Issuu

Lisa KLeypas

Igra s vragom

KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga devedeset peta

Naslov izvornika

Devil in Spring

Glavni urednik

Zoran Maljković

Nakladnik

Mozaik knjiga

Za nakladnika

Bojan Vidmar

Urednik

Zoran Maljković

Grafički urednik

Marko Katičić

Oblikovanje naslovnice

Marija Morić

Ilustracija na naslovnici

Tisak

Znanje, Zagreb, ožujak 2020.

ISBN 978-953-14-2722-7

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001057770.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Lisa KLeypas

Igra s vragom

Sa engleskoga prevela Silvija Čolić

Carrie Feron, za ljubaznost, zalaganje i duboko razumijevanje. I što je moj život i moja djela učinila radosnima.

Evangelina, vojvotkinja od Kingstona, kleknula je na pod, podigla unuče iz kade i umotala ga u mek bijel ručnik.

Hihoćući, djetešce je ukopalo noge u njezino krilo i uplelo joj mokre prstiće u kosu. – Joj – uzviknula je i glasno se nasmijala. – Lakše malo, Stephen, čupaš me – upozorila ga je i malo ga odmaknula od sebe. Istog trenutka uhvatio se za nisku bisernih perli oko njezina vrata. – Ah, trebala sam znati da tome nećeš moći o... odoljeti – promrmljala je. Evie je oduvijek zamuckivala, no u ovoj dobi, mnogo manje nego kad je bila mlada.

– Milostiva gospođo – započela je mlada služavka – trebali ste prepustiti meni da ga podignem. Težak je i jak. Doista čvrst momčić.

– Sve je u redu, nije mi teško – požurila ju je razuvjeriti

Evie i poljubila unuče u ružičast obraščić.

– Lijepo od vas što ste mi došli pomoći okupati ga – rekla je služavka i uzela djetešce iz njezina naručja. – Uvijek priskočite u pomoć kad dadilja ima slobodan dan, iako ne biste trebali. Svi znamo da imate pametnija posla.

– Što bi moglo biti važnije od mog unučeta? Volim provoditi vrijeme s njim. To me podsjeća na dane kada su moja djeca bila mala.

Služavka se nasmijala, poravnala bijelu kapicu na glavi i uputila se prema vratima. – Odnijet ću ga u njegovu sobu i uspavati.

Evie je kratko kimnula. – Idi. Ja ću pospremiti igračke za kupanje i ostalo.

– Milostiva gospođo! – zgranula se sluškinja. – Ne mogu vam takvo što dopustiti. Sjednite u salon i čitajte knjigu ili kratite vrijeme ručnim radom – u dahu je izgovorila.

– Ali, nosim pregaču i...

Služavka je odlučno odmahnula glavom. – Ne. Dadilja bi mi otkinula glavu s ramena ako bi saznala da ste to učinili. Istina.

Znajući da bi u tom slučaju obje ostale bez glave, Evie se pomirila sa sudbinom. – U redu – nevoljko je promrmljala.

Služavka je zadovoljno kimnula i izašla.

Evie je duboko uzdahnula i prihvatila se razvezivanja čvrsto stegnutih vrpci pregače. Služavke su doista naporne, mrzovoljno je pomislila. Držale su da se vojvotkinji ne priliči činiti ništa teže od miješanja kockice šećera u čaju srebrnom žličicom. Iako je imala dvoje unučadi, Evie je još uvijek bila vitka i živahna. Sa starijim unukom često se igrala u vrtu, a prošlog tjedna vrtlar joj je održao bukvicu jer je vidio da je skočila preko kamenog zidića pobrati s travnjaka nekoliko strijela.

Odjednom, vrata su se otvorila i netko je ušao u kupaonicu. Znala je tko je i prije nego što joj je prišao, kleknuo iza nje i brzo joj razvezao pregaču.

Na vratu je osjetila njegov vreo dah. – O, imamo novu služavku – rekao je, dubokim svilenkastim glasom. – Koje li

krasotice. Uzan struk i raskošne grudi – dometnuo je i dlanovima joj obujmio dojke. – Mislim da ćemo te zadržati.

Osmjehnula se i zatvorila oči, uživajući u grješnim vlažnim poljupcima koje joj je spustio niz vrat.

– Trebala bi se držati podalje od gospodara – upozorio ju je.

Kratko se nasmijala. – Čula sam da je jako pohotan – rekla je, odlučivši prihvatiti igru. – Je li to istina?

– Jest, osobito kad se radi o crvenokosima – odvratio je, vadeći joj ukosnice iz kose. – Unaprijed te žalim; bojim se da te neće ostaviti na miru.

– Š... što biste mi u tom slučaju savjetovali?

– Udovolji mu – rekao je i poljubio ju u uho.

Nasmijala se i okrenula se prema njemu. I nakon tri desetljeća braka, ostala bi bez daha svaki put kad bi ga pogledala.

Lord St. Vincent, njezin Sebastian, oduvijek je bio izrazito naočit muškarac. Impresivan i dostojanstven, osobito nakon

što je, prije deset godina, postao vojvoda od Kingstona. U vrijeme kad su se upoznali bio je na glasu kao najveći razvratnik u Engleskoj, a Evie bi mogla posvjedočiti da mu se apetit po pitanju tjelesnih užitaka u međuvremenu nije nimalo smanjio.

Lijepo je stario. Bio je visok, vitak muškarac otmjena držanja. Kosa boje starog zlata sada mu je bila prošarana sjedinama. Izgledao je poput moćnog lava u kasnoj jeseni svojeg života. Zrelost mu je podarila autoritet kojemu se nitko ne bi usudio usprotiviti. Pogled mu je bio bistar, vatra i led u jednom, no kad bi ga nešto ganulo ili kad bi se nasmijao, postao bi mek i topao.

– Oh, to si ti – rekao je, s izrazom lica kao da se pita kako je završio klečeći na podu kupaonice, s vlastitom ženom u

naručju. – Spremao sam se zavesti služavku i imao sam dojam da će mi uspjeti. No s tobom to neće ići tako lako.

– Davno ti je to već uspjelo – odvratila je, široko mu se osmjehnuvši.

