UVOD
Sve je počelo jednom haljinom.
– Kao i mnogo toga drugog, tesora – čujem kako mama govori dubokim, polaganim glasom, dok miješa šećer u svojoj šalici. – Kao i mnogo toga…
Haljina je bila jednostavna, slip od svile boje kamenica, krojena tako da pada preko tijela kao uzdah užitka. Onog jutra kad se pojavila u izlogu naše prodavaonice u Ulici Grape, stajala sam na prozoru svoje spavaće sobe i gledala kako žene na ulici zastaju kako bi joj se divile, kako neke od njih spuštaju vrećice s namirnicama, križaju ruke na prsima i naginju glavu zamišljajući se u njezinoj šuštavoj svili, koju je mama ukrasila jednostrukom niskom bisera, prebačenom preko lutkinih prstiju.
Priča koju ću vam ispripovijedati nije osobito jednostavna.
Obuhvaća zamršene šavove i skrivena kopčanja. Ima duboke džepove i flizelin koji baš ne sjedi dobro. Prilagodit ću je vama, kako me je mama poučila, povlačeći neposlušne konce što laganije mogu.
Morat ćete mi oprostiti ako ću u nekim trenucima biti malo nespretna. Mama nije vjerovala u rad po kroju. Poučila me je vjerovati samoj tkanini, dopuštati da njezina tekstura i boja same odrede svoj oblik na stolu za rezanje. Ako bih je upitala što mi je sljedeće činiti, nasmiješila bi se i rekla mi neka zatvorim oči, a tada bi rubom napola dovršenog rukava ili nabora suknje pogladila moj obraz.
– Što osjećaš, carina? – upitala bi. – Što osjećaš duboko u sebi? Što ova tkanina zna? Što želi biti?
Voljela bih imati taj obiteljski dar, koji posjeduju mama i Madaar-Bozorg, a prije njih su ga posjedovale njihove majke i bake. U našoj domovini govorilo se da su žene iz obitelji Jobrani haljinu sposobne pretkazati iz mirisa vjetra, ili iz sjećanja na sunce i more.
Mama sada živi u Americi, u svojoj Americi, u novoj zemlji mogućnosti za kojim je uvijek žudjela. Bez nje učim sama ispredati svoju priču. Sastavit ću je što ću bolje moći od svega čega se sjetim, od onoga što sam pogodila i onoga što sam bez sumnje sama izmislila dok sam je opetovano pripovijedala.
S nekim je dijelovima teško raditi. Klize kroz prste kao tanak džersej ili se nabiru pod iglom kao brokat. Ali, neki su dijelovi lagani i podatni poput lagane pamučne tkanine kad ih zagladim na krilu, s ravnim linijama koje moje niti mogu slijediti dok nižem priču na priču, riječ na riječ.
Sada kad sam starija i također majka, vidim što stvaram: moja priča, priča o mami i meni, zapravo pripada svima nama. Potrebno je samo zastati na trenutak, podignuti ruke iznad glave, da, tako, upravo tako, i dopustiti da se njezino šuštanje, njezini meki nabori, lagano spuste preko vašega tijela.
A sada je to vaša priča, vaša da je ispredete i preinačujete na svoj način, sve dok ne postane savršena.
Muški crni ogrtač. Marks&Spencer. 2007.
Muškarac je bio visok i loše odjeven. Ella je uvijek primjećivala tuđu odjeću, a taj je muškarac nosio bezobličan crni ogrtač prekratak za njegovu građu, pa mu je slobodno mlatarao oko listova dok se kretao. Šešir je držao u ruci te prstima gnječio njegov rub. Ella je, stojeći u dvorištu s Billyjem, vidjela njegovu tamnu siluetu dok se kretao iza stakla. Nije mogla skinuti pogled s njega.
– Sav je naopak – rekao je Billy kimajući prema prodavaonici, nabranog čela. – Nevolja. Najgore vrste. Tvoja mama bi se trebala paziti…
– Tko je on?
– Vijećnik Pike. – Billy je u odbojnosti izvrnuo usnu. Nagnuo je glavu s jedne strane na drugu kao da se pokušava osloboditi nečega, koje od onih misli koje zuje po glavi poput muhe. Čekali su u dvorištu. Ella se trudila ne gledati, ali nije mogla odoljeti pa je povremeno krišom pogledavala prema izlogu. Nije željela ući.
Vidjela je da se mama smiješi, kima, i vidjela je muškarčev potiljak, tamnu kosu te bijeli vrat na crnom okovratniku.
Gdje god su do tada živjele, uvijek se koji muškarac motao oko njih. Ali, mama je znala što joj je činiti.
– Ccc. Ti ljudi su kao psi – Ella ju je jednom čula reći, uz onaj zvuk coktanja. – Nanjuše strah. Gledaj ih u oči. Smiješi se. Nemoj im dopustiti da ga nanjuše.
Na to je pomislila dok je gledala kako se mamine ruke rastaju u zraku, izvodeći lijepe geste, dok joj glava klima na ramenima, a na licu joj je ružem premazan osmijeh.
A tada je krenula ravno prema njima, jednom rukom posežući prema kvaki, a drugom primajući i čvrsto stišćući vijećnikovu ruku, gledajući ga ravno u oči.
– Hvala vam – rekla je. – Hvala vam za dobrodošlicu. I ispričavam se zbog nereda. Nadam se otvoriti sljedeću subotu, ali, kao što vidite, posla je još mnogo. – Zvonce na vratima zazvonilo je kad ih je širom otvorila. – Ah. Gospodine Pike, dopustite da vam predstavim svoju kćer Ellu… I Billyja, dakako. Zdravo, Billy. Mnogo nam je pomogao s raspakiranjem. Ne znam što bismo bez njega…
Ella je čula himben, vedar ton njezina glasa, sličan zvuku zveckanja žličica o porculanske šalice. Mamina ruka lagano ju je obujmila oko struka i privukla k sebi. Osjetila je kako mamino srce kuca ispod haljine od svile s uzorkom grančica.
