Issuu

Hrvatski običaji I DRUGE

TRADICIJE

Sadržaj

Hrvatska etnologija i kultura seljaštva . . . . . . 8

Hrvatska danas

Što je običaj?

. . . . . 16

Građa o narodnom životu i običajima . . . . . . 20

Pregled hrvatskih narodnih običaja 22

Životni običaji

Rađanje i odgoj djece . . . . . . 25

Novačenje i odlazak u vojsku . . . . . . 33

Svadbeni običaji

Smrt i pokop .

Godišnji običaji

Božić i Nova godina .

Poklade ili karneval

Uskrs

Jurjevo

Sv. Filip i Jakov

Spasovo

Duhovi

Ivanje

100

108

113

114

118

123

Hrvatska usmena književnost . .

Vrste usmene književnosti .

. 131

Zapisivanje i objavljivanje hrvatske usmene književnosti

Proučavanje usmene književnosti danas

Tradicijsko odijevanje

Nošnje jadranskih otoka i priobalja

Nošnje jadranskog zaleđa i Gorske Hrvatske

Nošnje Središnje i Istočne Hrvatske

Tradicijska prehrana

Prehrambeni model primorskog područja

126

136

142

144

148

167

180

200

204

Prehrambeni model jadranskog zaleđa i gorskog područja

Prehrambeni model središnjeg područja

Prehrambeni model istočnog područja

Folklorni ples

Kolo kao središte seoske društvenosti

Tanci, balun, plesovi s poskakivanjem

Parovni plesovi

Linđo i mačevni plesovi

247

220

208

212

216

229

240

255

Folklorni plesovi na pozornici i UNESCO

262

Folklorna glazba

268

U radnoj svakidašnjici i u slobodno vrijeme

U običajima i obredima

U javnoj praksi

Regionalni pregled

Izvori literature .

Izvori ilustracija

270

280

294

300

318

320

Kraljice ili ljelje iz Donjih

Andrijevaca, Slavonija

(na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu 2005.)

PREDGOVOR

Ova knjiga govori o hrvatskim narodnim običajima i drugim tradicijama. Hrvatskim, jer su uobičajene i zapisane u Hrvata, u Hrvatskoj, a manje izvan nje, u Hrvata u susjednim zemljama. Nastala je na temelju etnološke i folklorističke literature te istraživanja autora pojedinih članaka.

U prvom dijelu knjige sažeti su i predstavljeni brojni podaci o narodnim običajima, zabilježeni na raznim područjima, s namjerom da se prepozna što je zajedničko svima ili većini, a što posebno, svojstveno samo nekima. Govori se o običajima, jer se ti postupci i ponašanja tako nazivaju i u literaturi.

Iako hrvatska etnologija nije definirala običaj, teško je očekivati da bi se u budućnosti vraćala tome pitanju. No ova se knjiga obraća širokom čitateljstvu i traži njemu prihvatljiv način iznošenja gradiva, pa zato govori o običajima.

Svatko ima vlastite predodžbe, znanje i iskustvo o običajima, a osobna iskustva kao i literatura potvrđuju golemu raznolikost običaja u prostoru i vremenu. Zato ova knjiga ne može odgovoriti na sva pitanja niti dati pregled svih lokalnih inačica, osobitosti i pojedinosti.

Moreška iz grada Korčule

UVOD

Hrvatska etnologija i kultura seljaštva

Hrvatska je etnologija dugo, kao i mnoge druge u Europi, u prvome redu istraživala kulturu seljaštva, pa tako i prilozi o narodnim običajima najvećim dijelom opisuju običaje i način života na selu. Nastali su u dugom razdoblju od sedamdesetih godina 19. stoljeća do naših dana. Početkom toga razdoblja seljaštvo je činilo više od osamdeset posto stanovništva Hrvatske, a seoska je kultura bila snažna i autentična sastavnica narodne kulture

Hrvata gotovo do polovice 19. stoljeća. To ne znači da nije bilo doticaja s drugim društvenim skupinama i njihovim kulturama, a posebno su sela u blizini većih gradova bila pod snažnim utjecajem gradske kulture. Ti i drugi utjecaji polako su mijenjali seosku kulturu, a društvene i gospodarske promjene sužavale su njezin prostor i umanjile njezinu važnost u odnosu na cjelokupnu hrvatsku kulturu. Završni udarac i brze promjene donio je Drugi svjetski rat, velika prekretnica u političkom, društvenom i gospodarskom životu Europe, pa i Hrvatske. U nas je stubokom izmijenio društveni

Kuća u Blatnici, Pokuplje, 1923.

poredak, obezvrijedio i marginalizirao seljaštvo, njegovu kulturu, a time i običaje.

Poslije Drugoga svjetskog rata nova ideologija i politika podupirale su radništvo, nositelja industrijske proizvodnje, velikim dijelom nastanjeno u gradovima i većim mjestima. Razvoj industrije traži sve više radnika, pa oni dolaze sa sela. Bivši seljaci postaju radnici, pa ili trajno mijenjaju mjesto boravka ili svaki dan putuju na posao u obližnji grad. Ako putovanje nije predugo, a rad u tvornici nije posve iscrpljujući, oni postaju seljaci – radnici

koji nastoje sudjelovati i u poljoprivrednim radovima svojih obitelji. Većinom ipak postaju novi stanovnici urbanih sredina, mijenjaju način života, pa i običaje. Mnogi i dalje povremeno sudjeluju u važnijim događajima sredine iz koje su došli: vraćaju se i sudjeluju u svadbama svojih rođaka, u svojem selu krste dijete ili sudjeluju u obiteljskoj proslavi istaknutoga vjerskog blagdana. Egzistencijska pitanja mijenjaju njihov život i kulturu, a hrvatska etnologija i srodne struke prilagođavaju se i ponekad diskretno prate dvostruki život

Lončari iz Kaluđerovca, Lika, 1907.

