Grof za poželjeti

Elizabeth Boyle GROF ZA POŽELJETI

Naslov izvornika

If Wishes Were Earls Copyright © 2014 by Elizabeth Boyle Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2021. Nakladnik

Mozaik knjiga Direktor

Bojan Vidmar Urednica programa

Hana Vunić Urednik

Vid Jakša Opačić Lektorica

Jasenka Ružić Korektor

Vanja Devčić Grafički urednik

Marko Katičić Ilustracija na naslovnici

© Lee Avison / Trevillion imagesxxxx Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Tisak

Denona, Zagreb, lipanj 2021. ISBN 978-953-14-3000-5 (meki uvez) ISBN 978-953-14-3001-2 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima 001100764 (meki uvez) i 001100765 (tvrdi uvez). Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Elizabeth Boyle

Grof za poželjeti S engleskoga prevela VIDA MILEK

Tiffani A. Storck i svim mladim ženama poput nje koje sanjaju o poslovima povezanim s pisanjem i izdavaštvom. Vjerujte mi, marljivo radite, učite i nikada nemojte prestati sanjati. Ovaj san može se ostvariti. Znam to.

UVOD

Radi se samo o jednoj noći, jedina moja, najdraža gospođice Darby, samo mi toliko treba da vas povedem do zvjezdanog neba blaženstva. Jedno vam obećavam, pođite sa mnom i od ove ćete večeri dovijeka biti kraljica mog srca. Princ Sanjit gospođici Darby, iz romana Smiona dvojba gospođice Darby

Ples pod maskama, Owle Park, kolovoz 1810.

A

tu si, Harry. Gotovo me strah pitati koga vraga radiš ... Gospođica Harriet Hathaway dignula je pogled sa svoga mirnoga mjesta na terasi i ugledala grofa od Roxleyja kako stoji na otvorenim vratima. Kakav junak! Ma, može izgledati kao Lancelot*, u pletenoj žičanoj košulji koja se presijava na svjetlu, dok zlatom ukrašen tamnoplavi plašt i kožnat grudni oklop kao da dodatno ističu njegovu visinu i široka pleća, ali ne, on troši vrijeme da bi je spasio. Dovoljno se namučila da se iskrade a da to nitko ne primijeti, osim njega. Bez obzira na to, trebalo mu je dobrih pola sata da je otiđe potražiti. – O, Roxley, jesi li to ti? – pretvarala se. – Jedva sam te prepoznala. *

Lancelot – jedan od glavnih vitezova romantične legende o kralju Arturu 7

Elizabeth Boyle

– Volio bih da isto mogu reći za tebe – kazao je namrštena čela dok ju je proučavao od glave do pete. – Poslala me moja teta, o kraljice Nila, da zaključim čekaš li Cezara ili Marka Antonija. Gotovo cijelu večer plesala je s nitkovima i neprikladnim part­ nerima čekajući da se on umiješa i sad konačno, samo što nije ... sad ga je njegova teta zamolila da je ode potražiti. Međutim, Harriet nije bila od onih osoba koje se zamaraju pojedinostima. Bio je ovdje i sad je bila prilika. – Pitaš čekam li Cezara ili Marka Antonija? Nijednoga – rekla mu je. – Obojica su mi prilično dosadni. – Oni to sigurno ne bi rekli za tebe – kazao je izašavši na terasu i pogledavajući preko njezina ramena u vrt iza nje. – Izazvala si priličnu pomutnju u toj odjeći, curo. Harriet se okrenula i nasmijala. – Jesam li? – Naravno, znala je to čim je kostim bio gotov. Malo je nedostajalo da ga odmah skine i potraži spas u odjeći mljekarice. No jednom kad joj je Pansy, služavka njezine drage prijateljice Daphne, složila tamne pletenice u zamršenu frizuru, ukrasila je zlatnom krunom isprepletenom zmijama i namazala joj oči crnom olovkom, Harriet je znala da nema natrag. Roxley je došao i stao pokraj nje na rubu terase. Ovdje, daleko od zagušljiva zraka plesne dvorane, lagan ljetni povjetarac, obojen mirisom ruža, pozivao je čovjeka da duboko udahne. Bilo je čarobno. No dobro, gotovo je bilo tako, otkrila je. Grof ju je ponovno pogledao i namrštio se. – Ne bi smjela ovdje biti sama. – Nisam – naglasi ona. – Ti si tu. No razmišljala sam o tome da prošećemo vrtom. – Zatim ga je ponovno pogledala kako stoji ondje mrka pogleda dostojna Lancelota. – Što se dogodilo? – pitala ga je naslonivši ruke na bokove. 8

Grof za poželjeti

– Riječ je o ... ovom ... kostimu koji imaš na sebi – požalio se mašući ispred nje rukama. – Trebao je biti Daphnein. To ga nije umirilo. – Ne mogu vjerovati da ti je teta dopustila odjenuti ovako sramotnu haljinu. Toliko o čaroliji. – Ovoj odjeći ništa ne nedostaje – rekla mu je. – Povijesna je kao i tvoja. Sveti Bože, imam više toga na sebi nego onda kad si me poljubio u vrtu sir Maurisa, htjela ga je podsjetiti. S druge strane, možda taj poljubac Roxleyju nije bio tako dojmljiv kao njoj ... Naglo digne pogled, ali njegovo lice i dalje je bilo smrknuto. – Povijesna, stvarno! Moja mene pokriva – uzvratio je. – Nije čudo što je Marko Antonije izgubio čast. Harriet prkosno pođe naprijed. Bolje to nego razmišljati o tome da Roxleyja ne zanima da je ponovno poljubi. – Možda bih trebala otići potražiti ga da vidim želi li on sa mnom prošetati vrtom. – Budući da je jedini Marko Antonije unutra bio lord Fieldgate, uspjela je Roxleyja još više oneraspoložiti. Zato što se veći dio večeri sjajni i gizdavi vikont trudio biti uz Harriet i ponavljati joj da je ona njegova „savršena Kleopatra“. Roxley se, kako se pokazalo, nije bunio. – Baš dobro za Fieldgatea što je prerani odlazak gospođice Dale ... – Bijeg ljubavnog para – ispravi ga Harriet. – To će se tek vidjeti – napomene Roxley. – Bit će to bijeg ljubavnog para jedino ako se vjenčaju. – Kad se vjenčaju. – To ti kažeš – zanovijetao je. 9

Elizabeth Boyle

– Kažem – odlučno je rekla Harriet. Daphne nikada ne bi pobjegla da nije bila potpuno sigurna da će se vjenčati. Jednostavno ne bi. – Osim toga, Preston će se pobrinuti za to da se vjenčaju. – Kad je riječ o tome, vojvoda će dati sve od sebe. Jedino mora pronaći lorda Henryja i gospođicu Dale prije nego što se umiješa njezin rođak. Vikont Dale. Harriet se nadala da mu je kočija sletjela s ceste. On je bio prilično naporan i uobražen lik i mogao bi poremetiti Daphneine planove. – Prava ljubav može savladati sve prepreke – rekla je krajnje uvjerena u to. Barem je tako uvijek bilo u njezinim romanima o gospođici Darby. Osim toga, nije trebala ići dalje od Prestona i Tabithe ili lorda Henryja i Daphne da bi imala dokaz za to. Prava ljubav uvijek pobjeđuje. Sada bi ona i Roxley mogli imati priliku ... Harriet ga pogleda tražeći potvrdu svojeg razmišljanja. – Prava ljubav? – namrštio se. – Harry, iznenađuješ me. Ma uvijek sam mislio da si ti veoma razumna djevojka koja stoji s objema nogama na zemlji kao ni jedna druga koju znam, ali ... Grof je nastavio, iako je Harriet zastala jer ju je jedna riječ zasmetala. Djevojka. Iako je razumna bila jednako grozna. Hoće li ikada prestati o njoj razmišljati kao o djetetu? Sigurno nije mislio da je obična djevojčica kad ju je onda u Londonu poljubio. Je li se predomislio? Nije moguće da jest. Poljubio ju je, za Boga miloga. Ne bi to učinio da mu se ... Odmahnula je glavom da otjera sumnje koje su je salijetale. One koje su je proganjale otkako je stigla na kućnu zabavu vojvode od Prestona. 10

