Dragi Edwarde

Ann Napolitano dragi edwarde

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristo pedeset treća Naslov izvornika

Dear Edward

Copyright © 2020 by Ann Napolitano Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2021.

Nakladnik

Mozaik knjiga Direktor

Bojan Vidmar Urednica programa

Hana Vunić Urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Marko Katičić Ilustracija na naslovnici

© Shutterstock Oblikovanje naslovnice

Marko Katičićxxx Tisak

Denona, Zagreb, ožujak 2021.

ISBN 978-953-14-2945-0 (meki uvez) ISBN 978-953-14-2946-7 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima xxxx (meki uvez) i xxxx (tvrdi uvez).

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Ann Napolitano

Dragi Edwarde S engleskoga prevela aleksandra barlović

Posvećeno Danu Wildeu, za sve

1. »Budući da je smrt izvjesna, ali njezino vrijeme nije izvjesno, što je najvažnije?«  Pema Chödrön

12. lipnja 2013.

7:45

Z

račna luka Newark blista nakon nedavnog preuređenja. Na svakom stjecištu redova za sigurnosnu provjeru nalaze se lončanice kako putnici ne bi uvidjeli koliko dugo moraju čekati.

Ljudi se naslanjaju na zidove ili sjede na kovčezima. Svi su se probudili prije svitanja; glasno izdišu i pušu od iscrpljenosti.

Kad je obitelj Adler stigla do početka reda, stavljaju svoja računala i cipele na plitice. Bruce Adler skida pojas, namotava ga i uredno stavlja pokraj svojih smeđih mokasina u sivoj plastičnoj posudi. Njegovi sinovi su neuredni pa tenisice bacaju na računala i novčanike. Vezice vise preko ruba njihove zajedničke posude, a Bruce se ne može suzdržati pa umeće te slobodne niti u posudu.

Pokraj njih je velik pravokutan natpis na kojem piše: Sve novčanike, ključeve, telefone, nakit, elektroničke uređaje, računala, tablete, metalne predmete, cipele, pojaseve i hranu staviti u posude za sigurnosnu provjeru. Sve napitke i nedopuštene stvari obavezno baciti.

Bruce i Jane Adler stoje svatko s jedne strane svojega dvanaestogodišnjeg sina Eddieja dok se približavaju uređaju za skeniranje. Njihov petnaestogodišnji sin Jordan zaostaje čekajući da njegova obitelj prođe.

Jordan se obraća službeniku koji radi na uređaju: – Ne želim sudjelovati u ovome.

9

Ann Napolitano

Službenik ga gleda. – Što si rekao?

Dječak uvlači ruke u džepove i kaže: – Ne želim proći kroz taj uređaj.

Službenik viče, očito svima u prostoriji: – Imamo putnika koji ne želi sudjelovati!

– Jordan – kaže njegov otac s drugog kraja tunela. – Što to radiš?

Dječak sliježe ramenima. – Tata, ovo je uređaj za raspršeno zračenje cijelog tijela. To je najopasniji i najmanje učinkovit skener na tržištu. Čitao sam o njemu i ne želim proći kroz njega.

Bruce, koji je deset metara dalje i zna da mu neće biti dopušteno vratiti se k sinu, zatvara usta. Ne želi da Jordan kaže još nešto.

– Dečko, stani sa strane – kaže službenik. – Zadržavaš red.

Kad ga je dječak poslušao, službenik kaže: – Slušaj, mnogo je lakše i ugodnije proći kroz ovaj uređaj nego da te onaj tamo pregleda. Pregled je temeljit, ako me razumiješ.

Dječak odmiče kosu s čela. U posljednjih godinu dana porastao je petnaest centimetara i tanak je kao prut. Kao i njegova majka i brat, ima kovrčavu kosu koja raste toliko brzo da je ne uspijeva obuzdavati. Kosa njegova oca kratka je i bijela. Bjelina je stigla kad mu je bilo dvadeset i sedam, one godine kad je Jordan rođen. Bruce rado upre prstom u svoju glavu i kaže sinu: – Pogledaj što si mi učinio. Dječak je svjestan da njegov otac u tom trenutku intenzivno zuri u njega, kao da mu zrakom pokušava isporučiti zdrav razum.

Jordan kaže: – Četiri su razloga zbog kojih neću proći kroz ovaj uređaj. Želite li ih čuti?

Službenik izgleda kao da ga to zabavlja. Više nije jedini koji obraća pozornost na dječaka; svi putnici oko njega slušaju.

– O, Bože – kaže Bruce ispod glasa.

Eddie Adler uvlači ruku u majčinu, prvi put nakon najmanje godinu dana. Dok je gledao kako se njegovi roditelji pakiraju za 10

Dragi Edwarde

to preseljenje iz New Yorka u Los Angeles – Veliki prevrat, kako je to njegov otac nazvao – želudac mu se uznemirio. Sada osjeća kako mu utroba kruli i pita se je li blizu zahoda. Kaže: – Trebali smo ostati s njim.

– Jordan će biti dobro – kaže Jane, za sebe jednako kao i sinu.

