PREDGOVOR
Godine Gospodnje 1314.
Rat Roberta Brucea s Engleskom za škotsko prijestolje dosegao je kritičnu točku uz ni manje ni više nego nacionalnu slobodu na vagi.
Posljednjih osam godina, od katastrofalnog poraza u Methvenu zbog kojeg je napustio svoje kraljevstvo kao odmetnik, Bruce je izbjegavao susret s Engleskom u izravnoj bitki, vojskom na vojsku. Umjesto toga, on i elitni ratnici Čuvara Visočja vodili su „tajni rat“, koristeći gusarske taktike prepada, zasjeda i varki kako bi porazili neprijatelje – i one engleske i one škotske – i iz najvažnijih škotskih utvrda uklonili engleske garnizone.
Ali to nije bilo dovoljno. Bez odlučujuće pobjede u borbi koja bi bila znak da se radi o Božjoj odluci, Bruceovo pretendiranje na prijestolje neće priznati ni Engleska ni ostatak kršćanskog svijeta.
Jednog dana Bruce će se morati naći na bojišnici. Ali s engleskom vojskom koja se ponovno sprema za napad na Škotsku, mora odlučiti je li taj dan već došao.
Dok se vojske postrojavaju i pripremaju za ono što bi mogla biti jedna od najvećih bitki svih vremena, Bruce će se još jedanput osloniti na tajne ratnike Čuvara Visočja – i one sadašnje i one prošle.
Dvorac Hagerstown, Northumberland Engleska, kasni rujan godine 1306.
To je bila užasna, opaka laž! I da nije bila prisluškivala dvije sobarice koje je njen otac zadužio da je nadziru, Joan Comyn rekla bi im upravo to.
To nikako nije mogla biti istina. Nijedan vitez ne bi to mogao učiniti jednoj ženi. Čak ni Edward, kralj Engleske, samoproglašeni „Malj za Škote“, ne bi se mogao ponijeti toliko okrutno i divljački.
Bi li mogao?
U prsima je osjetila svjež proboj panike. Iako nikad nije plakala, oči su je zapekle od suza kad je kliznula iz udubljenja u zidu gdje je bila čitala knjigu i bešumno se spustila zavojitim stubama dvorca koji im je služio kao privremeno konačište na sjeveru Engleske. Htjela si je rukama prekriti uši kako bi zaustavila uvredljive riječi koje su joj odjekivale u glavi. Kazniti... Izdajnik... Kavez. Ne! Srce joj se ubrzavalo i divljački tuklo dok je jurila kroz prostranu dvoranu prema privatnim odajama svog oca, ne mareći za znatiželjna lica koja su se okretala i zurila u nju. Širom je otvorila velika hrastova vrata i uletjela u sobu. – To ne može biti istina!
Njen otac mračno se i prijeteće namršti, dovoljno da je to prene. Otrijeznila se, proklinjući se zbog toga što je zaboravila pokucati. John Comyn, grof od Buchana, mrzio je ometanje, a iako je njen
Monica McCarty
otac rijetko pokazivao zastrašujuću narav pred njom, sama prijetnja bila je dovoljna da joj se ubrza kucanje srca.
– Zaboravila si se, kćeri. Koje je značenje ovoga? Kao što možeš vidjeti – pokazao je na nekolicinu vitezova i baruna posjednutih za stolom – jako sam zauzet.
Smjesta se pokajala. Skupivši ruke ispred sebe, Joan je pognula glavu i potrudila se izgledati skromno i ponizno, dvije odlike koje je njen otac cijenio kod žena (kao i kod dvanaestogodišnjih djevojčica koje još nisu postale ženom).
Molećivo je podigla oči prema njegovima. – Molim Vas, Oče, žao mi je što Vas prekidam. Ali čula sam... – Spustila je glas, dobro znajući opasnost izgovaranja riječi. – O majci.
Naglo je ponovno spustila pogled, ali tek nakon što je vidjela kako je bijes prostrijelio lijepe crte očeva lica. U svojim najboljim trenucima, njen otac bio je nerazuman oko teme njegove uskoro uklonjene supruge, a u onim najgorima postao bi ratoboran i nepredvidljiv.
U sobi je nastala smrtna tišina. Napetost i nelagoda mogle su se rezati nožem.
– Ostavite nas – njen otac oštro se obratio svojim ljudima.
Bili su i više nego voljni prihvatiti njegovu naredbu, izlazeći u metežu bez gledanja u nju. Nijedan od njih nije ju pogledao u oči.
Stisnuo joj se želudac. Oh Bože, što ako to jest istina?
Dok je osjećala kako joj suze nadražuju oči, podigla je pogled prema čovjeku koji je sjedio za velikim stolom. Nikad ga ne bi opisala kao toplog i punog ljubavi, ali ovaj hladan, ljutit, ogorčen čovjek kakvim je postao u zadnjih šest mjeseci bio je gotovo neprepoznatljiv.
– Ako pričaš o kazni za podmuklu kučku – trznula se na okrutnu riječ, koliko god puta da ju je već bio izgovorio – nesumnjivo je istina.
Ono malo krvi što joj je preostalo ishlapilo je iz njenog tijela. Zanjihala se, spuštajući se na maloprije ispražnjenu klupu nasuprot njenom ocu, kako bi spriječila da je izdaju noge. – Ali to ne može biti istina. Čula sam da su je zatočili u kavezu na vrhu bedema dvorca Berwick... Poput životinje.
Njen otac uperio je svoj pogled u nju, svoje oči, dvije pukotine od oniksa s neupitnim sjajnim odbljeskom zlobe. – Istina je.
Od užasa je zaboravila na svoje ponašanje. – Ali to je divljaštvo! Tko se tome mogao dosjetiti? Moraš učiniti nešto kako bi joj pomogao! Kralj će te slušati.
Čak je i u Engleskoj škotski kralj Earl od Buchana imao priličnog utjecaja. Njezina je majka također bila značajna na svoj način. Isabella MacDuff bila je kći potomaka grofa od Fiba i sestra sadašnjeg grofa – jedne od najdrevnijih i najcjenjenijih škotskih porodica. Bilo je nezamislivo da bi Edward, kralj Engleske, mogao na takav način kazniti ijednu ženu, kamoli jednu lady, dapače groficu kakav je položaj imala njena majka... Njen otac to bi zasigurno mogao spriječiti?
Njegovo lice se zarumenjelo, a oči zabljesnule pokvarenim žarom.
Joan se naglo povukla pred raspoloženjem koje je nesvjesno izazvala.
– Neću učiniti prokleto ništa! Ta kurva neće dobiti ništa osim onoga što je zaslužila za to što je učinila.
Joan je stisnulo u grlu. Ona nije kurva! – htjela je vrisnuti u znak protesta, ali strah joj je zadržao riječi.
Nagađajući možda njene misli, udario je šakom o stol. Učinilo se kao da se cijela soba zatresla – uključujući i nju samu. – Kao da joj okrunjivanje ljubavnika nije bilo dovoljno, priča se da je legla u postelju s najomraženijim piratom Zapadnog otočja. Lachlan MacRuairi – promrsi s gnušanjem dok mu se u kutovima usana
Monica McCarty
stvarala pjena. – Kurvin sin i razbojnik. Ako je zatočena poput životinje, to je zbog toga što prljava kučka to i zaslužuje.
