IchIgo¯IchIe
Japansko um IJ eće ž I vl J en
J a u trenutku
Naslov izvornika:
ichigo-ichie – Haz de cada instante algo único
Copyright © 2019, Hector Garcia (Kirai) & Francesc Miralles
Copyright © 2019, Penguin Random House Grupo Editorial, S.A.U.
Copyright za ilustracije © Hector Garcia (Kirai), Francesc Miralles i Shutterstock.
Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga d.o.o., 2020.
Nakladnik: Mozaik knjiga
Za nakladnika: Bojan Vidmar
Glavni urednik: Zoran Maljković
Urednica: Hana Vunić
Sa španjolskoga prevela: Ana Matijević
Lektorica: Ivanka Šenda
Grafički urednik: Marko Katičić
Oblikovanje naslovnice: Marija Morić
Ilustracija na naslovnici: Shutterstock
Tisak Denona, Zagreb, ožujak 2020.
ISBN 978-953-14-2707-4
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001057351.
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
„Prije nego što se posveti proučavanju svetih pisama i neprestanom pjevanju sutri, učenik bi trebao naučiti kako čitati ljubavna pisma koja šalju snijeg, vjetar i kiša.“
UČITELJ IKKYU
sa D rža J
u staro J ča J an I
Tog poslijepodneva, kad je ova knjiga začeta, a da toga tada nismo ni bili svjesni, uličicama Giona bjesnjela je oluja. U srcu Kjota, domu posljednjih gejši i ostalih misterija, pronašli smo zaklon u jednom chashitsuju, pustoj kući čaja u kojoj, zahvaljujući oluji, nije bilo gostiju.
Sjedili smo za niskim stolom pokraj prozora i gledali kako oluja, koja se spuštala uskom ulicom, sa sobom donosi listiće cvjeta trešnje koja je bila u cvatu.
Bilo je kasno proljeće, koje je polako prelazilo u ljeto, i bližio se trenutak kada će nestati bijele latice koje su toliko uzbuđivale Japance.
Starica u kimonu pitala nas je što ćemo popiti, a mi smo odabrali jedno posebno piće iz ponude: gyokuro iz Ureshina, mjesta na jugu zemlje u kojemu, smatra se, raste najbolje bilje za čaj na svijetu.
Dok smo čekali da nam stignu šalice i čajnik iz kojega se puši, razgovarali smo o utiscima koje je na nas ostavio nekadašnji japanski glavni grad. Bilo nam je nevjerojatno da je grad s manje stanovnika od Barcelone okružen brežuljcima na kojima se nalazi dvije tisuće hramova.
Nakon toga smo u tišini slušali pljuštanje kiše po popločanoj ulici.
Kad se stara dama vratila s pladnjem, mirisna aroma čaja trgnula nas je iz te slatke i kratke tromosti. Podigli smo šalice kako bismo, prije negoli se počastimo ispijanjem topla napitka, istodobno gorka i slatka, uživali u njegovoj intenzivnoj zelenoj boji.
Baš u tom trenutku jedna je mlada žena s kišobranom u ruci prošla biciklom pokraj stare čajane i uputila nam sramežljiv osmijeh prije nego što se izgubila u uličici praćena nevremenom.
U tom smo trenutku obojica podigli pogled i otkrili drvenu ploču obješenu na tamnosmeđem kamenom stupu s natpisom:
Počeli smo odgonetavati te znakove koji se izgovaraju ičigo-ičie, dok je vlažan vjetar njihao zvonce koje je visjelo na nadstrešnici čajane i zvonilo. Značenje tih dviju riječi bilo bi otprilike: ono što živimo u ovom trenutku nikada se neće ponoviti; stoga svaki trenutak treba cijeniti poput prekrasna blaga.
Ta je poruka savršeno opisivala ono što smo proživjeli toga kišnog poslijepodneva u starom Kjotu.
Počeli smo razgovarati o drugim takvim neponovljivim trenutcima na koje možda nismo obratili dovoljno pozornosti jer smo bili previše zauzeti prošlošću, budućnošću ili smo bili previše obuzeti stvarima koje nam odvraćaju pozornost u sadašnjosti.
