Issuu

I TO ĆE PROĆI

Naslov izvornika This Too Shall Pass

Julia Samuel

Copyright © Julia Samuel, 2020 © 1990 by Diana J. Mukpo. Korišteno s dopuštenjem Dijane J. Mukpo i Nalanda Translation Commitee Copyright © za hrvatsko izdanje Mozaik knjiga, 2021. S engleskoga prevela Silvija Čolić

Izdavač Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb Direktor Bojan Vidmar Urednica Aleksandra Stella Škec Lektorica Ivanka Šenda Korektorica Viktorija Novosel Grafički urednik Marko Katičić Oblikovanje naslovnice Ivan Živko Ilustracija naslovnice Shutterstock Tis ak Denona, Zagreb, srpanj 2021. ISBN 978-953-14-3060-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001106055.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

i to će proći Priče o promjeni, krizama i novim početcima.

Sadržaj

Uvod ...................................................................................................11 Proces životnih promjena ...................................................................17 Obiteljske veze....................................................................................26 Leena .....................................................................................26 Lucas ..................................................................................... 40 Wande.....................................................................................53 Ljubav ....................................................................................89 Marija ....................................................................................89 Jackson..................................................................................102 Robbie ..................................................................................118 Esther ..................................................................................133 Isabel ....................................................................................150 Posao................................................................................................ 203 Caz....................................................................................... 203 Rachel...................................................................................215 Heinrich...............................................................................229 Cindy....................................................................................238 Zdravlje.............................................................................................272 Geoffrey ...............................................................................272 Ayesha.................................................................................. 280

J U LIA SA MU EL

Ben........................................................................................293 Eric.......................................................................................305 Identitet.............................................................................................329 Sara.......................................................................................329 Owen ...................................................................................343 KT........................................................................................354 Osvrt na identitet.................................................................375 Dodatak: životni tijek ..................................................................... 407 Generacije ........................................................................................411 O meni kao psihoterapeutu..............................................................420

Djelo se temelji na istinitim događajima, no promijenjena su imena osoba kako bi se zaštitila njihova privatnost. Svaka je sličnost sa stvarnim ljudima slučajna.

Knjigu s ljubavlju posvećujem Michaelu, Natashi, Emily, Sophie i Benjaminu.

Sve teče, nikada ništa ne prestaje, sve s vremenom prolazi, ništa nije trajno. Heraklit Engleski citat »I to će proći« pojavljuje se 1848. godine: Kad je sultan od mudraca tražio da mu na prsten ureže riječi koje ponajbolje odražavaju čovjekovu sklonost stalnoj promjeni, on mu je na prsten urezao riječi »I to će proći«.

Uvod

jećam se kako sam na svoj deseti rođendan ležala u krevetu; pod neumoljivim teretom dvoznamenkaste brojke koju sam dosegla, odrastanje se činilo grozno blizu. Zamišljala sam da će moj život biti kao i majčin. Zaljubit ću se, udati, imati djecu koja će u tren oka odrasti. Činilo se lako i jednostavno, kao nešto što će se samo po sebi dogoditi. Površno gledano, tako je i bilo. Bila sam neobično sretna, ako pritom ne bismo računali životne gubitke koji su me primorali na unutarnje promjene kako bih im se prilagodila, i posljedice tih promjena. Imala sam pet različitih brakova (sve s istim muškarcem) i nekoliko složenih veza sa svakim svojim djetetom. Zdravstvene nevolje, osobne i mojih voljenih. Početke i krajeve, uspone i padove različitih pothvata. Čak ni pobjede nisu bile onakve kakvima sam ih zamišljala, i zahtijevale su brojne prilagodbe. Ne postoji savršen način proživljavanja života. Život se svodi na promjene. U teoriji nam je to poznato, ali iskustvo je često znatno složenije nego što očekujemo, i čini nas prestrašenima i paraliziranima, s pretpostavkom da smo negdje zacijelo pogriješili. Promjena je aktivan proces koji podrazumijeva predanost i izdržljivost, te zahtijeva od nas suočavanje s

J U LIA SA MU EL

I TO ĆE PROĆI

neugodnim istinama. Podcjenjujemo koliko ćemo se promijeniti sljedećih 10 godina, a kamoli do kraja života. Kad bismo doista razmislili o posljedicama nekih izbora koje činimo u sadašnjosti, bismo li ih ipak učinili? Vjerojatno ne bismo. Nažalost, promjene nam ne donose samo dobro nego i loše. Kad život krene stranputicom, kažemo „I to će proći“, i nadamo se da hoće. No problem je u tome što prolazi i ono što je lijepo i dobro. I to je ono s čim se moramo suočiti. Jedino smrt zaustavlja životne promjene. Jedno je sigurno ‒ moramo se prilagoditi; kroz promjene se događa naš unutarnji rast. Težak je to posao, a oni koji rigidno pokušavaju ostati kakvi su bili, vrlo će vjerojatno patiti kada se nađu suočeni s promjenama. No odbijanjem promjena ograničavamo vlastitu sposobnost doživljaja životne radosti, čak i uspjeha. Promjene zahtijevaju hrabrost. Svi želimo izbjeći nelagodu, nitko se ne bi rado suočio s boli koju promjene mogu donijeti. Puno puta svjedočila sam brojnim maštovitim načinima koje pronalazimo kako bismo anestezirali bol, no pokušaj izbjegavanja nesretnog ishoda samo produljuje patnju. Bol je sredstvo za čišćenje boli, glavni je čimbenik promjene ‒ podignemo li zid oko nje, ostat će netaknuta i živa u nama, te postupno kontaminirati ostale naše osjećaje. Moramo se prilagoditi kretanju između suprotnih polova prošlosti i budućnosti. Prirodan nagon za kretanjem iznimno je moćan ali ipak, moramo usporiti kako bismo si ostavili prostora za promjenu od našega starog do novog ja. U terapiji, to razdoblje nazivamo „plodnom