Joan je svoju majku voljela više od ičega na svijetu. Odbijala je povjerovati u to što se o njoj pričalo. To su bile laži kojima joj se pokušavao narušiti ugled i objasniti ono što se ljudima činilo kao neprirodna hrabrost za ženu. Trebali su objašnjenje za to što je žena bila u stanju prkositi ne samo svome mužu, već i najmoćnijem kralju kršćanskog svijeta kako bi okrunila „pobunjeničkog“ kralja. Ali njenoj majci Robert Bruce bio je poput brata, a ne ljubavnika. Što se tiče Lachlana MacRuairija... Joan se sjećala strašnog ratnika koji se usred noći pojavio u njenim odajama nedugo nakon što je njena majka napustila dvorac Balvenie da bi se uputila prema Sconeu radi krunjenja Brucea, da bi joj objasnio zašto nije mogla povesti Joan sa sobom kao što je bila željela. On je samo zapovijedao stražom koja je bila poslana kako bi štitila njenu majku, i to je sve.
– Na smrt će se smrznuti – Joan slabašno prošaputa, tragajući za ikakvom trunkom milosti koja je još mogla postojati prema ženi kojom je bio oženjen trinaest godina. Ženi koju je bio volio toliko da ju je jedva ispuštao iz vida i koju je uvijek držao pod stražom kako bi bila sigurna.
Barem je tako Joan bila mislila. Međutim, možda je to bilo ono što je njena majka htjela da misli. Joan je sve više počela shvaćati da s brakom njenih roditelja nešto nije bilo kako treba – da s njenim ocem nešto nije bilo kako treba – a majka ju je bila pokušala spriječiti da to uvidi. Ono što je Joan počela misliti bilo je da ljubav više nije izgledala kao ljubav. Više je počela nalikovati bjesomučnoj posesivnosti, kontroli i ljubomori.
– Neka se smrzne – reče njen otac. – Da je bilo po mome, gledao bih je na vješalima. Tako sam predložio i Edwardu, ali kralj se opire vješanju žena, čak i onih koje to zaslužuju. Umjesto toga,
poslužit će kao upozorenje, podsjetnik svima onima koji misle poduprijeti uzurpatorskog „Kralja Hooda“*.
Bilo je to ime koje je Engleska nadjenula Robertu Bruceu – pobunjeničkom kralju. Robertu Bruceu i njegovim sljedbenicima već tjednima nije bilo ni traga. Govorilo se da su prebjegli na Zapadno otočje. Za njima je bila raspisana tjeralica. Koliko će vremena proteći prije nego što ih se kralj Edward dočepa?
Joan je znala da njenoj majci koja je u neprilikama pomoć neće stići iz tog smjera. Robert Bruce i njegovi ljudi bili su previše zauzeti spašavanjem vlastite glave da bi mogli izbaviti njenu majku.
Nipošto, to je bilo na njoj. Ako je itko mogao pomoći njenoj majci, to je bila ona. Njenom ocu bilo je stalo do nje, „prelijepe“ djevojčice koja mu je toliko nalikovala. Morala je nekako doprijeti do njega, pa čak i ako će ga to naljutiti.
Joan je možda bila tiha i suzdržana, ali nije bila kukavica. Kroz vene joj je tekla krv dviju najvažnijih škotskih grofovija. Duboko udahnuvši, pokušala je pročistiti grlo od suza i podigla pogled da bi susrela njegov. – Znam da mislite da Vas je izdala, Oče, ali samo je postupala onako kako joj se činilo ispravnim.
– Kako joj se činilo ispravnim? – njen je otac eksplodirao, skočivši na noge takvom silinom da je klupa na kojoj je sjedio pala unatrag s odzvanjajućim treskom. Zaobišavši stol, zgrabio ju je za ruku i potegnuo je u uspravan položaj. – Kako se usuđuješ braniti je?
Možda je ipak bila kukavica, jer je sada bila prestrašena. – Ja ni... Nisam...
Ali ostao je gluh na njene vapaje. – Pokazat ću ti što je „ispravno“, kako ne bi bila u napasti slijediti izdajničke stope kurve od svoje matere. Htio sam te poštedjeti ovoga, ali sada vidim da je moje tetošenje dovelo samo do toga da si zbunjena oko toga čemu
* Joanin otac referira se na srednjovjekovne balade o Robinu Hoodu, koji je, kao i Bruce, bio van zakona, a njegovo ime bilo je povezivano s izdajom, op. prev.
Monica McCarty
biti odana. Buchanova kći – Comynova – nikada neće Brucea na prijestolju smatrati ispravnim.
Vukao ju je kroz dvoranu. Bio je dovoljan samo pogled na njegovo lice da i najveće znatiželjnike odvrati u drugom smjeru. Pokušala ga je umiriti, pokušala se ispričati, ali bio je previše bijesan da bi je čuo.
Hladni zapusi jesenjeg zraka prodirali su kroz njenu vunenu haljinu dok se probijao kroz vrata i vukao je niza stube. Zatražio je konje, koji su hitro bili izvedeni ispred.
Shvatila je što namjerava učiniti. – Nemojte, Oče, molim Vas. Nemojte me voditi tamo. Ne želim vidjeti...
– Ni riječi – bijesno je procijedio kroza zube. – Slijedit ćeš moju naredbu ili ti ne gine bičevanje. To sam trebao učiniti još tvojoj majci i tako izbiti prkos iz nje. Možda bismo izbjegli ovo obeščašćenje i kaljanje naše obitelji.
Joanine oči razrogačile su se od unezvijerenosti. Bičevanje?
Njen otac nikada nije podigao ruku na nju. Koliko god privrženosti gajio prema njoj, sve je zaboravljeno u trenutku kad je stala u obranu majke. Bez sumnje da misli to što je rekao, prestala je preklinjati kad ju je prebacio preko konja i kad su se uputili kroz northumberlandski krajolik pet milja prema dvorcu Berwick.
Do trenutka kad su prošli glavna vrata, Joan nikad u životu nije bila u takvom stanju očaja. Otkad su krenuli, nije progovorila ni riječ. Otac joj se činio strancem – mračnim ljutitim tiraninom kakav je bio i engleski kralj kojeg je branio.
Bio je sumrak, a s obzirom na to da je silom izašla s imanja bez ogrtača i rukavica, ruke i uši su joj se smrzavale.
Kako tek mora da je na vrhu kule u kavezu?
Cvokotala je ili se ježila – možda oboje.
Oh Bože, ona to nije mogla! Vidjeti svoju majku u takvim strašnim mukama...
Ali svaka misao da ga još jednom preklinje odletjela je u trenu kad ju je zbacio s konja. Njihove oči su se susrele i znala je da nije pri zdravom razumu.
Držala je glavu pognutom što je dulje mogla. Međutim, među svjetinom što je zureći promatrala, otac joj je naposljetku naredio da digne pogled.
Dovoljno dugo nije se sjetila straha da ga je preklinjala. – Molim Vas, Oče, nemojte me tjerati da... – Gledaj, prokleta bila! – Zgrabio ju je za bradu i natjerao da podigne pogled prema bedemima. – Gledaj što zadesi izdajice i kurve koje izdaju svoju obitelj kako bi podržale lažne kraljeve.
Na trenutak joj je um odbio vidjeti užas i divljaštvo pred očima. Ali sljepoća iz samozaštite nije mogla potrajati zauvijek. Poput sablasti iz noćne more, oblici su se počeli otjelovljivati kroz nejasnu noćnu izmaglicu.