Neki student s ruksakom na leđima koji je hodao na kiši tipkajući po mobitelu bio je jasan primjer ovoga potonjeg te nas je podsjetio na citat H. D. Thoreaua, o kojemu smo govorili u prethodnoj knjizi: „Ne možemo ubiti vrijeme a da pritom ne ranimo vječnost.“
Poput iskre nadahnuća, toga smo proljetnog poslijepodneva shvatili nešto o čemu ćemo sljedećih mjeseci promišljati. U doba apsolutne raspršenosti, kulture kratkotrajnosti, nedovoljnog slušanja i površnosti postoji ključ u svakoj osobi koji može ponovo otvoriti vrata pažnje, sklada s drugima i ljubavi prema drugima.
A taj se ključ zove ichigo-ichie.
Na sljedećim stranicama podijelit ćemo jedinstveno i transformacijsko iskustvo jer ćemo otkriti kako svaki trenutak pretvoriti u najbolji trenutak svog života.
HĖCTOR GARCÍA & FRANCESC MIRALLES
Ich I go- I ch I e
Riječi kojima se opisuje koncept koji je središte ove knjige nemaju točnu istoznačnost u našem jeziku, ali iznijet ćemo dva tumačenja koja će nam omogućiti njihovo shvaćanje.
Ichigo-ichie može se prevesti kao „jedanput, jedan susret“ ili kao „u ovom trenutku, jedna prilika“.
Zapravo nam žele prenijeti da je svaki susret, svako iskustvo koje proživljavamo jedinstveno blago koje se nikad neće ponoviti na isti način. Stoga, ako ga pustimo da nam pobjegne, a da u njemu ne uživamo, zauvijek smo izgubili priliku.
Svaki pojedini znak znači sljedeće:
(jedna / jedan / jedno)
期 (trenutak)
一 (jedna / jedan / jedno)
会 (susret / prilika)
Vrata Shambhale
Jedna tibetanska legenda vrlo lucidno ilustrira taj koncept. Legenda kaže da je neki lovac lovio jelena onkraj zaleđenih himalajskih vrhova kadli se našao pred golemom planinom, prepolovljenom na dva dijela, tako da se moglo vidjeti ono što se nalazi s druge strane.
Pokraj tog procjepa neki je starac duge brade rukom dao znak iznenađenu lovcu da priđe i pogleda.
Ovaj ga je poslušao te provirio kroz tu okomitu rešetku koja je omogućavala prolaz jednom čovjeku. Ono što je ugledao, ostavilo ga je bez daha.
S druge strane procjepa nalazio se bujan i osunčan vrt čiji se kraj nije nazirao. Djeca su se sretno igrala među drvećem koje je obilno rodilo voćem, a životinje su se slobodno kretale tim svijetom punim ljepote, mira i obilja.
– Sviđa li ti se to što vidiš? – zapita ga starac primijetivši njegovo divljenje.
– Jasno da mi se sviđa. Ovo mora biti raj!
– Tako je, a ti si ga pronašao. Zašto ne uđeš? Ondje ćeš moći sretno živjeti do kraja života.
Razdragan od veselja, lovac odgovori:
– Ući ću, ali prije toga želim potražiti svoju braću i prijatelje. Brzo ću se s njima vratiti.
– Kako god želiš, ali imaj na umu da se vrata Shambhale otvaraju samo jednom u životu – upozori ga starac lagano se namrgodivši.
– Brzo ću! – reče lovac prije nego što je otrčao.
Ushićen svime što je upravo vidio, vratio se cijelim putem natrag, preko dolina, rijeka i planina, dok nije došao u svoje selo, gdje je dvojici braće i trojici prijatelja iz djetinjstva ispripovijedao što je pronašao.
Brzo su krenuli, predvođeni lovcem, i prije nego što se Sunce skrilo na obzoru, uspjeli su stići do visoke planine preko koje se ulazilo u Shambhalu.
Međutim, prolaz koji je vodio preko nje bio se zatvorio i više se nikada nije otvorio.
Čovjek koji je otkrio taj čudesni svijet morao je ostatak života loviti.