Pogled njezina supruga usredotočen je na Jordana, ali ona ga ne može pogledati. Umjesto toga je usredotočena na taktilni užitak djetetove ruke u svojoj. To joj je nedostajalo. Mnogo bi toga moglo biti riješeno, pomišlja, ako bismo se samo češće držali za ruke.

Službenik napuhava prsa. – Da čujem, dečko.

Jordan podiže prste, spreman brojiti. – Prvi, radije bih ograničavao svoje izlaganje zračenju. Drugi, ne vjerujem da ta tehnologija sprječava terorizam. Treći, gadi mi se to što vlada želi fotografirati moja jaja. I četvrti – udiše – mislim da je položaj koji je čovjek prisiljen zauzeti u uređaju, podignutih ruku, kao da ga se pljačka, osmišljen tako da u njemu pobudi osjećaj nemoći i poniženosti.

Službenik Agencije za osiguranje putničkog prijevoza više se ne smiješi. Pogledava uokolo. Ne zna pravi li taj dječak budalu od njega.

Crispin Cox je u invalidskim kolicima parkiranim u blizini, čeka da službenik osiguranja uzme obrisak kolica za test na eksplozive. Starac se uzrujava zbog toga. Testiraju njegova kolica na eksplozive! Da ima viška zraka u plućima, odbio bi to. Što si ti idioti umišljaju? Što misle, tko je on? Nije li dovoljno loše to što mora sjediti u tim kolicima i putovati s medicinskom sestrom? Gunđa: – Pošaljite dečka na vražji pregled.

Starac je desetljećima izdavao zapovijedi i ljudi mu se gotovo nikad ne suprotstavljaju. Tenor njegova glasa razbija službenikovu neodlučnost poput ruke nositelja crnog pojasa, koja prolazi kroz dasku. Službenik upućuje Jordana prema drugom službeniku, koji mu govori neka raširi noge i ispruži ruke. Njegova 11

Ann Napolitano

obitelj očajno gleda kako onaj muškarac rukama prelazi između dječakovih nogu.

– Koliko ti je godina? – pita službenik zastavši kako bi namjestio gumene rukavice.

– Petnaest.

Na licu mu se pojavljuje grimasa nezadovoljstva. – Gotovo nikad ne dobijem djecu koja to rade.

– Koga dobijete?

– Uglavnom hipije. – Na trenutak razmišlja. – Ili ljude koji su nekoć bili hipiji.

Jordan mora prisiliti svoje tijelo da bude mirno. Agent pipa oko pasice njegovih traperica i to ga škaklja. – Možda ću ja biti hipi kad odrastem.

– Završio sam, petnaestogodišnjače – kaže čovjek. – Idi. Jordan se smiješi pridružujući se svojoj obitelji. Uzima svoje tenisice iz bratovih ruku. – Hajdemo – kaže. – Ne želimo zakasniti na avion.

– Poslije ćemo razgovarati o ovome – kaže Bruce.

Dječaci prvi kreću niz hodnik. U tom su hodniku prozori pa se u daljini vide neboderi New Yorka, umjetno stvorene planine od čelika i stakla koje probijaju modro nebo. Jane i Bruce ne mogu ne opaziti mjesto na kojem su nekoć stajali tornjevi Svjetskog trgovačkog centra, kao što jezik nalazi prazninu na mjestu s kojeg je zub izvađen. Njihovi sinovi, koji su bili maleni kad su tornjevi srušeni, prihvaćaju vizuru grada takvu kakva jest.

– Eddie – kaže Jordan pa dječaci gledaju jedan drugoga.

Braća su sposobna lako čitati misli jedan drugome; njihovi roditelji često su zbunjeni kad ustanove da su Jordan i Eddie bez riječi obavili čitav razgovor te donijeli zaključak. Uvijek su funkcionirali kao cjelina i sve radili zajedno. Međutim, Jordan se posljednjih 12

Dragi Edwarde

godinu dana povlačio. Način na koji sada izgovara bratovo ime kao da znači: Još sam ovdje. Uvijek ću se vratiti.

Eddie udara brata u ruku i trči naprijed.

Jane hoda oprezno. Ruka koju je njezin mlađi sin ispustio pecka je uz tijelo.

Na izlazu ponovno čekaju. Linda Stollen, mlada žena odjevena u bijelo, žurno odlazi u ljekarnu. Dlanovi su joj znojni, a srce joj lupa kao da se nada pronaći izlaz. Njezin zrakoplov iz Chicaga sletio je u ponoć i otada je sjedila na klupi pokušavajući odrijemati u uspravnom položaju, držeći torbicu stisnutu uz grudi. Rezervirala je kartu za najjeftiniji let pa zbog toga presjeda u Newarku, a putem do zračne luke obavijestila je oca da od njega više nikada neće tražiti novac. On se grohotom nasmijao i čak se pljusnuo po koljenu, kao da mu je upravo ispričala najsmješniji vic koji je u životu čuo. Ali, ona je to doista mislila. U ovom trenutku zna dvije stvari: prvo, nikada se neće vratiti u Indianu, i drugo, više nikada neće ništa tražiti od oca i njegove treće supruge.