Rešetka od drvenih šipki... Željezni okvir... Sitni četverokut kao zatvor s jedva dovoljno prostora za stajanje, prepuštena vremenskim uvjetima i poruzi promatrača.
Ne! Nehotičan vapaj oteo joj se s usana kad je uočila meškoljenje u kavezu. – Majko! – zajecala je, jurnuvši prema kuli kao da bi je mogla spasiti. Svaki nagon njenog tijela vrištao joj je da se uputi prema njoj. Da učini nešto. Da okonča ovu travestiju. Kako su to mogli ikom učiniti? Kako bi njena majka ikako to mogla preživjeti? Oh, Majko, tako mi je žao!
Ali jedva je učinila par koraka kad ju je otac uhvatio i odvukao. Počela je vrištati i ritati se, ali ušutkao ju je upozorivši je. –Samo sve pogoršavaš. Želiš li da te ona čuje? Misliš li da želi da je vidiš takvu?
Znala je da njen otac ne mari za majčine osjećaje i da samo želi spriječiti scenu, ali djelovalo je. Nekako je znala da bi saznanje da joj je kći prisiljena svjedočiti njenoj patnji dokrajčilo njenu majku.
Monica McCarty
Ali nije mogla odustati. Morala je nešto učiniti. Njena majka ju je trebala.
Prešavši točku u kojoj mari za očev bijes, ponovno je pokušala. – Molim Vas, Oče, preklinjem Vas. Molim Vas da učinite nešto da joj pomognete. Ne možete je ostaviti ovako.
Ali mogao je. I to je bilo upravo ono što je učinio, odvlačeći je od dvorca dok je ona jecala i preklinjala.
Joan se nikada u životu nije osjećala toliko bespomoćno. Podbacila je. Klonula je u koljenima i bila bi skliznula na zemlju da je otac nije držao.
Bol i razorenost na njenom licu napokon su probili mračan oblak njegovog bijesa.
Prekasno je shvatio da je možda otišao predaleko. Podigao ju je uza se kao da je jedna od lijepih lutaka koje joj je kupovao dok je bila dijete. – Žao mi je što si to morala vidjeti, kćeri. Ali bilo je to za tvoje dobro.
Pogledala ga je kao da je sišao s uma. Na koji način je to ikako moglo biti za njeno dobro? Nikada to neće zaboraviti. Kao što nikada neće zaboraviti njegovu okrutnost koja ju je tu dovela.
Mora da ga je uznemirilo to što je ugledao u njenom izrazu lica. Uistinu je izgledao kao da mu je nelagodno dok joj je odmicao kosu s lica. Osjetivši studen na njenoj koži, svukao je svoj ogrtač i omotao ga oko nje. – Tvoja majka je mrtva za nas oboje. Više je nećemo spominjati.
U tome je bio u pravu. Nikad je više nisu spomenuli. Ali nije njena majka bila ta koja je umrla, bio je to njen otac, koji više nije ustao iz kreveta nakon što ga je pogodila vrućica dvije godine poslije.
Nije žalovala za njime. On je za nju bio mrtav još od onoga dana kad ju je odveo da gleda svoju majku kako visi u kavezu. Njen otac toga dana naučio ju je lekciju, iako ne onu koju je namjeravao.
Prizor njene majke koju tako okrutno muče i Joanina nemogućnost da učini išta da bi to zaustavila pratit će je zauvijek, kao i njena mržnja prema kralju koji ju je tamo poslao i prema čovjeku koji je odbio pomaknuti prstom da bi joj pomogao. Nikada više nije gledala oca istim očima.
Mnoge stvari više nikada nije gledala istim očima. Više nije bila promatračica u ratu između Škotske i Engleske. Od toga dana bilo joj je važno jedino da Edwarda od Engleske vidi poraženog, a Roberta Brucea na prijestolju. Nije uspjela majku osloboditi iz kaveza, ali učinit će sve što može da bi bila sigurna da patnja njene majke nije bila uzaludna.
Trebala je prihvatiti bičevanje. Ti bi ožiljci barem imali priliku zacijeliti.
Dvorac Carlisle, Cumbria, Engleska, 16. travnja godine 1314.
Dovodiš me do ludila – govorio je mladi vitez dok joj je požudno utiskivao svoje vruće usne po čitavom vratu. – Bože, tako dobro mirišeš.
Joan bi voljela da je mogla reći isto, ali kad ju je sir Richard Fitzgerald, sljedeći po položaju iza grofa Ulstera, zapovjednika irske mornarice, pritisnuo u ugao nakon podnevnog objeda, izraženo je mirisao na haringu, što joj, nepotrebno je i napominjati, nije bio omiljen miris.
Kad joj je ponovno pokušao pritisnuti usne svojima, čak je ni mogućnost da sazna kretanje čitave engleske flote nije mogla spriječiti da ne okrene glavu. – Ne možemo – rekla je blago. Lagana zadihanost u njenom glasu nije bila iz strasti, već iz napora da odmakne odlučnog tobožnjeg ljubavnika kojem je dojadilo slušati odbijanje. – Netko bi nas mogao otkriti.
Iz tog je razloga i odabrala ovo mjesto za nalaženje. Bilo je skriveno, ali ne previše skriveno. Nikad se nije dovodila u situaciju iz koje nije mogla pobjeći.
Nemirno se ogledala kao da želi biti sigurna u to, vješto se izvijajući njegovim pipcima u zagrljaju s lakoćom nekoga tko već ima prakse u izmicanju muškarcima s rukama poput hidre.
Stajali su u mirnom dijelu vrta u vanjskom dvorištu dvorca, kamo je najavila da će poći u šetnju iza obilnog ručka. Kao što joj
je bila i namjera, sir Richard ju je slijedio i odvukao iza jedne od rešetki prekrivenih ružama.
Mladi kapetan namrštio se, lice mu se zarumenjelo od bespomoćne požude. Sa svojim svijetlim očima, plavkasto crvenom kosom, riđim tenom isušenim od vjetra i sa svojom snažnom građom nosio je upadljiv pečat irskih predaka. Nije bio neprivlačan. Iako to nije bilo ni važno. Još je davnih dana prestala biti slaba na naočite mlade vitezove.
– Nitko nas ne bi otkrio kad bi pristala doći u moju sobu. Moj pratitelj može noć provesti u vojarni.
– Ne mogu – rekla je kao da ju je sam prijedlog šokirao, iako to nipošto nije bio prvi put da je tako nešto čula.
Njegov je osmijeh možda bio zavodljiv nekome tko je imao manje iskustva s muškim manirama. – Neće se dogoditi ništa neželjeno – uvjeravao ju je dok joj je nježno prelazio prstom preko obraza. Možeš si misliti. Svaki put kad bi čula takva lažna obećanja, postajalo joj je sve teže hiniti nevinost trepćući očima. Uz nešto truda, uspjela je. – Jesi li siguran?
Kimnuo je, a glas mu je postao prigušen. – Možemo samo nasamo provesti malo vremena zajedno. Mislio sam da bi to željela.
Nemirno je grickala donju usnu kao da se premišlja oko neprimjerene ponude. Njegov se pogled zažario dok je očigledno promišljao jednako neprimjerene stvari o njenim ustima.
– Naravno da to želim – rekla je. – Ali previše je riskantno, a imamo toliko vremena...