Jurjevski krijes kod

dvorca Lukavca, Turopolje

PREGLED HRVATSKIH NARODNIH OBIČAJA

Sudeći prema etnografskim zapisima, svakidašnjicu hrvatskog

seljaštva u 19. i većem dijelu 20. stoljeća obilježavalo je siromaštvo, radne obveze i zahtjev za prilagodbom zadanim uzorcima ponašanja. Ipak, ti zapisi svjedoče i o svečanim trenucima u životu pojedinca, obitelji i seoskih zajednica, osobito u proslavljanju blagdana koji se ponavljaju svake godine (godišnji ili kalendarski običaji) i u obilježavanju najvažnijih trenutaka u čovjekovu životu (životni ili obiteljski običaji). Treću skupinu čine radni ili gospodarski običaji, koji su većinom pratili početak ili dovršetak poljodjelskih i drugih poslova, a bili su povezani s vjerovanjima i magijskim postupcima usmjerenim na njihov uspjeh. Zbog velikih gospodarskih promjena i razvoja tehnologije, ovi su običaji davno napušteni.

Kalendarski i životni običaji s vremena se mijenjaju, ali uvijek nastoje zadržati poneka obilježja starih lokalnih tradicija.

Životni običaji

Najvažniji su životni običaji vezani uz rođenje djeteta i trenutke u njegovu odrastanju, važnije događaje u životu seoske mladeži (npr. novačenje i odlazak mladića u vojsku), sklapanje braka, smrt i pogreb.

Rađanje i odgoj djece

U seoskom su okružju rađanje i odgoj djece bili svrha bračnog i obiteljskog života. Vjerovalo se da je raspoloženje bračnoga para, osobito muža, u trenucima začeća odlučujuće za spol i osobine djeteta. Trudnici se mnogo toga branilo ili nije preporučivalo; osobito se trebala čuvati od uroka i mraka. Žene su rađale stojeći, klečeći, čučeći, sjedeći između dvaju stolaca ili ležeći, većinom uz pomoć starije suseljanke.

U Loboru, u Hrvatskom zagorju, žena koja pomaže rodilji mora odmah nakon porođaja pohvaliti novorođenče, zaželjeti mu dobro:

Dober čovek bo, bogataš bo, sega imel bo, daj mu

Bog grehe oproščejne, dušne zveliščejne.

Na osobit se način postupa s posteljicom i pupkovinom. Pupčana vrpca, pošto se nečime sveže na mjestu najbližem trbuhu, presiječe se nožićem, škarama ili neobičnom oštricom (npr. srpom). Kad djetetu otpadne preostali, svezani dio pupkovine, spremi se i čuva dok ono ne poraste ili ne krene u školu; prema spretnosti pri razmrsivanju pupkovine sudi se o djetetovim sposobnostima.

Posteljica se obično osobito pomno zakopa blizu kuće. Djetetu rođenom u posteljici pripisuju se posebne, pa i nadnaravne osobine: negdje drže da će biti pametno i sretno, a drugdje da će postati vještac ili drugo nadnaravno biće. Uz novorođenče su stavljali razne predmete s namjerom da ga štite (srp, rog) ili utječu na njegovu budućnost i izbor zanimanja (alat, knjiga, vreteno). Vjerovalo se da se umrlo nekršteno dijete pretvara u nadnaravno biće, pa su ga krstili na dan rođenja ili dan-dva

U posjetu rodilji i novorođenčetu, Luka, Pokuplje, 1923.

poslije. Obično se dječaku uzimao kum, a djevojčici kuma. Prije nije bilo obvezatno da kum ili kuma daruju dijete ili se davala samo prva dječja košuljica i rupčić. Taj dar je s vremenom postajao bogatiji (odjeća, novac, zlatni nakit). Do danas se sačuvao običaj da djetetu svaki posjetitelj pod uzglavlje ili u odjeću stavi nešto novca.

Djetetovo rođenje slavi se u skladu s mogućnostima, pretežito u krugu obitelji uz nazočnost kuma i / ili kume, na dan krštenja, ali se češće slavi prve ili druge nedjelje nakon krštenja. Na događaj dolazi šira rodbina, kumovi i babica. Sve žene, a kuma obvezatno, donose jelo i piće. Vrlo je rasprostranjen i dugo održan običaj da kuma dar donese

Djeca iz Velikog Trgovišća, Hrvatsko zagorje

na glavi, u košari ili bez nje, pokriven ili zamotan u stolnjak ili ukrasni ručnik. Taj su dar zvali pogača, po vrsti okrugla kruha ili kolača koji je bio dio darovanog (bolji kruh, kolači, meso, vino); naziv je u mnogim mjestima ostao i pošto se sadržaj dara promijenio. Rođenje djeteta, osobito dječaka, ponegdje se proslavljalo gotovo kao svadba.

Držalo se da je rodilja “nečista” četrdeset dana nakon porođaja, da je tada osobito izložena zlim utjecajima, ali i da sama može izazvati neko zlo. Zato joj je bilo ograničeno kretanje, a nakon toga vremena “čistila” se posebnim obredom u crkvi i zatim se vraćala uobičajenom načinu života seoske žene i majke.

Dječja izvedba paške Robinje, grad Pag

životni običaji

Vezeni ukras s djevojačkog haljetka, Vrlika, Dalmatinska zagora

TRADICIJSKO ODIJEVANJE

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće način odijevanja još je vrlo očito

odvajao seljački društveni sloj od ostalog pučanstva u Hrvatskoj.

Odjevni stil seljaka, i svakidašnji i blagdanski, bio je prepoznatljiv, za što je odlučujući bio kroj odjeće, nerijetko vrlo starog nastanka, uporaba materijala većinom proizvedenoga kod kuće te posebnost ukrasa. Taj je stil proizlazio iz tadašnjega načina života, pa je bio određen raznim njegovim segmentima, ali je također bio prilagođen mnogim potrebama takva načina življenja.

Nošnje jadranskih

otoka i priobalja

Pregled regionalnih stilova počinjemo načinom odijevanja u Primorskoj Hrvatskoj, iako je upravo na tome području, prije negoli u drugim krajevima, bilo izvrgnuto propadanju. Vrijedi to posebno za mušku nošnju, početak postupnog nestajanja koje seže u sredinu 19. stoljeća. Napuštajući, zbog zapošljavanja u pomorstvu, na dulje ili kraće vrijeme domaće okružje, muškarci su u uobičajen način odijevanja unosili građanski stil. Uz to, na jadranskom je području primjetno i miješanje sa susjednim dinarskim tipom odjeće, što je posljedica nekadašnjih migracija stanovništva iz zaleđa prema obali i otocima.