Ovo je Lindin drugi odlazak u ljekarnu u protekla dvadeset i četiri sata. Poseže u torbicu i dodiruje omot testa na trudnoću koji je kupila u South Bendu. Ovaj put izabrala je časopis o slavnim ličnostima, vrećicu čokoladnih bombona i dijetni gazirani sok pa sve to nosi na blagajnu.

Crispin Cox hrče u svojim invalidskim kolicima, a tijelo mu je mršavi origami od kože i kostiju. Prsti mu povremeno zadrhte kao ptičice koje s mukom pokušavaju poletjeti. Njegova medicinska sestra, sredovječna žena čupavih obrva, turpijicom brusi nokte na obližnjem sjedalu.

Jane i Bruce sjede jedno pokraj drugog na plavim stolcima zračne luke i svađaju se, premda nitko oko njih ne bi ni posumnjao na to. Lica su im potpuno mirna, a glasovi tihi. Njihovi sinovi taj 13

Ann Napolitano

stil roditeljske svađe nazivaju »četvrti stupanj pripravnosti« i ne zabrinjava ih. Njihovi roditelji vode verbalni okršaj, ali je to više komunikacija nego borba. Pružaju ruke, ne udaraju.

Bruce kaže: – Ona je situacija bila opasna.

Jane lagano odmahuje glavom. – Jordan je dijete. Ne bi mu ništa učinili. Postupao je u okviru svojih prava.

– Naivna si. Bio je jezičav, a ova zemlja to ne prihvaća ljubazno, neovisno o tome što piše u Ustavu.

– Ti si ga poučio govoriti ono što misli.

Bruce stišće usne. Želi se svađati, ali ne može. Sâm školuje dječake i u njihovu nastavnom planu uvijek je isticao kritičko razmišljanje. Prisjeća se nedavnog ljutitog govora o važnosti neprihvaćanja pravila zdravo za gotovo. Kritički razmišljaj o svemu – rekao je. O svemu. Tjednima je opsesivno razmišljao o maloumnosti napuhanaca na Columbiji jer su mu uskratili profesuru zato što nije odlazio na njihove koktel zabave. Pročelnika odsjeka upitao je: Dovraga, u kakvoj je vezi čavrljanje pod utjecajem alkohola s matematikom? Želi da i njegov sin kritički razmišlja o napuhancima, ali ne još. Onu objavu trebao je preinačiti u: kritički razmišljaj o svemu kad budeš odrastao, kad ćeš potpuno vladati svojim sposobnostima i kad više nećeš živjeti kod roditelja, kako te ne bih morao gledati i zabrinjavati se.

– Pogledaj onu ženu ondje – kaže Jane. – U porub suknje ima ušivene zvončiće. Možeš li zamisliti da nosiš nešto što zvecka sa svakim tvojim pokretom? – Odmahuje glavom s nečime za što očekuje da je poruga, ali se ispostavlja da je posrijedi divljenje.

Zamišlja kako hoda okružena zveckanjem zvončića. Sa svakim korakom proizvodi glazbu i privlači pozornost. Porumenjela je od te ideje. Na sebi ima traperice i ono što smatra »spisateljskom vestom«. Ovog jutra odjenula se kako bi joj bilo udobno. Za što se ona žena odjenula?

14

Dragi Edwarde

Strah i nelagoda koji su pucketali kroz Bruceovo tijelo pokraj uređaja za skeniranje počinju se rasplinjavati. Trlja sljepoočnice i odašilje židovsko-ateističku molitvu zahvalnosti za činjenicu da se nije pojavila jedna od njegovih glavobolja od koje mu pulsiraju sve dvadeset i dvije kosti lubanje. Kad ga je liječnik upitao zna li što uzrokuje njegove migrene, Bruce je puhnuo. Odgovor je bio vrlo jasan i očit. Njegovi sinovi. Očinstvo je za njega jedan udarac užasa za drugim. Kad su dječaci bili bebe, Jane je govorila da ih on nosi kao žive granate. A ako se njega pitalo, oni su to i bili, te i dalje jesu. Glavni razlog zbog kojeg je pristao preseliti se u Los Angeles je to što im filmski studio plaća kuću s dvorištem. Bruce namjerava svoje granate smjestiti u taj zatvoreni prostor, a ako bude želio poći bilo kamo, on će ih morati voziti. U New Yorku su jednostavno mogli ući u dizalo i otići.

Gleda ih. Čitaju na drugom kraju prostorije, što je čin blage neovisnosti. Mlađi sin ga ipak neprestano pogledava. I Eddie je sklon zabrinjavanju. Kratko se gledaju, dvije različite inačice istog lica. Bruce se usiljeno široko smiješi ne bi li isto izmamio od sina.

Odjednom osjeća želju da tog dječaka vidi sretnog. Žena s bučnom suknjom prolazi između oca i sina, presijecajući njihovu vezu. Njezini zvončići zveckaju sa svakim korakom.

Visoka je, Filipinka, i čvrste je građe. Tamna kosa ukrašena joj je sitnim perlicama. Pjeva za sebe. Riječi su tihe, ali ih ona rasipa po čekaonici kao cvjetne latice: Slava, milost, aleluja, ljubav.

