Issuu

Rhys Bowen

DJEČAK IZ TOSKANE

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristo četrdeseta

Naslov izvornika

The Tuscan Child

Urednik

Zoran Maljković

Nakladnik

Mozaik knjiga

Za nakladnika

Bojan Vidmar

Glavni urednik

Zoran Maljković

Grafički urednik

Marko Katičić

Oblikovanje naslovnice

Marija Morić

Ilustracija na naslovnici

Shutterstock

Tisak

Denona, Zagreb, svibanj 2020.

ISBN 978-953-14-2784-5

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001061294.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Rhys Bowen

Dječak iz Toskane

S engleskoga prevela NADA

MIRKOVIĆ

PRVO POGLAVLJE

HUGO

Prosinac 1944.

Poginut će, to je posve očito. Hugo Langley pokušao je tu činjenicu prihvatiti hladno, bez strasti. Zapalilo se lijevo krilo njegova bombardera Blenheima i plamen je već zahvatio i kabinu. Navigator, poručnik Phipps, leži iza njega prevaljen na kontrolnu ploču ispred sebe. Tanak mlaz krvi slijeva mu se iz kacige preko jedne strane lica. Strijelac Blackburn već je otprije mrtav, pogođen je u svojoj repnoj kupoli u prvom naletu Messerschmitta. Hugo uopće nije siguran je li i on pogođen. Teško je reći jer mu adrenalin još uvijek ubrzano kola tijelom. Zagledao se u svoje hlače poprskane krvlju i zapitao se je li to njegova ili Phippsova krv. – Dovraga – promrmljao je. Nije želio da sve ovako završi.

Ovako brzo. Veselio se što će jednoga dana postati sir Hugo Langley, naslijediti imanje Langley Hall i titulu, u svom kraju uživati status uglednog plemića. Najednom se sjetio žene i sina i shvatio da nije osjetio snažne emocije prizvavši u sjećanje njihova lica. Snaći će se ona i bez njega. Nastavit će živjeti na imanju s njegovim ocem dok ne pronađe nekoga drugog, a uvjeren je da hoće. Njegov sin, taj čudni, tihi, sitni dječak, premalen je da bi ga pamtio. O njemu će govoriti kao o junaku, a zapravo, ispao je budala, laka meta. Ova misija bombardiranja uopće se nije smjela dogoditi. Svi su dobro znali da su avioni Blenheim zastarjeli, da su sporiji od neprijateljskih. A let od Rima prema sjeveru, sve do cilja,

željezničkog kolodvora u Milanu, značio je prijeći više od 150 kilometara teritorija pod njemačkom okupacijom.

Pokušao je racionalno procijeniti svoju situaciju. Njegov Blenheim ne bi se uspio dovući natrag do baze čak i kad bi tu starudiju uspio nekako okrenuti, što nije izgledno jer mu se jedan motor zapalio, a jedno krilo trenutačno je posve beskorisno.

Ali sigurno neće samo sjediti i nestati u plamenu kao pečena kokoš. Bacio je pogled kroz prozor i pokušao procijeniti kakav je teren ispod njega, ali ništa nije uspio vidjeti. Noć je mračna kao u rogu. Nebo su prekrili oblaci. Nema mjesečine. Nema zvijezda. Ispod njega nema nijednog svjetla. Ali nema ni znaka od neprijateljskih aviona, osim ako mu još uvijek nisu za repom. Pomislio je da su vjerojatno zaključili kako je gotov pa im se više nije dalo baviti njime. Po posljednjem izvještaju svojega položaja u zraku, zaključio je kako je sada sigurno duboko iznad Toskane. Možda i sjeverno od Pise, na teritoriju koji još uvijek kontroliraju Nijemci. Brdovit, divlji kraj. Postoji mala šansa da bi se mogao negdje prikriti i onda dovući do morske obale – ako se nekako uspije spustiti padobranom dok mu još kabinu nije progutao plamen.

To bi vrijedilo barem probati. Prtljao je s kvakom za stakleni poklopac pilotske kabine. Iako ga je otvorio, poklopac se nije dao pomaknuti. Na trenutak je osjetio čistu stravu – zarobljen je i čeka ga polagano umiranje kao u pećnici. Ili će pasti na zemlju velikom brzinom kao zapaljena kugla, što se već dogodi prije. Gurnuo je stakleni krov svom silinom i napokon osjetio da se počeo pomicati unatrag. Istodobno je osjetio kako ga zahvaća plamen. – Hajde, učini to – bodrio je sam sebe. Pogledao je još jednom Phippsa otraga.

– Žao mi je, stari prijatelju, ali ne mogu te ponijeti sa sobom – tiho mu je rekao. Prsti u debelim kožnatim rukavicama nisu ga slušali dok je skidao gornji dio skafandera povezan s izvorom

kisika. Disanje mu je odmah postalo naporno, ali znao je da ne leti tako visoko i da to može biti i od panike. Posegnuo je za padobranom i pokušao ga namjestiti na leđa. Osjećao se kao zaleđen u vremenu, kao da mu se život odjednom odvija u usporenom kretanju. Na koncu je ipak osjetio kako su remeni kliknuli. Pokušavao je ne žuriti, polako se uspravio na noge. Osjetio je snažan bol u lijevoj nozi. Prokletstvo. Dakle, ipak je pogođen. Znači da nema baš neke šanse otrčati nekamo i sakriti se. Ipak, i to je bolje nego da živ izgori u avionu ili padne s njime na zemlju. Možda će imati sreće i pasti na teritorij koji Nijemci više ne kontroliraju. Otjerani su do crte fronte koju oni nazivaju Gotska i koja prelazi kontinent nešto sjevernije od Pise. Talijani nisu više njihovi saveznici. Nekada je živio u Italiji i upravo zbog toga strahuje da tu obični ljudi simpatiziraju Nijemce ili čak podržavaju rat.

Upotrijebivši ruke, nekako se pridigao i iz kabine čučeći prešao na neoštećeno krilo. Maknuo se od dosega vatre. Držao se koliko je čvršće mogao dok ga je vjetar bacao dolje. Pa ipak, još je oklijevao. Zamišljao je jedan od onih Messerschmitta kako ga negdje pritajen čeka da ga ubije dok se spušta padobranom. Osluškivao je, ali nije uspio čuti onaj huk neprijateljskog lovca, samo snažno kriještanje desnog motora – lijevi je već zamro. Pokušao se prisjetiti pradavne i kratkotrajne obuke za spuštanje padobranom – kako da se baci i koliko sekundi treba pričekati prije nego što povuče vrpcu za otvaranje padobrana, da se ne bi zapleo za avionsko krilo. U glavi mu je bila beznadežna zbrka.

Duboko je udahnuo i bacio se s krila. Nekoliko sekundi osjećao je kako juri prema zemlji. A onda je povukao vrpcu i padobran se otvorio. Trznuo ga je uvis. Činilo mu se da spuštanje traje vječno. Negdje iznad sebe začuo je eksploziju spremnika za gorivo svojega aviona. Promatrao je Blenheim kako se pokraj njega spiralno obrušava prema zemlji. Sam trenutak kad se zabio u tlo

nije vidio, ali čuo je zvuk udara. A onda je postao svjestan tamnih obrisa brda oko sebe – i zemlje kako mu se žurno približava kao da ga pozdravlja. Ponovno se pokušao prisjetiti kratke obuke o padobranstvu. Da se samo sklupča i čeka udarac? Da se pokuša kotrljati po zemlji? Činilo mu se da se približava strahovitom brzinom. Možda mu se padobran nije posve otvorio. Možda je i on oštećen u vatri. Pogledao je prema gore i ugledao bjeličasti krug koji lebdi nad njim. Činio se cjelovit. A onda je pogledao prema dolje i pokušao ustanoviti kako izgleda tlo ispod njega. Jedino može nazrijeti obrise brda, neke sad već u njegovu vidokrugu, na istoj visini. I drveće. Toliko drveća.

