Lesley Kara Glasine
S engleskoga prevela IRA MARTINOVIĆ
Mojim roditeljima, Harryju i Doreen, s ljubavlju
Tko se bori protiv čudovišta neka pazi da pritom i sam ne postane čudovište.
A kad dugo gledaš u ponor, i ponor gleda tebe.
– Friedrich Nietzsche
Ponovno se događa isto. Ne pitajte me kako znam. Jednostavno znam. Vidim to u valjanju valova, u tome kako jure prema meni nagnuti, brzi. Neumoljivi. Osjećam to u hladnim zubima zraka na koži, u mirisu trulog lišća i vlažne zemlje. Čujem u tišini vrana što me motre. Znam da dolazite po mene i nikako vas ne mogu spriječiti.
Znam i kako će se to dogoditi. Jedne ću večeri leći na počinak i sve će biti u redu. Sve će biti pod kontrolom. Moja priča neće biti samo priča. Bit će stvarna. Čvrsta. Neoboriva. A tad ću se probuditi i ništa neće biti kao prije. Vidjet ću pukotine nastale preko noći i shvatiti da sam se cijelo vrijeme zavaravala, da je sve to bila tek krhka izmišljotina.
Da sam i dalje lovina. Da ću uvijek biti lovina.
Sve počinje glasinom. Šaputanjem pored školskih vrata.
Isprva ni ne slušam. Obećala sam Daveu da ću otići po ključeve kuće na Maple Driveu i otići se sastati s klijentom. Nemam vremena za stajanje i tračanje s ovom grupicom.
Ali tad primijetim izraz lica Debbie Barton – vidim kako otvara usta u šoku – i znatiželja nadjača sve ostalo.
– Ponovi mi to – govori Debbie. – Nisam sigurna da sam shvatila.
Malo se približim, kao i Ketifina mama, Fatima. Jakeova mama – mislim da se zove Cathy? – ne odgovori odmah, nego se osvrne lijevo-desno, uživajući u svojih pet minuta slave.
– Postoji prilično dobra mogućnost da ovdje u našem Flinsteadu živi ubojica djece – kaže Cathy, pa odmah napravi dramatičnu pauzu, da slušatelji stignu razmisliti o tome što su čuli. – Pod drugim imenom, naravno. Ubila je dječaka kad joj je bilo deset godina. To je bilo u šezdesetima. Probola mu je srce kuhinjskim nožem.
Grupica glasno uzdahne. Fatima podigne dlan na srce.
– Sally McGowan – kaže Cathy. – Kad dođete doma, potražite ju na Googleu.
Sally McGowan. To mi je ime poznato. Vjerojatno iz jednog od onih dokumentaraca s Channel Five koje gledam kad nemam pametnijeg posla. Djeca spremna ubiti ili tako nešto.
– Tko ti je to rekao? – pitam ju.
Cathy duboko udahne. – Recimo da je riječ o nekome tko pozna nekoga čiji je bivši suprug policajac. A prijatelj tog policajca
bio je dio ekipe koja stvara nove identitete svjedocima u kriminalnim slučajevima. Moguće je da i nije istina, ali znate kako se kaže. Gdje ima dima, ima i vatre. A moj muž kaže da takve uvijek smjeste u male gradove kao što je naš.
Debbie glasno usiše zrak u znak negodovanja. – Meni se gadi kako oni dobro paze na ta čudovišta. Mislim, to se sve plaća našim novcem, zar ne?
– Ti bi radije da ih dotuče bijesna gomila?
Sve tri zagledaju se u mene. Da sam barem držala jezik za zubima, ali ponekad se ne mogu spriječiti. Ne znam ni zašto slušam ta njihova sranja. Trebala sam biti pametnija.
Cathy šmrcne. – Da ti pravo kažem, Joanna, ja bih. Nije pošteno da takvi dobiju poseban tretman. A što je s roditeljima dječaka kojeg je ubila? Njima nitko nije dao odličnu priliku da počnu nov život, zar ne?
– Vjerojatno to i nije istina – kaže Fatima. – A i ako jest, ništa mi tu ne možemo. To se dogodilo prije mnogo godina. Sumnjam da je još uvijek opasna.
Draga, razumna Fatima. Mogla bih ju pozvati na kavu i razgovor. Da se malo bolje upoznamo. Ali ne danas. Ako ne krenem, zakasnit ću.
– Hvala, Jo. Znam da ti je danas slobodan dan i da nisi morala. Dave mi pruži ključeve i tek ispisane podatke o kući na adresi Maple Drive 24. Na zaglavlju papira sjaji se logo Pegtona.
