Issuu

jane austen EMMA

Sa engleskoga prevela VJERA BALEN-HEIDL

NJEGOVOJ KRALJEVSKOJ VISOSTI

PRINCU NAMJESNIKU

OVO DJELO, S DOPUŠTENJEM NJEGOVE KRALJEVSKE VISOSTI, S NAJVEĆIM POŠTOVANJEM

POSVEĆUJE

POKORNA, POSLUŽNA

I PONIZNA SLUŽBENICA, AUTORICA

Emmu Woodhouse, pristalu, umnu i bogatu djevojku, koja je imala udoban dom i vedru ćud, zapalo je ono ponajbolje u životu; navršila je skoro dvadeset i jednu godinu a da ju je rijetko kad snašla žalost ili jad.

Bila je mlađa od dviju kćeri nježna, popustljiva oca, a nakon sestrine udaje zarana je preuzela nadzor nad njegovim kućanstvom. Majka joj bijaše umrla tako davno da je jedva pamtila njezine zagrljaje, a zamijenila ju je guvernanta, vrla žena, koja joj je pružala gotovo majčinsku ljubav.

Gospođica Taylor provela je kod Woodhouseovih šesnaest godina, manje kao odgojiteljica a više kao prijateljica, iskazujući veliku ljubav objema kćerima, posebice Emmi. Među njima dvjema vladala je sestrinska prisnost. Čak i prije nego što je gospođica Taylor službeno prestala biti guvernantom, zbog svoje blage naravi jedva da je nametala neku stegu, a kako se sjena autoriteta odavna bila raspršila, njih su dvije živjele zajedno kao prijateljice, veoma privržene jedna drugoj, te je Emma radila što je htjela, uvelike poštujući sud gospođice Taylor, ali ravnajući se uglavnom po svome.

Nevolja je kod Emme bila upravo u tome što je i previše mogla provoditi svoju volju i što je bila sklona precjenjivanju same sebe; bile su to mane koje su prijetile da umanje vrijednost mnogih njezinih užitaka. Ta je opasnost, međutim, trenutačno bila tako nezamjetljiva da se te slabosti nisu uzimale ni za kakvo zlo.

Tuga je ipak nadošla – blaga tuga – no nipošto u obliku neke neugodne spoznaje – gospođica se Taylor, naime, udala. Prva bol bijaše nanesena gubitkom gospođice Taylor. Upravo je na dan vjenčanja voljene prijateljice Emma prvi put pokunjeno sjedila, zamišljena nad nepostojanošću svega. Kad je svadba završila a svatovi otišli, ona i njezin otac ostadoše sami za stolom, bez izgleda da im netko treći razvedri dugu večer. Otac je kao i obično otišao poslije

malo odspavati, a njoj nije preostajalo drugo doli da sjedi i razmišlja o svome gubitku.

Taj je događaj njezinu prijateljicu mogao samo usrećiti. Gospodin Weston bijaše čovjek besprijekorna značaja, imućan, primjerene dobi i ugodna vladanja; a Emmi je stanovito zadovoljstvo pružala pomisao s kakvim je samoprijegornim, velikodušnim prijateljstvom oduvijek priželjkivala i poticala taj brak; no njoj se crno pisalo. Nije bilo sata u danu a da joj nije nedostajala gospođica Taylor. Sjećala se njezine dobrote – dobrote i ljubavi koje joj je iskazivala punih šesnaest godina – kako ju je poučavala i igrala se s njom sve od njezine pete godine te kako ju je njegovala dok je bolovala od raznih dječjih bolesti. Za to joj je dugovala veliku zahvalnost; ali njihov odnos u posljednjih sedam godina, posve iskreno prijateljevanje na ravnoj nozi, kad su nakon Isabelline udaje bile prepuštene jedna drugoj – ispunjalo ju je još dražim, još nježnijim uspomenama. Bila je to prijateljica i družbenica kakvu rijetko tko ima; pametna, naobražena, korisna, pažljiva, upućena u sve obiteljske stvari; dijelila je s njima sve brige, a posebno se zanimala za Emmu, svako njezino zadovoljstvo, svaki njezin naum; prijateljica s kojom je mogla razgovarati o svemu što joj padne na pamet, a koja ju je toliko voljela da joj nikad nije nalazila mane.

Kako da podnese tu promjenu? Istina, njezina se prijateljica nastanila ni kilometar daleko, ali je Emma znala kolika je razlika između gospođice Taylor u kući i gospođe Weston udaljene ni kilometar; i uza sve one prednosti kojima ju je podarila priroda i pružale kućne prilike, prijetila joj je opasnost da iskusi duhovnu osamljenost. Istinski je voljela oca, ali on joj nije bio nikakvo društvo. Nije joj bio dorastao u razgovoru, bilo ozbiljnom bilo nevezanom.

Nesretnu razliku u njihovim godinama (a gospodin Woodhouse ne bijaše se rano oženio) uvelike je produbljivala njegova građa i njegove navike; kako je cijeloga života pobolijevao te se nije ni duševno ni tjelesno naprezao, u mnogo čemu je djelovao još starije;

pa iako je bio omiljen zbog dobrote svoga srca i prijazne ćudi, nije se baš isticao nekim velikim sposobnostima.

Sa sestrom – koja je nakon udaje živjela razmjerno blizu, u Londonu, dakle samo tridesetak kilometara daleko – nije se mogla ipak viđati svaki dan. I tako joj je predstojalo da u listopadu i studenom provede mnoge večeri u Hartfieldu kako najbolje zna sve dok na Božić ne dođu Isabella, njezin muž i njihova dječica i ispune kuću, a njoj ponovno pruže ugodno društvo.

U Highburyju, velikom i napučenom selu gotovo veličine kakva grada, kojemu je Hartfield pripadao unatoč odvojenim travnjacima, grmlju i svome nazivu – nije imala nikoga tko bi joj bio ravan. Ondje su Woodhouseovi bili najuglednija obitelj. Svi su ih poštovali. U selu je imala mnogo znanaca, jer se otac pristojno ophodio sa svima, no nitko od njih nije mogao ni na pola dana zamijeniti gospođicu Taylor. Bila je to žalosna promjena i Emma nije mogla a da ne uzdiše zbog nje i ne želi nemoguće sve dok se otac nije probudio, pa se zbog njega morala razvedriti. Njemu je trebalo popravljati raspoloženje. Bio je to čovjek slabih živaca koji je lako zapadao u potištenost; volio je sve one na koje bijaše navikao i nerado se rastajao s njima; mrzio je svaku promjenu. Brak, kao uzrok promjene, oduvijek mu je bio mrzak. Još se uvijek nipošto ne bijaše pomirio s kćerinom udajom niti ju je ikad spominjao bez sažaljenja, iako je to bio brak sklopljen iz prave ljubavi – a već se morao rastati i od gospođice Taylor; navikao na blagu sebičnost i ne mogavši pretpostaviti da drugi ljudi mogu osjećati drukčije nego on, uporno je mislio kako je gospođica Taylor loše postupila i prema sebi i prema njemu i da bi bila mnogo sretnija da je do kraja života ostala u Hartfieldu. Emma se smješkala i čavrljala najveselije što je mogla da odagna takve njegove misli; ali kad je bio poslužen čaj, nije mogao a da ne ponovi ono što je rekao za objedom: – Jadna gospođica Taylor! Da je barem opet ovdje! Kakva šteta što ju je gospodin Weston ikad zapazio.

– Ne slažem se s vama, tata, znate to dobro. Gospodin Weston je tako dobroćudan, ugodan, sjajan čovjek da uistinu zaslužuje takvu ženu – a ni vi ne biste valjda željeli da gospođica Taylor živi zauvijek s nama i podnosi moje hirove kad može imati vlastiti dom.

– Vlastiti dom! No u čemu je prednost vlastitog doma? Ovaj ovdje je triput veći. A osim toga ti nikad nisi hirovita, dušo.

– Svaki čas ćemo ih posjećivati, a i oni nas! Stalno ćemo se viđati! Mi moramo početi prvi, moramo što prije otići da im čestitamo na vjenčanju.

