CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu 001065546.
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Za Enza, koji mi je dao ideju
IZGON
Inspekcija za ocjenjivanjegeneralno nastave
IZVJEŠĆE O USPJEHU ŠKOLE
Opća ocjena:
Detaljno izvješće:
NASTAVNIČKO OSOBLJE: Loše (posebice gospodin Barrington).
OPREMLJENOST: Nezadovoljavajuća.
HRANA: Nejestiva.
MOTIVIRANOST OSOBLJA: Niska.
ZNANJE UČENIKA: Bolje da ne pitate.
ZAHODI: Gnjusni.
OCJENA I PREPORUKA: Vidi naslovnicu.
Nedovoljan
POGLAVLJE 1
Osnovna škola Bracket Wood još nikada, od svojega otvorenja davne 1983. godine, nije od inspekcije IZGON-a dobila ocjenu ODLIČAN.
Nije dobila ni ocjenu DOBAR. Postojalo je jedno zlatno razdoblje, u ranim devedesetima prošlog stoljeća, kada je dobila ocjenu DOVOLJAN. No uskoro se pokazalo da je to pogreška – inspektor je označio pogrešnu kućicu, zbog čega je i sam dobio ocjenu NE TAKO DOBAR KAO ŠTO SMO MISLILI – pa se škola vratila svojoj uobičajenoj ocjeni: NEDOVOLJAN.
Ako ćemo iskreno, glavni vic u uredima IZGON-a
– to nije mjesto za koje biste pomislili da u njemu
ima mnogo viceva, ali tu biste se, barem kad je
riječ o školi Bracket Wood, prevarili – bio je da
će za tu školu uskoro morati uvesti i novu ocjenu: SMEĆE.
Za školu je to predstavljalo problem, jer IZGON
je, kao što vjerojatno i sami znate, vladin ured koji
se brine da škole ne budu smeće. Roditelji, kao
što vjerojatno i sami znate, pomno prate njihova izvješća. Neki roditelji, ako ćemo pravo, provode
suviše vremena čitajući ta izvješća i o njima raspravljaju s prijateljima koji su također roditelji, sve
se vrijeme brinući oko toga koju će školu pohađati njihovo dijete, oblikujući svoje mišljenje na temelju izvješća IZGON-a. Neki roditelji o tome muče toliku brigu da svojoj djeci unište djetinjstvo. No, to je već druga priča.
Ova priča počinje s nastavnicima, službenicima, roditeljima, čak i ponekim učenicima škole Brac -
ket Wood, koje pomalo hvata panika. I to zato što dolazi inspekcija IZGON-a. Za mjesec dana. Što ih
je zabrinulo još više nego obično. Iz dvaju razloga:
1. Gradsko vijeće škole Bracket Wood, Odjel
za obrazovanje, nakon što je čulo za ponovni dolazak inspekcije IZGON-a, najavilo je
da će, dobije li škola još jednu neprolaznu
ocjenu, doći vrijeme da se razmisli o njezinu zatvaranju. I…
2. Ryan Ward.
POGLAVLJE2Princodpsina
Uredu, 6. B! – rekao je gospodin Barrington, pomaknuvši monitor na mjesto navrh svoga stola. – Imam dobru vijest. Danas ćemo gledati dokumentarac Školske televizije.
Učionicom se pronijelo stenjanje i gundranje.
− Prestanite gundrati! – rekao je gospodin Barrington.
Ponovno se začulo gundranje.
− Rekao sam da prestanete gundrati. Nisam rekao da još malo gundrate.
− Nije valjda dokumentarac ‘Svijet bez olova’?
– upitao je Barry Bennett.
− Ne, iako je taj bio jako dobar – odvratio je gospodin Barrington, ubacivši DVD u uređaj. – Posebice onaj dio kad su pokazivali kakav bi to bio problem pri oblaganju kabela.
− Samo ne onaj o prašini! Milost! – rekao je Sam Green.
− Misliš na ‘Posvuda je ima’?! Ako nisi znao, taj
je film osvojio Zlatnu perušku!
− Mislite na Zlatnu palmu?
− Ne, to je nagrada Udruge brisača prašine i paučine.
− Samo ne ‘Pastirov svijet’…
− Samo molim da budeš tiho i ugasiš svjetlo, Roberte Bailey! I nemoj mi reći da ti se u tom dokumentarcu nije svidjelo dvadeset minuta rasprave o tome koliko koja vrsta trave prija ovcama?