Grof za poželjeti

Što ako Roxley misli da nije vrijedna toga da postane njegova grofica. Kako ne bi mislila na to kad se uspoređivala s ostatkom društva. Nije bilo teško uočiti da ima bezbroj mana. Nedvojbeno, nedostatak obrazovanja iz Batha*. Kao prava dama. Takvo znanje nije dobila od učitelja svoje braće. Preglasno se smijala. Nije znala vesti, a nije bila vješta ni u sviranju glasovira, ni u slikanju akvarela. Ukratko, nije bila dovoljno profinjena da bi postala grofica. Čak ni Roxleyjeva. No možda njemu te stvari nisu važne, rekla je samoj sebi već po stoti put. Sigurno postoji način da to sazna. Harriet se polako uspravila, a onda je malo spustila jedno rame i kopča, ona koja je držala tanku svilenu nadhaljinu, opasno je skliz­nula s ramena, tako da je postojala opasnost da potpuno padne. Cijela haljina bila je takva, gotovo proziran sloj za slojem, koji su jedva skrivali damu pod njom. Zato što se ispod prvoga svilenog sloja nalazio drugi, svjetlucav zlatni, a ispod njega još jedan tanak sloj. Slojevite tkanine, jedna iznad druge, sprečavale su da haljina bude potpuno prozirna iako je morala priznati da se, kad ju je prvi put odjenula, osjećala potpuno gola. Sad je htjela vidjeti misli li i Roxley tako. Malo je nagnula glavu i pogledala ga. – Da, dobro – uspio je izustiti, pogleda uprta u njezino rame. Izgledao je kao da se ne može odlučiti treba li nešto poduzeti, jer kad bi je htio izvući iz neugodne situacije, trebao bi je dodirnuti. Ona ga je dodatno poticala na to još malo spustivši rame. Možda je baš na taj način Kleopatra osvojila svog Antonija, jer vidjelo *

Bath – grad na jugozapadu Engleske, među ostalim poznat i po djevojačkim školama 11

Elizabeth Boyle

se da je u ovom trenutku Roxley posve uznemiren, zbog čega se Harriet zavrtjelo u glavi i bila je sva izvan sebe. Međutim, trenutak prije nego što joj je haljina pala s ramena, grof je zastenjao, ispružio ruku, uhvatio broš na njezinu ramenu i gurnuo ga tamo gdje mu je bilo mjesto, okrznuvši je pritom prstima po ključnoj kosti, po goloj koži. Ruka na njezinu ramenu bila je čvrsta, topla i postojana i odjednom je Harriet mogla zamisliti kako joj trga broš ... Tada ju je pogledao i Harriet u njegovim očima jasno opazi požudu. Osjetila ju je dok su mu prsti zastali na njezinu ramenu i znala je da bi je rado uzeo u zagrljaj i ... i ... – Dovraga, Harry ... – promrmljao je, povukao ruku i sišao s terase. Prije bi rekla da je pobjegao. – Što je? – nadala se da zvuči barem donekle nedužno, jer se svakako nije tako osjećala. Drhtala je od njegova dodira i žudjela je za nečim potpuno drukčijim. – Ja ... ovo je ... trebam zraka. Da, to je. Izašao sam uhvatiti malo zraka. – Mislila sam da si izašao pronaći mene. – Pustila je da mu ta rečenica dopre do mozga kako bi ga pristojno podsjetila na to. – Da, dobro, ako si samo došao uhvatiti zraka, to je izvrsno. Baš sam i ja to mislila. – Rekavši to, pošla je za njim. Nije si mogla pomoći. Pogledao ju je preko ramena. – Harry ... – Da, Roxley? – pokušavala je biti ravnodušna. – Ne možeš sa mnom onamo – rekao je i pokazao joj neka se vrati na dobro osvijetljenu terasu. – Zašto ne? – pitala je kao da nema pojma o čemu on govori. S druge strane, nije se činilo da želi raspravljati o tome. No, ipak jest. – Ne bi bilo pristojno. 12

Grof za poželjeti

– Pristojno? – nasmijala se kao da se on šali. – Ma zaboravi pristojnost! Koliko dugo se poznajemo? – Oduvijek – promrmljao je. – Jesmo li se ikada upustili u nešto sablažnjivo? – krenula je prema njemu i kao mačka počela kružiti oko njega. Osim onog poljupca ... – Ne baš – procijedio je ostavljajući dojam da se guši dok je zurio u nju, u njezino ogoljelo rame, a zatim je na brzinu odvratio pogled. Ovo je svakako nešto značilo. Barem se nadala da je tako. – Zašto me onda ne bi smio otpratiti u vrt da udahnem malo zraka, pogotovo zato što si obećao mojoj braći da ćeš me paziti, što i jesi, nije li tako? – Pa, je ... – Misliš li da bi im bilo draže da odem prošetati vrtom s lordom Fieldgateom? Bolje rečeno, Roxley, htjela je reći, želiš li ti da budem ondje s tom budalom? – Gnjaviš, Harry. Ne, ne bi im bilo drago. Ni njoj. – Onda? Nije znao što bi, u svakom slučaju izgledao je kao pravi Lancelot rastrgan između odanosti svojim drugovima i nečega što je puno manje časno. Harriet se nadala da će nadvladati ova manje časna strana. Na njezino veliko veselje, jest. Uglavnom. Roxley je nešto promrmljao sebi u bradu, a onda ju je uhvatio za lakat i povukao na stazu. – Dođi. Samo nemoj ponovno učiniti ono s trepavicama. – Namrštio joj se. – Da te vidi tvoja majka ... – Ona je u Kemptonu. – Trebala bi biti i ti – kazao je Roxley više kao prijetnju. – Moja teta je kriva. Nije te trebala dovesti u London. – Ponovno ju je pogledao. – To te je promijenilo. – Pa je dodao. – Ne nabolje. 13

Elizabeth Boyle

– Ne vidim ništa loše u šetnji vrtom. Prije sam to učinila s lordom Kippsom i sve je bilo u redu. Osim toga, tvoja teta te poslala. – Da – rekao je, ne ostavljajući dojam da je baš zadovoljan. Zašli su za prvi ugao i stali kao ukopani jer je pred njima bio jedan par, vodena nimfa sa svojim Neptunom, zagrljeni ispod jedne sjenice ljubili su se strastveno, a u stankama potiho su si izražavali ljubav i zaklinjali se na vjernost. Najdraža moja, ljubavi moja ... Ma kako si znao da sam to ja? Kako ne bih znao? – Vidiš? – govorio je Roxley kad su se dovoljno odmaknuli od sablažnjiva para. – Ovdje ti je puno bolje sa mnom negoli s Fieldgateom. – Da, valjda je. – Potrudila se da se u svakoj riječi čuju prijezir i razočaranje. Grof se nato zaustavio. – Valjda? Znaš li što bi taj nitkov ovdje učinio. Sam s tobom? Harriet slegne ramenima. Stvarno, zar je morao pitati? Točno je znala što bi Fieldgate učinio da mu se pružila prilika. Nije li to uglavnom isto ono što je Roxley učinio dolje u Londonu? Dopušta da je te večeri bio pripit. O, sveti Bože. Gotovo je zaboravila na to. Bio je pripit. Što ako se uopće ne sjeća da ju je poljubio? Ili, još gore, da se ne želi sjećati te večeri? Harriet je duboko udahnula znajući jako dobro kako je jedini način da Roxleyja navede da bilo što prizna taj da ga izazove. Samo malo ... – Pretpostavljam da bi me, s obzirom na to da je strašan nitkov, pokušao iskoristiti ... – Harriet je uzdahnula kao da je ta pomisao nešto najljepše što joj je uopće moglo pasti na pamet. 14