prazninom“, vremenom neznanja, neutralnom zonom neizvjesnosti koja je često neugodna, i kao takva nerijetko nas potpuno izluđuje. Blokiramo li promjenu, problem će ponovno iskrsnuti u nekoj životnoj etapi, na ovaj ili onaj način. Prihvatimo li neugodu promjene i potrudimo li se naučiti prilagodbi na nove okolnosti, imat ćemo snage i samopouzdanja za sljedeći korak. Od Darwinove teorije prirodne selekcije poznato nam je da smo predodređeni za promjenu. U krajnosti to znači da ćemo se prilagoditi ili ćemo umrijeti. Ovu knjigu pisala sam kao pregled procesa promjena tijekom ljudskog života. Najteže etape u pravilu su one koje nam donose strah i nesigurnost glede budućnosti, poput završetka školovanja i ulaska u svijet odraslih, ženidbe i osnivanja vlastite obitelji, problema srednje i starije životne dobi poput menopauze, odlaska u mirovinu i starenja te uz to vezanih poteškoća sa zdravljem. Usredotočila sam se na životna iskustva svojih klijenata. Tijekom terapije nerijetko se pokaže kako se i čvrsti ljudi teško suočavaju s promjenama. Sve ih povezuje, neovisno o dobi i okolnostima, da svatko mora raditi na sebi kako bi našao osobni način na koji će se nositi s promjenom i razviti nužne mehanizme suočavanja sa stvarnošću takvom kakva jest. No, ako je promjena dio prirodnog poretka stvari, zašto se mnogi od nas osjećaju tako loše opremljenima nositi se s tim? Voljela bih kad bi vam ova knjiga pomogla pronaći odgovor na to pitanje i pružiti uvid u vaše, osobno, iskustvo. Vjerujem da najbolje učimo jedni od drugih, a priče s terapija moćan su izvor razumijevanja. Mlada osoba

J U LIA SA MU EL

I TO ĆE PROĆI

u potrazi za poslom možda će biti nadahnuta pričom kako je Caz (24) prevladao sumnju u sebe i krizu nakon završetka studija. Wandeina priča o tome kako je postala majka kakvom je željela biti, pokazuje kako malim koracima možemo doći do velikih promjena. To nisu priče o savršeno uređenim životima. Neću lagati i reći da život nije težak. Istaknut ću tugu i nevolju ali i trenutke slavlja i radosti. Želim da čitatelj stekne uvid u načine snalaženja u različitim situacijama, te kako su ljudi preživjeli teška vremena s pomoću jednostavnog razgovara, samim tim što su nekome povjerili što ih muči.

kao ideal, no uz znatno duži životni vijek nameće se pitanje kako je moguće tako puno desetljeća ostati u vezi s jednom osobom. Najzad, brak je kao institucija nastao u vrijeme kad je prosječan životni vijek bio 40 godina. Medicina nam je produžila život, što je dobro pod uvjetom da smo zdravi, ali duži život više košta. Ruku pod ruku s napretkom tehnologije stigle su velike promjene i u radnom okruženju. Predvidljivi tijek radnog vijeka koji se svodio na tri faze ‒ obrazovanje, građenje karijere i umirovljenje ‒ rastavljen je na više čimbenika. Pri takvom stanju stvari karijera će vjerojatno imati više različitih etapa. To nam pruža uzbudljive mogućnosti, no potencijalno i neugodna razdoblja neizvjesnosti. Ovu knjigu osmislila sam u pet različitih poglavlja: Obitelj, Ljubav, Posao, Zdravlje i Identitet, zato što to predstavlja pet glavnih životnih aspekata. Ne možemo odbaciti ni dopustiti da ijedan od njih bude dugoročno ugrožen a da to ne bude štetno za cjelinu. Sreća je u skladu cjeline. U svakom poglavlju dolazi do preklapanja tema, primjerice, jednoj klijentici (KT), u fokusu je bio identitet, ali njezina prva ljubavna veza pokazala se presudnom za rad na identitetu. No najvažnija tema koja se provlači kroz ovu knjigu tiče se međuljudskih odnosa. Dobar život temelji se na dobrim međuljudskim odnosima. To kako ih gradimo, kamen je temeljac svega ostaloga. Mnogo puta, kroz istraživanja i rad s klijentima, uvjerila sam se da to ne možemo učiniti sami. Ljudi trebaju druge ljude, a kvaliteta naših odnosa ono je što, kad pogledamo unatrag, najviše vrijedi. Najzad, osobna

Društvene promjene imale su golem utjecaj na naša iskustva, po mojemu mišljenju puno veći nego što bismo ikada pomislili. U posljednjih pedeset godina na zapadu su se dogodili seizmički pomaci u svim životnim aspektima i ljudi se sada moraju nositi s više promjena nego ikada prije. Prošlost više nije pouzdan pretkazivač budućnosti, a 21. stoljeće znatno je više fluidno i s izraženom sklonošću propitkivanja svega. Dob, spol, seksualnost ‒ ništa se više od toga ne promatra istim očima. Granice se ruše i čini se da živimo u kulturi neograničenih izbora. Te promjene većinom su dobre, no život je sada znatno složeniji, a uslijed goleme količine izbora, povećala se i mogućnost egzistencijalnih kriza. Među ostalim, društvene promjene jasno ukazuju da institucije poput religije i braka više nisu čvrste i sigurne norme. Time dolazimo do pitanja bračne vjernosti i odanosti do kraja života. Možda još uvijek vjerujemo u brak

J U LIA SA MU EL

dobrobit i zdravlje temelje se na povezanosti s bliskim ljudima, onima koje najviše volimo i kojima, kao i sebi, želimo dug život i dobro zdravlje. Nadam se da će vam ova knjiga pružiti vrijedne informacije koje će vam pomoći u rješavanju različitih životnih situacija. Smognemo li hrabrosti s razumijevanjem se milosrdno suočiti s vlastitim poteškoćama, radije nego da ih izbjegavamo, promjena će nam donijeti unutarnji rast. Uz to, steći ćemo nužnu poniznost i zahvalnost na sadašnjosti te nadu u pozitivnu budućnost. Tijekom života stalno rastemo i nadograđujemo se. U procesu smo postojanja, i ako znamo kamo smo krenuli, veća je šansa da ćemo onamo i stići te uspjeti živjeti život koji vrijedi živjeti. Život u kojemu volimo i bivamo voljeni.

