Sandie Jones Druga žena
S engleskoga preveo Marin popović
Za Ivy Rolph, moju baku – koja me uvijek ohrabrivala da budem ono želim biti.
Izgleda prekrasno u svojoj vjenčanici. Pristaje joj savršeno i upra-
vo je onakva za kakvu sam i mislila da će se odlučiti: elegantna, jednostavna i jedinstvena – baš poput nje. Srce mi se slama jer njezin veliki dan nikada neće osvanuti, no ona to ne mora znati. Barem ne još.
Pomislim na goste koji neće prisustvovati, okvire u kojima neće biti fotografija, prvi ples koji će proteći u tišini, svadbenu tortu koju nitko neće pojesti, pa osjetim kako mi odlučnost kopni.
Priberem se. Nije trenutak za sumnju.
Preda mnom je mnogo posla, toliko boli koju još moram nanijeti, no to me neće odvratiti od mojeg nauma. Jednom sam već podbacila, ali ovaj put ću uspjeti.
Previše je toga na kocki da bih si dopustila neuspjeh.
Izuzev izraženog manjka empatije, nije bilo mnogo toga što mi se nije svidjelo na Adamu kad sam ga, u moru ljudi, prvi put spazila na drugom kraju bara u sklopu londonskog hotela Grosvenor. Upravo sam izašla s nevjerojatno dosadne konferencije pod nazivom Budućnost posredovanja pri zapošljavanju i očajnički mi je trebalo piće, puno više nego su Adam i pipničar toga bili svjesni.
Činilo mi se da stojim pokraj šanka cijelu vječnost, teatralno mašući pohabanom novčanicom od deset funti, kada se, nedaleko od mene, tamnokosi muškarac s kreditnom karticom u ruci uspio probiti kroz mnoštvo koje je okruživalo šank. – Oj! Kompa, ovamo – obratio se pipničaru prodornim glasom.
– Hm, ispričavam se – progovorila sam malo glasnije nego sam namjeravala. – Prilično sam sigurna da sam bila ovdje prije vas.
Slegnuo je ramenima, osmjehnuvši se. – Žao mi je, ali čekam već cijelu vječnost.
Ostala sam razjapljenih usta stajati i promatrati nijeme znakove koje je muškarac kimanjem glavom razmijenio s pipničarom, nakon čega se pred njim stvorila boca Peronija.
– Nevjerojatno – procijedila sam kada je svrnuo pogled prema meni. Ponovno mi je uputio isti onaj osmijeh kao maločas pa se okrenuo skupini muškaraca pokraj sebe kako bi preuzeo njihove narudžbe.
– Ne, ovo se ne događa – ojađeno sam promrsila prije nego sam, nastavivši čekati, dopustila da mi glava klone u ruke. Bila
sam uvjerena da će proći još dugo prije no što naposljetku dočekam svoj red.
– Čime vas mogu uslužiti? – upitao me muškarac za šankom. –Vaš novopečeni prijatelj misli da ste tip djevojke koja voli dobar rosé, no ja sam se voljan okladiti da bi vam večeras prijao džin-tonik.
Na usnama mi je zaigrao nehotičan osmijeh. – Koliko god bih mu htjela prkositi, moram priznati da bi mi čaša roséa itekako godila.
Pružila sam mu novčanicu kada je stavio čašu pred mene, no on je odmahnuo glavom. – Nema potrebe – rekao je. – Gospodin koji se progurao ispred vas nada se kako bi vam se ovime mogao iskupiti za svoj postupak.
Nisam bila sigurna tko mi je u tom trenutku bio draži: pipničar, kojeg je, pomislila sam, trebalo unaprijediti u višeg sommeliera, ili poprilično pristali frajer koji mi se osmjehivao s drugog kraja šanka. Čarolija rashlađene ružičaste tekućine očito je učinila svoje.
Lice mi je poprimilo nijansu istovjetnu onoj vina kada sam podigla čašu u zrak kako bih mu zahvalila pa se potom zaputila prema kutu u koji su se smjestili moji supatnici sa seminara, svatko od njih sa svojim omiljenim alkoholnim pićem u ruci. Kako smo do prije samo sedam sati bili potpuni stranci, među nama je vladalo prešutno suglasje da svatko naručuje za sebe, ne mareći za potrebe ostalih.
Gospodin Peroni očito nema isti dogovor sa svojim poznanicima, pomislila sam, osmjehujući se samoj sebi kada sam vidjela da još uvijek naručuje pića za svoje društvo.
Otpila sam gutljaj vina, osjetivši zahvalnost okusnih pupoljaka kada se hladna tekućina poigrala njima prije nego mi je zapljusnula grlo. Što je to u tom prvom naletu okusa koji je kasnije nemoguće ponoviti? Ponekad se znam uhvatiti kako odgađam prvi gutljaj u strahu da će osjećaj brzo iščeznuti.
Zvučim poput okorjele alkoholičarke, no istina je da pijem samo vikendom, i nakon zamornih, zatupljujućih srijeda koje sam bila prisiljena provesti zatočena s još dvjesto stručnjaka iz branše ljudskih resursa. Tijekom predavanja naslovljenog „Nitko nas ne voli, nama nije stalo“ dobili smo korisnu informaciju da su najnovije ankete pokazale kako se konzultanti za ljudske resurse munjevitom brzinom penju na ljestvici najomraženijih stručnjaka te da trenutno zauzimaju drugo mjesto, tik iza posrednika u prometu nekretnina. Voljela bih da mogu proturječiti zlobnicima koji nas preziru i dokazati im da nismo svi odreda nemoralni, neetični i bešćutni poslovnjaci. Međutim, kada se osvrnem oko sebe i ugledam more bahatih, glasnih i nadobudnih gradskih dječaka, s njihovim zalizanim frizuricama i neiskrenim izrazima lica, prisiljena sam podići ruke u zrak i priznati poraz.
Premda sam se ranije tog dana predstavila na forumu, osjetila sam potrebu ponovno to učiniti kada sam se približila glasnoj rulji. – Bok, ja sam Emily – nelagodno sam se obratila muškarcu koji je stajao na rubu skupine u kutu. Nije bio netko s kim sam žarko željela razgovarati, no morala sam zapodjenuti razgovor s nekim jer sam htjela popiti svoje piće do kraja, a pritom ne izgledati poput nekog tko nema prijatelja pa je prisiljen piti u osami. – Radim kao konzultantica u Faulkneru – nastavila sam.
Pružila sam mu dlan na rukovanje, a on ga je prihvatio, snažno stisnuvši, kao da mi time daje do znanja da kročim na njegov teritorij. „Ovo je moja palača, a ti si na mojem području“ bila je poruka koju je poslao, unatoč tomu što smo upravo proveli cijeli dan učeći kako učiniti upravo suprotno.
– Budite otvoreni. Budite pristupačni – rekao je govornik broj dva ranije toga dana. – Poslodavci i zaposlenici žele vidjeti ljubazno, prijateljski nastrojeno lice. Žele osjetiti da vam mogu vjerovati, da radite u njihovu, a ne svoju korist. Ophodite se sa svojim
klijentima onako kako oni žele, a ne onako kako vama odgovara, čak i ako to znači da ćete morati pregristi vlastiti ponos. Drugim riječima, procijenite svaku situaciju zasebno i prilagodite svoj pristup sukladno tomu.
Oduvijek sam se ponosila činjenicom da činim upravo to, i upravo sam iz tog razloga sedam mjeseci zaredom ponijela titulu najbolje konzultantice u Faulkneru. Predstavljala sam suštu suprotnost onoga što su ljudi očekivali od mene: bila sam iskrena, obzirna i potpuno nezainteresirana za ostvarenje poslovnih ciljeva.
Bilo mi je dovoljno zaraditi za stanarinu, režije i hranu; za sreću mi nije trebalo ništa povrh toga. Međutim, kada bi se podvukla crta, ostvarivala sam izvrsne rezultate. Klijenti su željeli surađivati isključivo sa mnom, a tvrtki sam osigurala više novih poslovnih prilika i klijenata nego bilo tko drugi u mreži od pet ureda, koliko ih je tvrtka imala. Provizije su se doslovno slijevale na moj račun. Možda sam se zapravo ja trebala ranije tog dana popeti na podij i ostalima objasniti kako se obavlja posao.