– Nije mi teško – kažem. Stvarno i nije. Malo kojeg poslodavca krasi tolika fleksibilnost kao Davea Pegtona. Sreća me silno poslužila kad sam našla posao koji mogu prilagoditi Alfiejevu školskom rasporedu i još k tomu tako blizu doma. Kad smo kod doma, i na tome mogu zahvaliti Daveu. Mala kuća s dvije spavaće sobe, dio niza, koju je Dave velikodušno opisao
kao „pomalo zapuštenu”. Pravi agent za nekretnine. Kuća je bila katastrofalno zapuštena, ali i jedino što sam si mogla priuštiti, pa sam mu naposljetku dala ponudu. Nova kuća. Nov posao. Sve samo zato što sam u pravom trenutku ušla u agenciju za nekretnine. Sreća mi se nije samo nasmiješila nego široko osmjehnula.
Dave se vrati do radnog stola. – Sretno s gospođom Marchant, usput – dobaci mi preko ramena.
– Zašto sretno? Kakva je?
Dave se naceri. – Uskoro ćeš saznati – kaže, i prije nego što stignem postaviti još koje pitanje, zazvoni mu telefon i Dave se javi klijentu.
Maple Drive ima kuće građene u dvadesetim i tridesetim godinama dvadesetog stoljeća. Neke su samostojeće, ali većina je u paru. Nije to najskuplja ulica u Flinsteadu – oni koji doista imaju mnogo novca žive u Grovesu – ali je popularna, pogotovo dio blizu mora. Tamo je i broj 24. Dave je opisao kuću kao imanje s pogledom na more, što je možda istina ako otvorite prozore spavaće sobe, nagnete se van i pružite vrat kao labud. Bolje bi bilo reći da se more iz kuće nazire, ali lijepa je. Dobro održavana. Ima i uredan prednji vrt. A što se tiče mora, dovoljno je da se nazire, pa da kuća više vrijedi.
Susan Marchant otvori vrata i prije nego što sam pozvonila. Na moje veselo „dobro jutro” odgovori tek kratkim kimanjem glave. Čekam da se odmakne i pusti me da uđem, ali ona samo stoji na vratima kao da sam jedna od onih koji prodaju nešto po kućama, za koje, usput rečeno, nad njezinim vratima piše da nisu dobrodošli.
– Mislila sam napraviti krug po kući – kažem. – Da se malo bolje upoznam s rasporedom prostorija.
Dobro je pripremiti se za pokazivanje kuće potencijalnim kupcima. Ima vlasnika koji prije dolaska kupaca ni ne pospreme, ni ne počiste. Svakakvih sam se gadosti nagledala u kućama za prodaju. Prljavog veša razbacanog po podu. Vidjela sam čak i smeđu hrpicu izmeta, smeđu kobasicu smotanu u zahodskoj školjki poput usnule zmije. Doduše, ono malo kuće koliko vidim preko ramena Susan Marchant izgleda čisto. Ne samo čisto nego bolnički čisto, a tom dojmu doprinosi činjenica da je kuća već gotovo prazna. Izgleda da je Susan već odnijela većinu stvari u spremište.
– Zašto? – pita, a obrve joj se ljutito približe. – Nemate tlocrt? –i u pogledu i u glasu čujem joj hladnoću koja me pomalo zatekne.
– Imam, da, ali...
– Ionako je prekasno za to – kaže, vireći na ulicu. – Mislim da je ono Anne Wilson.
Okrenem se i ugledam plavi Renault Clio kako se parkira pred kućom. Sa suvozačkog sjedala izađe žena u bljedozelenoj kabanici, s kosom u dvije boje – tamnoplava s bakrenim pramenovima – mahne mi i nasmiješi se. Hvala nebesima da ima i ljudi koji se smiješe. Izađe i vozač automobila. Visok je, izgleda otmjeno. Kosa mu je prošarana srebrnkastim sjedinama. Imam osjećaj da bi joj bio otvorio vrata da ga nije preduhitrila. Prilaze nam dvorištem držeći se za ruke, iz čega zaključim da su jedan od onih rijetkih parova koji su zaljubljeni i nakon godina braka, ili su se tek nedavno vjenčali. Kladila bih se u ovo drugo.
To je jedna od stvari koje volim u svom novom poslu – upoznavanje novih ljudi. Volim nagađati o tome tko su i kakvi su iz ono malo što otkriju o sebi. Najdraži mi je dio posla razgledavanje tuđih kuća. Tash, jedna od mojih najboljih prijateljica, kaže da je to zato što sam znatiželjna. Ne smeta mi kritika, jer i ona je ista takva.