Jedan crni vojnik u odori stoji pokraj prozora, leđima okrenut prema prostoriji. Visok je gotovo dva metra i širok kao ormar.

Benjamin Stillman zauzima prostor čak i u prostoriji u kojoj ga je mnogo slobodnog. Sluša pjevačicu; glas te žene podsjeća ga na njegovu baku. Zna da će ga baka prozreti, kao i onaj uređaj za skeniranje, čim ga ugleda u zračnoj luci u Los Angelesu. Vidjet će što se dogodilo u tučnjavi s Gavinom; vidjet će metak koji je 15

Ann Napolitano

dva tjedna poslije probio njegovo tijelo, i vrećicu za kolostomiju koja sada zatvara taj otvor. Premda je Benjamin obučen za borbene varke te je čitav život skrivao istine od sviju, uključujući sebe, igra će pred njom završiti. No, u ovom trenutku mir nalazi u djelićima jedne pjesme.

Zaposlenica zračne luke ležernim korakom dolazi na ulaz u čekaonicu noseći mikrofon. Staje isturivši jedan kuk. Odora na drugim zaposlenicama izgleda vrećasto ili preusko, ali njoj pristaje kao da je izrađena po mjeri. Kosa joj je zaglađena u urednu punđu, a ruž joj je sjajan i crven.

Mark Lassio, koji je bio pisao upute svojem suradniku, tada podiže pogled. Trideset i dvije su mu godine, a u protekle tri godine članak o njemu dva puta je objavljen u časopisu Forbes. Brada mu je odlučna, njegove plave oči svladale su umijeće gnjevnog zurenja, a kratka kosa premazana mu je gelom. Odijelo mu je mat sivo, boje koja izgleda prigušeno, ali skupo. Mark odmjerava onu ženu i osjeća kako mu se mozak počinje okretati kao vodeničko kolo, odnoseći sinoćnji kiseli viski. Uspravlja se na sjedalu i posvećuje joj punu pozornost.

– Dame i gospodo – kaže ona – dobrodošli na let 2977 za Los Angeles. Spremni smo za ukrcavanje.

Zrakoplov je Airbus A321, bijeli kit s plavom prugom na boku.

Prima 187 putnika koji su smješteni oko središnjeg prolaza. U prvom razredu su dva prostrana sjedala s obje strane prolaza; u ekonomskom razredu su po tri sjedala sa svake strane. Svako mjesto na tom letu je prodano.

Putnici polako ulaze; male torbe, u kojima su predmeti previše dragocjeni ili važni da bi se ostavili s prtljagom, udaraju u njihova koljena. Temperatura je prvo što opažaju po ulasku u zrakoplov.

Prostor je hladan poput hladnjače za meso, a klimatizacijski otvori 16

Dragi Edwarde

ispuštaju neprekinuto ššš puno osuđivanja. Ruke koje su došle gole sada su naježene i uskoro se pokrivaju vestama.

Crispinova medicinska sestra treperi oko njega dok se on premješta iz invalidskih kolica na svoje sjedalo u prvom razredu. Sada je budan, a njegova uzrujanost je u punom jeku. Jedna od najgorih stvari u vezi bolesti je to što ljudima – prokletim neznancima – daje puno pravo da ga dodiruju. Medicinska sestra pruža ruke kako bi obuhvatila njegovo bedro i namjestila ga. Njegovo bedro! Njegove noge nekoć su koračale sobama za sastanke, prelazile po igralištu za squash u klubu i izvodile »crni dijamant« spustove u Jackson Holeu. A sada žena koju u najboljem slučaju smatra osrednjom misli da ih može obujmiti dlanovima. Odmahuje odbijajući je. – Nije mi potrebna pomoć – kaže – da sjednem na šugavo sjedalo.

Benjamin se ukrcava pognute glave. U New York je otputovao vojnim zrakoplovom pa je ovo njegov prvi komercijalni let u više od godinu dana. Ali, zna što može očekivati i neugodno mu je. Godine 2002. automatski bi ga unaprijedili iz ekonomskog u prvi razred, a svi putnici bi zapljeskali kad bi ga ugledali.

Sada jedan putnik počinje pljeskati, pridružuje mu se još jedan, pa još nekoliko. Pljesak poskakuje kao kamenčić po jezeru, povremeno se spuštajući prije no što potone ispod tamne površine u tišinu. Zvuk je plah, dok traje, s podtonovima nelagode. – Hvala vam za to što radite – šapće jedna mlada žena. Vojnik podiže ruku u neslužbenom salutiranju i spušta se na svoje sjedalo u ekonomskom razredu.

Obitelj Adler razilazi se nedaleko od vrata. Jane maše sinovima i suprugu, koji su ispred nje, a tada pognutih ramena žurno odlazi u kabinu prvog razreda. Bruce na trenutak gleda za suprugom pa usmjerava krakate udove Jordana i Eddieja prema stražnjem dijelu zrakoplova. Gleda brojeve sjedala dok prolaze pokraj njih i računa da će biti dvadeset i devet redova dalje od Jane, koja je bila obećala 17

Ann Napolitano

da će svoju kartu zamijeniti za kartu ekonomskog razreda kako bi sjedila s njima. Bruce je ustanovio da njezina obećanja vezana uz posao ne znače mnogo. Pa ipak, svaki put odlučuje vjerovati joj i stoga bira razočarati se.