Muškarac, zaposlen u nekoj opskurnoj agenciji u gradiću Leigh-on-Sea, uložio je najmanji mogući trud da me propusti u njihov kružok i uključi u razgovor. Nitko od prisutnih muškaraca nije se predstavio, možda stoga jer su bili odveć zaokupljeni odmjeravanjem moje malenkosti od glave do pete, kao da nikada dotad u životu nisu vidjeli ženu. Jedan od njih otišao je tako daleko da je znakovito odmahnuo glavom pa ispustio usporen zvižduk. Nagradila sam ga pogledom prijezira, shvativši potom da je u pitanju Ivor, ćelavi i pretili direktor koncerna iz Balhama, s kojim sam imala nesreću biti sparena tijekom simulacijske vježbe neposredno prije ručka. Dah mu je bazdio po sinoćnjem curryju kojeg je, bila sam uvjerena, halapljivo progutao iz srebrne posude od aluminijske folije, prethodno je, bez sumnje, ugnijezdivši u vlastito krilo.
– Prodaj mi ovu kemijsku olovku – otresito mi se obratio tijekom vježbe naslovljene „Kako Eskimu prodati led.“ Miris ustajale kurkume prožeo je zrak, a ja sam s gađenjem namrštila nos. Primila sam ponuđenu kemijsku olovku, koja se ni po čemu nije doimala osobitom, pa započela nabrajati odlike koje su je izdvajale od sličnih proizvoda: vrhunsko plastično kućište, gladak vršak metalne kuglice te besprijekoran trag koji tinta ostavlja na papiru. Zapitala sam se, po tko zna koji put, koji je smisao svega toga. Moj nadređeni, Nathan, bio je nepokolebljiv u stavu da su ovakve konferencije dobre za nas, smatrajući da sudjelovanjem ostajemo u toku s najnovijim trendovima.
Ako se nadao da ću biti motivirana i ostati opčinjena novim i uzbudljivim načinima poslovanja, tada je sasvim sigurno pogriješio pri odabiru konferencije, a ja sam, bez ikakve sumnje, završila sparena s potpuno pogrešnim čovjekom.
Nastavila sam poletno nabrajati odlike kemijske olovke no, podigavši pogled, shvatila sam da je Ivorov pogled odlutao s predmeta u mojoj ruci i da se, umjesto na njega, usredotočio na natruhu dekoltea iza same olovke.
– Aham – nakašljala sam se, pokušavši mu skrenuti pažnju natrag na zadatak pred nama, no on se tek osmjehnuo, kao da uživa u svojoj maštariji. Instinktivno sam dva kraka bluze priljubila jedan drugome, zažalivši ranije donesenu odluku da ipak ne odjenem dolčevitu.
Njegove sitne oči, nalik dvama zrnima graška, sada su me iznova odmjeravale. – Emma, zar ne? – upitao je, zakoračivši prema meni. Pogled mi je kliznuo na pločicu s imenom pričvršćenu iznad moje lijeve dojke, kao da ni sama više nisam sigurna kako se zovem.
– Em-i-ly – odgovorila sam kao da se obraćam jednogodišnjaku. – Zovem se Em-i-ly.
– Emma, Emily, sve je to isto.
– Ne, zapravo nije.
– Jutros su nas sparili tijekom jedne od vježbi – ponosno je obznanio ostalim prisutnim muškarcima. – Dobro smo se zabavili, nismo li, Em?
Osjetila sam kako mi se koža ježi.
– Zovem se Em-i-ly, ne Em, nego Emily – uzvratila sam ogorčeno. – I ne, ne bih rekla da smo osobito dobro kliknuli.
– Ma hajde – odgovorio je, osvrćući se oko sebe s izrazom krajnje samouvjerenosti na licu. – Dobro smo surađivali. Morala si to osjetiti. – Odvratila sam mu blijedim pogledom. Nije bilo riječi kojima bi se moglo odgovoriti na takvo što, a čak da su mi i pale na pamet, ne bih tratila dah na njega. Odmahnula sam glavom, a svi prisutni nelagodno su se zapiljili u pod. Nisam nimalo sumnjala da će ga, čim se okrenem na peti, potapšati po leđima i čestitati mu na dobro obavljenom poslu.
Udaljila sam se sa svojim napola ispijenim pićem do praznog kutka na drugom kraju šanka. Trebale su mi samo dvije minute da shvatim kako je razlog zbog kojeg nitko ne stoji na tom mjestu činjenica da bi me, svakih nekoliko sekundi, u leđa udario nečiji koščati lakat, ili bi me s puta odgurnuo netko od članova osoblja, koje je revnosno prikupljalo prazne čaše i vraćalo ih za šank. – Ovo je prostor za osoblje – obavijestila me mlada djevojka, poslavši mi izrazom iritacije i nezadovoljstva na svojem licu jasnu poruku. – Držite se podalje. – Jedno molim ne bi bilo naodmet – odvratila sam ispod glasa, no ona je ionako smatrala da je odveć važna kako bi se zadržala dovoljno dugo da sasluša moj odgovor. Ipak, neznatno sam se pomaknula u stranu kako bih oslobodila „njezin prostor“ pa stala kopati po svojoj torbici, tražeći mobitel. U čaši je preostalo
dovoljno vina za tri manja ili jedan veći, junački gutljaj. Još najviše četiri minute i mogu mirne savjesti otići odavde.
Kradomice sam stala kliziti sandučićem svoje elektronske pošte nadajući se: a) da mi nitko neće dodijavati, i b) da će se doimati kao da čekam nekoga. Zapitala sam se kako bih se u danoj situaciji ponijela u vremenima prije izuma mobilnih telefona i njihovog dalekosežnog utjecaja na naše živote. Bih li stajala na istom ovom mjestu skrivajući se iza primjerka Financial Timesa, ili bih možda smatrala mudrijim pokušati zapodjenuti razgovor s nekim tko bi se činio potencijalno zanimljivim sugovornikom? Za koju se god strategiju odlučila, iskustvo bi me, u svakom slučaju, obogatilo za nove informacije pa se nisam mogla ne zapitati zbog čega sam se upravo prijavila na Twitter kako bih provjerila što je novo u životima obitelji Kardashian.
Progunđala sam u sebi kada sam čula nekog kako viče: – Još jedno piće, Emily? – Zaista? Zar nije maloprije shvatio poruku? Skrenula sam pogled prema Ivoru, no on je bio u potpunosti zadubljen u razgovor. Krišom sam se osvrnula oko sebe, s nelagodom shvativši da će se osoba koja je postavila pitanje osvjedočiti o moju zbunjenost. Pogled mi se na trenutak zaustavio na gospodinu Peroniju, koji mi se široko osmjehivao, otkrivajući red savršeno ravnih, bijelih zuba. Osmjehnula sam se samoj sebi, prisjetivši se savjeta koji mi je davno udijelila majka. – Sve što trebaš znati može se iščitati iz zuba, Emily – rekla mi je upoznavši mojeg posljednjeg dečka, Toma. – Uvijek možeš vjerovati muškarcu koji ima lijepe zube. – Baš… neslavan način na koji je ta veza završila zorno je razotkrio sve manjkavosti te teorije.
Osobno sam više važnosti pridavala muškarčevu osmijehu i pitanju osmjehuje li se on i očima, a smiješak ovog čovjeka, primijetila sam, definitivno se protezao do očiju. Razodjenula sam ga pogledom, a da nisam ni shvatila da to činim, ustanovivši da
njegovo tamno odijelo, bijela košulja i olabavljena kravata pod sobom skrivaju skladno građeno tijelo. Dočarala sam si prizor širokih ramena, razgranatih u dva kraka njegovih snažnih, trokutastih leđa, čiji se posljednji krak protezao prema uskom struku.
Trokutasti torzo. A možda i nije. Teško je bilo reći što se točno nalazi pod odijelom; možda je ono skrivalo tek mnoštvo grijeha. Međutim, nadala sam se da imam pravo.
Dlanom je gurnuo svoju kosu u stranu, a pod njegovim se prodornim pogledom mojim vratom počela uspinjati vrelina. Uputila sam mu slabašan i neuvjerljiv smiješak prije nego sam okrenula glavu za cijelih 360 stupnjeva, i dalje tražeći glas koji mi se obratio. – Je li to da ili ne? – oglasio se ponovno, ovoga puta nešto bliže. Gospodin Peroni uspio je nekako pronaći put kroz mnoštvo pa mi je sada stajao blizu, poput susjeda od kojeg su me dijelila tek jedna vrata. Kako neobičan izraz, pomislila sam, posve nesvjesna činjenice da se sada već stvorio tik pokraj mene. Je li moguće imati i susjeda od kojeg vas dijele dvoja ili troja vrata, zapitala sam se?