Grof za poželjeti

– Sigurno – kazao je Roxley uzrujano cvokćući i odmahujući glavom kao da je time postao jako važan. – Doista to misliš? Prezirno je puhnuo. – Naravno da bi. Ne bi niti sišla s terase, već bi pokušao. – Ma, to je izvrsna vijest – kazala je, podignula haljinu, okrenula se i odlučnim korakom uputila natrag prema plesnoj dvorani. Roxley ju je sustigao otprilike na mjestu na kojem je onaj par još uvijek stajao u zagrljaju. Suzdržano, dobro, koliko je to bilo moguće, povukao ju je natrag na stazu. – Kamo ideš? – šapnuo je odvukavši je dalje. – Rekla bih da su moje namjere očite. Barem ovakvom pokvarenjaku kakav si ti. Išla sam pronaći vikonta. – Fieldgatea? – činilo se da se Roxley zaprepastio. – Da. Postoji li još koji razbludni vikont koji se zove Fieldgate a da ga nisam upoznala? Roxley se uozbiljio hodajući dalje niza stazu kroz dugačak red platana koje su omeđivale put. Harriet se jedino nadala da je to put prema propasti, sličan onome koji je pronašla druga mlada dama. Zadrhtala je od zavisti, što nimalo ne priliči jednoj dami. – Zašto bi htjela da te taj klipan iskoristi? – pitao je Roxley. Ne, zahtijevao je da mu kaže. – Zato što se još nisam ljubila, a ona dama – rekla je kimnuvši preko ramena – za koju mislim da je gospođica Nashe ... Na ovo je Roxley okrenuo glavu. – Čisto sumnjam da je to ... No tada je vjerojatno shvatio da je, baš kao i Harrietin, kostim koji je nosila gospođica Nashe veoma dojmljiv, naravno, izuzme li se perje koje joj je početkom toga tjedna donijelo velike nevolje. – Rekla sam ti – pobjedonosno kaza Harriet kad ih više nisu mogli čuti – da su to gospođica Nashe i lord Kipps. 15

Elizabeth Boyle

Suzdržala se od ljutitog nakašljavanja. Prošetala je istim ovim putem s lordom Kippsom i nije ju pokušao poljubiti. S druge strane, Harriet nije bila slavna nasljednica poput gospođice Nashe. Samo obična Harriet Hathaway. Neudana djevojka iz Kemptona. Što se toga tiče, imala je jedva za džeparac. Šteta. Zašto se nije rodila sitna i zgodna kao što je Daphne ili zašto nije naslijedila bogatstvo kao Tabitha? Roxley je i dalje gledao zagrljeni par iza sebe. – Onda pretpostavljam da u ponoć možemo očekivati najavu. Kipps ima sreću. Prisvojio je moto moje obitelji. – Ad usque fidelis? – rekla je Harriet razmišljajući da prijevod „vjerni do kraja“ teško označava ono što se zbiva u sjenici. – Ne, curo, naš drugi moto. Onaj koji mi Marshomovi držimo puno prikladnijim. – Kako glasi? – Dobro se oženi i često varaj – šalio se. Harriet je ostala zatečena. – Marshomovi zagovaraju varanje supruga? – Ne – nasmijao se. – Nažalost, mi beskrajno ljubimo do kraja života. Mi smo veoma romantična družina, jedino se uvijek pobrinemo za to da se zaljubimo u djevojku s debelim novčanikom. Kad to prođe, ne preostaje nam drugo nego da se snalazimo. Moji roditelji bili su savršen primjer toga. – Hoćeš reći da su tvoji roditelji živjeli od varanja na kartama? – Naravno. Ako ni zbog čega drugoga, onda da ne zapadnu u dugove. – Onda je to velika šteta – kazala je Harriet osvrnuvši se prema gospođici Nashe razmišljajući da je baš dobro što će dobiti grofovski naslov s tim grofom, a ne s njezinim. – Što je? – pitao je Harrietin grof. 16

Grof za poželjeti

– Kipps je na sebe privukao pozornost gospođice Nashe prije nego što si ti uspio opčiniti nju ... i njezin debeli novčanik. Roxley slegne ramenima. Zaustavili su se pokraj jednoga velikoga drveta. – Zapravo, izvan sebe sam zbog njezina odabira. Ti si se htio njome oženiti? – Harriet je došla do drveta i naslonila se na njegovo blijedo deblo. Nasmijao se. – Ne, mačkice. Nisam imao nikakve planove s dotičnom damom. Ali kladio sam se da će smotati lorda Henryja. Mačkica. Harriet je umalo uzdahnula na takvo blisko obraćanje. Ono joj je pružalo puno nade. Kao i ivančica dok joj je otkidala latice. Voli me ... Harriet se nasmije, njemu i svojem nadanju. – Trebao bi se držati varanja na kartama. – Naslonila je leđa na deblo i pustila da je čvrsto drvo podupire. – Još nisi odgovorila na moje pitanje. – Roxley je vrhom cipele kopao po travi. Harriet digne glavu. – Koje to? On je pogleda. – Zašto bi, pobogu, htjela izaći u vrt s Fieldgateom? – Zbog vrlo jednostavnog razloga; hoću da me netko poljubi. Odnosno, kako treba. Muškarac koji to zna. – Harriet je pustila da joj pogled još jedanput odluta prema kući, a njezina namještaljka izazvala je učinak točno onakav kakav je htjela. Savršeno. – Poljubi te kako treba? To je najveća uvreda ... – planuo je. Harriet se ponovno nasmijala, a shvativši da ga je uvukla u zam­ ku, nasmijao se i Roxley. – Sveti Bože, Harry! – odmaknuo se od drveta. – Ti ćeš me otjerati u grob. – Dakle, ako me namjeravaš poljubiti ... opet ... 17

Elizabeth Boyle

– Što neću. – ispalio je. – Kako želiš. – Harriet se silno trudila ostati smirena kao da je njegov brz odgovor nimalo ne muči. – Neću. Stvarno, zar je morao zvučati tako odlučno. – No ako ... Prekinuo ju je. – Harry, možeš odmah stati. Poljubiti te? Jedanput je bilo dovoljno. Harriet se okrenula prema njemu. – Aha! Znači, priznaješ da si me poljubio. Glas mu se stišao, provalio mu iz grudi, a riječi su bile ispunjene čežnjom. – Kako bih mogao zaboraviti? Zadrhtala je jer je dijelila njegovu čežnju, ležala joj je na srcu, nemirna i zamamna. – Ma, smiješna si – nastavio je. – Kad bih te ja upropastio, tvoja braća bi me ustrijelila. – Kad bi bili dobre volje – priznala je. Zapravo, svaki od petorice tražio bi da puca baš on. Nažalost, i Roxley je to znao jer je mislio isto što je ona rekla. – Budući da ne bih htio preranu smrt pred streljačkim vodom, bojim se da će tvoja želja da te večeras ponovno poljubim ostati neuslišena. Takav je njezin život. Takvi su i njezini izgledi da bude voljena. Strastveno. Pogled joj ponovno skrene prema sjenici. Jao, kako je to nepošteno. Ipak, prije nekoliko mjeseci nije niti pomislila da je ovako nešto moguće. Zadovoljno je živjela sa spoznajom da se kao djevojka iz Kemptona nikada neće udati, da je nikada nitko neće ljubiti, nikada ... Zatim je, onoga sudbonosnoga dana kad se u Kemptonu skršila Prestonova kočija, nakon što se dugo nisu vidjeli, ponovno ugledala Roxleyja i počela sanjariti o nemogućem. 18