– Ne, nemamo – prasnuo je, izgubivši strpljenje pred dvotjednim zavođenjem za koje je nedvojbeno smatrao kako će se razvijati mnogo brže od tek nekoliko ukradenih poljubaca. Trebala je biti lak plijen. – Jučer sam zaprimio naredbe. Odlazim za tri dana. Napokon, podatak koji je čekala! Joan je već bila počela očajavati da nikad od njega neće čuti ništa važnoga. Mladi su se vitezovi
Monica McCarty
inače toliko gorljivo razmetali i hvalisali, zbog čega su joj i bili meta (zbog toga i zato što nisu bili oženjeni), ali sir Richards je bio frustrirajuće samozatajan.
Do ovoga trenutka.
Prikrila je uzbuđenje i osjećaj olakšanja pod krinkom zabrinutosti. – Naredbe? Odlaziš? Ali mislila sam da imaš vremena do lipnja prije postrojavanja kod Berwicka.
– Ne odlazim za Berwick. – Zvučao je smeteno. Pogled mu je ponovno pao na njene grudi, što je bilo česta pojava. – Bože, tako si prekrasna. Nema žene nalik tebi.
Dok je izgledao kao da bi je mogao ponovno poljubiti, „nervozno“ se promeškoljila i brzo progovorila. – Ne odlaziš za Berwick? Znači li to da je rat otkazan?
Podigao je pogled s pohotnog proučavanja njenih grudi. Nadala se da će je smatrati glupom kao što je zvučala. I jest, ako je njegov zabavljen, ali blago pokroviteljski pogled bio ikakav pokazatelj.
– Ne, rat nije otkazan. Ali moje dužnosti su na moru i prije onih od vojske.
Upravo iz tog razloga je ona i bila ovdje s njim. Govorkalo se da će grof od Ulstera, sir Richardov zapovjednik koji se u ovom trenutku u Yorku nalazi s kraljem Edwardom, biti zadužen za snabdijevanje dvoraca prije engleske invazije. Kralj Robert Bruce volio bi znati njihove planove. Iako je Ulster bio Bruceov tast, bio je jedan od ljudi kralja Edwarda.
Ponašala se kao da su je vijesti o njegovu odlasku strašno pogodile.
– Ali kamo odlaziš? Kad ćeš se vratiti? Hoće li biti opasno?
Čak i da je namjeravao odgovoriti na njena pitanja, ne bi saznala. Zvuk glasova koji su se približavali naglo je zaključio razgovor. Nagnuvši se, žustro joj je utisnuo poljubac na usne, koji nije mogla izbjeći. Haringa.
– Sastani se kasnije sa mnom – prošaptao je prije nego što je šmugnuo.
Nema tog Boga, ježila se od pomisli. Barem dok nema spreman plan za bijeg.
Proklinjući, znajući da možda više neće imati ovakvu priliku, provukla se iza rešetke s ružama nakon prekidanja u zao čas kako bi pozdravila dok su dame u skupini dolazile iza ugla ovelike živice što je okruživala neke od obrađenih cvjetnih gredica.
Joan je bila tako blizu. Ali njena nepredviđena situacija odvijala se previše dobro. Nije htjela riskirati da predugo bude sama s njim. Nije bila sigurna koliko još može odugovlačiti. Igrala je opasnu igru i vrlo dobro je znala koliko je tanka linija po kojoj hoda.
Ovo joj nije bio prvi put da zavodi muškarca da bi došla do informacije. Već je gotovo šest godina uhodila za Roberta Brucea.
Ubrzo nakon očeve smrti, biskup iz St. Andrewsa, William Lamberton, odan pristalica Brucea koji je u to vrijeme bio zatočen u Engleskoj, pristupio je Joan kako bi je upitao bi li bila voljna biti u ulozi posrednice između Brucea i njegove zatočene supruge. Kraljica Elizabeth bila je zatočena skupa s Joaninom majkom, ali je bila pošteđena kaveza kao pritvora pod nadzorom sir Hugha Despensera starijeg, novoimenovanog Joaninog skrbnika.
Biskupova ponuda bila je upravo prilika koju je Joan čekala kako bi učinila nešto, te je odmah pristala. Iako, kao što je svima poznato, u tom trenu nije uopće znala u što se upušta. Kroz godine je njena uloga postajala sve značajnijom – i sve opasnijom – mijenjajući se iz uloge glasonoše u onu uhode nakon što je nepravedno proglašena nezakonitom nasljednicom, lišena svog nasljedstva i poslana da živi kod svoje rođakinje Alice Comyn, koja se bila udala za sir Henryja de Beaumonta, jednog od najvažnijih baruna kralja Edwarda na sjeveru. Joanin položaj u de Beaumontovu
Monica McCarty
kućanstvu pružio joj je neočekivan pristup važnim informacijama i važnim muškarcima.
Sa svojim „zaraženim“ krvnim zrncima, neslavnom majkom i nikim tko bi je štitio, Joan je bila lak plijen. Bila je meta muškaraca s nečasnim namjerama od svoje petnaeste godine. Tada je bila premlada da bi se zaštitila, ali je naposljetku to preokrenula u svoju korist.
Iako su neki muškarci, kao što je bio sir Richard, teško mogli čuti odbijanje, kroz godine je naučila savladati i one najupornije progonitelje. To je velikim dijelom bilo zahvaljujući čovjeku koji joj je služio kao osobna straža otkad je saznao za njeno djelovanje za Brucea.
Lachlan MacRuairi, koji je oslobodio, a potom i oženio njenu majku, naučio je Joan kako se kretati a da ne bude viđena, kako se izvući iz neželjenih situacija i kako se, po potrebi, obraniti. Zahvaljujući njemu postala je tajnom članicom odabranih Čuvara Visočja, Bruceove elitne skupine ratnika koji su bili odabirani za najopasnije zadaće. Jedino je Lachlan znao njen identitet, dok su je drugi članovi Čuvara jednostavno zvali Duh.
Ime joj je odgovaralo, vjerojatno i više nego što su mislili. Većinu vremena osjećala se kao sjena. Ondje, ali ne zapravo tamo. Viđena, ali neprimijećena. Nesposobna dotaknuti ili biti dotaknuta, i nesposobna osjećati.
Dame su zastale kako bi joj odvratile pozdrav, ali je nisu pozvale da im se pridruži u šetnji. S obzirom na to da je Joan to i očekivala, nije bila razočarana. Tu je lekciju naučila još davnih dana. Ako od ljudi ne očekuješ mnogo, neće te boljeti kad ti nešto ne pruže.
Njen otac bio joj je prvi primjer, a slijedilo ga je još mnogo njih. Shvativši da postaje kasno i da će je rođakinja uskoro potražiti kako bi joj pomogla izabrati što će nositi na večeri (proces za koji
se činilo da je potrebno čitavo popodne), Joan se uputila kroz prolaz preko unutarnjeg jarka prema unutrašnjem dvorištu.
Kao kraljevom čuvaru dvorca, de Beaumontu je dodijeljen najveći predio sa sobama na najvišem dijelu novog dvokatnog tornja koji je dovršen prije tek koju godinu. Kao pratnji njene rođakinje, Joan je pripalo malo predvorje „lordovih odaja“. Nije bilo veliko, ali je imalo prozor s kojeg se izravno pružao pogled na krajolik s druge strane istočnog bedema, i najvažnije... Bilo je izdvojeno. Nažalost, njena rođakinja ju je bila zadržala, pa su prošli sati prije nego što se Joan uspjela povući u osamu svojih odaja.