Sad
ili nikad
Prvi dio riječi ichigo-ichie (一期) u budističkim se spisima koristi da bi se označilo vrijeme koje prolazi od trenutka u kojemu se rađamo pa dok ne umremo. Kao i u tibetanskoj priči koju smo upravo čuli, prilika ili susret sa životom je onaj koji ti se nudi sada. Ako priliku ne iskoristiš, izgubio si je zauvijek.
Narodna izreka kaže samo jednom se živi. Svaki neponovljiv trenutak predstavlja jedna vrata Shambhale koja se otvaraju, i neće biti druge prilike da se otvore.
To je nešto što svi mi znamo, ali lako zaboravljamo dok se prepuštamo svakodnevnim obvezama i brigama koje nas odvlače.
Biti svjestan ichigo-ichieja pomaže nam maknuti nogu s gasa i podsjetti se da je svako jutro na svijetu, svaki susret s našom djecom, s našim voljenim osobama beskrajno vrijedan i da zaslužuje svu našu pažnju.
To je tako ponajprije jer ne znamo kad završava život. Svaki dan može biti posljednji, budući da nam, kad navečer legnemo, nitko ne može jamčiti da ćemo sljedećeg jutra otvoriti oči.
U Španjolskoj ima jedan samostan za koji govore da svaki put kad se svećenici susretnu na hodniku kažu jedan drugomu: „Sjeti se, brate, da ćeš jednog dana umrijeti.“ To ih stavlja u stalnu sadašnjost, koja im uopće ne izaziva tugu ili nemir, već ih potiče da uživaju u svakom trenutku.
Marko Aurelije u Meditacijama je govorio da drama postojanja nije u smrti, već u tome što nikada nismo počeli živjeti.
U tom je smislu ichigo-ichie vrlo jasan poziv na „sad ili nikad“ jer, makar živjeli mnogo godina, svaki susret ima jedinstvenu bit i neće se ponoviti.
Možda ćemo se naći s istim ljudima na istom mjestu, ali bit ćemo stariji, naša situacija i raspoloženje bit će drugačiji, s drugim
prioritetima i iskustvima. Univerzum se stalno mijenja i mi s njim.
Zbog toga se ništa nikada neće ponovo dogoditi na isti način.
Porijeklo izraza
Prvi pisani trag o ichigo-ichieju nalazi se u knjizi bilježaka majstora ceremonije čaja Yamanouea Sojia iz 1588. godine. Rečenica koju je napisao glasila je ovako:
„prema domaćinu moraš se ponašati kao da se susret događa samo jednom u tvom životu.“
Ostavimo li japanski izraz u originalu, ovo bismo pravilo mogli formulirati ovako: „prema domaćinu ponašaj se u skladu s ichigoichiejem.“
Kad je Yamanoue Soji uvrstio tu rečenicu u bilješke, pisao je o onomu što je učio o ceremoniji čaja od svog učitelja Rikyua, kojega se smatralo osnivateljem jednog od stilova ceremonije čaja, Wabicha, koji jednostavnost stavlja na prvo mjesto.
Međutim, da bi iznio taj koncept, Soji se poslužio starojapanskim upotrijebivši termin (一期一度), koji je gotovo jednak izvorniku (一期一会), ali s različitim posljednjim slovom, koje znači „put“ umjesto „susret“.
Ta je promjena bitna jer nam omogućuje razumijevati jedinstveno obilježje svakog trenutka i izvan granica ceremonije čaja, kojoj ćemo posvetiti cijelo poglavlje kako bismo shvatili njezinu filozofsku dubinu.
UPRAVo SADA
„Svakoj ceremoniji čaja treba pristupiti s velikom pažnjom posvećenom svakoj pojedinosti jer je ona ichigo-ichie, odnosno, jedinstven susret u vremenu. Iako se domaćin i gosti viđaju svakodnevno, ono što će proživjeti nikad se neće ponoviti na isti način.
Ako budemo svjesni koliko je svaki trenutak poseban, shvatit ćemo da je svaki susret jedinstvena prigoda u našem životu.
Domaćin će stoga morati pokazati istinsku iskrenost i maksimalno se potruditi oko svake pojedinosti kako bi bio siguran da će sve teći lagano i bez problema.