– Koji red, tata? – pita Eddie.

– Trideset i prvi.

Putnici vade hranu i knjige pa ih stavljaju u džepove na sjedalima ispred sebe. Stražnji dio zrakoplova miriše na indijsku hranu. Ljudi koji kuhaju kod kuće, uključujući Brucea, njuše zrak i pomišljaju: kumin. Jordan i Eddie svađaju se oko toga tko će dobiti sjedalo pokraj prozora – njihov otac kaže da želi sjedalo pokraj prolaza jer će moći ispružiti noge – sve dok stariji dječak nije shvatio da drugim putnicima onemogućuju doći do njihovih mjesta pa naglo popušta. Čim su sjeli, žali zbog tog čina zrelosti; osjeća se zatočeno između oca i brata. Ushićenje – i moć – koje je osjećao nakon pregleda odjednom je ugušeno. Nekoliko minuta osjećao se kao potpuno ostvarena odrasla osoba. A sada se osjeća kao glupo dijete sputano u stolcu za hranjenje. Jordan odlučuje ne razgovarati s Eddiejem najmanje sat vremena, kako bi ga kaznio.

– Tata – kaže Eddie – hoće li sve naše stvari biti u novoj kući kad stignemo onamo?

Bruce se pita zbog čega je Eddie točno zabrinut: zbog svojega vrećastog naslonjača, svoje klavirske glazbe, plišanog slonića s kojim i dalje povremeno spava? Njegovi sinovi cijeli su život živjeli u stanu u New Yorku. Stan je sada iznajmljen; ako Jane bude uspješna pa odluče ostati na Zapadnoj obali, prodat će ga. – Naše kutije stižu sljedeći tjedan – kaže Bruce. – Ali, kuća je namještena pa ćemo do tada biti sasvim dobro.

Dječak, koji izgleda mlađe od dvanaest godina, kima gledajući prema ovalnom prozoru pokraj sebe. Vrhovima prstiju upire u prozirnu plastiku.

18

Dragi Edwarde

Linda Stollen drhti u svojim bijelim trapericama i tankoj majici.

Premda je nevjerojatno, doima se da žena s njezine desne strane već spava. Lice je prekrila plavim šalom i naslonila se na prozor.

Linda je gurnula ruku u džep na stražnjoj strani sjedala ispred sebe u potrazi za pokrivačem kad je žena u glazbenoj suknji ušla u njezin red. Žena je toliko krupna da se, smjestivši se na svoje sjedalo pokraj prolaza, prelila se preko rukonaslona u Lindin osobni prostor.

– Dobro jutro, dušice – kaže žena. – Ja sam Florida.

Linda privlači laktove tijelu kako bi izbjegla dodir. – Kao država?

– Ne kao država. Ja jesam država. Ja sam Florida.

O, Bože, pomišlja Linda. Ovaj let traje šest sati. Morat ću cijelim putem glumiti da spavam.

– Kako ti je ime, mila?

Linda oklijeva. To je neočekivana mogućnost da oživi svoje novo jastvo. Neznancima u Kaliforniji namjerava se predstaviti kao Belinda. To je dio njezinog novog početka: njezine poboljšane inačice, s poboljšanim imenom. Zaključila je da je Belinda privlačna žena koja zrači samopouzdanjem. Linda je nesigurna kućanica s debelim gležnjevima. U pripremi uvija jezik u ustima. Be-lin-da.

Ali, njezina usta ne žele izgovoriti te slogove. Kašlje i čuje samu sebe kako govori: – Udajem se. Idem u Kaliforniju kako bi me moj dečko zaprosio. Zaprosit će me.

– Pa – blagim tonom kaže Florida – nije li to sjajno.

– Da – kaže Linda. – Da. Vjerojatno jest. – Tada uviđa koliko je umorna i koliko je prošle noći malo spavala. Riječ vjerojatno iz njezinih usta zvuči smiješno. Pita se je li to prvi put da je tu riječ upotrijebila u rečenici.

19

Ann Napolitano

Florida se saginje kako bi presložila predmete u svojoj golemoj platnenoj torbi. – I sama sam nekoliko puta bila u braku – kaže.

– Možda i više od nekoliko.

Lindin otac oženio se tri puta, a njezina majka udala se dva puta. Nekoliko brakova njoj je logično, premda se sama namjerava udati samo jednom. Namjerava biti drugačija od svih drugih u lozi Stollenovih. Bolja.

– Mila, ako ogladniš, imam mnogo hrane. Ne želim ni taknuti onu odvratnu avionsku hranu. Ako se to uopće može nazvati hranom.

Lindi kruli želudac. Kad je posljednji put pojela pošten obrok?

Jučer? Gleda svoju vrećicu čokoladnih bombona, koja tužno viri iz džepa na naslonu. Uzima je sa žurnošću koja ju je iznenadila, otvara je i naginje prema ustima.

– Nisi mi rekla svoje ime – kaže Florida.

Ona zastaje usred žvakanja. – Linda.