– Koje je ovo večeras? – Nasmijao se, a ja sam nastavila i dalje blijedo zuriti u njega, ipak primijetivši da je mnogo viši sada kada mi je ovako blizu.
– Ispričavam se, učinilo mi se da sam čula kako me netko doziva – odgovorila sam.
– Zovem se Adam – uzvratio je.
– Oh, Emily – odgovorila sam pruživši dlan, koji se smjesta orosio znojem. – Zovem se Emily.
– Znam. Ime je prilično krupnim slovima ispisano na pločici koju nosiš na grudima.
Spustila sam pogled na svoja prsa i osjetila kako me oblijeva rumenilo. – Aha, toliko o tajnovitosti i izigravanju nedostižnosti.
Naherio je glavu, a u oku mu je zabljesnula iskra nestašluka. –Tko je rekao da se igramo?
Nisam imala pojma igramo li se ili ne. Očijukanje i igre zavođenja nikada mi nisu bili jača strana. Ne bih znala ni kako započeti pa je, ako su ga zanimale igrice, bio prepušten sam sebi.
– Dakle, kakva se točno priča krije iza pločice s imenom? – upitao je gospodin Peroni, to jest Adam, najkoketnije što muškarac može upitati.
– Sudjelujem na elitnoj konferenciji – odgovorila sam smjelošću koju nisam istinski osjećala.
– Ma nemoj? – Osmjehnuo se.
Kimnula sam glavom. – Da, ako baš želiš znati, ja sam neka vrsta šlaga na torti unutar svoje branše. Jedna od najboljih u svojem poslu.
– Opa. – Stao se blesavo smijuljiti. – Dakle, sudjeluješ na seminaru prodavača dreka i magle? Vidio sam oglasnu ploču na ulazu u bar.
Zatomila sam osmijeh. – Zapravo je u pitanju tajni sastanak agenata MI5 – prošaptala sam, osvrnuvši se oko sebe zavjerenički.
– Aha, i zato su ti tako krupnim slovima ispisali ime preko cijelih prsa? Kako bi bili sigurni da nitko neće dokučiti tvoj identitet. Pokušala sam zadržati ozbiljan izraz lica, no kutovi mojih usana zaoblili su se u natruhu osmijeha. – To je moj lažni identitet – odgovorila sam dodirnuvši jeftinu plastiku. – Moj alias za konferenciju.
– Dakle tako, agentice Emily – rekao je zadigavši rukav pa pogledavši svoj ručni sat. – Reci mi onda, je li i gospodin koji nam stoji na tri sata također agent? – Pričekao je da povežem točkice, no ja nisam mogla dokučiti niti na koju stranu trebam pogledati. Osvrtala sam se u svim smjerovima, bespomoćno tražeći tri sata na svojem unutarnjem kompasu. Nasmijao se, primivši me za ramena pa me usmjerivši prema Ivoru, koji je oduševljeno gestikulirao razgovarajući s jednim od kolega, pritom čeznutljivo
Sandie Jones
pogledavajući prema ženi odjevenoj u uske, kožne hlače, koja je stajala za leđima njegova sugovornika. Žena je živjela u blaženom neznanju, potpuno nesvjesna da je Ivor proždire pogledom. Zadrhtala sam uslijed osjećaja jeze koji me preplavio.
– Ne – odgovorila sam prislonivši dlan na uho. – Nije ni agent, a ni gospodin.
Adam se nasmijao, a ja sam se počela sve više uživljavati u ulogu. – Možemo li ga svrstati pod neprijatelje?
– Potvrdno. Likvidiraj ga ako želiš.
Zaškiljio je, nastojeći pročitati ime s pločice predmeta našeg razgovora. – Ivor? – upitao je.
Kimnula sam.
– Ivor Nadmen? – Uputio mi je značajan pogled, iščekujući reakciju. Trebalo mi je dugo, zapravo cijela vječnost, da shvatim pošalicu, a on je sve to vrijeme samo stajao i gledao u mene, čekajući da pohvatam konce.
Nisam tražila dečka. Nisam bila ni svjesna da ga želim dok se Adam nije pojavio. Moja cimerica Pippa i ja bile smo zadovoljne svojom kolotečinom koja se sastojala od odlazaka na posao i povrataka kući, nakon kojih bismo, sjedeći na kauču, večerale s pladnjeva položenih u krilo, nastavljajući se potom prežderavati čokoladom i gledati epizodu za epizodom Zakona braće. Tih nekoliko kratkih sati predstavljalo je raj na zemlji, no sljedećeg bih jutra obično stala na vagu, a spoznaja o četiri suvišna kilograma, nakupljena tijekom zimskih mjeseci, nosila je sa sobom i neugodan povratak u stvarnost. Isti se scenarij ponavljao svake godine – a činjenica da nisam odlazila u teretanu, koju sam plaćala sedamdeset dvije funte mjesečno, predstavljala je dodatni otegotni faktor. Više nisam uspijevala stati u traperice veličine 40 koje sam nosila prošlog ljeta, no umjesto da kupim veličinu 42, bila sam spremna hodočastiti od trgovine do trgovine, tražeći komotniju 40-icu u koju ću se ipak moći ugurati. Cijelo sam ljeto provela u poricanju istine, i dalje zavaravajući samu sebe da će najavljeno bablje ljeto svjedočiti povratku motivacije za tjelovježbu, koju sam negdje putem zagubila.
Tu i tamo izašla bih u noćni provod, obično u vrijeme kada bi plaća sjela na račun, no noćni izlasci više mi nisu predstavljali isto ono zadovoljstvo kao nekoć. Nisam bila sigurna je li problem u tomu što ja starim ili to što se svi oko mene doimaju sve mlađima, no nisam više vidjela smisla u stajanju u krcatim klubovima te naguravanju i laktarenju do šanka svaki put kada bih poželjela
naručiti piće. Pippa me, unatoč mojem negodovanju, uspjela odvući na nekoliko svirki, premda nijedna, nažalost, nije bila u O2 areni. Pippa je više voljela podrumske rupe u kojima sastavi, s čijim je članovima Pippa, činilo se, mahom spavala, divljaju po pozornici i ohrabruju publiku da čini isto. Ja bih, pak, redovito ostala negdje u prikrajku, zaštitivši uši slušalicama iz kojih su treštali Najveći hitovi Glazbenog teatra.
Bogu hvala na Sebu, mojem najboljem prijatelju i muškoj inačici mene same. Vjerojatno bih se udala za njega prije mnogo, mnogo godina da sam i na trenutak povjerovala kako bih makar jednu stanicu njegova tijela mogla preobratiti na heteroseksualnost, ali nažalost, bila sam primorana zadovoljiti se večerima koje smo provodili u zvučno izoliranoj kabini za karaoke, natječući se tko će bolje otpjevati stihove iz mjuzikla Jadnici. Susreli smo se za vrijeme onoga što on naziva mojom „frizerskom fazom“. Nezadovoljna poslom tajnice, upisala sam večernji frizersko-kozmetičarski tečaj. Bespotrebno je naglašavati kako sam imala viziju da ću postati ženska inačica stilista Nickyja Clarkea, s mondenim salonom usred Mayfaira i mnoštvom slavne klijentele koja će se za termine morati predbilježiti mjesecima unaprijed. Umjesto toga, sljedeća sam tri mjeseca provela metući tuđu kosu, naposljetku odustavši od cijele priče kada mi je lužnati šampon koji smo rabili prouzročio ekcem na koži šaka. Opsjednutost napola razrađenim zamislima nije bila ništa neuobičajeno tijekom dana moje mladosti, baš kao ni poriv da u njihovo ostvarenje pohrlim nepromišljeno, grlom u jagode, sve se vrijeme zanoseći i samozavaravajući grandioznošću krajnjeg cilja. Tako sam, primjerice, jednom prilikom upisala tečaj domaćinstva na lokalnom veleučilištu. Ni na trenutak mi nije palo na pamet gnjaviti se učenjem postupka izrade oku ugodnih jastuka ili struganjem pet slojeva laka i boje sa stare komode. Ne, ja to nisam tako zamislila. Plan je bio postati nova Kelly Hoppen
i preskočiti zamorne, prizemne sitnice kakve je učenje bilo kakve nove vještine podrazumijevalo. Moja je sudbina bila otputovati ravno u New York, gdje bih smjesta dobila angažman na uređenju prostranog tavanskog prostora za Chandlera iz Prijatelja. Nepotrebno je uopće napominjati da nisam dovršila niti jedan započeti jastuk te da uzorci tapeta i tkanina koje sam prikupila nikada više nisu ugledali svjetlo dana.