Gosti također moraju shvaćati da se susret nikada neće ponoviti, zbog čega treba cijeniti svaku pojedinost ceremonije koju je pripremio domaćin i, naravno, sudjelovati u njoj svim srcem.
Sve to želim reći kad upotrebljavam izraz ichigo-ichie.“
II NAOSUKE, „VELIKI STARJEŠINA“ ŠOGUNATA TOKUGAwE CHANOYU ICHESHU (1858.)
d anašnje korištenje ichigo-ichie konce P ta
Izvan konteksta ceremonije čaja, danas se Japanci koriste izrazom ichigo-ichie u dvjema situacijama:
• prilikom prvog susreta s nepoznatom osobom
• prilikom susreta s osobama koje već poznaju, ali žele istaknuti jedinstvenost svakog susreta.
Na primjer, pretpostavi da šećeš izgubljen ulicama Kjota i nakon što zatražiš pomoć nastaviš razgovarati deset minuta jer je osoba koju si pitao za pomoć živjela neko vrijeme u Europi. Na odlasku bi razgovor bilo dobro završiti s ichigo-ichie. Time želiš reći da je to bio lijep susret koji se neće ponoviti u budućnosti.
Druga je situacija sličnija onome što smo vidjeli kod ceremonije
čaja. Koristi se prilikom susreta s prijateljima s kojima se obično
često nalazimo, ali želimo istaknuti da je svaki susret poseban i jedinstven. živimo svoje živote i svatko od nas s vremenom raste i mijenja se. Heraklit je rekao: „Nitko se ne kupa dva puta u istoj rijeci, jer se sve mijenja, u rijeci i u onome koji se kupa.“
U objema situacijama u kojima se koristi taj izraz namjera je pokazati zahvalnost i cijeniti životni trenutak koji dijelimo. Istodobno prenosi mrvicu nostalgije i služi kao podsjetnik da je naš boravak na svijetu prolazan, poput rituala svećenika o kojemu smo govorili. Ichigo-ichie podsjeća nas da svaki put može biti posljednji.
l o V ci na trenutke
Svrha je ove knjige, osim upoznati se s mnogim očaravajućim aspektima japanske kulture povezane s ichigo-ichiejem, i naučiti stvarati i živjeti nezaboravne trenutke s drugima i sa samima sobom.
Kao što ćemo vidjeti u sljedećim poglavljima, njegovanje i prakticiranje ichigo-ichieja omogućit će nam voditi ostvareniji i sretniji život, bez povlačenja kamenja iz prošlosti i bez uznemiravanja zbog budućnosti. Naučit ćemo živjeti sadašnjost punim plućima, prepoznajući i cijeneći sve što nam poklanja u svakom trenutku.
Nakon što zajedno dođemo do kraja putovanja, pretvorit ćemo se u lovce na dobre trenutke. Znat ćemo ih uloviti u letu kako bismo uživali u onakvima kakvi jesu: jedinstveni i neponovljivi.
Ima jedna jako lijepa slika iz stripa Peanuts na kojoj Charlie Brown i Snoopy sjede u lučici nekog jezera okrenuti leđima i vode sljedeći razgovor:
– Jednog ćemo dana umrijeti, Snoopy.
– Točno, Charlie, ali sve ostale dane nećemo.
Smisao ove posljednje rečenice ima puno dublje značenje od pukog vica. Ne znamo koji ćemo dan morati napustiti ovaj svijet – i dobro je što je tako – ali doista ovisi samo o nama kako ćemo živjeti „sve ostale dane“, one u kojima još živimo. A dani se sastoje od susreta i trenutaka koje možemo pustiti da prođu ili ih učiniti nezaboravnima.
To nas podsjeća na kraj slavnog filma Boyhood, koji je Richard Linklater snimao tijekom dvanaest godina, s istim glumcima, da bi gledatelj vidio kako mu život prolazi pred očima. Tijekom 165 minuta filma gledamo kako Mason, koji je na početku filma dječak od šest godina, dijete rastavljenih roditelja, raste i proživljava iskustva, sve do početka studija.
Nakon što Mason nadvlada mnoge poteškoće, film završava izletom u prirodu s novim kolegama s fakulteta. Mason je izrastao u inteligentna i osjećajna mladića i zajedno s jednom djevojkom, za koju pretpostavljamo da će mu biti važna u životu, gleda zalazak Sunca.