Najprije nije primijetila ništa neuobičajeno. Na krevet je odbacila ogrtač koji je nosila preko ramena, pa skinula papuče, izvukla igle što su joj držale kosu i bacila ih na malu komodu za odijevanje prije nego što se primakla prozoru.
Sledila se. Komadić svilene niti koji je bila svezala za zasun prozorskog kapka bio je pokidan.
Proželo ju je uzbuđenje. Napokon! Uhvatila ga je. Bila je to igra između nje i Lachlana. Poznat po svojoj sposobnosti da svuda uđe i izađe neprimjetno, godinama ju je iznenađivao, dok ga je ona pokušavala uloviti.
Pokušavala. Neuspješno, barem do ovoga trenutka. Rijedak osmijeh prešao joj je preko usana. Osjećaj koji joj je ispunio grudi bio joj je toliko stran da ga gotovo nije prepoznala. Sreća.
Lagano se primičući vratima ormara, širom ih je otvorila. – Zdravo, Oče.
Oslovljavanje ocem započelo je kao šala na njegove godine –upravo je navršio četrdesetu spram njenih dvadeset – ali znala je da se više ne radi samo o tome. Čovjek kojeg je njen otac nazivao kurvinim sinom, razbojnikom i piratom bio joj je roditeljem mnogo više nego što joj je ovaj ikada bio.
Monica McCarty
Začula je ne baš roditeljsko psovanje prije nego što je iz njenih oprava izronio veliki ratnik. Namrštio se, iako za čovjeka ratničkog imena Zmija to i nije mnogo značilo. – Kako si znala?
Prekrižila je ruke na prsima i pomaknula obrvu onako kako je on to činio. – Ne očekuješ valjda da ću ti odati sve svoje tajne, zar ne?
Mnogi koji su ga znali ostali bi začuđeni kada bi vidjeli kako su mu se brzo usta zakrivila u osmijeh. Opaki razbojnik mračnog srca promijenio se, iako bi vjerojatno radije umro nego to priznao. Naposljetku, imao je reputaciju koju je trebalo održavati.
– Nije loše, malecka. Kad bi svi moji ljudi učili tom brzinom, moj bi posao bio mnogo lakši.
Nacerila se. Shvativši međutim kako se možda kesi, otrijeznila se. – Koliko god se veselim ovim našim malim obiteljskim okupljanjima, pretpostavljam kako imaš važan razlog zbog kojeg si se izložio opasnosti uspinjanja kroz ovaj prozor.
Kimnuo je i pokazao joj da sjedne. Sjela je na rub kreveta, a on se smjestio nasuprot nje na kamenu prozorsku dasku. Znakovito je bacio pogled prema vratima. Odmahnula je glavom. – Moja rođakinja i sir Henry još uvijek su u dvorani.
Kimnuo je i nastavio. – Carrick namjerava večeras napasti dvorac odavde uz istočne bedeme. – Pogledao ju je ispod oka. – Znam da je to protivno tvojoj prirodi, a Bog zna da je protivno prirodi tvoje majke, ali pokušaj ostati izvan opasnosti i ne kretati se prema njoj, hoćeš li?
Nasmijala se. – Dat ću sve od sebe, i cijenim upozorenje. Samo se nadam da grof ima dobar plan. Englezima je dojadilo da im Bruce otima dvorce i neće mu predati jedan od najvažnijih bez borbe. Ne moram ti ni reći koliko je dobro zaštićen.
– Ne moraš, dapače, imao sam vraških problema... – Zastao je, a oči su mu se suzile. – Ako je to trik kojim od mene pokušavaš saznati kako sam ušao, neće ti upaliti.
Nevino je zatreptala, u što nije povjerovao ni minute.
– Kriste, sada znam od koga je to naslijedila.
Obrve su joj se skupile u znak pitanja.
– Tvoja sestra. Christina mi uputi taj pogled svaki put kada učini nešto nevaljalo, što je, čini se, svakodnevna pojava.
Joan nije uspjela spriječiti probadanje u prsima. Nikada nije požalila svoju odluku da se ne vrati u Škotsku sa svojom majkom nakon što ju je Lachlan izbavio, jer Joan je odabrala svoj put i znala je da će biti samotan, ali žalila je što ne poznaje svoju mlađu braću i sestre. Nju, koja je sada bila trogodišnjakinja, Erika, koji će za nekoliko mjeseci imati pet, Christinu, koja je imala tri i pol godine, i Robbieja, koji je imao skoro osamnaest mjeseci.
– Znaš što kaže Biblija: „Kako siješ, tako ćeš i žeti.“
Lachlan je s uzdahom odmahnuo glavom. – Isto kaže i tvoja majka.
Nasmiješila se.
Podijelio je s njom ono što je znao o planu Edwarda Brucea za preuzimanje dvorca, što je, po njenom mišljenju, a i po Lachlanovu po tome kako je zvučao, izgledalo više kao „zašto ne pokušati kad smo već ovdje“, nego što se radilo o dobro promišljenoj operaciji.
– Glavnina muškaraca napast će glavna vrata, dok će se manji dio njih, u crnim ogrtačima kako bi se stopili s noći, pokušati ubaciti preko obrambenih bedema iza kuhinje – sažela je. – Čini mi se da sam tako nešto već negdje bila čula – dodala je ironično, misleći na Jamesa Douglasa i dvorac Roxburgh, kao i na Thomasa Randolpha u dvorcu Edinburgh, koji su bili upotrijebili sličnu taktiku.
Lachlan je odmahnuo glavom. – Kraljevog brata nitko neće optužiti da je domišljat. Ali čini mi se da se umorio slušati o Douglasu
Monica McCarty
i Randolphu i da želi imati svoj trenutak „izvanrednog ratnog junaštva“. Samo računaj na to da oko ponoći nisi blizu kuhinje. – Nema kasnonoćnih zalogaja za mene, kunem se. Čak i ako kuharica napravi pitu od jabuke.
Odmahnuo je glavom i zahihotao se. – Sada pak zvučiš kao Erik. Nemoj ni na trenutak maknuti oči sa slatkog ako je on u blizini.
Nasmijala se, ali kad su im se susreli pogledi, posumnjala je kako on pogađa njene misli; šanse da to doživi bile su gotovo nikakve. Barem ne dok traje rat i dok mora ostati pritajena. Previše je vrijedila tu gdje se nalazila. Kad bi je otkrili... Pa, oboje su znali što bi se tada dogodilo.
– To me sjetilo. Imam nešto za tebe – nadoda Lachlan.
– Pitu? – smijuljila se, pokušavši prikriti neobično emotivan trenutak.
Nije joj uspjelo. – Ne – odgovorio joj je ozbiljnim tonom. –Ovo. Sada si jedna od nas, a s obzirom na to da tetovaža ne bi bila primjerena, činilo mi se da bi ovo moglo dostajati.
Dodao joj je zlatnu narukvicu. Bila je otprilike šest centimetara široka i u obliku manšete. S jedne strane se otvarala pomoću kopče, dok je s druge strane imala dvije kvačice. Bila je prekrasno izrađena s izrezbarenim uzorkom s vanjske strane koji ju je podsjećao na stare križeve u dvorištu crkve kod kuće u Buchanu na sjeveroistoku Škotske. Ali ono od čega joj je zastao dah nalazilo se na unutrašnjoj strani.