– Ali, dušo, kako ću ja tako daleko hodati? Randalls je tako daleko. Ne bih mogao prevaliti ni pola puta.

– Ne, tatice, nitko i ne pomišlja na to da vi hodate. Razumije se da ćemo se odvesti kočijom.

– Kočijom! Ali James neće htjeti zaprezati konje za tako kratak put, a i kamo ćemo s tim jadnim konjima dok budemo u posjetu?

– Smjestit će ih u Westonove konjušnice, tata. Znate da smo to već uredili. Sinoć smo se tako dogovorili s gospodinom Westonom. A što se tiče Jamesa, možete biti sigurni da će uvijek htjeti ići u Randalls, jer je njegova kći ondje služavka. Jedino se pitam hoće li nas uopće htjeti voziti ikamo drugamo. To je vaša zasluga, tatice. Vi ste Hannah našli taj dobar posao. Nitko se nije sjetio Hannah dok je vi niste spomenuli. James vam je uistinu zahvalan! – Baš mi je drago što sam je se sjetio. Dobro je to ispalo, jer ne bih htio da se jadni James u bilo čemu osjeti zapostavljen, a i uvjeren sam da će ona biti vrlo dobra služavka. Pristojna je to, mila djevojka; imam visoko mišljenje o njoj. Kad god se vidimo, ona se nakloni i pita me kako sam, vrlo ljupko; a kad je ti pozoveš k nama da šiva, primjećujem da uvijek okrene bravu kako treba i ne lupa vratima. Siguran sam da će biti izvrsna služavka, a i jadnoj će gospođici Taylor biti drago da pokraj sebe ima nekoga na koga je navikla. A kad god James bude posjećivao kćer, znaš, ona će dobivati vijesti o nama. On će joj reći kako smo.

Emma se svojski potrudila da ga podrži u tom vedrijem razmišljanju te se ponada da će, igrajući trik-trak, otac provesti tu večer u kakvom-takvom raspoloženju, a da i sama neće zapasti u žalopojke. Postavljen je i stol za trik-trak, ali odmah nakon toga uđe jedan posjetitelj, pa je to bilo nepotrebno.

Gospodin Knightley, trezven muškarac od kojih trideset i sedam, osam godina, ne samo da je bio stari i vrlo prisni prijatelj obitelji nego kao stariji brat Isabellina muža i u srodstvu s njom. Živio je oko kilometar i pol od Highburyja, često je dolazio u posjet i uvijek bio dobrodošao, a ovaj put još i više, jer je upravo dolazio od zajedničke rodbine u Londonu. Nakon nekoliko dana izbivanja vratio se na večeru pa se onda prošetao do Hartfielda da donese vijesti od njihovih na Brunswick Squareu, koji su svi bili dobro. Bila je to sretna okolnost i neko je vrijeme zaokupljala gospodina Woodhousea. Uvijek mu je godilo veselo ponašanje gospodina Knightleyja, a na svoje je brojne upite o jadnoj Isabelli i njezinoj djeci dobio zadovoljavajuće odgovore. Kad su svršili s tim, gospodin Woodhouse primijeti:

– Vrlo je ljubazno od vas, gospodine Knightley, što ste se tako kasno otputili od kuće i došli do nas. Mora da vam je bilo gadno hodati.

– Ne, uopće. Prekrasna je mjesečina i tako je blaga noć da se moram odmaknuti od vaše velike vatre.

– Ali mora da je vani vlažno i blatno. Nadam se da se nećete prehladiti.

– Blatno! Pogledajte moje cipele! Nema na njima ni mrljice.

– E, pa, to je baš čudno, jer smo mi ovdje imali dosta kiše. Dok smo bili za doručkom, punih je pola sata padalo kao iz kabla. Čak sam htio da se odgodi vjenčanje.

– Kad smo već pri tome, nisam vam još čestitao na sretnom događaju. Budući da mi je prilično jasno koliko je on za vas sretan,

nisam se baš požurio s čestitanjem, ali nadam se da je sve kako-tako prošlo. Kako ste se svi držali? Tko je najviše plakao?

– Ah, jadna gospođica Taylor! Žalosno je to.

– »Jadni gospodin i gospođica Woodhouse,« to da; ali nipošto ne mogu reći »jadna gospođica Taylor.« Silno poštujem vas i Emmu, ali kad se postavlja pitanje ovisnosti ili neovisnosti... U svakom slučaju, mora da je lakše udovoljavati jednoj nego dvjema osobama.

– Pogotovo kad je jedno od to dvoje takvo mušićavo, čangrizavo stvorenje! – reče Emma zaigrano. – Znam da to mislite, a to biste i rekli kad ovdje ne bi bilo moga oca.

– Bit će da je zaista tako, dušo – uzdahnu gospodin Woodhouse. – Bojim se da sam kadšto veoma mušičav i čangrizav.

– Tatice dragi! Ne mislite valjda da sam ciljala na vas ili da je tako mislio gospodin Knightley. Užasne li pomisli! Ma ne! Govorila sam o sebi. Znate, gospodin Knightley uživa u tome da mi nalazi mane – u šali – sve je to šala. Mi uvijek jedno drugome kažemo sve što nam padne na um.

Uistinu, gospodin Knightley bijaše jedan od rijetkih koji su zapažali mane u Emme Woodhouse i jedini koji joj ih je ikad spominjao; pa iako to samoj Emmi nije bilo osobito ugodno, znala je da bi to kudikamo manje godilo njezinu ocu te nije dopuštala da on i načas pomisli kako nju itko ne smatra savršenom. – Emma zna da joj nikad ne laskam – reče gospodin Knightley – no nisam ni na koga ciljao. Gospođica Taylor bila je navikla da ugađa dvjema osobama; a odsad će imati samo jednu. Po svemu sudeći, ona je na dobitku.

– Dakle – reče Emma, voljna da prijeđe preko toga – želite čuti kako je bilo na vjenčanju pa će mi biti drago da vam sve ispripovjedim, jer smo se svi iskazali. Svi su došli na vrijeme, svi besprijekorno dotjerani. Nije bilo ni suza ni smrknutih lica. O, ne! Svi smo znali da ćemo živjeti samo kilometar udaljeni jedni od drugih, znali smo da ćemo se viđati svaki dan.

– Draga Emma sve tako dobro podnosi – reče njezin otac. – No, gospodine Knightley, ona zaista žali za gospođicom Taylor i uvjeren sam da će joj ona nedostajati više nego što misli.

Emma odvrati lice ne znajući bi li se smijala ili plakala.

– Bilo bi neshvatljivo da Emma ne žali za takvom družicom –reče gospodin Knightley. – Ne bismo je ovoliko voljeli kad bismo tako nešto i pomislili. No zna ona koliko je taj brak povoljan za gospođicu Taylor; zna koliko joj je dobro došlo da se u tim godinama okući i koliko je za nju važno da bude dobro zbrinuta te si ne može dopustiti da žalost nadjača veselje. Svaki se prijatelj gospođice Taylor mora veseliti što se tako dobro udala.

– Zaboravili ste nešto što meni čini zadovoljstvo – reče Emma – i to veliko zadovoljstvo, a to je da je taj brak moje djelo. Ja sam ga zacrtala prije četiri godine, znate; a činjenica da je on sklopljen i da je uspio, premda je toliko ljudi tvrdilo da se gospodin Weston više nikada neće oženiti, pruža mi veliku zadovoljštinu.

Gospodin Knightley odmahne glavom na te njezine riječi, a otac na to reče: – Ah, dušo, najradije bih da se ne pačaš u sklapanje brakova i ne baviš proricanjem, jer što god ti kažeš to se i obistini. Molim te, okani se tih ženidbi i udaja.