Seb se osvjedočio osvitu i smiraju barem četiri moje karijere, a svaku je dočekao s posvemašnjim oduševljenjem i potporom, entuzijastično me uvjeravajući da sam upravo „stvorena za taj posao“. A ipak, kada bi trenutna faza prošla, ostavivši me da na kauču zdvajam nad vlastitom beskorisnošću, Seb bi me uvjerio da upravo napuštena karijera ionako nije bila ona prava za mene. Međutim, sada sam konačno pronašla svoj poziv. Potrajalo je malo duže nego sam planirala, no prodaja ljudi tvrtkama ono je u čemu sam se pronašla. Znam što činim i dobra sam u tomu.
– Znači, on je informatički analitičar? – Seb je sumnjičavo ponovio dok smo sutradan sjedili na zelenim površinama trga Soho, uživajući u sendvičima i salati iz Marks & Spencera. – Što god to značilo.
Ushićeno sam kimnula glavom, no u nutrini sam si postavila isto pitanje. Moj posao sastojao se od dovođenja stvarnih ljudi na konkretna radna mjesta: prodavači u maloprodajnim trgovinama, tajnice u raznoraznim uredima, zubni tehničari u zubnim ordinacijama. Informatički sektor predstavljao je nešto posve drugo; glomaznu industriju koja se nezaustavljivo širila i koju smo u Faulkneru prepuštali stručnjacima.
– Pa, prema tvojem opisu čini se urnebesno zabavnim – rekao je Seb, očajnički nastojeći na licu zadržati ozbiljan izraz. – Čime te točno osvojio? Svojim megabajtima?
Prasnula sam u smijeh. – Ne izgleda onako kako bi čovjek očekivao.
– Dakle, ne nosi naočale i nema razdjeljak po sredini tjemena?
Odmahnula sam glavom, osmjehnuvši se.
– I ne zove se Eugene?
– Ne – promrmljala sam kroz usta puna kruha i pečene junetine. – Visok je, tamnokos, i ima prekrasne zube.
– O, to će se itekako svidjeti tvojoj majci.
Zviznula sam ga po dlanom po ramenu. – A ima i seksi glas. Tako dubok i tajnovit. Nešto poput Matthewa McConaugheyja, samo bez teksaškog naglaska.
Seb je upitno podigao obrve. – Što bi značilo da nimalo ne zvuči poput Matthewa McConaugheyja.
Nisam se dala pokolebati. – Ma znaš što hoću reći. I velike šake… jako velike šake, i uredno njegovane nokte na prstima.
– Zašto si mu, dovraga, zagledavala prste? – upitao je Seb, skoro se ugušivši negaziranom limunadom. – Provela si s njim cijelih petnaest minuta, a već si mu uspjela snimiti zanoktice.
Prkosno sam slegnula ramenima. – Samo želim reći da je očito kako pazi na sebe, a meni se to sviđa na muškarcu. Važno mi je.
– C-c-c. Sve to zvuči divno, ali kakvi su izgledi, na ljestvici od jedan do deset, da ćeš ga ponovno vidjeti?
– Iskreno? Jedan ili dva. Za početak, izgledao mi je poput nekoga tko već ima djevojku, a tu je i činjenica da sam prilično sigurna kako mu je vid zamutila obilnija količina alkohola.
– Je li bio potpuno pijan ili samo pripit i veseo?
– Teško je reći. Bio je to oproštajni izlazak, povodom odlaska nekog od njegovih kolega, a čini mi se da je spomenuo kako su upravo došli iz nekog kluba u centru pa nije bilo teško dokučiti da su pili već neko vrijeme. On se doimao dosta prisebnim, možda je bio malčice raščupan, ali zapravo mi je teško reći jer ne znam
kako inače izgleda. Doduše, jedan ili dvojica njegovih prijatelja bili su očigledno pijani – gotovo da nisu mogli stajati na nogama.
– Oh, dao bih se okladiti da su u Grosvenoru bili presretni jer je ih je skupina pijanaca odlučila počastiti svojim prisustvom – Seb je odgovorio kroz smijeh.
– Mislim da su zamoljeni da napuste bar otprilike u isto vrijeme kada sam i ja otišla – rekla sam navukavši na lice grimasu. –
Tada su počeli pristizati otmjeniji gosti, a bar je u tom trenutku više nalikovao nekoj jeftinoj birtiji u Magalufu, nego otmjenom lokalu u ulici Park Lane.
– Ne zvuči dobro, mala – uzvratio je Seb.
Namrštila sam se. – Ne zvuči. Mislim da su izgledi da će se javiti prilično slabi.
– Jesi li ga počastila pogledom? – upitao je.
– Kakvim pogledom?
– Znaš kakvim. Onim tvojim vodi-me-u-krevet-ili-me-izgubi-zauvijek pogledom. – Zatreptao je, prenaglasivši pokret i obliznuvši usnice poput psa koji se oblizuje nakon neočekivano ugrabljenog komadićka čokolade, ubivši tako svaku seksualnu aluziju.
Nekoć davno, jedan od mojih potencijalnih udvarača rekao mu je da imam „kurvanjski pogled“ i „nabrekle usnice“, a on me nije propuštao podsjetiti na to kad god bi se za to ukazala prilika.
– Onda, jesi li?
– Oh, začepi!
– Što si imala na sebi? – upitao je.
Namrštila sam se. – Usku, crnu suknjicu i bijelu bluzu. Zašto?
– Nazvat će. – Osmjehnuo se. – Da si kojim slučajem odjenula onaj šator od haljine koji si kupila na rasprodaju u Whistlesu, tada bih ti rekao da nemaš šanse, ali s uskom suknjom? Rekao bih da imaš osrednje do dobre izglede da nazove.
Nasmijala sam se pa ga pokušala pogoditi napola uvenulim listom salate. Svaka bi žena uz sebe trebala imate nekoga poput Seba. Njegovi su savjeti brutalno neuvijeni, što me u nekim trenutcima zna izbaciti iz tračnica i natjerati da, po tko zna koji put, kritički preispitam vlastiti život, no danas se bez problema nosim s njegovim komentarima, sretna što je uz mene i što mi može dati svoj uvid u situaciju, pošto se uvijek ispostavi da je imao potpuno pravo.
– Dakle, za kakvu ćeš se strategiju odlučiti kada nazove? – upitao je, otpetljavši iz brade list salate koji je onamo zalutao pa ga bacivši na travu.
– Ako nazove – naglasila sam – ponašat ću se kao i uvijek. Sramežljivo i suzdržano.
Seb je prasnuo u smijeh, izvalivši se na leđa i poškakljavši se po rebrima kako bi dodatno naglasio apsurd riječi. – Ako si ti sramežljiva i suzdržana, ja sam utjelovljenje mačo muškarca.
Promatrajući ga kako se previja po tlu, došla sam u iskušenje da mu istresem preostali sadržaj zdjele sa salatom na glavu, no znala sam da bi to, po svoj prilici, dovelo do izbijanja sveopćeg rata hranom. To sam poslijepodne imala mnoštvo obveza pa sam htjela svoju svilenu košulju poštedjeti salve projektila natopljenih umakom na bazi balzamičnog octa. Umjesto toga, bocnula sam ga vrškom svoje potpetice.
– I ti sebe nazivaš prijateljem? – rekla sam hineći uvrijeđenost pa potom ustala kako bih otišla.
– Nazovi me kada te nazove – viknuo je za mnom, nastavivši se gušiti u smijehu čak i nakon što sam se udaljila.
– Nazvat ću te ako me nazove – doviknula sam u odgovor, došavši do izlaza koji je vodio natrag na trg.
Kasnije tog poslijepodneva, bila sam usred jednog od sastanaka utanačenih za taj dan, kada mi je zazvonio mobitel. Moj klijent, poslovni čovjek iz Kine, koji je, služeći se uslugama prevoditelja,
tražio zaposlenike kako bi mogao proširiti svoju izrazito uspješnu tvrtku, pokazao je prema mobitelu, davši mi dopuštenje da se javim. Pristojno sam se osmjehnula i odmahnula glavom, no riječi „Pozivatelj nepoznat“ ispisane na zaslonu pobudile su moje zanimanje. Kada je mobitel zazvonio još tri puta, čovjek me pogledao molećivim pogledom, gotovo preklinjući da se javim.
– Ispričajte me – rekla sam prije nego sam se povukla iz prostorije. Bolje da je riječ o nečemu vraški važnom.