Na istočnoj strani neba pojavio se najmanji znak zore i tu su se tamna brda najbolje ocrtavala. Nema naznake grada, krovova. To je barem dobra vijest. Vjerojatno ga nitko ne promatra i neće biti odmah zarobljen. Ali, jednako tako, može mu se dogoditi da se zapetlja u krošnju stabla i ostane bespomoćno visjeti dok ga netko ne pronađe. Gotovo je čuo kako mu srce lupa u grudima. Noć je bila tako tiha da je pomislio kako to odjekuje kilometrima oko njega i da će privući pozornost svih koji su budni.

A onda, spustivši se još malo, začuo je i druge zvukove: šum vjetra kroz otpalo lišće, pucketanje grančica, lajanje psa u daljini. Znači ipak u blizini ima ljudi. A ako su to seljaci, sigurno se dižu ranom zorom. Posljednjih nekoliko sekundi spuštanja činilo mu se kao vječnost. Osjećao se bespomoćno, stravično izloženo. Zamišljao je njemačke vojnike na tlu kako stoje pokraj svojih vozila pušaka uperenih prema njemu i čekaju da im se dovoljno približi da mogu zapucati.

Sad je već mogao razaznati i neke oblike: na lijevoj strani vidio je hrid koja se uzdiže iznad blagog pejzaža. I drveće – golo drveće koje prekriva brežuljke, a neposredno ispod sebe još drveća, ali u pravilnim redovima. No, nema praznih polja. Nigdje mjesta na

Toskane

koje bi mogao nježno sletjeti. Ma to i nije tako važno, pomislio je mračno. Ionako ne zna upravljati padobranom i kako ga usmjeriti onamo kamo želi stići.

Tlo mu se sad brzo približavalo. Razaznao je ispred sebe redove drveća koje se uspinje uz brežuljak. To su mala, uredna stabla, još uvijek s listovima, očito njegovana. Ovo je neki voćnjak, a između redova njegovih stabala dovoljno je prostora da se spusti ako se uspije usmjeriti kako treba. Udahnuo je veliku količinu hladna zraka. Ispod sebe začuo je kako se lome grane i ne dopuštaju mu da se spusti kamo je planirao. Stopala su mu dotaknula tlo. Noge su mu popustile pod težinom tijela i činilo mu se da napola visi, a napola ga tijelo vuče zemlji.

– Otkači padobran, idiote! – viknuo je sam na sebe. Nešto je prtljao s kopčom za remenje i najednom osjetio kako mu je lice odskočilo od zaleđena tla. U tom trenutku padobran se valjda otkačio. Ležao je posve mirno i mirisao plodnu zemlju uz svoj obraz. Pokušao je ustati i pomaknuti se, ali oštar bol probo ga je u nozi i proširio se cijelim tijelom. Posljednje što je čuo prije nego što je izgubio svijest bio je cvrkut ptičice koja pozdravlja zoru.

DRUGO POGLAVLJE

JOANNA

Surrey, Engleska, travanj, 1973.

Oca sam oduvijek doživljavala kao starog i ništa više – starog i ogorčenog, suzdržanog, bez želja, kao nekoga tko je odavno digao ruke od života. U mojim sjećanjima otkada pamtim imao je sijedu kosu. Lice mu je bilo išarano dubokim, usječenim borama zbog kojih je izgledao kao da se neprestano mršti, čak i kad bi razmišljao o nečemu vedrom, što se zasigurno nije često događalo. I uvijek je pomalo šepao. Tako da nisam doživjela šok kad sam primila brzojav i doznala da je umro. Ono što me je istinski šokiralo bilo je kad sam shvatila da je imao samo šezdeset četiri godine. Borila sam se s vrtlogom dvojakih osjećaja dok sam hodala stazom prema Langley Hallu. Priroda oko mene pjevala je u svoj svojoj proljetnoj slavi. Livade žute jaglacima. Divlji zumbuli u šumskim gajevima. Drvored platana uz prilazni put starom zdanju počeo je dobivati svoje prvo sunčano zeleno lišće. Instinktivno sam podigla glavu i shvatila da sam se sjetila divljeg kestenja – onog divnog, sjajnog, smeđeg, krupnog kestenja koje će se pojaviti kasnije. Kad sam bila dijete, dječaci iz sela dolazili su ovamo dugim motkama rušiti najveće i najljepše kestenje u bodljikavim ježolikim tobolcima, a onda bi ih nanizali na konac i ostavili da otvrdnu za njihove beskrajne bitke. Pomagala sam im u skupljanju kestenja, ali nisam smjela sudjelovati u njihovim bitkama. Tata

nije odobravao da se družim s djecom iz sela iako naš način života nije ni po čemu bio raskošniji od njihovog.

Iznad mene pjevao je kos, a učinilo mi se da u daljini čujem i kukavicu. Sjećam se kako smo nekad čekali i osluškivali prvo glasanje kukavice u godini. Ne ide li ona pjesma nešto poput „U travnju otvaram svoj kljun...“?

Osim tog pjeva ptica, svijet oko mene bio je u potpunosti miran i tih. Bila sam svjesna zvuka svojih koraka koji se odbija o visoke živice uz stazu. Nakon neprestane buke i gužvi Londona, moj organizam osjetio je kao šok činjenicu da sam jedina osoba u ovom univerzumu. Najednom sam shvatila koliko je vremena prošlo otkad sam posljednji put bila kod kuće. Je li prošlo više od godine? Nisam bila ni na Božić jer moj otac nije prihvaćao Adriana i pokazao je posve očito da nije dobrodošao, a bila sam previše tvrdoglava da bih ga posjetila bez njega. Nije on zapravo imao išta protiv Adriana kao takvog. Tko bi mogao pronaći zamjerku najboljem studentu prava s londonskog sveučilišta, kojeg su odmah primili kao pripravnika u najbolju londonsku udrugu odvjetnika i već je bio na putu da postane vrlo uspješan odvjetnik? Otac se mrštio jedino na činjenicu da živim s Adrianom. Moj otac bio je vrlo staromodan, odgojen da uvijek treba napraviti upravo i samo ono što se od njega očekuje. S osobom suprotnog spola se ne živi. Brak se očekuje što je prije moguće, a seks je ono o čemu se razmišlja u vezi s prvom bračnom noći. Tako se ponaša sin plemića iz Langley Halla, koji nudi svijetao primjer morala i čistog života običnim seljacima oko sebe. Stravično zastarjelo i anakrono u vremenu kad se ostatak svijeta odao nezaustavljivoj orgiji slobodnog govora, slobodnog odijevanja i slobodne ljubavi. – Glupo – promrmljala sam glasno a da nisam bila sigurna odnosi li se to na mene ili na tatu. Nema sumnje da sam bila glupa. Da sam poslušala tatina upozorenja, ne bih sad bila u poziciji u

kojoj se nalazim. Šteta samo što je tako rano umro i nije mi stigao reći: „Jesam li ti govorio.“ Sigurno bi u tome uživao.

