Emily Gunnis Djevojka iz pisma
S engleskoga preveo MARKO
MRAVUNAC
Za majčicu, Nedostaju mi naše šetnje, naši razgovori, tvoja ljubav prema životu.
Ali ti si uvijek znala reći: Ne plači, bilježi.
Obećavam da ću pokušati…
Moja svijeća gori na oba kraja; Neće trajati noću; Ali, ah, moji neprijatelji, i, oh, moji prijatelji –
To daje lijepo svjetlo!
Edna St. Vincent Millay, Prva smokva
Petak 13. veljače 1959.
Moja draga Elvira, ne znam odakle da krenem.
Ti si još malena djevojčica i veoma mi je teško odabrati riječi kojima bih ti objasnila zašto sam odlučila ostaviti ovaj život, i tebe za sobom.
Ti si moja kći, ako i ne po krvi, u srcu zasigurno, i boli me što će ovaj moj čin samo pridodati planini patnje i boli koju trpiš ovih osam godina svoga kratkog života.
Ivy je zastala nastojeći se pribrati kako bi joj se kemijska olovka u ruci prestala tresti, bar dovoljno da bi mogla nastaviti pisati. Osvrnula se oko velike sušionice gdje se odlučila sakriti. Sa stropa su visjele ogromne vješalice prepune plahti i ručnika, koje su pomno oprale popucale i natekle ruke trudnica doma za majke i novorođenčad Svete Margarete. Posteljina je bila spremna za glačanje, nakon čega će krenuti u vanjski svijet koji je potpuno nesvjestan cijelog ovog procesa. Pogledala je zgužvani komadić papira na podu ispred sebe.
Da nema tebe, Elvira, odustala bih od borbe da ostanem u ovom svijetu još odavno. Otkako su Rose odveli od mene, ni u čemu ne pronalazim radost. Majka ne može zaboraviti bebu, kao što ni beba ne može zaboraviti majku. Da ti je majka živa, mogu ti reći da bi mislila na tebe svake minute svakog dana.
Kad pobjegneš s ovog mjesta – a hoćeš, dušo – moraš je potražiti. U zalascima sunca, u cvijeću i u svemu zbog čega se smiješiš tim svojim prekrasnim smiješkom. Jer ona se nalazi u zraku koji dišeš, ispunjava tvoja pluća, daje tvom tijelu ono što mu je potrebno da preživi, da ojača i da živi potpuno. Bila si voljena, Elvi, svake minute svakog dana dok si rasla u majčinu trbuščiću. Moraš u to vjerovati i nikad to ne zaboraviti.
Na trenutak je nervozno zastala čuvši korake iznad glave. Bila je svjesna da joj se disanje ubrzalo s kucanjem srca, a ispod smeđeg kombinezona osjetila je kako se znoj cijedi njezinim tijelom. Znala je da nema puno vremena do povratka sestre Angelice, povratka koji će stati na kraj jedinom razdoblju u danu kada nije pod nadzorom. Spustila je pogled na naškrabano pismo – pred očima joj se pojavilo Elvirino prekrasno lice. Pokušala je zaustaviti suze koje su navirale pri samoj pomisli da Elvira čita to pismo svojim velikim smeđim očima i drhtavim, blijedim prstima.
Sad u rukama već imaš ključ koji sam priložila s pismom. To je ključ tunela, ključ do tvoje slobode. Potrudit ću se omesti sestru Faith, ali nemaš puno vremena. Čim se oglasi alarm, sestra Faith napustit će sobu za glačanje, a ti moraš ići. Odmah. Otključaj vrata tunela na kraju svoje sobe, spusti se niz stepenice, skreni desno i izađi kroz groblje. Otrči do dvorišne zgrade i ne osvrći se.
Podcrtala je riječi tolikom silinom da je vrh kemijske olovke probušio rupu u papiru.
Jako mi je žao što ti ovo nisam mogla reći uživo, ali bojala sam se da će te to uzrujati i da ćeš nas odati. Kad sam došla do tebe sinoć, mislila sam da će me pustiti da se vratim kući, ali neće, imaju druge planove za mene. Zbog toga se koristim svojim krilima da napustim Svetu Margaretu na drugačiji način, a ovo će biti tvoja prilika za bijeg. Moraš se sakriti do
nedjelje ujutro, to je dan nakon sutra, pa pokušaj ponijeti deku sa sobom ako možeš. Pritaji se negdje.
Ivy je zagrizla usnu tako jako da joj je metalni okus krvi ispunio usta. Sjećanje na provalu u ured majke Carlin još je bilo živo. Očekivala je da će pronaći dosje svoje bebe, a to se iščekivanje zatim pretvorilo u šok kad je otkrila da Rose nema ni traga. Umjesto toga, dosje je sadržavao šest pisama. Jedno je bilo lokalnom psihijatrijskom odjelu; u kutu je stajala riječ „kopija“, s preporukom da je se odmah primi. Drugih pet pisama Ivy je napisala sama. U njima je molila Alistaira da dođe u Svetu Margaretu po nju i njihovo dijete. Ta su pisma bila čvrsto zamotana gumicom. „Vratiti pošiljatelju“, nadrljao je Alistair na sva pisma.
Otišla je do malenog prozora mračne, paklene sobe, gdje je toliko propatila, i promatrala izlazak sunca, znajući da joj je to posljednji. Zatim je pisma Alistairu stavila u omotnicu koju je pronašla na stolu majke Carlin. Na nju je napisala majčinu adresu i sakrila je s ostalim pismima za slanje prije nego što se stepenicama odšuljala natrag u svoj krevet.
Bez nade za slobodom ili pronalaskom Rose, više nemam snage nastaviti dalje. Ali Elvira, ti možeš. U tvom sam dosjeu pročitala da imaš sestru blizanku, Kitty. Ona vjerojatno ne zna da ti postojiš. Obitelj ti se preziva Cannon. Žive u Prestonu i tamo idu na misu svake nedjelje. Pričekaj u dvorišnoj zgradi dok ne čuješ crkvena zvona i seljane koji dolaze na misu, a zatim se sakrij na groblju dok ne vidiš svoju sestru blizanku. Nedvojbeno ćeš je prepoznati, iako će biti odjevena nešto drugačije od tebe. Pokušaj privući njezinu pozornost, ali pazi da te nitko ne vidi. Ona će ti pomoći. Ne boj se pobjeći i živjeti svoj život prepuna nade. U svakoj osobi traži ono dobro, Elvira, te i sama budi dobra.
Volim te, zauvijek ću paziti na tebe i držati te za ruku. A sad bježi, moja dušo. BJEŽI.
Pusa, Ivy
Ivy se prepala kad je čula kako je brava sušionice, u kojoj su ona i Elvira provele toliko sati, iznenada kliknula. Sestra Angelica naglo je upala u prostoriju. Ružno je pogledala Ivy očima koje su zlokobno škiljile iza žičanih okvira naočala posred okruglog nosa. Ivy je požurila ustati, a pismo je zgurala u džep svog kombinezona. Glavu je uperila prema podu kako ne bi uhvatila sestrin pogled.
– Zar još nisi završila? – zarežala je sestra Angelica.
– Jesam, sestro – rekla je Ivy. – Sestra Faith rekla je da uzmem antiseptik. – Drhtave je ruke zakopala duboko u džepove.
– Zašto?
Osjećala je kako oči sestre Angelice neprekidno zure u nju. –
Neka djeca imaju gadne čireve u ustima pa im je teško jesti.