– Emily Havistock – progovorila sam, prethodno kliznuvši prstom preko zaslona iPhonea kako bih se javila.
– Havistock? – ponovio je glas.
– Da, mogu li vam pomoći?
– Sad mi je jasno zašto ti na pločicu nisu stavili i prezime. –Nasmijao se.
Rumenilo mi se počelo širiti vratom, posežući mi svojim prstima prema obrazima. – Bojim se da sam trenutno usred važnog poslovnog sastanka. Mogu li te nazvati kasnije?
– Ne sjećam se da si zvučala ovako službeno. I inače se ovim tonom javljaš na pozive?
Nisam odgovorila, ali osmjehnula sam se.
– Može, nazovi me kada budeš u prilici – Usput, Adam je. Adam Banks.
Zar je mislio da sam dala svoj broj svakom frajeru koji je bio u baru te večeri?
– Poslat ću ti poruku – nastavio je. – Za slučaj da ti se moj broj ne prikazuje na zaslonu.
– Hvala ti, nazvat ću te čim se ukaže prilika – rekla sam okončavši potom poziv, no ne prije nego sam začula njegovo hihotanje.
Vratila sam se svojem klijentu, no ostatak se sastanka nisam uspijevala skoncentrirati na posao, ubrzo se uhvativši kako svim silama pokušavam razgovor s klijentom privesti kraju. Okončavši
sastanak, shvatila sam da ga ne želim nazvati prebrzo i tako mu otkriti koliko sam zapravo zagrijana pa sam, kada me prevoditelj obavijestio da me klijent želi provesti svojim novim uredskim prostorom, smještenim u istoj zgradi, samo nekoliko katova više, objeručke prihvatila ponudu.
Tjedan kasnije, morala sam za večerom objasniti Adamu zašto su mi trebala cijela tri sata da ga nazovem.
– Ne očekuješ valjda da ću povjerovati u to? – upitao je s nevjericom.
– Kunem ti se. Nisam jedna od onih koje će te pustiti da se preznojavaš kako bi se doimale nedostižnima. Možda bih pričekala s pozivom sat, ali ne i tri. To bi bilo nepristojno. – Nasmijala sam se.
Oči su mu se skupile i namreškale u pokušaju da suspregne smiješak. – I zaista si sve to vrijeme provela zaglavljena u dizalu?
– Da, tri itekako dugačka sata s čovjekom koji ne govori gotovo ni riječi engleskoga, i s dva super pametna telefona od kojih, kako se pokazalo, nijedan nije bio dostatno pametan da pomoću
njega pozovemo pomoć.
Zagrcnuo se svojim Sauvignon Blancom, potom promrmljavši: –Toliko o kineskoj tehnologiji.
Do trenutka kada sam, mjesec dana kasnije, upoznala Adama sa Sebom, vidjeli smo se osamnaest puta.
– Ti to ozbiljno? – pobunio se Seb kada sam mu treću večer zaredom rekla da se neću moći vidjeti s njime. – A kada misliš da ćeš uspjeti pronaći trenutak da me uguraš u svoj pretrpani raspored?
– Joj, nemoj sada pozelenjeti od ljubomore – odlučila sam ga zadirkivati. – Možda sutra navečer?
– Hoćeš reći, ako te on i sutra navečer ne bude htio vidjeti?
– Obećavam da ću sutrašnju večer posvetiti samo tebi. – Međutim, čak i dok sam izgovarala riječi, osjećala sam kako mu malčice zamjeram.
– U redu, što želiš raditi? – upitao je pomalo nadureno. – Onaj film igra u kinima – znaš onaj, snimljen po knjizi koja nam se oboma svidjela.
– Krive su zvijezde? – upitala sam ne razmišljajući. – Adam i ja idemo ga pogledati večeras.
– Oh. – Nisam mogla ne osjetiti njegovo razočarenje i smjesta sam poželjela samu sebe ispljuskati.
– Ali nema veze – zacvrkutala sam. – Ići ću ponovno sutra navečer. Knjiga je bila savršena pa će i film biti izvrstan, zar ne? Jednostavno ga moramo zajedno pogledati.
– Ako si sigurna da to želiš… – odgovorio je Seb, sada nešto veselije. – Pokušaj ne uživati previše sa svojim dečkom.
Da sam barem mogla uživati. Previše mi je smetalo Adamovo vrpoljenje u sjedalu do mojega i neprestano pogledavanje na mobitel. – Pa, bila je to nadasve vesela i cvrkutava pričica – prozborio je kada smo, par sati kasnije, izašli iz kina.
– Lako je tebi govoriti – uzvratila sam šmrcajući i kradomice brišući nos rupčićem. – Ja sve ovo skupa moram prolaziti i sutra.
Zastao je pa se okrenuo prema meni i pogledao me. – Zašto? – zapitao je.
– Jer sam obećala Sebu da ću ići s njime pogledati film.
Adam je podigao obrve u upitan luk.
– Oboje smo bili oduševljeni knjigom i zakleli smo se jedno drugome da ćemo zajedno otići pogledati film jednom kada ga snime.
– Ali, pogledala si ga sada – rekao je. – Skinula si to s popisa.
– Znam, ali to je nešto što smo oboje htjeli učiniti zajedno.
– Moram upoznati tog Seba s kojim sam te prisiljen dijeliti –odgovorio je, privukavši me k sebi i izdahnuvši riječi u moju kosu.
– Da ga zanimaju žene, bio bi u itekako velikim problemima – odgovorila sam kroz smijeh. – Međutim, nemaš zbog čega brinuti.
– Svejedno. Hajdemo se sastati jednu večer sljedećeg tjedna pa zajedno prodiskutirati vrhunce i mane blesavog filma koji ćemo dotad svi pogledati.
Zaigrano sam ga stisnutom šakom odalamila po ramenu, a on mi je uzvratio poljupcem u čelo. Imala sam osjećaj da smo oduvijek zajedno, a ipak mi je ono početno uzbuđenje izazvano njegovom prisutnošću još uvijek kolalo tijelom, čineći da svako živčano vlakno u njemu bridi. Poželjela sam da taj osjećaj nikada ne prestane.
Bilo je još uvijek prerano za bilo kakve prognoze, no postojao je skriveni dio mene, dio koji je svakim danom bivao sve snažniji i koji se nadao da bi ovo moglo biti drugačije. Nisam bila dovoljno hrabra, ili možda dovoljno glupa, kako bih na sav glas izvikivala da je Adam onaj pravi, no sviđao mi se osjećaj koji je ta pomisao pobuđivala. Stvari su se s njim činile drugačijima, a ja sam držala fige i na rukama i na nogama da se pokaže kako me osjećaj ne vara.
Osjećali smo se ugodno jedno uz drugo, ne do te mjere da bih ostavila kupaonska vrata otvorenima, no nisam se zabrinjavala oko toga jesam li boju laka na noktima uskladila s bojom ruža na usnama, a malo je muškaraca u mojem životu došlo do faze odnosa u kojoj bih si dopustila takvo neslaganje boja.
– Jesi li sigurna da nije prerano za Seb-o-metar? – upitao je Seb, brišući oči dok smo izlazili iz iste kino dvorane dvadeset četiri sata kasnije. – Hoću reći, nije još prošao ni cijeli mjesec, zar ne?
– Hvala ti na takvom povjerenju i vjetru u leđa – odgovorila sam. Ponovno sam slinila i šmrcala, no kako sam bila sa Sebom,
ovoga puta to nije bilo važno. Primila sam ga pod ruku, ujedinivši nas tako u našoj tuzi zbog načina na koji je film završio.
– Ne želim te obeshrabrivati, no sve je to malo previše intenzivno da bi potrajalo, ne čini li se i tebi tako? Viđate se gotovo svake večeri. Jesi li sigurna da se sve skupa neće razvodniti jednako naglo kako je i započelo? Ne zaboravi da dobro znam kakva si.
Osmjehnula sam se, unatoč osjećaju blage povrijeđenost uslijed insinuacije da bi ono što dijelim s Adamom mogla biti puka zaluđenost. – Nikada se nisam ovako osjećala, Sebe. Želim da ga upoznaš jer mislim da bi ovo među nama moglo imati budućnost, i važno mi je da mu i ti daš svoj blagoslov.
– Ali svjesna si da ćeš od mene dobiti posve iskreno mišljenje –nastavio je. – Jesi li spremna za takvo što?
– Mislim da će ti se svidjeti – odgovorila sam. – A u slučaju da ne bude tako, pretvaraj se da jest.
