Issuu

Teresa Driscoll

GLEDAM TE

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristo četiri

Naslov izvornika

I Am Watching You

Urednik

Zoran Maljković

Nakladnik

Mozaik knjiga

Za nakladnika

Bojan Vidmar

Glavni urednik

Zoran Maljković

Grafički urednik

Marko Katičić

Ilustracija na naslovnici

Oblikovanje naslovnice

Ivan Živko

Tisak

Denona, Zagreb, lipanj 2019.

ISBN 978-953-14-2571-1

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem xxxxxxxxx.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Teresa Driscoll

Gledam te

S engleskoga preveo dubravko xxxxx

S r Pa NJ 2015.

Prvo P o GL av LJE

S vJEdok INJa

Pogriješila sam. Sada to znam.

Jedini razlog zbog kojega sam postupila tako kako sam postupila bilo je ono što sam čula u vlaku. Iskreno vas pitam… kako biste se vi osjećali?

Sve do toga trenutka nikad se nisam smatrala čistunkom. Ni naivnom. Dobro, dobro, imala sam prilično konvencionalan… moglo bi se reći i zaštićen… odgoj, ali… Pobogu. Vidi me sada. Proživjela sam malo. Puno toga naučila. Usudila bih se ustvrditi uglavnom prosječna na Richterovoj ljestvici moralnog ponašanja, stoga me ono što sam čula tako snažno i uzdrmalo.

Vidite, smatrala sam ih dragim djevojkama.

Naravno, zapravo nisam trebala prisluškivati tuđe razgovore. Ali nemoguće je ne čuti ih kad si u javnom prijevozu, ne mislite li tako? Mnogo ljudi viče razgovarajući na mobitel, dok ostali brzo pojačavaju ton kako bi se s njima nadmetali. Da ih se čuje. Ustvari, kad bolje razmislim, vjerojatno ne bih bila uvučena u to da sam imala bolju knjigu, ali na moju vječnu žalost, kupila sam tu knjigu iz istog razloga iz kojega sam kupila i časopis s vjetroturbinama na naslovnici.

Negdje sam pročitala da bi do četrdesete trebali više brinuti o tome što vi mislite o drugima, nego što drugi misle o vama… pa zašto još uvijek čekam da s time započnem?

Ako želiš kupiti časopis Hello!, onda ga kupi, Ella. Kakve veze ima što o tome misli studentica koja se dosađuje na blagajni?

Ali ne. Ja biram nepoznati časopis o okolišu i vrijednu biografiju te se, dok ona dvojica mladića ulaze u Exeteru sa svojim crnim plastičnim vrećama za smeće, nasmrt dosađujem.

Pitanje za vas sada.

Što biste pomislili da vidite dvojicu mladića koji se ukrcavaju na vlak i svaki drži jednu crnu vreću za smeće… nepoznata sadržaja? Za mene, majku tinejdžera, čija je spavaća soba podložna zdravlju i sigurnosti, samo pomišljam: Tipično. Niste li mogli naći barem neku putnu torbu, momci?

Glasni su i bučni, ludiraju se, onako kako to čini većina muškaraca u dvadesetima… ukrcavaju se u posljednji trenutak dok na povišenoj platformi otpremnik bijesno negodujući puše u zviždaljku.

Nakon prtljanja s automatskim vratima… otvori, zatvori, otvori, zatvori… – što im je neizbježno urnebesno smiješno – smještaju se na sjedala pokraj najbližih polica za prtljagu. No potom se, očito ugledavši dvije djevojke iz Cornwalla, znalački pogledaše i spustiše niz vagon do sjedala neposredno iza njih.

Osmjehujem se sama za sebe. A gle, nisam ja netko tko kvari zabavu. Bila sam i ja nekoć mlada.

Gledam kako se djevojke utišaše i postadoše nekako sramežljive. Jedna od njih razrogačenih očiju pogleda u prijateljicu… istina, jedan od onih mladića posebno je upadljiv, poput manekena ili člana neke muške pop-grupe. Sve to podsjeti me na onaj poseban osjećaj leptirića u trbuhu.

Znate već.