Stjuardesa – ona žena koja im je na izlazu izrazila dobrodošlicu – ležerno hoda prolazom pregledavajući gornje pretince i pojaseve. Doima se kao da se kreće u ritmu unutarnje glazbe; usporava, smiješi se i tada mijenja tempo. I muškarci i žene je gledaju; njezin šuštav hod je magnetičan. Ta je stjuardesa očito navikla na pozornost. Plazi jezik djetetu koje sjedi na majčinu krilu, a mališan guguće. Zastaje pokraj sjedala Benjamina Stillmana, spušta se u čučanj i šapuće mu u uho: – Upozorili su me na vaš zdravstveni problem jer sam glavna stjuardesa na ovom letu. Ako vam u bilo kojem trenutku zatreba pomoć, molim vas, ne oklijevajte zatražiti je.

Vojnik je zapanjen; do tada je zurio kroz prozor, u mješavinu sivih nijansi na obzorju. Zrakoplovi, piste, nepravilne linije grada u daljini, cesta, automobili koji jure. Gleda je u oči i tada uviđa da je danima, i možda tjednima, izbjegavao svaki pogled u oči.

20

Dragi Edwarde

Oči su joj boje meda; prodiru duboko i lijepo je gledati ih. Benjamin kima, potresen, i prisiljava se okrenuti glavu. – Hvala vam.

Mark Lassio svoje je sjedalo u kabini prvog razreda pomnjivo uredio. Njegov laptop, krimić i boca vode su u džepu naslona. Telefon mu je u ruci; cipele je izuo i pogurnuo ispod sjedala.

U aktovci, koju je polegnuo u gornji pretinac, ima svoj uredski administracijski posao, svoje tri najbolje olovke, tablete kofeina i vrećicu badema. Putuje u Kaliforniji kako bi zaključio važan posao, na kojem je mjesecima radio. Gleda preko ramena nastojeći ostaviti dojam nehajnosti. Ali, nehajnost mu nikad nije bila jača strana. On je muškarac koji najbolje izgleda u odijelu vrijednom tri tisuće dolara. U zavjesu koja razdvaja prvi razred od ekonomskog gleda s istim intenzitetom s kojim pristupa vježbanju, romantičnim večerama i poslovnim prezentacijama. U uredu mu je nadimak Čekić.

Stjuardesa privlači njegovu pozornost zbog očitih razloga, ali ljepota ipak nije jedini razlog. Ona je u onoj čarobnoj, svjetlucavoj dobi – pretpostavlja da joj je dvadeset i sedam – kad je žena jednom nogom u mladosti, a drugom u odrasloj dobi. Nekako je istodobno šesnaestogodišnjakinja glatke kože i upućena četrdesetogodišnjakinja u istom trenutku vječnog cvjetanja. A ta žena živa je kao kuća koja gori. Mark već dugo, ili možda nikada, nije vidio nikoga toliko obdarenog stanicama, genima i biologijom. Ispunjava je isto što i sve druge, ali je ona sve to uključila.

Kad je stjuardesa napokon ušla u kabinu prvog razreda, Mark osjeća poriv da otkopča svoj pojas, desnom rukom uhvati njezinu lijevu, drugom je obujmi oko struka i zapleše salsu. Ne zna plesati salsu, ali je prilično uvjeren da bi fizički kontakt s njom riješio taj problem. Ona je utjelovljenje brodvejskog mjuzikla, a njega, odjednom uviđa, pokreću alkoholna isparavanja i pereci.

Gleda svoje ruke, odjednom obeshrabren. Zamisao da je uhvati 21

Ann Napolitano

oko struka i zapleše nije mu nezamisliva. Takvo što je već učinio; njegov psihoterapeut to naziva »pogoršanjem«. Ali, već mjesecima nije doživio pogoršanje. Odrekao ih se.

Kad je ponovno podignuo pogled, stjuardesa je u prednjem dijelu zrakoplova, spremna iznijeti sigurnosne upute. Mnogi putnici naginju se u prolaz samo kako bi je i dalje gledali, iznenađeni jer prvi put nakon mnogo godina obraćaju pozornost.

– Dame i gospodo – njezin glas vijuga zrakom – ja sam Veronica i glavna sam stjuardesa. Pronaći ćete me u kabini prvog razreda, a moji kolege Ellen i Luis – pokazuje prema bljeđoj inačici same sebe (svjetlija smeđa kosa, bljeđa koža) i ćelavom, niskom muškarcu – bit će u ekonomskom razredu. Želim vam izraziti dobrodošlicu u kapetanovo ime i u ime cijele ekipe. Sada vas molim da provjerite jesu li vaši nasloni i sklopivi stolići u potpuno podignutom položaju. Također, od ovog trenutka sva elektronička oprema mora biti isključena. Cijenimo vašu suradnju.

Mark poslušno isključuje telefon. Inače ga samo tutne u džep.

Osjeća uzvišeno nadimanje prsa koje se događa kad učinite nešto za nekoga.