Nasmijao se. – Postoje li teme kojih bih se trebao kloniti? Primjerice, onaj incident kada si me zaprosila, ili onaj kad si tijekom koncerta Take Thata bacila gaćice na pozornicu?
Prasnula sam u smijeh. – Ne, nema tajni. Smiješ reći što god ti padne na pamet. Ne postoji ništa što bih htjela zatajiti od njega.
– Ispričaj me na trenutak – odgovorio je Seb, sagnuvši se pa se oglasivši zvukom hinjenog povraćanja. – Dobro. Sad mi je bolje.
Gdje smo ono stali?
– Jesi li svjestan koliko veliki gnjavator znaš biti kada se zainatiš? – Prasnula sam u smijeh.
– Bilo bi ti dosadno da sam drukčiji.
– A sada zaozbiljno, on je poprilično opušten, pa sumnjam da ćeš ga uspjeti tako lako izbaciti iz takta.
Bila je to možda jedina stvar koja kod Adama nije bila idealna: da je još malo opušteniji, bio bi katatoničan. U njegovu je svijetu sve bilo mirno i pod kontrolom, poput mora bez valova. Nije
Jones
gubio živce kada bismo zaglavili iza iritantno sporog vozača. Nije mu bilo nalik sručiti kišu kletvi na Southeastern kada bi sitnica poput lišća na tračnicama prouzročila kaos u voznom redu njihovih vlakova, niti je krivio društvene mreže za sve nedaće ovoga svijeta. – Ako ti se ne sviđa ono što tamo vidiš, zašto se uporno prijavljuješ? – upitao me kada sam počela cviljeti o nekadašnjim školskim kolegama koji izvještavaju o svakom podrigivanju, prdcu i riječi koji su tog dana izašli iz njihove djece. Činilo se da ga sve one beznačajne stvari zbog kojih sam ja svakodnevno rigala vatru nimalo ne diraju. Možda se samo pretvarao, oprezno proučavajući sve moje mušice prije nego otkrije vlastite, no ja sam očajnički željela da mi otkrije više o sebi. Htjela sam se uvjeriti da mu žilama kola krv i da će prokrvariti ako se poreže.
Nekoliko sam puta pokušala isprovocirati njegovu reakciju, makar samo zato kako bih se uvjerila da ima puls, no on nije ni okom trepnuo. Činilo se da ga ležernost našeg odnosa zadovoljava i da nema ni potrebe ni želje ponuditi nešto više od toga. Možda nisam pravedna, možda je jednostavno takav, no ja s vremena na vrijeme volim dobar izazov, čak i ako je riječ o uzavreloj debati oko članka objavljenog u Daily Mailu. Povod sam po sebi uopće ne bi bio važan, poslužilo bi bilo što što bi mi dalo uvid u njegov svijet. Međutim, koliko se god trsila, razgovor bi se uvijek vratio na mene, čak i onda kada bih ja bila ta koja postavlja pitanja. Nisam mogla poreći da je to pravo osvježenje, pošto je posljednji tip s kojim sam izlazila po cijele noći laprdao o svojoj opsjednutosti videoigricama. Međutim, Adamovo neprestano izbjegavanje tema vezanih uz njega primoralo me da si postavim pitanje: što uistinu znam o njemu?
Upravo mi je zbog toga trebao Seb. On je onaj tip osobe koji umije smjesta prodrijeti u srž i prorovati put kroz kompleksne
slojeve ljudske osobnosti, ravno do nečije duše, koju čovjek najčešće ogoli već unutar prvih nekoliko minuta nakon što ga upozna. Jednom je prilikom upitao moju majku je li moj otac jedini muškarac s kojim je spavala. Smjesta sam dlanovima prekrila uši i stala glasno lalakati kako ne bih čula odgovor, no svejedno sam svjedočila njezinom priznanju da je doživjela prekrasnu aferu s Amerikancem kojeg je upoznala netom prije no što je prohodala s ocem. – Istini za volju, nije to bila afera u smislu koji vi mladi podrazumijevate danas – rekla je. – Nismo se potajno sastajali kako bismo se upuštali u zabranjene spolne odnose, i nijedno nije bilo u braku pa se ne može govoriti o aferi u onom smislu u kojem vi rabite tu riječ. Bilo je to tek povezivanje dviju duša koje su u potpunosti bile usklađene jedna s drugom. Usta su mi se razjapila u šoku. Osim iznenađenja činjenicom da je moja majka imala spolne odnose više od dva puta u životu, koliko je bilo potrebno da začne mene i mojeg brata, bio je tu i šok spoznaje da je postojao i još netko osim mojeg oca. Kćerima život jako rijetko pruži priliku doznati o ovakvim biserima iz davno zaboravljene prošlosti, a prije nego i postanemo svjesne toga, trenutak za postavljanje pitanja prođe i bude prekasno. Međutim, ljudi poput Seba umiju iskopati svaki takav dragocjeni grumičak, a da njihove žrtve nisu ni svjesne onoga što zbiva.
Adam, Seb i ja utanačili smo sastanak sljedećeg vikenda u jednom baru u Covent Gardenu. Nisam htjela predložiti večeru, smatrajući da bi to moglo biti previše uštogljeno i usiljeno, no nadala sam se da bi se stvari mogle prirodnim putem razviti u tom smjeru. Nismo još do kraja ispili ni prvo piće kada je Seb upitao Adama gdje je odrastao.
– Malo izvan Readinga – odgovorio je. – Preselili smo se u Sevenoaks kad sam imao devet godina. A ti?
I eto ga opet.
Međutim, Seb se nije dao smesti. – Rođen sam u levišamskoj bolnici i otada živim ondje. Ne u bolnici, naravno, nego dvije ulice dalje od nje, nedaleko glavne ulice. Prije nekoliko godina posjećivao sam Sevenoaks poprilično često; viđao sam se s tipom koji je tamo imao studio za pružanje usluga unutarnjeg uređenja. Jako lijepo mjestašce. Zbog čega ste se iz Readinga odselili baš onamo?
Adam se nelagodno promeškoljio. – Erm, otac mi je preminuo.
Mama je imala prijatelje u Sevenoaksu, a trebala joj je pomoć u podizanju mene i mojeg mlađeg brata. Nismo imali razloga ostati u Readingu. Tata je godinama radio za Microsoft, no kada je umro… – glas mu je izgubio na snazi.
– Razumijem, i ja sam ostao bez oca – uzvratio je Seb. – Pušiona, zar ne?
Adam je tugaljivo kimnuo glavom.
– Nego, je li ti mama još uvijek sama ili je upoznala nekog novog? – upitao je Seb, prije nego je s prizvukom krivnje dometnuo: – Oprosti, nekako sam pretpostavio da ti je mama još uvijek živa.
Adam je kimnuo glavom. – Bogu hvala, jest. Još uvijek živi u Sevenoaksu i još je uvijek sama.
– Teško je kad su same, zar ne? – upitao je Seb. – Osjećaš puno veću odgovornost za njih, unatoč činjenici da si ti dijete, a one odrasle osobe.
Adam je podigao obrvu pa kimnuo glavom, složivši se. Nisam se osjećala pozvanom uključiti se u razgovor jer su, nasreću, oboje mojih roditelja još uvijek živi, pa sam umjesto toga ponudila naručiti još jednu rundu pića.
– Ne, ja ću otići po njih – ponudio je Adam, bez sumnje kako bi barem nakratko predahnuo od baraže Sebovih neumoljivih pitanja. – Ponovno isto?
I Seb i ja kimnuli smo potvrdno.
– Dakle…? – Upitala sam čim nam je Adam okrenuo leđa.
– Jako lijepo – odgovorio je Seb. – Jako lijepo.
– Ali? – Osjetila sam da će to biti njegova sljedeća riječ.
– Nisam siguran – nastavio je, a meni je srce potonulo u pete. – Postoji nešto, ali nisam posve siguran što.
Te noći, nakon što smo vodili ljubav pa ostali opruženi jedno uz drugo, klizeći vršcima prstiju jedno drugome po torzu, vratila sam se na temu njegovih roditelja.
– Misliš li da bih se svidjela tvojoj majci? – upitala sam.
Okrenuo se i pridigao, podbočivši se laktom. Svjetla su bila ugašena, no zavjese su bile razvučene, a mjesečina snažna. Njegova se silueta ocrtavala tik uz mene, tako blizu da sam osjetila njegov dah na licu. – Naravno da bi. Smatrala bi te savršenom.