Jednom su se ona i njezin dečko pretvarali da su zainteresirani za kupnju skupog stana na vrhu skupe zgrade u Brightonu, gdje su otputovali na vikend, samo zato što ih je zanimalo kako je uređen. I sad mi je smiješno kad se sjetim: morali su parkirati svoj star Volvo u raspadu daleko od zgrade, da ih agent za nekretnine ne vidi kako izlaze iz te starudije. Toga se često sjetim kad upoznam nove klijente. Nikad ne znaš tko je doista došao kupiti nekretninu.
– Bok, ja sam Joanna Critchley iz agencije Pegton. Drago mi je – rukujemo se. Anne Wilson je privlačna žena, ali u tome joj je sigurno pomogao estetski kirurg. Koža joj je onako izdajnički pretjerano sjajna i glatka, usnice i obrazi malo previše jedri. Brzo okrenem pogled da me ne uhvati. – A ovo je Susan Marchant, vlasnica.
Ali Susan Marchant već nam je okrenula leđa i ušla u kuću. Njezine potpetice kuckaju po parketu. Kakva neodgojena ženska. Nije ni čudo da mi ju je Dave uvalio. Tko još nosi cipele s petom u vlastitoj kući?
Duboko udahnem. – Idemo prvo u dnevnu sobu, može?
Nismo baš najbolje počeli. Kupnja nove kuće ionako je dovoljno stresna. Neprijateljski nastrojena vlasnica mogla bi odvratiti kupce. Doduše, možda točno to Susan Marchant i želi. Možda ju na prodaju tjera suprug prevarant koji se od nje razvodi i koji želi što prije podijeliti imovinu, a Susan je odlučila rastjerati kupce da mu napakosti. Ne mogu iskreno reći da ne bih i ja tako.
Kad se kasnije tog jutra vratim doma, ne mogu si pomoći: uspoređujem svoju malu kuću s dvije prostorije u prizemlju i dvije na katu s prostranom, lijepom kućom Susan Marchant. U tren oka nađem se za računalom i počnem tragati za idealnom kombinacijom boja za interijer. Namjeravala sam početi s preuređenjem kad se Alfie navikne na novu školu, ali sad je već listopad, a ja još nisam ništa napravila.
A tad se sjetim onoga što je rekla Cathy. Sally McGowan. Sigurna sam da je sve to sranje, njezina izmišljotina; da Cathy samo stvara dramu. Ali mogu malo pročačkati. Ako ništa drugo, da si odvratim misli od preuređenja.
Utipkam ime i dobijem 109 milijuna rezultata i mutnu crnobijelu fotografiju dječjeg lica. Ne smiješi se, izgleda prkosno, ali svejedno je lijepa. Već sam vidjela tu fotografiju. Sad je se sjećam. Svi su ju vidjeli.
Wikipedia mi kaže da je Sally McGowan rođena u Broughtonu, u Salfordu. Kad je imala deset godina, 1969. godine, nožem je ubila Robbieja Harrisa. Slučaj je bio senzacionalan, podijelio je naciju. Je li Sally hladnokrvan psihopat ili žrtva roditelja zlostavljača koja je patila godinama? Ona je rekla da se s dječakom igrala, da je bilo slučajno, ali nitko joj nije vjerovao. Ili joj barem javnost nije vjerovala. Razbjesnilo ih je što joj sude samo za ubojstvo iz nehata.
Tražim dalje. Sally je puštena na slobodu 1981. godine i dobila je nov identitet. Šest godina kasnije, novinari su ju pronašli. Živjela je u Coventryju i radila kao krojačica. Imala je dijete. Gledam još fotografija. Sedamnaestogodišnja Sally igra bilijar u zatvorskoj dvorani. Fotografija je pomalo provokativna; položaj njezina tijela na stolu za bilijar. Ili je možda fotograf namjerno tako slikao.
Na drugoj fotografiji vitka mlada žena u dvadesetima koja skriva lice od fotografa. Tražim dalje. Još jedna promjena imena. Još jedno preseljenje. A zatim ništa, osim pokojeg članka u tabloidima o navodnim viđenjima i beskrajnoj boli obitelji Robbieja Harrisa. Otpijem gutljaj kave. Što ako doista živi u Flinsteadu? Mislim, mora negdje živjeti. Pa što ako živi ovdje? Iznenada se sjetim svoje gadne klijentice. Susan Marchant. Imaju iste inicijale. To je sigurno slučajnost, ali u mislima pokušavam preslikati lice desetogodišnje Sally McGowan s licem Susan Marchant. Spojim ih u jedno.