Nekoliko golubova ispred mene prhnulo je s trave u zrak. Njihova krila zvučala su kao rublje koje se suši na vjetru. To me prene iz mojih misli. Sad sam već mogla čuti i druge zvukove: traktor koji radi na polju u daljini, zujanje pčela u krošnjama jabuka na drugoj strani staze, ritmičnu buku kosilice za travu. To su sve odreda zvuci mojega djetinjstva koji nude sigurnost, umiruju. Kako se sve to čini dalekim.

Za travanj je neuobičajeno toplo i sunčano pa sam požalila što sam odjenula svoj jedini dobar zimski kaput. To je ujedno i jedini crni komad odjeće koji imam. Smatrala sam pristojnim pojaviti se u svom rodnom mjestu u crnini za žalovanje. Obrisala sam kapljicu znoja s čela. Trebala sam si priuštiti taksi sa stanice. Nekad davno nije mi se činilo dalekim prehodati ta tri kilometra. Iz seoske škole išla sam sama pješice kući dok nisam napunila jedanaest godina, a i to je put od gotovo dva kilometra. Sjećam se kako bih dolazila na praznike s fakulteta i uspijevala prevaliti tu udaljenost noseći teški kovčeg. Shvatila sam da sam još uvijek prilično slaba. Što je i za očekivati jer nije prošlo dugo otkako sam izašla iz bolnice. Rekli su mi da će trebati vremena da mi zacijele slomljena rebra. Nisu mi rekli koliko će trebati mojem srcu da zacijeli.

Visoki zid od opeke koji okružuje imanje Langley pojavio se među drvećem. Posve nesvjesno ubrzala sam korak jer su me ponijela sjećanja na povratak kući. Svaki put pretrčala bih zadnjih sto metara do kuće kad sam se vraćala iz škole. Upala bih u kuhinju i mama bi dignula glavu od štednjaka, gdje je u to vrijeme uvijek nešto kuhala. Topao miris pečenja potpuno bi me preplavio. Mama bi na sebi imala veliku bijelu pregaču, lice bi joj bilo crveno i bila bi dobrano posuta brašnom. Raširila bi ruke i uhvatila me u zagrljaj.

– Kako je bilo u školi? – upitala bi. – Jesi li bila dobra djevojčica i radila ono što je učiteljica tražila?

– Ja sam uvijek dobra djevojčica. I uvijek radim ono što se od mene traži – odgovorila bih i dodala neku potvrdu svojega malog trijumfa. – I znaš što? Ja sam danas jedina u razredu na matematici uspjela riješiti složenu jednadžbu.

– Bravo. – Poljubila bi me u vrh glave, a onda bismo obje dignule glavu kad bi ušao moj otac.

– Ona je danas jedina u školi uspjela riješiti problem iz aritmetike – rekla je mama ponosno.

– Pa naravno – odgovorio je tata. – To su seoska djeca. – I odmah je otišao u dnevnu sobu i smjestio se sa svojim novinama. Mama me samo pogledala i tiho smo razmijenile osmijehe, razumjele smo se.

Sjećanje na mamu najednom me natjeralo na tih plač. Nema je već toliko godina i još mi uvijek nedostaje. Da je barem ostala živa, sve bi bilo drugačije. Znala bi što treba reći i učiniti. Ona bi bila moje utočište. Brzo sam obrisala suze s lica. Neću dopustiti da me bilo tko vidi kako plačem.

Dok su se ta sjećanja vrzmala po mojoj glavi, zid je naglo završio i našla sam se ispred masivnih vrata od kovanog željeza koja vode u Langley Hall. S druge strane kapije put očišćen od lišća vodi između uređenih cvjetnjaka sve do ulaza u kuću. Crvena opeka tudorskog pročelja presijavala se na popodnevnom suncu. Sunce je žmirkalo i na prozorima podijeljenim olovnim crtama na male staklene plohe. Prednji dio kuće posve je u tudorskom stilu.

Kralj Henrik VIII. darovao je imanje sir Edwardu Langleyju jer mu je pomogao u pljačkanju i rušenju samostana. Zapravo je cijelo ovo imanje nekada bilo samostansko, sve dok ga moj predak nije sravnio sa zemljom, protjerao redovnike i potom izgradio lijepu

novu kuću na tom mjestu. Vjerojatno sam trebala pretpostaviti da će nas kad tad zbog svega toga dostići kletva.

Kuća je veća nego što se čini izvana, na ulazu. Nasljednici Langley Halla dodali su dva lijepa georgijanska krila, a potom i viktorijansku grdobu s kulom na uglu i staklenikom u stražnjem dijelu kuće. Stala sam mirno i zagledala se poput turista, držeći čvrsto rukama šipke ograde kao da zdanje vidim prvi put i divim se njegovoj ljepoti. A nije da nisam odmah postala svjesna ironije – ja zapravo u toj kući nisam nikad stanovala – samo u maloj, mračnoj, tijesnoj kućici čuvara imanja.

Na ploči na zidu pokraj dvorišnih vrata piše „Škola za djevojčice Langley Hall“. Umjesto da pokušam otvoriti jedno krilo ulaznih vrata, nastavila sam dalje do malih vrata u zidu i ušla na isti način kako sam uvijek ulazila. Krenula sam poprijeko do čuvarove kućice i pokušala otvoriti vrata. Bila su zaključana. Ne znam ni sama koga sam očekivala zateći. Moj otac živio je sam nakon što sam otišla na studij. A tu smo živjeli sami nakon što je umrla mama, samo nas dvoje. Bilo mi je jedanaest godina.

Stala sam ispred ulaznih vrata i primijetila kako se ljušti boja, kako su prozori prljavi, kako je mali kvadrat tratine obrastao, a cvjetne lijehe zapuštene. Samo se nekoliko hrabrih narcisa uspjelo održati. Stresla sam se od jeze i žaljenja. Trebala sam progutati svoj glupi ponos i doći u posjet. Umjesto toga dopustila sam da umre posve sam.

Oklijevala sam, nisam znala što dalje. Škola Langley Hall zatvorena je za uskrsne blagdane, ali vjerojatno je netko tu ostao jer mi je brzojav stigao s te adrese. U njemu se navodi da je moj tata pronađen mrtav na školskom zemljištu. Pretpostavila sam da mi je brzojav poslala ravnateljica, gospođica Honeywell. Ona u Hallu ima apartman – s najboljom spavaćom sobom u cijelom zdanju, prema očevim riječima. Okrenula sam se od kućice i natjerala se