Robert je odlučno odmahnuo glavom, kao da je
tu temu doista dobro poznavao, a zatim ugasio svje-
tlo. Na ekranu se pojavio izbornik. Na slici je bila
velika metalna kanta. I naslov: „Kako nastaju kante“.
− O čemu se radi, nastavniče? – upitao je Morris
Fawcett, ravnateljev sin, koji je, ako ćemo iskreno,
imao jako malo izgleda da krene očevim akademskim stopama.
− E, Morrise, jako mi je drago što si to pitao.
Radi se o… Čekaj malo, jesi li to pitao ironično?
− Voljela bih da je tako – umorno je dobacila
Isla, njegova sestra blizanka.
− Hmm – rekao je gospodin Barrington, pokrenuvši film. – Samo gledaj. Jako je zanimljivo.
Rekavši to, otišao je sjesti (kao i svaki put kada
bi stavio neki dosadni dokumentarac da ga 6. B pogleda) na svoju stolicu iza TV-a, podigao glomazne
naočale na čelo i zaspao.
U tom je trenutku Ryan Ward, koji je tiho sjedio
u zadnjoj klupi, zaključio da je kucnuo čas za akciju.
− Što to pišeš? – šapnula je Ellie Stone. Ona je bila
jedna od šestero učenika koji su se okupili u krugu
oko Barringtonove desne ruke. Razlog okupljanja
tog kružoka bio je taj što je Barringtonova desnica
mlohavo visjela sa stolca. Glava mu se ljuljuškala
na prsima i blago je hrkao sebi u brk. Malena kap
sline, potekla iz lijevog kuta usana razrednika 6. B,
pronašla je put do vrška brade. A pokraj njegove
desne šake čučao je Ryan Ward, s olovkom za oči.
− Vidjet ćete… − odgovorio je Ryan, šapnuvši im.
− I tako se ploča lima ovija oko okvira kante…
− rekao je televizor, ne šapćući.
Posve polako, pazeći da bude dovoljno nježan
kako ne bi probudio nastavnika, Ryan je počeo pisati.
− Mudar si – rekao je Sam − pišeš kao u zrcalu.
− I jesam – odvratio je Ryan. Nastavio je pisati, zadubljen u ono što radi. Zato što je to, dakako,
bila psina. A Ryan, najzločestiji dječak u školi, dičio se svojim psinama. U psinama je bio princ i
filozof. Kanta vode navrh vrata ili pedeset ispo -
ručenih pizza koje nitko nije naručio nisu bili na
njegovoj razini. Bio je šaljivac čiji moto glasi: Smisli
nešto novo . Čak i kada bi upotrijebio poznati trik
(kao ovaj koji biste mogli izvesti na usnulom nastavniku), Ryan bi ga izveo na vlastiti način. Vrag se, kaže izreka, krije u pojedinostima, a ovaj je vrag
dobro pazio na to da pri svakoj njegovoj psini svaka pojedinost bude na svome mjestu.
− U ovom trenutku, od presudne je važnosti provjeriti ima li kanta probušeno dno, kako poslije ne biste, ha-ha, pretakali iz šupljeg u prazno.
Ryan je odložio olovku za oči.
− U redu – rekao je, još uvijek šapćući, svojoj maloj publici. – A sada, glavna fora!
Posegnuo je u školsku torbu i izvadio plastičnu kutijicu. Unutra se nalazio mrav, grickajući listić salate. Ryan je gurnuo prst u kutijicu, a mrav se popeo na njega. Zatim je, dok su ga prijatelji iz razreda promatrali kao u transu, polako podigao prst prema Barringtonovu čelu, točno iznad njegovih podignutih naočala. Mrav je podigao pogled, trznuo ticalima i počeo se polako spuštati niz prst.
− Ponavljajući taj proces, radionica može proizvesti i do petnaest kanti na dan .
− Čekaj malo – začuo se glas. – Radiš li ti ono što ja mislim da radiš?
P OGLAVLJE3 Bezbrige
Ryan se nije ni okrenuo. Usredotočen, nije pomicao prst.
− Nemam pojma, Dionna – rekao je Ryan. Što ti misliš, što radim?
Dionna Baxter, koja je stajala tik iza njegovih leđa, bila mu je najbolja prijateljica. Obično mu je bila pomagačica u psinama. No, to ne znači da je sebe smatrala na bilo koji način podređenom njemu. Pogotovo zato što je bila starija dva mjeseca.
− Mislim da radiš nešto što će ovome mravcu donijeti smrt.
− Ovaj… lako moguće… − odvratio je Ryan.
− Ne možeš tako – rekla je Dionna.