– Ta djeca nisu tvoja briga – ljutito joj je odbrusila sestra Angelica. – Imaju sreće što imaju krov nad glavom.
Ivy je zamislila redove beba u kolijevkama kako zure u daljinu, odavno odustavši od plakanja.
Sestra Angelica je nastavila. – Odlazak po antiseptik uključuje odlazak skroz do skladišta, a već trebam pokupiti pladanj majke Carlin s njezinom večerom. Ne misliš li da već imam dovoljno posla?
Ivy je zastala. – Samo im želim malo pomoći, sestro. Nije li to najbolje za sve?
Sestra Angelica mrko ju je pogledala. Iz madeža na bradi izvirivalo je nekoliko dlaka koje su se blago trzale. – To ti neće biti lako tamo kamo ti ideš.
Ivy je osjetila kako joj se adrenalin širi tijelom kad se sestra Angelica okrenula da napusti prostoriju, posegnuvši za ključevima da zaključa vrata za sobom. Podižući ruke, koje su se još tresle, duboko je udahnula i pojurila naprijed. Uhvatila je časnu za njezinu halju i povukla je što je jače mogla. Sestra je uzdahnula, izgubila
ravnotežu i pala na pod uz glasan tresak. Ivy je prebacila jednu nogu preko njezina tijela i rukom joj pokrila usta, čupajući ključeve obješene o njezin pojas dok ih nije skinula. Kad je sestra Angelica otvorila usta spremna da počne vrištati, žestoko ju je ošamarila i tako je ušutkala.
Teško dišući, dok joj je srce kucalo velikom brzinom, što od straha, što od adrenalina, Ivy je ustala, potrčala kroz vrata i zalupila ih. Ruke su joj se toliko tresle da se namučila dok nije pronašla pravi ključ. Uspjela ga je ugurati u ključanicu i zaključati vrata taman kad je sestra Angelica zatresla kvaku, pokušavajući na silu otvoriti vrata.
Na trenutak je zastala pred vratima pokušavajući uloviti zraka. Zatim je skinula veliki mjedeni ključ koji je potreban Elviri da dođe do tunela i oko njega zamotala svoju poruku. Pogurala je i otvorila teška željezna vrata otvora praonice te poljubila pismo prije nego što ga je poslala Elviri, pritisnuvši zvono da joj da do znanja da je tamo. Zamislila je djevojčicu kako strpljivo čeka suho rublje kao i na kraju svakog dana. Zapljusnuo ju je val emocija i osjetila je kako gubi tlo pod nogama. Nagnuvši se naprijed, ispustila je vrisak.
Sestra Angelica počela je vrištati i lupati po vratima, pa se Ivy, bacivši posljednji pogled niz hodnik koji je vodio prema sobi za glačanje i Elviri, okrenula i počela trčati. Prošla je pokraj masivnih, hrastovih, ulaznih vrata. Sad je imala i njihov ključ, ali ona su samo vodila do visokoga ciglenog zida na čijem je vrhu bila bodljikava žica. Nije imala ni volje ni snage da se popne preko njega. Preplavila su je sjećanja na njezin dolazak u Svetu Margaretu prije toliko mjeseci. Vidjela je sebe kako poseže za teškim zvonom na ulaznim vratima. Zbog već povećeg trbuha bilo joj je teško vući kofer za sestrom Mary Francis niz prilaz. Oklijevala je prije nego što je prvi put prešla prag doma za majke i novorođenčad Svete
Margarete. Žureći niz škripave stepenice, preskačući dvije odjednom, okrenula se na vrhu stubišta i zamislila se kako vrišti na djevojku koja je nekad bila, govoreći joj da pobjegne i da se ne osvrće.
Dok se šuljala odmorištem, mogla je čuti šaputanje glasova koji su dolazili prema njoj i bacila se u trk prema vratima u podnožju stepenica koje su vodile k spavaonicama. U kući je vladala smrtna tišina jer su sve druge djevojke bile na večeri. Jele su u tišini, razgovor nije bio dopušten. Kućom se razlamao samo plač beba iz dječje sobe. Međutim majka Carlin uskoro će shvatiti da je nema i cijelom će zgradom zavladati uzbuna.
Stigla je do vrata spavaonice i trčala između redova kreveta kad se začulo gromoglasno zvono alarma. Kad je stigla do prozora, sestra Faith pojavila se na drugom kraju sobe. Unatoč strahu, Ivy se nasmiješila sebi u bradu. Ako je sestra Faith s njom, to znači da nije s Elvirom. Mogla je čuti majku Carlin kako viče sa stubišta. – Zaustavite je, sestro, brzo!
Ivy se podigla na prozorsku klupčicu i otvorila prozor pomoću ključeva koje je otela sestri Angelici. Zamišljala je Elviru kako trči kroz tunele prema slobodi koju joj pruža noć. Taman kad je sestra Faith došla do nje i uhvatila je za kombinezon, Ivy je raširila ruke i skočila.
Subota 4. veljače 2017.
Jesi li je već slomila?
Sam je podigla ručnu svoje istrošene Opel Corse, želeći radije zatezati omču oko vrata svog urednika.
– Ne, još nisam. Tek sam stigla. Morala sam voziti skroz iz Kenta, sjećaš se?
– Tko je još tamo? – otresao se Murray preko telefona.
Sam je iskrivila vrat i vidjela uobičajene aktere kako stoje na sitnoj kiši ispred reda lijepih kućica koje su od ulice razdvajali pažljivo uređeni, zeleni vrtovi.
– Pa… Jonesey, King… I Jim je na vratima. Zašto sam ja uopće ovdje ako Jim radi na ovom slučaju? – Promatrala je jednog od najiskusnijih mahera agencije Southern News kako pokušava ući u kuću. – Zar neće misliti da upadam na njegov teren?
– Pomislio sam da bi ovom slučaju trebala ženska ruka – rekao je Murray.
Sam je pogledala na sat. Bilo je 16:00 – bližio se rok kad nacionalne novine kreću u tisak – mogla je zamisliti scenu koja se odvijala u uredu. Murray je na mobitelu, glasno izbacuje naredbe dok se istodobno divi vlastitu odrazu u staklu uokvirenih naslovnica Southern Newsa. Koop tipka, prolazeći nervozno prstima kroz neurednu frizuru, okružen hladnim šalicama kave i sasušenim sendvičima, dok Jen žvače Nicorette i manično zove kontakte nastojeći
popuniti rupe u svome članku. Nakon što završi razgovor s njom, Murray zove Mirror ili The Sun te laže kao pas da Sam već radi na slučaju i da pričekaju s tiskanjem zbog nje.
– Zbilja nisam sigurna jesam li prava osoba za ovo – rekla je, proučavajući svoj odraz u retrovizoru. Pogled joj je pao na stražnje sjedalo i uvenulo cvijeće za bakin rođendan. Trebala je biti u bakinu stanu još prije sat vremena da preuzme Emmu i pripremi baki rođendansku večeru.
– Pa, najbolji su već otišli na dodjelu novinarskih nagrada večeras. Ti ćeš to morati odraditi.
– Super. Dobro je znati da me se smatra otpatkom ove agencije – promrmljala je Sam.
– Nazovi me kad budeš imala nešto – Murray je poklopio.
– Kreten. – Sam je bacila svoj stari mobitel na suvozačko sjedalo. Bila je sigurna da je tog dana odradila toliko sati da se, s obzirom na njezinu mizernu plaću, radi o čistom ropstvu, a sad je još morala i dobiti izjavu članova obitelji žrtve.