– Misliš? – upitao je i spojio usnice s njezinima u kratak opojan poljubac. – I nakon toliko godina još izgledaš poput iste one naivne djevojke koju sam morao nagovoriti da pobjegne sa mnom. Mogla bi se barem potruditi djelovati kao da znaš što mi je na umu – rekao je i ponovno ju poljubio, ovog puta mnogo pohotnije.

– Zašto si došao ovamo? – upitala je, kad je odvojio usnice od njezinih i počeo joj ljubiti vrat. – Je li se što dogodilo?

– Jest. Upravo sam čuo zanimljive novosti o tvojem sinu.

– Kojemu?

– O Gabrielu. Skandalozno se ponio – rekao je i počeo joj raskopčavati haljinu.

– Dakle, kad učini nešto što ne treba, onda je moj sin, a u suprotnom je slučaju tvoj?

– Da, naravno. Budući da ja nisam sklon porocima, mora da je to poprimio od tebe.

– U... upravo je suprotno – pobunila se.

– Zaista? – naizgled je začuđeno upitao. – Misliš da je po tome na mene? Ne, mila, to jednostavno nije moguće. Mora da je na tebe – rekao je i počeo ju milovati po grudima.

– Na tebe je – ustrajala je i tiho uzdahnula od užitka.

– Hm, ako je tako... ne preostaje mi drugo nego odvesti te u krevet.

– Čekaj malo – brzo je odvratila. – Reci mi u što se Gabriel ovog puta uvalio. Nije se valjda opet spetljao s nekom ženom s kojom ne bi trebao? – upitala je, jer prije dvije godine Gabriel

se upustio u ljubavnu vezu sa ženom američkog diplomata.

Veza je još uvijek trajala i; svi su to znali iako su se pretvarali da ne znaju. Evie se to nikako nije sviđalo i voljela bi da se Gabriel nikada nije upustio u takvo što.

Sebastian je podigao glavu i kratko se namrštio. – Kompromitirao je kćer grofa Ravenela.

– Ravenela? On je umro, zar ne? Mislim da smo jednom bili u kratkom posjetu njemu i njegovoj supruzi.

– I ona je umrla. Bila je lijepa, ali jako plitka i površna žena.

– Da, sjećam se. Nije mi se svidjela. Ako se ne varam, imali su četvero djece?

Kimnuo je. – Sina, kćer i blizanke. Tvoj glup sin zatečen je in flagranti s jednom od blizanki.

– Očito, ugledao se na tebe.

Sebastian joj je dobacio kratak uvrijeđen pogled pa ustao i pomogao joj podići se na noge. – Ja se nikad nisam našao u takvoj situaciji.

– Osim sa mnom.

Nasmijao se. – Istina.

– Dakle, Gabriel je uhvaćen na djelu. Što su radili?

Ponovno se nasmijao i podigao ju u naručje. – Pokazat ću ti u našoj spavaćoj sobi.

– Ali... š... što će sada biti? – smeteno je upitala. – Ako je kompromitirao tu djevojku...

– Što je, tu je – rekao je Sebastian, nehajno slegnuvši ramenima. – O tome ćemo poslije. Namjeravam s tobom činiti zločeste stvari i bilo bi lijepo kad bi se usredotočila.

– Da, gospodine – rekla je i široko se osmjehnuvši, zagrlila ga oko vrata.

Prvo Poglavlje

London, 1876.

Dva dana prije...

Ledi

Pandora Ravenel dosađivala se. Do kosti.

I bila je sita toga.

A sezona društvenih okupljanja tek je počela. Morat će izdržati četiri mjeseca odlaska na balove, večere, zabave i koncerte prije nego što završi i pripadnici plemstva vrate se na svoje ladanjske posjede. Čeka ju najmanje šezdeset večera, pedeset balova i tko zna koliko zabava.

Kako će to preživjeti?

Spuštenih ramena sjedila je na sofi u kutu balske dvorane i pogleda preplavljena očajem kružila uokolo. Muškarci u večernjim odijelima. Časnici u odorama i uglačanim čizmama. Dame u raskošnim svilenim haljinama. Nitko od njih nije izgledao kao da se dosađuje. Kako je to moguće? O čem imaju pričati, a da o tome već nisu pričali tijekom prethodnog bala?

Nema goreg nego osjećati se usamljeno među ljudima koji se odlično zabavljaju, pomislila je.

I njezina sestra bila je tu; zacijelo je upravo plesala valcer s nekim mladim muškarcem koji se nadao steći njezinu naklonost. Kasandra također nije bila osobito oduševljena odlascima na balove i zabave – barem dosad, jer ništa uzbudljivo nije se dogodilo, no barem se trudila zabaviti.

– Možda bi se manje dosađivala kad bi se kretala među ljudima i razgovarala s njima – rekla joj je ranije te večeri. –Umjesto što sjediš sama u kutu.

– Ne bi – mrzovoljno je odvratila Pandora. – Ovako barem mogu razmišljati o zanimljivim stvarima. Ne mogu shvatiti kako ti uspijeva satima voditi glupe i dosadne razgovore.

– Nije da se uvijek dosađujem – pobunila se Kasandra. Pandora se skeptično zagledala u nju. – Jesi li dosad upoznala i jednog džentlmena kojeg bi željela ponovno vidjeti?

– Ne još – priznala je Kasandra. – Svejedno, želim ih sve upoznati.

– Kad upoznaš jednog, upoznala si sve – mračno je promrmljala Pandora.

Kasandra je slegnula ramenima. – Vrijeme brže prođe u druženju i razgovoru. Trebala bi pokušati.

Nažalost, Pandora nije bila nadarena za čavrljanje. Ni uz najbolju volju nije se mogla pretvarati da ju zanima razgovor s nekim napornim hvalisavcem o njem i njegovim uspjesima. Niti je imala strpljenja za starije udvarače u potrazi za potencijalnom rasplodnom kobilom ili udovce kojima treba družbenica i njegovateljica. Pomisao da bi ju neki od njih mogao i pipnuti izazivala joj je mučninu. Pravo rečeno, prisjelo joj je i kad bi samo pomislila na pokušaje razgovora s njima. Dosada, pomislila je i zagledala se u pod, pokušavajući se prisjetiti s čime se rimuje ta riječ. Posada ... opsada ... sada ...

odsada. Hm, zasada? Ah, to bi bilo lijepo, no činilo se uzaludnim nadati se.