− Molim?
− Ne možeš tako, Ryane. Nije pošteno prema mravu. Taj mravac je mirno šetao tvojim vrtom, gradio svoje mravlje građevine, nosio lišće…
− Zapravo, nosio je jedan od mojih šmrklji. Tako sam ga uhvatio. Nije mogao odoljeti toj slanoj poslastici.
− Svejedno, ne? Stvar je u tome da nije zaslužio to što planiraš. Barrington možda jest, ali mravac nije.
− Dionna – rekao je Ryan, još motreći mrava, koji je sada već stigao do učiteljeva čela. – Nastavimo li se svađati, Barrington će se probuditi!
− Onda se prestani svađati.
Ryan je napokon podigao pogled i zagledao se Dionni u oči. Njezin mu je pogled jasno rekao da bi svaka prepirka bila uzaludna.
Ryan je uzdahnuo. – Dobro, dobro! – Spustio
je prst natrag u plastičnu kutijicu s listićem salate.
Mrav, pitajući se koji je razlog njegova puta iz kuti-
je i natrag, otišao je dalje i nastavio grickati salatu.
− No, čime ćemo ga sada poškakljati? – upitao
je Ryan.
− Bez brige − rekla je Dionna. Obišla je gospo-
dina Barringtona, koji je još duboko spavao, a za-
tim nagnula glavu, tako da su joj vršci kose pali na njegovo čelo. Mahnula je glavom s jedne strane na drugu, nježno vukući pramenove preko njegovih bora urezanih od mrštenja.
Gospodin Barrington promeškoljio se u snu. Nos mu se trznuo. Ryan ga je promatrao i shvatio što se zbiva.
− O. K. Svi natrag u klupe! Smjesta!
Svi su potrčali i svi su stigli na vrijeme. Odnosno, stigli su na vrijeme da vide kako je, jednim pokretom, gospodin Barrington otvorio oči, pustio da mu naočale skliznu na nos i pljesnuo se dlanom desne ruke po čelu.
Zijevnuo je, ustao i rekao: − Hmm, u redu, učenici.
Spremao se reći još i: „Ovo je bio jako zanimljiv dokumentarac. Nadam se da ste uživali.“
Ali nije dobio priliku za to, jer su svi upirali prstom u njega i valjali se od smijeha.
POGLAVLJE 4 Prazan prostor
alim, gospodine Barringtone – rekao je ravna-
telj Fawcett. – Nisam vas baš razumio.
− Kao što sam već rekao, ravnatelju. Prikazao
sam 6. B fascinantan dokumentarac, koji sam, dakako, i osobno pozorno pratio, kad se odjednom
cijeli razred počeo smijati i upirati u mene. Ja sam, razumije se, smjesta zaključio tko stoji iza te nes-
lane šale: Ryan Ward! Kao i obično!
Gospodin Barrington stajao je u uredu gospodi-
na Fawcetta, školskog ravnatelja, ravno pred nje-
govim stolom. Pokraj njega stajao je Ryan Ward. Englezi imaju izraz: kao da mu se maslac ne bi rastopio u ustima. Taj izraz nikada nisam razumio. Znači: izgledati nedužno . Kakve to veze ima s temperaturom u nečijim ustima, nemam pojma. A, ako ćemo pravo, ako ti se maslac ne topi u ustima, trebao bi pozvati liječnika ili servisera, jer ili si jako bolestan ili ti hladnjak prejako hladi.
No, kako bilo, Ryan je izgledao… tako. Iako, jedna naznaka po kojoj bi se dalo zaključiti da nije takvo nevinašce bila je njegova kravata, koja, kao i uvijek, nije bila pravilno vezana. Opušteno je visjela, dva dugmeta od njegova ovratnika. Ryan je o tome volio misliti kao o vlastitom izrazu bunta, načinu da kaže: „U redu, nosim kravatu. Ali nisam štreber u odori.“
− Razumijem – rekao je gospodin Fawcett gospodinu Barringtonu. – No kakve veze sve to ima s time što vam piše na čelu?
− Kako to mislite, ravnatelju?
− Na vašem čelu, Barringtone, pišu izvjesne riječi. Crnim, velikim slovima.
Gospodin Barrington, koji je brzo pričao i mahao rukama, sada je prestao činiti oboje, zbunje-
na izraza lica. Ljutito je pogledao Ryana, a zatim prišao kaminu u ravnateljevu uredu, iznad kojega
je stajalo zrcalo.