Ellini obrazi zarumenjeli su se od vreline kad ih je pokušala prisiliti na osmijeh. Nemoj dopustiti da ga vide. Ne dopusti da nanjuše tvoj strah. Bi li on to primijetio? Utisnula je nokte u dlanove. Grlo joj se stegnulo i ustanovila je da ne uspijeva proizvesti ni zvuka. – Drago mi je – umilno je rekao čovjek – vrlo je ljupka, baš kao i majka.
Gledala je kako se njegov pogled podiže i spušta, kako je pohlepne oči promatraju cijelu. Zamislila ga je kako oblizuje usne u iščekivanju slasnog obroka.
Tada se okrenuo i kimnuo Billyju, koji je gurkao kamenčić od jednog stopala do drugog.
– Billy – rekao je. – Nemoj smetati, može? – i odlučno je izašao iz dvorišta, a njegov se crni ogrtač vijorio za njime.
Billy se namrštio i ukopao prednji dio tenisice u šljunak. Neki kamenčići su se oslobodili pa su mu komadići mahovine i pijeska poprskali čarape, ali mama nije rekla ništa.
Čekala je da lepršavi ogrtač potpuno nestane iz dvorišta, a tada je duboko udahnula, zabacila ramena i žustro otrla dlanove jedan o drugi kao da briše nešto neugodno.
– Billy, poznaješ li tog čovjeka? – tiho je upitala.
Billy je načinio grimasu. – Da, nažalost.
Mama mu se nasmiješila, ali je Ella vidjela da već misli o nečemu drugom.
– OK – rekla je pljesnuvši rukama. – Dakle, tko želi vruću čokoladu?
Billy je bio jedini prijatelj kojeg je Ella stekla u tjednima otkako su se doselile u taj novi grad, York. Doimalo se da se ne sviđa ni jednoj od djevojaka u njezinu razredu u školi St. Olave’s. Jednako je bilo i na mjestima na kojim je prije živjela.
Bila je previše namrgođena, previše tiha. Nije govorila kao one. Doimalo se da ih nešto na njoj uznemiruje. Kad bi im se približila, stajale bi na jednoj nozi, uvlačile ruke u džepove, poigravale se kosom i dugo je gledale iskosa.
– Daj im vremena, tesora – rekla je mama. – Dva tjedna. Ccc. To će začas proći.
Ali, Ella je znala kako to funkcionira. Već je vidjela da ni ovdje neće biti mnogo drugačije, unatoč svemu što joj je mama obećala.
Ali, jedno je bilo dobro: sviđala se Billyju Vickersu. Kad god je pomislila na to, osjetila je svojevrsnu uvjerenost u to, osjećaj
Sophie Nicholls
koji se širio kroz nju poput začetka jednoga od onih krajnje nezgodnih, ali nezaustavljivih napadaja smijeha.
– Tko će našoj novoj učenici Elli pokazati kako ovdje postupamo? – upitala je razrednica, gospođica Cookson, pred učionicom prepunom nezainteresiranih lica na njezin prvi dan u školi, a Billy je skočio sa svojega stolca na onaj njegov smiješan način, pružajući mršave noge kao opruge, uhvatio je za lakat te joj se cijelo vrijeme smiješio dok ju je čvrsto, ali blago vodio prema redovima ormarića duž stražnjeg dijela učionice.
Ella je, dakako, čula podsmjehivanje, jedva prigušen šapat i oponašanje vučjeg zavijanja, zbog kojeg je gospođica Cookson zakolutala očima. Ali, Billy ju je u tom trenutku preuzeo kao knjigu iz knjižnice ili izgubljeni kišobran. Dlanom je obuhvatio njezin lakat. Njegov osmijeh otkrio je red sjajnih, bijelih zuba. Ella je osjetila ono škakljanje u trbuhu. Billy je bio najzanimljiviji dječak kojeg je u životu upoznala.
Svidjele su joj se njegove oči, plavo-zeleno-sive, koje su netremice gledale u njezin unutarnji svijet. Svidjelo joj se to što se u kutovima njegovih usana uvijek skrivao poluosmijeh. Svidjela joj se njegova čupava, kovrčava crna kosa koja mu je stršala po čitavoj glavi, i mršava zapešća koja su mu virila iz manžeta školske košulje. Bio je posvuda, odjednom. Kao da njegovo dugačko, mršavo tijelo nije bilo dovoljno veliko da ga drži.
OK, rekla je samoj sebi gledajući plave i žute iskre oko Billyjeve glave kad se okrenuo kako bi joj uputio jedan od svojih osmijeha. Ako ti se sviđam, i ti bi se meni mogao sviđati. Ni jedno od njih o tome nije reklo ništa, dakako. Ne naglas. To se ne radi, zar ne? Ali, odlučeno je.
Sada su zajedno sjedili na sklopivim stolcima iza pulta u radionici držeći šalice vruće čokolade, otpijali gutljaje i otpuhivali paru s vrha.
Ella je pomislila kako su ostatku svijeta, koji je prolazio pokraj izloga, zacijelo izgledali potpuno jednako kao i kad su došle onamo: ona gospođa Moreno, ondje u njezinoj finoj novoj prodavaonici, koju će navodno otvoriti ovih dana, sa svojom kćeri i onim smiješnim dječakom iz obitelji Vickers, Billyjem.
Ali, ako se uključila, uprla o vanjsku stranu svojega tijela i dopustila da dio nje odlebdi prema gore, umom osjećajući one vijugave plave, crvene i katkad električno zelene crte, mogla je čuti što mama u mislima govori samoj sebi, mahnito, neprestano iznova.
To ju je uznemirivalo. I zato se nije često uključivala na taj način.
Mama ju je vidjela kako je gleda pa joj je uputila jedan od svojih napetih, vedrih osmijeha koji je govorio »što-je-Ella?sve-je-u-savršenom-redu», ustala sa stolca i počela slagati netom raspakirano klupko svilenih šalova. Ruke su joj treperile iznad jarkoružičastih tkanina te vrtloga plave boje, koje je uvijala u nove oblike nalik laticama origami cvjetova.
Okrenula im je leđa kako Ella ne bi vidjela izraz njezina lica i progovorila previsokim, previše nehajnim glasom. – Dakle, Billy… Odakle poznaješ tog čovjeka, tog vijećnika Pikea? – Pikea svi poznaju, gospođo Moreno – rekao je Billy podignuvši kut usana. Sada je pozorno gledao mamu. Doimalo se da ustanovljuje koliko može reći. – Sav je naopak, tako kaže moj tata. Ja ga nazivam Nevolja. S velikim »N«. Kad god se taj čovjek pojavi, dogode se problemi.