da krenem cestom prema glavnoj zgradi i suočim se sa svojom mučiteljicom iz vremena kad sam provela sedam nesretnih godina u toj školi. Nakon što je tata bio prisiljen prodati Langley Hall pa je zgrada pretvorena u ženski internat, dopustili su mu da ostane, smjesti se u čuvarovu kućicu i predaje umjetnost. Kad mi je umrla mama, dobila sam stipendiju za pohađanje škole, ali ne i da u njoj stanujem. Pretpostavljam da je to ipak bilo učinjeno kao – lijepa gesta. Tata je bio oduševljen što ću se konačno družiti s djevojčicama iz svoje klase i steći dobro obrazovanje. Ja bih radije išla u lokalnu gimnaziju s najpametnijim učenicima osnovne škole u selu, ali s ocem nije bilo rasprave kad bi jednom donio odluku. Tako sam nabavila zeleno-bijelu odoru s prugastom kravatom, panama šeširom za ljeto, baršunastim šeširom široka oboda za zimu i blejzerom sa školskim grbom – našim starim obiteljskim grbom koji su kupili skupa sa zdanjem. Počeo je dio mojega života koji sam uvijek smatrala nesretnim. Langley Hall ne bi se moglo nazvati dobrom akademskom ustanovom. Umjesto toga, tu su dolazile djevojčice iz više klase i škola ih je pripremala za udaju kakva im pripada. Naravno da se takvo što zastarjelo nije oglašavalo jer su to već bile šezdesete godine. Djevojke su se učile korisnim vještinama koje će im biti potrebne za prikladne poslove – u PR-u, izdavaštvu, na BBC-u, možda u vođenju neke umjetničke galerije ili u dizajniranju odjeće – sve dok ne upoznaju muža kakav im priliči, s pristojnom količinom novca. Tako sam od početka bila neka vrsta anomalije: iako sam imala oca s titulom, on je bio tek puki profesor likovne umjetnosti u ovoj školi. Živjela sam u pokrajnjoj kućici i školu pohađala zahvaljujući stipendiji. A što je najgore, bila sam bistra i ambiciozna. Profesorima sam postavljala pitanja i žudjela za težim zadacima iz matematike. Neki od profesora voljeli su me i poticali moj živi um. Oni ljeniji i lošije kvalificirani za svoj posao smatrali su da

sam dosadna i remetim nastavu. Slali su me ravnateljici i u školski pritvor u kojem sam morala sto puta pisati istu rečenicu: „Nikad ne smijem prekidati svoje profesore“, ili: „Profesorima ne smijem postavljati pitanja.“

Lice gospođice Honeywell toliko nalik lubanji, visokih jagodičnih kostiju i prezriva osmijeha od kojeg sam se ježila, pojavilo mi se najednom pred očima.

– Onda, misliš da ti znaš bolje od gospođice Snode, je li, Joanna? – Ili: – Moram li te podsjetiti da si ovdje samo zbog moje dobre volje jer se tvoj otac više ne može dobro brinuti za tebe?

Ovo posljednje sigurno je bilo istina. Moj otac nikad u životu nije skuhao ručak ili izglačao košulju. Mama se savršeno brinula za nas oboje. Tako sam postala učenica Langley Halla koja je večerala s ostalim curama i pripremala se s njima za nastavu u dvorani za učenje. Kući sam odlazila samo na spavanje. Bila sam zahvalna i na toj maloj milosti. Da sam morala dijeliti i spavaonicu sa svojim neprijateljicama, to bi prelilo čašu.

Ne da su sve djevojke bile protiv mene. Imala sam i prijateljica: bile su to mirne, marljive djevojčice poput mene. Čitale smo i razmjenjivale knjige pa o njima diskutirale dok smo šetale po parku imanja. No, skupina popularnih cura koje se kreću u čoporima poput vukova i vole se obrušiti na svakog slabijeg davala mi je jasno do znanja da tamo ne pripadam.

– Oprosti, nema mjesta za ovim stolom – rekle bi mi kad bih se približila sa svojim ručkom na poslužavniku.

Tenisice za tjelesni tajanstveno su mi nestajale. Čopor vukova prezrivo se cerio kad bih se našla u problemu jer sam izgubila opremu. Za razliku od njih, nisam išla na privatne satove tenisa i izrugivale su se s mojim bijednim pokušajima da pogodim lopticu. Glasno su prepričavale kamo su išle na skijanje ili kako se spremaju u neku vilu u Francuskoj. Odrastajući, ta su podmetanja

ipak prestala, djelomično i zato jer im nikada nisam pokazala da me pogađa to što mi rade, ali i zato jer su im važniji postali dečki i tulumi. Onda su glasno razgovarale kamo će sve ići na ples i tko je od frajera dobio fantastičan auto za osamnaesti rođendan, pa bi se mogao dovesti u posjet, što bi ih poticalo da se u ponoć iskradu iz spavaonica. Problem je bio u tome što su sve one bile dio istog društvenog sloja – sve premrežene obiteljski ili zahvaljujući roditeljskim poslovima. Ja sam bila jedna od rijetkih autsajderica. I tako sam izdržala sve dok nisam završila nižu gimnaziju. Gonila me ogromna žudnja i plan za moj budući život. Ići ću na fakultet, postati odvjetnica, bit ću briljantna i uspješna, zaraditi gomilu novca i otkupiti natrag naš Langley Hall. Zamišljala sam kako ću uhvatiti tatu za ruku i povesti ga cestom uzbrdo sve do starog zdanja. – Ovo je sad ponovno naše – reći ću mu. – Vraćaš se onamo gdje i pripadaš… opet si plemić u svom gnijezdu.

A gospođici Honeywell ću reći: – Toliko mi je žao, ali morat ćete se iseliti do kraja polugodišta. – A onda ću se nasmiješiti.

Sad se pak moram nasmiješiti svojemu naivnom optimizmu. Moj je otac mrtav. Ja sam posljednja od naše loze. Titula će izumrijeti i neće biti potrebe da se Langley Hallu vrati njegova bivša slava. Duboko sam uzdahnula dok sam se uspinjala širokim stubama do ulaznih vrata i pritisnula zvono.

TREĆE POGLAVLJE

JOANNA

Travanj 1973.

Začula sam zvono kako odzvanja ulaznim predvorjem. Nakon nekog vremena vrata su se otvorila i na njima se ukazala sama gospođica Honeywell. Očekivala sam portira ili služavku, pa sam nesvjesno koraknula unatrag ugledavši njezino lice.

Kao i uvijek, lice joj je bilo savršena maska od šminke, obrve su joj iščupane i nacrtane u tanku smeđu crtu, a njezina kosa, sad s više sijedih nego što pamtim, trajnom frizurom složena je u savršen oblik. Ono što nisam očekivala bilo je da će se ispred mene pojaviti u hlačama od vunene tkanine i košulji otvorena vrata. Tijekom školske godine u mojim sjećanjima nosila je zimi uvijek savršeno krojen kostim sa zlatnim brošem na reveru, a ljeti svježe izglačanu lanenu haljinu i bisere.

I ona se na trenutak doimala pomalo zaprepaštenom, a onda joj se licem razvukao osmijeh.

– Joanna, drago dijete, nisam te tako brzo očekivala.

– Došla sam čim sam dobila brzojav.

– Nisam bila sigurna da ga šaljemo na pravu adresu. Tvoj otac imao je nekoliko tvojih adresa, ali pretpostavljali smo da će te odvjetnička tvrtka pronaći.

– Hvala vam. Da, nazvali su me i obavijestili da je prispio brzojav.

– Ah, to je ipak olakšanje. Žao mi je što sam ti morala prenijeti tako tužne vijesti. Samo uđi. – Povukla se u stranu propustiti me u predvorje popločano crno-bijelim mramornim pločama. Unutra je bilo ugodno prohladno. Gospođica Honeywell zatvorila je vrata za sobom.

– Trebala sam biti u Italiji, ali imam neke važne sastanke s upravnim odborom pa sam zaglavila – rekla je i krenula ispred mene. Njezine visoke potpetice odzvanjale su mramornim predvorjem. – No, moglo je biti i gore. Stvarno nas je ovo predivno proljetno vrijeme razveselilo, zar ne?

Odmah je počela s onim što Englezi uvijek rade. Kad postoji opasnost da će se odigrati nešto neugodno ili ono što emocionalno ugrožava, započnu priče o vremenu. Uvijek sigurna tema.

– Planiraš li uopće putovati ovoga ljeta? – upitala je odmah.

– Zasada nemam planova – odgovorila sam, odlučna ne otkriti svoje bijedno financijsko stanje.