I u Istri se susreću dva modaliteta muške nošnje, kojima osnovno obilježje daje kroj hlača. U zapadnom i južnom dijelu hlače, benevreke, izrađene od bijelog sukna, dugih su nogavica, tijesno priljubljenih uz nogu, a u središnjoj Istri brageše dopiru do pola lista i izrađene su od smeđeg sukna. Kompletu još pripadaju platnena bijela košulja te prsluk (krožet) i kratak kaput (koret), također od

U zapadnom i južnom dijelu hlače, benevreke, izrađene od bijelog sukna, dugih su nogavica, tijesno priljubljenih uz nogu, a u središnjoj Istri brageše dopiru do pola lista i izrađene su od smeđeg sukna.

Stanovnici Barbana, Istra

smeđeg sukna. Osim vunenih čarapa i opanaka oputaša, stavljali su oko gležnjeva bijele suknene gamaše. Glavu su pokrivali niskom smeđom kapom, a u zapadnoj su se Istri zimi ogrtali dugim ogrtačem bez rukava (kamižola).

Hlače (brageše), kakve su nosili na Krku, također dopiru do pola lista, ali im središnji dio visi, a izrađene su od modroga kupovnog sukna. Takvim se krojem uklapaju u širi mediteranski krug odijevanja. Bijela je košulja (stomanja) nabrana oko vratnog izreza i nema ovratnik, pa se veže uskom vrpcom, a širi rukavi stisnuti su u zapešću. Prsluk (koret) i kratak kaput (alja) od jednakog su

materijala kao i hlače. Obuća je već posve u građanskome stilu. Poseban izgled Krčaninu davala je, međutim, kapa (berita) ispletena od modre vune u obliku tuljca s kitom na kraju. Mogla je biti kraća ili je dopirala sve do ramena.

U srednjoj Dalmaciji zamjetno je bilo prožimanje s odjevnim stilom kakav je prevladavao u dalmatinskom zaleđu. Uz platnenu košulju koja se navlačila preko glave, hlače ( gaće ) su bile od smeđeg ili modrog sukna, također s uskim nogavicama, koje su se zakopčavale uz list kopčicama, te s dvama otvorima na trbušnom dijelu. Bile su dio zimske garderobe, a ljeti su oblačili modre

Pri plesu, Punat, otok Krk

hlače od tankoga kupovnog materijala. Širok i dugačak pojas (pas), tkan bijelom i crvenom vunom, presavili su i omotali oko struka, te su za njega zadjenuli i nožić u koricama. Sukneni kaput (kaparan) bio je ukrašen usukanim vrpcama i srebrnim pucetima. Obuvali su vunene čarape (bičve), pletene kod kuće, te prepletene opanke, a imućniji su nosili kupovne cipele. Dio odjeće bila je plitka crvena kapa s resama, koja je gdjegdje (Rab, Pag) smanjena tako da posve gubi funkciju pokrivala glave te postaje vrsta ukrasa. Tome valja dodati naušnicu (rećin), koja se nosila u jednom uhu. Dugo se u uporabi zadržala kabanica (kaban,

kapot), tkana od grube domaće vunene pređe, pa zatim valjana. Posve jednostavna kroja, sastavljena po rubu tkanine, ravnih rukava, bila je dopunjena kukuljicom, pa su je rado nosili u ribolovu. Budući da je dugo trajala, otočani su u šali govorili da su je prvih 20 godina nosili blagdanom, drugih 20 radnim danom, a sljedećih su se 20 godina njome još pokrivali u postelji.

Na južnom jadranskom području opet se nose vrlo široke hlače, skupljene u struku, pa nastaju bogati meki nabori. Duge su toliko da nogavice pokrivaju samo koljena. Pojas kojim su se omatali oko struka mogao je biti od raznobojne svile ili

Nošnja grada Paga

tkan od domaće obojene vune. Pritom se upravo po boji pojasa mogla odrediti lokalna pripadnost (pa su npr. u okolici Slanog nosili zeleni pas, Stona

žuti, a Konavala crni). Uz te kratke hlače, obuvali su dokoljenice pletene od domaće bijele vune, a preko njih su još na prednji dio stopala navlačili kratke čarape, pletene od raznobojne vune. I tu su prevladavali opanci oputaši. Osim svilenog materijala podrijetlom iz istočnog Sredozemlja, u odjeći stanovnika okolice Dubrovnika također se pojav

ljuju značajke odjevnoga stila iz zaleđa, primjetne osobito u slojevitosti odjeće za gornji dio tijela.

Naime, na platnenu bi košulju prvo obukli prsluk (presomitača), kojemu su se prednji dijelovi preklapali, zatim preko njega kratak kaput s rukavima (koret), a onda još jedan prsluk (fermen). Dok su u modalitetu radne odjeće ovi haljeci bili izrađeni od

domaćeg sukna modre ili crne boje, blagdanski su bili od kupovne čohe, ukrašeni vezom, gajtanima ili pozlaćenom žicom. Kadšto su od baršuna ili svile, dopunjeni ukrasnim pucetima od srebra. I Konavljani su glavu pokrivali plitkom crvenom kapom, a u osobito svečanim prigodama zagrtali su se crvenom kabanicom od domaćeg sukna s kukuljicom.

Ženska se nošnja dulje zadržala u uporabi, pa se uz osnovni tip odijevanja mogu razabrati lokalne inačice. Osnovna se shema sastoji od vunene gornje odjeće, ispod koje se vide prsni dio i rukavi platnene košulje. Košulja može biti posve jednostavna ravna kroja s takvim rukavima, dužine preko koljena, ima uske trake umjesto ovratnika, a uz vratni i prsni izrez je vezena. Ili je kratka do pasa, ovalna vratnog izreza koji je ukrasno stegnut,

lijevo: Djevojka i muškarci, Konavle, 1947.

desno: Udana žena, Trogir

a i rukavi su stisnuti u zapešću. Uz takvu kratku košulju nosi se platnena podsuknja. U pravilu je platneni materijal industrijski.