Prstima si je masirala oči. Mislila je da zna što znači biti umoran prije nego što je postala majka. Ljudi su lagali novim roditeljima, govorili da izdržiš i da bebe sa šest tjedana prespavaju cijelu noć, što je bila očita laž. Zatim bi rekli da spavaju kad ih se prestane dojiti, pa kad navrše godinu dana. Emma sada ima četiri godine i pravo je čudo ako nekad prospava cijelu noć. Sam se prije znala žaliti na umor kad bi spavala samo šest, a ne osam sati. Vukla bi se do ureda s glavom kao u nekom balonu, mamurna nakon noći tulumarenja. Sad, s velikih 25 godina, osjećala se kao starija gospođa; četiri godine neispavanosti prenijele su se na svaki mišić njezina tijela i utjecale na mozak tako da je neke dane jedva mogla složiti rečenice. Danima kad je Emma kod Bena, može spavati barem do sedam. No sad kad je on to smanjio na samo dva dana u tjednu, pod izlikom da mu treba više vremena za traženje
posla, većinu se dana morala ustajati u šest da bi stigla spremiti sebe i kćer na vrijeme za vrtić.
Uzdahnula je dok je gledala bezvoljnog Jima kako se vraća neravnom kamenom stazom do drugih novinara ispod velikog kišobrana. Igra joj je bila poznata. Znala je da je kucanje na vrata bilo nužno zlo struke, ali to je bio i najgori dio novinarskog posla.
Iako su joj se sviđali svi nesretnici koji su stajali u dvorištu jadne žene, uvijek su joj izgledali kao strvinari koji kruže oko plijena.
Popravila je retrovizor, izvadila torbicu sa šminkom i procijenila može li spasiti situaciju na licu. Treba joj cijela lopata pudera za udubinu posred čela nastalu od mrštenja. Dok ju je ispunjavala, sklopila je oči i um su joj preplavile slike svađe s Benom preksinoć.
Uvijek je napeto kad dolazi po Emmu u Benov stan. Njih dvoje pokušavaju ne prepirati se pred kćeri, ali jučer im to nije pošlo za rukom. Svađa je bila gadna, to je bar bilo jasno, ali, kao i inače, pomiješale su joj se sve izrečene uvrede, a svađa je završila vrištanjem od kojeg su samo rasplakali Emmu. Sam je mrzila uvlačiti Emmu u njihove rasprave i mrzila je Bena što se nije više trudio da sakrije svoj prezir prema njoj pred djetetom.
Užasnuvši se svoje kovrčave kose, posegnula je za prijenosnom peglom za kosu u torbici. Između oblačenja Emme i pripreme doručka za njih obje, nije imala vremena za uređivanje. Svoje crvene kovrče obično samo makne s lica, a pet slobodnih minuta troši na sušenje gustih šiški. Potpetice su bile njezina uniforma, a s njezinom plaćom, eBay joj je bio najbolji prijatelj. Dan nikad nije mogao proći dobro bez Louboutina ili Diora da je uzdignu u muškome svijetu, a ekipa bi joj se često smijala dok je hodala blatnim poljima i poplavljenim parkiralištima u cipelama na visoku petu.
– Bok, Sam! – uzviknuo je Fred kad ju je vidio, odvajajući se od ekipe i spotaknuvši se na rub ivičnjaka u žurbi da što prije dođe
do nje. Nasmijao se, posramljen, uklonio preduge šiške s očiju i pogledao je zaljubljeno kao što samo on zna.
– Bok i tebi. Koliko si već ovdje? – Sam je približila suvozačko sjedalo da bi s njega uzela kaput, torbicu i cvijeće za baku sa stražnjeg sjedala.
– Ne dugo. Danas mi je slobodan dan i penjao sam se po stijenama u Tunbridge Wellsu, tako da sam tek sad došao. – Fred je u vodootpornoj jakni izgledao kao ustrijeljeni fazan, pomislila je Sam, čvršće stegnuvši crnu kabanicu oko tijela.
– Što te Murray ima zvati na slobodan dan? To nije pošteno –rekla je, provjeravajući poruke na mobitelu dok su hodali.
– Zar ne? Bio sam malo tužan. Frikcija je bila bolesna – rekao je Fred, smiješeći se.
– Bio si bolestan? Ajme. – Sam se odmaknula od njega.
– Ne, bilo je dobro, bolesno znači dobro – rekao je Fred, zacrvenjevši se u licu.
– Bolesno nikad ne znači dobro kad imaš dijete od četiri godine. Koliko su dugo ostali već ovdje? – Sam ga je upitala dok su se približavali ekipi.
– Već satima. Žena se ne da, svi smo pokušali. Guardian i Independent došli su i otišli. Mislim da ovu čak ni ti nećeš slomiti, Samantha – rekao je Fred svojim snobovskim naglaskom zbog kojeg su ga svi u Southern Newsu nemilosrdno zafrkavali.
Sam mu je uzvratila smiješkom. Fred je bio samo dvije godine mlađi od nje, ali budući da nije imao nikakvih obaveza i bio je tek diplomirao (prepun herojskih ideala), činilo joj se kao da pripada drugoj generaciji. Većini ljudi u agenciji bilo je očito da je zatreskan u Sam. Unatoč tomu što je bio visok, zgodan i nenamjerno zabavan, imao golemu kolekciju plavih antilop-cipela i naočala u svim duginim bojama, Sam je bilo teško shvatiti ga ozbiljno. Bio je opsjednut planinarenjem i, koliko je ona znala, svaki je vikend
provodio u planinama, a zatim se opijao s prijateljima. Nije imala pojma zašto je bio zainteresiran za nju. Ona je bila iscrpljena i bezvoljna, jedna obična i mrzovoljna žena čija je najveća maštarija u spavaćoj sobi bila da uspije odspavati osam sati u komadu.
Došli su do novinarske ekipe. – Nisam siguran zašto te je Murray poslao – rekao joj je Jim preko ramena. Sam se ljubazno nasmiješila veteranu Southern Newsa koji nije mogao sakriti činjenicu da misli da bi ona u uredu trebala samo kuhati čaj.
– Ni ja, Jime, ni ja. Mogu li proći? – upitala je, okrenuvši se prema Fredu.
On se lagano zacrvenio. – Da, definitivno. Čuvaj se vještice iz susjedne kuće – dodao je brzo, želeći promijeniti temu. – Izgleda kao da će nas napasti sa svojom hodalicom.
Svi su promatrali Sam koja je prošla pokraj grupe i krenula niz stazu, držeći buket čvrsto na prsima poput prestravljene mladenke. Kad je došla pred ulazna vrata, krajičkom je oka vidjela stariju gospođu na prozoru susjedne kuće. Rastvorila je naborane zastore i nepokolebljivo zurila u nju. Fred je imao pravo, uistinu je izgledala poput vještice. Imala je divlji pogled, duga joj je sijeda kosa padala na ramena, a koščati su prsti problijedjeli od siline kojom je držala zastor. Sam je duboko udahnula i pozvonila.
Nakon dobre dvije minute Jane Connors otvorila je vrata, blijeda u licu.
– Oprostite na smetnji, znam da vam nije lako. – Sam je pogledala ženu ravno u oči, crvene od plača. – Moje je ime Samantha, predstavnica sam Southern Newsa. Želimo vam izraziti iskrenu sućut.
– Zar nas ne možete ostaviti na miru? – odbrusila je žena. – Kao da nam ovo već nije dovoljno teško. Zašto jednostavno ne odete? – Moja sućut, gospođo Connors.
