prosinac
Nedjelja
Kad ti netko prepričava kako mu je bilo na ljetovanju, najteže je pretvarati se da si SRETAN zbog njih. Svi znaju da nitko ne voli slušati o tome kako se netko ludo zabavljao, a TI nisi.
Jedini praznici o kojima želim slušati su oni na kojima je nešto pošlo NIZBRDO. Isključivo mi tada nije krivo zbog onoga što sam propustio.
Kako bilo, moja se obitelj upravo vratila s odmora i, vjerujte mi kad vam kažem, da sam mogao ostati kod kuće, RADO bih to učinio. Ali nisam imao izbora.
Prije nekoliko tjedana, to putovanje nije bilo ni U
PLANU. Provodili smo najnormalniji prosinac i jako sam se radovao Božiću.
No mama i tata jako su se živcirali zbog svega što je trebalo obaviti da bismo se pripremili za slavlje.
JAKO smo kasnili s ukrašavanjem kuće i ništa nije išlo kako treba.
Siguran sam da bismo do Božića ipak sve uspjeli
dovesti u red. Ali jedne se noći na TV-u pojavila
reklama koja je božićno doba POTPUNO okrenula naglavačke.
Bijeg u luksuz.
Bijeg u raj.
Reklama je bila za putovanje na Isla de Corales, Koraljni otok, gdje su mama i tata proveli svoj medeni mjesec. Znam to zato što se svaki put kada se na telki pojavi reklama za to mjesto, njih dvoje počnu cmakati i ljubakati.
C M OK
Nimalo mi nije ugodno razmišljati o mami i tati prije
nego što su dobili djecu, odnosno nas. A ne bih ni
MORAO, da mama baš svake godine, na obljetnicu braka, ne vadi album sa slikama s medenog mjeseca.
Večer nakon što su vidjeli tu reklamu, mama i tata prenijeli su nam novost. Rekli su da OVE godine
PRESKAČEMO Božić i da svi zajedno putujemo na Koraljni otok.
Kada sam upitao kako ćemo u odmaralište odnijeti darove, mama je rekla da je upravo ovo
PUTOVANJE naš jedini dar.
Po mom mišljenju, bila je to KATASTROFALNA
ideja i jako sam se iznenadio vidjevši da tata također nema ništa protiv. On obično ne voli rasipati
novac, a siguran sam da ovo putovanje košta pravo
BOGATSTVO. No rekao je da mu je već puna
kapa hladnoće i da želi zbrisati nekamo gdje je toplo.
Osobno, nemam nikakvih problema s hladnoćom.
Štoviše, ako ćemo iskreno, što je vrijeme lošije, to sam sretniji.
Ponadao sam se kako će mi Manny i Rodrick pomoći da tatu i mamu dovedem pameti i da ćemo zajedničkim snagama sasjeći tu ideju u korijenu. Ali, njih dvojica nisu mi bila NI OD KAKVE pomoći.
PLJES
PLJES
PLJES
Stoga sam se morao pomiriti s tim da nećemo proslaviti normalan Božić, kod kuće. No ono što me je DOISTA mučilo jest to da ćemo na taj otok morati LETJETI. Nikada još nisam letio
ZRAKOPLOVOM, a nipošto me ne raduje pomisao da letim zaključan u metalnoj cijevi.
Pokazalo se da to ne zabrinjava NIKOGA osim mene, pa smo dva tjedna poslije, u doba kada smo trebali vješati čarape i sjediti pred kaminom gledajući božićni program, pakirali kovčege za ljetovanje na otoku.
Ponedjeljak Izišli smo iz kuće na sam Badnjak, oko 8:00 ujutro.
Tata je bio prilično napet zato što je želio da krenemo sat RANIJE, ali mama mu je rekla da je
blesav i da ćemo u zračnu luku ionako stići prerano.
Vani jedva da je bilo dvadeset stupnjeva, ali Rodrick se već odjenuo za ljetno doba.
Pokazalo se da je tata bio u pravu i da smo ipak trebali krenuti ranije. Badnjak je, očito, dan kada na ulicama vlada najveća gužva, tako da su ulice bile
ZAGUŠENE obiteljima koje su krenule na put u posjet rođacima. Usto, činilo se da nikoga od njih nije obuzeo božićni duh.