– Pandora, zašto opet sjediš sama u kutu?

Bila je to lady Berwick, njezina i Kasandrina pratilja. Stroga starija žena, kraljevskog držanja i uspravna kao da je metlu progutala.

Umjesto odgovora Pandora je duboko uzdahnula i slegnula ramenima.

– Pokaži mi svoju plesnu knjižicu.

Šutke, Pandora joj je pružila malu knjižicu s koricama od sedefa i olovčicom pričvršćenom na uzicu.

Otkrivši da nijedno ime nije zapisano u njoj, grofica Berwick naglo se namrštila. – Nije moguće da te nitko nije zamolio za ples – zamijetila je i polako podigavši pogled, oštro se zagledala u Pandoru.

– Jest, ali morala sam odbiti. Uganula sam gležanj – rekla je Pandora i brzo pogledala u stranu jer nije mogla izdržati njezin dug ispitivački pogled. Naravno, nije uganula gležanj, ali bio je to jedini način da izbjegne plesati s bilo kime. U skladu s društvenim pravilima, ako dama odbije jednog muškarca, ostatak večeri ne može plesati ni s bilo kojim drugim.

– Je li to način na koji lordu Trenearu zahvaljuješ na velikodušnosti? – upitala je grofica, ne trudeći se prikriti razočaranje. – Zašto si dopustila da potroši gomilu novca na tvoje haljine, cipele i ostalo, ako te izlasci u društvo nimalo ne zanimaju?

Dobar pogodak, pomislila je Pandora. Bilo je to nešto zbog čega se stalno hrvala s grizodušjem. Devon, lord Trenear, njezin daljnji rođak, nakon smrti njezina brata naslijedio je njegovu titulu i posjede, i pokazao se izuzetno velikodušnim

prema njoj i Kasandri. Nije štedio ni na čem kako bi se dostojno pojavile u društvu, a osigurao im je i više nego pristojan miraz. Da su poživjeli, teško da bi majka i otac toliko uložili u njih.

– Jer sam mislila da mi to neće biti toliko teško – promrmljala je.

Osobito ples.

Mazurka i kadrila još kako tako, čak i galop, ako ju partner ne bi prebrzo okretao. No valcerom se dovodila u opasnost. Doslovce, jer okretanje joj je uzrokovalo vrtoglavicu i gubitak ravnoteže. Također, gubila je ravnotežu i u mrklom mraku.

Jedino je Kasandra znala za to kao i za priču koja stoji iza toga, lady Berwick ne, a Pandora je bila previše ponosna i previše se toga stidjela da bi joj to rekla.

– Kad bi se potrudila, bilo bi lakše – ledeno hladnim glasom ustanovila je lady Berwick.

– Ne vidim zašto bih se uopće morala truditi udati se reda radi, za nekog komu ništa osobito ne značim kao ni on meni.

– Brak nema nikakve veze s osjećajima. Tu se prije svega radi o obostranim interesima.

Pandora bi imala što reći na to, no pregrizla je jezik. Prije nešto više od godinu dana, Helen, njezina starija sestra, udala se za Rhysa Winterbornea, velškog pučanina. Bio je to brak iz ljubavi, kao i u slučaju Devona i Kathleen. Ljudi možda rijetko završe u braku s onim koga vole, ali nije da toga nema. Ipak, Pandora nije mogla zamisliti da bi se ikada mogla i u koga zaljubiti i poželjeti se udati za njega. Za razliku od Kasandre, nije bila nimalo romantična ni sklona sanjarenju o braku, djeci i sretnom životu u dvoje. Ma koliko se

pokušavala uvjeriti da bi trebala to željeti, nije joj uspijevalo.

Znala je da u takvoj zajednici ne bi bila sretna i da to nije za nju.

Lady Berwick duboko je uzdahnula i ukočeno sjela do nje. – Početak je svibnja – rekla je. – Sjećaš li se što sam ti rekla u vezi s tim?

– Da. To je mjesec najvećih i najvažnijih društvenih događanja.

– Točno – rekla je lady Berwick i vratila joj plesnu knjižicu. – I zato ćeš se odsad pa do kraja svibnja morati malo više potruditi. Duguješ to lordu i lady Trenear. I sebi, a usudila bih se reći i meni, nakon što sam se toliko trudila načiniti od tebe pravu mladu damu.

– U pravu ste – tiho je rekla Pandora. – I doista mi je žao zbog svih nevolja koje sam vam prouzročila, no u međuvremenu sam u potpunosti shvatila da nisam stvorena za brak. To jednostavno nije za mene, želim biti slobodna i živjeti od vlastita novca. Uz malo sreće, to ću uskoro ostvariti.

– Misliš zaraditi na onoj društvenoj igri? Šašave li pomisli.

– Ne, nije – pobunila se Pandora. – Već sam ju zakonski zaštitila kao svoju ideju. Uskoro će se početi proizvoditi. Ako ne vjerujete, pitajte gospodina Winterbornea.

Prije nekog vremena Pandora je osmislila društvenu igru na ploči i uz pomoć gospodina Winterbornea, koji joj je pomogao brojnim savjetima, upustila se u ostvarenje svojeg sna.

Winterborne je bio vlasnik najveće robne kuće u Engleskoj, te kao iskusan biznismen prilično uvjeren da će se društvena igra poput te odlično prodavati, ako ni zbog čega drugoga, onda zato što je bila novost na tržištu. Obećao je uzeti ju u prodaju čim izađe iz proizvodnje. Iako su društvene igre tog

tipa u Americi bile vrlo popularne, u Engleskoj jedva da je postojala koja, i to zastarjelog tipa. Nakon toga, Pandora je osmislila još dvije društvene igre. Jednog dana imat će dovoljno novca da ne mora ovisiti ni o kome, ponajmanje o suprugu.

– Koliko god mi gospodin Winterborne bio drag, držim da je pogriješio što je podupro tu tvoju šašavu zamisao.