U oba slučaja košulja je donja odjeća i preko nje se oblači gornja, izrađena pretežno od tanje domaće vunene tkanine ( sarza , carza ). Na hrvatskom jadranskom području taj se gornji dio, najčešće nazvan suknja , javlja u tri oblika. Može biti krojena u klinove, spajana od ramena do donjeg ruba (najzastupljeniji oblik u Istri); ili je od ravnih komada tkanine složenih u čvrste nabore koji su u gornjem dijelu jako stisnuti, a cijelu suknju pridržavaju poramenice (Susak, Zlarin, Korčula, Mljet, Lastovo, srednjodalmatinsko priobalje). U trećem obliku donji dio suknje također je složen u čvrste nabore, a gornji je u obliku prsluka (Istra, Pag, Krapanj, Poljica,

Dubrovačko primorje). U nekim inačicama nabori nisu toliko čvrsti, a prsluk je krojen poput steznika i ima vrpce kojima se priteže (Krk, Cres, Vinodol).

Preko gornje suknje žene se opasuju vunenim ili svilenim pojasom. Tim osnovnim dijelovima dodaju gornje haljetke s rukavima ili bez njih, a nekim modalitetima pripadaju i uske pregače od kupovne tkanine (traversa). Uz pamučne čarape pletene rukom, uglavnom se nose meke crvene cipele. Udane su žene glavu omatale pravokutnim komadom platna, koji su ponegdje zamijenili bijela kvadratna marama ili kupovni rubac.

Prikazana osnovna shema u pojedinim dijelovima ili detaljima mnogostruko varira te čini vrlo raznolik skup jadranske ženske odjeće. Budući da nije moguće ponuditi cjelokupni prikaz, upozorit

lijevo: Žena s otoka Ugljana

desno: Žene iz Omiša

Pri plesu, otok Pag

Hobotnica ispečena na otvorenom ognjištu; pekva pod vrućim pepelom i žeravicom

TRADICIJSKA PREHRANA

Prehranu kakva je u većini seoskih kućanstava na tlu Hrvatske prevladavala od kraja 19. do sredine 20. stoljeća obilježila je zamjetna jednostavnost. Ona je vidljiva i u odabiru namirnica i u postupcima pripreme jela, a prati je skroman kuhinjski i stolni pribor te relativno jednostavna prehrambena kultura. No sklonost konzervativnosti toga segmenta narodnog života nije spriječila prihvaćanje različitih utjecaja i kulturnih strujanja iz susjednih područja, koji su ga prožimali. Svjedoče o tome, među ostalim, i namirnice neeuropskoga podrijetla, kao što su kukuruz, krumpir ili grah na našim jelovnicima. Udomaćene do 19. stoljeća svagdje gdje su to prirodni uvjeti dopuštali, te su namirnice postale nezaobilazna sastavnica svakodnevne prehrane.

Razumije se, seoska se prehrana najvećim dijelom sastojala od proizvoda domaćeg poljodjelstva, a samo su se neke namirnice kupovale ili razmjenjivale. Stoga je prehrana, na neki način, bila i prijepis vlastitih resursa. Ima li se na umu raznolikost prirodne konfiguracije Hrvatske, s različitom prevagom poljodjelskih grana, nedvojbena su posljedica znatne regionalne razlike u prehrani. Pridonijeli su im i utjecaji susjednih mediteranskih, srednjoeuropskih, balkanskih, orijentalnih tipova kulinarstva. Prepoznajemo ih u nekim uređajima te u nazivima postupaka ili pojedinih jela.

Kao složena kulturna pojava, prehrana obuhvaća nekoliko aspekata. Uz izbor namirnica, proizašao iz gospodarske djelatnosti, relevantan je način pripreme jela, i to prema primijenjenim kulinarskim postupcima, kuhinjskim uređajima te prostoru u kojem se obavlja. Važan je i način konzumiranja, i to s obzirom na vrstu i sadržaj obroka te njihov tjedni i sezonski ritam, zatim stolno posuđe i pribor, prostor u kojem se jede, kao i na ponašanje tijekom jela. Pozornost još privlače jela koja se pripravljaju za posebne životne prigode, primjerice svadbu ili pogreb, kao i jela za određene

Međimurke iz Kotoribe nude domaću gibanicu, orehnjaču

Ima li se na umu raznolikost prirodne konfiguracije Hrvatske, s različitom prevagom poljodjelskih grana, nedvojbena su posljedica znatne regionalne razlike u prehrani.

kalendarske svetkovine, kao što su Badnjak, Božić, poklade, Uskrs. Budući da su se obvezatno pojavljivala u vezi s tim običajima, prerasla su u svojevrsne simbole. Ne treba zanemariti ni visok stupanj

individualnoga odabira, sklonosti ili odbojnosti

pojedinca prema određenim namirnicama ili jelu, što složenu sliku prehrambene tradicije čini još zamršenijom. Stoga je u ovom kratkom pregledu te kulturne pojave potrebno nebrojeno mnogo inačica svrstati u nekoliko najčešćih modela.

Zajednički obrok žetelaca na njivi, Topolje, Baranja

Prehrambeni model primorskog područja

Za Primorsku Hrvatsku tipično je da se jelo pripremalo u središnjoj kućnoj prostoriji, kuhinji (kužina, ognjenica), na otvorenu ognjištu. Taj je posao, kao i drugdje, bio žensko zaduženje. Izravno učeći od majki i baka, žene su još od djetinje dobi stjecale znanje o izboru i sastavu namirnica, postupcima prerade, primjeni pomagala te, posljednje no ne manje važno, o namještanju odgovarajuće temperature i prilagodbi vatre pojedinim kuharskim namjenama. Osim jela koja se jedu sirova, poput salata, voća, morskih pužića, nekih vrsta školjki i dr., hrana se uglavnom kuhala u keramičkim ili

metalnim loncima obješenim o ognjišni lanac (komoštre), a pirjala se u plićim posudama postavljenima na tronožni stalak. Za pečenje su na ovome području rabili metalnu rešetku (gradele) koju bi postavili nad žar. Tijesto su pekli u krušnim pećima, a manje količine na ognjištu ispod zvonolika keramičkog ili metalnog poklopca (pekva). Mesne su odreske također pekli na gradele, a veće pečenke (janje, jare, ovca, koza) vrtjeli su na ražnju.