Ali, sve je s lošeg krenulo nagore kad je počeo padati
SNIJEG. Nakon toga, promet se odvijao puževim korakom. Mama i tata krenuli su se svađati oko toga koliko nam je još vremena preostalo, a tata je zamalo promašio skretanje za zračnu luku. Morao je presjeći tri traka na autocesti, što nije bio nimalo lak posao.
Kad smo stigli do zračne luke, glavno je parkiralište bilo krcato. To je značilo da ćemo moramo parkirati u drugoj zoni, koja je bila prilično daleko. Tata je rekao da će nas ostaviti na pločniku s kovčezima i pridružiti nam se kad pronađe parkirno mjesto.
Kada smo stigli do zone za izlazak putnika, ondje
je vladao POTPUNI kaos. Pokušali smo istovariti kovčege, ali policajci nikome nisu dopuštali zaustavljanje
duže od trideset sekundi. Zbog toga su svi bili pod velikim stresom, što je samo pogoršalo stvar.
Morao sam se vratiti u auto kako bih pomogao tati s ostatkom kofera. U normalnim bi okolnostima to bio Rodrickov posao, ali s obzirom da je bio odjeven za tropsku klimu, ovoga se puta izvukao.
Imao je, dakako, SREĆE. Kad smo stigli do ulaza na udaljeno parkiralište, tata s prozora nije mogao dohvatiti parkirnu karticu. Stoga mi je rekao da iziđem iz auta i donesem je.
Nažalost, pritom nisam primijetio da je s moje strane auta divovska lokva bljuzgavice, sve dok nije bilo prekasno.
Nakon što smo parkirali, odvukli smo kovčege do najbliže autobusne postaje, što uopće nije bilo zabavno.
Na voznom redu pisalo je da autobus za putnički
terminal polazi svakih deset minuta. Ali za nas nije bilo mjesta pod nadstrešnicom, stoga smo morali
čekati na otvorenom i cvokotati od hladnoće.
CVOKOT
CVOKOT
Prošlo je dvadeset minuta, a autobusu nije bilo traga, pa se tata već istinski zabrinuo da ćemo zakasniti. Rekao je da nam ne preostaje drugo nego PJEŠAČITI do terminala, koji je bio udaljen više od kilometar i pol.
Inače bih pokušao uvjeriti tatu da barem još malo pričekamo, ali čarapa mi se počela pretvarati u led, a nisam želio zaraditi ozebline.
Kako se moglo i očekivati, čim smo se udaljili pedesetak metara od postaje, stigao je autobus za zračnu luku. Pokušali smo zaustaviti vozača, ali samo je prozujao pokraj nas.
Stoga smo POTRČALI natrag do autobusne postaje, ali nismo ga uspjeli uhvatiti na vrijeme.
Sad se tata već ozbiljno uplašio da ćemo zakasniti
na let. Rekao sam mu da to možda i ne bi bilo
NAJGORE što bi nam se moglo dogoditi, ali činilo
se da nije bio raspoložen saslušati moje mišljenje.
Kad smo napokon stigli na terminal, obojica smo bili bijesni i mokri do gole kože. Stoga, kad nas je neki terenac zamalo pregazio na zebri, tata se JAKO naljutio, što je jasno pokazao vozaču.
Zbog toga se i VOZAČ naljutio pa je parkirao na pločnik i izišao iz automobila.
Nismo se dovoljno zadržali da bismo tom tipu očitali bukvicu. Otrčali smo u suprotnom smjeru i sakrili se iza grupe ljudi koja je stajala uz cestu, pričekavši da zrak bude čist.
Tata mi je rekao da iz ovoga mogu izvući važnu pouku i upamtiti da ne smijem gubiti živce i činiti slične gluposti. No ja sam iz svega izvukao DRUGU pouku: kad Heffleyji upadnu u frku, Heffleyji BJEŽE.
Ostatak obitelji čekao nas je na ulazu u terminal. Mama je željela znati zašto nam je toliko trebalo da stignemo, a tata je želio znati zašto nije stala u red s Mannyjem i Rodrickom da nam sačuva mjesto.
Trebalo nam je dvadeset minuta da se probijemo na početak reda za prijam putnika. Ali kada je tata stavio naš veliki kovčeg na vagu, službenica je rekla da je suviše težak i kako će trebati nadoplatiti još novca za prtljagu.
No tata je rekao da nas je aviokompanija već ionako opljačkala i da im više nećemo dati ni LIPE. Stoga smo iz kovčega izvadili nešto odjeće i natrpali je u ručnu prtljagu.
