U ŠKOLSKOJ SVLAČIONICI
Ilustrirao
DARKO KREČ
Hana ima sedam godina i jako voli spavati. Kada bi se nju pitalo, dan bi počinjao u podne. Nikada ranije. Hanin je krevet pretrpan jastucima različitih boja i veličina. Njima pokriva uši kada joj zazvoni budilica.
Sada je sedam sati ujutro i u Haninoj
sobi oglasila se budilica na noćnom ormariću. Ona zvoni poput zvona na ulazu u stan dugo i jednolično s kraćim
prekidima: biiip-biiip! Uskoro se oglasi i druga budilica. To je stari zidni sat s kukavicom i klatnom. Kukanje kukavice koja izviruje kroz vratašca kućice izmjenjuje se s dubokim gongom klatna: ku-ku – gong, ku-ku – gong! Potom počinje zvoniti i treća budilica. Ona je postavljena na limeni tanjurić na podu pa poskakuje
dok batić naizmjence udara o dva zvonca: žboing, žboing, žboing! Istoga trenutka začuje se i četvrta budlica: pjuk, pjuk, pjuk, pjuk! To je običan četvrtast sat s trepćućim brojkama. Naposljetku, začuje se i zvonjava kućnog telefona: zvrnd, zvrnd, zvrnd!
To zove Hanina mama Mirta. Ona radi u
dječjem vrtiću i na poslu mora biti već u
šest sati.
Hana ide u prvi razred. Danas je drugi
dan škole. Jučer je bila svečana priredba
na koju je išla s mamom, ali danas se mora
sama odjenuti, pojesti doručak i otići u
školu na vrijeme. Hanin tata Ivor radi u
Irskoj, a mama Mirta dobila je samo jedan
slobodan dan. Zato Hana mora sve obaviti sama.
U Haninoj sobi nepodnošljiva je buka:
biiip-biiip, ku-ku, gong, žboing, pjuk, pjuk, zvrnd, zvrnd. Ali Hana je pokrila uši jastucima pa i dalje mirno spava.
Janko je navršio šest godina, osam
mjeseci, devet dana, tri sata i četiri minute.
Upravo je ustao jer sat na njegovoj budilici
zazvonio je baš kada i Hanini satovi:
točno u sedam sati ujutro. Tata Boris, pilot, i mama Tina, domaćica velikog
putničkog zrakoplova, već lete u Dubai.
No, Janko nije sam. Baka Ružica upravo mu priprema topao kakao u kuhinji, a djed
Slavko maže maslac na kiflu koju je donio
iz obližnje pekarnice. Janko noćas nije
baš najbolje spavao i zato sada zijeva kao
da će progutati slona, a trbuh mu zavija kao gladan vuk. Čudno, jer Janko uopće
ne osjeća glad. Ne osjeća ni umor. Jako je uzbuđen zbog odlaska u školu. Osjeća i strah, a od njega mu je malo mučno.
Jankova baka Ružica umirovljena je učiteljica. Ona zna sve o školi.
– Prvi dani su najteži, ali i najbolji – kaže ona. – Svi se pomalo boje i svi se pomalo
prave važnima i hrabrima. Zato je tu učiteljica da sve dovede u red i da svima bude lijepo u razredu.
Ali Janko se boji i učiteljice i učenika i samoga sebe.
Školsku torbu složio je još sinoć. U pernicu je spremio našiljene olovke, na knjige i bilježnice nalijepio svoje ime i razred, paketić papirnatih rupčića spremio
je u desni džep torbe, a u lijevi će prije polaska u školu staviti bočicu vode.
Dok se umiva, Janko u zrcalu promatra svoje lice i kosu. Puno su mu puta rekli da je lijep dječak. Ima plavu kosu, uvijek je uredno podšišan i začešljan na lijevu stranu. Dvije rupice na obrazima i krupne plave oči uz širok osmjeh uvijek iznova oduševljavaju mamine i bakine prijateljice.
One ga zato glade po kosi i štipkaju
za obraze. Janko se sada pita što će o njegovoj frizuri misliti njegovi vršnjaci.
Baka Ružica Janku je za prvi dan škole
kupila novu košulju i hlače na crtu. On se u toj odjeći osjećao kao da ide u kazalište.
Baka je rekla da je to dobro jer to znači da se osjeća svečano, a prvi dan škole i jest svečanost.