Gospodin Barrington začuđeno se zagledao u vlastito lice. Skinuo je svoje ogromne naočale i zaškiljio. Potom ih je ponovno nataknuo na nos.
Na kraju jer rekao:
− Hm. Nikako ne uspijevam razabrati što bi to trebalo značiti. Čini se da piše: EJNAVI -
JLMJANZI AZ :ROTSORP NAZARP
(PRAZAN PROSTOR: ZA IZNAJMLJIVANJE) Zar je to nešto na ruskom?
− Barringtone – rekao je gospodin Fawcett
umorna glasa − pokušavate to pročitati u zrcalu.
Gospodin Barrington ponovno se zagledao u zrcalo, još zbunjenije nego prije.
− Oh, tako vam svega, Barringtone – rekao je gospodin Fawcett, koji je, prišavši mu, stao pokraj
njega. – Zaspali ste, kao i svaki put kad stavite neki dosadan dokumentarac da ga 6. B pogleda.
A zatim je Ryan, bjelodano, napisao ove riječi na vaše čelo, dok ste spavali.
− Zapravo, napisao sam ih na njegovu ruku, ravnatelju – rekao je Ryan.
− Molim? − začudio se gospodin Fawcett.
Ryan je došetao do gospodina Barringtona pomalo glumeći frajera, poput genijalnog kriminalca koji ne baš oštroumnom detektivu objašnjava pojedinosti svoje domišljate pljačke banke koju je nedavno isplanirao.
− Kada gospodin Barrington, kao što i sami kažete, zaspi na satu, uvijek podigne naočale na čelo. Morao sam pronaći način da to riješim. Stoga sam mu to napisao na ruku i… da skratim priču… ja i prijateljica pronašli smo način kako ga natjerati da se probudi i u isto se vrijeme pljesne dlanom po čelu.
Ravnatelj Fawcett je kimnuo. – Razumijem. A da bi to upalilo… morao si riječi na njegovu dlanu ispisati kao u zrcalu?
Ryan se uljudno nasmiješio, poput političara kojega hvale, ali ne želi pokazati koliko je polaskan.
− Ravnatelju – rekao je gospodin Barrington. –Nemam pojma o čemu taj mali priča. Uvjeravam vas da NISAM spavao i…
Gospodin Fawcett zgrabio je gospodina Barringtona za desnu ruku i podigao mu dlan prema zrcalu.
− PRAZAN PROSTOR: ZA IZNAJMLJIVANJE. Ovdje vam lijepo piše. Kao i na vašem čelu.
− Oh – rekao je gospodin Barrington.
Uslijedila je kratka stanka dok su obojica muškaraca zurila u zrcalo, a Ryan ih je sa zanimanjem promatrao.
− A to je razlog zašto vam se 6. B smijao. To je, znate, šala. O tome da nemate mo…
− Da, razumijem, ravnatelju. Hvala vam. – Gospodin Barrington bijesno se okrenuo prema Ryanu.
– A što se tebe tiče, Ryane Warde, smjesta da si izbrisao taj nadmeni osmijeh s face! – Unio se u lice
Ryanu koji se, moramo priznati, doista smijuljio, pa mu mahnuo kažiprstom pred nosom. – Nećeš se ti meni smijuljiti nakon što završim s tobom!
− Hvala vam , gospodine Barringtone – rekao je gospodin Fawcett. – Ništa se vi ne brinite. Ja ću to riješiti.
Prst gospodina Barringrtona ukipio se u blizini
korijena Ryanova nosa. Zapravo, bio mu je toliko
blizu da je Ryan morao gledati u križ da mu vidi vrh.
Gospodin Barrington nije to primijetio. Zato što je sada na njega došao red za smijuljenje, jer je
mogao biti siguran da će dječak doista nadrapati.
MPOGLAVLJE 5
oram priznati… − rekao je gospodin Fawcett, nakon što je gospodin Barrington pobjedonosno napustio ured, usprkos činjenici da mu je na čelu još ispisana poruka o tome kako nema mozga − ova ti je bila dobra, Ryane. Ryan je žmirnuo. Iz ravnateljevih je usta očekivao sve i svašta: uvrede, prijetnje, kazne… Ali ni u kojem slučaju pohvale.
− Ne, uistinu – rekao je gospodin Fawcett, očito svjestan Ryanova iznenađenja. – Odlična neslana
šala. Hoću reći, možda nije na razini sa psinom
kada si, onomad, aparatom za gašenje požara poprskao pladanj s desertom u školskoj kantini.
− Da. To je klasična metoda. Što je, ono, još bilo?