Kad smo napokon uspjeli sve dovesti u red, preostalo nam je samo pola sata da stignemo do našega izlaza prije ulaska u zrakoplov. A kada smo stigli do mjesta za sigurnosnu provjeru, ondje je vladao potpuni KAOS.
Čekalo se u dva reda – jedan za obitelji i jedan za
poslovne putnike.
Pretpostavio sam da tata, kada je na poslovnom putu, obično stoji u redu za poslovne ljude pa mi se činilo da nije baš najsretniji što je sada zaglavio s nama, u redu za obitelji.
Na što god se nakalemi riječ “obiteljski”, to u gotovo svim slučajevima znači nešto loše. Vjerujte mi, bio sam u dovoljno obiteljskih restorana da znam o čemu govorim.
RESTORAN
OBITELJSKI RESTORAN
Nakon dugog, dugog čekanja, stigli smo na red. Ali tada je neki klinac, koji je stajao nekoliko mjesta iza nas, počeo pritiskati dugmad na stupićima koji drže ogradu.
Odjednom više nije bilo ničega što bi odvajalo redove.
Nekoliko trenutaka svi su samo ukipljeno stajali.
A potom je SVE popucalo po šavovima.
Kada su zaštitari napokon ponovno podigli ograde, završili smo na KRAJU reda. A obitelj s onim klincem koji je izazvao ovaj cijeli cirkus, bila je PRVA na redu. Sada su mama i tata već postali JAKO uzrujani, jer naš zrakoplov tek što nije poletio. Tata je preklinjao jednog od zaštitara da nas pusti da se proguramo, ali ovaj nije izgledao posebno suosjećajno.
Zaključio sam da ćemo propustiti let, stoga mi nije bilo jasno zašto uopće prolazimo sigurnosnu provjeru. No tata je rekao da ponekad dopuste ukrcaj do posljednjeg trenutka, tako da još postoji mogućnost da stignemo.
Napokon smo stigli na čelo reda i stavili prtljagu na pokretnu traku. Zatim smo svukli jakne i cipele, odloživši ih u plastične kutije.
Manny je vidio što činimo pa je i on počeo svlačiti SVOJU odjeću. Na sreću, mama je to na vrijeme primijetila i zaustavila ga prije nego što je otišao predaleko.
Manny je, međutim, nastavio stvarati probleme.
Očigledno je pomislio da je pokretna traka neka vrsta TOBOGANA u lunaparku, tako da ga je jako naljutilo kad se pokazalo da NIJE.
Ljude iza nas već je počelo frustrirati što se red ne pomiče, ali NAS je zadržavao tip koji je stajao pred nama. Morao je sa sebe skinuti sve metalne predmete, što je trajalo cijelu VJEČNOST.
Rodrick mi je rekao da ti uređaji mogu snimati kroz
našu ODJEĆU, a netko tu snimku gleda na zaslonu kako bi se uvjerio da ne pokušavamo prokrijumčariti nešto opasno. Samo ću reći da nipošto ne bih želio biti na mjestu osobe kojoj je TO posao.
Pokazalo se da je uređaj s X-zrakama koje vide kroz
odjeću samo za odrasle, a djeca prolaze kroz detektor metala. Kako bilo, ništa nisam želio riskirati.
Čim smo prošli sigurnosnu provjeru, zgrabili smo stvari s pokretne trake i jurnuli dalje. Naš je izlaz bio na najnižem katu, tako da smo se morali spustiti pokretnim stubama.
Ali čak ni TO nismo uspjeli a da ne izazovemo gomilu problema. Mannyjeva plišana igračka zaglavila se na dnu pokretnih stuba pa je pritisnuo dugme za zaustavljanje u slučaju nužde kako bi je mama odatle izvukla.
Tata je pogledao na sat i rekao da bismo još mogli stići, stoga smo potrčali prema izlazu.
No, naš izlaz bio je daleko na drugoj strani terminala i znali smo da pješice nećemo stići na vrijeme.
U tom je trenutku naišlo vozilo za putnike s
invaliditetom pa ga je tata zaustavio i zamolio vozačicu može li nas povesti. Svi smo se ukrcali prije nego što nas je uspjela odbiti.
Nakon toga, sve je išlo kao podmazano. Na terminalu je vladala prilična gužva, ali ljudi su se micali s puta kad bi čuli da dolazimo.