Stigle smo do vrata njezina ureda. Dobro se sjećam kako stojim i gledam u bakrenu ploču na vratima – Gospođica Honeywell, ravnateljica – i pokušavam disati jer moram pokucati i suočiti se sa svojom prijekom sudbinom. Sad je ona otvorila vrata i opet mi se nasmiješila. – Uđi, molim te – rekla je. – Sjedni. Idem vidjeti je li Alice tu negdje da nam donese čaj. Kao što vidiš, škola je gotovo posve napuštena. Ostao je samo kostur našeg osoblja. Svi ostali otišli su na uskrsne blagdane. Zapravo, sreća je što ja svako jutro šećem perivojem inače tvojega oca možda ne bismo pronašli danima.

Podigla je slušalicu telefona na radnom stolu i okrenula brojčanik. Promatrala sam kako nervozno kucka dugim crvenim noktima i govori: – Ah, Alice, sreća, još ste tu. Kod mene je gospođica Langley i voljele bismo popiti čaj. Da, u mojem kabinetu.

Predivno. – Spustila je slušalicu i pogledala me s osmijehom kao da je upravo obavila nešto važno.

– Gdje smo stale?

– Moj tata – rekla sam. – Pronašli ste ga kako leži u parku?

– Da. Bio je to za mene priličan šok, moram priznati. Šetala sam s Bertiejem, svojim kokerom, i on je otrčao daleko od mene pa počeo lajati. Ima čudnu sposobnost da uvijek pronađe nešto odurno poput mrtvih ptica. Počela sam vikati na njega da to ostavi, ali kad sam došla do njega, vidjela sam da se radi o čovjeku koji leži glave okrenute u travu. Polako sam ga okrenula i shvatila da se radi o tvojemu ocu. Posve mrtav. Hladan i ukočen. Otrčala sam natrag u kuću i nazvala policiju. Odnijeli su ga u mrtvačnicu, pretpostavljam da će raditi obdukciju.

– Znači, ne znate od čega je umro? – upitala sam nesigurno. –Nije bio... hoću reći... – Nisam se mogla natjerati izgovoriti riječ „ubijen“.

Pogledala me je zaprepašteno. – Ma ne. Ništa slično, sigurna sam. Nije na njemu bilo tragova ničega takvog. Umro je prirodnom smrću, sigurna sam. Zapravo, da nije bio tako hladan i blijed, mislila bih da spava. Mora da se radilo o srcu. Je li imao slabo srce?

– Doista ne znam – odgovorila sam. – Vi zasigurno znate da je moj otac bio izrazito povučena osoba. Nikad nije govorio ni o čemu što bi bilo i najmanje osobno. A moram priznati da već dugo nisam razgovarala s njim. Da je bio slaba zdravlja, ne bi to nikome rekao.

– Primijetila sam da je odnedavno bio čak i suzdržaniji nego inače. Možda je bio deprimiran – rekla je gospođica Honeywell. Zastala je. – Uvijek mi se činio kao nesretan čovjek. Nikad se nije oporavio od gubitka statusa i svojega imanja, zar ne?

– Vi biste se oporavili? – upitala sam nakostriješeno. – Kako biste se vi osjećali da ste bili prisiljeni živjeti u kućici za poslugu

na ulazu u svoje imanje i gledati školarke kako jurcaju sobama u kojima ste odrastali?

– Nije morao ostati. Bilo je toliko toga što je mogao raditi. Bio je talentiran umjetnik prije rata, po onome što sam čula. Očekivalo se da će puno postići.

– Moj otac? Umjetnik od kojeg se puno očekivalo?

– O, da. – Kimnula je glavom. – Da se razabrati da je izlagao u Kraljevskoj akademiji. Ali zapravo nikad nisam vidjela nijednu njegovu sliku osim plakata koje je radio za školske priredbe i scenografija za naše predstave. To su bila djela onoga tko zna što radi, zasigurno školovana umjetnika, ali ni po čemu drugačija.

– Nisam imala pojma da je nekad slikao – odgovorila sam. –Znala sam da je studirao umjetnost, ali nikad nisam mislila da je doista bio umjetnik. Pitam se zašto?... – Htjela sam dodati pitanje zašto je prekinuo slikati, ali odgovorila sam na svoje pitanje prije nego što sam izgovorila riječi: – Jer se cijeli svijet oko njega srušio.

– Kažu da su umjetnici temperamentni, zar ne? – Gospođica Honeywell odmah je dometnula: – Pomalo neurotični. A osim toga, on je bio iz stare plemićke obitelji. Brakovi s bliskim rođacima kod aristokracije su nosili i nestabilnost.

– Mislite da si je sam oduzeo život? – upitala sam oštro jer se bijes što ona sugerira da je moj otac bio na neki način mentalno nestabilan pomiješao s osjećajem krivnje koji me je već opasno zahvatio.

Nasmiješila se tužnim, laganim osmijehom. – Da je doista želio skončati svoj život, ne bi imao razloga odlutati u šumu. Mogao je to jednako tako napraviti i kod kuće. Ne bi ga tamo nitko mogao spriječiti. Osim toga, kao što sam spomenula, na njemu se ništa nije vidjelo. Ništa poput otrova ili prostrijelne rane. – Zastala je i pogledala kroz prozor prema čvorku na ružinu grmu.

– Naravno, posumnjala sam da je u posljednje vrijeme znatno više pio. – Ponovno se okrenula prema meni. – Ne, nipošto ne želim insinuirati da je na posao dolazio pijan ili tome slično, ali vrtlar me je izvijestio da su kod njega u smeću završavale prazne

boce, a gospođica Pritchard, profesorica povijesti, naletjela je na njega u vinoteci i vidjela ga da kupuje viski.

Došlo mi je da je pitam što je u vinoteci radila gospođica Pritchard, ali sam mudro šutjela. – Pretpostavljam da ćemo uzrok smrti doznati od liječnika koji obavlja obdukciju – rekla sam mirno.

– Ali to sad nije toliko važno, zar ne? Mrtav je. Ništa ga ne može oživiti.

– Toliko mi je žao, dušo – rekla je najednom i zazvučala gotovo humano. – To je za tebe sigurno bio veliki šok. Nije bio star. – Šezdeset četiri – odgovorila sam mehanički. – Doista nimalo star.

– Bio je jako ponosan na tebe, znaš. Pokazala sam reakciju iznenađenja. – Ponosan na mene? – Svakako. Često je pričao o tebi. Kako si bila sjajna studentica na fakultetu i kako ćeš uskoro položiti pravosudni ispit.

Ovo je posve neočekivano. Moj otac odupirao se zamisli da idem na fakultet. On je na žene gledao kao netko iz prijeratnih vremena, iz doba kad je on bio sin sir Tobyja Langleyja iz Langley Halla i život se sastojao od kućnih zabava, balova i lova na lisice. Za djevojke iz dobrih kuća dogovorio bi se dobar brak i one bi postajale gospodarice svojih veličanstvenih imanja u prirodi.

Odbijao je prihvatiti da nakon rata djevojke poput mene moraju same stvoriti mjesto pod suncem i ne mogu očekivati pomoć svojih obitelji. Karijera je ključna. Bez njegove pomoći otišla sam na prijemni na Oxford i Cambridge, a samo kao dodatak za svaki slučaj, prijavila sam se i na University College u Londonu. Bila sam posve uništena od razočaranja što me nisu primili ni na

Oxford ni na Cambridge, ali upala sam na UCL. Rekla bih, dobro drugo mjesto. Tad mi doista nije padalo na pamet da bi mi ravnateljičina preporuka pomogla da upadnem na Oxbridge, a sigurna sam da gospođica Honeywell o meni ne bi rekla ništa laskavo čak i da im je pisala.