Stoga nisam uopće iznenađena i nimalo ne negodujem kad mladići ustadoše i kad se onaj zgodni nagnu preko naslona sjedala pitajući hoće li djevojkama donijeti nešto iz bifea… kad već ide tamo...

Nastupi tada upoznavanje, poprilično hihotanje i ples započe.

S dvije kave i četiri piva mladići se priključiše djevojkama… svi sada sjede dovoljno blizu mene da mogu pratiti cijeli razgovor. Znam, znam, doista ne bih trebala slušati, ali to smo već prošli.

Ne zaboravite da mi je dosadno. Glasni su.

Dakle. Djevojke ponavljaju ono što sam već pokupila iz njihova prijašnjeg tračanja. Ovaj put u London njihov je prvi samostalni odlazak u taj glavni grad… roditelji su im to darovali da proslave maturu. Rezervirale su sobu u nekom hotelu s pristupačnim cijenama, imaju ulaznice za Jadnike i nikada nisu bile toliko uzbuđene.

– Šalite se? Nikad dosad niste same bile u Londonu? – Karl, onaj koji nalikuje na nekog člana muške pop-grupe, zapanjen je. – Znate, djevojke, zna biti nezgodno mjesto. London. Morate se čuvati. Taksijem, a ne podzemnom kad se budete vraćale iz kazališta. Jeste me čule?

Sviđa mi se sada Karl. Preporuča im trgovine i štandove na tržnicama… kao i klub za koji im govori da će biti na sigurnom ako vole neku ugodnu glazbu i zaplesati malo nakon predstave. Zapisuje im naziv na papir. Poznaje izbacivača. – Samo mene spomenite, može?

Potom se Anna, ona viša od dviju prijateljica iz Cornwalla, zapita kakve su to crne vreće. Potajno mi je drago da to pita, jer sam i sama znatiželjna, smiješeći se dok očekujem zadirkivanje koje će uslijediti. Dečki. Pa tako neorganizirani. Kakvi ste vi to, ha?

Ali ne.

Dvojica mladića upravo su izišla iz zatvora. U onim crnim vrećama njihove su osobne stvari.

Zapravo čujem samu sebe kako gutam slinu… odjednom mi se grlo silno ovlaži i krv mi poče neugodno bubnjati u ušima.

Gumb za stanku je stisnut, ali ne dovoljno dugo. Djevojke se previše brzo preorijentiraše. – Mislite nam prodati tu priču?

Ali ne. Mladići im ne prodaju nikakvu priču. Odlučili su biti izravni. Pogriješili su, platili za svoje pogreške, ali ne žele biti posramljeni zbog toga.

Karte su na stolu, djevojke? Karl je odslužio zatvorsku kaznu u Exeteru zbog napada, a Antony zbog krađe. Karl se samo zauzimao za prijatelja, shvaćate… i ruku na srce… ponovno bi to učinio. Njegov prijatelj bio je napadnut u jednom baru, a on ne voli nasilnike.

Dok se borim s paradoksom… – nasilje naspram napada, zatvaraju li doista ljude zbog manjih sukoba...? – djevojke se doimaju očarane, i onako mile i slobodoumno naivne govore kako je odanost prava stvar i kako je u njihovu školu jednom došao neki tip iz zatvora i ispričao im kako mu se život posve preokrenuo nakon što je zbog droge izdržao kaznu. Bio je sav u tetovaži. Sav. – Ajme. Zatvor. Pa kako je tamo?

U tom trenutku razmatram svoju ulogu.

U sebi zamišljam Anninu majku kako se grije uz svoju peć Aga, brinući zajedno sa suprugom hoće li sve biti u redu s njihovom kćerkicom, dok joj on govori da ne diže toliku frku. Brzo odrastaju. Pametne djevojke. Bit će sve u redu s njima, ljubavi.

A ja smatram kako ništa nije u redu. Jer Karl sada misli kako bi za djevojke bilo najsigurnije da imaju pratnju tijekom posjeta, nekoga tko veoma dobro poznaje London.

Karl i Antony odsjest će kod prijatelja u Vauxhallu i jedva čekaju večer da proslave svoje puštanje na slobodu. Kako bi bilo da se nakon kazališta nađu s djevojkama pa da zajedno odu u onaj klub?