Odbacim iPad na drugi kraj kauča. Ovo su gluposti. Čula sam trač na školskom igralištu i mašta mi je proradila. Da je Susan Marchant doista Sally McGowan, ne bi ona prodavala kuću. Živjela bi u kući u vlasništvu države, tko zna gdje.
Susan Marchant neugodna je babetina, ali to ne znači i da je ubojica.
„JOŠ PAMTIM KRV”, KAŽE BIVŠA PRIJATELJICA I
SUSJEDA UBOJICE DJECE SALLY MCGOWAN, MARGARET COLE.
Autor: Geoff Bins
Utorak, 3. kolovoza 1999.
Daily Mail
Na današnji dan prije trideset godina Sally McGowan ušla je u anale zločina kad je nožem ubila petogodišnjeg Robbieja Harrisa u ruševnoj kući u Broughtonu, u Salfordu. Sally je tad imala samo deset godina.
Jučer je njezina nekadašnja školska prijateljica i susjeda o tome progovorila po prvi put.
„Tada se potpuno drukčije živjelo”, rekla je Margaret. „To je bio potpuno drukčiji svijet. Svi smo se mi klinci igrali vani. Mame ne bi ni znale gdje smo. Švrljali smo među nizovima kuća. Mame i tate sigurno su strepili, ali nama djeci bilo je super. Cijeli je kvart bio naše veliko igralište.”
Mnoge su kuće u nizu građene u doba kraljice Viktorije u šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća srušene, a na njihovu mjestu izgrađene su bezlične betonske zgrade. Kronično siromaštvo, nedostatak svega potrebnog za život i stalna nezaposlenost – to je svijet u kojem je odrasla Sally McGowan.
„Ali nama je to bilo normalno”, kaže Margaret. „Nismo ni znali da smo siromašni. Bili smo djeca. Zanimala nas je samo igra.”
„A onda se jednoga dana sve promijenilo. Još pamtim krv. Liptala je po majici, obojila ju u crveno. U mjehurićima se skupila na
oštrici. I pamtim njegove oči. Njegove male plave oči. Znala sam da je mrtav već i samo po tim očima.”
Kad smo ju upitali što misli o tome da je Sally McGowan zaštićena anonimnošću, odgovorila je: „Nije to pošteno, zar ne? Nije pošteno, nakon toga što je napravila. Mislim, znam da joj nije bilo lako doma, ali mnogo djece živjelo je jednako loše, a nisu napravili to što je ona napravila. Srce me boli kad se sjetim Robbiejeve obitelji. Sad zbog obljetnice sigurno opet prolaze kroza sve to.”
Pogledam na sat. Sranje. Skoro je tri i petnaest. Moram po Alfieja. Zgrabim torbu, uguram stopala u tenisice ni ne razvezujući ih i otvorim kućna vrata. Ne mogu vjerovati koliko sam vremena potratila na gluposti na internetu, a čak nisam stigla ni napisati bilješke za večerašnji sastanak književnog kružoka.
Alfie prvi izlazi iz razreda. Kovrčava kosa mokra mu je od znoja. – Zašto si tako zagrijan?
– Imali smo tjelesni – kaže. – Popeo sam se do vrha.
Ni sama ne znam što da mislim o tom poletnom penjanju na švedske ljestve. Kad sam ja bila mala, nabrijana profesorica tjelesnog natjerala me da se popnem više no što sam bila spremna i na kraju sam od straha sletjela na strunjaču i izbila si zrak iz pluća. Mislila sam da ću umrijeti. Ali ne želim obeshrabriti Alfieja. On se očito ne plaši i nije nekoordiniran kao što sam ja bila – kao što još uvijek jesam. Alfie uživa u tjelesnom.
– Oho – kažem. – Hrabro od tebe.
– Liam i Jake rekli su mi da se pravim važan, a Jake je rekao učiteljici da sam ga gurnuo, ali nisam.
O, ne. Ovo nam je trebao biti nov početak. Trebao je naći nove prijatelje. Neću moći podnijeti ako ga i ovdje budu gnjavili. Zbog nasilja smo se u školi i doselili ovamo. Zbog toga, i zbog toga što je mene mučila krivnja što toliko mnogo radim da nam treba dadilja.
Alfie gurka nogom kamen. – Jake stalno govori zlobne stvari. Jake Hunter, to je Cathyn sin. A nego čiji. Stisnem Alfiejevu vrelu malu ruku. – Vjerojatno je samo ljubomoran jer si bolji od njega u penjanju.