Nisam mogla ne primijetiti odabir glagolskog oblika: „smatrala bi“ umjesto „smatrat će“. Postojala je golema razlika između dvaju izraza – jedan je hipotetski, drugi ukazuje na namjeru. Ta jedna rečenica govorila je više nego se na prvi pogled činilo.
– Dakle, ne namjeravaš nas upoznati u neko dogledno vrijeme?
– upitala sam što sam nehajnije mogla.
– Skupa smo tek mjesec dana. – Uzdahnuo je oćutjevši težinu pitanja. – Ne vidim čemu žuriti. Dan po dan, pa ćemo vidjeti kamo će nas to odvesti.
– Drugim riječima, dovoljno sam dobra za krevet, ali nedovoljno dobra da bi me upoznao sa svojom majkom?
– Dovoljno si dobra i za jedno i za drugo. – Nasmijao se. – Samo polako. Bez pritisaka. Bez obećanja.
Osjetivši stezanje u grlu, odvratila sam pogled od njega. Bez pritisaka. Bez obećanja? Što je to, dovraga, trebalo značiti? I zašto me tako pogodilo? Svoje sam ljubavnike mogla nabrojati na prste obiju ruku. Svaki od njih značio mi je nešto, osim onog iz meni tako nesvojstvene avanture za jednu noć na rođendanskoj zabavi povodom dvadeset prvog rođendana jedne moje prijateljice.
Međutim, unatoč zaljubljenosti i požudi koje mi nisu bile nešto strano, nisam se sjećala da sam se ikada osjećala ovako sigurnom.
A Adam je u meni pobudio upravo taj osjećaj. S njim sam osjećala sve navedeno. U svakoj je kućici bila kvačica i, po prvi put otkako sam odrasla, osjećala sam se cjelovitom, kao da su svi djelići slagalice sjeli na mjesto.
– U redu – procijedila sam, iznervirana vlastitom potrebitošću.
Bila sam ga spremna, bez imalo ustručavanja, upoznati s drugom rođakinjom majčine polutetke. On je očito zazirao od iste pomisli, a to je, unatoč svoj mojoj razboritosti, boljelo.
Prodorni zov trube prolomio se zrakom.
Pippa, nagnuta kroz prozor u pokušaju da sakrije cigaretu, doviknula je: – Dečko ti je tu, u svojem otmjenom autu.
– Ššš – pokušala sam je ušutkati. – Čut će te.
– Nalazimo se tri kata iznad tla. Uostalom, polovica vražje ulice čuje njega pa se na tvojem mjestu ne bih previše brinula.
Ugurala sam u isto prozorsko okno s kojeg je ona promatrala prizor pod sobom, pa mu mahnula. Zatrubio je u odgovor, a naš susjed, Bill, koji je u tom trenutku prao svoj automobil, podigao je pogled sa svojeg limenog ljubimca. – U redu je, Bille. To je samo Emilyn otmjeni dečko.
Bill je slegnuo ramenima pa se vratio svojem poslu. Bio je najbolji mogući susjed kojeg je čovjek mogao poželjeti – budno je pazio na sve oko sebe kada je to bilo potrebno, a znao je i zažmiriti kada je bilo prikladno.
Pippa i ja nismo bile reprezentativni uzorak stanovništva ovog dijela grada: normu su ovdje predstavljali mladi, vjenčani parovi s dvoje i pol djece. Tvrdili su da obožavaju Lee, našu šaroliku enklavu koja se ugnijezdila između Lewishama i Blackheatha, no i oni i nas dvije bili smo svjesni da samo čekaju priliku i mogućnost da naprave onaj posljednji, veliki skok u potonju četvrt. Svi su težili gradskim četvrtima s poštanskim brojem SE3 te njihovoj otkačenoj seoskoj atmosferi i prostranim otvorenim površinama. Kažu kako su tijekom sedamnaestog stoljeća u Blackheathu ukapane žrtve kuge, no takve priče ne uzrujavaju pretjerano njegove
stanovnike dok tijekom ljetnih večeri priređuju neplanirane i na brzinu organizirane roštilje. Pippa i ja nemalo smo se puta pridružile ondašnjem mnoštvu, pretvarajući se da živimo ondje, uvijek došavši s jednokratnim plastičnim pladnjevima koje bismo navrat-nanos kupile na benzinskoj crpki. Uvijek bismo na proslavu došle prekasno, kada bi najbolja mjesta uz pivnice već bila zauzeta, pošto bi do trenutka kada bi se nas dvije odlučile vjerovati prevrtljivom britanskom vremenu već bilo četiri poslijepodne, a odjeljak Sainsbury‘sa s potrepštinama za roštilj već bi odavna bio opustošen.
– Oh, izgledaš jako lijepo – primijetila je Pippa.
Poravnala sam prednji dio svoje uske jednodijelne haljine, premda nije bilo nikakvih nabora koje je trebalo ravnati. – Zaista to misliš?
Provela sam dobar dio sata odabirući što ću odjenuti, razapeta između ležernosti lijepe bluze u kombinaciji s bijelim trapericama i formalnijeg izgleda koji bih postigla strukturiranom haljinom.
Nisam htjela ostaviti dojam nekoga tko je uložio previše truda u svoj izgled, no nedovoljan trud bi vjerojatno predstavljao i veći grijeh pa je na kraju mornarsko plava haljina odnijela pobjedu. Krep tkanina prianjala mi je uz struk, šireći se preko bokova i padajući tik ispod koljena. Dekolte jedva da je bio vidljiv, a tkanina mi je savršeno isticala grudi. Kao što je moja majka običavala reći: – Ta haljina visi na svim pravim mjestima.
– Nervozna? – upitala je Pippa.
– Začuđujuće sam smirena – lagala sam. Nisam joj htjela priznati da sam provela barem još sat vremena sušeći kosu, podižući je i spuštajući, pa opet podižući. Kosa mi već dugo nije bila ovako dugačka. Trenutno mi je dosezala tik do ispod ramena, a njezina prirodna kestenjasta boja bila je prošarana s nekoliko pramenova koje sam izvukla kako bih u nju unijela dašak živahnosti. Odlučila
sam podići kosu i pričvrstiti je ukosnicom, a s obje sam strane ostavila nekoliko neukrotivih uvojaka kako bi mi uokvirili lice i ublažili strog izgled. Nokti su mi se nakon francuske manikure, na kojoj sam bila prije nekoliko dana, još uvijek dobro držali, a na lice sam nanijela tek natruhu šminke, odlučna u namjeri da izgledam prirodno. Otmjenost bez puno truda bio je izgled kakav sam se trudila postići – na kraju krajeva, trebala sam upoznati majku svojeg dečka – no stvarnost je bila takva da sam u trenutnu kombinaciju uložila više truda nego kad sam se uređivala za vjenčanje vrlo dobre prijateljice.
– Sretno – doviknula mi je kad sam već došla do ulaznih vrata. – Obožavat će te.
Voljela bih da dijelim njezin optimizam.
Spazivši Adamov pogled na sebi dok sam mu se približavala puteljkom, držeći buket cvijeća u ruci, odlučila sam u korak unijeti notu senzualnosti. – Uh, izgledaš zanosno – rekao je kad sam ušla u automobil pa se nagnula prema njemu kako bih ga poljubila. Poljubac je potrajao malo dulje nego smo očekivali, a ja sam ga po njegovu svršetku prekorila jer mi je razmazao ruž po usnama.
– Da, možda ne bi bilo zgorega da naneseš novi sloj – rekao je, osmjehujući se dok je brisao ruž sa svojih usana. – Jesi li ponijela sa sobom i rezervni par tajica? – Dlan mu je kliznuo uz moju nogu, sve do međunožja. – Za slučaj da razderem ovo što imaš na sebi. Pogledala sam Billa, koji je laštio haubu svojeg automobila pa zaigrano odgurnula Adamov dlan. – Hoćeš li prestati? Jadničak je već preživio jedan srčani udar. Ne želim mu priuštiti novi.
– Vjerojatno već godinama nije doživio ovoliko akcije. – Prasnuo je u smijeh.
Izrazila sam negodovanje, više u šali nego ozbiljno misleći, pa pažljivo odložila cvijeće na stražnje sjedalo. – Čini li se to meni ili netko pokušava ostaviti dobar dojam? – upitao je, osmjehujući se.
– Ha, ha, urnebesno si duhovit – odgovorila sam.
– Jesi li dobro? Ne predomišljaš se u vezi ovoga? – Posegnuo je prema meni pa mi primio dlan u svoj.