– Ma kakva sućut?! Da ste sućutni, ne biste ovo radili… U najgorim trenucima naših života. – Glas joj je zadrhtao. – Samo želimo da nas ostavite na miru. Svi biste se trebali sramiti!
Sam se pokušavala dosjetiti prikladnog odgovora, a zatim je pognula glavu. Žena je imala pravo. Trebala bi se sramiti i sramila se.
– Gđo Connors, mrzim ovaj dio svog posla. Da bar ne moram ovo raditi. Ali iz iskustva znam da ljudi ponekad žele odati počast svojim voljenima. Žele razgovarati s nekim tko njihovu priču može ispričati cijelome svijetu. Vi biste mogli ispričati koliko je hrabar vaš otac bio kad vam je pokušao spasiti sina.
Suze su počele teći niz ženino lice kad je krenula zatvoriti vrata. – Ne govorite o njima kao da ste ih poznavali. Ne znate ništa o njima.
– Ne, ne znam, ali nažalost, posao mi je da saznam. Svi ovi izvjestitelji ovdje, uključujući i mene, imaju opake šefove koji nam neće dati da idemo kući svojim obiteljima dok vi ne razgovarate s nekim od nas.
– A ako odbijem? – gospođa Connors provirila je kroz gotovo zatvorena vrata.
– Razgovarat će s drugim članovima vaše obitelji ili trgovcem u lokalnom dućanu, ili će pak napisati tekst utemeljen na potencijalno netočnim informacijama dobivenim od dobronamjernih susjeda. – Sam je zastala. – To bi bila trajna uspomena čitateljima koja bi vas u nadolazećim godinama mogla uzrujati i više nego sve ovo. Žena je sad gledala u pod, objesila je ramena. Bila je slomljena. Sam je mrzila samu sebe.
– Ovo je za vas. – Položila je cvijeće na prag. – Zapravo, to je cvijeće bilo za moju baku – danas joj je rođendan – ali ona bi htjela da ga vi dobijete. Najiskrenije vam se ispričavam što sam vas maltretirala. Onaj bijeli automobil je moj, a ovo je moja posjetnica. Pričekat ću pola sata, a zatim ću otići. Neću vas više gnjaviti.
– Krenula je prema kamenoj stazi, nadajući se da se neće spotaknuti u potpeticama pred grupom novinara koja se vidno dosađivala. – Bih li mogla provjeriti što ste napisali prije objave? – upitala je gđa Connors slabašnim glasom.
Sam se okrenula. – Apsolutno. Možete pročitati svaku riječ prije nego što pošaljem tekst. – Nježno se nasmiješila ženi koja je promatrala vlažni rupčić zgnječen u šaci.
Sam je primijetila da je starica u susjednoj kući sad stajala na otvorenim vratima i još uvijek zurila. Ima bar devedeset godina. Kako li je samo biti tako star i imati toliko životnog iskustva? Žena je bila zgrbljena nad hodalicom, a na šaci je imala staračku pjegu veliku poput modrice. Njezino srcoliko lice bilo je blijedo, isticao se samo tamnocrveni ruž na usnama.
– Pa, bolje onda da uđete – rekla je gđa Connors, otvarajući širom vrata.
Sam je bacila pogled na grupu novinara, zatim na staricu koja je i dalje zurila u nju svojim svijetloplavim očima. Nije bilo neuobičajeno da se susjedi uključe kad su novinari na zadatku, ali obično je to podrazumijevalo mnogo psovki. Nasmiješila se ženi, ali ona joj nije uzvratila smiješak. Kad se okrenula da zatvori vrata za sobom, pogledi su im se sreli.
DRUgO PO gl AV lje
Subota 4. veljače 2017.
Kitty Cannon pogledala je na glavnu ulicu u Kensingtonu s restorana Roof Gardens tridesetak metara poviše. Dok je gledala kako ljudi žurno hodaju kućama na cičoj zimi ove veljačke noći, nagnula se preko ograde balkona, duboko udahnula i zamišljala o tome da skoči. Urlikanje zraka u njezinim ušima dok pada prema tlu, raširene ruke, pognuta glava, lagana kao perce u početku, nedodirljiva, a zatim sve teža i teža dok je gravitacija nepovratno vuče prema tlu. Od siline udarca pri dodiru s ulicom pukle bi joj sve kosti u tijelu i ležala bi tako nekoliko sekundi, trzajući se, dok bi se oko nje okupljala gomila ljudi, uzdišući i zjapeći u nju, hvatajući se međusobno u nevjerici da se to upravo dogodilo.
Što bi moglo biti tako loše u nečijem životu, rekli bi, da napravi takvo što? Grozno. Baš tragično.
Kitty je zamišljala kako leži dolje dok joj krv u tankim mlazovima curi niz lice. Na usnama joj je zamrznut, blag smiješak koji je nastao u trenutku njezina posljednjeg daha, znajući da će napokon biti slobodna.
– Kitty?
Napravila je korak unatrag i okrenula se prema svojoj mladoj pomoćnici. Rachel je stajala pola metra od nje. Lice i uznemiren pogled u njezinim zelenim očima uokvirivala je uredna, plava bob-frizura. Od glave do pete bila je odjevena u crno, uz izuzetak
neonski ružičastih cipela na visoku petu usklađenih s tankim remenom oko struka. Njezina ravna suknja i sako bili su tako uski na njezinu mršavom tijelu da se ništa nije pomicalo dok se ona kretala. Svojim dugim prstima držač s papirom stisnula je tako čvrsto da su oni potpuno izgubili boju.
– Spremni su za tebe – rekla je, okrećući se prema stubištu koje je vodilo do sobe za prijam. Kitty je znala da se ondje nalaze njezin produkcijski tim i mnoge filmske i kazališne zvijezde koje je intervjuirala tijekom dvadeset godina vođenja talk-showa. Zamišljala je akustiku u sobi, glasove koji su se naprezali da ih se čuje od zvuka vilica i noževa te zveketanja čašama. Svi će glasovi utihnuti kad ona uđe u prostoriju.
– Kitty, trebale bismo ići – Rachel je rekla pomalo nervozno s vrha stepenica. – Uskoro će poslužiti večeru, a ti si prije toga htjela reći nekoliko riječi.
– Nije da želim reći nekoliko riječi, već moram – rekla je Kitty prebacujući težinu s jedne noge na drugu u pokušaju da smanji bol u stopalima koja su već natekla od stajanja.
– Kitty, izgledaš očaravajuće kao i uvijek – rekao je muški glas iza njih. Obje su se žene okrenule i ugledale Maxa Hestona, izvršnog producenta apsolutno svih Kittyjinih emisija. Visok i mršav, bio je odjeven u plavo odijelo i ružičastu košulju koji su mu odlično pristajali; lice mu je bilo svježe obrijano i izgledao je zgodno kao i uvijek. Taj čovjek uopće ne stari, pomislila je Kitty dok joj se on široko osmjehivao; izgledao je jednako kao i kad su se prvi put upoznali prije više od trideset godina – izgledao je bolje, zapravo. Promatrala je Rachel dok je Max hodao prema njima. Obrazi mlađe žene zacrvenjeli su se, glava joj se lagano nagnula i, kad je došao do njih, podigla je ruku i popravila svoje plave šiške da budu savršeno ravne. Max je uvijek imao taj učinak na Rachel. Ona se pred njim pretvarala u školarku, što je iznimno nerviralo Kitty.