Onaj maslac koji si razmazao po podu ispred zbornice…
− Samo zato što pjena koja iz njega izlazi izgle-
da točno kao šlag – rekao je Ryan.
− Da, da, doista tako izgleda. Nije, međutim, istoga okusa, ne? To ti može potvrditi barem petero
djece koja se više nikada u životu neće usuditi je-
sti desert. Kako bilo, kao što sam rekao, vrh vrhova.
A moramo se prisjetiti i kad si, drugom prigodom, nagovorio cijelu školu da pjevuši tijekom učeničkog skupa.
− Posve tiho, tako da se isprva nije ni primijetilo…
− Je li gospođi Wang već zarasla noga?
− Nije još. Zatim najezda pauka u školskoj praonici…
− Uključivanje protupožarnog alarma dok su svi plakali na oproštaju od generacije učenika koji su završili našu školu…
− Kada si sve prvašiće
na prijmu u školu uvjerio da je gospođica
Finch zapravo Grubzon…
− Pa pomalo i sliči
Gru…
− Oh, svjestan sam toga. Zato je toliko dobro
i upalilo. A trebalo je dobra dva tjedna da ih uspijemo vratiti u školu bez plača i vrištanja! Kako bilo, pretpostavljam da si ostvario rezultate? Po
tvojemu mjerilu…
Ryan se namrštio. Nije bio posve siguran kako
reagirati. Gospodin Fawcett, koji bi mu inače jednostavno propisao školski pritvor, ne trudeći se ni poslušati kakvu je novu nepodopštinu napravio, sada se ponašao vrlo neobično.
Ravnatelj se okrenuo prema Ryanu i rekao: − U redu. Uzimajući u obzir svu tvoju dosadašnju zločestoću, uz dodatak ove najnovije psine, žigosanja
Barringtonova čela, reći ću ti što kanim učiniti.
Ah , pomislio je Ryan. Sad ću čuti što me ide .
Pomislio je zatvoriti oči, jer slutio je da će kazna
biti doista oštra, no odlučio je da to ne bi bilo u
skladu s njegovim imidžom onoga tko se ponosi
time što je zločest, stoga ih je odlučio držati otvore-
nima. Potom je začuo kako gospodin Fawcett kaže:
− Dat ću ostavku.
Ryan je zatečeno trepnuo.
− Kako, molim?
DAJEM OSTAVKU.
− Oprostite, ali još ne…
DAJEM OSTAVKU.
Gospodin Fawcett izgovorio je to još glasnije.
Zatim još glasnije. Bolje rečeno, nije to izgovorio .
Otpjevao je. U stilu navijačke himne.
Zbogom svi, Zbogom svi, Fawcett daje ostavku, Kući odlazi!
Iako je gospodin Fawcett improvizirao, Ryan je bio zadivljen: riječi su savršeno odgovarale. Pjevao je vrlo glasno, a pritom je i plesao, podižući noge naizmjence u zrak i zakačivši palce pod pazuha, skakućući oko Ryana. Nastavio je:
Dajem ostavku, Danas je taj dan, Odlazim daleko, Od TEBE slobodan!
Riječ „tebe“ bila je popraćena jasnom gestom kažiprsta uperenog u Ryanovo lice. Gospodin Fawcett počeo se pripremati za refren.
TI si nepodnošljiv!
Poslušaj me, svijete!
Trideset godina u školi, Ja ne vidjeh gore dijete!
Potom se okrenuo prema prozoru, raširio ruke i zapjevao još glasnije, još gromkije, poput opernog pjevača:
Sad odlazim, Zbogom svi, Fawcett daje ostavku, Kući… odlazi!
Posljednja nota, na riječi „odlazi“ podosta se otegnula. Čim je, nakon nekog vremena, utihnula,
ravnatelj je poskakujući (da, poskakujući), prišao
stolu i počeo sve s njega pakirati u svoju aktovku
od smeđe kože.
Ryan, čiji se smiren stav do sada već prilično
istopio, pa je stajao u čudu otvorenih usta, upitao
je: − Ali… tko će upravljati školom?
− Ha! – odgovorio je ravnatelj Fawcett, žustro zatvorivši aktovku. – Možda bi se ti u tome trebao
okušati, Ryane!
Rekavši to, manijakalno se nasmijao, poput zlikovca u crtiću. Potom je ravnatelj, odnosno, možda
je bolje reći bivši ravnatelj, otišao i zalupio vratima za sobom.
Oho , pomislio je Ryan. Ovakvo se što još nikada nije dogodilo .
