s opakog ribanja koje mi je šef odjela priuštio zbog onoga što se dogodilo na tiskovnoj konferenciji. Osoba koja mi se obraća s dovratka je Anna Phillips, na posudbi iz male programerske tvrtke koja pomaže nama iz kamenoga doba da uđemo u dvadeset i prvo stoljeće. Za Annu je jasno kojemu stoljeću pripada: nosi vrlo visoke pete. I vrlo kratku suknju. U postaji je vrlo popularna, čemu se doista ne treba čuditi. Kad smo se tek upoznali, Alex je nosila kratku frizuru poput Annine. S njom je izgledala nestašno. Zaigrano. Sve je to nestalo zadnjih nekoliko mjeseci. Nekoliko sam se puta smrznuo ugledavši Annu, no onda bih ugledao njezin osmijeh i odmah bi mi bilo jasno da sam se zabunio. Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put vidio svoju ženu kako se smiješi. – Oprostite, ne pratim vas. O kome je riječ vezano uz što?