– Je li sve u redu? – upitao je tonom kojim ju je znao pitati to isto prije izlaska na set. Znajući da joj je potrebno ohrabrenje, dijelio bi joj komplimente i pohvale, nasmijavao je i tako joj pomogao da se osjeća lagodnije; točno je znao kako da je smiri.
No večeras je nije smirivao; činio ju je još ljućom sa svojim nedostatkom pažnje. Od posljednje epizode njezine prošle sezone njegova se lojalnost nedvojbeno smanjila. Otkazao je ne zna ni koliko dogovora za ručak s njom u posljednji trenutak te nije čak ni poslao čestitku i cvijeće kad se pročulo da odlazi u mirovinu. Osjetila je da BBC-jevi producenti gube zanimanje za nju; nitko nije ništa govorio o datumima nove sezone, iako je njezin agent nekoliko puta zvao povjerenike. Očekivala je da će je uskoro pozvati na ručak na kojem će joj reći da će joj iduća sezona biti i posljednja, i upravo je ta sumnja bila ono što ju je potaklo da ode u mirovinu. Htjela je da ona, a ne Max, odluči kad je vrijeme za odlazak i da se napravi mjesta za mlađe i ljepše voditeljice koje su joj već bile za petama. Napola je očekivala da se on uopće neće pojaviti na ovoj večeri, ali nazvao ju je i prihvatio poziv u posljednji trenutak, vjerojatno kad je shvatio koliko će bogatih faca biti prisutno.
– Mislim da dobivam jednu od svojih migrena. Gdje ono sjedim? – upitala je Kitty, primivši se čvrsto za ogradu, pažljivo se spuštajući niz stepenice u bijelim Diorovim potpeticama dok ju je etiketa njezine nove, ružičaste haljine od šifona grebala po vratu. Ulovila je svoj odraz u velikom ogledalu koje je visjelo na stubištu i ustuknula. Na ružičastu ju je haljinu nagovorila nasrtljiva, mlada prodavačica u butiku Jenny Packham. Instinktivno je znala da je prestara za tu haljinu, ali dopustila je da se umisli od prijeko potrebnog laskanja prodavačice. Rachel je, s druge strane, izgledala besprijekorno savršeno bez truda, pa se Kitty, hodajući pored nje, osjećala kao neka teta usidjelica na vjenčanju.
– Na stolu broj jedan. Kao što si tražila, sjediš do Jona Petersa iz BBC Publicitya i Sare Wheeldon, voditeljice Odjela za razvoj iz
Warner Brothersa – rekla je Rachel, žureći za njom.
– Ne sjećam se da sam tražila da sjedim pokraj Jona. On je izuzetno dosadan – odbrusila je Kitty Rachel, koja je nervozno provjeravala papire u rukama.
Prostorija je bila okupana toplom svjetlošću lampica i svijeća, a bijeli platneni stolnjaci služili su kao pozadina za ogromne aranžmane Kittyjina omiljena cvijeća: ružičastih božura.
– Gdje ti sjediš, Rachel? – upitao ju je Max, okrenuvši se prema njoj.
Rachelini su se obrazi opet zacrvenjeli kad je digla pogled s rasporeda sjedenja. – Nisam sigurna da ću jesti. Mislim da ću morati biti u stanju pripravnosti – rekla je, odvrativši pogled s Maxa i nasmiješivši se Kitty, koja je nije pogledala.
– Ma kakva glupost, siguran sam da ti možemo pronaći mjesto za našim stolom. Mogao bih te upoznati s nekim ljudima –rekao je Max.
Dok se Rachel opet poigravala sa svojim šiškama, u sobi za prijam prolomio se pljesak koji je postajao sve glasniji i glasniji. Dvorana je bila prepuna ljudi koji su Kitty pomogli da dođe do vrha: glumci, urednici, producenti, agenti, novinari, sportske zvijezde. Svi su večeras ovdje, ali uskoro ih više neće biti: poput Maxa, i njima je dosadila sad kad više nemaju koristi od nje. Ljudi koji su se znali probijati na drugu stranu prostorije da dođu do nje na budućim će događajima gledati kroz nju, kratit će razgovore i bježati od nje kako bi razgovarali s novom i mlađom Kitty – tko god ona bila – čestitajući sami sebi potiho na odlasku što su se uopće potrudili da razgovaraju s onom koju je pregazilo vrijeme.
Kitty se nasmiješila i bacila pogled prema Rachel. – Hoćeš li otići u moj stan i donijeti mi novu Jaegerovu haljinu i potpetice? Presvući ću se nakon večere.
Rachel je pogledala prema Maxu, ramena su joj se spustila.
Okrenula se i krenula provlačiti između stolova prema izlasku iz dvorane. Obrazi su joj se žarili od srama i neugode.
Kad se pljesak napokon utišao, Kitty se nakašljala.
– Puno vam svima hvala na dolasku. Osobito hvala mome timu koji je godinama patio i koji me je trpio posljednjih petnaest sezona: mojoj predivnoj pomoćnici Rachel, bez koje jednostavno ništa ne bih mogla, i, naravno, mom izvršnom producentu Maxu Hestonu, koji je sa mnom od prvog dana.
Max joj se široko osmjehnuo. – Pazi što govoriš, Kit. Još se sjećam onih jastučića za ramena s kojima si izgledala kao da si izišla
iz Dinastije!
Kitty se nasmijala. – Hvala ti što si nas podsjetio na to i što si mi priredio ovako divnu večeru koju definitivno nisam zaslužila. Kao što mnogi od vas znaju, ne volim baš biti u središtu pozornosti, draže mi je kad sam ja ta koja postavlja pitanja. Ali reći ću jedno. Od trenutka kad sam vidjela Johna Freemana kako intervjuira Gilberta Hardinga u emisiji Face to Face 1960. godine, to je bilo to. On je bio golema ličnost, jedan od rijetkih koji su mogli nasmijati mog oca do suza u šou What‘s my line?
Pred Freemanom je napokon skinuo svoju masku i zaplakao. Ja sam u to vrijeme imala samo deset godina, ali već sam bila veoma svjesna velikih očekivanja od mene da odigram ulogu, i dok sam sjedila zalijepljena za crno-bijeli zaslon televizora u dnevnoj sobi mojih roditelja, shvatila sam, poput nekog prosvjetljenja, da nisam jedina.
Osvrnula se uokolo dvoranom, sve su oči bile uprte u nju. –Ljudi me fasciniraju. Ono što vidite vrlo rijetko odražava ono što
se događa unutra. Oduvijek sam nastojala koristiti se televizijom kao platformom za istinu. Vrlo malo nas osvojilo je Oscara ili zlatnu medalju na Olimpijskim igrama, ali većina nas može se poistovjetiti s poteškoćama s kojima su se i naši idoli borili, na nekoj razini. Poteškoće koje vode do samoće, a tako su važne da su u njima raspirile vatru koja ih je dovela do uspjeha.
Uzela je čašu šampanjca s pladnja konobara koji je stajao pokraj nje i dostojanstveno mu se nasmiješila.
– Željela bih nazdraviti svima koji su dovoljno hrabri da skinu masku i podijele svoju bol. Neizmjerno sam ponosna na one od mojih gostiju koji su napravili razliku i dotakli ljudska srca – neki od vas ostvarili su najbolji rejting u povijesti BBC-ja. Ja sam, naravno, tužna što napuštam ovu predivnu platformu, ali shvatila sam da je to bolje nego da me s nje izguraju.