Državna stipendija pokrila je moju školarinu, a cijelo ljeto radila sam u nekom hotelu na obali kao čistačica da si mogu platiti sobu i hranu. Dok su ostali iz moje generacije odlazili na protestne marševe, tulume i mirne demonstracije po učionicama fakulteta i vikali „Ljubav, a ne rat“, ja sam za to vrijeme marljivo radila. I tako sam diplomirala vrlo dobrim uspjehom – ne odličnim kao što sam se nadala, ali ipak je bilo prilično zadovoljavajuće. Nadala sam se da ću postati odvjetnica.

Gospođica Honeywell mora da mi je pročitala misli.

– Pretpostavljam da radiš u odvjetničkoj tvrtki na koju smo poslali brzojav?

– Tako je. – Nisam imala razloga kazati joj da u ovom trenutku ne radim ni objašnjavati joj zašto sam uzela slobodno na poslu. –Nadala sam se da ću ovoga ljeta položiti pravosudni ispit, ali sad ću to morati prebaciti na zimski rok. Nisu mi još rekli žele li da ostanem kad dobijem odvjetničku licenciju.

– Je li zanimljivo to što rade?

– Ne posebno. Jako puno kojekakvih prijenosa prava i oporuka, tog nekog rutinskog posla koji se daje početnicima.

– Pretpostavljam da bi ti bila bolja u sudskim parnicama – rekla je i promatrala me pozorno onim svojim crnim ptičjim očima. – Uvijek si voljela rasprave i bila vrlo uvjerljiva u iznošenju svoje strane.

Zastala je kad je postarija služavka ušla s poslužavnikom. Na njemu je sve bilo baš kako treba, čajnik od najfinijeg tankog

porculana ukrašenog cvjetnim uzorkom, odgovarajući vrč za mlijeko i posuda za šećer, dvije šalice, tanjurići i tanjur s keksima.

– Hoću li ja poslužiti čaj, gospođice Honeywell? – upitala je služavka, ali primijetila sam da gleda u mene. Kad su nam se pogledi susreli, pocrvenjela je i skrenula pogled.

– Ne, hvala, Alice. Mislim da mogu sama – rekla je gospođica

Honeywell i otpravila je laganim pokretom ruke. – Ah, čaj lapsang souchong – rekla je. – Ona dobro zna što ja volim. Piješ li ga s limunom ili mlijekom?

Taj kineski čaj ne volim ni s jednim ni s drugim, ali sam ipak rekla: – S limunom, molim. – Pomislila sam da je to pravi odgovor. Postala sam vješta u naslućivanju što ljudi žele čuti. Gledala sam je kako ulijeva tekućinu boje jantara u krhke porculanske šalice. Kako je sve to civilizirano. Život toliko drukčiji od mojega u pretrpanoj podzemnoj, s dostavljenim večerama iz indijskog restorana, kad si to mogu priuštiti. A za to vrijeme, moj otac leži mrtav na kamenom stolu u mrtvačnici. Zaključila sam da sam dovoljno dugo trpjela pristojan razgovor. Spustila sam krišku limuna u čaj i otpila gutljaj. Bio je prevruć pa sam šalicu odložila.

– Što se tiče moga oca, nisam sigurna što prvo moram obaviti – rekla sam.

– Trebam li se s vikarom dogovoriti oko pogreba?

– Pretpostavljam da bi prvo trebala otići u mrtvačnicu. Neće ti predati tijelo za pokop dok ne potpišu smrtovnicu, a ako se radi obdukcija i postoje neka otvorena pitanja, to bi moglo potrajati nekoliko dana.

Ponudila me tanjurom keksa. Odbila sam cjeloviti keks premazan čokoladom jer nisam željela da mi se otopi pod prstima pa sam se odlučila za keks punjen kremom od vanilije. Grickala sam ga uljudno i pokušavala srediti misli. Nisam ni pomislila da bih ovdje trebala ostati nekoliko dana. Zapravo ni o čemu nisam razmislila

do kraja. Pojurila sam na vlak na stanicu Waterloo i jedino mislila da moram biti pokraj oca – iako mu ne mogu pomoći.

– Mogu li dobiti ključ kućice? Čini se da je London ipak predaleko da bih se neprestano vraćala amo i tamo – rekla sam.

– Ma naravno. Ionako ćeš morati pregledati očeve stvari i možda je dobro da počneš što prije. – Otvorila je ladicu i izvadila veliki starinski ključ. Predala mi ga je svečano kao da nekome predaje ključeve grada. – Ah, da, Joanna – dometnula je. – Ne želim te požurivati i željela bih da uzmeš vremena koliko ti treba, ali moram naglasiti da je tvoj otac dobio dopuštenje da se kućicom koristi samo dok radi u ovoj školi. Ovo polugodište doći će mi novi profesor tjelesnog i teniski trener. I on je muškarac pa bih ga voljela pristojno smjestiti, što dalje od djevojaka. Nipošto ne smijem dopustiti da budu u iskušenju, on je prilično zgodan. – Pogledala me je u oči i osmjehnula se. – Znaš i sama kako je to kad imaš veliku skupinu djevojaka i atraktivnog mladog muškarca u blizini. Nisam mogla odgovoriti ni uzvratiti joj osmijehom. Jedino sam željela pobjeći iz te savršene male sobe, od njezina napola zadovoljna osmijeha.

– Imaš li ti kakvih planova u tom smislu? – upitala me je. – Čuju li se već zvona na horizontu? – Primijetila sam da je pogledala moju lijevu ruku.

– Ne – odgovorila sam. – Neće zvoniti crkvena zvona za vjenčanje.

– Još uvijek ambiciozna poslovna žena, vidim. – Ponovno mi se nasmiješila.

– Dakle, bila bih ti jako zahvalna kad bi očeve stvari odnijela prije početka ljetnog semestra.

ČETVRTO POGLAVLJE

HUGO

Prosinac 1944. Naglo se osvijestio kad mu je nešto poškakljalo obraz. Mahnuo je rukom u panici i shvatio da je to samo vlat trave koju je zanjihao vjetar. Nekako se uspravio i shvatio da se nalazi na hladnoj, vlažnoj zemlji između dugih redova urednih stabala maslina koje se pružaju sve do brda i nastavljaju dalje uzbrdo. Još uvijek se nije posve razdanilo, ali uspio je razabrati da je nebo iznad njega olovno sive boje, teško od obećanja kiše. Već je mokar, prekriven tankim slojem rosulje. Osjetio je da ga je nešto naglo povuklo unatrag i gotovo viknuo u panici, sve dok nije shvatio da je još uvijek zakačen za svoj padobran koji leži na zemlji i vjetar njime vitla kao ranjenom pticom. Počeo je prtljati s kopčom, ali prsti su mu bili nespretni zbog rukavica. Na koncu je ipak osjetio kako kopča popušta. Skinuo je remenje sa sebe i pokušao sjesti. U glavi mu se snažno vrtjelo i bilo mu je mučno dok se osvrtao oko sebe i pokušavao natjerati mozak da ga sluša i odluči što bi sad trebao napraviti.