– Vjeruje da bih mogla postati uspješna poslovna žena. Grofica se trznula kao da ju je ubola osa. – Pandora, kći si grofa i bilo bi prilično skandalozno kad bi se udala za tvorničara, a kamoli kad bi se osobno upustila u poslovne vode. Društvo bi ti okrenulo leđa, nitko te nigdje ne bi pozivao.

– Zašto bi se bilo koga od njih ticalo čime ću se baviti u životu? – prkosno je upitala Pandora, pogledom okruživši ljude u dvorani.

– Jer si jedna od njih. Moramo živjeti u skladu s društvenim pravilima čak i kad nas to pretjerano ne usrećuje – rekla je grofica i smeteno odmahnula glavom. – Ni uz najbolju volju ne mogu te razumjeti. Mozak ti je poput vatrometa, stalno pršti od ideja. Bistra si djevojka i to je lijepo i poželjno, no ne i kad graniči s ludošću. Zar doista misliš da možeš promijeniti svijet? Misliš li možda da će te ljudi cijeniti ili ti se diviti zato što si drukčija od njih?

– Naravno da ne, ali možda bi me mogli prihvatiti kao takvu.

– Naivna si ako tako misliš. Zašto bi? U našem svijetu sve se svodi na pretvaranje. Prije ili poslije svi shvatimo da nam je to najbolje činiti – rekla je i ustala, iako je bilo očito da bi najradije nastavila prodiku. – Razgovarat ćemo o tome drugom prilikom – dometnula je i uputila se prema dvjema

starijim damama koje su stajale kraj stupa s lijeve strane dvorane i oštrim pogledom promatrale tko s kim pleše.

Pandora je u lijevom uhu začula neugodan metalan zvuk, poput vibriranja žice, što bi joj se katkad događalo kad bi ju nešto uzrujalo. Na njezin užas, imala je grozan osjećaj da će se rasplakati. O, ne. Bilo bi uistinu grozno tako se osramotiti pred svima. Držali bi ju čudakinjom, vjerojatno i glupačom koja izvodi tko zna kakvu predstavu, iz tko zna kojih šašavih razloga. Ne, to se neće dogoditi. Naglo je ustala, uspravila se i primorala se pribrati.

Trenutak potom ugledala je Dolly, mlađu od dviju kćeri lady Berwick, kako žuri prema njoj. Prošle godine Dolly je bila kraljica sezone i imala je mnoštvo udvarača, a nedavno se udala za lorda Arthura Colwicka, muškarca dvadesetak godina starijeg od sebe, ali vrlo imućnog. Pandori je bila draga jer se uvijek lijepo odnosila prema njoj i za razliku od većine ostalih mladih dama nikada ju nije gledala s visoka ili se pretvarala da ju ne primjećuje.

– Pandora, hitno trebam tvoju pomoć – tiho je rekla, kratko joj dotakavši ruku. Lijepa i živahna, Dolly je često morala bježati od obožavatelja pa je Pandora pretpostavila da se opet radi o tome.

– Treba te spasiti od nekoga?

– Ne, nije to. Reći ću ti, ali moraš mi obećati da moja majka neće saznati za to.

Pandora se umorno osmjehnula. – Zar sam joj ikada išta rekla? Naravno da ću ti pomoći ako ikako mogu. O čem se radi?

– Izgubila sam naušnicu.

– Uh, nezgodno, ali nije katastrofa. Ja stalno gubim stvari.

– Problem je u tome što se radi o naušnicama koje su pripadale majci lorda Colwicka – rekla je, kratko dotakavši desnu ušnu resicu, s koje je visio krasan safir brušen u obliku suze, ugniježđen između dvaju redova briljanata. – Gore od svega, nisam ju izgubila ovdje. Nakratko sam se iskrala iz kuće s gospodinom Hayhurstom i...

– S njim? – začuđeno je upitala Pandora. – Ali, zašto? Koliko se sjećam, odbila si njegovu prošnju i udala se za lorda Colwicka.

– Da, ali oduvijek mi je bio osobito drag – odvratila je Dolly slegnuvši ramenima. – Ne može se pomiriti s tim da me je izgubio i još uvijek mi vatreno udvara. Izašli smo u stražnji vrt i produžili do paviljona. Bio je to običan mali randevu... prilično sam sigurna da sam ostala bez naušnice dok smo tamo sjedili na klupi – u dahu je izgovorila i zdvojno odmahnula glavom. – Lord Colwick će se jako razljutiti ako sazna da sam ju izgubila, osobito ako nasluti gdje. Otišla bih ju potražiti, ali ne mogu, već sam predugo izbivala iz dvorane.

Uslijedilo je nekoliko trenutaka napete tišine.

Pandora se kroz visoke prozore balske dvorane zagledala u mrak i nelagodno se premjestila s noge na nogu. Nije voljela noću izlaziti iz kuće, osobito ne sama. Ali Dolly je bila u nevolji i trebala bi joj pomoći.

– Želiš da ju ja pođem potražiti? – s oklijevanjem je upitala. – Bila bih ti uistinu zahvalna na tome – zdušno je odvratila

Dolly, položivši ruku na srce. – Trebalo bi ti samo nekoliko minuta... začas bi se vratila, nitko ne bi opazio da te nema. Molim te, mila, učini mi to. Molim te. – U redu – rekla je Pandora, hrabrije i odlučnije nego što se osjećala. – Nadam se da ću ju pronaći. No ne mogu shvatiti

kako ti je palo na um sastajati se s gospodinom Hayhurstom. Čemu toliki rizik?

Dolly se tužno osmjehnula. – Jer ga volim. Lord Colwick mi je drag, ali ništa više od tog.

– Zašto se onda nisi udala za gospodina Hayhursta?

– Jer uz dva starija brata teško da bi ikada došao u situaciju naslijediti titulu.

– Ako ga voliš, to ne bi trebalo biti važno.

– Spusti se na zemlju, Pandora. Ljubav je za djevojke iz srednje klase, ne za nas – rekla je i pogledala oko sebe. – Ako sada izađeš, nitko neće primijetiti. Sigurna sam da se nećeš dugo zadržati.

Naravno da neće. Nije imala namjeru noću boraviti vani više nego što je apsolutno nužno. Rado bi zamolila Kasandru da pođe s njom, no plesala je. A i bolje je da jedna od njih ostane tu, u protivnom bi se lady Berwick upitala gdje su nestale.