Proces životnih promjena

„Život je niz prirodnih i spontanih promjena. Ne odupirite im se ‒ to vam može donijeti jedino tugu. Prihvatite stvarnost takvu kakva jest. Pustite da se stvari slobodno kreću naprijed, u kojem god smjeru.“

Lao Tzu

popularnoj kulturi na promjene kao na rezultat naših izbora gleda se kao na nešto dobro i pozitivno. Veliki životni događaji poput rođenja djeteta sjajna su i uzbudljiva vijest. Cilj je poslati savršenu sliku koja će izazvati oduševljene reakcije. Čak se i odlazak u mirovinu doživljava kao sloboda ‒ trajni odmor. S druge strane, o starenju se ima loše mišljenje. Svaka druga životna etapa doživljava se kao razvoj, ali na starenje se gleda kao na sklizanje padinom do smrti. Naravno, pritom činimo sve što možemo kako bismo ga izbjegli. Anti-ageing postala je ključna, opće popularna operativna riječ u borbi protiv starenja. Istina, promjene na svim frontama zahtijevaju rad, a aktivan rad na prilagodbi može biti prilično izazovan. Unatoč tome što želimo brz učinak, može potrajati dok emocionalno sustignemo vanjski događaj. Ne možemo svoje osjećaje prisiliti da se kreću istom brzinom kao i nove prilike koje nam se ukazuju. Za sve je nužno razdoblje prilagodbe, pa tako i za novi posao, novu ulogu, novi status.

J U LIA SA MU EL

I TO ĆE PROĆI

Odgojem nam je usađeno mišljenje da je život poput stubišta kojim se penjemo do vrha, svaka stuba viša je od prethodne. Ali stvarnost je znatno nesigurnija, puna uspona i padova. Na tom putu jedino je sigurno da će biti promjena. Život je skup promjenjivih faza, razdoblje promjena slijedi razdoblje stabilnosti, i tako stalno iznova. U skladu s istraživanjima, skloni smo razmišljati o promjenama svakih sedam do deset godina (da, nije mit da nas nešto kopka i tišti svakih sedam godina). Pritom, može potrajati i do godinu dana kako bi se promjena integrirala u naš život. Promjene katkada doživljavamo kao uspjeh, katkad kao neuspjeh, no ključno je nešto naučiti iz njih i tijekom njih. U skladu s istraživanjima, što si više dopuštamo učenje i širenje na temelju životnih promjena, to je veća vjerojatnost da ćemo napredovati. Vrijedno je istaknuti, koliko god nam promjena s kojom se suočavamo bila nepoznata, sa sobom ćemo nositi sve važne aspekte prošlosti. Kao što je rekla Marija, moja klijentica: Mnogo nekadašnjih boli nosim pospremljenih u srcu. Gdje god bili i što god bili, time nikada ništa ne gubimo, štoviše, to može biti izvor budućeg rasta. Promjena nije linearna, to je ciklus prilikom kojega svi nosimo nevidljivu prtljagu.

može trajati kratko ili duže. Katkad se i prekine prije završetka ciklusa zato što sljedeći korak zahtijeva akciju; kako bismo uopće načinili prvi korak moramo prije svega donijeti odluku koja zahtijeva vjeru u sebe i pozitivan ishod. Čak i promjena koju odaberemo, poput odluke o suživotu s partnerom, zahtijeva emocionalnu prilagodbu. Možda s potpunom sigurnošću znamo da se želimo vjenčati s osobom koju volimo, ali predanost toj osobi neizbježno isključuje sve ostale potencijalne partnere koje bismo mogli susresti. Promjene nisu lake i jednostavne; one ometaju naš ustaljen ritam i teško da nas to neće nimalo uznemiriti. Tjeskoba često prati nove početke, a neizvjesnost nas plaši. No anksioznost je oblik energije koji nas prisiljava na prilagodbu, dajući nam do znanja da moramo promijeniti svoju ulogu, ponašanje ili pogled na situaciju. Poput gmazova koji prilikom rasta odbacuju staru kožu, i mi nužno trebamo odbaciti stari način postojanja, kako bi izrastao novi.

Razmišljanje o promjeni Promjena započinje procjenom okolnosti. U početku razmišljamo o promjeni i pokušavamo zamisliti kakva bi mogla biti, potom krećemo u potragu za informacijama kako bismo procijenili kako će promjena utjecati na nas. To

Odupiranje promjenama Znatno je teže nositi se s neizbježnim promjenama koje ne želimo, poput razvoda ili gubitka posla. Dramatični vanjski događaji mogu biti okidači za psihološku krizu, no slom se u konačnici može pokazati kao proboj u nešto bolje. Ljudi žude za sigurnošću i nerado se odričemo poznatoga ‒ jer se čini manje zastrašujućim od nepoznatoga. Bili toga svjesni ili ne, svi u sebi nosimo svoje prošle traume i razočaranja. Kad se dogodi novo iskustvo, poput gubitka posla, ono može potaknuti stare ali moćne osjećaje.

J U LIA SA MU EL

I TO ĆE PROĆI

Cindy, jedna od mojih klijentica, izgubila je posao i odbila se zbog toga osjećati kao gubitnica. U protivnom, nužna promjena ne bi bila moguća. Najčešće se odupiremo promjeni tako da mozak zaposlimo nečim drugim ili ga prekrijemo maglom jer smo previše prestrašeni da bismo se aktivno uključili u proces promjene. Promjena stavlja na kušnju naša uvjerenja i prisiljava nas preispitati ono što smo nekad uzimali zdravo za gotovo. Važno je usvojiti nova uvjerenja tako da pritom zadržimo temeljna. Moramo si dopustiti učiti iz novih iskustava. Katkada moramo pasti kako bismo potom ustali i krenuli naprijed. Pojedinim ljudima lakše je živjeti u nezadovoljstvu nego se suočiti s neizvjesnošću koju donose promjene. No suočavanje s promjenom može biti oslobađajuće iskustvo. Treba se podsjetiti da u osnovi nemamo kontrolu nad svime u životu. Pouzdano ne potpunu, na rođenje i smrt ne možemo utjecati; na tuđe osjećaje i postupke samo djelomice. Do izvjesne mjere nismo lišeni utjecaja, no uzaludno je misliti i truditi se imati apsolutnu kontrolu nad bilo čime.