Grof za poželjeti

Tako se, nakon dolaska u London s Tabithom i Daphne, vidjevši kako su njezine prijateljice na tako neočekivan način pronašle sreću, ne samo sreću nego i ljubav, počela nadati. Sad je bila ovdje s jedinim muškarcem kojega je željela u ovom vrtu, pod mjesečinom, pa zašto ne bi željela da je poljubi? Još jedanput. Pa još jedanput ... – Nitko ne bi trebao saznati za to – šapnula je. – Nitko nikada neće otkriti. – Uvijek netko otkrije, mačkice – kazao joj je Roxley. Obišao je drvo i sad je stajao slično kao i ona, naslonjen na čvrsto deblo samo na suprotnoj strani tako da ih je dijelio širok prostor. Koliko je samo žudjela za tim da ga sruši kako ih ništa ne bi razdvajalo. – Nema tajni među plemstvom – dodao je. Ma bilo joj je svejedno ako saznaju svi stanovnici Engleske, Irske i Škotske. Niti je bila nasljednica koju čeka svijetla budućnost, niti će itko drugi doći i zatražiti njezinu ruku. Ipak, pravo pitanje bilo je hoće li on to učiniti. – Roxley? – Da, Harry? Stisnula je usne svaki put kad bi je tako nazvao. Zar mora upotrijebiti to užasno ime? No duboko je udahnula i nastavila. – Što vidiš dok me gledaš? – Ne puno – odgovorio je. – Ako nisi opazila, ovdje je prilično mračno. Počela se kretati oko drveta prelazeći prstima po kori kao da traži pravi put, sve dok se nije našla pokraj njega. – Jao, prestani biti takav. Mrzim kad si takav. – Kako to misliš? Kakav? 19

Elizabeth Boyle

– Dobro znaš što mislim – Harriet je gubila strpljenje s njim. Bude li je i dalje uzrujavao, otići će potražiti Fieldgatea. – Prestani biti budala kakvom te smatra cijeli London. – Ali dobro je imati pri ruci. Tu budalu. – On je naporan lakrdijaš. – U tome je bit, curo. – Ja znam kakav si. – Znaš? – Malo se okrenuo i šapnuo joj pitanje u uho. Zapela joj je riječ u grlu i uspjela je izustiti jedino: – Da. O, da, znala je kakav je. Jedini muškarac zbog kojeg joj je srce snažnije zalupalo baš kao sada. Tada se primaknuo bliže. Dodirnuo je rub njezine haljine, a Harriet se uhvatila za drvo ne bi li se smirila. – Nitko ti neće vjerovati, mačkice. Mačkice. Nije Harry, nego mačkica. Njegova mačkica. Harriet je dignula pogled prema noćnome nebu koje je provirivalo kroz gustu krošnju iznad nje i ugledala zvijezdu. Usamljenu treperavu zvijezdu, pa je poželjela jednu želju. – Preda mnom se ne moraš pretvarati – šapnula je. Bio je to poziv, znala je, poziv koji je želio. Već mjesecima promatrala je kako se bori sam sa sobom, ovu igru koju igra, ulogu koju glumi. Ulogu blesave budale. Općepoznatog smiješnog dosadnjakovića. Jedino što to nije bio muškarac kojega je poznavala. Muškarac koji ju je poljubio u vrtu sir Maurisa u Londonu. Grof kojega je poznavala od djetinjstva. Ne, onaj kojega je voljela, obožavala, željela, bio je ovaj pogleda uprta u nju, ozbiljan u licu, odlučan učiniti pravu stvar. Ah, za ovu je večer odabrao pravi kostim. Lancelota. Muškarca rastrganog između dužnosti i strasti. Ovo joj je rekao, a riječi su mu bile gotovo očajne. 20

Grof za poželjeti

– Zašto si morala odrasti, Harry? Zašto nisi mogla ostati u Kemptonu, ostati moj nemogući vražićak? – Još sam ista. – Da, jesi, ali na jedan nov i potpuno nemoguć način. – Zašto nemoguć, Roxley? – Sigurno ne bi bilo tako kad bi me samo htio poljubiti. – Obećao sam tvojoj braći da ću te čuvati. Harriet se primakne bliže, uhvati ga za suvratke i učini ono nemoguće, šapnuvši pritom: – Onda zaklopi oči.

21

PRVO POGLAVLJE

Svjedok sam da je puno dobrih muškaraca upropastila samo jedna noć. Poručnik Throckmorten gospođici Darby, iz romana Smiona dvojba gospođice Darby

London, travanj 1811. Osam mjeseci poslije

S

vaki kockar zna u kojem mu se trenutku mijenja sreća. Ne nabolje. Sreća je suviše hirovita ljubavnica da bi kockaru šaptala na uho i hrabrila ga da udvostruči ulog. Ne, kad ona čovjeku okrene leđa, on to zna. Pouzdano, kao što zna da je u prostoriji ponestalo zraka. Kao riba izvan vode, odjednom se lovi bilo za što ne bi li za svoje sumorne i prazne džepove ponovno stekao njezinu nedvosmislenu naklonost. Tako je bilo i s Tiberiusom Maximusom Marshomom, sedmim grofom od Roxleyja. Roxley, koji se znao kladiti na ono na što se nitko drugi nije kladio, i dobivao ... Grof koji je uvijek imao pune džepove priznanica na temelju kojih je jedino trebalo prikupiti novac, sada je izbjegavao prijatelje i iskradao se iz „Whitea“ kako bi izbjegao neugodnosti zbog trenutačnog lošeg financijskog stanja. 22

Grof za poželjeti

Nevjerojatna promjena sreće dovela ga je ovamo. U grad. U ured Aloysiusa Murraya. – Vidite, dakle, gospodine moj – govorio je trgovac ruku položenih na brdo dokumenata – nemate drugog izbora nego oženiti se mojom kćeri. Grof je preko prostranog pisaćeg stola pogledao čovjeka za kojega do prije dva dana, kad je primio poziv gospodina Murraya, nije niti znao da postoji. Međutim, bez obzira na teško stanje u kojem je bio, Roxley nije mogao izdržati a da se ne nasmije. Jedino to je mogao učiniti. Pravi Marshom znao je da je u klopci, ali sigurno neće dopustiti da ta budala, taj gospodin Murray, i njegova jednako tako sirova kći shvate da je Roxley stjeran u kut. Gospodin Murray gurnuo je preko stola hrpu dokumenata. – Uspio sam otkupiti sve vaše mjenice, sve vaše dugove. Za sada ste solventni. Mislim da bi jedno ljubazno „hvala“ bilo u redu. – Zastao je na trenutak, a onda sa zakašnjenjem dodao: – Gospodine. Roxley je pogledao hrpu dokumenata i načrčkanih priznanica te shvatio da su njegove nade da će vratiti sve što je u protek­lih osam mjeseci uspio izgubiti, svoj novac, svoje mjesto u Ministarstvu unutarnjih poslova, svoj ugled (što je ostalo od njega), bile uzaludne. Njegova poslovična sreća nestala je. Kad bi bio iskren, što je bilo rijetko, mogao bi točno naznačiti trenutak kad ga je sreća napustila. Prije osam mjeseci. Točno 3. kolovoza 1810. godine, one noći kad je poljubio gospođicu Harriet Hathaway. Budući da smo ustanovili da grof od Roxleyja nije bio suviše častan čovjek, poljubac je bio najmanji grijeh koji je tu noć počinio s ranije spomenutom gospođicom Hathaway. 23