– Nikad! – povikao je netko s kraja dvorane i Kitty se kratko nasmiješila.
– Kao kći policajca koja je odrasla u okolici Brightona, nisam nikad mogla ni sanjati da ću se naći u ovakvu društvu. Hvala vam svima što ste došli. A sad vas molim da jedete, pijete i užasno se ponašate.
Kad se pljesak utišao, Kitty se okrenula i zaputila prema svom stolu, ali je zastala kad je čula zveket noža o staklenu čašu. Max je ustao i toplo se nasmiješio svima u prostoriji.
– Kitty sam upoznao kad sam bio još relativni početnik, tek sam bio dobio promaknuće na mjesto BBC-jeva producenta. Bio sam mlad i zgodan frajer, ako se dobro sjećam.
– Tako si se i ponašao! – rekla je Kitty, na što se Max namrgodio.
– Svi koji poznaju Kitty potvrdit će da ona ima nevjerojatnu sposobnost uvjeriti vas da je ono što ona želi upravo ono što vama treba. Moj kolega u Light Entertainmentu 1985. godine pitao me
bih li ja mogao zaposliti stažisticu koja je svakodnevno već godinu dana pisala pisma i izluđivala ga.
Dvoranom se razlomio gromoglasni smijeh prije nego što je Max mogao nastaviti. – Trebala mi je istraživačica za Parkinson pa sam pristao. Sljedećeg dana stigla je djevojka tamne kose, tamnih očiju. Bila je iznimno inteligentna i stvar je preuzela u svoje ruke – nasmiješio se Kitty koja je nazdravila svojom čašom.
– Tijekom idućih nekoliko godina poprilično se brzo uspinjala i s vremenom je predložila ideju o vlastitoj emisiji. Tako se rodio Cannonball. Za one kojima taj izraz nije poznat, on se odnosi na Kittyjinu sposobnost da opusti osobu koju intervjuira, a zatim joj ubaci svoju jedinstvenu granatu. Mislio sam da znam što znači istraživanje prije nego što sam upoznao Kitty. Zna o svojim gostima stvari koje čak ni njihovi bračni partneri ne znaju. Preko noći je postala nacionalno blago i neopisivo sam ponosan što sam dio ove vrtoglave vožnje već više od trideset godina. Kitty, ti si draga i darežljiva, i nikad te nećemo zaboraviti. Ponosan sam što te mogu zvati svojom prijateljicom.
Dok se večera posluživala, Kitty je od stola do stola pozdravljala goste, laskala im komplimentima o njihovu izgledu i razgovorom o njihovim manje poznatim postignućima, što je bila njezina specijalnost.
Kad je posegnula za svojom stolicom, osjetila je kako joj mobitel vibrira u džepu. Rachel joj je javila da stiže za pet minuta s njezinom haljinom. Kitty joj je brzinski odgovorila.
Ne brini se za haljinu, dušo. Sada sam sasvim dobro. Ti mora da si mrtva umorna. Idi kući. Laku noć. Pusa.
T Reće PO gl AV lje
Subota 4. veljače 2017.
Lift se opet pokvario. Sam se uspinjala stepenicama Whitehawk Estatea, preskačući dvije odjednom. Spustila se u bakin stan gdje su ona i Emma živjele nakon što je izjurila iz Benova stana nakon gadne svađe prije dva mjeseca.
– Bako? – prošaputala je, još hvatajući dah nakon uspona stepenicama.
Nije bilo odgovora. Hodala je smeđim tepihom do dnevnog boravka gdje je bio uključen plinski kamin. Baka je spavala u stolici na ljuljanje, a Emma je bila sklupčana ispod deke na kauču. Svjetlo je bilo prigušeno, a Sam se od poznatog mirisa bakinih kolača odmah osjećala kao da je kod kuće. Fotografije su prekrivale svaki centimetar zida i prozorske klupčice: motivi su uključivali baku i djeda na kampiranju, golu Emmu kako gradi dvorce u pijesku s djedom, ali većinu su činile sramotne fotografije mnogo mlađe Sam na kojima je ličila na verziju Micka Hucknalla s kvrgavim koljenima i bez zuba.
Dok je pažljivo gacala između hrpetina križaljki i novina, napuštenih šalica hladnog čaja, drvenih bojica i napola pojedenih rižinih krekera, pogled joj je pao na rukom napisano pismo na podu pokraj bakine obješene ruke, kao da je zaspala dok ga je čitala. Pozornost joj je odmah zaokupio blago nagnuti rukopis i stari papir kremaste boje, ali kad se nagnula naprijed da pročita što
piše, baka je otvorila oči i nasmiješila joj se. Sam joj je uzvratila osmijeh, bilo joj je smiješno što je baka na glavi imala oba para naočala; jedan joj je bio na samom vrhu nosa, a drugi je par stajao u njezinoj kosi dugoj do ramena (koja je, tijekom godina, izblijedjela i od tamnocrvene postala bakrena).
– Zdravo, dušo, kako si? – baka ju je upitala pospano. Njezine svijetle, plave oči mreškale su se na rubovima.
Sam je preplavio osjećaj lagodnosti kad je vidjela svoje dvije omiljene cure. Baka je izgledala prekrasno u trapericama, bijeloj majici i ružičastom džemperu od kašmira (poklonu od djeda). Kao i obično, zaspala je pred televizorom gledajući omiljene dokumentarce serijala Planet Earth. Iako je bio hladan veljački dan, njezino meko lice žarilo se od boje. Baka je od ranih pedesetih bolovala od artritisa, ali njezino ozareno lice prekrivalo je činjenicu da je s bolnim kukom hodala vani na hladnoj kiši. Sam nije mogla prestati misliti o tome kako, iako se baka nikad nije predavala i iako je radila sve što je u njezinoj moći da bude predivna prabaka Emmi i zamjenska majka njoj, bol nakon gubitka Christine, njezine jedine kćeri i Samine majke, uzela je velik fizički danak. Sam je odjednom osjetila nalet ljutnje na Bena.
– O, bako, trebala si mi reći da se lift opet pokvario. Mogla sam barem kupiti nešto hrane i donijeti je kući. – Poljubila ih je obje u čelo.
– U redu je, dušo, prekrasno smo se provele. Emma mi je pomogla uspeti se stepenicama. Ona je jako dobra djevojčica, Sammy; ti i Ben možete se ponositi njome, zbilja.
– Pa, žao mi je što ju je Ben opet istovario tebi. Ljutim se na njega.
– Imao je razgovor za posao – rekla je baka, gledajući nježno u Emmu.
– Subotom? – Sam je upitala, namrštivši se.
Baka je slegla ramenima. – Spomenuo je da se radi o nekom lancu restorana. Trebalo bi ti biti drago radi njega.
Sam je odmahnula glavom. – Jednostavno više ne znam što se događa s nama… Ima li skuhanog čaja? – Baka je kimnula glavom i Sam je krenula u kuhinju. – Je li sve bilo u redu? – upitala je iz kuhinje?
– Naposljetku, ali zaspala je dosta kasno, bojim se. Htjela je ostati budna i čekati te. Pokušala sam je uvjeriti da ode u krevet, ali zaspala je ovdje. Mora da si iscrpljena, dušo.
Sam se vratila s dvjema šalicama čaja koje je stavila na stolić. – Dobila sam ekskluzivni intervju za jedne od nacionalnih novina tako da se čini da se ipak isplatilo. – Utonula je u kauč pokraj Emme, odmarajući ruku na djetetovim leđima koja su se dizala i spuštala u ritmu zadovoljnog disanja.