Zajednička je za prehranu primorskog podneblja prevlast laganih jela, u prvom redu biljnih. Svaki dan priređuju se guste juhe od raznovrsnog povrća (maneštre). Posebnost je gornjojadranskog područja da su takve juhe začinili smjesom sitno sjeckane slanine, češnjaka i peršina. Variva se pripravljaju na lešo, tj. samo su kuhana i začinjena maslinovim uljem. Osim povrća iz vlastitog vrta,

rabilo se samoniklo bilje, npr. šparoga, radič ili razne trave ubrane u vinogradu.

Važan je također udjel ribljih jela. U seoskim se kućanstvima najčešće jeo riblji paprikaš (brudet), pripremljen pirjanjem pojedinih dijelova riba, prethodno uvaljanih u brašno, uz dodatak začinskog bilja. Cijele se ribe, uvaljane u pšenično ili kukuruzno brašno, prži na tavi, a ribu pečenu na gradelama prethodno bi premazali maslinovim uljem pomiješanim s usitnjenim češnjakom i peršinom. Smatra se da posebnoj aromi pridonosi žar koji se stvara paljenjem lozovine. U primorskim su naseljima veću količinu ribe, uglavnom srdela, konzervirali soljenjem, pa su slane ribe bile među najzastupljenijim jelima. Dapače, u korizmeno su doba svaki dan bile na stolu.

Od mesnih se jela najviše pripremaju ovčetina ili kozletina, svježe, ali i suhe (kaštradina), u tom su slučaju također konzervirane soljenjem. Meso se pirjalo za gulaš (zvacet) ili se kuhalo. Osobito je ukusna janjetina s jadranskih otoka, jer nema specifičan miris, a uz to je i s malo masnoće. U Dalmaciji se rado pripravljalo jelo od komada janjetine pečenih s krumpirom i lukom ispod pekve. Goveđe ili juneće meso bilo je na jelovniku rjeđe. Omiljeno jelo od govedine je pašticada, pripremljeno pirjanjem uz dodatak začinskoga bilja, suhih šljiva, suhih smokava, slanine te crnoga vina; redovito se poslužuje s prilogom od kuhane tjestenine. Svinjsko se meso uglavnom prerađivalo; prvo natapanjem u salamuri, a zatim dimljenjem iznad ognjišta te sušenjem na otvorenom. Pritom su zimske bure osobito pogodovale proizvodnji kvalitetnih

butina (pršut) i slanina (panceta). Uobičajeno je bilo i nadijevanje crijeva, pa su od tankih radili mesne kobasice, a od debelih (kao i od želuca) kulin, sastavljen od krvi, loja, pšenične prekrupe, mirodija, dok su olita bila nadjevena brašnom, kuhanim suhim smokvama, grožđicama. No meso većinom nije bilo na jelovniku svaki dan, nego se konzumiralo nedjeljom i blagdanom.

Češće se jeo ovčji sir, sušen na zraku. Mnogi su ga dodatno konzervirali zalivši ga domaćim uljem pa je, pohranjen u kamenim ili keramičkim posudama, bio svjež dulje vrijeme. Suh sir jeo se

u kriškama kao samostalno jelo ili su ga ribanog dodavali tjestenini.

Kruh se priređivao od miješanoga brašna (pšeničnog, ječmenog, kukuruznog), ali ne svaki dan, nego jedanput na tjedan. Pri miješenju u drvenom koritu (naćve, kopanja) dodavali su domaći kvasac, napravljen od osušena sirova tijesta, a u krajnjoj oskudici, kad je u kući nedostajalo soli, tijesto su mijesili s morskom vodom. Uz kruh, pečen u krušnoj peći, ponegdje su odmah pripremali i dvopek, pa bi ga poslije jeli omekšana vodom, čajem ili vinom. Kruh umiješen samo od pšeničnoga

Pripremanje hrane u Konavlima

brašna (od cvita) pekli su za osobite prigode. Kada je hitno zatrebalo, umijesili su neslane, beskvasne hljepčiće (pogača) te ih pekli položene izravno na ognjište i pod pekvom koju su prethodno dobro ugrijali, a zatim još prekrili vrućim pepelom i žeravicom.

Na jadranskom su području rado pripremali tjesteninu od pšeničnoga ili ječmenog brašna, najčešće u obliku rezanaca (lazanje), manjih kvadrata (kerpice) ili cjevčica oblikovanih oko vretena (fuži). Udomaćeni su i valjušci od krumpirova tijesta ( njoki ). Ipak, najviše su se konzumirale kaše od kukuruznoga brašna ili krupice. Razlikovali su ih

kuhane “u rijetko” (skrob) ili “u gusto” (palenta), a začinili bi ih uljem ili ovčjim lojem.

Uobičajene slastice su uštipci prženi u ulju. Mogli su biti obični od beskvasnog tijesta (prspalje); od tijesta pripremljena s kvascem te s grožđicama i drugim voćnim dodacima (pršurate, fritule, mlinci) ili od tijesta s jajima (hrstule, kroštule). Ostala slatka peciva pripravljala su se za posebne prigode, primjerice kruh od pšeničnoga brašna u obliku prstena (kolač) za Božić; mliječno pecivo s voćnim dodacima, izvana premazano jajetom i ukrašeno trokrakim ili križnim urezom (pogača, pinca) za Uskrs; peciva s upletenim cijelim kuhanim jajetom (koluba,

Ponuda uštipaka u Stankovcima, Ravni kotari

karitula) također za Uskrs, ali namijenjena djeci, kao i hljepčići (krakavice) za blagdan Svih svetih, s gornjom površinom ukrašenom utiskivanjem npr. ključa. Prilog božićnome stolu bila je i voćna poslastica u obliku stošca. Pripremili bi je još u rujnu od suhih smokava i prženih badema, pomiješanih s domaćom rakijom i pohranili s grančicom koromača. Dobro prosušen i aromatiziran koromačem takav bi kolač od smokava (smokvenjak) načeli na Badnjak nakon pola noći.

Uz svakidašnje se obroke pilo razvodnjeno vino (bevanda), a samo za raznih svečanosti pravo domaće vino. Iznimnim je prigodama bio namijenjen prošek, slatkasto vino proizvedeno od suhoga grožđa dugim vrenjem. Od destiliranih su pića pili rakiju proizvedenu od tropa (tropica), s dodatkom aromatičnih trava (travarica) ili zelenih oraha (orahovica). Omiljen osvježavajući napitak bila je tekućina ostala pri proizvodnji sira – sirutka, zatim skuta, dobivena kuhanjem sirutke, a kadgod i mješavina kozjega mlijeka i vina (bikla, smutica).