– Znaš ono kad se kaže da treba uhvatiti trenutak? – kaže mu ona uzbuđeno i sretno. – Ne znam… počinjem misliti da je zapravo obrnuto, da trenutak hvata nas.
Puno se raspravljalo o tome koje je značenje te scene, koja je jako povezana s japanskom filozofijom o ichigo-ichieju.
Kao što trudnice posvuda vide trudnice, kad postanemo lovci na trenutke na kraju sve postane jedinstveno i izvrsno, jer imamo povlasticu znati da se ono što upravo sad proživljavamo neće nikada više ponoviti.
I. DIO
l J epota prola Z noga
k a I ka I manka I
Oni koji poznaju Zemlju Izlazećega Sunca dobro znaju da su najljepši dani u godini u proljeće, u doba cvatnje japanske trešnje sakure.
Na suptropskim otocima Okinawe, na kojima smo proveli istraživanje za knjigu Ikigai1 , to se događa već u siječnju, ali u velikim japanskim gradovima može se vidjeti između kraja ožujka i sredine travnja, što se na hladnom otoku Hokaidu pomiče do svibnja.
Svake godine Japanci s velikim zanimanjem prate predviđanja kad će sakura pokazati svoje bijele latice, koje osim svoje ljepote imaju i simboliku o kojoj ćemo govoriti u ovom poglavlju. Takozvana „fronta sakure“ kreće se od juga prema sjeveru i svaki grad ima jedno referentno drvo koje nagoviješta početak nečega što se pretvorilo u festival prirode u kojemu sudjeluje cijelo stanovništvo.
Postoji u Japanu 96 referentnih stabala – ili „pokazatelja“ – koji označavaju početak kaike. U Kjotu se, na primjer, nalazi vrt gradskoga meteorološkog ureda. Svakoga jutra izlazi jedan zaposlenik kako bi provjerio jesu li se pupoljci otvorili. A kad se to dogodi, vijest se trenutno pronese cijelom zemljom.
1 Na japanskom „životna svrha“, ili u slobodnijem prijevodu, „sreća neprestane zaposlenosti“. Taj smo koncept detaljno istražili u knjizi Ikigai – japanska tajna dugog i sretnog života
hanami
Kad se prognoze početka cvatnje, sakura zensen, ispune, Japanci se odmah zapute u parkove radi rituala hanami, što doslovno znači „pogledati cvijeće“.
Ako posjetimo neki vrt u tom trenutku, ispod trešanja u cvatu naći ćemo cijele skupine uredskih radnika, uzbuđene obitelji u šetnji ili zaljubljene parove koji se slikaju sa sakurom u pozadini.
Ovo slavlje prirode i obnove života – i nade, toliko je staro da postoje kronike koje govore da su već u III. stoljeću postojali hanami festivali. Slavlje se nastavlja nakon zalaska Sunca, što je poznato kao yozakura ili „noćne trešnje“. U sumrak se upale tradicionalne male svjetiljke koje se objese na drveće, što daje parkovima i vrtovima neku čarobnu atmosferu, kao da su proizašli iz Ghiblijeva studija.
Skupine prijatelja i parovi sjede ispod noćne sakure s čašom sakea u ruci i nekim grickalicama kako bi uživali u trenutku, što je nesumnjivo ichigo-ichie iskustvo jer će nakon što otpadnu latice, a to će se dogoditi u roku od nekoliko tjedana, trebati ponovo čekati –bude li sreće i budemo li i dalje ovdje – cijelu godinu.
Sakura je vidljiv dokaz kako su najljepše stvari na svijetu prolazne i ne dopuštaju da ih se odugovlači.
Slavljenje trešnjine cvatnje službeno počinje s kaikom, to je riječ koja opisuje prve pupoljke. Cvijet se potpuno otvara nakon tjedan dana, dosežući takozvani mankai, što znači „trenutak u kojemu je trešnjin cvijet potpuno otvoren“.
Latice počinju padati s trešnje nakon tjedan dana, što se može dogoditi i ranije zbog naleta vjetra ili kiše, kao što se dogodilo tijekom našega posjeta Kjotu.