Padobran se napuhao od vjetra i izgledalo je kao da će ga otpuhati. To ne bi smio dopustiti. Zgrabio je konopce i pokušao ustati, ali ponovno se srušio od bola. Noga ga jednostavno ne može držati. Privukao je padobran prema sebi i počeo ga skupljati da ga

nekako složi boreći se s vjetrom. Čudesno je lagan pa ga je gotovo pristojno složio u naprtnjaču.

Kad je sakrio padobran, sjeo je i privukao ga k sebi, osvrćući se oko sebe kako bi procijenio situaciju. Cijela brda oko njega zasađena su maslinama. Okruglo nisko drveće paperjasta lišća. Nema velike šanse da se sakrije među grane. Prva prava šuma – iako posve gola u ovo doba godine – počinje tek na samom vrhu brda udaljenog nekoliko stotina metara, a uopće ne može procijeniti počinje li tamo prava šuma ili je to samo tanki drvored koji omeđuje seoski posjed. Oblaci su zalegli na vrhove brda. Ali, kako su počeli putovati i razmicati se, primijetio je hrid iza drveća s ruševinama nečega poput stare tvrđave. To obećava kao mjesto na kojem bi se mogao sakriti, barem dok ne stigne procijeniti koliko je teško ranjen i odlučiti što će dalje.

Okrenuo se oko sebe pogledati nizbrdo. Uredni redovi maslina završavaju u maloj udolini, ali s njezine druge strane, teren se opet izdiže, zasađen redovima nečega što mu sliči na trsove, iako u ovo doba godine nalikuje više mrtvim i smeđim, izvijenim kolcima. Iza toga, na vrhu brda, kroz izmaglicu koja se još ne diže, vidi se red čempresa poput vojnika u stavu mirno. Cesta, pomislio je i sjetio se kako je nekad slikao prizore i pejzaže poput ovoga. Tamo gdje prestaju čempresi, na samom vrhu brda naziru se krošnje drveća, a još iza njih, u daljini, vide se crjepovi krovova gradića na brdu. Crkveni toranj uzdiže se iznad krovova. Dok ga je gledao, počelo je zvoniti. Pet sati.

Zagledao se u gradić na brdu. Pitao se kako bi ga tamo primili kad bi se zaputio u tom smjeru. Nekada je živio u Italiji i nadao se da lokalno stanovništvo nije zavoljelo Nijemce. No, možda su Nijemci okupirali gradić. To je rizik koji si ne može dopustiti –barem dok ne dozna više.

Iznenada se začuje stravičan krik zbog kojega poskoči, ali shvati da je to samo pijetao koji pozdravlja zoru. Drugi mu je odmah odgovorio. A onda je zalajao pas. Selo se počelo buditi. Mora se nekamo maknuti prije nego što ga pronađu. Počeo je puzati naprijed pomažući se rukama i zdravom nogom, vukući padobran u ruksaku. Ne usuđuje se ostaviti ga – on bi ga sigurno odao. Osim toga, padobran bi se mogao pokazati korisnim – možda kao kakav zaklon ako počne kišiti ili sniježiti. Pitao se bi li se kretao brže kad bi se uspravio i hopsao na jednoj nozi pridržavajući se za grane maslina.

Štaka, pomislio je. Treba mi kolac da si napravim štaku ili čak udlagu ako mi je noga slomljena. Pomicao se bolno sporo. Red maslina činio se tako dugim kao da nema kraja. Neprestano se osvrtao kako bi vidio dolazi li tko iz smjera sela. Neka životinja zafrktala je u daljini i on se odmah zaledio i spustio na zemlju. Dok je proučavao horizont, uočio je zaprežna kola s konjem koja iz sela kreću putem na vrh brda. Začuo je okretanje kotača i životinja je opet zafrktala. Promatrao je kako zamiču pokraj čempresa, ali daleko od njega. Duboko je s olakšanjem udahnuo prije negoli se vratio svojemu teškom zadatku.

Jači nalet vjetra zanjihao je grane maslina i lišće je zašuštalo, a onda i trava, što je nadglasalo sve udaljenije zvukove. Bio je silno žedan.

Usta su mu suha i skorena, pa je pomislio kako je trebao biti mudar i ponijeti čuturu. Ili plosku s konjakom – to bi mu sada doista dobro došlo. Šuma je već malo bliže, ali morao se zaustaviti. Snaga ga je izdala i sjeo je naslonivši se na tvrdo stablo masline, daleko od sela. Zatvorio je oči. Osjećao se stravično slabim i shvatio da je možda izgubio puno krvi.

– Ne želim umrijeti ovdje – promrmljao je. Natjerao se zamišljati svoj dom. Lijep je ljetni dan i jaše prema Langley Hallu.

Platane su u divnom cvatu. Zrak je mirisan od svježe pokošene trave i rascvjetalih ruža. Konja je zauzdao u kas jer mu je prišao konjušar kako bi ga pozdravio.

– Je li bilo ugodno danas jahati, gospodine Hugo? – upita ga dok se on spretno baca sa sedla na tlo i pruža mu uzde.

– Predivno, hvala, Josh.

Krene stubama pa kroz ulazna vrata. Njegov otac sjedi s novinama u sobi za doručak i diže pogled. Malo je namršten. – Bio si na jahanju, je li? U moje vrijeme presvukli bismo se iz jahaće odjeće prije nego što bismo se spustili na doručak.

– Žao mi je, oče, ali jako sam gladan. Kako si ti danas?

– Pa i nisam loše kad se uzme sve u obzir. Još uvijek se zadišem uz stube. Ali to se i očekuje, zar ne? Kad si doživio gušenje plinom, moraš očekivati da si oštećen.

– Bestijalni rat. Nije imao nikakva smisla.

– Sumnjam da je bilo koji imao smisla, ali čini se da tu lekciju nikad nismo naučili, zar ne?

Hugo je namjerno ugasio sjećanje na taj razgovor i maknuo se od očeva upornog suhog kašlja i postupnog umiranja. Misli na svoju ženu Brendu. Misli na svoga sina. Pokušao ih je prizvati, njihova lica, zamagljena i izblijedjela poput starih fotografija. Koliko je godina prošlo otkad ih nije vidio? Četiri. Gotovo pola Teddyjeva života. Kad je odlazio, Teddy je bio sramežljiv dječačić koji se čvrsto držao guvernantinih skuta. Sad mu je devet godina. Hugo nema pojma ni kako izgleda ni što radi. Pisma mu stižu svakih nekoliko mjeseci, a onda i sva zacrnjena cenzorskom tintom da mu ništa ne kažu. „Teddy je dobro i svojem ocu šalje poljupce pune ljubavi“, piše, tako da se Hugo nakon toga pita je li Teddy već otišao u internat u školu, voli li igrati kriket, je li postao dobar jahač...

Otvorio je oči i ugledao nekoga tko se nadvio nad njim. Naglo se uspravio i rukom u rukavici posegnuo za oružjem. Shvatio je

da mu pištolj ionako nije napunjen. Sjetio se noža skrivenog u čizmi – još nečega za njega neupotrebljivog. Zašto se nije toga unaprijed sjetio, pripremio za obranu?

Kad su mu se oči fokusirale na lik, odskočio je prestravljen. Mršava figura bez lica s kapuljačom, posve u crnom. Smrt je došla po njega. Dok je pokušavao ustati, spodoba je kratko uzdahnula i povukla se. Tek je sad Hugo vidio da se radi o ženi odjevenoj posve u crno, glave i ramena pokrivenih šalom. U ruci drži košaru koju je gurnula ispred sebe kao da će se njome obraniti.

– Ti si Nijemac? – upitala je na svom lokalnom talijanskom dijalektu, a onda dometnula: – Deutsch?