– Obećavam vam da neću ništa poduzimati za sebe, ali, tatice, moram se pobrinuti za druge. To je nešto najzabavnije na svijetu! I još k tome nakon takva uspjeha, znate! Svi su govorili da se gospodin Weston neće više nikada ženiti. O, ne! Gospodin Weston, koji je tako dugo bio udovac i koji se savršeno snalazio bez žene, uvijek zabavljen poslom u gradu ili pak u društvu ovdašnjih prijatelja, svugdje dobrodošao, uvijek veseo – gospodin Weston nije morao nijednu večer provesti sam ako mu to nije bilo po volji. O, ne! Gospodin Weston se zaista nije namjeravao ponovno oženiti. Neki su čak spominjali obećanje koje je dao ženi kad je umirala, a drugi su govorili da mu to ne dopuštaju sin i onaj ujak. O svemu tome izrečene su najteže gluposti, ali ja ni u što nisam povjerovala.

Imam o tome svoje mišljenje otkako smo ga (ima tome oko četiri godine) gospođica Taylor i ja susrele na Broadway-Laneu, kad je, budući da je počelo kišiti, kao pravi kavalir otrčao do dućana farmera Mitchella da za nas posudi dva kišobrana. Još odonda planiram taj brak, i s obzirom na to kako je taj pokušaj okrunjen uspjehom, ne mislite valjda da ću se toga okaniti.

– Ne shvaćam što mislite pod »uspjehom« – primijeti gospodin Knightley. – Uspjeh podrazumijeva trud. Ako ste se posljednje četiri godine trudili oko tog vjenčanja, onda ste korisno i obzirno utrošili vrijeme. To je uistinu hvale vrijedan zadatak, dostojan zanimanja mlade djevojke! No ako, kao što mi se čini, pod sklapanjem braka, kako ste se izrazili, razumijevate samo taj svoj naum, nakon što ste jednog dana dokono sebi rekli: »Mislim da bi za gospođicu Taylor bilo sjajno da se gospodin Weston njome oženi«, a onda to sami sebi svaki čas ponavljali – zašto govorite o nekakvom uspjehu? Gdje je tu vaša zasluga? Na što ste tako ponosni? Jednostavno ste dobro procijenili, i to je sve. – A zar vi nikad niste upoznali ono zadovoljstvo i trijumf kad nešto pogodite? Žalim vas. Mislila sam da ste pametniji, jer, pazite što vam velim: da bi se nešto pogodilo, nije dovoljno samo imati sreće. Uvijek je riječ o posebnom daru. A što se tiče moje upotrebe riječi »uspjeh«, koju vi ne odobravate, ne bih baš rekla da uopće nemam na nju pravo. Predočili ste dvije lijepe slike – no mislim da postoji i treća – nešto između toga da se ni prstom ne pomakne i toga da se sve poduzme. Da ja nisam pozvala gospodina Westona da nas posjećuje i pomalo ga ohrabrivala te izgladila mnoge sitnice, moglo je i ne biti ništa od svega toga. Mislim da dovoljno poznajete Hartfield da vam to bude jasno.

– Otvoren, srdačan čovjek poput gospodina Westona i razumna, neizvještačena žena poput gospođice Taylor mogu i sami o sebi voditi računa. Mora da ste svojim upletanjem sebi nanijeli više zla negoli njima dobra.

– Emma nikad ne misli na sebe ako se može zauzeti za druge –umiješa se gospodin Woodhouse, koji je tek djelomice razumio taj razgovor. – Ali molim te, dušo, da više ne posreduješ pri sklapanju brakova; oni su tako glupi i samo razbijaju obiteljski krug.

– Još samo jedan, tata. Još samo da se pobrinem za gospodina Eltona. Jadni gospodin Elton! Sviđa li vam se gospodin Elton, tata? Moram mu pronaći ženu. U Highburyju nema nijedne koja ga zavređuje – a ovdje je već cijelu godinu i k tome je tako udobno namjestio svoju kuću da bi bila prava sramota da i dalje bude samac –pa mi se, danas kad je mladencima spajao ruke, učinilo da bi i sam htio proći kroz takav obred. Imam vrlo visoko mišljenje o gospodinu Eltonu, a to je jedini način da mu učinim uslugu.

– Istina, gospodin je Elton vrlo lijep mladić, vrlo dobar mladić, ja ga uvelike poštujem. No ako mu želiš iskazati pažnju, pozovi ga da jedan dan dođe k nama na objed. To će biti mnogo bolje. Usuđujem se reći da će gospodin Knightley biti tako ljubazan da ga dočeka. – S velikim zadovoljstvom, gospodine, u svako doba – gospodin će Knightley kroza smijeh. – Posve se slažem s vama da bi to bilo mnogo bolje. – Pozovite ga na objed, Emma, i poslužite ga najboljom ribom i piletinom, ali pustite ga da si sam izabere suprugu. Budite uvjereni da muškarac od dvadeset i šest ili dvadeset i sedam godina može sam o sebi voditi brigu.

Gospodin je Weston bio rodom iz Highburyja, a potekao je iz ugledne obitelji, kojoj su u posljednja dva-tri naraštaja porasli i društveni položaj i imetak. Imao je dobru naobrazbu, no kako je zarana uspio dovoljno zaraditi da bude posve neovisan, nije

Jane Austen više imao volje, poput svoje braće, baviti se neprivlačnim poslovima, pa je udovoljio svojoj živahnoj vedroj duši i društvenoj prirodi stupivši u građansku vojsku svoje grofovije, koja se tada osnivala. Kapetan Weston bio je vrlo omiljen, pa kad se tijekom svog vojničkog života namjerio na gospođicu Churchill iz ugledne jorkširske obitelji a ona se u njega zaljubila, nitko se nije iznenadio osim njezina brata i snahe, koji ga nisu ni vidjeli i koji su toliko patili od oholosti i veličine da ih je ta veza vrijeđala. No budući da je gospođica Churchill bila punoljetna i da je raspolagala svojim nasljedstvom – iako ono nije bilo razmjerno obiteljskom posjedu – nije se dala odvratiti od braka, ali je njezina udaja silno pogodila gospođu i gospodina Churchilla te se oni, onako svisoka, odrekoše mlade. Bila je to neprikladna veza koja nije urodila srećom. Vjerojatno je u njoj bolje prošla gospođa Weston, jer je dobila muža koji je bio tako žarka srca i mile ćudi te je mislio da ga je bogzna kako zadužila time što je bila tako dobra da se zaljubi u nj; no ona, iako obdarena duhom, ne bijaše baš utjelovljenje dobrote. Bila je dovoljno odlučna da provede svoju volju bratu usprkos, no ipak nije mogla a da se nerazumno ne kaje zbog bratove nerazumne srdžbe niti da ne žali za raskoši svoga roditeljskog doma. Mladi je par trošio iznad svojih mogućnosti, a ipak se to nije dalo usporediti s Enscombeom: ona nije prestala voljeti muža, no u isto je vrijeme htjela biti i žena kapetana Westona i gospođica Churchill iz Enscombea.

Ispostavilo se da je kapetan Weston, za koga su svi, a pogotovu Churchillovi, mislili da je ulovio sjajnu partiju, zapravo gore prošao. Naime, kad mu je žena umrla nakon tri godine braka, bio je siromašniji nego prije, a k tome je morao uzdržavati i dijete. Dječak je, uz to što je majčina duga bolest smekšala srca, poslužio kao sredstvo pomirbe, te se gospođa i gospodin Churchill, koji nisu imali djece niti kakvo drugo mlado stvorenje u rodu na skrbi, ponudiše da potpuno preuzmu brigu o malom Franku ubrzo nakon smrti njegove majke. Otac-udovac mora da je pri tome pokazao

određen obzir i oklijevanje, no kako su prevladali drugi razlozi, dijete je predano na brigu i uzdržavanje bogatim Churchillovima, a njemu je samo preostalo da se tješi i svim silama poradi na poboljšanju svoga imovnog stanja.

Poželio je posve promijeniti način života. Istupio je iz vojske i dao se na trgovinu, a kako je njegovoj braći u Londonu dobro išao posao, i njemu je od početka dobro krenulo. Još je uvijek imao neveliku kuću u Highburyju, gdje je većinom provodio dane odmora. I tako mu sljedećih dvadesetak godina života veselo prohuja što u zaposlenosti što u radostima druženja. Kroz to je vrijeme bio osigurao pristojan prihod – dovoljno da mu omogući kupovinu malog imanja izvan Highburyja koje je uvijek priželjkivao – dovoljno da se oženi ženom bez ikakva imetka, kakva je bila gospođica Taylor, i da živi u skladu sa svojim sklonostima prema druženju i prijateljevanju.