Taj trenutak Japanci cijene, za njega čak postoji i riječ, hanafubuki, kojom se opisuje oluja latica trešnjina cvijeta, uzvišen trenutak koji odražava ljepotu i poeziju prolaznoga.
Čarolija kaike
U prethodnoj knjizi, Shinrin-yoku, spomenuli smo nevjerojatnu priču o Hikariju Ôeu. Kao dijete s posebnim potrebama, sin dobitnika Nobelove nagrade otkrio je glazbu dok je s roditeljima šetao parkom, nakon što je čuo i ponovio pjev ptice.
To bi bio jedan tipičan kaika trenutak, kad u nama počne cvjetati nešto što nismo ranije poznavali.
Ima puno čarolije na početku neke nove strasti, premda se ona gdjekad dogodi na tako malo poetičnim mjestima, kao što je bazen nekog hotela.
Dan Brown, na primjer, kaže da nikad nije razmišljao o pisanju, dok nije otkrio jednu ostavljenu knjigu na ležaljci nekog kupača.
Uplatio je sa suprugom paket-aranžman za godišnji odmor na kojemu se jako dosađivao, ali taj mu je roman, The Doomsday Conspiracy Sidneya Sheldona, spasio godišnji.
Čim se vratio kući, odlučio je da će i on napisati triler i prionuo je poslu obuzet kaikom. Nekoliko je godina poslije Da Vincijev kod poharao svijet, a njega učinio milijunašem.
Kaika je vrlo prisutna u početku ljubavne veze. Poput trešnjina cvijeta koji se otvara najavljujući proljeće, netko tko trenutak prije za nas nije ni postojao, odjednom nas zaslijepi i postane središte našeg života.
U tajanstvenu području ljubavi to cvjetanje ima nepredvidljive uzroke. Zbog čega se zaljubljujemo u neku osobu?
Kad druge pitamo o tom nezaboravnom trenutku u kojem počinje novi svijet, obično kažu nešto kao:
• „Kad sam joj prvi put čuo glas, ostao sam bez daha.“
• „Zbog njegova sramežljiva i istodobno duboka pogleda poželjela sam upoznati njegov unutarnji svijet.“
• Zaljubila sam se zbog načina na koji je pokupio ostatke čaše koju sam upravo razbila.“
Sve su to trenutci ichigo-ichieja, jedinstveni trenutci koji, ako ih znamo uloviti i cijeniti, mogu obasjavati ostatak našeg života.
Formula mankaija
Kad je kaika transformirajuća, želimo je pretvoriti u mankai. To jest: želimo postići da sazre i da se raširi u svoj svojoj punoći ono što se u nama rodilo. Evo nekoliko primjera:
• Zaljubljena osoba koja odlučuje zalijevati vrt odnosa, u dobrim danima i ne baš tako dobrim danima, kako bi spriječila da uvene.
• Pisac koji, nakon što je dobio ideju, počinje pisati knjigu i piše svaki dan dok ju ne dovrši.
• Upornost poduzetnika koji ne želi da njegov projekt bude
kratkotrajan, i stalno traži načine kako ga poboljšati i unijeti u njega neke nove stvari.
Kad se govori o utrci na duge staze kako bi se početna ideja ili poziv pretvorio u izvrsnost, često se spominje pravilo 10 000 sati
Malcolma Gladwella koji vode od kaike do mankaija.
U knjizi Izvan prosjeka, ovaj novinar rođen u Ujedinjenom Kraljevstvu potvrđuje taj izračun sati, prema njegovim riječima, „čarobni broj za postizanje izvrsnosti“, na temelju rada poznatih osoba:
• Bill Gates počeo je programirati s deset godina, već u školi u Seattleu. Nakon 10.000 sati uspio se probiti u svijetu informatike.
• Beatlesi su popunili svojih 10.000 sati za izvrsnost tijekom dvije godine koje su proveli po klubovima u Hamburgu, gdje su svirali osam sati svakodnevno prije nego što su se vratili u svoju zemlju i poharali je s Love me do.
Zaključak je Gladwellove studije da nije dovoljna genijalnost, treba uložiti mnogo truda i stalno raditi kako bi se talent raširio u svom svojem sjaju.