Pogledala je u očuha s knedlom u grlu. Uzorak koji je bio blago urezan na unutrašnjosti manšete bio joj je poznat, iako ga nikada nije vidjela. Razjareni lav* i paučina bili su obilježja tetovirana na rukama pripadnika Čuvara Visočja. Njen je bio personaliziran nečim što joj je bilo značajno – dvjema malenim ružama. Ružičasta
* Kraljevski simbol Škotske, op. prev.
ruža postala je simbol među pobunjenicima protiv okrutnog i divljačkog kažnjavanja njene majke.
Nije znala što bi rekla. Bojala se da će, ako nešto kaže, on znati koliko joj to znači, a sakrivanje osjećaja bilo je dio oklopa koji joj je omogućavao da obavlja svoju zadaću. – Prekrasno je. Hvala ti – uspjela je. – Ovo mi znači... Mnogo.
Razumjevši je i bolje nego što je to možda htjela, kimnuo je. – Stijena ju je izradio. – Joan je čula za novog pripadnika Čuvara Visočja, kao i za njegov podvig kad se uspeo po vulkanskoj stijeni prilikom zauzimanja dvorca Edinburgh. – Ne trebam ti napominjati da budeš oprezna s time. Previše ljudi razumije što to znači. Navukla ju je. – Bit ću.
– Ako me ikad zatrebaš, ostavi je kod svećenika u kapeli St. Mary. – Zagledao se u nju par trenutaka predugo, kao da je neodlučan oko nečega. – Vjerojatno bih trebao krenuti. Ostali me čekaju. Kimnula je. Bilo je teško kad bi otišao. Uvijek bi se osjećala tako... Usamljeno. Većinu vremena to joj se sviđalo. Ali kratki, rijetki susreti s Lachlanom bili su jedino vrijeme kad je bila u prilici razgovarati s nekim, a da ne mora biti na oprezu.
Lachlan je izvukao nešto iz džepa i to joj pružio. – Vjerojatno ti ne bih ovo trebao davati, ali ovdje se nalazi prašak koji si zatražila od Helen.
Helen MacKay, znana kao Anđeo, bila je praktički iscjeliteljica Čuvara.
Joan se pokušala ne meškoljiti pred njegovim uperenim pogledom, ali te su tajanstvene zelene oči nalazile način da se probiju. – Imam problema sa spavanjem – objasnila mu je.
Mislila je da će je smjesta prozvati lažljivicom, no suzdržao se. – Helen mi je rekla da te podsjetim da ga ne miješaš sa špiritom, jer mu se tako pojačava učinak.
– Upamtit ću to – ravnodušno je odgovorila.
Nije ga uspjela zavarati. – Bolje ti je da budeš oprezna, Joan.
Ako ti majka sazna što činiš...
Podigla je glavu. – Mogu se brinuti za sebe, Lachlane. Činim to već šest godina. – Osam, ako će računati otkad joj je majka bila otišla.
– Neću te pitati kako si došla do svih ovih informacija...
– I bolje – odgovorila mu je, presjekavši ga. – Ne tiče te se.
Zanemario je njeno upozorenje. – Ali čujem glasine.
Ukočila se i uperila svoj pogled u njega. – Ti bolje od ikoga znaš da ne treba slušati glasine.
Laži koje su se proširile o njemu bile su daleko gore od ičega što su mogli reći o njoj.
– Možda, no isto tako znam da u njima najčešće ima i nešto istine.
Stisnula je zatvorena usta, dajući do znanja da neće više o tome razgovarati.
Uzdahnuo je. – Skrivaš svoje misli bolje od ijednog ratnika kojeg poznajem, kao što je to nekada činila i tvoja majka, ali nemoj misliti da nisam primijetio tugu koju u posljednje vrijeme kriješ. Ne sjećam se kad sam te zadnji put vidio da se smiješ.
– Dobro sam – uvjeravala ga je. Ali vidjevši da mu nije uspjela zamazati oči, dodala je: – Znam da si zabrinut, ali ne trebaš biti. Znam što činim.
Što god je potrebno da više nikad nitko ne mora svoju majku gledati u kavezu. ***
Još će i umrijeti zbog tih prokletih budala.
Alex je jahao na čelu dugačke povorke engleskih vojnika kad su zapazili dim.
– Škotski pljačkaši – potvrdio je vrlo brzo i njihov izvidnik, dojurivši natrag s vijestima. – Petstotinjak kilometara naprijed.
Dvije godine poslije, a vijest je i dalje u svakoj pori njegovog tijela pobuđivala... uznemirenost? Ljutnju? Beskorisnost?
Pljačkaš, ratničko ime njegovog bivšeg partnera u Čuvarima Visočja, Robbieja Boyda. Čovjeka koji je sedam godina odgurivao Alexa, sve dok ga nije odgurnuo predaleko.
Ti ćeš me uništiti, ali ja ću tebe sravniti sa zemljom. Odmazda koja je bila karakteristična za sukobe na području Granica otjerala je Alexa prije dvije godine u London, a eto ga sada opet na sjeveru i prva stvar s kojom se mora suočiti je vatra... Ili dim iz nje.
– Koliko ih je? – upitao je Pembroke. Aymer de Valence, grof od Pembrokea, predvodio je dvjesto vitezova i tešku konjicu, koji su se probijali prema sjeveru kako bi odgovorili na poziv kralja Edwarda na postrojavanje.
Otkad je napustio Škotsku i Čuvare, Alex se nalazio na jugu Engleske, uspješno izbjegavajući sukobe i mogućnost susreta sa svojim bivšim zemljacima na bojnom polju. Ali ne više. Kralj Edward naredio mu je da stupa prema sjeveru s Pembrokeom na čelu vojske kako bi se pripremili za bitku protiv Brucea. Kao i mnogi njegovi škotski zemljaci odani Edwardu, Alex je služio u engleskoj grofovskoj pratnji.
– Ne mnogo, gospodine – odgovori izvidnik. – Dvije dvadesetice, možda manje. Čovjek koji ih predvodi odjeven je u bijeli ogrtač s izvezenim crvenim oznakama.
Alex je potiho opsovao. I predobro je poznavao taj grb.
Pembroke je jedva susprezao svoje veselje. – Pobogu, to je Carrick! Imamo priliku uloviti Bruceova jedinog preostalog brata. Pripremite svoje ljude – naredio je vitezovima oko sebe, uključujući Alexa. – Okružit ćemo ih sa svih strana. Ne želim mu dati ikakvu priliku da nam umakne.
McCarty
Unatoč tome što bi posljednjih šest godina Engleska u takvim obračunima većinu vremena izvukla deblji kraj, Pembrokeu očito nije palo na pamet da bi oni mogli biti ti koji će trebati bježati. Engleska bahatost bila je jedna od mnogih Alexovih frustracija.
Iako mu je dosadašnje iskustvo govorilo da će to biti uzaludno, svejedno je pokušao pozvati na oprez. – Carrick ne bi prodirao tako duboko u Englesku toliko blizu dvorca Carlisle sa samo četrdeset ljudi. Možda bismo trebali pričekati i druge izvidnike da se vrate s izvještajima?