Što je opuštenije mogla uputila se prema vratima na suprotnom kraju dvorane, kraj dama i gospode koji su čavrljali o čem već ljudi čavrljaju u takvim prigodama. Prolazeći iza leđa lady Berwick, gotovo je očekivala da će se okrenuti i povući ju natrag, poput svojeglave mule koja joj pokušava pobjeći pred nosom. Srećom, to se nije dogodilo; nastavila je mirno promatrati parove koji su upravo plesali mazurku. Izašavši iz dvorane, odahnula je. Dosad je sve prošlo u redu. Prešavši preko predvorja, skrenula je u hodnik zidova punih portreta predaka, koji je vodio prema stražnjoj terasi, brzo izašla na nju i... stala kao ukopana. Jer uhvatila ju je vrtoglavica. Osjećala se kao na brodu koji plovi nemirnim morem. Doista ali doista je mrzila noću

izlaziti iz kuće. Srećom, zavojit pošljunčan puteljak koji je vodio prema paviljonu bio je osvijetljen bakljama umetnutim u visoke bakrene stalke.

Duboko udahnuvši kako bi prikupila hrabrost, požurila je preko terase, stubama se spustila u vrt i žurno nastavila hodati puteljkom, u sjeni gusto zasađenog zimzelenog drveća i grmlja, kako bi se prikrio neugodan vonj Temze koja je tekla istočnim rubom posjeda.

Iz smjera rijeke čuli su se grubi muški glasovi radnika koji su postavljali drvenu platformu za vatromet koji će se održati kasno uvečer. Tada će se svi okupiti na stražnjoj terasi, no zasad, nije postojala opasnost da će itko izaći iz kuće i ugledati Pandoru kako vrluda vrtnom stazom.

Skrenuvši desno, ugledala je veliku skulpturu snažnog muškarca mišićavih prsa prekrivenih dugom zamršenom bradom, udobno zavaljenog na kamenoj gromadi, s trozubom prebačenim preko ramena. Bio je to londonski riječni bog, otac Thames, a izuzev kape na glavi bio je potpuno nag, zbog čega je Pandori djelovao prilično šašavo.

– Potpuno nag? Grčkim kipovima ne bismo se čudili, ali vama, gospodine, to se doista ne pristoji – promrmljala je i produžila prema paviljonu, skrivenom iza visoke živice i grmova ruža.

Polako, popela se uz drvene stube i pogledom okružila unutrašnjost diskretno osvijetljenu marokanskom lampom koja je visjela sa stropa. Osim klupe s jastučićima postavljene između dvaju stupova, i s triju strana okružene paravanima sa šarenim stakalcima, nikakvog drugog pokućstva nije bilo u paviljonu.

Odlično, pomislila je Pandora, uvjerena da će začas pronaći naušnicu.

Brzo je prišla klupi i pogledala pod jastuke. Nažalost, naušnica nije bila tamo. Nagnula se preko naslona, pogledala iza njega i da... eto je tamo, na podu. Što će sad? Klupa je bila preteška da bi ju pomaknula, a pod prekriven debelim slojem prašine. Ne može kleknuti na njega i gurnuti ruku pod klupu.

Uprljala bi haljinu i ne bi se mogla takva vratiti na bal. Bila je to uistinu krasna haljina, od svile boje lavande koja se ovisno o svjetlu prelijevala u srebrnkastosivu, i krasno joj je stajala.

Gornji dio bio je uzak i dubokog dekoltea, a između nabora suknje bile su ušivene perlice koje su svjetlucale pri svakom njezinom koraku.

Naslon klupe bio je maštovito izrezbaren u niz povezanih ornamenata, s okruglim otvorom na sredini, dovoljno širokim da bi kroz njega mogla provući i glavu, a kamoli ne ruku.

Svukla je rukavice, gurnula ih u skriven džep ušiven pod nabore haljine, podigla suknju, kleknula na klupu, gurnula ruku kroz otvor i otkrila da joj prsti ne dosežu do poda. Nije bilo druge nego kroz otvor provući i glavu, što je i učinila.

Nažalost, po cijenu frizure jer ukosnica joj je pritom ispala iz kose, a vješto složena punđa na zatiljku se olabavila. – Dovraga – promrsila je i nagnuvši se kroz otvor, pokupila naušnicu. No ako je pomislila da je nevoljama kraj, prevarila se jer trenutak potom otkrila je da joj je haljina zapela za nazupčan rub otvora. Otraga, ispod desne lopatice.

Smjesta se umirila. Podere li haljinu, neće se moći vratiti na bal. Hm, ako bi se pomaknula malo naprijed i ulijevo...

Ali kad je to učinila, otkrila je da se potpuno zaglavila. Bilo je to kao da se našla u raljama morskog psa.

– Prokletstvo – promrmljala je, jedva vjerujući da joj je uspjelo naći se u tako glupoj situaciji. Ali jest. Uđe li tko i vidi ju, obrukat će se. Možda bi mogla živjeti s tim, no to bi se odrazilo i na članove njezine obitelji. I njima bi se smijali iza leđa, a Kasandra bi prošla najgore od svih. Nijedan muškarac koji imalo drži do sebe ne bi udvarao sestri djevojke koja je postala predmetom ismijavanja.

– Sranje – ljutito je izgovorila najgoru riječ koju je znala i istog se trenutka smrznula jer začula je kako se netko uspinje stubama. O kome god da se radilo, čim ju je ugledao, stao je i kratko pročistio grlo.

Je li to netko od slugu? Možda vrtlar? O Bože, samo da nije netko od gostiju, pomislila je.

– Čini se da ste se zaglavili – zamijetio je. – Mislim da taj otvor nije predviđen za provlačenje kroz njega.

Glas mu je bio ugodan. Toliko ugodan da je osjetila škakljanje u trbuhu.

– Znam da izgleda glupo, ali slučajno se dogodilo – rekla je i malo se okrenula, tako da ga može pogledati kroz rezbarije.

– Naravno da ne izgleda glupo – odvratio je. – Posve je uobičajeno vidjeti mladu damu u takvoj situaciji.