Alfie me povuče za ruku. – Večeras dolazi baka? – Naravno. I donosi kolače.
Alfie se nasmije i veselo zamahne šakom. Moja se ramena opuste. Svađa s Jakeom Hunterom očito nije bila toliko strašna kad ju je već zaboravio. U svem ovom mnogo mi pomaže što moja mama živi blizu, naravno. Plažu da ni ne spominjem. Definitivno je bila dobra odluka otići iz Londona i preseliti se ovamo, iako sam se morala pozdraviti sa svojim zgodnim stančićem i sa svojim dobro plaćenim poslom i prijateljima (hvala nebesima na Facebooku)... s cijelim svojim životom, zapravo. Kad dobijete dijete, sve se promijeni. A kad je vaše dijete nesretno, napravit ćete sve što možete da mu vratite osmijeh na lice.
Prije Alfieja nisam bila ni s kim godinama i to me uopće nije smetalo. Napornim radom došla sam do položaja direktorice u velikoj agenciji za nekretnine u južnom Londonu. Bila sam zadužena za impresivan portfelj nekretnina. Vozila sam srebrni Audi 3, živjela u stanu koji je možda bio malen, ali je bio na dobroj lokaciji i uređen minimalistički i skupo, a moje kuharske vještine svodile su se na podgrijavanje gotovih jela kupljenih u supermarketu.
A tad sam ušla u vezicu s Michaelom Lewisom, starim prijateljem s fakulteta. Nismo ni mislili biti u vezi. Michael se bavio istraživačkim novinarstvom, što i nije karijera koja obećava stabilan izvor prihoda podoban za izdržavanje obitelji, a ja sam, iskreno rečeno, bila zaljubljena u vlastitu slobodu. Bili smo – kako se ono kaže? Prijatelji s povlasticama. Nismo znali da će jedna od posljedica tih povlastica biti Alfie.
Nikad neću zaboraviti izraz na maminu licu kad sam joj rekla. Ne znam što ju je više zateklo: što sam ja trudna, ili što je Michael crn.
Michael je vijest primio fantastično. Niti se izbezumio od panike, niti ponudio da plati da se riješim djeteta. Smireno mi je rekao da će me podržati u odluci, kakva god bila. Rekao je da će odigrati svoju ulogu u svem tom točno u onoj mjeri koju ja budem željela. Čak mi je i brak ponudio.
Neću se praviti da nisam došla u iskušenje, ali znala sam da je to ponudio samo zbog Alfieja. Uostalom, da se jesmo vjenčali i da nam brak nije uspio – a danas jako mnogo brakova ne uspije, budimo realni – možda bismo zamrzili jedno drugo kao moji roditelji, a to ne bi bilo dobro za Alfieja.
Ovako smo i dalje dobri prijatelji, a Alfie ima sjajan odnos s ocem, kakav ja sa svojim ocem nisam imala.
Alfie sad maše nekomu na drugoj strani ulice. Ženi koja živi u prizemnici prekoputa škole. Dotad nagnuta nad grmove ruža, žena se uspravila i maše Alfieju, držeći škare za ruže u drugoj ruci. Prije nekoliko tjedana, kad je Alfie tek bio krenuo u školu, pao je i ogrebao koljeno. Žena je bila toliko ljubazna da je dotrčala s flasterom. Sva se ustrčala oko njega.
U glavi mi se stvori neugodna pomisao. Što ako je ona Sally McGowan, a živi točno prekoputa škole? Ma to je glupost, eto što je. Sally McGowan može biti bilo tko; recimo, ova žena koja sad hoda prema nama vukući kolica za kupovinu.
Stanovništvo Flinsteada starije je od nacionalnog prosjeka. Ljudi ovamo dolaze uživati u mirovini, pretežno iz Londona. Privuku ih more i mirniji tempo života. Gradić ima tek plažu i jednu ulicu nakrcanu trgovinama, i to je sve. Ako vam je do ičeg uzbudljivijeg, morate se voziti pola sata ili sjesti na bus, ali to će
potrajati. Zato sam ja zbrisala iz maloga grada čim sam navršila osamnaestu, ali sad je drukčije. Sad imam Alfieja.