Uobičajena su bila tri obroka na dan − jutarnji, podnevni i večernji; gdjekad i četvrti, prijepodnevni. Za jutarnji se obrok kuhala kava, i to od pržena i mljevena ječmenog zrnja, čemu bi primiješali (kozje) mlijeko. Uz to se jeo kruh ili kukuruzna kaša. Takav je zajutrak bio namijenjen ženama i djeci, a muškarci bi dan počeli s nekoliko suhih smokava i čašicom rakije. Njima kao da je više odgovaralo jesti nešto poslije, pa su između 9 i 10 sati uzimali užinu (marenda), koja se sastojala od kruha i sira ili dvopeka s vinom ili ribe i sl.

Sadržaj podnevnog obroka ( obed ) ovisio je o godišnjem dobu, jer se većinom pripremalo varivo. Ljeti su prevladavali bob, blitva, grašak, mahune, tjestenina, krumpir, salata, a zimi bi jeli slatki ili kiseli kupus, broskvu, grah, repu, leću, sočivo. Mnoge su radne dane proveli na polju, kamo su sa sobom nosili objed. Nerijetko je to bila slana riba s palentom od kukuruznog brašna ili kriška pršuta i sira s kruhom, pečeno jaje i masline i sl.

Nastojalo se da najkrepkiji obrok bude večera, pa se kuhala juha od povrća (maneštra), pržena riba s palentom, kadšto kuhana ovčetina i dr.

U primorskim se kućama blagovalo u kuhinji. Stariju praksu da se sjedne uz ognjište napustili su pošto su kao kućni namještaj prihvatili visok stol oko kojega se okupljaju odrasli članovi obitelji. Stalnim mjestima za stolom pokazivala se i obitelj

ska hijerarhija, jer je čelno mjesto bilo namijenjeno gospodaru ili najstarijem ukućanu. No tijekom jela teorijski su svi bili jednaki. Hrana se, naime, nije posluživala pojedinačno na posebnim tanjurima, nego su svi uzimali iz jedne zdjele. Na stolu je bio i vrč (bukaleta, bukara) s pićem, iz kojega su svi odrasli ukućani pili. Jedino bi se djeca tijekom obroka smjestila na rub ognjišta, gdje su također jeli iz zajedničke zdjele.

Nešto obilniji jelovnik bio je nedjeljom, blagdanima i za većih agrarnih radova kao što su vršidba žita, berba grožđa ili mljevenje maslina. Tada bi se pripremilo mesnu juhu, tjesteninu, bakalar ili bolju pečenu ribu, kadšto i uštipke.

, Donja Bebrina, Slavonija

Kolo

čajo

FOLKLORNI PLES

Folklornim plesovima, koje često zovemo i narodni, smatraju se ponajviše tradicijski plesovi seoskih zajednica. Naime, specijalizirana koreološka (grč. χορός = kolo + logija) znanstvena disciplina koja istražuje folklorni, narodni ples, nastala je pod utjecajem europske romantične ideologije potkraj 19. stoljeća, prvo u sklopu etnomuzikologije, čiji je glavni predstavnik u to vrijeme bio Franjo Ksaver Kuhač. Stanovništvo je tada bilo uglavnom seosko, a njihove su kulture prihvaćene kao opći simboli nacionalnih identiteta. Prema tradicijskim, narodnim nošnjama, glazbi i plesu doživljavale su se, tumačile i prikazivale razlike među zajednicama i narodima, a kulture srednjoeuropskih i zapadnih gradskih središta odražavale su ujednačen “civilizacijski” napredak. Etnokoreologija se otad bavi skupljanjem, dokumentiranjem, analizom, sistematiziranjem, komparativnim istraživanjima te tumačenjem folklornih plesova. Danas je područje istraživanja znatno prošireno na suvremene i urbane tradicije sukladno razvoju aktualnih teorija i metoda.

Folkorni plesovi, dakle, odražavaju povijesne, društveno-gospodarske i kulturne osobitosti pojedinoga kraja i zajednice. Imaju važnu društvenu ulogu, jer svako veće okupljanje neke skupine ili zajednice prati i plesno zbivanje tijekom kojega se ljudi bolje upoznaju, povezuju, pokazuju duhovne i tjelesne sposobnosti te, plešući i uz to često pjevajući, pokazuju osjećaje koje drugim oblicima komunikacije ne mogu tako izravno izraziti.

Različiti načini sudjelovanja i uloge izvođača u plesu pokazuju društveni položaj pojedinca u zajednici. Plesanje je često neizbježan dio i vrhunac rituala, u prošlosti s naglašenom magijskom ulogom, a u suvremenom životu sa simboličkim značenjem u procesima identifikacije.

Prigoda kad su se mladići i djevojke okupljali na zabavu i ples u prošlim stoljećima svakako je bio i dan odlaska u vojsku. Često su, međutim, ti životni obredi kojima su mladići iz mladenaštva prelazili u društvo odraslih i zrelih muškaraca neposredno povezani s godišnjim običajima.

Skupine mladića okupljaju se u ritualima inicijacijskoga karaktera sudjelovanjem u pokladnim zbivanjima, kao i poslije tijekom godine, kakvo je npr. na Krku momačko pohođenje djevojaka u običaju zvanom fraj.

Prigoda kad su se mladići i djevojke okupljali na zabavu i ples u prošlim stoljećima svakako je bio i dan odlaska u vojsku.

folklorni ples

Tanac, Poljica, otok Krk

U Vrbniku je to povičerica ili na prvu nedjelju od maja; tanci se plešu ispod stabla trešnje, odnosno črišnje, okićenog šarenim trakama i svilenim rupcima facolima. Početkom svibnja u Komletincima u Slavoniji večer uoči blagdana sv. Filipa i Jakova sudionice običaja filipovčice obilaze selo i plešu ispod majbana, okićenoga svibanjskog visokog i ravnog

stabla graba ili breze. U tim običajima mladići se moraju pokazati i dokazati pred zajednicom kao odrasli, pa je sudjelovanje u tim skupinama znak zrelosti. To je veoma važno za mladiće, jer prihvaćanje u skupinu istodobno je potvrda statusa odrasle osobe u zajednici. Mladići se dokazuju sposobnošću da organiziraju plesnu zabavu te skupe

Kolo pred crkvom na kraju ophoda, Komletinci, Slavonija

dovoljno novca i vina da podmire sve troškove zajedničke proslave. Osim različitih načina plaćanja starijima za prihvaćanje u društvo odraslih, odlazak u vojsku dodatna je potvrda prijelaza, pa otuda i posebna uloga mladića va partu ili pod levu.