U to je vrijeme gospođica Taylor počela utjecati na njegove planove, ali budući da se nije radilo o tiranskom utjecaju kako to biva u mladih, on je ostao pri svojoj odluci da se ne skrasi sve dok ne kupi Randalls. Dugo se iščekivala prodaja Randallsa, a on je ustrajao u svome cilju sve dok ga nije ostvario. Obogatio se, kupio kuću i našao ženu te je započinjao novo razdoblje života koje je obećavalo da će biti sretnije od svih prethodnih. Nikad on ne bijaše nesretan; od toga ga je spašavala vlastita ćud, čak i onda dok je još bio u prvome braku, no u ovom je drugom upoznao svu prijaznost razumne i srdačne žene, a i na najugodniji se način uvjerio da je bolje sam birati nego biti izabran te kad netko osjeća zahvalnost prema tebi a ne ti prema njemu. Pri svome izboru mogao se ravnati samo po sebi: njegovo je bogatstvo pripadalo samo njemu. Što se tiče Franka, on ne samo da je prešutno odgajan za ujakova nasljednika nego je njegovo posvajanje bilo u toj mjeri priznato da je trebao promijeniti ime u Churchill kad postane punoljetan. Prema tome, nije bilo nikakva izgleda

da on ikad ustreba očevu pomoć. Toga se otac nije bojao. Ujna je bila hirovita žena i posve je vladala svojim mužem, no nije bilo u naravi gospodina Westona da zamišlja kako bi ikakav pa i najveći hir mogao nauditi tako dragoj osobi, osobi koja je po njegovu mišljenju tu ljubav i zavrijedila. On se svake godine viđao sa sinom u Londonu i bio ponosan na nj; kako se o njemu s ljubavlju izražavao kao o vrlu mladiću, i Highbury se stao ponositi njime. Po općem je mišljenju dovoljno pripadao tome mjestu da njegovi izgledi i zasluge postanu opća briga.

Čitav se Highbury hvastao gospodinom Frankom Westonom i svi su jedva čekali da ga vide, iako im on nije uzvratio kompliment ni toliko da se ondje pojavi. Često je bilo riječi o tome da će posjetiti oca, ali do toga nikad nije došlo.

No sada, pošto se otac oženio, kovali su se planovi da bi sin morao doći u posjet iz čiste pristojnosti. U tome su se svi slagali, bilo na čaju kod gospođe i gospođice Bates na koji bi svratila gospođa Perry, ili pak za njihova uzvratnog posjeta njoj. Sad je bio pravi čas da ih Frank Churchill posjeti, a to je očekivanje potkrijepila vijest o tome da je mladić pismeno čestitao maćehi. Nekoliko se dana za svakog jutarnjeg posjeta u Highburyju spominjalo lijepo pismo koje je dobila gospođa Weston. »Vjerojatno ste čuli za lijepo pismo koje je gospodin Churchill napisao gospođi Weston? Čujem da je zaista krasno. Rekao mi je to gospodin Woodhouse. On ga je pročitao i kaže da nikad u životu nije vidio tako krasno pismo.«

To je pismo uistinu dobilo same pohvale. Gospođa je Weston, dakako, stekla vrlo povoljno mišljenje o tome mladiću, a takva je ugodna pažnja bila neoboriv dokaz njegove razumnosti i sjajno je upotpunila sve one čestitke i dobre želje koje je već dobila prigodom vjenčanja. Smatrala se vrlo sretnom ženom; a i imala je dovoljno godina da shvati kako ju je sreća poslužila, dok je jedino mogla žaliti zbog rastanka s družicom, čiji prijateljski osjećaji prema njoj nikad nisu ugasli i koja je teško podnijela taj rastanak.

Znala je koliko će joj na trenutke nedostajati te ju je zaboljela pomisao da Emmi bude pokvareno ijedno zadovoljstvo ili da joj i na časak bude dosadno zbog pomanjkanja društva; no draga Emma nije bila slaba značaja, bila je doraslija svome položaju od većine drugih djevojaka, a imala je dovoljno snage, odlučnosti i duha kojima će po svoj prilici sretno prebroditi sve one male poteškoće i odricanja. Osim toga, sva sreća da je udaljenost između Randallsa i Hartfielda bila tako mala, tako prikladna čak i za osamljenu žensku šetnju, a k tome su prilike i raspored gospodina Westona bili takvi da ih nadolazeće godišnje doba neće nimalo omesti u tome da svaku drugu večer u tjednu provedu zajedno.

O svojem je položaju satima razmišljala sa zahvalnošću, a samo ponekad sa žaljenjem; i njezino je zadovoljstvo – više nego zadovoljstvo – veselo uživanje, bilo tako opravdano i tako očito da se Emma, iako je dobro poznavala oca, katkada čudila tome kako on još uvijek može žaliti »jadnu gospođicu Taylor«, kad su je ostavili u Randallsu sred najveće udobnosti domaćeg ognjišta ili bi je pak uvečer ispratili pogledom dok bi se odvozila u vlastitoj kočiji u društvu svoga uljudnog muža. No nikad se nije dogodilo da pri njezinu odlasku gospodin Woodhouse lagano ne uzdahne i ne kaže:

– Ah, jadna gospođica Taylor! Zacijelo bi rado bila ostala. Nije više mogao vratiti gospođicu Taylor, niti je bilo izgleda da je prestane žaliti, ali je nakon nekoliko tjedana gospodinu Woodhouseu ipak bilo malo lakše. Nije bilo spasa za gospođicu Taylor –a ni mnogo izgleda da je se prestane sažalijevati: no nakon nekoliko tjedana gospodinu je Woodhouseu donekle laknulo. Susjedi su prestali s čestitanjem, više ga nisu dražili želeći mu svako dobro pri tako tužnom događaju, a i onu svadbenu tortu zbog koje se toliko uzrujavao napokon su pojeli. Njegov želudac nikad nije podnosio tešku hranu te je stoga usrdno sve pokušavao odvratiti od toga da uopće posegnu za tortom, a kad se to izjalovilo, isto ih je tako usrdno pokušavao odvratiti od toga da je jedu. Čak se potrudio da se

o tome posavjetuje s ljekarnikom, gospodinom Perryjem. Gospodin je Perry bio uman, gospodstven muškarac čiji su česti posjeti unosili malo radosti u život gospodina Woodhousea. Zamoljen za mišljenje, nije mogao a da ne prizna (iako se to protivilo njegovu vlastitom uvjerenju) da svadbena torta doista može mnogima naškoditi – možda čak i većini, osim u umjerenim količinama. Uz pomoć takva mišljenja, koje je potkrepljivalo njegovo, gospodin se Woodhouse nadao da će utjecati na svakog svadbenog gosta, no tortu ipak pojedoše, a njegovi se dobrohotni živci ne bijahu smirili sve dok torta nije posve planula.

Po Highburyju se pronijela čudna glasina da su i Perryjevi mališani viđeni s kriškom torte u rukama, no gospodin Woodhouse nikad ne bi povjerovao u takvo što.

Gospodin

Woodhouse volio je društvo, na svoj način. Volio je da ga prijatelji posjećuju, a zbog raznoraznih razloga, to jest svoga dugog boravka u Hartfieldu, svoje dobre naravi, bogatstva, kuće i zbog svoje kćeri, mogao je po svojoj miloj volji raspoređivati posjete svoga malog prijateljskog kruga. Nije se mnogo družio s obiteljima izvan toga kruga; zbog svog zaziranja od kasnih sati i velikih večera nije bio sklon sklapanju bilo kakvih poznanstava, a primao je samo one koji bi ga posjećivali prema njegovu rasporedu. Srećom je u Highburyju, uključujući tu i Randalls u istoj župi, te u Donwell Abbeyju u susjednoj župi, gdje je živio gospodin Knightley, bilo mnogo takvih. Počesto bi, na Emmin nagovor, pozvao nekog odabranog i uglednog gosta na objed, no najviše je

volio večernja sijela, tako da bi, osim kad slučajno nije bio raspoložen za društvo, rijetko koja večer u tjednu protekla a da Emma ne složi za njega kartaški stol.