Jane Adler, koja sjedi pokraj njega, zabavljeno gleda opčinjene putnike. Vjeruje da je bila aktivno zgodna nekoliko godina u svojim dvadesetim, kad je upoznala Brucea, ali se nikada nije ni približila ovladavanju Veronicinom vrstom seksipila. Stjuardesa sada putnicima pokazuje kako je potrebno svezati pojas, a tip s Wall Streeta ponaša se kao da dotad još nije ni čuo za pojas, a kamoli da zna kako se rukuje njime.

– U ovom je zrakoplovu nekoliko izlaza za nuždu – govori im Veronica. – Molim vas, pogledajte koji vam je najbliži. U slučaju potrebe za evakuacijom uključit će se podna rasvjeta koja će vas voditi prema izlazima. Vrata se otvaraju pomicanjem ručke u 22

Dragi Edwarde

smjeru strelice. Na svakim vratima nalazi se zračni tobogan, koji je moguće odvojiti te upotrijebiti kao splav za spašavanje.

Jane zna da je njezin suprug, negdje iza nje, već ustanovio gdje su svi izlazi te izabrao prema kojem će pogurnuti dječake u slučaju krize. Osjeća i kako je s omalovažavanjem zakolutao očima na komentar o zračnim toboganima. Bruce svijet procesira na temelju brojki, i na taj način odlučuje što je istinito, a statistički gledano, još nitko nije preživio pad zrakoplova koristeći zračni tobogan. To je samo bajka kojoj je svrha putnicima pružiti lažan osjećaj nadzora. Bruceu bajke ne koriste, ali se doima da ih većina ljudi voli.

Crispin se pita zašto nije oženio ženu s tijelom poput tijela te stjuardese. Ni jedna od njegovih supruga nije imala stražnjicu vrijednu spomena. Mršave djevojke možda su plijen za mlade muškarce, pomišlja, i potrebne su godine da bi se znalo cijeniti jastuk u vlastitom krevetu. Njega ta žena ne privlači; u dobi je njegovih unuka, a i on više nema vatre u preponama. Sama pomisao na dvoje ljudi koji se izvijaju u krevetu doima mu se kao neukusna šala. A toj je šali, dakako, i sâm posvećivao mnogo vremena dok je bio mlađi. Uviđa – hvatajući rukonaslone svojeg sjedala dok vrela bol probada njegov trbuh – da su sva najvažnija poglavlja njegova privatnog života započela i završila na izgužvanim plahtama. Sve supruge, one koje su željele biti supruge i bivše supruge, pregovarale su u spavaćoj sobi.

Djeca će pripasti meni.

Vjenčat ćemo se u lipnju, u ladanjskom klubu.

Ja ću zadržati vikendicu.

Ako ne budeš plaćao moje račune, sve ću reći tvojoj supruzi.

Gleda Veronicu, koja sada objašnjava kako je prsluk za spašavanje moguće napuhati puhanjem kroz slamku. Da su žene koje sam izabrao bile malo teže, pomišlja, možda bi dulje ostale uz mene.

23

Ann Napolitano

– Podsjećamo vas – kaže stjuardesa s polaganim osmijehom – da je ovo nepušački let. Ako imate pitanja, ne oklijevajte postaviti ih kojem od članova posade. U ime tvrtke Trinity Airlines, ja – zastaje na toj riječi odašiljući je u zrak kao mjehur sapunice – vam želim ugodno putovanje.

Veronica tada nestaje s vidika, a putnici ostaju bez žarišta pa uzimaju knjige ili časopise. Neki zatvaraju oči. Klimatizacijski otvori šište jače. Šištanje u ljudima budi nelagodu, dijelom zato što zvuk potječe odozgo, a dijelom zato što ga prate valovi ledenog zraka.

Jane Adler čvršće se omotava vestom kako bi se zaštitila od hladnoće i zaokuplja se osjećajem krivnje jer svoj scenarij nije završila prije tog putovanja. Ne voli putovati zrakoplovom, a sada mora putovati odvojeno od obitelji. To je kazna, pomišlja.

Za moju lijenost, za izbjegavanje, za to što sam uopće prihvatila ovaj suludi posao. U New Yorku je dugo pisala za tu televizijsku seriju, dijelom zato što taj posao nije obuhvaćao putovanje. Ali, eto je, još jednom riskira, prihvaća još jedan posao i još jedno putovanje zrakoplovom.

Slijedi svoje misli poznatim putem; u trenucima tjeskobe ponovno proživljava trenutke iz svojeg života, možda kako bi se uvjerila da ima prošlost. Stvorila je sjećanja, što znači da će ih stvoriti još. Ona i sestra trče po ravnoj kanadskoj plaži; bez riječi i ljubazno s ocem dijeli novine na kuhinjskom stolu; piški u parku nakon što je na svečanoj večeri na koledžu popila previše šampanjca; gleda Brucea, njegovo lice nabrano u zamišljenosti na uglu jedne ulice u West Villageu; rađa mlađeg sina bez lijekova, u jacuzziju, zadivljena kravljim zvukovima koji izlaze iz njezinih pluća. Tu je hrpa od sedam omiljenih romana koje izdvaja od djetinjstva, i njezina najbolja prijateljica Tilly, i haljina koju odijeva za sve važne sastanke, jer se u njoj osjeća dotjerano i mršavo. Način 24

Dragi Edwarde

na koji je njezina baka nabirala usne, slala poljupce i pjevala pozdrave: Zdravo, zdravo!