Tada odlučujem da moram nazvati roditelje tih djevojaka. Rekle su iz kojega su seoca. Anna živi na farmi. Nije to nikakva raketna znanost. Mogu nazvati poštu ili mjesni pub, pa koliko bi farma moglo biti tamo?

Ali Anna sada uopće nije sigurna. Ne. Vjerojatno bi trebale ranije otići na spavanje tako da drugo jutro mogu u kupnju. Gle, u planu im je odmah ujutro otići do Liberty’sa jer je Sarah odlučila isprobati nešto od Stelle McCartney i staviti sliku na profil.

Dobra djevojka, razmišljam. Pametna djevojka. Poštedi me intervencije, Anna. Ali situacija se usložnjava. Čini se da se Sarah odjednom veoma svidi Antonyju. Ponovno odlazak do bifea i pri povratku promjena mjesta sjedenja… Anna sada sjedi s Karlom, a Sarah s Antonyjem koji joj govori kako žali što je samom sebi uništio život. Odao se kriminalu samo iz očaja, reče, zato što nije mogao dobiti posao. Nije mogao uzdržavati svojega sina.

Sina?

Tada me preplavi. Sjena sa slamnate nadstrešnice mojega idealiziranog života… i ja koja se postajući sve manja i manja u nju povlačim, dok Antony objašnjava kako se sa svojom bivšom bori oko zabrane pristupa, govoreći Sari kako nikako neće dopustiti da dječak odrasta ne poznajući svojega oca. – Ne misliš li da bi to za njega bilo strašno, Sarah? Odrastati, a ne znati tko mu je otac?

Sada je Sarah ta koja me iznenađuje… U grlu joj je knedla dok govori kako smatra da je baš lijepo od njega što toliko brine, jer mnogi mladići ne bi brinuli, već bi samo izbjegli odgovornost. – Sada se baš grozno osjećam. A nas dvije tu lupetamo o Stelli McCartney.

Hoćete istinu? U tom trenutku uopće ne znam što o svemu tome misliti. A što znam? Ženu koja ima sina, čija se jedina bitka vodila za gledanje filma za one iznad 18 u mjesnom kinu.

Uslijedi sat vremena sašaptavanja dok se silno trudim ponovno čitati i shvatiti prednosti tiše generacije vjetroturbina, ali uto Antony i Sarah ponovno odoše u bife. Po još piva, pomišljam. Velika pogreška, Sarah. I tada donosim odluku.

Da. Poći ću i sama do bifea, pretvarati se da trebam kavu pa ću se čekajući u redu ili u hodniku u prolazu praviti da imam problem s mobitelom. Zamolit ću Saru za pomoć… nadajući se da ću je odvojiti od Antonyja tamo gdje možemo nasamo popričati… gdje ću je blago upozoriti da se ne upušta u tu glupost jer ću nazvati njezine roditelje. Smjesta me poslušaj, Sarah. Mogu naći njihov broj.

Između našega vagona i bifea još su tri. Posrćem udarajući u sjedala dok prolazim kroz drugi vagon, udar-udar-udarajući se u bedra i pipam po džepu jakne tražeći mobitel dok prolazim kroz automatska vrata u prostor između dvaju vagona.

I tada ih začujem.

Bez srama. Ne pokušavaju čak ni tihi biti. Glasno i ponosno ševe se u zahodu vlaka. Pare se u pregratku poput dviju životinja.

Znam da su oni, prema onome što on govori. Kako dugo nije.

Kako je zahvalan. – Sarah, ah, Sarah…

O, da. Priznajem. U šoku sam, do same srži. Zajapurena od poniženja. Bijesna. Bez daha i očajno želeći, više od bilo čega na ovoj planeti, pobjeći od te buke.

Ali i od srama zbog svoje naivnosti. Svojih smiješnih pretpostavki.

Zadihana i zajapurena, posrćem dok prolazim hodnikom do sljedećih automatskih vrata koja vode u vagon, žureći da se što prije udaljim od dokaza svoje pogrešne procjene.

Drage djevojke?

U redu u bifeu ponovno slušam bubnjanje u ušima pitajući se je li ih dosad još netko čuo. Ili možda čak prijavio?