Istinsko, trajno poštovanje dovodilo bi Westonove i Knightleyjeve u Hartfield, a nikad nije prijetila opasnost da se gospodin Elton, mladić koji je protiv svoje volje živio sam, odrekne časti da pustu i praznu samačku večer zamijeni otmjenošću i dobrim društvom u salonu gospodina Woodhousea.

Nakon njih dolazila bi druga skupina gostiju; među njima su najpristupačnije bile gospođa i gospođica Bates te gospođa Goddard, tri dame koje bi uvijek stajale na raspolaganju na poziv iz Hartfielda i koje se tako često dovozilo i odvozilo kočijom da to gospodin Woodhouse nikad nije smatrao mukom ni za Jamesa ni za konja. Da se to zbivalo samo jednom godišnje, onda bi bilo prigovora!

Gospođa Bates, udovica pokojnog župnika od Highburyja, bila je vrlo stara gospođa, prestara za bilo što drugo osim čaja i kartanja. Ona je vrlo skromno živjela s kćeri jedinicom i svi su joj iskazivali dužno poštovanje kakvo samo tako bezopasna starica tako skromnih sredstava može uživati. Njezina je pak kći bila neuobičajeno omiljena za ženu koja nije bila ni mlada ni lijepa, a ni bogata ili udana. Gospođica Bates našla se u grdnoj nevolji samim time što su joj svi bili toliko naklonjeni; nije imala umne nadmoći da se pomiri sama sa sobom, ili da one koji bi je mogli mrziti toliko zaplaši da je počnu poštovati. Nikad se nije mogla pohvaliti ni ljepotom ni pameću. Mladost joj bijaše prošla nezapaženo, a srednje je godine posvetila boležljivoj majci i nastojanju da nekako požive od malog prihoda. Pa ipak je to bila zadovoljna žena, žena o kojoj se govorilo samo najbolje. Njezina je općepoznata dobra volja i blažena narav činila čuda. Ona je svakog voljela, vodila računa o svačijoj sreći, odmah uočavala svačije zasluge; smatrala je sebe najsretnijim stvorenjem, blagoslovljenim tako dobrom majkom i tolikim dobrim susjedima i prijateljima te domom u kojem ništa nije nedostajalo.

Jednostavnost i vedrina njezine naravi, njezin zadovoljan i zahvalan duh bile su vrline u očima drugih, a za nju samu pravi rudnik zadovoljstva. Znala se dobrano raspričati o malim stvarima, a takav je razgovor pun beznačajnih pojedinosti i bezopasnog ogovaranja upravo odgovarao gospodinu Woodhouseu. Gospođa Goddard bila je učiteljica – i to ne u privatnoj srednjoj školi ili zavodu ili u nekoj takvoj ustanovi koja bi dugim rečenicama ili rafiniranim besmislicama propovijedala kombiniranje liberalnih stečevina s elegantnim moraliziranjem u skladu s novim načelima i novim sustavima – i gdje su mladim damama uz veliku školarinu znali uništiti zdravlje i raspirivati taštinu – nego u pravom čestitom starinskom internatu, gdje su se za umjeren novac mogla steći pristojna znanja i gdje su se djevojke mogle skloniti i steći kakvu-takvu naobrazbu, bez opasnosti da se vrate kući kao čuda od djece. Škola gospođe Goddard uživala je velik ugled – i to s pravom, jer su Highbury smatrali vrlo zdravim mjestom; ona je posjedovala poveću kuću s vrtom, djecu je obilno hranila zdravom hranom, ljeti ih puštala da se istrče, a zimi bi ih vlastitim rukama liječila od ozeblina. Nije stoga bilo nikakvo čudo što ju je do crkve znalo otpratiti po dvadesetak mladih parova. Bila je to žena običnog, majčinskog izgleda, koja je u mladosti teško radila, pa je držala da si sad ima pravo tu i tamo priuštiti poziv na čaj; a budući da je otprije dugovala zahvalnost gospodinu Woodhouseu, osjećala je da on polaže pravo na to da je pozove kad god ona uzmogne ostaviti svoj uredni salon ukrašen ručnim radom te uz njegov kamin zaraditi koji peni. Te je gospođe Emma vrlo često uspijevala okupiti; i bila je zbog oca sretna što to može, iako to, što se nje tiče, nije nimalo ublažavalo odsutnost gospođe Weston. Bila je sva sretna kad bi vidjela da se otac ugodno osjeća i vrlo zadovoljna samom sobom i svojom umješnošću; no dosadno pripovijedanje tih triju žena navodilo ju

je na pomisao da je svaka večer koju tako provede jedna od onih čije se dužine pribojavala.

Dok je jednog jutra sjedila i predviđala upravo takav kraj dana, stiže joj pisamce od gospođe Goddard koja ju je najljubaznije zamolila da joj dopusti da sa sobom povede i gospođicu Smith. Bila je to dobrodošla zamolba, jer gospođica Smith bijaše sedamnaestogodišnja djevojka koju je Emma vrlo dobro poznavala po viđenju i već se dugo za nju zanimala zbog njezine ljepote. Otposlan je vrlo ljubazan poziv, a lijepa gospodarica kuće nije se više bojala te večeri.

Harriet Smith bila je nečija nezakonita kći. Netko ju je prije nekoliko godina smjestio u školu gospođe Goddard, a netko je nedavno bijaše uzdigao s položaja obične učenice na položaj polaznice koja ima svoju sobu. To je sve što se o njoj znalo. Po svemu sudeći, nije imala nikakvih prijatelja, osim onih koje je stekla u Highburyju, a upravo se bila vratila s duga boravka na selu kod nekih svojih suučenica.

Bijaše to vrlo lijepa djevojka, i to upravo od one vrste ljepote kojoj se Emma divila. Bila je niska, punašna i ljupka lica oblivena nježnim rumenilom, plavih očiju, svijetle kose, pravilnih crta lica i vrlo dražesna; već potkraj te večeri Emmi se isto toliko svidjelo njezino vladanje koliko i njezin izgled te je čvrsto nakanila da se i dalje s njom druži.

U konverzaciji gospođice Smith nije zapazila ništa osobito pametno, no inače joj se svidjela – nije bila pretjerano sramežljiva ni šutljiva – a, opet, daleko od toga da bude nametljiva, pokazivala je prikladnu i odmjerenu smjernost, očito tako ljupko zahvalna na tome što bijaše pozvana u Hartfield i tako iskreno zadivljena izgledom te kuće, toliko otmjenije od onoga na što je bila navikla, da je time pokazivala zdrav razum i zasluživala ohrabrenje. Moralo ju se ohrabrivati. Ne bi imalo smisla da se te blage plave oči i svi oni prirodni pogledi troše na društvo nižeg ranga u Highburyju i na njihove rođake. Poznanstva koja je već bila sklopila bijahu je

nedostojna. Prijatelji od kojih se upravo bila oprostila, iako dobri ljudi, mogli su joj samo škoditi. Bila je to neka obitelj koja se zvala Martin; Emma je poznavala Martinove po njihovu značaju jer su bili unajmili veliku farmu od gospodina Knightleyja, a živjeli su u župi Donwell – i to, bila je uvjerena, vrlo časnim životom – znala je da gospodin Knightley o njima ima visoko mišljenje – no mora da su bili sirovi i neotesani, nepodobni za prisne prijatelje djevojke koja bi, uz samo nešto više znanja i elegancije, bila savršena. Zato će je ona uputiti; ona će je usavršiti; ona će je odvojiti od nepoželjnih poznanika i uvesti je u dobro društvo; oblikovat će njezine stavove i ponašanje. Bit će to zanimljiv i svakako plemenit pothvat, koji će veoma pristajati Emminu položaju u društvu, njezinoj dokolici i moći.