Jutros je ipak poluobičan drugi dan
škole pa mu je baka Ružica nakon sinoćnjeg nadmudrivanja s mamom i tatom dopustila odjenuti traperice i majicu sa superjunacima. Tako su jučer bili odjeveni svi ostali dječaci iz njegova razreda. Bili su prilično glasni i činilo se da se svi dobro poznaju. Neki od njih baš se i ne vole. Iz vrtića, u koji su ranije svi skupa išli, ponijeli su u školu i svađe.
Janko nije išao u vrtić i ne poznaje ni jedno jedino dijete u razredu. Kada ih je nakon prozivke učiteljica povela u učionicu, Janko je sjeo u prvu klupu i nitko nije sjeo do njega. Primijetio je da sama sjedi još jedino djevojčica strašne frizure i prodornih zelenih očiju kao u divlje mačke.
Zapamtio je da joj je ime Hana. Ali, dok se
on sramio što sjedi sam, Hana kao da je
uživala u tome. Obgrlila je prazan stolac
mršavim rukama, oslonivši na njih pjegavo lice uokvireno busenom crne kose koja
je stršala na sve strane kao neukroćena
lavlja griva. I ona je, baš kao i on, bila
odjevena potpuno drugačije od ostalih.
No činilo se da je to njezin izbor. Dok su
druge djevojčice za prvi dan škole odjenule najljepše haljine, Hana je odjenula zelene
hlače i preveliku narančastu košulju s ljubičastim cvjetovima. Zavrnula je rukave otkrivši tako kvrgave laktove i ruke pune
ogrebotina. Na nogama je imala velike tenisice s predugačkim narančastim vezicama po kojima je hodala iako su bile
vezane u mašnu.
Janko je morao priznati da mu se sviđa ta njezina hrabrost.
Stojeći ispred kupaonskog zrcala, mokrim prstima prođe kroz kosu i pokuša je začešljati nagore. U tom trenutku u kupaonicu uđe baka Ružica.
– Daj, ja ću te počešljati. Kakao ti se hladi – reče i brzim potezima češlja ukroti Jankovu kosu pa je uredno začešlja ulijevo.
Mačak Božo ima gustu i dugu crvenu
dlaku, zelene oči kao Hana i jako osjetljive uši. Na najmanju naznaku buke, on ih spušta kao da ih želi zalijepiti za glavu, a pri tome zavija i frkće, maše repom i oštri kandže na svemu što mu se nađe na putu.
Kada su budilice ispunile sobu neizdrživom bukom, mačak Božo izvirio je ljutito ispod
Hanina pokrivača i svom svojom težinom
skočio na njezin trbuh, zario kandže u jastuk na njezinoj glavi, a njušku prislonio uz njezin obraz.
– Božo, pusti me na miru! – viknula je Hana, ali uzalud, mačak Božo je kandžama svukao jastuk s njezinih ušiju
pa je neizdrživa buka zaječala i u njezinoj glavi. – Škola, telefon, mama! Jao meni, Božo! Zar je već pola osam? – promuca
Hana izvlačeći se iz postelje i hitajući prema telefonu koji je zvrndao.
– Jesi li budna? – upita mama u telefonu.
– Požuri, užina ti je u hladnjaku u foliji.
Ne zaboravi bočicu vode. Ručaš u školi.
Ne zaboravi Boži ostaviti hranu i vodu. I zaključaj. Ne zaboravi zaključati! Želim
ti ugodan dan, Hana, ljubavi. Tata će nazvati večeras da čuje kako je bilo!
Ljubim te!
Dok je mama nabrajala što sve ne smije zaboraviti, Hana je, držeći telefon u ruci, prala zube, navlačila čarape i punila
Božinu zdjelicu vodom. Gdje joj je školska torba? Možda ju je mama sinoć pripremila?
Da odjene kratke ili duge rukave? Hoće li danas biti kiše?
Hana je jurila stanom, a Božo ju je trkom slijedio. Kada je konačno pronašla školsku
torbu ispod brda odjeće koju je jučer izvukla iz svojega ormara birajući u čemu će ići prvi dan u školu i otvorila je, Božo je hitro uskočio u nju.
– A gdje da ja sada stavim knjige i bilježnice? Hajde, izađi iz moje torbe, Božo – reče Hana, ali kada ga pokuša izvući,