U gradovima su i maturalni plesovi već tradicija, pa i danas maturanti na zajedničkoj večeri

prvi ples, najčešće valcer, zaplešu s roditeljima koji nakon toga napuštaju zabavu, a mladi, simbolično i stvarnim postupcima, ulaze u svijet odraslih.

Svadba je svakako najvažnija životna prigoda pojedinca u kojoj plesanje ima ritualni karakter. Tijekom svadbenih običaja tradicionalno se propituju kvalitete mladenke, a najčešće se provjerava je

Drmeš u četvorkama, Veleševec, Posavina

hrvatski običaji i druge tradicije

Srednjoeuropski kulturni utjecaji presudni su za Nizinsku

Hrvatsku, kao i za njezin mediteranski dio. U Gorskoj se

Hrvatskoj pak ističu jugoistočnoeuropski, balkanski utjecaji.

li šepava. Tada se plešu drmeš, polka ili neki drugi ples, ovisno o mjesnim običajima.

Valcer je često i u suvremenim gradskim svadbama prvi ples mladenaca. Osim toga, mladenka mora mnogo i naporno plesati u svadbi da bi dokazala svoje sposobnosti i izdržljivost. Prikupljaju se i materijalna dobra za mladu obitelj jer svatko

tko s njome pleše mora platiti. Uz valcer, često se pleše polka. U seoskim svadbama u prošlosti su se često za zabavu izvodile i različite igre mladih, kao i biračka kola u kojima su sudionici javno mogli izražavati međusobne simpatije.

Tradicijski plesni repertoar u Hrvatskoj, kao i mnogi drugi dijelovi tradicijske kulture, uvjetovan

Kolo, Vrlika, Dalmatinska zagora

je nejednakim kulturnim nasljeđem pojedinih regija, raznolik je i heterogen. Bogatstvo i šarolikost plesnih stilova, pjesama koje prate kola ili plesanje, te svirka i glazbala, kao posljedice susretanja različitih kultura, mogu se uočiti uspoređivanjem specifičnosti pojedinih regija. Srednjoeuropski kulturni utjecaji presudni su za Nizinsku Hrvatsku, kao i za

njezin mediteranski dio. U Gorskoj se Hrvatskoj pak ističu jugoistočnoeuropski, balkanski utjecaji. Kao što su mnoga kulturna dobra u gorskim predjelima preuzeta od kultura koje su se nalazile na tom prostoru prije naseljavanja Hrvata, i mnoga mediteranska dobra zatečena su na jadranskim otocima, obali i u njezinu zaleđu.

Biračko kolo, Modruš

Kolo, Šiškovci kraj Vinkovaca

Kolo kao središte seoske društvenosti

U velikom dijelu Hrvatske do Drugoga svjetskog rata, a ponegdje još i 1950-ih godina, kolo je bilo središte seoskoga društvenog života.

Kolo je kao ples, ali i kao društveno zbivanje, bilo glavno mjesto upoznavanja djevojaka i mladića, pokazivanja simpatija, sklapala su se pobratimstva i posestrimstva, rugalo se i izražavala se društvena kritika.

U izvedbi kola svatko je mogao pjevanjem šaljivih i dvosmislenih stihova izraziti osjećaje, obratiti se kome od nazočnih, razotkriti nečiju nestašnost,

Kolo s tamburašima, Babina Greda kraj Županje, 1940.

istoka Hrvatske

Tamburaši s

FOLKLORNA GLAZBA

Pri spomenu folklorne (narodne, pučke ili tradicijske) glazbe najčešće se pomišlja na glazbu seljačkih zajednica. O njoj imamo najviše podataka, jer je u 20. stoljeću, u doba intenzivnog razvoja etnologije i njoj srodnih disciplina (etnomuzikologije), upravo seljačka kultura bila u središtu njihove pozornosti. Osim ideologije, koja je osobito 1920-ih i 1930-ih poticala istraživanja seljačke kulture, razlog takva usmjerenja bila je činjenica da su do sredine 20. stoljeća seljaci bili najbrojniji sloj hrvatskoga društva. Folklorna glazba jest glazba usmene tradicije. Izvodi se i prenosi slušanjem i pamćenjem, a postoji kao umjetnost uglavnom manjih skupina, čiji se članovi međusobno poznaju, komuniciraju izravno (usmeno) bez posrednika te dijele neke zajedničke kulturne vrijednosti. Tako shvaćena folklorna glazba je, osim u seljačkim, postojala u drugim društvenim slojevima i skupinama, posebno u neelitnim obrtničkim, trgovačkim, radničkim, ali i u elitnim krugovima plemstva i građanstva. Sve su te društvene skupine više ili manje stvarale i same izvodile neku glazbu u različitim prigodama.

Folklorna je glazba, dakle, utkana u život svake ljudske zajednice. U suglasju je s mentalitetom i načinom življenja ljudi koji je stvaraju, usvajaju, izvode i dalje prenose usmenom predajom.

Dio je običaja i obreda što se izmjenjuju tijekom godine ili su povezani s važnijim događajima iz života. Izvodi se tijekom javnih svečanosti, ali također prati radnu svakidašnjicu ljudi. Izvire iz ljudske potrebe za ekspresijom i kreativnošću no, ovisno o kontekstu izvođenja, zadovoljava i mnoge druge društvene i kulturne potrebe te ispunjava različite funkcije u životu ljudi.

U radnoj svakidašnjici

i u slobodno vrijeme

Do sredine 20. stoljeća, kada su procesi modernizacije unijeli korjenite promjene u život, društvene odnose i kulturu, glazbovanje je bilo dio radne svakidašnjice. Osim pjevanja koje je svojim tempom i metroritamskim ustrojem podupiralo izvođenje radnih pokreta, pjevanje uz rad često je bilo motivirano potrebom za odmorom, komunikacijom s prisutnima, isticanjem u društvu. Monotonost pojedinih poslova koji su se u zimskim večerima obavljali u seoskim domovima, na sijelima i prelima, poticala je duhovnu aktivnost ljudi.