Tako se živahno divila tim blagim plavim očima, toliko unijela u slušanje i razgovor, a u stankama kovala svoje planove, da je večer prošla u hipu, a stol za večeru, kojom su uvijek završavale te sjedeljke, a za kojima je običavala sjediti i voditi računa o vremenu, postavljen uz vatru prije nego što je došla k sebi. Brzinom većom od uobičajene pobude osobe kojoj uvijek bijaše stalo da je smatraju uslužnom i pažljivom, istinski dobrom voljom duha ponesena vlastitim naumima, pobrinula se tad za svoje goste, žustro ih nutkajući i preporučujući im mljevenu piletinu i oštrige, znajući da se to pristoji u tako rane sate, a i zato da prekine njihovo uljudno nećkanje.

U takvim bi se prigodama osjećaji jednog gospodina Woodhousea grdno uzburkali. Volio je da se prostre stolnjak po običaju iz njegove mladosti, ali, zbog svoga uvjerenja da je nezdravo večerati, nerado je gledao da se išta stavi na nj; i dok je onako gostoljubiv igrao izvrsna domaćina, iz puke brige o njihovu zdravlju žalostio se kad bi štogod pojeli.

Mogao im je, diveći se samome sebi, jedino preporučiti zdjelicu zobene kašice kakvu je i sam jeo, iako bi, dok su se gospođe bez suzdržavanja bacale na finija jela, sam sebe primorao da kaže:

– Gospođo Bates, dopustite mi da vam ponudim jedno jaje. Vrlo mekano kuhano jaje nije nezdravo. Serleica je nenadmašna u kuhanju jaja. Ne bih preporučao jaja da ih je priredio tko drugi – ne bojte se – vrlo su mala – jedno vam malo jaje neće naškoditi. Gospođo Bates, dopustite da vas Emma posluži komadićkom suhog kolačića – sasvim malim mrvičkom. To su sve kolačići s jabukama. U nas se ne trebate bojati nezdravih konzervansa. Međutim, kremu od zaslađenih jaja i mlijeka ne bih vam savjetovao. Gospođo Goddard, što kažete na pola čaše vina? Da nalijemo samo pola čašice u vrč vode? Mislim da vam to ne bi teško palo na želudac. Emma je dopustila ocu da govori, no ona je nudila goste mnogo izdašnije; a te večeri bilo joj je posebno drago da odlaze zadovoljni. Uspjela je u svojoj namjeri da usreći gospođicu Smith. Gospođica je Woodhouse bila takva veličina u Highburyju da je Harriet prva pomisao na upoznavanje s njom podjednako i plašila i veselila – no skromna je, harna djevojčica otišla ispunjena osjećajem zahvalnosti, oduševljena ljubaznošću kojom se gospođica Woodhouse cijele večeri odnosila prema njoj, a na kraju se s njom čak i rukovala.

Prisno se drugovanje Harriet Smith s Woodhouseovima u Hartfieldu ustalilo. Onako poduzetna i odlučna, Emma se požurila da je poziva, ohrabri i navede da što češće dolazi; a kako se njihovo prijateljstvo produbljivalo, tako su sve više uživale jedna u drugoj. Emma je vrlo rano predvidjela da će joj Harriet dobro doći kao pratilja na šetnjama. U tom ju je pogledu gubitak gospođice Weston uvelike pogodio. Njezin otac nikad ne bi šetao dalje od živice gdje su mu dva zemljišta dostajala za dugu ili kratku šetnju, već pre-

ma godišnjem dobu; tako da se ona sve od udaje gospođe Weston premalo kretala. Jedanput se sama bila zaputila u Randalls, no to ne bijaše ugodno, pa bi stoga jedna Harriet Smith, koju je u svako doba mogla pozvati na šetnju, bila vrijedan dodatak njezinim povlasticama. No kako se s njom češće sastajala, sve joj se više sviđala te je ostajala pri svojim dobrohotnim naumima.

Harriet ne bijaše baš neki veliki um, ali je imala milu, krotku i zahvalnu ćud; nije bila nimalo umišljena i samo se željela povoditi za nekim tko joj imponira. Od samog se početka iz sveg srca vezala za Emmu, a njezina potreba za dobrim društvom i sposobnost da zapazi sve što je elegantno i pametno pokazivale su da joj nije manjkalo ukusa, iako se od nje nije mogla očekivati velika moć rasuđivanja. Sve u svemu, Emma je bila uvjerena da je Harriet Smith upravo onakva prijateljica kakva joj treba – upravo onakva kakva pristaje u njezin dom. Bilo je isključeno da će naći prijateljicu poput gospođe Weston. Dvije takve nikad se ne nalaze. A dvije takve nije ni željela. Bilo je to nešto posve drugo – neki izrazit i nezavisan osjećaj. Gospođu je Weston visoko cijenila, osjećajući prema njoj zahvalnost i poštovanje. A Harriet će voljeti kao nekoga za koga se zauzima. Gospođi Weston nisu bile potrebne njezine usluge, dok ih je Harriet i te kako trebala.

Prvi pokušaji zauzimanja za nju sastojali su se u nastojanju da sazna tko su njezini roditelji, ali joj to Harriet nije mogla reći. Bila je spremna reći sve što smije, ali su o tom predmetu pitanja bila uzaludna. Emmi nije preostajalo drugo nego da zamišlja što hoće – ali je bila uvjerena da bi u takvim okolnostima ona otkrila istinu. Harriet nije bila oštroumna. Zadovoljavala se onim što bi joj gospođa Goddard odlučila reći i vjerovala joj, ne ispitujući dalje.

Njihov razgovor se, dakako, ponajviše ticao gospođe Goddard, učiteljica, djevojaka i uopće svega u vezi s internatom, i da nije bilo Harrietina poznanstva s Martinovima s farme u Abbey Millu, bilo bi na tome i završilo. No ona je često mislila na Martinove;

provela je s njima dva ugodna mjeseca pa je sada rado pripovijedala o radostima toga posjeta i opisivala mnoge pogodnosti i ljepote toga mjesta. Emma je poticala njezinu razgovorljivost – zabavljala ju je ta slika neke druge vrste ljudi i svidjela joj se mladenačka jednostavnost kojom je njezina sugovornica, silno uzbuđena, govorila o tome kako gospođa Martin ima čak dva salona, i to jako lijepa; jedan je bio čak tako velik kao primaća soba gospođe Goddard, i o tome kako ima sluškinju koja je kod nje punih dvadeset i pet godina, te da posjeduje osam krava, od toga dvije pasmine Alderney i jednu kravicu pasmine Welch, i to vrlo lijepu; a onda o tome kako je gospođa Martin rekla da bi tu kravu trebalo zvati njezinom jer ju je toliko voljela, pa, nadalje, o tome kako u vrtu imaju vrlo lijepu sjenicu, gdje će se dogodine svi okupiti na čaju – prelijepu sjenicu, u koju stane tucet ljudi.

U početku je to samo zabavljalo Emmu i nije mislila dalje od toga, no kako je više doznavala o toj obitelji, u nje se rodiše drugi osjećaji. Bila je stekla pogrešnu sliku, misleći da ondje zajedno žive majka, kći te sin i snaha; no kad se ispostavilo da je gospodin Martin, koji je također spomenut, i to s velikim divljenjem prema njegovoj dobroti iskazanoj u ovoj ili onoj prilici – neženja, te da ne postoji gospođa Martin, da nema supruge, ona posumnja da njezinoj ubogoj maloj družici prijeti opasnost od sve te gostoljubivosti i dobrote te da bi mogla – ako se nešto ne poduzme – zauvijek društveno potonuti.