A potom pomišljam: Prijavio ih? Komu ih prijavio, Ella? Čuješ li ti to sebe? Drugi ljudi učinili bi baš ono što si ti trebala učiniti na samom početku. Gledali svoja posla.

U tom trenutku moje emocije počinju se mijenjati i pitam se kako sam postala tako izvan svih doticaja, tako zakopčana. Žena

koja očito nema blagoga pojma o mladim ljudima. Kao ni o bilo čemu drugom.

U mojoj glavi je sada… kaleidoskop sjećanja. Slike poderanih rubova. Časopisi koje smo našli u sobi našega sina. One noći kad smo se nakon kina vratili kući ranije i zatekli Lukea kako pokušava zaobići sigurnosni sustav Skya da može gledati pornić.

Stoga u ovome prokletom vlaku shvaćam da trebam neodložno popričati sa svojim suprugom. S mojim Tonyjem. I ponovno uspostaviti kompas.

Trebam ga upitati je li sav problem tu u meni, a ne u njima. Jesam li posve smiješna, Tony? Ne, stvarno… želim da budeš iskren sa mnom. Kada smo se prepirali oko kanala Sky i Lukeova časopisa.

Jesam li najužasnija čistunka? Jesam li?

Zapravo, pokušavam ga nazvati… one noći iz hotela nakon konferencije. Želim mu reći kako sam učinila nešto pametno, kako sam se premjestila na drugi kraj vlaka. Gledala svoja posla. Djevojke su posve očito bile dovoljno snalažljive.

Ali vani je, nije ponio mobitel sa sobom. Jedan je od onih koji smatraju da mobiteli izazivaju rak mozga pa zato razgovaram s Lukeom i shvaćam da me smiruje njegov opis večere… tajin prema receptu koji je skinuo pomoću nove aplikacije. Voli kuhati, moj Luke, zadirkujem ga zbog stanja u kakvu se nalazi kuhinja, kladeći se da je upotrijebio sva kuhinjska pomagala i tave u kući.

A potom, jutro u hotelu.

Kako mrzim taj osjećaj… onu izvantjelesnu obamrlost nastalu zbog klime, nepoznatog kreveta i nedostatka discipline zbog minibara. Moja hotelska poslastica… viski ili dva nakon dugoga dana.

Tek je šest i trideset i žudim za još malo sna. Deset uzaludnih minuta i odustajem, gledajući u onu vrećicu tuge u maloj zdjelici uz čajnik. Uvijek to činim u hotelskim sobama, zavaravam se da

ću još samo ovaj put popiti instant kavu pa makar je povratila u lavabou u kupaonici. Gledam u niz raznih minijatura i zadrhtim kada jedna strašna misao uleprša u prostoriju. Bacam pogled na mobitel pokraj kreveta i osjećam silnu zebnju, onu poznatu jezu da sam učinila nešto sramotno, nešto zbog čega ću požaliti.

Okrećem se prema nizu boca i prisjećam se da sam nakon drugog viskija sinoć odlučila nazvati službu za informacije i doznati broj roditelja onih djevojaka. U trenu se sledih pri pomisli na to, misli su mi još uvijek maglovite. Jesi li uistinu nazvala? Sjeti se, Ella, sjeti se.

Ponovno gledam u mobitel, snažno usredotočena. O, da. Sad se sjećam, ramena mi se naposljetku opuštaju kad se napokon sjetih. Držala sam mobitel u ruci i baš u trenutku kad sam utipkavala broj, shvatila sam da ne razmišljam jasno, i to ne samo zbog viskija. Motivacija mi je bila iskrivljena. Željela sam telefonirati ne zato što sam brinula za te djevojke, već zbog kazne, jer sam bila ljutita zbog osjećaja koji je Sarah u meni izazvala.

Stoga sam postupila razumno. Odložila sam mobitel, ugasila svjetlo i otišla spavati.

Dobro. To je baš dobro. Osjećam silno olakšanje i gotovo kao da proslavljam, odlučujem da ću ipak probati onu instant kavu.

Najprije uključujem čajnik, a potom televizor. I tada nastupi.