Nešto u svemu ovome nije bilo kako treba, a Alex je davno naučio vjerovati svojem instinktu. Naučio je i to da stvari kao što su prevaga i premoć u brojkama Bruceovim ratnicima nisu bile od značaja. A možda i najvažnije što je naučio bilo je nikad ne hrliti u borbu ako nisi posve siguran što te čeka.
Nisu poznavali ni teren po kojem su se trebali kretati... A k tome je padala noć.
Pembroke mu je uputio zajedljiv pogled. – A rizik da nam umakne? – Oči su mu se suzile. – Čovjek bi pomislio da brat jednog od najslavnijih vitezova kršćanskog svijeta ne bi mogao dočekati da se bori i dokaže. Možda nisi željan ukrstiti mačeve sa svojim bivšim zemljacima?
Alex se nije obazirao na uvredu i glatko je prešao preko preispitivanja svoje odanosti; to ga je posljednjih devet godina neprestano pratilo, na kojoj god strani se borio. Rođen u Engleskoj i odrastao u Škotskoj, Alex je bio sumnjiv objema. Nekad se pitao hoće li ikada igdje pripadati.
Ali bilo je mnogo teže prijeći preko aluzije na brata. Sir Christopher Seton uistinu je bio jedan od najvećih vitezova kršćanskog svijeta, najbliži prijatelj i suputnik Roberta Brucea i osoba na koju se Alex ugledao više nego na ikoga drugog na svijetu. Chrisa su smaknuli prije osam godina skupa s drugim Alexovim bratom,
Johnom, zahvaljujući Pembrokeovoj podmuklosti. Na bitki kod Methvena, sir Aymer je dao svoju riječ vitezovima da neće napasti do idućeg jutra, ali je pregazio tu riječ i usred noći poslao svoje ljude u Bruceov tabor.
Jedan od razloga zašto je Alex osjećao da se više ne može boriti na strani Čuvara Visočja bio je taj što se umorio od taktika prikradanja i htio se boriti na bojnom polju poput viteza. A eto ga ovdje gdje zaprima naredbe od čovjeka čija ga je nečasna podmuklost koštala života njegovih dvaju braće.
Ironija je hirovita kuja.
Dao je sve od sebe da ne reagira i da pusti podlu aluziju napuhanog gada na njegovog brata. Ali Pembroke se grdno varao ako je mislio da se Alex treba dokazivati. Možda je nekada to i bilo tako, ali već se nebrojeno puta dokazao boreći se uz nabolje ratnike kršćanskog svijeta. Najbolje od najboljih; zato ih je Bruce i izabrao. Svaki od ratnika Čuvara Visočja pridonosio je nekom važnom ratničkom vještinom cijeloj skupini. Izuzevši Alexa, to jest.
Bio je vješt s bodežom, ali unovačen je zbog svog brata. Chris se nije mogao pridružiti, jer je bio previše poznat, ali je htio da njegov mlađi brat bude pripadnik.
Alex je počeo iz nejednakog položaja i bile su mu potrebne godine da bi se uspeo s najnižeg ranga. Ali uspio je. Kad je otišao, problem nisu bile njegove ratničke vještine. Dovraga, uspio je poraziti čak i Boyda, najsnažnijeg čovjeka u Škotskoj, u borbi golim rukama, što nitko nije uspio godinama.
Iako Alexu ništa ne bi bilo draže nego dokazati se Pembrokeu, primjerice šaka u taj podli cerek bila bi dobar početak, uspio se oduprijeti nagonu. Alex je bio tu da bi svemu tome više došao kraj, dovraga. Ako je to značilo da mora surađivati sa seronjom kao što je Pembroke, onda će to i učiniti. Ljudi u Granicama, njegovi ljudi, nosili su najveći teret ovog rata prokleto predugo. Dosta više lica u
vatri. Stoga je stisnuo zube i pokušao iznova. – Bit ću prvi koji će se latiti svog mača ako utvrdimo da je Carrick sam. Daj mi samo par minuta da saznam.
– On bi mogao uteći u par minuta – ubacio se sir Robert Felton, satnik Pembrokeove skupine vitezova (i još veći seronja od svog lorda). – Ne treba mnogo vremena da se otuđi nekoliko desetaka grla stoke. – Uputio je Alexu značajan pogled. – Ja ću povesti skupa s Kingstonom, la Zoucheom i Vescyjem. S tvojom još oslabljenom rukom, nećeš nam biti od neke koristi. Možeš ostati straga i sa svojim ljudima štititi teretna kola.
Provevši posljednjih nekoliko tjedana u Feltonovoj blizini, Alex je imao više poštovanja prema sposobnosti Kennetha Sutherlanda da suzbije svoju dobro poznatu narav. Felton je bio Sutherlandov suparnik još otkad se prije par godina vratio u engleske redove u ulozi doušnika, i Alex nije shvaćao kako ga Sutherland još uvijek nije ubio. Alex u ovom trenutku ne bi volio ništa više od toga. Ali tada bi morao upotrijebiti svoju desnu ruku. Ruka mu je bila u redu, ali još uvijek nije bio spreman to priznati.
Ovoga puta nije samo stisnuo zube, već je i šake čvrsto stisnuo oko uzda. – Ja naredbe zaprimam od grofa. Nisam čuo da je tebe ovlastio za to.
– Ni nije – rekao je Pembroke, uputivši prijekorni pogled Feltonu. – Ja ću povesti. – Pribrojivši Feltonu i već spomenutim vitezovima još nekolicinu njih, Pembroke se potom obratio Alexu. – Felton je bio u pravu. Netko treba štititi kola, a sve dok ti ruka nije dovoljno snažna, najlogičniji si izbor. Ostani ovdje, a ja ću poslati po tebe ako bude potrebe za tobom i tvojim ljudima.
Da to nije bio Feltonov prijedlog, Alexu bi možda bilo i drago što se još ne mora suočiti sa svojim bivšim znancima. Dovraga, bilo mu je drago, s Feltonom ili bez njega. Nadao se da se nikad neće naći u ovoj situaciji.
Nekoliko trenutaka kasnije, glavnina vojske odjahala je ostavljajući Alexa, tucet ljudi koje je doveo sa svog imanja u Istočnom Lothianu i pedesetak momaka i izučenih radnika koji su pratili vojsku, od konjušara koji su brinuli za konje do kovača i njihovih
naučnika koji su vršili popravke na oklopima i potkivali konje. „Mala vojska“, kako su je nazivali, bila je neophodan dio svake uobičajene sile, ali je također otežavala napredovanje i sprečavala ih da se kreću brže. Nasuprot tome, male udarne jedinice kakve je koristio Bruce nisu uopće bile opterećene svim dodatnim teretom i logistikom. To je bio dio onoga što ga je činilo tako uspješnim.
Zveket borbe zazvučao je poput proloma grmljavine; pronosio se hladnim noćnim zrakom kao da je udaljen tek stotinu metara, a ne kilometar ili više. Tutnjava nasrtanja, krikovi zatečenih, lupanje željeza... Vapaji smrti. Bilo je brzo i žestoko. Ili je barem trebalo biti s gotovo dvjesto ljudi naprema četrdeset. Ali nakon otprilike pet minuta nešto se promijenilo. Desio se preokret u zvukovima bitke koji mu je govorio da se nešto dogodilo. Malo kasnije saznao je i što.
Jedan iz Pembrokeove teške konjice dojurio je nazad. – Uzmi što možeš i dočepaj se dvorca. Škoti su na putu.