Svi posjedujemo prirodni mehanizam suočavanja s promjenom. To je nešto što učimo još u djetinjstvu i u vezi s tim postupamo prema navici. Isključujemo se, postajemo uznemireni. Pripadamo li nekolicini sretnika, brzo ćemo apsorbirati promjene i lako se nositi s njima. Potrudimo li se razumjeti svoje reakcije na promjene, naučit ćemo biti fleksibilniji. Tijekom rada s klijentima uvjerila sam se u stav Carla Rogersa, američkog psihologa i utemeljitelja humanističkog pristupa, o primjeni paradoksalnog aspekta: što smo više sposobni prihvatiti aspekte promjene koje držimo neprihvatljivima, to je vjerojatnije da će se promjena dogoditi. U praksi to znači da ćemo moći prigrliti promjenu kad se prestanemo aktivno boriti protiv nje. Prihvaćanje promjena zahtijeva vrijeme, često puno duže nego što bi itko to želio. No u kretanju između stadija na kojemu smo bili i onoga prema kojemu se krećemo, nužno si je osigurati prostor i vrijeme. To je vrijeme neaktivnosti i neznanja u kojemu se ništa ne čini, poznato pod nazivom »plodna praznina«. Budući da smo ljudi a ne strojevi, ne možemo se prema potrebi isključiti i uključiti. Trebamo vrijeme za povlačenje te vrijeme za razmišljanje i obnavljanje prije nego što ponovno stupimo u akciju. Naprijedse krećemo isprva oprezno, istražujući i provjeravajući svaki korak. Možda djelujući, radeći stvari drukčije nego inače, a zatim povlačenjem korak unatrag kako bismo dobili vremena procijeniti situaciju. Tako postupno upoznajemo novi krajolik do trenutka kada nam se više neće činiti toliko zastrašujućim. Često se prilagodimo promjenama vršeći sitne prilagodbe tijekom vremena. Kao i u svim psihološkim

Kako se nositi s promjenom Najčešće je lako opisati vanjski događaj koji je potaknuo promjenu, ali kako ju doživljavamo može biti teže razum ljivo. Prvotna reakcija na događaj možda jest osjećaj, no s vremenom postajemo svjesni da se osjećaji pretvaraju u misli. Te su misli ponekad nejasne i ako ih se potrudimo rastumačiti, to ćemo doživjeti kao unutarnji rast.

J U LIA SA MU EL

I TO ĆE PROĆI

teorijama, ništa nije sigurno i pouzdano. Ima slučajeva kad iznenadan pomak može nekoga osloboditi i transformirati. Različite vrste promjena imat će različite stupnjeve utjecaja, ovisno o tome koliko je velika promjena. Aspekti koji podupiru uspješnu promjenu također su različiti i ovisit će o ekonomskoj sigurnosti, emocionalnoj čvrstini i zdravlju. Naš odnos s obitelji, prijateljima i kolegama ključan je za to kako upravljamo nelagodom tog procesa. Njihova naklonost, ljubav i potpora mogu nam pomoći uspostaviti stabilnost u situaciji kada smo potreseni.

U smislu razumijevanja kako nada djeluje, korisno je spomenuti istraživanja američkog psihologa Charlesa Snydera koji tvrdi da nada nije samo emocija, iako je emocije podržavaju. Nada se odnosi na to kako razmiš ljamo, pri čemu razlikujemo tri principa: sposobnost postavljanja realnih ciljeva, sposobnost njihova postizanja, uključujući i rezervni plan, i samopouzdanje.

Nada Nada je ključan čimbenik upravljanja promjenom. Ako se ne bismo nadali svjetlu na kraju tunela, bilo bi iznimno teško podnijeti bol i nevolje s kojima bismo se putem suočili. Ukoliko na temelju iskustva znamo da nam se nade ostvaruju, utoliko ćemo se vjerojatno nadati povoljnom ishodu. No ako su nam nade redovito propadale, vjerojatno ćemo imati negativan stav i u priči o situaciji koristiti izraze poput „nikad“ i „uvijek.“ Teško da ćemo biti skloni povjerovati kako ćemo ovaj put proći kroz sve to s rezultatom kojim ćemo naposljetku biti zadovoljni. Nada nam je nužna kako bi nas održala na površini, bez nje ćemo se teško i pokušati upustiti u promjenu. Zacijelo, svi bismo voljeli imati nadu u povoljan ishod našeg sna. Nažalost, osjećaj nade imamo ili ga nemamo, ne možemo ga stvoriti, kao što se ne možemo ni zaštititi od boli gubitka ako nam snovi i nade propadnu.

Objedinjavanje Završna je faza procesa promjene privremeno prihvaćanje, a dolazi s većim osjećajem smirenosti. S vremenom ćemo shvatiti da više ne razmišljamo o promjeni; više nas ni približno ne zaokuplja kao u početku. To je nagovještaj istinskog prihvaćanja i ulaska u našu novu normalu. Pritom je važno istražiti što nam ta promjena znači, također i osmisliti si život u novoj situaciji. Potom dolazimo do posljednjeg dijela slagalice, integracije promjene u naš sadašnji svijet. Na toj točki otpuštamo prošlost, ne zaboravljajući da ona ostaje dio nas, osim što više nema toliku moć. Stigli smo na kraj jedne etape, a kraj jedne etape označava početak druge. To je trenutak kada se suočavamo s istinskom prirodom promjene, trenutak koji donosi sa sobom novu energiju, katkada čak i osjećaj novog rođenja, dok koračamo u svoj obnovljeni život. Slika podno ovog ulomka pokazuje pomake u našim osjećajima u procesu promjene. Početno uzbuđenje često prate osjećaji zbunjenosti i depresije. Potrebno je vrijeme za istraživanje i razumijevanje ove promjene kako bi se steklo novo samopouzdanje i oporavak.

I TO ĆE PROĆI

Odustajanje

mjeseci

Produžena kriza

Osvrt

Životni događaj

Obamrlost

(a) pozitivni događaji

(b) trauma ili gubitak

Kriza

Otpuštanje

Depresija Očajanje

(b)

Nevjerica

Zbunjenost

Podcjenjivanje ili nijekanje

Gubitak samopouzdanja O.K.

Zanos Uzbuđenje (a)

Dobar osjećaj

Prihvaćanje

Djelomičan oporavak Istraživanje

Testiranje

Nova samouvjerenost, transformacija

Privremena prilagodba Prvi udar Dobrobit

Nesigurnost

Unutarnje kontradikcije

Unutarnje kriza

Obnova i oporavak

J U LIA SA MU EL

Na kraju svake teme u ovoj knjizi, osvrnut ću se na širu perspektivu napisanoga s pomoću statističkih podataka i istraživanja. O svakoj od tih tema napisane su gomile knjiga. Cilj mi je iskustvo iz svojega rada s klijentima proširiti na univerzalno i potkrijepiti ga mišljenjem stručnjaka koji odražavaju moje viđenje. Neizbježno, radi se o subjektivnu i ograničenu pogledu oblikovanu mojim iskustvima nesavršene žene, supruge, majke i kćeri. Popis izvora kojima sam se služila nalazi se na kraju knjige.