Kad se vratimo doma, u maloj kuhinji koja će biti potpuno preobražena kad konačno obojim ormariće, pripremam Alfieju užinu i slušam poznate mi zvuke glazbe iz Zvjezdanih ratova koji trešte iz dnevne sobe. Ne mogu si zamisliti život bez Alfieja. Nisam imala pojma koliku radost donosi dijete. I koliki strah. Nosim mu sendvič i pokušavam izbaciti iz glave misli o sirotim roditeljima Robbieja Harrisa, o noćnoj mori koju je prije toliko godina proživjela njegova majka. Ali koliko god se trudila, ne mogu prestati zamišljati najgore: Alfiejevo beživotno, okrvavljeno tijelo klonulo leži u mom naručju.
Stalno to radim. Zamišljam najgore što bi mu se moglo dogoditi. Možda su takvi svi roditelji. Možda nam je ta morbidna mašta potrebna da u svakom trenu pazimo na svoje dijete.
Stisnem se do njega na kauču i poljubim ga u tjeme. Kakva je osoba uopće sposobna probosti petogodišnjaka kroza srce?
Vraćam se do deset – kažem mami. – Ne daj mu više kolača. Mama razbaruši Alfiejevu svježe opranu kosu i nasmije se. – Dobro da si uvijek u pokretu, mali moj, jer inače bi izgledao kao sumo hrvač.
Alfie zabaci glavu unatrag i prasne u teatralan smijeh.
Izlazeći, obučem jaknu i krenem prema kući Liz Blackthorne, kod koje se sastaje književni kružok. Hodam pognute glave, iznenađena jakim vjetrom. Noći su sve hladnije, mrak pada sve ranije. Miris vlažne zemlje i mokrog lišća visi u zraku. Zabijem ruke u džepove i hodam dalje.
Liz živi na obali. Ondje je vjetar još snažniji, zabija se na obalu jureći sa Sjevernog mora. Kao i inače, procjenjujem svaku kuću pored koje prođem. Michael u šali zna reći da su, kao i novinari, agenti za nekretnine uvijek na dužnosti. On je uvijek u potrazi za novom pričom, a ja procjenjujem vrijednost nekretnina. Smišljam riječi za oglase. Razmišljam za koliko bi se dala prodati.
Prolazeći pored prazne kuće s prozorima prekrivenim zakucanim daskama i zapuštenim vrtom, pitam se komu pripada i zašto je u tavom stanju. Da ju obnove, bila bi prekrasna. Možda je vlasnik umro bez oporuke ili nema nasljednika? Ili ju možda jednostavno više ne žele. Zamislite vi to samo. Zamislite kakva nekretnina samo tako propada. Doduše, da ju žele obnoviti, prilično bi ih koštalo. Kuća je u jednakom stanju kao mnoge njezine vršnjakinje u okolici – izvana izgledaju veličanstveno, ali iznutra se sve raspada.
Lizina kuća jedna je od onih u nizozemskom stilu, s mansardom. Pročelje njezine kuće podsjeća me na lice: krov je izveden pod oštrim kutom i uokviruje pročelje poput kose, a dva prozora na katu izgledaju poput očiju što gledaju prema moru. Obožavam tu kuću.
– Uđi – kaže mi Liz i razmijenimo uobičajene puse u obraz.
Liz je odjevena u dug sako vojničkog kroja, a njezina duga sijeda kosa upletena je u debelu pletenicu i savijena tako da pada preko ramena. Izgleda još otmjenije nego inače. Ako ja u njezinim godinama budem izgledala upola tako dobro kao Liz Blackthorne, bit ću presretna.
Hodam za njom u dnevnu sobu, gdje nas već čekaju ostale četiri članice književnog kružoka. Sjede za stolom od ulaštenog mahagonija, grickaju masline i čips i pijuckaju vino. Točno si takvu sobu i ja želim: sredinom zida uzdiže se izbočina dimnjaka, lijevo i desno od nje u nišama stoje police pune knjiga, na zidovima vise originalna umjetnička djela – većinu kojih je Liz sama naslikala – a pred prozorom se proteže otoman presvučen starinskom tkaninom i nakrcan ukrasnim jastučićima. Liz ima smisla za uređivanje: soba izgleda poput boemskog salona, a svi ti uzorci i boje pristaju jedni uz druge kao čudom. Za to je valjda zaslužna njezina umjetnička crta. Da ja pokušam takvo što, izgledalo bi kao da je bomba pala. Možda bih ju trebala zamoliti za pomoć s uređenjem svoje kuće. – Propustila si jako zanimljiv razgovor o pervertitima – kaže Liz.
Znakovito me pogleda, a ja se nasmiješim. S Liz se jako dobro slažem. Uvijek sam se dobro slagala sa starijim ženama. Ženama koje znaju tko su i što su, kojima nije neugodno biti takve kakve jesu.