Očito, odlično se zabavlja, pomislila je, zakolutavši očima. – Vjerujte, nije bilo namjerno. Haljina mi je zapela za rozetu. Cijenila bih kad biste mi pomogli izvući se iz nje.

– Iz haljine ili rozete?

– Iz rozete – mrzovoljno je odvratila. – Sve je to zato što je rub te glupe rezbaričarije nazubljen – rekla je.

– Radi se o vrhovima vitica – rekao je. – Rezbaričarija? –zbunjeno je upitao. – Otkud vam taj izraz?

– Nije važno – rezignirano je rekla i duboko uzdahnula.

– Stalno smišljam nove izraze za nešto. Bilo bi bolje kad bih to zadržala za sebe.

– Zašto?

– Jer me ljudi drže čudnom kad kažem takvo što.

Tiho se nasmijao. – Draga moja, bojim se da u ovom trenutku imate mnogo veći problem od tog – rekao je i sjeo na klupu.

Nekoliko puta kratko je trepnula. Draga moja? Čudnog li načina obraćanja nepoznatoj mladoj dami. – Namjeravate li mi pomoći? – najzad je upitala, teško prikrivajući nervozu jer osim što je imao ugodan glas, lijepo je mirisao; poput borove šume poslije kiše.

– Što bih drugo? No tek kad mi objasnite kako ste se našli u tom šašavom položaju.

– Zar baš morate to znati?

– Da, naravno – rekao je, glasom kao da se to samo po sebi razumije.

Namrštila se. – Morala sam pokupiti nešto što je palo iza klupe.

– Nešto? Što, točno?

Uzdahnula je. – Naušnicu – mrzovoljno je promrmljala.

– Kako ste ostali bez nje?

– Nije moja – rekla je i ponovno uzdahnula. – Pripada jednoj mojoj prijateljici. Obećala sam joj da ću ju potražiti jer ona se nije mogla vratiti po nju.

– A prijateljica je...?

– To vam uistinu ne mogu reći – odlučno je odvratila.

– Šteta – rekao je i ustao. – U tom slučaju, lijepo vas pozdravljam – dometnuo je i okrenuo se od nje.

– Čekajte – viknula je, obuzeta panikom. – Ne možete me ostaviti ovako.

Okrenuo se i šutke se zagledao u nju. Nekoliko trenutaka prošlo je u mrtvoj tišini.

Nije joj bilo druge nego popustiti. – Radi se o lady Colwick – najzad je izgovorila.

– Ah. Pretpostavljam da je bila ovdje s gospodinom Hayhurstom?

– Otkud znate? – začuđeno je upitala.

– Svi znaju da njih dvoje koriste svaku priliku kako bi barem nakratko bili sami. Uključujući i lorda Colwicka. Prilično sam siguran da mu to uopće neće smetati čim mu ona rodi nasljednika. No zasad, trebala bi se suzdržati od izvanbračnih afera.

– Bio je to običan mali randevu – požurila ga je razuvjeriti.

– Znate li što znači ta riječ? – sumnjičavo je upitao.

– Naravno da znam – samouvjereno je odvratila. – Sastanak sa simpatijom. Učila sam francuski.

– S obzirom na to da je lady Colwick izgubila naušnicu dok je sjedila na ovoj klupi s gospodinom Hayhurstom, prilično sam siguran da nisu samo čavrljali.

– Briga me što su radili – odbrusila je Pandora. – Jedino što želim jest izvući se iz ove glupe situacije. Mislite li mi napokon pomoći?

– Očito, nema mi druge – nehajno je odvratio. – Dodijalo mi je pričati s vama gledajući vas u stražnjicu – dometnuo je pa kleknuo iza nje i uhvatio ju za kukove.

Oštro je udahnula i ukočila se.

– Ne brinite, premladi ste da bi mi palo na um činiti s vama išta neprimjereno.

– Dvadeset jedna mi je godina – uvrijeđeno je odvratila.

– Doista? – sumnjičavo je upitao.

– Da, doista.

– Čudno. Od nekoga te dobi ne bih očekivao da će se naći u tako apsurdnoj situaciji.

– Zato jer me ne poznajete. Sklona sam upadati u neprilike – rekla je i kratko se trgnula kad se priljubio uz nju i prihvatio se oslobađanja njezine haljine.

– Budite mirni – upozorio ju je. – Tkanina se na trima mjestima zakačila za zupce i budete li se micali, podrapat će se. Kako ste uopće uspjeli provući glavu i ruku kroz tako mali otvor?

– Naprijed je išlo lako. Nažalost, kad sam se pokušala izvući, shvatila sam da su zupci na rubu te glupe rezbariča... želim reći, vitice, okrenuti prema unutra.

– Evo, gotovo je – rekao je i odmaknuo se od nje. – Hajde, sad se polako izvucite.

Pokušala je, ali nije išlo. – Joj – uspaničeno je uzviknula.

– Ne mogu...

– Ne paničarite – rekao je i tiho se nasmijavši, položio joj ruku na rame i nježno ga pritisnuo prema dolje. – Morate biti strpljivi. Spustite rame, ispružite ruku i priljubite glavu uz nju.

Njegov dodir neobično joj je godio. Što joj je? Oštro je udahnula i podsjetila se da bi se trebala pribrati.

– Opustite se – rekao je i uhvatio ju za struk. – Učinite kako sam rekao i začas ću vas izvući.

– Ne mogu se opustiti dok me tako držite – odvratila je, čudno piskavim glasom.

– Budete li surađivali, ići će brže.

– Pokušavam, ali našli smo se u vrlo čudnom položaju.

– Sami ste se doveli u taj položaj – podsjetio ju je.

– Da, ali... jao! – uzviknula je, jer kad ju je polako povukao prema sebi, ogrebla je nadlakticu na jedan od zubaca. – Ovo se pretvara u noćnu moru. Ne mogu...

– Polako – rekao je i nastavio ju povlačiti. – Još malo i...

– Dovraga, što se ovdje događa? – srdito je povikao netko iza njihovih leđa.

Ukočili su se. Ona je prestala disati i čvrsto zagrizla donju usnicu, on promrsio tihu psovku.

– Ovako nešto ne bih očekivao čak ni od razvratnika poput tebe. Samo zadnja bitanga napastovala bi bespomoćnu ženu.