– A što znači taj izraz, kako si ono rekao, sav naopak? – upitala je mama.
Billy se namrštio. – Sav naopak – rekao je – znači, znate, kao da je netko potpuno pogrešno sastavljen, netko tko nije sasvim u redu. – Zastao je pogledavajući po prodavaonici u potrazi za
nadahnućem. – Vidite, to je pomalo nalik jednoj od vaših haljina, gospođo Moreno. Znate, netko bi mogao željeti da skratite suknju ili rukav. A vi prionete poslu, pogledate malo bolje i shvatite da haljina izvana možda izgleda lijepo, ali zapravo uopće nije dobra… Podstava je pomalo nahero, a džepovi su šlampavi pa je morate cijelu rasparati i ponovno sašiti.
Ella je pomislila na vrećasti crni ogrtač vijećnika Pikea, kako mu je visio s ramena i mlatarao oko nogu, te kako je, gledajući ga, naslutila da skriva nešto ispod osmijeha.
– Nahero – mama je tiho ponovila za sebe, uživajući u zvuku tih riječi. – Šlampavi…
A tada su se kutevi njezinih usana počeli trzati, na desnom obrazu pojavila se jamica, a ramena su joj se počela tresti. Smijeh je prasnuo s njezinih usana i iz nosa te počeo odskakivati i odjekivati po podu prodavaonice pa su joj se Ella i Billy uskoro pridružili, pljuskajući se po bedrima kao likovi u transvestijskoj pantomimi, obraza vlažnih od suza.
– Prestanite – izlanula je mama između prasaka smijeha. –Prestanite, vas dvoje. To je okrutno. Ne bismo se trebali smijati tom jadniku – a tada je ugledala Billyjev pogled i ponovno prasnula u smijeh.
Ella je osjetila kako se toplina širi njezinim tijelom. Bilo je ugodno čuti mamu kako se smije. Jer, to se u posljednje vrijeme nije događalo osobito često.
Mama. Fabia Moreno. Fabia, a Ella je znala da to znači »plamen«. Govorila je talijanski, francuski i pomalo španjolski te, dakako, materinji jezik koji Elli nije bilo dopušteno naučiti, jezik majčine bake Madaar-Bozorg u Iranu, domovini.
Koliko god ju je Ella molila, mama je nikada nije htjela poučiti jeziku domovine.
– To će ti samo donijeti nesreću, tesora – rekla je. – Ako želiš učiti jezike, započni s očevim. Talijanskim: jezikom glazbe, umjetnosti i hrane. Jezikom ljubavi. Vrlo lijep jezik. Usrećuje čovjeka. Uvijek.
Ella bi katkad zatekla mamu kako pjeva u kuhinji; meki visoki tonovi kao da su svjetlucali u zraku, a grublji kao da su dopirali iz dubina majčina grla na način koji Ella nije mogla oponašati, kolik god vježbala pred ogledalom. Masne, zamagljene riječi, i duge riječi otegnutih zvukova, koje su se miješale s parom iz lonaca. Gutajući mamino gusto varivo, ono od graha i češnjaka, Ella je rado zamišljala da jede priče svojih predaka.
Kad je mama bila ljuta, između njezinih usana probijale bi se stare riječi, mračne, nazubljenih rubova. Te su riječi najviše opčinjavale Ellu. Zvučale su pomalo nalik pljuvanju.
Prvi tjedan u školi St. Olave Billy ju je svaki dan pratio kući. Čekao ju je kod dvorišnih vrata i hvatao korak s njom.
– Mislim da idem u tvojem smjeru – rekao je. – Ti si u onoj prodavaonici kod Ulice Grape, zar ne? Onoj obijenoj daskama?
Ella je kimnula. Što joj je? Zašto ne može ništa reći? Petljala je s naramenicom školske torbe pokušavajući prikriti rumenilo koje je već osjećala kako joj preplavljuje lice.
Kad je ponovno podignula pogled, Billy se smiješio. – Dobro je da je netko to preuzeo. Ta stara kuća je lijepa. Ali, kladim se da je posla puno.
Neprestano je govorio cijelim putem preko mosta te duž rijeke, pokazujući znamenitosti, pitajući je o mjestu iz kojeg je došla. Doimalo se da ne primjećuje kako ona ne govori mnogo. Samo se smiješio, onako nahereno, hodao i čavrljao.
– Dobro izgleda – rekao je kad su stigli do dvorišta, gledajući netom ispisana slova i ulaštene izloge. A tada je podignuo ruku i napola mahnuo. – Dakle, vidimo se sutra.
– Tko je to bio? – Mama je već bila na vratima prodavaonice. – Zar ga nisi htjela pozvati unutra?
– Netko iz škole – rekla je Ella odlazeći ravno prema stepenicama. Zašto je mama uvijek morala sve znati? Ali, cijelu večer privijala je ideju Billyja uza sebe.
Na kraju tjedna mama ih je dočekala na vratima prodavaonice.
– Uđite, uđite – pozvala ih je. – Naposljetku, petak je. A ja sam pripremila vruću čokoladu.
Ella je osjetila grč u želucu. Obrazi su joj se ponovno zarumenjeli.
– Oprosti – promrmljala je.
– Što? – Billyjevo lice razvuklo se u širok osmijeh. – Samo se brine za tebe. Mame to čine. A i u redu je, zar ne? Ako uđem nakratko?
Koračali su preko kutija na podu, prema mami koja ih je čekala držeći dvije šalice iz kojih se pušilo. Billyju je uputila jedan od svojih ružem premazanih osmijeha.
– Želim da znaš da si ovdje veoma dobrodošao. Kad god želiš – rekla je. – Svi Ellini prijatelji su veoma dobrodošli.
– Mama. – Ella nije ni pokušala prikriti nelagodu u glasu. U trbuhu je osjećala nešto hladno i olovno. Zašto je mama uvijek morala sve upropastiti?
– Mnogo hvala, gospođo Moreno – rekao je Billy uzimajući šalicu. – Ajme. Izgleda dobro.