– Osjećam natruhu mučnine – priznala sam. – Ovo je tek drugi put da upoznajem nečiju mamu.
Nasmijao se. – Pa, taj prvi put sigurno nije protekao tako dobro, u protivnom ne bi bila ovdje sa mnom.
Zaigrano sam ga podbola laktom. – Ne zezaj se s tako ozbiljnim stvarima. Ako joj se ne svidim, gotova sam. Vjerojatno me nećeš htjeti ni povesti natrag.
– Svidjet ćeš joj se – rekao je, posegnuvši prema meni s namjerom da mi razbaruši kosu.
Uhvatila sam mu ruku prije nego je uspio u svojem naumu. –Da ti nije palo na pamet. Jesi li uopće svjestan koliko mi je trebalo da namjestim frizuru?
– Dovraga, ovoliko se ne trudiš ni za izlaske sa mnom. Možda bih te trebao češće upoznavati sa svojom majkom. – Grohotom se nasmijao.
– Na tebe se više ne moram truditi ostaviti dobar dojam – uzvratila sam. – Tebe imam točno ondje gdje te želim, smotanog oko svojeg malog prsta. Sada je vrijeme da i tvoju mamu stavim pod svoje čini. Ako je pridobijem na svoju stranu, mogu cijeli svijet podčiniti sebi. – Ispustila sam zlokoban hihot.
– Rekao sam joj da si normalna. Mogla bi se tako početi i ponašati.
– Rekao si joj da sam normalna? – zakriještala sam, hineći nezadovoljstvo. – Zvuči kao da si me opisao kao poprilično dosadnu osobu. Nisi li mogao u priču ubaciti i nešto sočno, nešto lascivno? – Zastala sam na trenutak, promatrajući kako mu se usne razvlače u širok osmijeh. – Što si joj još rekao o meni?
Zamislio se na trenutak. – Da si duhovita, inteligentna i da spravljaš izvrstan engleski doručak.
– Adame! – progunđala sam. – Je li to sve što ti predstavljam? Nekoga tko te snabdijeva kobasicama?
Oboje smo se nasmijali. – Što misliš, hoću li joj se svidjeti? Budi iskren.
– Najiskrenije mislim da će biti oduševljena tobom. Na kraju krajeva, ne postoji ništa na tebi što bi joj se moglo ne svidjeti. Ako je to bio njegov način da mi kaže kako me voli, bila sam spremna objeručke prihvatiti riječi i osjećaje iza njih. Nije bilo savršeno, no bilo je dostatno. Još uvijek nije izgovorio te riječi, no nisu prošla niti dva mjeseca otkako smo prohodali pa sam odlučila sve promatrati kroz prizmu njegovih postupaka, poput one zgode kada se u vrijeme ručka pojavio u mojem uredu, noseći sendviče koje smo podijelili za mojim stolom. Ili onoga dana kad sam bila prehlađena, a on došao u moj stan pa ležao pokraj mene na postelji dok sam ja kihala i slinila po njemu. Takvi su postupci zasigurno bili vredniji od dvije priglupe riječi, nisu li? Bilo tko može izgovoriti riječi, a da uopće ne stoji iza izgovorenog. Djela govore glasnije od riječi, bila je filozofija za kojom sam se povodila u životu pa sam se odlučila i dalje pridržavati te dogme, barem do trenutka dok ne izgovori te besmrtne riječi „volim te“, nakon čega djela više neće vrijediti ni pišljiva boba.
Zaputili smo se prema cesti A21, slušajući Smooth Radio koji je, otkrio mi je, bio omiljena radiopostaja njegove majke. Valjda je mislio da će me slušanje njezinih omiljenih pjesama dovesti u pravo raspoloženje za susret. Međutim, osobno bi mi bilo draže razmišljati o bilo čemu što bi mi skrenulo misli s činjenice da ću uskoro upoznati njegovu majku.
– Reci mi, kakva je? – priupitala sam.
Razmislio je na trenutak pa se pogladio po nježnim čekinjama svoje brade. – Ništa drukčija od bilo koje druge majke, rekao bih. Miroljubiva domaćica, krajnje odana i požrtvovna kada su njezina djeca u pitanju. Nadam se da joj njezinu odanost vraćam istom mjerom. Ne trpim prigovore na njezin račun. Dobra je osoba. Da nisam već osjećala pritisak potrebe da joj se svidim, njegove bi ga riječi sasvim sigurno iznjedrile, a ovako su postojeći pritisak samo učinile težim. A ako mi se, ne daj Bože, ne svidi, već mi je jasno dano do znanja da ću se sama morati nositi s time. Morala sam se pobrinuti da današnji dan prođe besprijekorno, za dobrobit sviju uključenih.
Sa zahvalnošću sam dočekala trenutak kada je na radiju zasvirala pjesma Summertime, Willa Smitha, jer smo oboje počeli pjevati stihove, riječ po riječ, sve do onog dijela u kojem se spominje miris grila i nostalgija koju budi.
– Nije „grila“. – Prasnuo je u smijeh. – Nego „gorila“!
– Oh, ne budi smiješan – uzvratila sam. – Gorila? Miris gorila budi nostalgiju? Na roštilju su, neće valjda uz cvrčanje kobasica
na roštilju komentirati miris nekakvog gorile koji je eto, igrom slučaju, upravo bio u prolazu, zar ne?
Pogledao me kao da sam sišla s uma. – A kakav bi to miris grila morao biti da uspije pobuditi nostalgiju?
– Ne mogu vjerovati da uopće vodimo ovaj razgovor. Svi znaju da se u pjesmi spominje gril.
– Potražit ćemo tekst na internetu kada dođemo kod mame.
Svidjelo mi se što je rekao samo „mame“, umjesto „moje mame“. Neznatna razlika, ali sitnica koja je učinila da se osjetim uključenom. – Ovaj Smooth Radio pravo je otkriće – priznala sam.
– Nisam znala da je tvoja mama ljubiteljica manevra Big Willie Style*. Tko bi rekao?
Izraz lica mu se promijenio, a temperatura u automobilu kao da se strmoglavila. – Govoriš o mojoj majci – rekao je s prizvukom prijetnje u glasu. – Složit ćeš se da njezino spominjanje u tom kontekstu nije nimalo prikladno, zar ne?
Nasmijala sam se, uvjerena da se i dalje šali. Međutim, promjena na njegovu licu, koje se sada ukočilo, trebala mi je biti sasvim dovoljan pokazatelj da je ozbiljan.
– Jao, nemoj se sada duriti. – Zahihotala sam se, očekujući da će i na njegovu licu svakog trena ponovno zaigrati osmijeh, no ono je ostalo napeto.
– Neumjesna si.
Suspregnula sam smiješak. – Zaboga, pa samo sam…
– Samo si što? – otresao se. Uključio je pokazivač smjera, odavši tako namjeru da se prebaci u traku za sporiju vožnju, a mene je steglo u grudima dok sam u mislima vrtjela scenarij koji bi se mogao odigrati u sljedećih nekoliko minuta. Vidjela sam kako silazimo s autoceste na sljedećem izlazu pa se okrećemo natrag prema mojem stanu. Vidjela sam kako me ostavlja na pločniku pred stanom pa odlazi, ostavljajući me u oblaku ispušnih plinova. Kako smo od bezazlenog zezanja došli do ovoga? Kako je sve skupa moglo poći po zlu u tek nekoliko trenutaka?
Zglobovi njegovih prstiju, kojima je grčevito držao upravljač, bili su bijeli. Posegnula sam prema njemu pa nježno položila svoj dlan na njegov. – Žao mi je – ponudila sam ispriku, premda nisam znala za što se točno ispričavam.
* Big Willie Style naziv je debitantskog albuma američkog glazbenika i glumca Willa Smitha. Izraz u uličnom žargonu ujedno označava i oblik spolnog odnosa koji uključuje vaginalni pa analni snošaj uz pjevanje refrena pjesme Gettin‘ Jiggy Wit It, gore navedenog pjevača.
Sandie Jones
– Želiš li učiniti ovo ili ne? – upitao je, sada nešto nježnije. – Jer ako nisi spremna, možemo otkazati današnji ručak…
Riječi su zazvučale kao da je sve ovo svojevrsna kušnja. Možda je i bilo tako.
– Žao mi je – ponovila sam nježno. Nisam htjela zazvučati tako pomirljivo, no bila sam toliko preneražena da si nisam mogla pomoći.
Prebacio je radio na postaju Kiss FM, a ostatak puta proveli smo vozeći se u tišini.