– Ne. Nisam Nijemac. Ja sam Englez – odgovorio je na talijanskom, zahvalan što je studirajući u Firenci dobro naučio jezik. – Moj avion... – Tražio je u glavi riječi „srušio se“ ili „pogođen“, ali nije se moga sjetiti ničega od toga. Nisu to riječi koje je upotrebljavao prije rata. – Moj avion je sletio. – Tekst je naglasio rukom, pokazujući kako se avion ruši na zemlju.

Žena je kimnula glavom. – Čuli smo – rekla je. – Eksploziju.

Nismo znali što se događa. Bojali smo se da Nijemci opet nešto dižu u zrak.

Slabo ju je razumio. Uplašio se da je zaboravio sve što je na talijanskom znao reći, ali onda je ipak shvatio da ona govori s jakim toskanskim, seoskim naglaskom koji je već prije čuo među seljacima. A rukama je pokazivala što govori.

– Ima li još Nijemaca u ovom kraju? – odmah ju je pitao.

Ponovno je kimnula i osvrnula se oko sebe kao da očekuje da će se pojaviti svaki tren. – Kako ne. Ukopali su se u rupe u brdima kao zečevi. Mislim da vam neće biti lako istjerati ih. Ovdje nije sigurno za vas. Morate se nekako spustiti južnije. Ovim putem. – Pokazala je rukom. – Odatle Saveznici napreduju, čuli smo da su već blizu Lucce.

– Ne mogu hodati. Mislim da sam pogođen u nogu. Moram se negdje sakriti kako bih pregledao ranu i razmotrio što dalje. Ponovno je pogledala prema brdu. – Ne mogu vas odvesti u svoje selo. Katkada dođu Nijemci. Traže mjesto gdje mogu spavati i uzimaju nam hranu. Ne biste bili na sigurnom. Pročulo bi se, a među nama ima i onih koji bi itekako rado prodali informaciju za hranu ili cigarete.

– Ni u snu ne bih dopustio da vas dovedem u opasnost – odgovorio je. Zapravo, to je htio reći, ali rekao je nešto slično: – Neću ja vama donijeti opasno.

Jako je raširila ruke. – Da se radi samo o meni, ja bih pristala.

Riskirala bih. Ali imam malog sina i baka mojega muža živi sa mnom. Moram ih zaštititi.

– Naravno. Razumijem. Ne smijem vas dovesti u opasnost.

Sad se malo namrštila prema njemu. – Otkuda vi tako dobro govorite moj jezik?

– Živio sam u Firenci kad sam bio posve mlad. Bio sam tamo godinu dana i studirao umjetnost.

– Vi ste umjetnik? – upitala je.

– Prije rata želio sam biti umjetnik. A sad već pet godina letim, upravljam avionom.

– Ovaj nam je rat svima oduzeo ono što smo voljeli – rekla je i pogledala u stranu.

Kimnuo je. – Ako biste mi samo pomogli da se uspravim, ja bih krenuo. Mogli bi me u svakom trenutku pronaći, a i vi biste bili u problemu jer ste razgovarali sa mnom.

– Mislim da se u ovom trenutku nitko neće pojaviti iz onog smjera. – Osvrtala se oko sebe oprezno dok je govorila, kao da zapravo ne vjeruje svojim riječima.

– Masline smo obrali. Ja sam samo došla provjeriti je li koja ostala ispod drveća ili možda u šumi ima gljiva i kestenja. Sad jedemo ono što pronađemo. Nijemci nam oduzmu sve što imamo. Kad je spomenula Nijemce, lice joj se opet stisnulo u strahu. Ovila je šal još čvršće oko sebe. – Uopće ne možete hodati?

– Mogao bih probati kad biste me pridržavali. Samo do onog drveća. Tamo bih se sakrio.

– Samostan – rekla je glasno, naglašeno. – Pomoći ću vam do samostana. Tamo ćete biti na sigurnom.

– Samostana? – Hugo je reagirao s protestantskom sumnjom prema svemu katoličkom, posebice prema redovnicima. – Jeste li sigurni da je to dobra zamisao?

– Ma to su samo ruševine. Nitko sad ne ide tamo. Ali imat ćete zaklon ako se uspijete dovući do njih.

– Onda bismo mogli probati. Možete li mi pomoći ustati?

Spustila je košaru i podigla ga ispod pazuha. Neobično je snažna za nekoga tako sitne građe. Ustao je, znojeći se u bolovima dok se pokušavao osloniti svom težinom na ozlijeđenu nogu.

– Hajde, uhvatite me oko ramena. Ja ću vas pridržavati.

– Ma ne. Ne mogu. To nije toliko potrebno – rekao je brzo jer je sad kad se uspravio ispred nje usporedio svoju visinu s njezinim sitnim tijelom.

– Nemojte biti glupi. Bez pomoći nećete moći hodati. Hajde. Uradite što sam vam rekla.

Učinio je što mu je rekla, svjestan koliko je njezino tijelo sitno, a ramena koščata ispod šala. Nije želio da tako osjetljivo stvorenje na sebe preuzme svu njegovu težinu.

– Tako je – rekla je – samo se vi naslonite na mene.

Vukao je drugom rukom svoj spremljeni padobran. Polako su se pomicali kroz maslinik. Vjetar ih je udarao bacajući im njezin šal u lica. Pomicali su se iznimno sporo – tlo je mjestimično bilo

meko i blatnjavo, a ponegdje zaleđeno. Hugo je stiskao zube i pomicao se tek za desetke centimetara. Napokon su stigli do ruba drveća. Neka su stabla bila posve gola, ali na drugima je još uvijek bilo lišća – tu su zimzeleni hrast i visoke tamne jele. Hugo je zastao i naslonio se zahvalno na čvrsto stablo drveta.

– Moram doći do daha – pokušao je reći. Ispalo je nešto poput:

– Moram pričekati i disati bolje. – Njegov talijanski nije nikada došao do stupnja da ga govori posve tečno.

– Hajdemo se pomaknuti još malo u šumu. Ovdje vas još uvijek netko može vidjeti. Nikad ne znaš gdje Nijemci vrebaju. – Povukla ga je naprijed.

Posrtali su između drveća, klizali po vlažnom lišću, zapinjali za korijenje. Tu zemlja bogato miriše i svijet je posve miran.

– Pogledajte, kesten – rekla je. – To je dobro. U ovo doba godina uglavnom je kestenje posve pobrano. A vidim i gljive uz ono deblo. Pokupit ću ih kad se budem vraćala kući.

– A ja vidim onu otpalu granu – odgovorio je. – Kad biste mi je donijeli, mogao bih je probati upotrijebiti kao štaku.

– Dobra zamisao. – Dignula je tešku granu i stresla s nje mrtvo lišće. – Ako je ovdje prepolovimo – rekla je pa je slomila uz glasno krckanje – to bi moglo biti dobro.

Deblji kraj podvukao je pod pazuho. – Da, mislim da bi ovo moglo biti dobro.

Nasmiješio joj se vedro, s nadom, i ona mu je uzvratila osmijeh. – Ovo je sad dobro. – Primijetio je kako joj se cijelo lice razvedrilo kad se nasmiješila. Skrivena ispod seoskog debelog šala, mogla je biti bilo koja seljanka bilo koje dobi. Tek je sad shvatio da je jedva starija od djevojčice, drska osmijeha i tamnih sjajnih očiju.

– Sada dolazi teži uspon. Nadam se da ti neće biti pretežak –rekla je spontano.