Ponovno se nasmiješio. Zrak je zapucketao plavo, žuto i srebrno pa se Ella morala prisiliti pogledati svoje cipele.
Ali, tako je Billy počeo dolaziti svake večeri poslije nastave.
– Vas dvoje mi mnogo pomažete – rekla je mama podignuvši pogled sa stvari koje je raspakiravala i obrisavši čelo nadlanicom.
Prodavaonica je postupno počela poprimati oblik oko njih.
Drveni pult ulašten je do blagog sjaja, zidovi su bili svježe obojeni, a lutke su strpljivo čekale svoju prvu odjeću. Ali, još je bilo kutija i kutija koje je bilo potrebno otvoriti, suknji, haljina i jakna koje je bilo potrebno istresti iz slojeva papira, dotjerati, zagladiti i objesiti na prečke.
– Što je ovo? – upitao bi Billy gledajući pojas od tirkiznog baršuna. Ili: – Ajme, odakle vam ovo? – diveći se sandalama sa strmoglavim prozirnim potpeticama.
Mama je za sve imala priču. Priče o slavnim glumicama koje su snašla teška vremena i o starim gospođama koje su imale pljesnive tavane pune dragocjenosti, o draguljima pronađenim u džepovima kaputa ili skrivenim u stražnjem dijelu ladica s čarapama. Ella je bila prilično uvjerena da je većina tih priča izmišljena.
– Tada nam pričajte o ovome, gospođo Moreno – rekao bi Billy mašući šalom od crvenog svilenog devorea.
Mama bi se nasmiješila. – Pa, dobro – rekla bi. – Da vidimo…
I tada bi počela.
Uz priče koje su započinjale kojim šalom, haljinom ili ogrlicom, bilo je i drugih. Priča o šumama i dubokim rijekama, o noćima ispunjenim hukom sova i zvijezdama. Priča o dvanaest princeza koje su se u snu pretvarale u divlje guske te na tihim, bijelim krilima izlijetale kroz prozor svoje spavaće sobe. Priča o staroj ženi s mnogo lica, koja putuje od grada do grada, stiže s jesenskim vjetrom i odlazi s proljećem. Priča o čovjeku koji je ukrao dragocjeno krzno selkie, žene-tuljanice. I tada Ellina omiljena priča, ona o crvenim cipelama.
Zbog razloga koji nije uspijevala sasvim objasniti, Elli prvi put nije smetalo to što mama toliko slobodno pripovijeda svoje priče nekome koga ne poznaju. Billy je slušao, pijuckao iz svoje šalice i smiješio se.
– Lijepo je da te priče zanimaju – rekla je mama pruživši ruku i uvrnuvši jednu od Billyjevih kovrča. – Drag si dječak, zar ne, Billy Vickers?
Billyjevi obrazi tada su bili žarkocrveni. – Ali, nemojte to sada svima reći, gospođo Moreno – rekao je. – Moram misliti na svoj ugled.
Ali, Ella je pomislila kako je to istina. Doista se doimao dragim. I zapravo, unatoč onome što je rekao, doimalo se da ne mari što drugi misle o njemu. Katkad je čak skakutao po prodavaonici dok je mama pripovijedala svoje priče, glumio različite dijelove i nasmijavao je toliko da je urlala od smijeha. U jednom trenutku bio bi princeza koja se sramežljivo smiješi ispod ružičastog šešira s velom ukrašenim perlicama, a u sljedećem trgovac koji oholo korača pod venecijanskom maskom optočenom draguljima.
– Hajde. Glumi vješticu – rekla bi Ella, a on bi se naslonio na štap sa srebrnim vrhom, prebacio operni šal preko glave i ramena, zakolutao očima i počeo izgovarati čarolije lica zgrčenog tako da su njoj suze tekle niz lice.
– Dakako, on ne dolazi zbog mojih priča – rekla je mama uputivši Elli jedan od svojih pogleda kojim je govorila »nisam od jučer«. – Ali, Billy je dobar dečko. Pametan. Dobro je da si stekla novog prijatelja. Da, mislim da mu možeš vjerovati. On sve vidi, sve razumije. S njim smo sigurne, carissima. Sigurne. Ella nije točno znala što to znači. Čega bi se zapravo trebale plašiti? Bilo je dana kad je osjećala kako taj neimenovani strah svjetluca između njih, poput sintetičkog vela na jednom od maminih šešira.
Cipele s uzorkom leopardova krzna i platforma potplatom. Kasne 1950-e. Veličina 37.
Mama je rekla da im će im život u gradu bolje odgovarati.
Manje chiacchiere, Ella, manje uplitanja.
– U većem mjestu nitko ne gleda tuđa posla – rekla je. – Vidjet ćeš. Novi početak. Mnogo bolji za nas.
Imale smo kontakt, nekoga koga je tata svojedobno poznavao, nekoga tko je poznavao nekoga drugog. Postojala je prodavaonica koju očito nitko nije želio, po vrlo niskoj najamnini, dugo je bila prazna. Da, prodavaonica na dobroj lokaciji, sa stanom iznad nje.
Mama je izvadila veliki Atlas Velike Britanije iz ladice i prelistala ga te noktom premazanim grimiznim lakom pokazala put koji će prijeći, od dna stranice duž žutog hrpta zemlje do velike zeleno-smeđe mrlje, upravo ovdje.
– York – rekla je ubadajući malu crvenu točku. – Vrlo lijepo, tako ljudi kažu. Gore su četiri sobe: dnevna soba, kuhinja, spavaća soba i kupaonica. Morat ćemo dijeliti sobu. I prodavaonica u prizemlju, dakako. Mislim da je to dobro mjesto za nas, Ella-issima. Čisto mjesto bez nevolja. Mjesto na kojem možemo početi ispočetka, prodavati lijepe haljine finim ljudima. Sve je mnogo bolje.
Stigle su početkom nove godine. Hladan vjetar uhvatio je rub Ellinog kaputa i otpuhao je od stepenica vlaka preko perona.
Ona je požurila dok joj je torba udarala u gole noge, a za njom je išla grimizna mrlja, mama koja je stručno upravljala kolicima, visoko natrpanim njihovim kovčezima i kutijama, kroz gomilu.