I to još na mojem dobrotvornom balu!

Shvativši da se radi o domaćinu, lordu Chaworthu, Pandora je poželjela propasti u zemlju od srama.

– Gospodine, nije to što mislite – rekao je njezin spasilac. – Gospođica se našla u nezgodnom položaju i...

– Da, to i sam vidim – odbrusio je lord Chaworth. – Smjesta ju pusti.

– Ali, zaglavila sam se i ne mogu se sama izvući – pobunila se Pandora.

– Da, vidim – ponovio je lord Chaworth. – Usred ljubavnog čina. Uistinu sramotno – rekao je i izašao iz paviljona.

Nekoliko trenutaka potom, Pandora je uz pomoć neznanca uspjela izvući glavu iz otvora. Uistinu je ljubazan, pomislila je, uzdrhtala od njegovih dodira. Toliko uzdrhtala da se zaljuljala na nogama čim je stala na pod. Ili je to bilo zato što se prebrzo podigla iz onog glupog položaja? Srećom, pridržao ju je da ne padne, kratko ju privukavši k sebi. Nije mogla ne primijetiti da su mu prsa široka i čvrsta.

Odmaknuvši se od njega, brzo je gurnula naušnicu u džep pa otkrila da joj je haljina zaprljana i zgužvana. Na nadlaktici je imala nekoliko ogrebotina, a punđa joj se gotovo raspala. Podigavši pogled, opazila je da njezin spasilac začuđeno zuri u nju.

– Bilo bi lijepo kad bih znao koju sam djevu bajnu spasio iz nevolje.

– Lady Pandora Ravenel – predstavila se i jednako začuđeno zagledala se u njega. Bio je izrazito naočit, visok, dobro građen, guste kose boje jantara i plavih očiju. Lice mu je bilo kao iz mramora isklesano. Visoke jagodice, pune usnice. Netko toliko privlačan ni uz najbolju volju ne može biti karakteran, pomislila je. Naravno da ne, to se barem samo po sebi razumije. Smetena, brzo je svrnula pogled na lorda Chawortha koji je stajao pred paviljonom u društvu još jednog muškarca. – Ne brinite, reći ću mu da se između nas nije ništa dogodilo. Najzad, to je istina.

– Bojim se da neće biti važno što je istina – uljudno je odvratio i poveo ju iz paviljona.

Čuvši to, Pandora je zdvojno uzdahnula. Jest, bilo bi previše optimistično očekivati da će se lako izvući iz ovoga. Ne ako se radi o lordu Chaworthu, dobromu prijatelju lady Berwick i njezina supruga. Od svih ljudi na svijetu upravo ju je on morao pronaći u toj glupoj situaciji. Zaista ima grozan peh. Trenutak potom stali su pred Chawortha i muškarca kojeg Pandora nikad prije nije vidjela.

– Moj dobar prijatelj i ja pošli smo provjeriti kako napreduju pripreme za vatromet i kad smo se vraćali, začuli smo vas kako vrištite – rekao je Chaworth, oštro se zagledavši u nju.

– Nisam vrištala – pobunila se.

– Dopustite mi da objasnim – rekao je džentlmen koji je stajao do nje. – I ja sam pošao vidjeti kako napreduju pripreme za vatromet, a na povratku u kuću, pukim slučajem opazio sam da se mlada dama našla u nevolji. Haljina joj je zapela za rezbarije na naslonu klupe. Što bih drugo nego priskočio joj u pomoć?

– Je li to istina? – upitao je lord Chaworth, svrnuvši pogled na Pandoru. Bio je nizak podeblji muškarac, guste sijede kose i bijelih brkova koji su upravo podrhtavali od ljutnje.

– Jest, gospodine.

– Što ste uopće radili u paviljonu?

Ne želeći odati Dolly, oklijevala je s odgovorom. – Bilo mi je dosadno na balu i odlučila sam malo izaći na svjež zrak –najzad je rekla.

– Dosađivali ste se? – u nevjerici je upitao. – Očekivalo bi se da ćete plesati i zabavljati se...

– Nitko me nije zamolio za ples.

– Naravno da nije kad ste otišli na sastanak s ovim razvratnikom – rekao je, pogledom ošinuvši mladog džentlmena.

– Chaworthe, dopusti mi da se umiješam – rekao je džentlmen koji je stajao do njega, vjerojatno njegov vršnjak, no vrlo naočit muškarac, visok i jak, tamne kovrčave kose mjestimice prošarane srebrnkastim vlasima i sa sitnim borama oko očiju. Muškarca poput njega nitko ne bi nazvao starim, pomislila je Pandora. Bila je i više nego sigurna da još uvijek privlači poglede mnogih žena.

– U krivu si ako tako misliš o njem – nastavio je. – Kao što znaš, dobar sam prijatelj njegova oca i zahvaljujući tomu, imao sam prilike dobro upoznati njegova sina. Jamčim ti da je vrlo karakteran. Može mu se vjerovati na riječ. Siguran sam

da se ovdje nije dogodilo ništa nepoćudno. Bilo bi najbolje kad bismo sve ovo zadržali za sebe.

– Čini se da si zaboravio da i ja poznajem njegova oca –odbrusio je Chaworth. – I sjećam se da je u mladosti bio na glasu kao velik zavodnik. Sin se očito uvrgnuo na njega. Krajnje mu je vrijeme da se nauči redu i odgovornosti. I zato ne mislim šutjeti o ovome, Westcliffe.

Dakle, to je glasoviti grof Westcliff, pomislila je Pandora i s neskrivenim divljenjem zagledala se u muškarca kojeg se držalo najuglednijim pripadnikom plemstva nakon vojvode od Norfolka.

– Vi ste kći lorda Treneara, zar ne? – upitao ju je. Nije djelovao nimalo začuđen načinom na koji se zagledala u njega, niti kao da to drži neuljudnim.

– Da, gospodine.

– Poznavao sam ga. Često je s drugim plemićima gostovao na mojem posjedu u Hampshireu – rekao je i kratko zašutio. – Osobito u lovnoj sezoni. Katkad bi došao sa suprugom, ali nikada s djecom.