KoVAČi MAČeVA
Briga za sitnice i strpljenje Japanaca može se vidjeti u disciplini svake vrste. Jedan od najpoznatijih slučajeva je Jirov sushi restoran koji, unatoč tomu što se nalazi na postaji metroa Ginza, slovi kao najbolji na svijetu. Vlasnikov sin morao je vježbati nekoliko desetljeća da uspije napraviti dobar tamago (tortilju za sushi).
Za mnoga od tih umijeća ne postoje škole u kojima bi se naučile tajne; znanje se prenosi s učitelja na učenika. Posebice je tako u slučaju kovača katana, jedne vrste japanskog mača.
Ostalo je 300 aktivnih kovača mačeva u zemlji, ali samo njih 30 živi isključivo od kovaštva. Svaki od tih kovača ima učenike koji rade pod njihovim nadzorom, kako se umijeće izrade oštrih oštrica ne bi izgubilo.
Situacija je slična u srednjovjekovnoj Barceloni u kojoj je bilo 25 kovača mačeva.
Kovanje mačeva nije nešto što se može naučiti čitajući knjigu ili učeći u školi. Da bi se naučio zanat, potrebno je biti pod nadzorom jednoga od 300 učitelja barem deset godina – dulje nego što traje bilo koji sveučilišni studij!
Zbog čega je toliko teško iskovati jednu dobru katanu? Nećemo ovdje ulaziti u sitnice, ali postupak dobivanja kvalitetnog čelika jednako je složen ili složeniji od izrade dobre tortilje za sushi.
Jedan je od važnih aspekata to što posjeduje malu količina ugljena, sačuvavši osobine čelika. Najbolji japanski mačevi sadrže samo između 1 i 1,2 % ugljena. To postići ekstremno je teško. Učitelji intuitivno znaju kada se dolazi do te razine – nakon što mač odstoji tri dana u peći užarenoj na 1200 do 1500 stupnjeva.
Tradicionalni japanski mač simbolizira snagu, ustrajnost i jednostavnost, jer na njemu nema nikakvih dodataka. Odatle proizlazi nastojanje da se dobije najbolja građa i da se zatim kuje čekićem kako bi se postigla najbolja moguća gustoća.
životna je lekcija kovača mačeva – koji se u Japanu smatraju nacionalnim blagom – izbacivati nepotrebno dok se ne dođe do onog esencijalnog; ondje se nalazi ljepota i moć. A to se postiže samo strpljivošću i upornošću.
Nakon što su ga neki, poput Golemana, kritizirali rekavši da upornost ništa ne jamči, jer je za neka područja nužno imati izvanredne urođene kvalitete, Gladwell je izjavio:
„Pravilo 10.000 sati nije primjenjivo na bilo koga u natjecateljskim sportovima. Vježbanje nije dovoljan uvjet za uspjeh. Ja bih mogao igrati šah 100 godina i nikad ne bih postao svjetski majstor. Ali, u svakom slučaju, svaka prirodna sposobnost traži golem ulog vremena kako bi se očitovala.“
Prevedeno na jednadžbu japanskih termina, prvi je dio jednadžbe ikigai, otkriti ono za čime osjećamo strast i u čemu smo, osim toga, dobri.
Nakon što identificiramo svoju misiju, dolazi kaika, što je ponekad ono što nam je najteže postići: ostaviti po strani tuđe potrebe kako bismo ostavili prostora za svoju strast, dopustiti da počne pupati ono za što osjećamo da smo rođeni.
Treći dio bio bi ostati na tom putu, strpljivo i stalno hraneći uzbuđenje, dok ne dosegnemo mankai.
Ukratko, jednadžba bi glasila ovako: ikigai + kaika + vrijeme = mankai.
Ako otkrijemo svoju darovitost te si dopustimo da se njome počnemo koristiti i to pretvorimo u životni prioritet, naša će se strast razviti na našu sreću i na sreću drugih.
n ikad nije ka S no za c V jetanje
Kad razmišljamo o tome da započnemo i razvijemo nešto novo, često pomislimo na mladu osobu s cijelim životom pred sobom, a zapravo je riječ o predrasudi. Svi imaju sposobnost ponovo započeti život, neovisno o svojoj dobi.