Vjetar je puhao kroz trijem postaje, trgajući komade papira i latice sa štanda s cvijećem i noseći ih po kamenju.
Jedan čovjek s aktovkom podignuo je šešir i nasmiješio im se.
– Dobrodošle u Yorkshire – rekao je iznenađujućim glasom, jednoličnim i opuštenim, sa svojevrsnim prizvukom pjevušenja, kao kad stisnete nos i pokušate pjevati.
Ella je gledala kako pogledom slijedi mamu. Mama je na sebi imala crveni kostim, u stilu četrdesetih, s uskom suknjom i stisnutim strukom, širok pojas od lakirane kože i crveni šešir s malenim crnim poluvelom te vrlo visoke cipele s uzorkom leopardova krzna.
Ella je poželjela, ne prvi put, da mama bude više nalik drugim mamama, da joj kosa bude manje dotjerana, ruž manje crven, da nosi normalnu odjeću, traperice i majice, da privlači manje pozornosti. Tko bi, pomislila je Ella pogledavajući oko sebe, nosio crveno i uzorak leopardova krzna? Tko još nosi šešir i rukavice?
Ali, mama je već stigla do prednjeg dijela postaje, gdje ih je čekao drugi muškarac naslonjen na zid, s cigaretom koja mu je visjela s jedne strane usta. U rukama je držao komad kartona na kojem je pisalo mamino ime, stišćući ga kao štit od hladnog vjetra.
Odmjerio je mamu od glave do pete i napola podignuo jednu obrvu. Smije joj se, pomislila je Ella. Crna slova pogrešno
napisanog prezimena, »gđa. F. Murreno«, ljuljala su se i drhtala u njegovim rukama.
– Dobar dan – rekla mu je mama pažljivo precizno. – Ja sam gospođa Moreno. – Jasno je izgovorila svoje ime, naglasivši »r« više nego inače. – Mnogo vam hvala jer ste nas dočekali. – Pružila je ruku u rukavici.
Čovjek je povukao zadnji dim svoje cigarete i tada je zgnječio petom. Nije primio maminu ruku. Umjesto toga je izvadio telefon iz džepa i viknuo u njega.
– Da, kompa. Ono dočekivanje za Jacka. Trebat će mi kombi.
Mamina ruka lebdjela je u zraku, a tada se spustila na remen njezine torbice, koju je pogurnula više uz ruku. Ella je vidjela da je nervozna. Jedna kap znoja drhtala joj je na gornjoj usni dok je krišom provjeravala je li kopča na njezinoj torbi čvrsto zatvorena.
Pola sata poslije ispred glavnog ulaza stao je hrđavi kombi kojem su vrata bila svezana komadima užeta, a odbojnik je napola visio.
Mamine usne stisnule su se kad su onaj čovjek i vozač kombija počeli bacati sve njihove pažljivo spakirane kutije u stražnji dio, jednu na drugu. Vidjela je kako se dvojica pogledavaju s podsmijehom dok se mama uspinjala na stepenicu kombija u svojoj uskoj suknji i cipelama s visokim potpeticama, a tada rukom u rukavici prešla preko prljavog stražnjeg sjedala prije no što je kretnjom pozvala Ellu neka se popne i sjedne pokraj nje. Kombi se klimao i hripao preko širokog mosta ispod kojeg je tekla brza i smeđa rijeka. Ella je kroz poprskani prozor na trenutke uspjela ugledati visoke kamene zidove, tamne oblake, gomilu ljudi u poslijepodnevnoj kupnji, kako se probijaju prema postaji saginjući glave prema vjetru. Čvršće se omotala svojom jaknom.
Nicholls
Kombi je poskakivao makadamom i tada pišteći stao. Mama se još malo uspravila te nestrpljivo izvinula vrat preko potiljaka dvaju muškaraca.
Ono što je ugledala izmamilo joj je glasan udah, a ruka joj je poletjela na usta kako bi prigušila taj zvuk.
– Ali, savršen je – rekla je, a oči su joj se ispunile suzama olakšanja.
I premda je Ella s novom uzrujanošću pomislila kako je ta reakcija malo previše dramatična, uvidjela je da je istinita. Njihov novi dom nalazio se u svojem vlastitom, skrivenom dvorištu. Da biste ušli u dvorište, morali ste proći kroz prolaz, ispod niskog svoda od starih drvenih greda. Buka ulice bila je sve tiša i mogli ste osjetiti kao da vam se kuće približavaju, kao da vas drže u naručju.
Nije bilo drugih prodavaonica koje su gledale u dvorište, samo kafić s nekoliko stolaca i stolova vani te tri ili četiri gosta koji su zurili u svoje šalice.
Staklenim su očima gledali Ellu. Jedan od njih listićima croissanta sa svojih prstiju hranio je psića, kojeg je povodcem svezao za stražnji dio svojega stolca. Nitko se nije doimao ni najmanje zainteresiranim za kombi ili za njihov dolazak.
Ella je dopustila da njezin um omekša u malenu, nepomičnu točku, a tada se zamislila kako lebdi prema gore i van, kako leti preko dvorišta i u maminu glavu. Odatle je prodavaonicu mogla vidjeti kako je Fabia Moreno vidi u ovom trenutku, izloge ulaštene do visokog sjaja, lijep natpis ispisan pozlaćenim slovima, lutku u izlogu, u haljini od crvenog krepa, i bale svile i baršuna, prelivene preko pulta.
– Kamo želite da vam ovo odnesemo? – viknuo je jedan muškarac bacivši kutiju u zrak i uhvativši je uz dramatično mahanje. Ella se naglo vratila u sebe.
Gledala je kako ona dvojica slažu njihove kutije u nesigurnu piramidu na podu prodavaonice.
– Molim vas, nema potrebe… Ne, doista. – Mamine usne ponovno su se stisnule.
Ali, njih dvojica bili su brzi, spretni i učinkoviti. Kombi je otišao u oblaku ispušnih plinova, a Ella je gledala kako mama skida šešir i uvija ga objema rukama.
Oprezno je prošla između lokvi, dodirnula razbijene kapke prodavaonice, prednjim dijelom cipele iskušala podne daske i tada ušla, skinula rukavicu te počela prelaziti rukom po površinama.