Elizabeth Boyle

Dovraga, upropastio ju je. No dosta razmišljanja o jednoj večeri punoj ludila. Nezasitna strast prema Harriet nije kriva za ovu zbrku. Jao, Harry, što sam učinio, pomislio je dok je na stolu ovoga građanina na hrpi gledao sve krivnje koje je počinio svjestan da bez obzira na to koliko ... U svakom slučaju, priznanje što osjeća za Harriet Hathaway bilo je previše iskrenosti za jedan dan. Osobito za ovaj dan. Kad je bio prisiljen suočiti se sa svojom propašću. S nekom vrstom obračuna. Da je riječ jedino o novcu i vlastitim krivim procjenama, to bi bilo jedno. No nije to bio običan kockarski obrat. Šesto čulo govorilo mu je da je ovdje riječ o većoj zamci, prijevari, ali kakvoj i zbog čega, nije mogao reći. U svakom slučaju, nije mogao dopustiti da ova nevolja snađe bilo koga drugoga. Kao što se dogodilo s gospodinom Ludwickom, njegovim pos­ lovnim suradnikom. Roxleyju se svaki put stisnula utroba kad se sjetio tog čovjeka, koji je usred noći nestao s dobrim dijelom Roxleyjeva novca. Ipak, Ludwick nije bio takav. U tome je stvar. Nije bilo objašnjenja za njegov iznenadni odlazak. Nikakvog. Uz to, nakon nestanka tog čovjeka otkriven je niz loših ulaganja. Oklade su pošle po zlu. Iz njegova doma ukradeni su neki dokumenti za Ministarstvo unutarnjih poslova. Ništa od toga nije bilo povezano. Ipak, nije se mogao oteti dojmu da postoji nit koja sve to spaja i koja se zlokobno obavija oko njegova života. Samo, tko je vuče i zašto, Roxleyju je potpuno promaknulo. Osjetivši da grof oklijeva, gospodin Murray pojačao je pritisak, izvukavši sad već poznat dokument. Hipoteku na Foxgrove. 24

Grof za poželjeti

Njegov jedini posjed koji nije bio pod opterećenjem. Jedini čiji je prihod omogućavao da Marshomovi budu bez duga. Bez Foxgrovea ... Gospodin Murray prešao je tintom umrljanim prstom po ispravi. – Uvijek su mi se sviđale kuće na selu. Kakvo je to mjesto? Taj Kempton? – Kempton, pitate? – odgovori Roxley odvrativši pogled s gramzljivog posezanja ovoga čovjeka za njegovom imovinom. – Ma neće vam se svidjeti. Ukleto mjesto. Gospodin Murray na to se ukipio, a onda je prasnuo u glasan, magareći smijeh. – Rekli su mi da od vas mogu očekivati da zbijate šale, ali ovo ... Ukleto, veli on – ponovno se nasmijao, baš kao da reve. Sveti Bože, Roxley se samo mogao nadati da se kći gospodina Murraya tako ne smije, ali da zadrži Foxgrove ... da svoju obitelj spasi od dužničkog ropstva, Roxley je znao da će moći podnijeti gotovo sve. Ako da sve od sebe da kći ove budale učini jadnom sljedećih četrdeset godina, više nikada neće morati čuti taj zvuk. Bila je to, ako ništa drugo, mala utjeha. – Namjeravam se odvesti dolje sljedeći tjedan – govorio je gospodin Murray. – Sigurno mu je potrebna obnova kao i drugim hrpama kamenja koje vi plemići imate. Roxleyja je to uzrujalo. Zato što su njegove kuće bile njegov ponos i dika. Imao je prokletu sreću da ih je uspijevao dobro održavati. – Da, eto, trenutačno u Foxgroveu živi moja teta i jako će joj smetati da neznanci dođu u kuću. – Kuća zapravo nije njezina, zar ne? – naglasi gospodin Murray, još jedanput prešavši prstom po rubu isprave. Uopće nije htio misliti o tome da teta Essex prisilno odlazi iz kuće u kojoj je provela većinu života. Neće imati drugog izbora nego da se trajno nastani u Londonu. 25

Elizabeth Boyle

U grofovoj kući, a bez prihoda iz Foxgrovea, teta Eleanor iz Batha i tete Ophelia i Oriel iz Cottagea brzo će biti prisiljene doći za njom. Sve usidjelice Marshomovih na okupu. U jednoj kući. Njegovoj kući. Najlošije od svega bilo je to što ih je iznevjerio. Njih koje su ga spasile kad mu je bilo najteže. Trgnuo se kad se gospodin Murray zasmijuljio. – Sad me slušajte pozorno. – Gospodine Murray, slušam vas od časa kad ste mi poslali popis mojih dugova koje ste preuzeli. No jedno ne razumijem, zašto ste odlučili uložiti u mene? Sad je došao red na gospodina Murraya da se uozbilji, kao da nije bio siguran što da učini. No ubrzo je imao spreman odgovor. – Oduvijek sam želio da moja kći postane dama, čini mi se da je grofica dobar početak. Roxley je skoro pitao sprema li se trgovac poslati ga prerano u grob, kako bi se mogao još više uspeti na društvenoj ljestvici i sljedeći put svojoj kćeri osigurati nekog vojvodu. – Osim toga – dodao je Murray kao da mu je odjednom sinuo drugi dio odgovora – vaš položaj nije nepoznat. Roxley uzdahne. Bila je to najveća istina koju je čovjek izgovorio otkako je grof ušao u njegovu radnu sobu. Cijeli London brujao je da je u nemilosti i o njegovim dugovima. Nije li jednom Harry rekao upravo to? Nema tajni među plemstvom. Vijest da je grof od Roxleyja u dugovima brzo se proširila. Da situacija bude gora, oni koji su godinama gubili od njega, mislili su da ga je stigla pravedna kazna, a budući da su to bili gotovo svi, činilo se da cijelo plemstvo uživa u njegovoj propasti. 26

Grof za poželjeti

– Bit će ili moja kći ili uboga skupa s vašim tetama, gospodine. – Murray se nasmiješio kad je prekrižio ruke iznad onoga što je bila propast njegova bogatstva. – Izbor je vaš. * Kad je grof otišao, otvorila su se vrata skrivena iza ormara za knjige i ušla je visoka pojava odjevena u tamno. – Postupio sam prema vašim uputama – žurno je rekao gospodin Murray. – No neće pristati na vjenčanje, dragi gospodine, prije nego što upozna moju kćer. – Pristat će – kazao je čovjek krajnje samouvjereno. Ta samouvjerenost zabrinula je gospodina Murraya. Ucjenjivati člana Doma lordova. To je bilo loše. No takav je bio i čovjek pred njim. – Postupio sam kako ste rekli ... – ponovi Murray. Čovjek je podignuo tamnu obrvu i pogledao ga. – Da, jeste. Savršeno. – Sad da vidimo onu drugu stvar ... Onu zbog koje se ovaj veoma opasan stranac zainteresirao za Murraya. Muškarac odmahne glavom ležerno odbivši njegov zahtjev. – Ne, ne još. – Ali ja ... – Murray je zašutio kad ga je čovjek strogo pogledao. Posljednji Roxleyjev poslovni suradnik, Ludwick, nestao je. Nije pronađen. Kao ni Roxleyjev novac. Murray je osobno poznavao čovjeka. Ludwick se uvijek doimao pošteno, u svakom slučaju ne bi pronevjerio veliku svotu novca i ostavio ženu i troje djece. Murray je dignuo glavu i susreo pogled drugog čovjeka. Ledeni trnci prošli su mu niz kralježnicu, kao da je čovjek bio u stanju čitati mu misli, pitanja skrivena iza njegove šutnje. – Da, učinili ste sve što sam tražio – glatko mu potvrdi čov­ jek. Poput noža spremno gurnuta među rebara. – Prikupili ste 27