Čak i starac može odlučiti sve obrisati, početi iznova i ponovo se ostvariti jer također ima sav svoj život pred sobom. Nije važno koliko godina možemo još živjeti, već što ćemo učiniti s vremenom koje nam preostaje.
U Japanu je sasvim uobičajeno započeti potpuno nov život nakon završetka „službenoga“ radnog vijeka. Osobe koje su najveći dio života provele u uredima, na usluzi nekoj tvrtki, preuzimaju odgovornost za vlastiti život i dokle god imaju snage, poput starih jedija, prkose godinama radeći ono o čemu su oduvijek sanjali.
Zbog toga je na malim željezničkim postajama sasvim uobičajeno susresti turističke vodiče od osamdeset godina ili više, koji se dobrovoljno nude strancima da im objasne što mogu vidjeti na tom području i daju im informacije o voznom redu autobusa i gdje mogu prakticirati treking.
Putnika koji siđe na postaji Yudanaka, na primjer, u selu termalnih voda – onsen – odakle se ide posjetiti japanske snježne majmune makaki iz Nagana, dočekat će ga ti ljubazni starci, sretni što mogu vježbati engleski s putnicima koji dolaze iz cijeloga svijeta.
Kao što smo naučili od učitelja dugog života u Okinawi, tijekom studije koju smo provodili za knjigu Ikigai, ako se usudiš raditi ono što voliš, svaki dan može biti najbolji dan tvoga života.
dV a P rimjera ka S nog c V ata
Izraz late bloomers, odnosno oni koji kasno cvatu, koristi se za osobe koje otkriju svoj talent, možda čak ikigai koji upravlja njihovim životom, u poznim godinama.
Pobijajući već ustaljenu pretpostavku da do vrhunca intelektualnog cvjetanja dolazi kod još uvijek mlade odrasle osobe, koje će nakon zrelosti s godinama opadati, late bloomer nikad ne prestaje biti bolji i obnavljati se jer iskorištava akumuliranu mudrost kako bi se postupno penjao više, prema novim izazovima.
Dat ćemo dva vrlo jasna primjera kao dokaz da ne postoji dob predviđena za velika postignuća.
Prvi je primjer Filipinke Melchore Aquino de Ramos, koja je u trenutku kad se podigla buna koja je dovela do nezavisnosti njezine zemlje imala 84 godine. Bez imalo straha, upotrijebila je trgovinu koju je vodila kao utočište za ranjene i progonjene, te savjetovala revolucionare iz toga skromnoga glavnog stožera u kojemu su se organizirali tajni sastanci.
Staričine subverzivne aktivnosti nisu promakle kolonijalnim vlastima, koje su je uhitile i ispitivale kako bi otkrile revolucionarne vođe. Melchora Aquino odbila je otkriti bilo kakve informacije, zbog čega je bila deportirana na otočje Islas Marianas.
Kad su Sjedinjene Američke Države preuzele kontrolu nad Filipinima, Melchora se vratila u svoj dom kao nacionalna junakinja i bila je imenovana Velikom ženom Revolucije. Aktivno je sudjelovala u stvaranju nove države više od dvadeset godina, jer je umrla u dobi od 107 godina.
Područje umjetnosti još je pogodnije za kasni cvat. Britanac Harry Bernstein objavio je jednu pripovijetku s 24 godine, ali svoj prvi roman, Nevidljivi zid, počeo je pisati tek u 93. godini života. Uspio ga je dovršiti i objaviti 2007. godine, kad je imao već 96 godina.
Nakon što je postigao uspjeh, novinari su ga pitali što ga je motiviralo da debitira kao romanopisac u tako poodmakloj dobi.
Odgovorio je da ga je na to potaknula samoća s kojom se susreo nakon što je izgubio suprugu s kojom je bio oženjen 67 godina.
Ohrabren toplim prijemom čitatelja, Bernstein je napisao još tri romana do svoje smrti u dobi od 101 godine. Osim što nam je te romane ostavio kao baštinu, u jednom je intervjuu za New York
Times izjavio: „Ako ostaneš živ i zdrav nakon devedesete samo Bog zna sposobnosti skrivene u tebi.“