– Mnogo prašine. Zacijelo je dugo pusto. – Nabrala je nos. – I pomalo pljesnivo. – Obgrlila se rukama. – Ali, ovdje ćemo biti dobro, tesora. No?
Ella je vidjela samo kako bijeli gips naizgled sjaji na slaboj svjetlosti. Podignula je glavu i pogledala lijepe lukove prozora te ukras od kovanog željeza iznad vrata prodavaonice, nasmiješeno žensko lice. Kosa joj je padala preko nadvoja i izgledala toliko realistično da je Ella gotovo mogla zamisliti kako joj namiguje. Liznula je vrh prsta i na prljavom prozoru napisala »Fabia Moreno«, a ispod toga »Ella Moreno«, izvodeći slova »b« i »l« sa što većim zavijucima i što je raskošnije mogla. A ispod toga je nacrtala oblik srca.
Dječja dekica. Bijela merino vuna. Ručno pletena.
Ella se uvijek razlikovala od druge djece. Fabia je to znala od trenutka kad je uzela novorođeni zamotuljak u naručje, sabirući njezine meke, ptičje kosti, osjećajući tiho kucanje srca, brzo i odlučno na kucanju svojega srca.
Djetešce, neuobičajeno tiho i mirno, gledalo ju je razrogačenim očima koje nisu bile ni sasvim zelene ni sasvim plave, ali savršeno fokusirane, toliko da se Fabia pitala što malena misli.
Rođena je netom prije ponoći, u noći koju ljudi u Engleskoj nazivaju noć uoči Svih svetih. Noć vještica. Samhain.
Dan mrtvih je, kako bi Madaar-Bozorg rekla, »tanko vrijeme«, razdoblje kad se svijet živih i svijet predaka neko vrijeme preklapaju.
Romb mjesečine padao je kroz prozor sobe na trećem katu bolnice i širio se po plahtama. Doimalo se da djetešce poseže prema njemu, njezine šačice nalik pupoljcima ruže otvarale su se i zatvarale kao da pokušava uhvatiti tu svjetlost.
Njezino je ime došlo lako. Fabia je u mislima jasno vidjela njegov oblik, ili ga je čula, pristiglog s jesenjim vjetrom, poput vrtloga lišća ili dima prvih vatri? Isabella, za Izidu, Sjajnu, Gospodaricu Mjeseca i magije, zaštitnicu mrtvih, kraljicu početaka u svim starim pričama.
Ali, uvijek će je zvati Ella, u čast one prve noći, sada prije mnogo godina, kad je upoznala Enza. Miris jasmina i kozokrvine, zveckanje čaša, zvukovi koji na teškom zraku dopiru do balkona na kojem je stajao i čekao je.
– Bellissima, voliš li džez? Billie Holliday? Ninu Simone? Slušaj, ova je moja omiljena. Ella Fitzgerald. Magnifica. Kakva boginja…
Stavio je ruku na donji dio njezinih leđa, a kukovi su mu se blago ljuljali s ritmovima koji su vijugali oko njih i između njih.
– Ne sviđa li ti se kako ga osjećaš kroz cijelo tijelo, kao… kao… – podignuo je ruku kao da izvlači odgovarajuću riječ iz zraka. – Kao e-lek-tricitet?
Visoki tonovi ispreplitali su se s njegovim riječima, razbijali se o nju u zelenim, crvenim i zlatnim drhtajima.
Te noći, noći Ellina rođenja, dopustila si je prisjetiti se svega toga, iskušavajući samu sebe, dodirujući još svježu ranu svega toga.
Sestra se borila s prozorskom kvakom i tada zalupila prozor pred vjetrom. Ali, djetešce, Ella, ležalo je potpuno mirno, kao da smirenim, jasnim očima promatra sve.
– Ova je već bila ovdje – rekla je sestra milujući Ellin obraz i dopuštajući da se majušna šačica brzo obavije oko njezina prsta. – Neće pustiti.
Da, pomislila je Fabia u mislima prevrćući njezine riječi, to je bilo točno. Već mjesecima nije razmišljala ni o čemu drugome osim tog trenutka, pitajući se kako će se osjećati, kako će sama prolaziti sve to. Očekivala je da će se osjećati vrlo malenom, nedoraslom tom zadatku, vrlo uplašenom. Zato što Enzo nije bio s njom kako bi je milovao po kosi ili joj puštao svoje kompilacije omiljenih džez melodija ili je zabavljao smijući se vlastitim lošim šalama.
Ali, kad je taj trenutak stigao, nije osjetila ništa od toga.
Savinula je stopala ispod bijelih plahta te promigoljila nožnim prstima. Da, iscrpljena je. Svaki mišić u tijelu je boli i pulsira. Ali, kad je pogledala djetešce u svojem naručju, svoje dijete, svoje i Enzovo, nešto u njoj kao da je omekšalo. Zapravo nije znala kako da to izrazi riječima. Znala je samo da ima boju, taj osjećaj, najnježniju plavu, koja se širila kroz njezin trbuh, prema srcu, na rubovima poprimala ljubičastu nijansu i otvarala se u baršunastu ružičastu, poput latica orhideja koje su rasle u Madaar-Bozorginu vrtu.
Boje su na trenutak ispunile crni jaz koji se u njoj otvorio s Enzovom smrću. Zasjale su kroz sve mračne prostore.
Djetešce se ritnulo nožicama i tiho zacviljelo. Pogledom je prelazilo preko Fabijinog lica. Pitam se kako joj sada izgledam, pomislila je Fabia. Golemo Mjesečevo lice, zamagljeno, nefokusirano.
– Sigurna si – šapnula je. – Više se ne moramo zabrinjavati ni zbog čega.
Ali, znala je da u to pokušava uvjeriti samu sebe.
Ella zapravo ni u jednom trenutku nije bila problematična. Kad god je Fabia pomislila na one teške prve godine, iako se silno trudila ne misliti na njih, vidjela se kao malu priliku koja je u tankom ogrtaču i iznošenim cipelama, s Ellom pod rukom, hodala od grada do grada, od jednog života do drugog; i vidjela je kako je Ella samo gledala sve oko sebe onim bistrim plavozelenim očima, kao da je potpuno pomirena s onime što bi se moglo dogoditi.