I TO ĆE PROĆI

Obiteljske veze

Ono što ostaje iza nas nisu slova uklesana u spomenik, nego ono što smo utkali u živote drugih ljudi. Periklo

Leena Majka kćeri koja se udaje

eena je bila bijesna. Znala je da bi trebala biti sretna što se Anita, njezina kći, zaručila i uskoro će se udati. Sviđao joj se perspektivan budući zet, no bila je u velikom sukobu s kćeri. Dok je govorila, rastreseno je okretala sat na ruci. Ljutnja joj je bila ispisana na licu, oči su joj sijevale kao da traže metu. Imala sam dojam da bih to s vremena na vrijeme mogla biti ja. Činilo se da se pod njezinom ljutnjom krije pulsirajuća bol. Bila sam svjesna da ću se morati potruditi razumjeti ju, no isprva, potrudila sam se ne smetnuti s uma da joj je nužno potrebno suosjećanje. Između nje i mene postojale su velike razlike, osobito u segmentu suprotnog pogleda na obitelj. Ja sam bjelkinja i pasivna kršćanka, zapadnjačkih pogleda na život. Kao i svi zapadnjaci, sklona sam individualizmu te visoko cijenim neovisnost i samopouzdanje. Za razliku od toga, ona je Indijka, hinduistkinja, i kao takva ima kolektivistički

pogled na svijet te vrednuje ovisnost i autoritet zajednice. Bilo mi je posve razumljivo da je postupanje u skladu s dužnošću visoko na skali njezinih vrijednosti i da nije na njoj da išta preispituje. Kao kći, supruga i majka bila je dužna slijediti generacijski kodeks. Istina, imala sam hrpu predrasuda prema njoj, no odlučila sam pokušati razum jeti njezin pogled na život. Iz autoritativnog načina na koji mi se obraćala nisam bila ni u najmanjoj dvojbi da je navikla provesti svoje i da ju ne zanimaju drukčiji stavovi. Bit će sretna bude li joj se pružila prilika uvjeriti me u to. Za početak, zamolila sam je da mi kaže o svojoj prošlosti. Došla je u Englesku prije trideset pet godina kako bi se udala za Devanga, pripadnika imućne obitelji s puno nekretnina. Bio je to dogovoreni brak i Leena ga nije upoznala prije zaruka, što je izjavila vrlo dostojanstveno, isturivši bradu i dvaput kimnuvši glavom, tako da joj je savršeno složena frizura poskakivala u znak slaganja. Bio je to vrlo uvjerljiv dokaz njezine poslušnosti u mladoj životnoj dobi. U Engleskoj je izgradila dobar život. Bila je sretno udana i ponosna na svoju obitelj; imala je sina i dvije kćeri. Anita je bila njezina najmlađa kći, odvjetnica i jedina koja još nije bila u braku. Leena je, pak, već neko vrijeme radila u obiteljskoj tvrtki. Bila je zadužena za interijere, i bavila se tvrtkinim dobrotvornim aktivnostima. Devang joj je predložio da porazgovara sa mnom jer nije imao pojma kako bi riješio njezine stalne nesuglasice s Anitom. Dok je Leena govorila, glas joj je bio pun pritajena bijesa. Skupljao se u njezinu tijelu poput štita koji gura od sebe sve i svakoga tko bi mogao ponuditi drukčije

J U LIA SA MU EL

I TO ĆE PROĆI

mišljenje. Bilo je to nešto što ju je pržilo iznutra, blokirajući svaki drugi osjećaj i ne dopuštajući joj iskazati blagost i toplinu. Dok je opisivala sukob s Anitom, bilo je to kao da u umu opsesivno vodi bitku s njom, s namjerom da je nokautira. Kao da kreira bataljun kojim će ju napasti. Njezin bijes tražio je akciju, a jer ju nije mogla provesti onako kako bi htjela, zaglavio joj se u tijelu. Očito, trenutačno nije bila sklona razumno razmišljati ni omekšati pristup. Morala sam joj dopustiti da iz sebe izbaci što ima. Nisam joj željela potpirivati ljutnju tako da na bilo koji način sudjelujem u njoj. Ja nisam bila ljutita. Željela sam joj dati do znanja da sam čula njezine osjećaje i da mogu razumjeti zašto je toliko srdita i uznemirena. Jer s ljutitom osobom nemoguće je raspravljati. Da sam se s njom upustila u raspravu, to bi je samo još više raspalilo. Puno je bolje saslušati i pokušati razumjeti, to je nešto što ponajbolje gasi plamen ljutnje. Leena i njezina kći upustile su se u rat zbog predstojećeg Anitinog vjenčanja. Kao i u svakom ratu, i ovdje se radilo o igrama moći. Leena je željela tradicionalno hinduističko vjenčanje, sa svim članovima obitelji s jedne i druge strane, i puno gostiju. Anita je, nasuprot tome, željela znatno manje dugu i kićenu ceremoniju, na kojoj će biti jedino članovi najuže obitelji i ljudi koje ona i njezin budući suprug poznaju, i koji su joj dragi. Pitanjem postoji li u Indiji inačica s kojom bi se obje mogle složiti, nisu se bavile jer obje su znale da bi to izazvalo daljnje sukobe. Više tjedana na više različitih načina, Leena je govorila jedno te isto. Tvrdila je da je Anita sebična, tvrdoglava

i nadmena, i nije se libila izraziti gnušanje nad tim. Držala je to krajnje nepojmljivim. Tijekom vremena, Leena se prilagodila zapadnjačkoj kulturi, no zadržala je temeljna uvjerenja tradicije u kojoj je rođena i odrasla. Bila su dio njezina identiteta, osobito u dijelu koji se tiče tradicionalne uloge indijske majke. Pitala sam je osjeća li se možda krivom što se njezina kći na neki način ograđuje od indijskog nasljeđa. Drži li je zbog toga nelojalnom? Kimnula je i upustila se u objašnjavanje, s izgledom preplašena djeteta koje misli da je u nečemu pogriješilo. Govorila je o obiteljskom ponosu i da ne može izdati povjerenje koje je njezina majka imala u nju. Anitina borba za ono što ona želi, a nije u skladu s tradicijom, jako ju je uznemiravala i smatrala ju je suštinski pogrešnom. Doživljavala ju je kao otvorenu prijetnju obiteljskom nasljeđu i osjećaju jedinstva, jer poznato je da se obitelj mora držati zajedno. Za Leenu, kritike koje je upućivala kćeri bile su izraz ljubavi. Tko će joj, ako ne majka, reći što je ispravno a što pogrešno? Tko će joj objasniti da u Indiji nema govora o osobnom prostoru, osobnim odlukama i pogledima? Ondje se ljudi drže zajedno kako bi preživjeli. Svi znaju što tko radi i nitko ništa ne radi na svoju ruku, bez dogovora s drugima. Nema odvojenih pogleda ni zatvorenih vrata. Oči su joj uznemireno lutale uokolo dok mi je govorila kako ju je zapeklo kad je vidjela prezir u Anitinim očima nakon što je čvrsto ustrajala na tradicionalnom vjenčanju. Kojeg li nepoštovanja prema majci, kako se usuđuje tako se ponašati prema njoj? Leenu je to jako