Jedan jedini trenutak… u početku zaustavljen, koji se potom protegnu izvan ove prostorije, izvan ovoga grada. Trenutak u kojemu shvaćam kako moj život više nikada neće biti isti.

Nikad.

Zvuk je prigušen zbog toga što sam sinoć do kasna gledala film čitajući titlove, ne želeći uznemiriti goste u susjednoj prostoriji.

Ali slika je nepogrešiva. Lijepa. Fotografija s njezine Facebookstranice. Njezine zelene oči sjaje i plava kosa pada joj niz leđa. Na plaži je, prepoznajem iza nje Planinu Svetoga Mihaela.

Moje tijelo nekako se prebaci unatrag… kroz jastuk, i postolje za krevet, i zid… pa sada promatram jedan mnogo udaljeniji prizor. Ekran preko kojega prolaze gnjusne, odvratne riječi. Nestala… Anna… Nestala… Anna… Čajnik luđački pišti i para zamagljuje zrcalo dok u sebi smjesta planiram pozive.

Mračna užasna zbrka isprika. Nijedna od njih dovoljno dobra.

Nazvati policiju. Tonyja.

Morate shvatiti da sam namjeravala nazvati…

druGo P o GL av LJE

Henry Ballard sjedi u zimskom vrtu, nastojeći ne obazirati se na zveket u kuhinji.

Zna da bi trebao otići do svoje supruge… pomoći joj, utješiti je… ali jednako tako zna da to ništa ne bi promijenilo, te stoga odgađa. Hoćete istinu? Želi još samo malo ovako ostati, zagledan u travnjak. Na ovome neobičnom mjestu, u tom dodatku kući koji nikada nije doista profunkcionirao… ili je bilo previše toplo ili previše hladno, unatoč svim roletama i velikom magnetskom ventilatoru koji su instalirali po smiješnoj cijeni… uspio je nekako doći u polusvjesno stanje u kojemu je njegov um mogao slobodno odlutati izvan njegova tijela i vremena, van do vrta gdje ih ovoga trenutka, pri ranom jutarnjem svjetlu, sluša kako šapuću u njihovu brlogu u grmlju. Annu i Jenny.

Bilo je to godinu dana ili možda dvije njihovo omiljeno mjesto, onda kada su bile u onoj užasnoj ružičastoj fazi. Ružičasti popluni. Ružičaste barbike. Ružičasti šator kupljen iz kataloga i ispunjen svim mogućim djevojačkim nepotrebnim stvarima. Oduvijek je odbijao približiti mu se. A sada je više od svega na svijetu želio zaboraviti na mužu i sijeno, na PDV-obrasce i banku te odlebdjeti tamo, naložiti vatricu i skuhati im kobasice za doručak. Omogućiti im pravo kampiranje, kakvo je puno puta obećao, no nikada nije ostvario.

Sada ga snažan tresak iz kuhinje ponovno vrati unutra. Ona kupi limenke s poda… zbirku posuda za pečenje kolača svih oblika i veličina.

– Što radiš to, dođavola?

– Pitu od šljiva

– Ah, zaboga, Barbara.

Annin najdraži kolač. Nekakva vrsta nabujka s mirodijama i dinstanim šljivama u sredini. Uspijeva namirisati cimet: staklenka s mirodijama prevrnuta leži na podu kuhinje te je prosuti cimet oštra mirisa poput zgodnoga brdašca.

Ah, Barbara.

Gleda je dok ona drhtavim rukama kupi sve te limenke i jednostavno to ne može podnijeti.

Stoga umjesto da joj pomogne ili pokuša na bilo koji način pokazati učtivost, odlazi u svoju radnu sobu i sjeda uz telefon te će pet ili možda deset minuta poslije biti prvi koji će ugledati policijsko vozilo koje se ponovno zaustavlja na prilazu ispred kuće.

Tada osjeti nekakvo užasno stezanje u želucu i na trenutak doslovno pomisli zabarikadirati vrata… smiješna slika cijelog namještaja iz hodnika naslagana visoko da ne mogu ući. Ovaj ih je put dvoje. Muškarac i žena. Muškarac je u odijelu, a žena u uniformi. Dok stiže do hodnika, njegova supruga stoji na vratima kuhinje s pregačom na sebi, o koju neprestano briše ruke. Okrenu se na trenutak pogledati u nju, dok njezin pogled preklinje njega, Boga i pravdu.