Fabia ju je pažljivo stavila u njezinu košaru nasred kuhinjskih podova svih onih drugih žena kako bi ribala i laštila, pospremala, strugala ustajalu hranu s hrpe posuđa, punila i praznila perilice posuđa, glačala i slagala odjeću. A Ella je cijelo vrijeme
ležala u tišini, stišćući i otvarajući ružičaste šačice, otvarajući i zatvarajući oči te s vremena na vrijeme mrmljajući za sebe.
A tada su bile ovdje u Yorku, za koji se Fabia nadala da će biti njihovo konačno odredište nakon dugog putovanja. Prije samo tri tjedna gledala je svoju kćer, sada petnaestogodišnjakinju, napola dijete, napola ženu, neposlušne smeđe kose i mirnog pogleda, kako stoji nasred dvorišta dok su oni ljudi nosili kutije te se dovikivali i dok je neki mali pas lajao.
Vidjela je kako stoji i promatra sa svojim uobičajenim smirenim i ozbiljnim izrazom lica, kao da je dio nje negdje drugdje, negdje daleko i potpuno nedostupan.
Fabia Moreno osjetila je, ne prvi put, ubod straha za svoju kćer. Poželjela je da se smijulji, vrišti, meškolji i postane nestrpljiva, i čak da udara stopalima u tlo te jadikuje, da iznosi nerazborite zahtjeve kao što je vidjela da to čine druge tinejdžerice.
Određeni dio Elle uvijek se nekako doimao nedostupnim, čak i Fabiji. Nikada niste mogli točno znati što misli. Uvijek je bila zadubljena u knjigu.
Ali, dakako, tu je bilo i ono drugo, svi znakovi za koje je
Fabia znala da ih može očekivati na kćeri. Dar s kojim su rođene sve žene u njezinoj obitelji, na ovaj ili onaj način.
Dar opažanja, slušanja i osjećanja. Kušanje zvukova, osjećanje oblika ili iznenadnog pucketanja u zraku, boja koje osoba stvara oko sebe. Znanje o tome tko dolazi na vrata prije no što bi došao. Osjećanje tuđih misli. Znala je da Ella posjeduje te darove. Ali, pitala se je li ona toga već svjesna.
Spustila je pogled prema Ellinu tjemenu, prema kosi nalik žičanoj aureoli koja blješti na suncu.
Sophie Nicholls
– Držiš ljestve, zar ne, carina? – upitala je pripremajući se održavati ravnotežu na jednoj nozi i posežući rukama iznad glave kako bi postavila i zadnji vijak u stropnu svjetiljku.
Ella je okrenula glavu, prekinuvši gledanje kroz prozor, i s novom odlučnošću uhvatila ljestve.
– Mama, nisam znala da znaš sve to – rekla je.
– Nisam ni ja. – Fabia se nasmijala kad je svjetiljka u njezinim rukama bijele zidove posula rasplesanim dugama. – Ali, što ono kažu ovdje? Ono smiješno. Nemoj mi reći. Daj da se sjetim… Potoni… ili plivaj?
Čak i sada, gotovo šesnaest godina po dolasku u Englesku, još se mučila s jezikom. Izostavljala je riječi, zaboravljala njihov ispravan redoslijed. Samoglasnici joj nekako nikada nisu dobro ležali u ustima. A ovdje, na sjeveru, osjećala se još nespretnije.
Ljudi su govorili posve drugačije. Katkad bi je glava zaboljela od silnog usredotočenja samo dok je pratila što govore.
To ju je silno frustriralo. Bila je obrazovana, inteligentna osoba, ali nije uvijek uspijevala postići da je drugi razumiju.
– Ooh, da. Potrebna nam je nova prodavaonica odjeće, nešto malo drugačije. – Djevojka ružičastih obraza u voćarnici Braithwaite’s se nasmiješila. Bila je to prva prodavaonica u njihovu susjedstvu koju je Fabia posjetila, odmah iza ugla, u Ulici Petergate. Zidovi popločeni bijelim pločicama, pometeni podovi, voće i povrće naslagano u sanducima podloženim zelenom vunenom tkaninom ili složeno u košarama. Fabia se nasmiješila s odobravanjem, a djevojka joj je uzvratila osmijehom.
– Dakle, došli ste na odmor? – upitala je. – Ili možda nešto trajnije?
– Oh, trajno. Nedvojbeno. – Te su joj riječi godile u ustima. A ta ju je djevojka i sama podsjetila na zrelo voće, breskvu ili možda ružičastu jabuku, jer su joj grudi izgledale kao da bi
u svakom trenutku mogle poderati krut oklop njezina zelenog najlonskog kombinezona. Fabia je pomislila kako bi izgledala vrlo lijepo u nečemu s malo jačim korzetom. I srcolikim izrezom. I nabranom suknjom. Nešto u stilu pedesetih. Pamuk. Možda plavo ili jaglac-žuto.
– Vintage, kažete? – Djevojka je brojala kovanice u ruci. –Volim te stare stvari. Sad su u svim časopisima, zar ne? Mogla bih skoknuti i pogledati.
Ubacila je još jednu breskvu u smeđu papirnu vrećicu i namignula.
Fabiji se sviđala pjevnost i ritam njezina govora, opuštenost njezinog tijela kad je podignula ruke kako bi stavila jabuke u vagu koja je visjela s grede iznad njezine glave, zaljuljavši srebrnu pliticu.
– Neke haljine sama šijem – rekla je Fabia – i radim prepravke. Jer, pa, možda znate da je vintage odjeću vrlo teško načiniti po mjeri. Imamo i cipele, torbice, šalove, nakit, parfeme…
Zastala je i osjetila kako rumeni zbog reklame koja joj se prosula iz usta. – Oh, oprostite. Raspričala sam se… Molim vas. Dođite. Sami pogledajte.
Pokušala je sakriti nelagodu pa je gurnula ruku do dna svoje platnene torbe, izvukla letak iz svežnja i naslonila ga na jedan ananas. – Imamo malo otvorenje. Nije baš zabava. Čaša vina, da? I… kako to ovdje kažete? Kanapei? – Oooh. Vrlo lijepo – rekla je djevojka, a na obrazima su joj se ponovno pojavile jamice. – Kana-kako već. One male stvarčice za jelo, zar ne? Biste li mi tada dali još nekoliko letaka? Stavit ću ih na pult.