Jane prebire po besmislenom i smislenom nastojeći odvratiti si pozornost od toga gdje se nalazi i kamo ide. Njezini prsti automatski nalaze točku ispod ključne kosti, na kojoj ima madež u obliku kometa, i pritišće je. To joj je navika od djetinjstva. Pritišće kao da će uspostaviti vezu sa svojim stvarnim, istinskim jastvom.

Pritišće dok je nije počelo boljeti.

Crispin Cox gleda kroz prozor. Liječnici u New Yorku – najbolji liječnici u New Yorku, a ne znači li to i na svijetu? – uvjerili su ga da mu se isplati podvrgnuti se terapiji u jednoj specijaliziranoj bolnici u Los Angelesu. Oni dobro poznaju taj oblik raka – rekli su mu njujorški liječnici. Upisat ćemo vas u istraživanje tog lijeka. U očima tih liječnika bila je svjetlost koju je Crispin prepoznao. Nisu željeli da on umre, da bude poražen, jer je to značilo da će i oni jednoga dana biti poraženi. Kad si velik, boriš se. Ne padneš. Plamtiš kao jebena vatra. Crispin je kimnuo jer, dakako, pobijedit će tu smiješnu bolest. To ga nipošto neće slomiti. Ali, prije mjesec dana zarazio se virusom koji mu je oduzeo energiju i preplavio ga zabrinutošću. U glavi mu je progovorio novi glas, koji je predviđao propast te ga potaknuo posumnjati u prijašnje samopouzdanje. Virus je iščeznuo, ali tjeskoba nije. Otada jedva da je izlazio iz stana. Kad ga je liječnik nazvao kako bi se dogovorili za zadnji posjet prije putovanja i pretrage krvi, Crispin je rekao da ima previše posla.

Zapravo je strahovao da će nalazi pretraga krvi odraziti njegove osjećaje. Njegov jedini ustupak toj novoj, neželjenoj nelagodi bilo je angažiranje medicinske sestre za to putovanje. Nije mu se sviđala pomisao da će sâm biti na nebu.

Bruce Adler pogledao je svoje sinove; njihova lica nisu otkrivala ništa. Došao je na poznatu pomisao da je prestar i da više nije povezan s njima pa ih ne može odgonetnuti. Nekoliko dana prije, 25

Ann Napolitano

dok su čekali stol u njihovu omiljenom kineskom restoranu, Bruce je gledao kako Jordan primjećuje djevojčicu svoje dobi, koja je ušla s obitelji. Dvoje tinejdžera na trenutak su gledali jedno drugo, glava nagnutih na stranu, a tada se Jordanovo lice otvorilo – ili zapravo prepolovilo – osmijehom. Toj je neznanki naizgled ponudio sve: svoju radost, svoju ljubav, svoj um, svoju potpunu pozornost. Toj je djevojčici dao lice koje Bruce, koji je sinovo lice promatrao svaki dan svojega života, nikad nije vidio. Nije ni znao da to lice postoji.

Benjamin se meškolji na skučenom sjedalu. Želi da je u kokpitu, iza zatvorenih vrata. Pilot govori poput vojnika, šifrirano, odrješito precizno. Ako bi ih nekoliko minuta slušao kako se pripremaju za polijetanje, prsa bi mu se opustila. Ne sviđa mu se kombinacija čavrljanja i hrkanja koju sluša oko sebe. Ponašanje civila je kaotično i to mu smeta. Bjelkinja pokraj njega vonja na jaja i dva puta ga je upitala je li bio u Iraku ili »na onom drugom mjestu«.

Linda se bavi čudnom i iscrpljujućom vježbom za trbušne mišiće dok se nastoji odmaknuti od široke mase Floride, ne dodirujući usnulu putnicu na drugoj strani. Osjeća se kao kosi toranj u Pisi. Uz stezanje kosih trbušnih mišića žao joj je jer nije kupila više čokolade. Pomišlja: U Kaliforniji ću jesti više, s Garyjem, i ta ju je pomisao razveselila. Na dijeti je od dvanaeste godine; nikada nije ni pomislila osloboditi se tog jarma, sve do ovog trenutka. Mršavost joj se oduvijek doimala presudno važnom, ali, što ako nije?

Pokušava se zamisliti kao zamamnu, seksi.

Florida ponovno pjeva, duboko iz prsnog koša, ali toliko tiho da zvuk izlazi kao brujanje. Motori zrakoplova oko nje oživjeli su kao na znak tog zvuka. Ulazna vrata vakuumski su zatvorena. Zrakoplov drhti i kreće, a Florida mrmori. Ta je žena vrelo melodije koja se prelijeva po svima u njezinoj blizini. Linda stišće 26

Dragi Edwarde

ruke u krilu. Jordan i Eddie se, unatoč nijemoj svađi, dodiruju ramenima u potrebi za utjehom, dok zrakoplov ubrzava. Putnici koji drže knjige i časopise zapravo više ne čitaju. Oni kojima su oči zatvorene zapravo ne spavaju. Svi su svjesni, dok zrakoplov polijeće.

27