– Bravo, dušo. Znači li to da će se i tvoje ime napokon negdje pojaviti? – Baka se namjestila u fotelji.
– Ne, stajat će ime osoblja iz nacionalnih novina, ali ovo je dobro za izgradnju mog portfelja. Mislim da ti nisi propustila ni jednu riječ koju sam ikad napisala, zar ne? – Sam je pogled pao na hrpe novina po prostoriji.
– Naravno da nisam – rekla je baka. – Iznimno sam ponosna na tebe, dušo moja.
– Drago mi je da je barem netko ponosan. Ben mi toliko zamjera da me trenutno jedva može pogledati. – Sam je popila gutljaj čaja.
– Bit ćete vi dobro. Vama mladim curama teško je nositi se sa svime. Činilo se da vaša generacija sve dobiva bez imalo vlastita truda. Ja mislim da ste samo dobili jednu veliku hrpu govana. Sam se grohotom nasmijala (Ben je obožavao taj njezin smijeh).
Pokrila je usta rukom da ne bi probudila Emmu.
– Uglavnom… – rekla je dok je posezala rukom u torbicu te baki davala maleni paket i veliku bombonijeru. – Sretan rođendan, bako.
– O, ti zločesta djevojko, opet si se bacila u trošak! – Baka se nasmijala zaigrano, podižući srebrnu narukvicu s brojem 60 i inicijalima S, A i E koji su visjeli s nje, uz mali srebrni čajnik i leptirića. Na oči su joj navrle suze. – Sve moje omiljene stvari – rekla je i poslala poljubac unuci. – Ovo je predivno, dušo moja, hvala ti. – Žao mi je što nisam bila uz tebe na tvoj prvi rođendan bez djeda. Izvest ću te na večeru idućeg tjedna, obećavam.
– Ma ne budi blesava. Sad si ovdje, a i Emma je bila sa mnom. Uglavnom, djed je prisutan duhom. Znaš li što sam danas pronašla?
– Što? – Sam je posegnula za komadom mramornog kolača s preljevom od čokolade.
– Emma je ispustila igračku pokraj našeg kreveta i kad sam se sagnula da je podignem, zamijetila sam veliku udubinu u zidu.
Sam se namrštila. – Želim li znati išta o velikog udubini u zidu pokraj tvoga i djedova kreveta?
Baka se zahihotala. – Bila je tamo jer je djed znao slušati radio u susjednoj sobi. Taj bi radio bio toliko glasan da sam ja znala udarati štapom o zid spavaće sobe. – Zastala je na trenutak da se pribere prije nego što je nastavila. – Nakon što je preminuo, uključila bih radio na najglasnije samo da bih se mogla praviti da je još tu. Čovjek bi pomislio da će ti nedostajati samo dobre stvari vezane uz neku osobu, ali zapravo ti nedostaje sve.
Sam se nasmiješila baki i poslala joj poljubac. Djed je imao sedamdeset pet godina kad je umro, bio je petnaest godina stariji od bake. Kad je slučajno uletjela u njegov antikvarijat jednog sudbonosnog i kišovitog nedjeljnog popodneva u jesen 1980. godine,
bila je to ljubav na prvi pogled. Oborio ju je s nogu i ubrzo su postali nerazdvojni. Već godinu dana poslije oženili su se u Matičnom uredu u Brightonu. Djed se pokazao bakinom stijenom cijeli njezin život, osobito kad je primila poziv Socijalne službe da je
Christina, bakino jedino dijete, od koje je bila razdvojena, poginula i da ima 22-godišnju unuku koju nikad nije upoznala. Djed je prihvatio Sam kao da je njegova vlastita unuka te je njih troje
živjelo u svom sretnom balonu dok on nije pukao prije trinaest godina. Tada su primili vijest da djed boluje od raka pluća koji je toliko uznapredovao da se nije mogao operirati.
Baka je obrisala suze djedovim rupčićem.
– Što je to? – upitala je Sam, pokazujući prstom na pismo na podu. – Izgleda kao da si to čitala prije nego što sam ja došla kući.
Baka je bacila pogled na pod. Učinilo se da je zastala na trenutak prije nego što je podignula papire. – To je pismo, dušo.
– Od koga je?
– Nisam sigurna. Pronašla sam ga među djedovim papirima –pažljivo se podigla iz fotelje.
– Izgleda zanimljivo. Mogu li ga vidjeti? – upitala je Sam.
Baka je na trenutak oklijevala, spuštajući pogled na papire koje je držala u rukama, a zatim ih je dala unuci.
– Jesi li dobro, bako? – upitala ju je Sam.
– Dobro sam, dušo, samo sam malo umorna – odgovorila joj je baka na odlasku. – Moram otići na jedno mjesto, odmah se vraćam.
Sam je pažljivo izravnala dvije tanke stranice požutjelog papira. Obje su bile ispunjene savršeno udaljenim linijama urednog i ravnomjernog rukopisa ispisana crnom tintom. Na vrhu je stajao datum: 12. rujna 1956. godine.
Ljubavi,
bojim se za te je jer mi se nisi javio. Svi su moji strahovi potvrđeni. Tri sam mjeseca trudna. Prekasno je da se više išta napravi; Božja je volja da se naše dijete rodi.
– Mislim da ću morati u krevet, dušo – rekla je baka vrativši se u prostoriju i tako Sam iz prošlosti povukla natrag u sadašnjost. –Emma djeluje tako spokojno na kauču, da je ostavimo da tu spava?
Sam je pogledala uspavanu kćer, a zatim opet pismo. – Neka mlada cura javlja svom ljubavniku da je trudna. Djeluje zbilja prestrašeno. – Baka je počela pospremati oko nje. – Zašto bi djed imao ovakvo pismo?
– Ne znam, Sam. Vjerojatno je bilo u ladici nekog komada namještaja u njegovu antikvarijatu.
Sam je pažljivo okrenula list i pročitala potpis na drugoj strani pisma. – Ima li još pisama ove djevojke Ivy? – upitala je baku.
Baka je na trenutak zastala, a zatim se okrenula od nje. – Nisam sigurna, moguće je. – Otišla je u kuhinju te je Sam čula zveketanje posuđa u sudoperu.
Sam je nastavila čitati. – Jadna ova djevojka, čini se da je njezina obitelj bijesna. Planiraju je poslati od kuće u neko mjesto koje se zove Sveta Margareta, tamo bi trebala roditi dijete. Nisam znala da se to ovdje događalo, a ti? Mislila sam da je tako bilo samo u Irskoj. Ona zvuči kao da joj je slomljeno srce. Preklinje ovu osobu, tko god ona bila, da se vrati i oženi se njome.
– Pedesete nisu bile dobre godine za neudane majke – rekla je baka, duboko uzdahnuvši. – Sad zbilja moram u krevet, dušo, oprosti.
– Ne misliš valjda da je ovo pismo upućeno djedu? Mislim, ovo se očito dogodilo prije nego što ste se upoznali.
Baka ju je ljutito pogledala. – Ne, Samantha, ne mislim to. Možeš li me, molim te, ne ispitivati o ovome sada?
Sam je osjetila kako su joj se obrazi zažarili. – Naravno, žao mi je, nisam to tako mislila. Zaletjela sam se. Zbilja mi je žao, bako.
– U redu je, dušo. Samo sam slomljena. Djed je bio vlasnik antikvarijata većinu svog života, znaš, i uvijek je pronalazio kakve sitnice i pisma iz života drugih ljudi nagurane u ladice radnih stolova i komoda za odjeću; to su bili mali uvidi u ljudske živote koje smo ponekad satima iščitavali. Danas mi je nedostajao pa sam se jednostavno zakopala u njegove stvari.