To ju nije iznenadilo. Njezina oca djeca nisu nimalo zanimala. Pravo rečeno, ni majku. Sina su poslali na školovanje, a kćeri potpuno zanemarili. Brigu o njima u potpunosti su prepustili učiteljima i slugama. Prošlo bi i po nekoliko mjeseci a da ona, Kasandra i Helen uopće nisu vidjele roditelje. Ono što ju jest iznenadilo, bilo je da ju to još uvijek boli.

– Zato jer je žensku djecu držao smetnjom i uzrokom svih nevolja – rekla je i pognula glavu. – Očito, što se mene tiče, bio je u pravu.

– Ne bih se složio – odvratio je, dubokim toplim glasom. –Nisu sve djevojke mirne i poslušne. Moje kćeri pouzdano nisu bile; ne jednom morao sam se pomučiti izvaditi ih iz škripca.

– Nju ćemo pouzdano brzo i lako izvući iz škripca – rekao je Chaworth. – Mlad gospodin smjesta će otići k lordu Trenearu i učiniti ono što se od njega očekuje.

– Što bi to trebalo značiti? – upitala je Pandora.

– Reći će mu da vas namjerava oženiti.

– Što? – zapanjeno je upitala Pandora i svrnula pogled na mladog džentlmena. – Nećete valjda...

Umjesto odgovora, hladnokrvno je kimnuo.

– Ali... ne želim se udati za vas – u dahu je izgovorila pa shvatila da bi se to moglo pogrešno razumjeti. – Zapravo, ni za koga.

– Možda će vam biti lakše ako saznate da će Gabriel St. Vincent jednog dana postati vojvoda – rekao je Chaworth, široko se osmjehnuvši.

– Ne, nema tog razloga zbog kojeg bih se udala – ustrajala je. – Ako ne bih imala od čega živjeti, radije bih se zaposlila kao sluškinja.

– Problem je u tome što ste predugo izbivali iz dvorane –rekao je lord St. Vincent. – I pogledajte se kako izgledate –dometnuo je, odmjerivši ju od glave do pete. – Ne možete se takvi vratiti na bal.

– Začas ću se urediti. I možete biti sigurni da nitko nije opazio da me nema.

– Doista očekujete da povjerujem u to? – upitao je, tonom kao da je počeo sumnjati u njezinu zdravu pamet.

– Da, jer vrijeme provodim sjedeći u kutu – rekla je i bespomoćno slegnula ramenima. – Nitko ne obraća pozornost na

mene. Odlazim na balove i zabave samo zato da bih pravila društvo Kasandri, mojoj sestri. Blizanke smo, ali ona je mnogo ljepša od mene. I jako je draga, svaki muškarac poželio bi ju za ženu. Zacijelo bi vam se svidjela. Ako nemate ništa protiv, otići ću po nju i dovesti ju ovamo. Slobodno ju kompromitirajte, prilično sam sigurna da neće imati ništa protiv tog. Eto, na taj način najlakše ćemo riješiti ovaj problem.

– Oprostite? – promrmljao je, blijedo se zagledavši u nju. – Bojim se da ne razumijem.

– Ako oženite nju, ja ću biti slobodna – objasnila je. – Nitko zacijelo ne očekuje da oženite i mene i nju.

– Nikad nisam iste večeri kompromitirao više od jedne mlade dame. Muškarac negdje ipak mora povući granicu.

Glas mu je zvučao kao da se jako trudi ostati ozbiljan. Na dug se trenutak Pandora zagledala u njega pa odlučila promijeniti taktiku. – Vjerujte mi, gospodine, ne želite me za suprugu. Život sa mnom pretvorio bi vam se u noćnu moru.

Prepuna sam mana... tvrdoglava sam, zaboravna, ne mogu mirno sjediti duže od pet minuta, sklona sam prisluškivati tuđe razgovore. U društvu sam preglasna, loše plešem i volim čitati nepoželjnu literaturu – u dahu je izgovorila i kratko zašutjela jer nije djelovao nimalo zaprepašteno količinom njezinih mana. – I imam tanke noge – dometnula je. – Kao roda.

Budući da se o tome nije pristajalo govoriti, lord Chaworth zapanjeno se zagledao u nju, a lord Westcliff u obližnji grm ruža.

Lord St. Vincent nekoliko je trenutaka bez riječi zurio u nju pa polako kimnuo. – Cijenim vašu iskrenost – rekao je, glasom kao da se unatoč svemu, odlično zabavlja, pa kratko pogledao Chawortha. – No bojim se da lord Chaworth neće

odustati od namjere da me utjera u brak. Morat ću poći k lordu Trenearu.

– Kada? – zabrinuto je upitala.

– Odmah. Lord Chaworth vašoj će pratilji objasniti što se dogodilo. Pođite s njim. I molim vas, potrudite se da vas nitko ne vidi. Ne bih želio da na temelju vašeg izgleda ljudi pomisle da sam bio grub prema vama – rekao je i kratko zašutio. – Što se one naušnice tiče, zamolite neku služavku da ju vrati dami koja ju je izgubila.

Zagledala se u njega. Bolje da nije jer nema te žene koja bi ostala hladna pri pogledu na muškarca poput njega. Aristokrati su u pravilu djelovali hladno i suzdržano, no što se njega tiče... bilo je to poput vatre ispod leda. Mogla ju je nazrijeti u njegovu pogledu. I to ju je uplašilo, jer... jer... pravo rečeno, nije imala pojma zašto.

– Ne mogu se udati za vas – tupo je promrmljala i polako odmahnula glavom. – Ne mogu. Ostala bih bez svega do čega mi je stalo.

Bez riječi, lord Chaworth primio ju je za nadlakticu i poveo ju prema kući.

– Jedva čekam vidjeti izraz lica lady Berwick kad joj kažem što se dogodilo – rekao je, čim su se malo udaljili.

– Mogu zamisliti što će reći – promrmljala je Pandora. –Bolje da me nema.

Čuvši to, Chaworth se glasno nasmijao. – Draga djevojko, iznenadit ću se ako ne bude skakala od sreće. Možda mi se poželi baciti oko vrata i poljubiti me. Najzad, mojom zaslugom udat ćete se za kapitalca. Nema djevojke koja vam ne bi pozavidjela na tom trofeju.