Kad je Fabia izašla iz voćarnice, osjetila je kako se pjenušanje i pucketanje vraćaju u njezino tijelo nakon svih onih godina
Nicholls
tuge. Osjećala se kao da je nakon duge bolesti sa sebe zbacila težak pokrivač i široko protegnula ruke.
Uspjela je. Ovdje je. Ona i Ella. Napokon novi početak. Gotovo je mogla povjerovati da će sve biti u redu.
Zabacila je glavu i nasmijala se, otvorivši usta i punim plućima gutajući hladan zrak.
– Mama! Što to radiš? – Ella je stajala na ulici i u izlogu jedne prodavaonice gledala mehaničku lutku čovjeka koji u zdjeli miješa smjesu za kolač, u prirodnoj veličini.
– Udišem, carina. Udišem sve ovo…
Ella se namrštila. – Pa, ja osjećam samo miris ovog kolača.
Odvratan je. Kladim se da ga samo turisti kupuju.
Sramežljivo se osvrnula oko sebe i gurnula ruke dublje u džepove. Ali, tada je pogledala Fabiju i nasmiješila se, onako kako biste se nasmiješili kako biste ugodili malom djetetu u igri. I ona to osjeća, pomislila je Fabia. Malo se opušta. Ovdje će biti sretna.
Jer, Fabia je iznad svega željela da Ella bude sretna.
Cijeli prvi tjedan bila je zaokupljena raspakiranjem kutija za prodavaonicu i stan, nalaženjem namještaja, vješanjem zavjesa, čišćenjem, ličenjem i prepravcima.
Otkrila je da može izbrusiti stari lak s jednog stola i obojiti ga glatkim, kremastim potezima plave boje pačjeg jajeta. Mogla je zalijepiti slomljene štapiće na stolcu ili improvizirati uzglavlje kreveta od komada drva i komada tkanine s cvjetnim uzorkom.
Ali, željela je da može učiniti više, ispresti krug oko obje, zadržati sreću u njemu, a sve loše izvan njega.
Pozorno je promatrala Ellu i osjećala olakšanje na dane kad na njoj ne bi vidjela onaj izraz izgubljenosti, kad se smiješila ili smijala ili čak odlagala knjigu u koju je bila zadubljena, kako bi joj pomogla s ličenjem zida ili pražnjenjem kutije.
A kad bi se Billy pojavio u prodavaonici, prateći Ellu u stopu, lica razvučenog u širok osmijeh, Fabia je osjećala kako joj se srce razvedruje. Ella je napokon imala prijatelja. I to vrlo brzo nakon što su stigle ovamo. To je bio dobar znak. Možda je to značilo da će upoznati još finih mladih ljudi. Primjerice, onu susretljivu ženu u prodavaonici. Je li ona dovoljno stara da ima kćer? Djevojčicu otprilike Elline dobi?
Počela je vjerovati da su ovdje sigurne. Ljudi su dobri.
Glupo, Fabia. Vrlo naivno. Povjerovati. Tako se opustiti.
Jer tada je, samo nekoliko dana poslije, onaj užasan čovjek došao njuškati, u svojem crnom ogrtaču s izlizanim porubom, a njegove oči, sitne, preduboko uvučene u njegovu licu – Madaar Bozorg uvijek je govorila da ne smijemo vjerovati ljudima s premalenim očima – gledaju u sve, rupčić ili šešir podiže vrhovima dugih, bijelih prstiju te svaki predmet vraća na svoje mjesto s izrazom gađenja, kao da su zagađeni.
Osjetila je kako je ruka u džepu svrbi od želje da iskoči i uhvati ga za ruke, da umiri i utiša one njegove užasne, ispitivačke prste.
Osjetila je gotovo neodoljiv poriv da uzme izvezeni jastučić ili svileni šal i pritisne mu ga na lice kako više ni trenutka ne bi morala gledati onaj izraz u njegovim očima.
Ali, umjesto toga se smiješila, i smiješila, i blago položila ruku na njegovu – to mu se nedvojbeno svidjelo, zar ne? – te pokazala prema vratima, pažljivo, tiho, kako on ne bi osjetio pritisak, kako ne bi shvatio, makar i na trenutak, da ga otpravlja, preko prostorije i kroz vrata. Otiđite. Molim vas. Ostavite nas smjesta. Gledala je kako je vijorenje njegova crnog ogrtača nestalo iza ugla kao štakorov rep.
Fabia Moreno znala je voditi prodavaonicu. Znala je načiniti visok struk i skriveni šav, znala je kako bi tkanina trebala padati
s vratnog izreza i kako valja rezati ukoso, šivati džersej, ukloniti izlizanost s večernjih cipela iz dvadesetih godina ili obnoviti površinu nježno ružičaste kožne rukavice.
Ali, nije znala kako bi trebala čuvati Ellu, štititi je od radoznalih prstiju, surovih lica, pitanja i pogleda, riječi napola prošaputanih iza nadlanice ili dobačenih preko ramena, riječi kojim je svrha porezati te ili upecati.
Kamo god su išle, doimalo se da ne uspijevaju pobjeći od tih riječi.
Strankinja. Prljava Arapkinja. Osama Bin Laden. Teroristička ćelija. Oprostite, gospođo, smijem li vidjeti vaše isprave? Putovnicu? Koliko dugo namjeravate ostati ovdje? Uzimate nam radna mjesta. Zašto jednostavno ne odete kući?
Što je rekao onaj muškarac dok je stajao držeći njezin letak među svojim dugim prstima nalik crvima? Pokušala se sjetiti.
– Pretpostavljam da imate dozvolu za ovu malu zabavu povodom otvorenja. Ako ćete posluživati alkohol, gospođo Moreno, pa, bit će vam potrebne određene dozvole iz mojeg ureda. Ali, uvjeren sam da se sve može urediti…
Fabia je dobro znala što to znači.
– Oh – rekla je uputivši mu svoj najbolji osmijeh. – Mnogo vam hvala na savjetu. Nipošto ne bih prouzročila dodatne nevolje za vaš ured, vijećniče. U tom slučaju gostima ću ponuditi vrlo finu domaću limunadu.