Vozačica nas je ostavila pred našim izlazom, ali vrata su bila ZATVORENA . Mislio sam kako to znači da smo zakasnili na let pa se možemo vratiti kući i uživati u lijepoj, normalnoj Badnjoj večeri. No, pokazalo se da naš let KASNI, stoga je sav onaj stres bio nizašto.
Let je kasnio zbog lošeg vremena i treba proći još pun SAT prije nego što se ukrcamo u zrakoplov. U čekaonici smo potražili mjesto gdje bismo mogli sjesti, ali ljudi su ljubomorno čuvali stolce.
Mama mi je rekla da ćemo, jednom kad uđemo u zrakoplov, u zraku provesti šest sati, što je za
MENE bila novost. Zamolio sam je za malo džeparca pa sam na kiosku u blizini našeg izlaza kupio nekoliko časopisa, grickalice i slušalice.
Jedino što se na tom kiosku nije moglo kupiti, a trebalo mi je, bile su ČARAPE. Desna mi je čarapa još bila potpuno mokra od one lokve u koju sam zagazio, stoga sam otišao na zahod i ižmikao je nad umivaonikom.
Nakon što sam završio, čarapa je još bila VLAŽNA i nipošto je nisam želio takvu navući natrag na stopalo. Zahod je bio opremljen jednim od onih snažnih sušila za ruke, što mi je dalo ideju.
vuušš
Jedva sam čekao vratiti se kući da počnem mlatiti LOVU od te zamisli. Zaključio sam da bih u kišne dane mogao zaraditi pravo BOGATSTVO.
Jedini problem sa sušilom za ruke u zahodu zračne
luke jest taj što je, nažalost, SUVIŠE jako.
Čarapa mi se počela DIMITI, a potom je ODLETJELA .
ŠLJU USS
Odlučio sam jednostavno kupiti novi par čarapa kad stignemo na odredište, jer nema šanse da bih obuo nešto što moram vaditi iz pisoara.
Kad sam se vratio sa zahoda, na našem su izlazu upravo davali nekakvu obavijest.
Pretpostavio sam da je zrakoplov spreman za ukrcaj, ali samo su nam javili da će let još više
KASNITI.
Ništa se nije promijenilo ni ostatak dana. Pokazalo se da oluja pravi probleme posvuda pa je zrakoplov kojim smo trebali poletjeti zaglavio u nekoj DRUGOJ zračnoj luci.
Počeo sam se plašiti da će moji elektronički uređaji tijekom leta ostati prazni, stoga sam potražio mjesto gdje bih mogao napuniti baterije. Ali pokazalo se da su i svi ostali imali istu zamisao.
Jedina slobodna utičnica bila je na jako nezgodnom mjestu. No, kad ti je baterija na 15 %, jednostavno više nemaš izbora.
Naš je zrakoplov naposljetku stigao na uzletište
i svi putnici koji su njime trebali letjeti napokon su započeli s ukrcajem. Ali ako itko misli da bi let trebao biti ZABAVAN, to se po izrazima lica tih ljudi ni po čemu ne bi dalo zaključiti.
Službenica zračne luke objavila je preko razglasa da će ukrcaj uskoro započeti. Potom je obznanila da je naš let “prekrcan” i da traže nekoliko dragovoljaca koji bi drugima prepustili svoja mjesta.
Rekla je da će onaj koji se PRVI dragovoljno javi dobiti tri stotine dolara i besplatno noćenje u hotelu zračne luke.
Ništa mi više nije trebalo reći. Dojurio sam na šalter i prije nego što je završila s obaviješću, rekavši joj da sam taj kojeg traži.
Nažalost, mama mi nije DOPUSTILA da budem dragovoljac, a osim mene nitko se drugi nije ni javio.
Stoga je službenica povisila ponudu na PETSTO dolara, pa je neka žena istoga trena skočila i ugrabila priliku. Nadam se da će uživati trošeći moju lovu.
Nakon toga, službenica je izrekla JOŠ JEDNU
obavijest. Rekla je da je zrakoplovno osoblje zbog dugog kašnjenja odradilo suviše radnih sati, stoga prije polijetanja moramo pričekati da stigne ZAMJENSKA posada.
Sad su već svi na našem izlazu bili BIJESNI, jer se ono što je trebalo biti ranojutarnji let pretvorilo u NOĆNI.