J U LIA SA MU EL

I TO ĆE PROĆI

pogodilo, nije mogla o tom prestati misliti. Tijekom dana stalno je u mislima vodila svađe s kćeri. Kazala sam joj da je to zacijelo jako zamorno i posve besplodno. Šutke je kimnula. Upoznajući se s njezinim svijetom preplavila me toplina i suosjećanje. Njezina ljubav prema kćeri bila je prožeta s boli zbog njezina odbijanja. Počela sam se pitati pokušava li žestinom u nastupu prema Aniti prikriti nekadašnju vlastitu ranjivost. Rekla sam joj da je izvor njezine ljutnje najvjerojatnije u njezinim prošlim iskustvima, i upitala je o njezinu odnosu s majkom. Dobro se sjećala sebe kao male djevojčice. Njezina majka i baka bile su vrlo dominantne osobe. Voljela ih je, ali ih se i bojala, jer nisu se libile snažno je pljusnuti ako bi pokazala bilo kakvu neposlušnost. Lena je potjecala iz duge linije snažnih žena, no sve su one stoljećima bile podređene muškarcima i u pravilu su se ponašale kako im je dužnost nalagala. Sjećala se sebe kao bojažljive mlade djevojke koja je došla u neobičnu stranu zemlju kako bi se udala za muškarca kojega uopće nije poznavala, i živjela je s njim u obitelji koja joj je također bila nepoznata. Unatoč tome apsolutno ih je poštovala. Takva su pravila, o tome nema spora, muža i roditelje mora se poštovati. I od svoje djece očekivala je jednako poštovanje. Ni njezin sin ni starija kći, nisu joj se usprotivili kad se dogovaralo njihovo vjenčanje. Vjenčali su se tradicionalno, točno onako kako je željela, bez ikakvih kompliciranja. Vjenčanje nije samo stvar mladenaca, dvije obitelji se udružuju, to je nešto što se tiče svih i ne može se prepustiti paru da čini kako mu se sviđa.

Mogla sam vidjeti da je prilično zaprepaštena što upravo Anita, dijete s kojim je bila u najprisnijoj vezi i koje je odraslo s mnogim povlasticama, odlučno odbija postupiti po njezinoj želji. Nije joj se činilo da traži previše od kćeri, bio je to mali zahtjev u odnosu na život kakav je ona živjela u vrijeme kad je bila djevojka. Anitina tvrdoglavost uvelike ju je zbunjivala. Budući da joj je bila majka, držala je da zaslužuje poštovanje s pozicije apsolutnog autoriteta. Kći bi se morala pokoriti njezinoj volji, zar ne? No pod tim se zapravo krila njezina ranjivost proizašla iz osjećaja da nije uspjela kao majka. Zašto joj se to događa? Što je učinila ili propustila učiniti da ima takvu kćer? Njezin se odnos s kćeri iz dana u dan pogoršavao. Posvađale su se u kuhinji nakon što se Anita pojavila ošišana po najnovijoj modi. ‒ Vidim, nova frizura ‒ rekla joj je Leena, naizgled bezazleno, no naravno da time nije mogla prikriti što misli o tome. Anita se na trenutak s hladnim gnušanjem zagledala u nju, kao da ju uopće ne poznaje i pita se tko je ona i u što se pretvorila. Jedno je bilo sigurno ‒ nije joj se sviđala takva. ‒ Kako se usuđuješ prigovarati mi zbog frizure? ‒ najzad je promrsila i, naglo spustivši šalicu, izjurila iz kuhinje. Nakon toga Anita je odbila bilo kakav razgovor s njom. Nije odgovarala na njezine pozive i poruke. Leenu je to prilično potreslo. Za nju je to bilo poput udarca u trbuh. Ispod bijesa i zbunjenosti jasno se vidjela njezina ranjivost. Nije ju mogla prikriti. Sljedećih tjedana vodila je bitku sama sa sobom. Budila se u suzama, a potom bi se

J U LIA SA MU EL

I TO ĆE PROĆI

upustila u bitke s obvezama, mahnito se baveći poslom u uzaludnom pokušaju da umanji bol. Iako to Leena nije izgovorila, osjećala sam da čezne za bliskošću s kćeri. Bol koja ju je preplavila i koju je doživjela kao pravednički bijes, proizašla je iz straha da će Anitu možda zauvijek izgubiti. Pretpostavila sam da je zabrinuta za budućnost i pokušavajući dokučiti što zamiš lja, postavila joj nekoliko pitanja. Jedino što sam dobila kao odgovor bilo je kimanje glavom, bez ikakve emotivne reakcije. Shvatila sam da želi izbjeći bol praznine nastale odlaskom zadnjeg djeteta iz kuće. Činilo se da bi najradije preskočila stubu koja je pred njom i našla se na sljedećoj, gdje je ponovno sve u redu, a ona sretna i zadovoljna. Ali emocionalno iscrpljena kakva je bila, nije imala snage za to; svu energiju uložila je u postojeće stanje. Pitala sam se bi li joj pomoglo kad bi pokušala razumje ti zapadni pristup u kojem dijete postaje odraslo i neovisno konačnim napuštanjem roditeljskog doma. No kad sam joj to spomenula, okrenula je glavu na drugu stranu. Poželjela sam nekako doprijeti do nje, kao žena i majka mogla sam potpuno razumjeti da je teško pustiti djecu od sebe, i htjela sam joj to dati do znanja. Novi početak ne može započeti bez završetka, a prije završetka čeka nas međufaza kaosa, turbulencija i brojnih pitanja na koja nemamo odgovor. Onako kako ja gledam na to, roditelji moraju naučiti promijeniti položaj u odnosu na djecu, povući se i osloboditi im prostor, dopustiti im da donose vlastite odluke. Moramo im dopustiti da se odvoje od nas i pružiti im slobodu da nam se vrate kad sami to budu