Jedno je sigurno: mama je bila u pravu, književni kružok prava je aktivnost za mene. Točno mi je to trebalo. Većina mojih školskih prijateljica odavno ne živi u blizini, i iako ih ponekad sretnem, sad više nemamo previše zajedničkog. Nalazim se s Tash, naravno, i s još jednom ili dvije prijateljice iz Londona, ali ne onoliko često koliko bih željela. U Pleasantville, kako Tash posprdno naziva Flinstead, doselila sam se prije svega četiri mjeseca, ali ponekad imam osjećaj da sam u Londonu živjela u prošlom životu. Grupica prasne u smijeh, toči se još jedna runda vina. Liz mi pruži praznu čašu i kimne glavom prema bocama što spremne čekaju na ormariću pored stola.
– Ja sam kriva za tu temu – javi se Barbara svojim dubokim, otmjenim glasom. Još koja čaša i njezin pravi naglasak, birmingemski, isplivat će na površinu.
Barbara je članica gradskog vijeća. Krupna žena teatralnog karaktera koja kao da je uvijek odjevena u otmjene crne hlače i jednostavne bluze. Podsjeća me na jednu bivšu kolegicu; glasna je i ima mišljenje o svem, ali i pametna.
– Ma zašto me to ne čudi? – kažem. Opet se nasmiju. Očito zaostajem već nekoliko čaša za njima. Čak i Maddie, koja se inače drži čaja, sad ima vino u ruci.
– No dobro – Lizin je glas minimalno glasniji od ostalih, ali njezin ton smjesta privuče pozornost. – Bilo bi vrijeme da počnemo – kaže.
Knjiga kojom se bavimo ovog mjeseca – Utjehe filozofije Alaina de Bottona – bila je Lizin izbor i potpun odmak od suvremene beletristike i pokojeg klasika kojima se inače bavimo. Idući mjesec knjigu bira Barbara, a sudeći po sadržaju njezine torbice, to će biti Frankenstein Mary Shelley. Nadala sam se nečemu zabavnijem, priznajem. Nečemu veselomu, za promjenu.
Po običaju, Barbara nema lijepe riječi za knjigu mjeseca. Ovo mi je četvrti sastanak kružoka i dosad joj se nijedna nije svidjela. Sad nam govori da nije luda za populističkom interpretacijom filozofije, a i da kao netko tko je izgubio svaku nadu u pronalaženje prikladnog partnera, ne nalazi utjehe u Schopenhauerovoj tvrdnji da je ljubav tek sredstvo kojim nas evolucija navodi da širimo svoje gene.
– Mislim, što to govori o meni? Da moji geni ne vrijede širenja? Doduše, nije da bih više mogla širiti – promrmlja u rub vinske čaše. – Osim ako se ne dogodi čudo biblijskih razmjera.
Sve se nasmijemo.
– Ako te ne tješi Schopenhauer, možda onda Nietzsche? – kaže Liz, ozbiljno promatrajući Barbaru svojim krupnim očima. –Sviđa mi se ideja da su nam sva sranja koja život baci na nas samo metoda rasta, da zbog njih postajemo bolji.
Barbara frkne nosom. – Na mene je život nabacao toliko sranja da bih sad već trebala biti utjelovljenje ideala ljudskog bića.
Javim se za riječ i kažem koliko mi se sviđa De Bottonov kanal na YouTubeu, School of Life. Barbara napravi grimasu. – Hvala Bogu da nisam ni probala društvene medije – kaže kao da sam ja upravo priznala kakav sramotan grijeh.
Kao i uvijek, kako večer odmiče, razgovor se udaljava od Sokrata i Seneke i skreće prema osobnim temama i vijestima. Večeras je pod svjetlom reflektora sirota Jenny. Ona je najmlađa članica kružoka. Nedavno je dobila kvalifikaciju medicinske sestre. Mršava je, sramežljiva i inteligentna; ima tamnoplavu kosu svezanu u rep, voli kratke haljine i guste crne najlonke. Karen ju počne ispitivati o ljubavnom životu i vidi se da je Jenny neugodno.
Ja dobro znam kako je to sjesti pred inkvizitoricu Karen. Jednom se mene dohvatila i bilo je grozno. Nije mi bilo do objašnjavanja moje neobične veze s Alfiejevim tatom. Nisam vidjela što
se to ikoga tiče i nije mi bilo ugodno to ispitivanje. Vidim da nije ugodno ni Jenny.