KUD “Izvor” iz Generalskog Stola izvodi “Zimsko prelo”, Duga Resa, 2004.

Pjesma pri odmoru, Podturen, Međimurje

Mislila sam, moja mila diko, da nas neće rastaviti niko.

Veli dragi da me ostavio, važan nije, ja sam njega prije.

Oj, sviraču, tambure ti tvoje, nećeš bolje nego grlo moje.

Pjesme moje u škatoli stoje, kad ih pjevam, same mi se broje.

(pjesme samice ili rozgalice iz Karlovačke županije, rukopisni zapisi iz 1950-ih)

Kratkim napjevima izražavali su osjećaje, obraćali se prisutnima, rugali se suparnici, kritizirali nedavni događaj u selu. Pjevanjem se smjelo izreći i ono što nije bilo dopušteno običnim govorom. U zimsko doba priređivale su se plesne zabave u zatvorenim javnim prostorima, kao što su gostionice, i u privatnim domovima, u gradovima i selima, kod imućnijih gospodara ili onih koji su imali djevojke za udaju.

U pjevanje i plesanje na javnim mjestima nisu se uključivala djeca, kao ni posve mlade djevojke i momci. Tada, ako su bili prisutni, promatrali su, slušali i učili od starijih, a potrebu za igrom, strukturiranim pokretom i glazbenim izražavanjem

Kolo uz tamburu samicu, Modruš

zadovoljavali su u krugu svojih vršnjaka izvođenjem brojalica, mimičkih igara i biračkih kola. Sudjelovanjem u kolu s biranjem partnera i oni su među sobom izražavali naklonost prema suprotnom spolu.

Igra kolo, igra kolo u dvadeset i dva, u tom kolu, u tom kolu, lepi Ive igra. Biraj Ive, biraj Ive koga ti je drago, samo nemoj, samo nemoj koga nemaš rado.

Sad se vidi sad se zna koji koga rad ima!

U mnogim sredinama ni udanim ženama nije priličilo isticati se na javnim skupovima. Stoga, premda ponekad prisutne, tek iznimno bi se pridružile pjesmi i plesu. Pjevale su uglavnom u intimnom obiteljskom krugu, često maloj djeci. Majke i bake pjevale su im uspavanke i pjesmice uz ritmizirane pokrete. Bili su to prvi umjetnički sadržaji preko kojih su djeca u najranijoj dobi dolazila u doticaj s glazbom vlastite sredine. Osim funkcije uspavljivanja i zabavljanja, te su pjesme imale važnu ulogu u učenju i usvajanju kulture u kojoj će dijete živjeti.

Pjevalo se i u intimi vlastita doma tijekom dugih zimskih večeri. Primjerice, u dalmatinskom

Izvedba pjesmice uz pokret, Bratina kraj Pisarovine, 2012.

hrvatski običaji i druge tradicije

Guslar Željko Keža, Studenci, područje Ljubuškoga, BiH

Pjevalo se i u intimi vlastita doma

tijekom dugih zimskih večeri. Primjerice, u dalmatinskom zaleđu uz gusle, koje

je posjedovala gotovo svaka kuća ...

zaleđu uz gusle, koje je posjedovala gotovo svaka kuća, netko od ukućana zapjevao bi pripovjednu pjesmu. Opis jedne od takvih situacija na početku

20. stoljeća donosi Frano Ivanišević u monografiji o Poljicima (1905.):

Zima je ljuta, prsti opadaju s ruke. Urliče bura po kućan i dvorištin, a mećava siplje snigon plastašen ka’ lišćen. Svak se pozatvorija u kuću – suton se zemlje u’vatija a led priklopija, sva kućna čeljad okupila se na kominu uz oganj ... Ko će dugu noć prispavat, daj ti, Ivane, gusle, etno ji’ povr’ ambara, u koga je tanko i složito grlo, neka zapiva jednu junašku jedan od vas mlađi’, naredi domaćin. Svak se ominje (oteže), guslača valja umolit, a kad počme, jedva ga moreš zaustavit.

Niki valjani guslači po cilu debelu uru naviju gudalon i pripivaju pismu od megdana i junaka ...

Svak u kući, malo i veliko, sluša ga pomljivo, ne će niko živ ciknut, muškići pušu lulu, a ženske predu kudilju ili pletu u rukan. Kad guslač priduši i opočine, anda slušaoci begenaju ili kudu junaka, divojku, o komu se piva.

Hrvatski običaji i druge tradicije

Danas, kad smo skoro svakodnevno svjedoci naprednih tehnoloških inovacija, običaji koji se prenose naraštajima − ponekad i kroz stoljeća – još više dobivaju na važnosti. Srećom, živimo u državi koja ih je umnogome sačuvala u izvornom obliku, a kulturno-civilizacijski krugovi iz kojih su potekli samo su povećali njihov broj.

U ovoj su knjizi, čiji su autori neki od vodećih hrvatskih etnologa − Zorica Vitez, Ljiljana Marks, Ivan Lozica, Aleksandra Muraj, Tvrtko Zebec i Grozdana Marošević − čitateljima pobliže predstavljeni poznatiji životni i godišnji običaji, poput onih koji prate rođenje djeteta, svadbu, smrt, Uskrs, Božić i poklade. U drugom dijelu knjige ukratko su opisane tradicije, poput folklorne glazbe, plesa, prehrane, odijevanja i usmene književnosti.

Informativne tekstove prati više od tri stotine vrhunskih fotografija, uglavnom poznatoga fotografa Vidoslava Bagura, kojima je pridodano zanimljivo i rijetko viđeno slikovno gradivo iz Hrvatskoga državnog arhiva i Etnografskoga muzeja u Zagrebu. Običaji i tradicije zabilježeni fotografskim objektivom kroz više od stotinu godina potvrđuju dugovječnost baštine, kojoj današnja kulturno-umjetnička i folklorna društva ne dopuštaju da padne u zaborav.

www.mozaik-knjiga.hr 297,00 kn

ISBN 978-953-14-2030-3