Elizabeth Boyle

sve Roxleyjeve dugove i doveli ga pred gotov čin – zastao je na trenutak – da se oženi vašom ljupkom kćeri. No naš dogovor bit će završen kad on i njegove proklete rođakinje budu uništeni, a ja dobijem ono što je moje. Zloća u toj jednoj riječi u Murraya je izazvala neugodan osjećaj da je čovjek spreman i njega odvući u propast. Pomno je odvagnuo svoje sljedeće riječi. Veoma pomno. – Sigurno jako prezirete grofa kad ste se upleli u ovakve ne­ ugodnosti – rukom je mahnuo prema hrpi papira na svom pisaćem stolu, prema dugovima i nesrećama. Murray je bio uvjeren u to, a sve je namjestio ovaj opasni protivnik. – Sigurno ga istinski mrzite, dragi gospodine. – Mrzim Roxleyja? – čovjek se nasmijao. – Baš smiješno. Zapravo, smatram ga svojim prijateljem. * Dugih osam mjeseci. Harriet je nestrpljivo lupkala cipelom. Osam mjeseci od one nezaboravne noći u Owle Parku i još dojmljivijeg sljedećeg dana. Kad je otkrila da je Roxley pobjegao. Napustio kućnu zabavu. Ostavio nju. Mogla je nastaviti nabrajati njegove nedostatke, ali tijekom jeseni i zime, kad o njemu nije čula ni jednu jedinu riječ, shvatila je da od toga nema nikakve koristi. To je jedino otvaralo ranu koja je njezino srce slomila napola. Davala je sve od sebe da se potpuno ne slomi, ali svejedno, kao da je rana još uvijek bila otvorena i svježa, prepuna zatrovanih sumnji. Bože, zašto je pristala ići u London? 28

Grof za poželjeti

Koliko god je htjela saznati zašto ju je Roxley ostavio, ma kvragu, mora saznati, nije bila previše sigurna da želi saznati istinu. Ali pojavila se lady Essex, došla je u Pottage i uporno tražila da Harriet pođe s njom u London, a Harrietina majka bila je sretna da joj može udovoljiti. Njih dvije spakirale su njezine kovčege i ubacile je u kočiju Marshomovih prije nego što se uopće uspjela pošteno usprotiviti. U svakom slučaju, nije dolazilo u obzir da kaže istinu. Mama, lady Essex, ne želim ići u London i suočiti se s čovjekom koji me upropastio. O da, to bi bilo krasno primljeno. Sad je bila ovdje i čekalo ju je upravo to – susret s Roxleyjem. Što da mu uopće kaže? Možda bi trebala pitati onu lady Sybille pred kojom svi pužu, vidovnjakinju ili tako nešto glupo. Harriet je jedino znala da su se večeras sve gospođe usplahirile kad je ona stigla. Možda bi joj vidovnjakinja mogla reći kakva je budućnost čeka i uvjeriti je da Roxleyjev odlazak nije bio ništa drugo nego samo velik nesporazum. Harriet je nimalo otmjeno frknula nosom i privukla nekoliko prijekornih pogleda. Ma, stvarno, ne treba joj savjet neke šarlatanke, treba joj pomoć. Osvrnuvši se oko sebe, napućila je usne. Dovraga, gdje je Tabitha? Čak i Daphne, što se toga tiče. One bi znale što učiniti. Naravno, to bi značilo da im mora reći ... Harriet nije znala hoće li moći podnijeti tu sramotu. Baš u tom trenutku među gomilom gostiju počeo se širiti šapat. Harriet je zaključila da ovdje nije samo Tabitha nego i njezin glasoviti muž. Pogledala je prema stubama koje su vodile u plesnu dvoranu i ondje ugledala sretno udanu vojvotkinju od Prestona. Tabitha je prkosila uobičajenim normama ponašanja, pa je stekla naklonost svih najvećih bećara. 29

Elizabeth Boyle

Kad se spominju bećari, vojvoda i vojvotkinja nisu došli sami. Preston se maknuo u stranu, a na ulazu mu se pridružio njegov stric, lord Henry Seldon, koji se srdačno smijao gospođama koje su njega i njegovu nevjestu gledali ne skrivajući prijezir i zgražanje. Daphneina sreća pobijala je tvrdnju koju su ugledni članovi društva ponavljali mladim djevojkama; naime, da brakovi odbjeg­ lih mladenaca ne završavaju dobro. Bivša gospođica Daphne Dale, sada lady Henry, bila je pravi primjer suprotnoga. Uz to što je bila odjevena u najmekšu svilu, njezin pomalo razuzdan osmijeh govorio je da je njezin nakon bijega sklopljen brak zadovoljio sva njezina očekivanja ... Harriet s olakšanjem uzdahne, imajući osjećaj kao da joj je pao dio tereta s leđa. Jako su joj nedostajale njezine drage prijateljice. Budući da su se Tabitha i Daphne udale i da su obje živjele u Londonu na posjedima svojih muževa, Harriet je u Kemptonu, udaljenom mjestu u kojem su njih tri odrasle, ostala sama. Naravno, čak ni Kempton više nije bio isti. Prošla su desetljeća otkad se neka kemptonska usidjelica odvažila na udaju te stoljeća otkad se neka od njih udala a da mladoženja nije skončao strašnom i preranom smrću. Obično prvu bračnu noć. Činilo se da mjesecima nakon Tabithine i Daphneine udaje sve gospođice u mjestu susprežu dah očekujući da nekakva nesreća pogodi lorda Henryja ili vojvodu od Prestona ili, ne daj Bože, njihove nevjeste. No kad ni Tabitha ni Daphne nisu poludjele i mlatnule svoje muževe žaračem po glavi, održan je hitan sastanak Društva za boljitak i napredak Kemptona. Najcjenjenija od svih usidjelica, lady Essex, ustala je i objavila da je prokletstvo skinuto. 30

Grof za poželjeti

– Kako je to moguće? – pitala je gospođica Theodosia Walding gurnuvši naočale visoko na nos. Obrazovana kakva je bila, Theodosia je priznavala jedino činjenice. – Ljubav – izjavi lady Essex. – Prava ljubav – ispravi je Lavinia Tempest, a njezina sestra blizanka Louisa kimanjem glave složila se s njom. Ostale usidjelice, koje su, naravno, čule Laviniju, nju su ljudi uvijek prije čuli negoli vidjeli, ushićeno uzdahnu, a Theodosia se namrštila. Ona jednostavno nije mogla vjerovati da postoje tak­ vi prevrtljivi osjećaji kao što je ljubav ili nepostojeći poput prave ljubavi. Ipak, nisu li pred sobom imale dokaz? Tabitha i Daphne bile su sretno udane. Prokletstvo je sigurno prekinuto i došlo je vrijeme da sve usidjelice, kćeri i gospođice Kemptona učine ono što je prije bilo nezamislivo – pripreme škrinju s mirazom i nađu muža. Navala na trgovinu odjećom gospođe Welling sličila je stampedu. Harriet nije zahvatilo to sveopće ludilo. Ne, Harriet je prije puno mjeseci poklonila svoje srce, a svi dokazi govorili su u prilog tomu da ju je on ostavio. Ne, nije moguće. Ne Roxley, govorila je samoj sebi. Bio je to beskonačan refren koji nije mogla izbaciti iz glave. Voli me. Ne voli me. Dignula se na prste i pogledala preko Prestonovih visokih ramena da vidi je li još tko u njegovu društvu. Roxley. Međutim, na njezinu veliku žalost, grofu nije bilo traga. Ni naz­ nake njegova baš-me-briga osmijeha, njegova savršeno skrojenog sakoa, ni prepredenog smiješka koji je govorio da smišlja savršenu dosjetku kako bi je nasmijao. 31