Nisam sigurna bih li mogla istrpjeti Karen više od jednom mjesečno, što je zapravo prava šteta, jer prilično smo slične. Obje smo u srednjim tridesetima, obje imamo djecu. Obje obožavamo knjige. Kao i ja, i Karen se ovamo doselila iz Londona, iako je ona ovdje već nekoliko godina. Ona i suprug vode studio koji se bavi računalnim grafikama, a Karen je usto i vrlo aktivna članica školskog roditeljskog vijeća. Na prvom sastanku kružoka dala se u objašnjavanje svega vezanog za život u Flinsteadu kao da je ona starosjedilac, a ja pridošlica. Kad sam joj rekla da sam odrasla u blizini i da poznajem Flinstead kao vlastiti džep, pogledala me gotovo uvrijeđeno. Kao da misli da se pravim važna. Možda i jesam. Natočim si još vina. – Želi li još tko malo? – pitam, pokušavajući im odvratiti pozornost od Jenny. Ali samo Barbara pruža polupraznu čašu prema meni.
– Koliko se dugo viđate? – pita Karen. Nagne se prema Jenny promatrajući ju znatiželjno iza svojih štreberskih naočala, a njezina tamna, savršeno ravna kosa raspe se po stolu. – Je li postalo ozbiljno?
Jenny porumeni. Sirota, vrat joj je sav crven. Osjetim poriv da ju zaštitim od Karenina upornog ispitivanja. Zar nitko ne smije imati ljubavni život, a da cijeli grad ne čuje sve o tome?
– Je li vam možda poznato – kažem – ime Sally McGowan. Ništa mi drugo nije palo na pamet.
Karen me pogleda sva u šoku. O, Bože, zašto li sam baš to rekla? Tipično za mene: jezik mi radi brže od mozga. Liz mi dobaci namršten, začuđen pogled. Barem se nadam da je začuđen. Sad mi se čini da bi joj bilo draže da sam vratila razgovor na knjige. Zašto nisam? To sam trebala.
Karen se zapilji u mene, zbog naočala izgleda kao sova. – Jedina Sally McGowan koju ja znam ubojica je djece iz šezdesetih. Sjećam se da mi je mama pričala o tome.
– O, Bože, da – kaže Maddie. – Nećeš nam valjda predložiti da čitamo o njoj, Jo? Jer moram ti odmah reći da ja radije ne bih – strese se. – Meni su takve teme prestrašne.
Još nisam sigurna što mislim o Maddie. Podsjeća me na ptičicu. Mudre sitne očice koje neprestano skaču s lica na lice. Visok glasić koji treperi kad je uzbuđena. Ima kćer, radi u Londonu. Nešto u bankarstvu. Imam osjećaj da ta kći iskorištava Maddie. Sigurno je lakše i jeftinije poslati dijete majci, nego platiti dadilju. Ja znam da meni mama voli pomagati oko Alfieja, ali ne bi mi na pamet palo da joj ga natovarim na dulji rok.
– Ne, ne, nisam to mislila. Samo sam danas čula da se govori o njoj, to je sve.
– I što su rekli? – pita Liz, pružajući ruku prema maslinama. –Bilo je nešto na vijestima?
– Ne. Čula sam nešto pred školom, kad sam odvela Alfieja. Samo trač. Znate kakva je škola Perrydale: rasadnik sočnih tračeva. Maddie se nasmije. – Tu si u pravu. Svaki put kad dođem po unuku, čujem nešto što radije ne bih čula.
– Daj, Jo – kaže Liz. Gleda me znatiželjno, upitno. – Ne muči nas više.
Nakašljem se. Sad je kasno za uzmak. Svi čekaju moj odgovor.
– Sigurna sam da je to samo gluparija, ali netko je navodno saznao da Sally McGowan sad živi u Flinsteadu, pod drugim imenom.
– O, zaboga – kaže Jenny.
Barbara spusti naočale na stol i zagleda se u mene otvorenih usta. Obrazi su joj rumeni od vina. – Moji su roditelji govorili da je očito da je zla, da joj zlo izvire iz pogleda.
Liz prezirno frkne nosom.
– Mene ne bi iznenadilo da i živi ovdje – kaže Karen. – Flinstead bi bio savršeno mjesto za takvo što. Mislim, nije da bi itko posumnjao da živi baš ovdje. Zar ne?
Njezino pitanje ostane visjeti u zraku, bez odgovora. Možda mi se samo čini, ali trač koji sam prenijela kao da je već promijenio atmosferu našeg ugodnog, pomalo štreberskog književnog kružoka.