Otvara vata… utrčavaju Anna i Jenny sa svojim školskim torbama i teniskim reketima te sve to bacaju na pod. Olakšanje. Olakšanje. Olakšanje.

A potom zbilja.

Njihova lica sve govore.

– Jeste li je našli?

Muškarac u zgužvanom otmjenom odijelu odmahnu glavom.

– Ovo je časnica za vezu s obitelji. Policajka Cathy Bright. Razgovarali smo o njoj telefonski?

Ne može ništa reći. Zanijemio je.

– Možemo li ući, gospodine Ballard?

Kima. To je sve što uspijeva učiniti.

Sada svi sjede u radnoj sobi i čuje se neobično prigušeno šuškanje, trljanje mesa o meso dok njegova supruga trlja dlan o dlan. Stoga on posegnu za njom i uze je za ruku. Da prekine tu buku.

– Kao što smo već rekli, policija u Londonu… ekipa londonske policije… čini sve što je u njihovoj moći. Rade po ubrzanom postupku na tom slučaju, s obzirom na Anninu dob. I okolnosti. Neprestano smo u kontaktu.

– Želim poći u London. Pomoći…

– Gospodine Ballard. Već smo razgovarali o tome. Potrebni ste ovdje vašoj supruzi, a i nama ovdje treba pomoć oko nekih stvari. Zasad je mnogo bolje da se usredotočimo na prikupljanje svih informacija koje bi nam mogle zatrebati. Bude li nekakvih vijesti… bilo kakvih… obećavam da ću vas obavijestiti i da ćemo smjesta dogovoriti prijevoz.

– Sjeća li se Sarah nečega? Je li još nešto rekla? Voljeli bismo popričati s njom. Da barem možemo popričati s njom.

– Sarah je još uvijek u šoku. Što je razumljivo. Pri ruci joj je ekipa stručnjaka i s njom su sada njezini roditelji. Svi pokušavamo doznati sve moguće informacije. Policajci iz Londona pregledavaju sve snimke nadzornih kamera. Iz onoga kluba. – Još uvijek ne shvaćam. Kluba? Što su radile u klubu? Nisu planirale odlazak ni u kakav klub. Imale su ulaznice za Jadnike. Izričito smo im rekli da…

– Postoji jedan novi razvoj događaja koji bi to mogao rasvijetliti, gospodine Ballard.

Zvuk koji proizlazi iz njegova grla koje nastoji pročistiti doima se previše glasnim. Grlen. Grub.

– Javio se svjedok. Netko tko je bio u tom vlaku. Sluz. U njegovu grlu.

– Svjedok. Kako to mislite, svjedok? Svjedok čega? Ne razumijem.

Ono dvoje policijskih službenika razmijeni pogled, a potom žena priđe do stolca pokraj Barbare.

Detektiv je taj koji govori. – Nakon policijskog apela nazvala je žena koja je tijekom putovanja sjedila pokraj Anne i Sare. Kaže da je čula kad su se dvije djevojke upoznale s dvojicom muškaraca u vlaku.

– Kako to mislite upoznale? S kakvim muškarcima? Na pratim vas. – Njegova mu supruga sada čvršće stišće ruku.

– Iz onoga što je čula, gospodine i gospođo Ballard, čini se da su se Anna i Sarah možda sprijateljile s dvojicom muškaraca. Koji su nam poznati.

– Muškaraca? Kakvih muškarca?

– Muškaraca koji su tek izišli iz zatvora, gospodine Ballard.

– Ne. Ne. Sigurno se zabunila… Nemoguće. Apsolutno nemoguće.

– Londonska policija dodatno će još o tome popričati sa Sarom. Pod hitno. I s tom svjedokinjom. Kao što rekoh, trebamo skupiti što je moguće više pojedinosti o onome što se dogodilo prije Annina nestanka.

– To su sati i sati.

– Da.

– Razumne su to djevojke, detektive. Shvaćate? Dobre, razumne djevojke. Lijepo odgojene. Nikad… ama baš nikad… ne bismo im dopustili odlazak na taj put da nismo…