Elizabeth Boyle

Prokletstvo! Gdje je, dovraga? Harriet je ponovno počela lupkati cipelom. – Harriet! – uzviknula je Tabitha, požurila prema njoj i čvrsto je zagrlila. Bile su najbolje prijateljice od djetinjstva i nikada nisu bile tako dugo razdvojene. – Kako si mi nedostajala. – I ti meni – prizna Harriet. Izvukavši se iz Tabithina srdačnog zagrljaja, nasmiješila se Daphne. – Ti također. – Zbilja, Harriet? – rekla je Daphne odmahnuvši rukom. – Čis­ to sumnjam da ti je nedostajalo moje prigovaranje kako ti je rub haljine blatan. Harriet je stisnula usne da se ne počne smijati. Doista, nisu joj nedostajale Daphneine stroge zamjerke o njezinu odijevanju. Svejedno ju je zagrlila, a iznenadila se kad joj je Daphne uzvratila na isti način. – Nedostajala si mi – prizna joj prijateljica. – Ti i tvoji grozni romani o gospođici Darby. Harriet je obrisala vrele suze koje kao da su se pojavile niotkud. Sve do sada nije shvaćala kako je Kempton postao prazan bez Tabithe u župnome stanu i Daphne na stazi uz kuću Dale. Koliko je željela reći im ... ipak, nije mogla. – Romani o gospođici Darby nisu grozni – ispalila je, više iz običaja. – Upravo sam dobila posljednji. Smiona dvojba gospođice Darby. Morate ga pročitati. Obje. Zarobio ju je jedan barbarski sultan, zapravo princ, i ona se sprema ... – Harriet je zašutjela kad je vidjela da njezine prijateljice stišću usta kako se ne bi počele smijati zbog njezina iskrenog oduševljenja obožavanom gospođicom Darby. Nakon što su Preston i lord Henry razmijenili nekoliko zbunjenih pogleda, otišli su potražiti gdje lord Knolles drži nešto jače od limunade. 32

Grof za poželjeti

– Ej, nemoj se okretati, Tabitha, ali lady Timmons je ovdje – rekla je Daphne trknuvši vojvotkinju pod rebra. – Moja teta neće doći ovamo tako dugo dok si ti kraj mene, Daphne – uzvrati Tabitha, i to prilično veselo. – Zašto ne? – upita Harriet bacivši pogledavši prema lady Timmons, koja je stajala na drugome kraju plesne dvorane okružena s tri svoje neudane kćeri. Budući da joj je nećakinja vojvotkinja, nije imalo smisla da dama od nje zatraži da ih nekome predstavi. – Misli da je Daphne loš primjer – prizna vojvotkinja. – Napisala mi je da moram prekinuti prijateljstvo s lady Henry jer će se inače, bez imalo grižnje savjesti, ponašati kao da me ne poznaje. – Onda predlažem da zbog Tabithe ostaneš u blizini – rekla je Harriet lady Henry. Sve su se ponovno nasmijale jer je lady Timmons dala sve od sebe da se Tabitha ne uda za Prestona, no brzo je zaboravila sve zamjerke tome braku i sada se mogla hvaliti svojom vezom s vojvotkinjom. Dok su Tabitha i Daphne molile Harriet da im ispriča sve novosti iz Kemptona, o posljednjim ispadima blizanki Tempest, Theodosijinim dubokoumnim opaskama i najnovijim prigovorima lady Essex, Harriet je zamijetila još nešto. Svrnula je pogled s Tabithe na Daphne. – Zašto mi niste rekle? – gotovo se raspametila, gledajući njihove ispupčene trbuščiće, Tabithin nešto veći od Daphneina. – Znaš da se o tim stvarima ne govori – šapnula je Tabitha, pos­ tavši ponovno župnikova kći. – Pih – oglasila se Daphne. – Muškarci neprestano razgovaraju o razmnožavanju pasa i konja! Mi spomenemo da smo u drugom stanju i svi se ponašaju kao da od njih tražimo da prođu Ulicom Bond bez hlača! – uzdahnula je prezirno frknuvši nosom. – Henry je otišao tako daleko da mi je zabranio plesati, ne želi da se ni na 33

Elizabeth Boyle

koji način naprežem. – Položila je ruke na trbuh. – Postao je dosadan kao teta Damaris, ali ne usuđujem mu se to reći. – Kad već govorimo o tvojim rođacima Dale – rekla je Harriet – tvoja majka je neki dan spomenula tvoje ime. Daphneini roditelji nisu htjeli čuti za nju otkako je pobjegla i udala se za jednog Seldona. Harriet nikada nije bilo jasno kakav je smisao svega toga, ali Daleovi su klan Seldonovih poistovjećivali s vragom. I obrnuto. Da se njihova kći udala za jednog ... dakle ... – Naša sretna vijest malo je pomogla, ali mislim da mogu zahvaliti nedavnom braku bratića Crispina što su promijenili miš­ ljenje o mom suprugu i njegovoj obitelji. – Znači, istina je – rekla je Harriet. – Lord Dale ju je uzeo za ženu? Daphne je pokrila usta da ne prasne u smijeh. – Da, jest. Gospodin Muggins se pobrinuo za to. Tabitha, koja se sramila uloge svog psa u prosidbi lorda Dalea, a kako je zaključala vikonta i njegovu nesuđenu odabranicu u pod­ rum, promijeni temu. – Je li točno da blizanke Tempest dolaze u London i da će ovdje ostati do kraja sezone? Harriet kimne. – Da, bit će ovdje za četrnaest dana. Njihova kuma, lady Charleton, pomaže da dođu. – Lady Charleton? – ispali jedna starija gospođa koja je stajala u blizini. – Jeste li rekli lady Charleton? – Da, gospođo – odgovori Harriet. – To nije moguće. Lady Charleton je umrla ... Koliko je prošlo? – okrenula se još jednoj starijoj gospođi pokraj sebe. – Kad je umrla lady Charleton? – Prije dvije godine. Tako iznenada – kazala je druga žena tresući glavom tako da su zazvonili biseri na njezinu turbanu. – Svejedno, baš je bilo grozno. 34

Grof za poželjeti

– Lady Charleton je mrtva? – Harriet odmahne glavom. – Valj­ da sam čula krivo ime. – Sigurno – stara dama okrenula se svojim prijateljicama brbljajući o nekom drugom nesretnom događaju. – Kad već govorimo o pomagačima, gdje je lady Essex? – upita Tabitha osvrćući se uokolo kao da istražuje tko je još mogao čuti njihov razgovor. – Nedostaje li ti i ona? – zadirkivala je Harriet. Obje, i Daphne i Tabitha, nasmijale su se. Ta usidjelica bila je strah i trepet, ali Harriet se nije obazirala na to. – Neki stari razvratnik osvojio ju je čim je došla – reče Harriet. – Zove je Essie. – Ne! – Tabitha je zinula. – Da! – kimne Harriet. – Lord Whenby, mislim da se tako zove. Sve tri počele su se ogledavati da vide prisluškuje li ih koja stara dama, ali to ime nije izazvalo nikakvu reakciju. Daphne se nagne bliže. – Tko je on? Harriet slegne ramenima. Nikada nije čula da lady Essex spominje tog čovjeka. – Ne znam. Možda je zato već tjednima izvan sebe. Čuvši to, Tabitha i Daphne razmijene sumnjičave poglede, koji su davali naslutiti da njih dvije imaju potpuno drugo objašnjenje. Harriet je nastavila zato što je to potaknulo njezinu znatiželju. – Mislila sam da se ove sezone neće uputiti u London, ali prije nekoliko dana došla je u Pottage i tražila da mi majka spakira kovčege. Tabitha i Daphne još su se jedanput pogledale, ali prije nego što je Harriet od njih uspjela doznati o kakvom je govorkanju riječ, pridružio im se ne tako dobrodošao gost. – Gospođice Hathaway? Jeste li to vi? Harriet se zgrozila čuvši poznat muški glas. 35