Alex je opsovao. – Što se dogodilo?
– Carrickovi ljudi nisu bili sami. Grof od Moraya i barem još pedeset ljudi bili su u blizini i stigli su čim su začuli napad. Bili smo prisiljeni povući se. Sir Aymer i ostali hitaju prema dvorcu.
To što je bio u pravu Alexa nije činilo ništa manje bijesnim ni uznemirenim. Nekad mu se činilo kao da ga zid o koji je udarao glavom u Škotskoj prati i u Engleskoj. Već dvije godine pokušava Engleze natjerati da prestanu podcjenjivati svog protivnika, kako bi uvidjeli razloge za pregovore i priveli ovaj krvavi rat svome kraju. Ali činilo se da je sve što su Pembroke i njemu slični vidjeli bilo premoć u brojkama, opremi i oružju. Stvari koje Bruceove
Monica McCarty
ljude nisu zaustavile već osam godina. Pembroke je možda imao dvostruko više ljudi od Carricka, ali prispijećem kraljeva nećaka izgledi su se promijenili. Alex je to najbolje znao, s obzirom na to da je on sam bio odgovoran za obuku ljudi grofa Moraya, sir Thomasa Randolpha.
Alex je uzviknuo naredbu svojim ljudima da uzmu koliko mogu dragocjenog pribora i srebrnine koju je sir Aymer ponio na sjever kako bi platio garnizonu u Carlisleu, da okupe stoku, i zapovjedio maloj vojsci da slijedi stari rimsmiljki put prema dvorcu, koji bi trebao biti udaljen svega pet kilometara. Mala vojska neće biti pogođena. Bez obzira na priče o „barbarstvu Škota“, Alex je znao da je Bruce izdao naredbu da se ubiju samo oni koji se nađu u izravnoj bitki protiv njih. Ono što ga je zanimalo bila je stoka i novac kojim će opskrbiti vojsku.
Nije bilo ničega barbarskog kod Bruceovih ljudi, ali je i sam Alex to u potpunosti pojmio tek kad je pokušao Engleze izliječiti od svih njihovih ignorantskih zabluda i uvjerenja. Škoti bi mogli biti zastrašujući i pojavljivati se iz mraka kao razbojnici, ali nisu to bili.
Ipak, nažalost, za razliku od male vojske, Alex i njegovi ljudi ne bi tako lako izbjegli smrt da ih se dohvate Bruceovi ljudi.
Alex nije odugovlačio, krećući se ravno prema Pembrokeovim kolima kako bi izvukao srebro.
Upravo je natrpao zadnju od pedeset funti vrijednih kovanica iz drvene škrinje u platnenu vreću kako bi lakše stale u bisage, kad li začu ne tako dalek zvuk jahača koji su se približavali.
Uz psovku, dodao je vreću zadnjem od svojih ljudi i rekao mu da krene. Morali su ostaviti mnogo vrijednih dobara, ali tome nije bilo pomoći.
Znajući da će Bruceovi ljudi svakog časa biti za njim, Alex je zajahao konja i bacio još jedan pogled oko sebe. Od pokreta koji je spazio krajičkom oka ukipio se.
Prokletstvo, odakle se ona pojavila? Majušna djevojčica, ne mnogo starija od pet ili šest godina, izvirila je iza drveća. Alex je u nevjerici gledao kako se uputila preko ceste koja je bila na izravnom putu nadolazećih konjanika. Proderao se da bi je upozorio, ali ona ničim nije odavala znak da ga je čula. Zar ne čuje konje?
Mora da ih je osjetila. Naglo je zastala, točno na sredini ceste, zureći u pod, i ukipila se. Bila mu je okrenuta leđima, ali Alex joj nije morao vidjeti lice da bi znao da ju je oblio užas.
Idi, rekao je sam sebi, gledajući u smjeru puta koji je vodio prema dvorcu. Još uvijek stigneš pobjeći. Ugledat će je na vrijeme.
Ali bila je gotovo noć, a ona je nosila crni ogrtač...
Okrenula se i ugledala ga. Oči su joj se razrogačile i jedan užasan trenutak vratio je Alexove misli u drugi. Ugledao je drugu djevojčicu širom otvorenih očiju i ispunjenu užasom kako ga netremice gleda, ali ovoga puta iza raširenih vrata tavana na staji, ispunjenog plamenom koji je buktio posvuda oko nje.
Plamenom koji je on podmetnuo.
Oh, Bože, moram je dohvatiti na vrijeme. Molim Te da je dohvatim na vrijeme...
Sjećanja su se raščistila, ali ne i osjećaj žurnosti. Znao je da ne može prepustiti slučaju da će je ugledati. Nije si mogao dopustiti da ugrozi još jedan nevin život – ne kada to može spriječiti.
Ponovno je opsovao i zamahnuo konjem prema djevojčici. Nije imao mnogo vremena. Prvi jahač upravo se pojavio možda stotinjak metara iza nje. Nisu bili mnogo dalje od Alexa.
Tako mu svega, nadao se da mu vještine mačevanja u zadnje dvije godine nisu posve zahrđale kao što se bojao, jer čak i ako ovo uspije, za svega nekoliko sekundi borit će se za vlastiti život.
Jedan udarac uzdama i škljocaj petama i njegov je pastuh pojurio naprijed. Nagnuvši se uzduž njegovog vrata, Alex je jednom rukom pridržavao uzde i usporio taman toliko da se nagne
Monica McCarty
i drugom rukom obgrli djevojčicu oko ramena i odvuče je s pogubnog puta. Upravivši konja među drveće, spustio ju je. Tutnjanje konja se zaustavilo. Svjestan da ga jahači okružuju u tami, rekao joj je da ide.
Velike tamne oči na malenom blijedom nestašnom licu gledale su ga netremice, nijemo.
Ne, ne nijemo, shvatio je, gluho. To je bio razlog zbog kojeg nije čula ni njega ni konje. Ono što ju je upozorilo na opasnost bio je osjećaj tla koje je podrhtavalo.
– Idi – ponovio joj je, gurajući je prema drveću. – Bit ćeš na sigurnom.
Mora da je razumjela značenje ako već nije riječi, jer mu je mahnito kimnula i pojurila u drveće.
I prije no što je podigao pogled, Alex je imao jezovit predosjećaj dok su ga okruživali muškarci koji su se pojavljivali iz tame. Ruka koja je posegnula preko njegovih leđa za mačem umirila se. Dovraga, ne može biti.
Ali bilo je.
Krv mu je u silnom naletu nestala iz tijela. Promumljao je oštru psovku, prepoznajući poznati pocrnjeli šljem, lica obojena čađom, crnom kožom obrubljene novčarke i crne tartane.
Dovraga, nije bio spreman na ovo. Nije bio siguran da će ikada biti spreman.
Ruka mu je pala uz tijelo. Nakon sedam godina borbe rame uz rame s ovim muškarcima, znao je bolje. Bio je dobar, ali jednom rukom poraziti devetoricu ratnika Čuvara Visočja ne bi pošlo za rukom ni najvještijima.
Alex je oduvijek znao da bi za ono što je učinio mogao platiti svojim životom, samo nije očekivao da će taj dan doći tako skoro.
Poznati glas razbije mu tišinu. – Vidim da još uvijek glancate taj svoj sjajni oklop, sir Alex.