željeli i imali potrebu za našom blizinom. No to je zapadnjački pogled na stvar. Leena na to nije tako gledala. Kad bi barem mogla promijeniti pogled na kćer, to bi joj uvelike pomoglo suočiti se s promjenom i uspostaviti znatno bolje odnose s njom. Jest, odnos bi im se promijenio, ali ljubav ne bi nestala, i dalje bi se voljele. Tijekom sljedećih nekoliko tjedana odlučila sam se usredotočiti na odnos koji je s Anitom imala prije sukoba oko vjenčanja. Zamolila sam je da mi pokaže fotografije Anite iz vremena kada je bila dijete. To joj se jako svidjelo, izraz lica potpuno joj se promijenio kad se sjetila tog vremena. Sljedeći put, kad ih je donijela, dobila sam priliku vidjeti Anitu kao novorođenče, udobno smješteno u naručje presretne majke. Dok je govorila, polako prebirući po fotografijama, gotovo sam mogla osjetiti miris meke dječje kože i vidjeti je kako je ljubi i ljuljuška. Bilo je to njezino najmlađe dijete, dijete u koje je uložila vrijeme i pažnju, uživajući u svakom trenutku njezina odrastanja onako kako nije mogla s prvo dvoje djece. Na ostalim fotografijama, s praznika i blagdana, vidjelo se sretno dijete, nasmijano i otvoreno. Otkrila sam i da joj Anita prilično sliči. Sve u svemu, stekla sam dojam da je bila poslušno dijete i proživjela relativno mirno odrastanje. Po mojemu mišljenju, to je bio znak da se mnogi sukobi koji su se prije trebali dogoditi, osobito u vrijeme Anitina puberteta, nisu dogodili. Također, to me navelo upitati se koliko je toga Anita skrivala od svoje majke, kako bi bila onakva kakva je Leena željela da bude ‒ san njezinih snova, savršena kći odgojena u duhu indijske tradicije. To joj zacijelo

J U LIA SA MU EL

I TO ĆE PROĆI

nije bilo lako, jer je istodobno živjela okružena zapadnjacima i zapadnjačkim načinom života. Završivši s pregledom fotografija, rekla sam joj da je očito da jako voli kćer i potrudila se osvijestiti joj da je ljubav zamijenila kontrolom. Anita joj se nije usprotivila zato da bi je povrijedila, nego s namjerom da postane samostalna, uskoro i udana žena. Anitin identitet oblikovala je zapadnjačka kultura jednako kao i njezini indijski korijen. Kao odrasla osoba željela je zadržati oboje. Činilo se da Leena na brak svoje kćeri nesvjesno gleda kao na prijetnju njezinu odnosu s njom i stoga pokušava vratiti kontrolu tako što će voditi glavnu riječ u vezi s organizacijom vjenčanja. U njezinu je umu ljubav bila čvrsto povezana s poslušnošću; ako je Anita ne želi poslušati, onda je ne voli. Čuvši to, Leena se ukočila. Lice joj je izgledalo kao u pogođena djeteta. Čak je i prestala disati. Rekla sam joj da se opusti, pa je duboko udahnula, polako ispustila zrak i potom dvaput udahnula plitko i drhtavo. I dalje je bila ukočena. Nije mogla podnijeti suočiti se sa svojim najvećim strahom. Njezina šutnja bila je jasna potvrda nesigurnosti, no to je barem bio odmak od položaja u kojem je držala da je apsolutno u pravu. Smetena, prekrižila je nogu preko noge i trenutak potom promijenila položaj pa stisnula nogu uz nogu i stavila ruke u krilo. Bilo je očito da se bori sama sa sobom. Jednim dijelom željela je popustiti, drugi joj to nije dopuštao... ili ne potpuno. Rekla sam joj da je ne želim ni na što prisiljavati i da potpuno razumijem složenost njezinih dvojbi. I da se nadam da

ću je, uspijem li unijeti više svjetla u njezin odnos s kćeri i razjasniti joj što se događa, potaknuti da na stvari gleda na drukčiji način. Kimnula je. Proces promjene, ma koliko težak i neugodan bio, napokon je započeo. Na obiteljskoj proslavi rođendana Leenina sina, Anita s njom nije progovorila ni riječ. Prema svima ostalima odnosila se toplo i s velikom nježnošću. Naročito prema ocu ‒ njihova bliskost bila je u oštrom kontrastu s hladnoćom prema majci. Kad mi je pričala o tome, nije mogla prikriti srdžbu i ljubomoru. Pitala sam je kako se osjeća. Rekla je da je steže u prsima kada se god toga prisjeti. Glas joj je zvučao poput onoga ranjene životinje. Pokušala sam je utješiti kazavši joj neka se ne bori protiv toga; osjećaje katkada treba pustiti da se izraze. Tada su joj suze potekle niz lice. Pomoglo je, jer nakon toga se opustila. Sljedećih tjedana tijelo joj se pobunilo. Mučile su je učestale glavobolje, boljela su je i leđa i želudac. Potaknula sam je da osluškuje svoje tijelo i upita se što joj poručuje. Također, preporučila sam joj da počne vježbati, kako bi se oslobodila napetosti i razvila navike koje će joj pomoći u opuštanju. To joj nije bilo prirodno, poteškoće je uvijek rješavala preuzimajući aktivnu, odlučnu ulogu, o metodama samopomoći nije imala pojma. Dužnost je bila njezina glavna misao vodilja, nije navikla udovoljavati si, nije ni poznavala vlastite potrebe. Ipak, nevoljko je počela odlaziti na sate joge. Usto, počela je izbacivati na papir sve što ju je mučilo. Pisanje joj je postalo ispušni ventil za sve nakupljene frustracije. Samu je sebe iznenadila onim što je ispalo iz njezina pera. Poput, navodim: nikada me