Kad joj je to sinulo, stala je postavljati sve brojnija i sve značajnija pitanja, a napose je navodila Harriet da joj što više priča o gospodinu Martinu – a ona se tome očito nije protivila. Vrlo je rado pripovijedala o svojim šetnjama s njim po mjesečini i veselim večernjim društvenim igrama; a uvelike se zadržavala na njegovoj dobrodušnosti i uslužnosti. Jednog je dana prevalio čak pet kilometara samo da bi joj donio oraha koje je poželjela, a bio je vrlo uslužan i u svakom drugom pogledu! Jedne je večeri u salon pozvao pastirskog

sina da joj pjeva. Ona je tako voljela pjevanje. A i sam je sasvim lijepo pjevao. Imao je lijepo stado ovaca, i dok je ona kod njih stanovala, dobivao je više za svoju vunu od ikog drugog u tome kraju. Bila je uvjerena da svi o njemu imaju dobro mišljenje. Majka i sestre su ga zaista voljele. Gospođa joj je Martin jednog dana kazala (kod tih se riječi Harriet zarumeni) da nigdje nema boljeg sina od njega te da je uvjerena da će, kad se oženi, biti isto tako dobar muž. No ona ga nipošto nije požurivala da se ženi. Nije joj se uopće žurilo.

– Bravo, gospođo Martin – pomisli Emma. – Znate vi što hoćete.

A kad je odlazila, gospođa je Martin bila tako dobra da pošalje prekrasnu gusku za gospođu Goddard, najljepšu gusku koju je Goddardica ikad vidjela. Ona ju je priredila u nedjelju te pozvala na objed sve tri učiteljice – gospođicu Nash, gospođicu Prince i gospođicu Richardson.

– Vjerojatno se taj gospodin Martin razumije samo u svoj posao, a ne i u druge stvari.

– Da! Zapravo ne... ne znam... no čini mi se da je veoma načitan, ali ne toliko koliko biste vi očekivali. Čita »Poljoprivredni glasnik« i neke druge knjige koje leže na prozorskoj dasci u njegovoj sobi –ali to čita u sebi. No katkad bi, uvečer prije nego što bismo se prihvatili kartanja, pročitao nešto naglas iz »Elegantnih ulomaka« –vrlo zabavno. A znam i to da je pročitao »Vikara od Wakefielda«. Nikad nije pročitao »Šumsku romancu« ni »Djecu opatije«. Nije ni čuo za te knjige dok mu ih ja nisam spomenula, no sad je odlučio da ih što prije nabavi. Sljedeće je pitanje glasilo:

– Kako izgleda gospodin Martin?

– Pa... nije naočit – uopće nije naočit. Isprva mi se činio ružnim, ali sad više ne. S vremenom sam se navikla. No zar ga vi nikad niste vidjeli? Dolazi svako malo u Highbury i svakog tjedna onuda projaše, na putu u Kingston. Često je ovuda prolazio.

– Može biti. Možda sam ga pedeset puta vidjela a da nisam znala tko je. Neki mladi farmer, bio on na konju ili išao pješice, zadnja je osoba koja će pobuditi moju radoznalost. Maloposjednički stalež upravo je ona vrsta ljudi s kojima se uopće ne družim. Da su za koji stupanj niži sloj i da slove kao pošten svijet, još bi me i zanimali, jer bih možda mogla nekako pomoći njihovim obiteljima. No farmeru moja pomoć ne treba te je u neku ruku iznad toga, a u svakom drugom pogledu ispod.

– Svakako. O da, uistinu sumnjam da ste ga ikad uočili – no on vas i te kako dobro poznaje, mislim po viđenju.

– Ne dvojim da je to vrlo pošten mladić. Štoviše, znam to, pa mu stoga želim svako dobro. Koliko bi mu moglo biti godina?

– Osmog je lipnja navršio dvadeset i četiri, a meni je rođendan dvadeset i trećeg – dakle samo dva tjedna i jedan dan razlike, a to je zaista neobično!

– Samo dvadeset i četiri! Premlad je za ženidbu. Majka mu ima pravo što ga ne požuruje. Čini se da im je dobro ovako kako jest, pa da se i prihvati toga da ga oženi, vjerojatno bi se pokajala. Za jedno šest godina, ako upozna dobru ženu iz istog staleža, s nešto novca, bilo bi to poželjno.

– Za šest godina! Draga gospođice Woodhouse, ta onda će mu već biti trideset!

– Da, ali muškarci koji nisu imućni najranije se mogu oženiti u toj dobi. Gospodin Martin po svoj prilici mora sve sam steći; vjerojatno baš nije neki bogataš. Bez obzira na to koliko naslijedio kad mu umre otac i koliko ga zapalo od obiteljskog imetka, moram reći da je sve to još neizvjesno, još sve onako uloženo u stoku i tako dalje; pa ako se marljivim radom i uz malo sreće s vremenom i obogati, gotovo je nemoguće da je dosad išta stekao.

– Istina je. No oni žive vrlo udobno. Nemaju, doduše, slugu, ali im inače ništa ne nedostaje, a gospođa Martin najavljuje da će dogodine zaposliti nekog momka.

– Nadam se da vi, Harriet, nećete upasti u nevolje kad se on oženi – mislim, budete li se upoznali s njegovom ženom – jer, iako ja, što se tiče njegovih sestara, i nemam velikih zamjerki, s obzirom na njihovu dobru naobrazbu, ne znači da će se on oženiti nekom djevojkom dostojnom vaše pažnje. S obzirom na to da ste se rodili pod nesretnim okolnostima, morate vrlo pažljivo birati društvo. Nema nikakve sumnje da ste vi kći pravog gospodina, pa morate svim silama polagati pravo na taj položaj, jer će se inače naći mnogo onih koji će vas s užitkom htjeti poniziti.

– Da, svakako – vjerojatno je tako. No dokle god zalazim u Hartfield, a vi mi, gospođice, iskazujete svoju dobrotu, nikoga se ja ne bojim.

– Dobro ste shvatili koliko znači nečiji utjecaj, Harriet, ali ja bih htjela da steknete tako čvrst društveni položaj, da budete neovisni o Hartfieldu i o gospođici Woodhouse. Željela bih da ostvarite dobre obiteljske veze – i zato bih vam savjetovala da sklapate što manje nepoželjnih poznanstava. Stoga, velim: budete li još u ovom kraju kad se gospodin Martin oženi, ne bih htjela da se zbog svoje prisnosti s njegovim sestrama upoznate s njegovom ženom, a to će vjerojatno biti neka neškolovana farmerska kći.

– Pa da. Doduše, ne vjerujem da bi se gospodin Martin mogao oženiti djevojkom bez naobrazbe i bez dobra odgoja. No ne bih vam htjela protusloviti, a zacijelo se neću htjeti upoznavati s njegovom ženom. Uvijek ću imati visoko mišljenje o gospođicama Martin, posebice o Elizabeth, i bilo bi mi žao da se prestanem družiti s njima, jer one su isto tako obrazovane kao i ja. Međutim, ako se on oženi nekom neukom, prostom ženom, svakako da je bolje da je ne posjećujem, ako to budem mogla izbjeći.

Emma ju je promatrala kako se koleba u govoru i nije primjećivala nikakve znakove zaljubljenosti. Taj je mladić bio njezin prvi udvarač, no Emma je bila uvjerena da tu nema ničega drugog te

da s Harrietine strane neće biti nikakva većeg otpora ako joj ona prijateljski nađe neku bolju partiju.

Baš toga dana, dok su šetale niz Donwell Road, susretoše gospodina Martina. Išao je pješice, i nakon što je pogledao u nju s velikim poštovanjem, s neskrivenim zadovoljstvom svrne pogled na njezinu družicu. Emmi nije bilo krivo što joj se pružila takva prilika da ih promatra; i dok je išla nekoliko koraka ispred to dvoje koje se upustilo u razgovor, svojim oštrim pogledom dobro promotri gospodina Martina. Bio je to dobro odjeven mladić i doimao se staloženim, ali to je sve što se moglo reći o njegovoj vanjštini; a u usporedbi s kakvim pravim gospodinom, zacijelo bi izgubio u Harrietinim očima. Harriet nije bila neosjetljiva na manire; svjesno je s divljenjem i čuđenjem spominjala očevu otmjenost. A gospodin Martin doimao se kao netko tko ne zna što su to manire.