– Naravno. Oprosti još jednom što sam dokasna radila, i što si morala čuvati Emmu, i što sam propustila tvoj rođendan, i što živimo s tobom, i… Jednostavno mi je žao što sam se uopće rodila, zapravo.
– E, pa meni nije. Bila bih izgubljena bez tebe. – Baka je poljubila i Sam i Emmu, a zatim je nestala niz hodnik.
Sam je podigla Emmu s kauča i odnijela je u njezinu sobu. Spustila ju je u krevetić i uključila noćnu lampicu. – Volim te – šapnula joj je prije nego što je na prstima, što je tiše mogla, napustila sobu.
Vratila se u dnevni boravak, uključila laptop, otvorila Google i upisala: Dom za majke i novorođenčad Sveta Margareta Sussex. Na zaslonu se pojavila crno-bijela fotografija viktorijanske gotičke vile. Neko je vrijeme proučavala fotografiju i primijetila dvije časne sestre u redovničkoj odjeći u vrtu vile. Ispod fotografije je stajalo: Samostan Svete Margarete za neudane majke, Preston, siječanj 1969. g.
Dok je čitala o povijesti ovog doma za majke i novorođenčad, kao i priče o ženama koje su tijekom godina pokušavale pronaći djecu koju su bile prisiljene dati na posvajanje, potpuno se šokirala. Čini se da se u to vrijeme prije umjetne oplodnje neplodni parovi nisu imali komu javiti i bili su spremni platiti mnogo novca
za dijete. Tako je bilo skroz do sredine sedamdesetih kad su vrata
Svete Margarete zatvorena.
Pomislila je na Emmu koja je spokojno spavala u susjednoj prostoriji. Ideja da bi joj je netko silom otuđio činila se nemogućom.
Ali dok je čitala Ivyjino pismo i iskaze desetaka drugih žena, postalo joj je očito da bi je, da je ostala trudna 1956. godine, kao neudana majka, njezina obitelj izbacila na ulicu te bi joj Sveta Margareta bila jedina opcija.
Nastavila je pretraživati rezultate i shvatila da joj stalno iskače jedan te isti naslov. Na kraju mu je posvetila svoju potpunu pozornost. OSTACI NESTALOG SVEĆENIKA PRONAĐENI SU
NA GRAĐEVINSKOM ZEMLJIŠTU BIVŠEG DOMA ZA
MAJKE I NOVOROĐENČAD.
Brzinski je pregledala članak koji je objavljen u The Timesu prošloga tjedna. Zaključci suda o smrti oca Benjamina u napuštenoj viktorijanskoj vili.
Zaintrigirana, vratila se natrag pismu.
Doktor Jacobson razgovarat će s ocem Benjaminom u crkvi u nedjelju o tome da me uskoro pošalju od kuće. Mislim da nas od te odluke dijeli tek koji dan. Ne znam ni što da mislim ni što da radim. Molim te, dragi, preklinjem te, usrećit ću te i bit ćemo obitelj. Molim te, dođi brzo po mene. Strah me što će biti s mojom budućnošću.
– Otac Benjamin – rekla je Sam naglas, vraćajući pogled na članak na zaslonu. Provjerila je tko ga je napisao i u ruke uzela mobitel. – Bok, Carl, Sam je. Ti radiš kasne vijesti ovaj tjedan? – Mogla je čuti radnike u kasnoj smjeni i nejasno Murrayevo vikanje u pozadini. Nitko se nije mogao odmoriti dok nacionalne novine nisu bile spremne ili dok Murray nije izgubio svoj glas – što god se od toga prije dogodilo.
– Znaš li tko je pokrivao sudsku istragu prošloga tjedna? Radi se o svećeniku iz Prestona u Sussexu, zove se otac Benjamin. Nestao je 2000. godine i njegovi su ostaci pronađeni 2016. na gradilištu. – Natočila si je još čaja i sklupčala noge pod sobom.
Carl je vikao da bi ga se čulo od zveketanja noćnih čistačica u uredu. – Daj mi tren i pronaći ću tu informaciju. Otac Benjamin… Zvuči mi poznato… Aha, evo ga. Kevin je to pokrivao, bilo je objavljeno u svim nacionalnim novinama. Svećenik je umro na zemljištu samostana koji više nije u funkciji, Svete Margarete. Presuda: slučajna smrt. Građevinska tvrtka Slade gradnja ruši vilu i gradi elitne stanove, ali istraga je zaustavila radove. Iz Vlade mora da su bili bijesni. Vidio sam u lokalnim vijestima da im je ionako već trebalo cijelo desetljeće da premjeste groblje i dobiju sve potrebne dozvole.
– Pitam se što je otac Benjamin radio tamo. Što mu se dogodilo? – upitala je Sam.
– Nemam pojma. Sjećam se da je Kevin bio zainteresiraniji za činjenicu da je Kitty Cannon bila u istrazi.
– Tko? – Sam jedva da ga je mogla čuti od zvuka usisivača.
– Ma znaš, Kitty Cannon, voditeljica talk-showa.
– Šališ se?! – Sam je sjela uspravnije.
– Ne. Navodno je bila uzrujana; išuljala se prije presude.
– Koji je vrag Kitty Cannon radila u sudskoj istrazi starog svećenika iz Prestona? – Sam je otišla do prozora da bi imala bolji signal na mobitelu dok joj je srce sve brže kucalo. Kad bi dobila ekskluzivni intervju s nekom facom poput Kitty Cannon, to bi možda bilo dovoljno da upadne u neke nacionalne novine. Već je predugo u Southern Newsu. Otkako se Emma rodila, nije mogla raditi koliko je mogla prije i Murray kao da se svojski trudio da ne napreduje. I dalje je gotovo svaka njezina priča bila savršeno izvedena, kao i onaj intervju s Jane Connors, ali su je preskakali
kad se radilo o promaknuću. Trebala je početi zarađivati pristojan novac; koliko god da je voljela baku, ona i Emma očajnički su morale pronaći vlastiti stan. Znala je da joj je Murray za sutra pripremio čitav dan dosadnih pričica, ali smjena joj nije počinjala do deset i bila je poprilično sigurna da bi mogla istražiti Kitty Cannon i Svetu Margaretu u svoje slobodno vrijeme.
– Nemam pojma. Kevin je razgovarao s Murrayem o tome. Mislio je da se negdje krije priča, ali nije imao nikakve fotografije i iz ureda Cannonice rekli su da ona nije bila tamo. Tako da je to bilo to.
– Pa je samo odustao? To je čudno. Je li ona poznavala tog oca Benjamina? – Sam je izvukla svoju bilježnicu iz torbe i počela pisati.
– Nemam pojma. To nije od interesa javnosti, Sam. Nije činila ništa nezakonito pa nije bilo temelja za nastavak postupka.
– Ali… Je li Kevin u uredu? Mogu li razgovarati s njim?
– Nije, on je pokrivao ranije vijesti. Gle, žao mi je, Murray viče na mene. Moram ići.
– U redu, hvala – rekla je Sam nakon što je Carl već prekinuo poziv.
Bacila je pogled na članak na zaslonu laptopa, a zatim otvorila praznu stranicu u svojoj bilježnici i u prvi red napisala otac Benjamin.
Nakon toga podigla je pismo u krilo i počela ga opet čitati.