J U LIA SA MU EL

I TO ĆE PROĆI

nisu pitali što trebam, osjećam, mislim ili želim. Nikada se nisam svađala s majkom ni preispitivala njezine odluke, a kamoli nešto zahtijevala od nje. To nas je dovelo do istraživanja njezine šutnje kao djeteta i mlade žene. Radilo se o nečemu što se prenosilo možda dvadesetak generacija s majke na kćer, i naravno, to bi se zacijelo odrazilo i na Anitu da Leena nije završila u Engleskoj.No nije tako bilo i njezina je kći, naravno, imala drukčija očekivanja. To je bilo u središtu njezina sukoba s Anitom jer Leena nije mogla shvatiti koliko ju je stajala njezina šutnja. U njezinoj mladosti nitko je nije slušao niti je držao da bi je trebao slušati. Nije joj bilo dopušteno donositi odluke, a sada, kada je došlo vrijeme da u vezi s nečim važnim utječe na kćer, njezina se riječ ponovno nije čula. U dječjoj i djevojačkoj dobi bila je potlačena, a sada ju se ponovno tlači, ovaj put od mlađe generacije. Moj dio posla bio je pomoći joj steći širu sliku i suočiti se s vlastitim, često sukobljenim osjećajima. Ostalo je bilo na njoj. Zamolila sam je da mi kaže što o svemu tome misli njezin suprug i ostali članovi obitelji. Duboko je uzdahnula, dvaput-triput okrenula sat na ruci i kazala mi kako svi žele da njezino neslaganje s kćeri prestane. Suprug ju je gledao kao da je sišla s uma. Osjećala se otuđeno od svih. Rekla sam joj kako tjerati svoje često znači da će se čovjek osjećati usamljeno, ako ne i izopćeno. Najzad, osjećala sam se dovoljno slobodnom reći joj kako držim da se ispod njezine ljutnje krije psihička nemoć da pusti kćer od sebe ‒ jedino dijete koje je još uvijek živjelo s

njom. I da se ponaša kao da oplakuje savršenu kćer koju je željela, a ne može se potpuno pomiriti s kćeri koju zapravo ima, a koja želi središte svojega svijeta premjestiti s majke na supruga. Znajući da ju je tolika bujica osjećaja morala prestrašiti, iskreno sam suosjećala s njom. Pogotovo zato što je željela kazniti, na neki način slomiti dijete koje je svim srcem voljela i štitila, i to samo zato što se osjećala toliko povrijeđenom. No ljutnjom je najzad naštetila i njoj i sebi. Privukla je krajeve jakne, služeći se njome kao oklopom protiv bolnog udarca mojih riječi. No nije rekla ni riječ. Činilo se da joj treba vremena kako bi upila što je čula. Ili barem nešto od toga. Nakon dugih pet minuta tiho me je upitala što bi trebala učiniti. Jednako tiho, rekla sam joj da se toliko ne radi o tome što bi trebala učiniti, nego što si može dopustiti. Može li si dopustiti želju da zadrži kćer? Ili joj dopustiti neovisnost? Može li Aniti dopustiti da bude kakva jest umjesto kakvom je ona željela i zamišljala da bi trebala biti? Bila sam svjesna da je to za nju vrlo zbunjujuće. Anita je bila djelomice Indijka, djelomice Britanka, obje su je kulture oblikovale, svaka na svoj način. Zacijelo se i sama u mnogočemu borila s dvojbama. Poput frustrirana djeteta, Leena je nogom lupila o pod i rukama se uhvatila za glavu kao da pokušava spriječiti da se raspukne. Rekla sam joj neka zatvori oči i ravnomjerno diše, pa nekoliko puta napne sve mišiće u tijelu i zatim ih opusti. Bila je to učinkovita vježba opuštanja i djelovala je, jer Leena se za nekoliko minuta smirila. Nisam nastavila

J U LIA SA MU EL

I TO ĆE PROĆI

razgovor s njom; ne bi imalo smisla, nije bilo vrijeme za to. Trebalo ju je pustiti da se u miru sredi. Tiho je izašla, dopustivši mi da ju prije toga zagrlim. Zacijelo je to bio vrlo neobičan prizor; ona krupna i drhtava, ja puno sitnija od nje, a ipak u ulozi tješiteljice. Sljedećeg tjedna doznala sam da je po odlasku od mene nazvala Devanga i zamolila ga da dođe kući. Došao je. Prije svega, trebala je njegov zagrljaj. Dobila ga je. Pritisak joj je u prsima popustio, sigurnost potekla venama. Strpljivo je saslušao njezinu dugu tiradu o boli, tuzi, ljutnji na kćer i o tome kako se osjeća kao gubitnica. Jecala je, suzama mu natapala košulju. Kad se umirila, donio joj je šalicu čaja. Bila je iznenađena koliko joj je njegovo razumijevanje pomoglo. Puno se bolje osjećala. Složili su se da trebaju zajedno popričati s Anitom i pronaći rješenje, kakvo god bilo. Pogled joj je bio preplavljen toplinom i prštao je od ponosa. Bilo je to lijepo vidjeti. Proces između jedne i druge životne etape može biti bolno dug, no rješenje je katkad neobično jednostavno. U ovom je slučaju došlo do stvarnog pomaka čim je Leena od supruga dobila ljubav i potporu. To joj je omogućilo zamisliti budućnost u kojoj su bliska i sretna obitelj. Shvatila je da se ne mora grčevito boriti za to ustrajanjem na svojim zamislima. Razgovarali su s Anitom i pronašli kompromisno rješenje za vjenčanje. Anita je prema Leeni još uvijek bila oprezna i suzdržana; napetost između njih još nije nestala, ali najveća je prepreka bila svladana i put prema naprijed otvoren. Važnije od svega, Leena se sada mogla upustiti u planiranje.

To joj je prilično podiglo samopouzdanje, voljela je imati jasan plan. I ja sam se opustila. Rekla sam joj da ne bi trebalo smetnuti s uma koliko roditelji utječu na svoju odraslu djecu. Veza između djeteta i roditelja katkad zahtijeva obnovu. Nužno je uravnotežiti snage, no u suštini, roditelj zauvijek ostaje roditelj, a dijete zauvijek dijete. Željela sam da Leena shvati kako ne mora dominirati nad kćeri i nametati joj svoje stavove, nego surađivati s njom. Pritom sam istaknula važnost argumentirana razgovora. To je puno konstruktivnije nego prepirati se. Postoji način izražavanja vlastitog stava a da osoba s kojom razgovaramo to ne doživi kao napad na nju. I neslaganje je prihvatljivo ako je pravilno izrečeno. Ne znači da nismo bliski ako se s nekim u svemu ne slažemo. Nije toliko važno oko čega se ne slažemo, koliko mogućnost iznalaženja rješenja. Osvrnut ću se na simboličko značenje braka Leenine kćeri. Za nju, iako nesvjesno, bio je to simbol njezina fizičkog propadanja, situacija u kojoj se morala odreći mladenačkog sna o besmrtnosti. No ono što ju je iscijelilo bila je spoznaja da se život nastavlja kroz njezine unuke, i tako dalje, kroz nove generacije. Kako bilo, time je Leeninaterapija završila. Dopustila je sebi da se promijeni, moja pomoć joj više nije bila potrebna. Iskreno sam se nadala da će tako i ostati, i poželjela sam joj svako dobro.