Njih se dvoje zadrže u razgovoru tek nekoliko trenutaka, ne htijući da ih gospođica Woodhouse čeka, a onda Harriet dotrči do nje, nasmijana i sva ustreptala, te se gospođica Woodhouse ponada da će se ova brzo pribrati.

– Zamislite kakav susret! Baš čudno! Kaže da pukim slučajem nije išao preko Randallsa. Nije znao da se šećemo ovom ulicom.

Mislio je da obično prošećemo do Randallsa. Još nije uspio nabaviti »Šumsku romancu«. Kad je prošli put išao u Kingston, imao je toliko posla da je na to posve zaboravio, ali sutra ponovno ide onamo. Baš pravo čudo što smo se sreli! Onda, gospođice Woodhouse, je li on onakav kakvim ste ga zamišljali? Što mislite o njemu? Mislite li da je doista tako neugledan?

– Vrlo je neugledan, dapače, ružan, no to još nije ništa u odnosu na njegovo potpuno pomanjkanje gospodstvenosti. Nisam imala prava da mnogo očekujem, pa i nisam bogzna što očekivala; no nisam imala pojma da je tako prost, bez ikakve uznositosti. Moram priznati da sam zamišljala da je ipak nešto otmjeniji.

– Istina je – reče Harriet, sva posramljena – da nije tako otmjen kao netko gospodskoga roda.

– Mislim, Harriet, da ste, otkako ste se upoznali s nama, toliko puta bili u društvu prave pravcate gospode da vam i samoj mora padati u oči razlika između njih i gospodina Martina. U Hartfieldu ste vidjeli nekoliko izvanrednih predstavnika naobražene, fino odgojene gospode. Čudilo bi me da, nakon poznanstva s njima, možete biti u blizini gospodina Martina a da ne uočite kako je on osoba nižeg ranga – i da se ne zapitate kako ste uopće ikad mogli uživati u njegovu društvu? Niste li to već osjetili? Nije li vam to upalo u oči? Mora da vas je zasmetao njegov nezgrapni izgled i sirovo ponašanje te grubost njegova glasa, za koji sam, dok sam ovdje stajala, primijetila da je neusklađen.

– Naravno, nije on kao gospodin Knightley. Nema tako lijepo držanje i hod kao gospodin Knightley. Jasno uočavam tu razliku.

Međutim, gospodin je Knightley stvarno vrlo fin čovjek.

– Izgled gospodina Knightleyja toliko je jedinstven da je nepravedno uopće uspoređivati gospodina Martina s njim. Možda tek jedan na stotinu muškaraca ima tako izrazite značajke džentlmena kao gospodin Knightley. No nije on jedini gospodin s kojim ste se u posljednje vrijeme upoznali. Što kažete na gospodina Westona i gospodina Eltona? Usporedite gospodina Martina s jednim od njih dvojice. Usporedite njihovo držanje, hod, način govora, usporedite ih kad šute. Morate vidjeti razliku!

– Da – razlika je golema. No gospodin Weston je gotovo starac. Njemu je negdje između četrdeset i pedeset godina.

– To su važnije njegove manire. Što je čovjek stariji, Harriet, to je važnije da se zna ponašati, to je upadljivije i odurnije svako vikanje, neotesanost i nezgrapnost. Ono što se u mladosti može oprostiti, u starijim godinama postaje odvratno. Gospodin Martin je već sad nespretan i osoran, a kakav li će tek biti u Westonovim godinama?

– To se doista ne zna – ponešto svečano odvrati Harriet.

– Ali se lako može unaprijed pogoditi. Bit će to posve neotesan, prost farmer – koji nimalo ne pazi na svoj izgled nego samo misli na to koliko će zaraditi ili izgubiti.

– Zaista? To bi bila prava šteta.

– Već sama činjenica da je zaboravio potražiti knjigu koju ste mu vi preporučili jasno govori o tome koliko je već sada zaokupljen poslom. Toliko se sav unio u trgovinu da je zaboravio na sve ostalo – što je u redu kad je riječ o čovjeku koji želi samo stjecati. Što će njemu knjige? Uopće ne sumnjam da će on s vremenom doista napredovati i obogatiti se, a što se tiče njegove neobrazovanosti i neuglađenosti, to doista nije naša briga.

– Pitam se kako to da je zaboravio knjigu – rekla je na to Harriet, i to s velikim nezadovoljstvom u glasu, a Emma pomisli kako je to dobro. Ona stoga neko vrijeme ne reče ništa. Nešto kasnije nastavi: – U neku se ruku gospodin Elton još ljepše ophodi i od gospodina Knightleyja i od gospodina Westona. Nekako s više blagosti. Možda bi se trebalo ugledati upravo na njegovo vladanje. Kod gospodina Westona ima neke otvorenosti, naglosti, gotovo surovosti, koje svi kod njega vole, jer je popraćeno dobrim raspoloženjem – no to ne bi bilo dobro oponašati. Kao ni izravno, odlučno, zapovjedničko vladanje gospodina Knightleyja – premda njemu to izvrsno pristaje. On si to može dopustiti s obzirom na svoj izgled i pojavu te svoj društveni položaj, no kad bi ga neki mladac pokušao oponašati, bilo bi to nepodnošljivo. S druge strane, mislim da se nekom mladiću može mirne duše preporučiti da se ponaša po uzoru na gospodina Eltona. On je dobroćudan, veseo, obziran i blag. Čini mi se da je u posljednje vrijeme postao nekako još pažljiviji. Ne znam je li se naumio umiljavati kojoj od nas dvije, Harriet, tom svojom dodatnom blagošću, no upada mi u oči da se ponaša još umilnije nego prije. To jedino može značiti da želi vama ugoditi. Nisam li vam rekla kako se neki dan o vama izrazio?

Tad ona ponovi neku toplu pohvalu koju bijaše izvukla od gospodina Eltona te je još i upotpuni; a Harriet se zarumeni i nasmiješi, pa reče da je gospodina Eltona oduvijek smatrala ugodnim čovjekom.

Upravo je gospodin Elton bio osoba na koju se Emma bila usredotočila kako bi Harriet izbila iz glave mladoga farmera. Mislila je da bi to bila izvrsna partija; i previše očigledno poželjna, prirodna i vjerojatna a da bi ona sebi pripisivala zaslugu za nju. Bojala se da će se i drugi tome dosjetiti i predvidjeti takvu vezu. No ipak nije vjerovala da ju je itko preduhitrio u tome naumu, jer joj je on pao na pamet već one prve večeri kad je Harriet posjetila Hartfield. Što je više razmišljala o svojoj zamisli, to je bila svjesnija njezine umjesnosti. Gospodin je Elton imao vrlo povoljan položaj, bio gospodin od glave do pete i nije imao nikakve beznačajne rodbine; a ipak nije bio iz tako ugledne obitelji koja bi mogla prigovarati zbog Harrietina nejasnog podrijetla. Imao je on za nju udoban dom, a, kako je Emma zamišljala, i više nego dostatan prihod, jer, premda župni ured Highburyja ne bijaše velik, znalo se da župnik ima i vlastiti posjed; ona ga je neobično cijenila kao prijazna, dobronamjerna, pristojna mladića za kojeg se ne bi moglo reći da se ne snalazi i ne pozna svijet.

Već je sa zadovoljstvom utvrdila da on Harriet smatra lijepom djevojkom, što je po njezinu uvjerenju, uz onako česte susrete u Hartfieldu, bilo dovoljno za polaznu točku s njegove strane; a što se tiče Harriet, teško da već sama pomisao na to da mu se ona sviđa ne bi imala uobičajenu težinu i učinkovitost. A bio je on uistinu mio mladić, i nema te žene, osim baš onih najizbirljivijih, kojoj se ne bi svidio. Slovio je kao vrlo naočit; njegovoj su se vanjštini svi divili, osim nje, jer nije mogla prijeći preko toga da njegovim crtama lica nedostaje profinjenosti. No djevojka koja se zadovoljavala time da Robert Martin jaše po krajini i skuplja za nju orahe, nikako nije mogla ostati ravnodušna prema župnikovim izrazima divljenja.