Elizabeth Boyle

– Varaju li me to moje oči, ne, moje srce? – Pred njima se zaustavio otmjeno odjeven muškarac, u modernom sakou i ulaštenim čizmama. Na brzinu se nasmiješila. – Lorde Fieldgate – rekla je prije nego što je lagano klecnula. Kad se uspravila, odmah ju je primio za ruku i prinio je usnama. – Moja davno izgubljena Hipolita. Daphne se nagnula prema Tabithi. – Hipolita? – Kraljica Amazonki – odgovorila je vojvotkinja šapćući. Daphne prezirno frkne. – Grubo prevedeno to znači neobuzdana kobila. – Obrazovanje koje je Tabithi omogućio njezin otac župnik uvijek je bilo korisno u ovakvim situacijama. Daphne stisne usne kako se ne bi počela smijati. – Da, točno – primijeti Tabitha. – Kad bi samo vikont bio svjes­ tan koliko točno je opisao Harriet. Harriet je objema uputila oštar pogled. Čujem vas. – Moram vas zamoliti za ples – nastavio je Fieldgate. Nije puš­ tao Harrietinu ruku. – Ne, neka budu dva. – Jao, nitko ne može reći da je vikontu nedostajalo šarma, jer njegov je osmijeh pokazivao obećanje, a od takvog dvosmislenog pogleda dami su lako mogla početi klecati koljena. – Dva? – Harriet odmahne glavom svom vatrenom udvaraču, koji ju je prošle sezone tako uporno salijetao. Njezina odsutnost očito nije umanjila Fieldgateov žar. – Barem ples prije večere – molio je. Ples prije večere? Harriet se ponovno uzrujala. Roxleyju to ne bi bilo po volji. Prošlu sezonu bio je ljut svaki put kad je plesala s vikontom. 36

Grof za poželjeti

S druge strane, grofu bi i trebalo da na večeru mora otpratiti djevojku koja dolazi prvi put, a ostala je bez pratnje, osobito kad se mjesecima nije javljao. Srce joj je, već po običaju, potonulo u taj strašni bezdan u kojem je već mjesecima drhtalo. Voli me, ne voli me. U svakom slučaju, večeras će doznati istinu. Makar je morala silom izvući iz njega uz pomoć jednog od starinskih teških mačeva koji su visjeli na zidu. Prikovati ga uz bife i ... ma, ona će ga ... U tom trenutku Harriet se ukočila. Svijet oko nje doslovce je stao jer je na drugoj strani sobe, na jednom kraju, ugledala njega. Roxleyja. Bio je tu. Već je neko vrijeme bio ovdje jer je u jednom kutu razgovarao s nekim. Voli te, ne voli te, ponavljalo je njezino srce. – Mogu li vašu šutnju shvatiti kao pristanak na ples prije večere ... – Fieldgate ju je svojim riječima nagovarao, ali istovremeno je bio pun samopouzdanja. Harriet ga je jedva čula, a srce joj je luđački tuklo. Roxley. Među tolikim gostima gotovo da joj je promaknuo, ali u jednom času mnoštvo se razmaknulo i u tom čarobnom trenutku ona ga je opazila. Njegovu bradu, podrugljiv osmijeh koji je voljela. Prestala je disati kao i u onom trenutku kad ju je usnama počeo draškati po vratu. Njegove ruke su je milovale, posvuda, i ona je drhtala baš kao što je drhtala sada. – Pogrešno, mačkice. Sve ovo je velika pogreška – šaptao je tu noć u Owle Parku čak i kad je glavu spustio niže, dok su njegove usne ostavljale strastven trag na njezinim udovima. Bože, nemoj dopustiti da je sve ovo bilo pogrešno, ponovno je rekla samoj sebi. Ne razmišljajući, Harriet je učinila korak prema grofu, 37

Elizabeth Boyle

nošena željom koju je tu noć probudio u njoj, zaboravivši čak da je vikont još uvijek drži za ruku. Roxley me voli. Ili te ne voli, šapnuo joj je opasno sumnjičav glas. – Ne možete me odbiti, kraljice moja, moja Hipolito! – nastavio je Fieldgate krajnje džentlmenski, iako se možda samo hvatao za slamku. – Da, da – rekla je odsutno pogledavši ga na brzinu prije nego što je uspjela osloboditi ruku. Značilo je to, da, mogu vas odbiti. Međutim, vikont je njezine riječi protumačio kao pristanak, pa se pobjedonosno nasmiješio. – Harriet, nešto ti moramo reći ... – počela je Tabitha pruživši ruku da je zaustavi, ali Harriet je izbjegla njezin stisak. – Da, draga, moraš poslušati. – Daphne je nastavila kao u zboru. Ako će je upozoriti da ne provodi previše vremena u društvu nestašnog vikonta, ne moraju se truditi. Nije namjeravala provesti ni sekundu više s Fieldgateom. Ne kad je Roxley tako blizu. Dobit će svoje odgovore, on će se duboko ispričati, dignut će je u zrak i oženiti se njome čim uspiju nabaviti posebnu dozvolu. Tako se uvijek događa. U romanima, podsjeti je razum. – Harriet, molim te! – Daphne je viknula za njom. Nije se obazirala na nju. Stvarno, što god joj imaju reći, nije toliko važno, ali za svaki slučaj, Harriet malo požuri, ali onda joj put prepriječi njezin brat Chaunce. Ma nevjerojatno! Postoji li još koja djevojka koja ima ovako dosadnu i nametljivu braću kakva su njezina? Chaunce, drugi najstariji brat, imao je neumoljiv izraz lica. Svi Hathawayi bili su odlučni, ali Chauncejeva tvrdoglavost bila je jednaka postojanoj toplini ciglenog zida. 38

Grof za poželjeti

U prosincu. – Harry – kazao je poljubivši je nježno u obraz. – Tu si. Majka je pisala kako se nada da ćeš stići na vrijeme da budeš na večerašnjem plesu. Harriet nije uspio zavarati. Nije ostavljao dojam da je jako uzbuđen zbog dolaska na večernju zabavu lady Knolles; prije je izgledao kao netko tko nosi loše vijesti. Zar je Chaunce ne može barem jedanput ostaviti na miru i pus­ titi je da uživa u životu? Pojavio se baš sada kad se Harriet namjeravala ponovno sresti sa svojim ljubljenim Roxleyjem. – Eto, stigla sam – rekla je svom bratu – ali moram ... Chaunce je pogledao preko ramena mjesto na koje se uputila. Njegov kiseo osmijeh sad se pretvorio u ozbiljan izraz lica. – To neće ići, Harry. Ne možeš trčati za njim. Ne sada ... Odmaknula se od brata, potapšala ga po ruci i izbjegla da je uhvati. – Postao si naporan kao i George – predbacila mu je. – Roxley je naš dragi prijatelj. Samo ga idem pozdraviti. Bit će oduševljen što me vidi. Bolje mu je ... – Harry ... – nastavio je Chaunce, a ona je ponovno umaknula među ljude prije nego što ju je uspio zaustaviti. – Ne, Harriet! Nemoj. Ne baš sada! – viknula je Tabitha za njom te ju je napokon dostigla. No Harriet više ništa nije moglo zaustaviti. Gospodin Chaunce Hathaway okrenuo se i namrštio sestrinim prijateljicama. – Niste joj rekle? – Nismo imale vremena – odgovori Daphne. Chaunce je zarežao prošavši rukom kroz svoju tamnu, raščupanu kosu. – Koliko vremena treba da se osobi kaže da se muškarac kojega voli ženi drugom? 39