DIJETE ROBERTA POSTEA
BIBLIOTEKA RETRO
knjiga trideset četvrta
Naslov izvornika
Cold Comfort Farm
Copyright © Stella Gibbons, 1932
Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2019.
Urednik
Zoran Maljković
Nakladnik
Mozaik knjiga
Za nakladnika
Bojan Vidmar
Glavni urednik
Zoran Maljković
Grafički urednik
Marko Katičić
Oblikovanje naslovnice
Marko Jovanovac
Tisak
Denona, Zagreb, rujan 2019.
ISBN 978-953-14-2607-7
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001039816.
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
DIJETE ROBERTA POSTEA
Sa engleskoga prevela
MIRNA ČUBRANIĆ
Posvećeno Allanu i Ini
NAPOMENA
Radnja ovog romana događa se u bliskoj budućnosti.
PREDGOVOR
ANTHONYJU POOKWORTHYJU, Esq., A.B.S., L.L.R.
Dragi Tony,
Stavljam ovu knjigu pred tebe s više od samo prirodnog poštovanja koje jedna početnica u ovoj najljepšoj, najmukotrpnijoj i najhirovitijoj od svih umjetnosti osjeća prema velemajstoru svog zanata. Nitko ne poznaje radosti čistog ognjišta i muke našeg zanimanja bolje od tebe. Ali, ako mi je dopušteno, iskoristila bih ovu priliku da poteškoće u kojima sam se trsila da iznjedrim stranice koje su sad pred tobom objasnim malo opširnije nego što sam dosad natuknula.
Kao što znaš, desetak godina svog kreativnog života provela sam u besmislenoj, vulgarnoj vrevi novinskih ureda. Samo Bog zna kako je to utjecalo na moju proizvodnju čiste književnosti; ni sad se ne usuđujem previše razmišljati o tome. Neke stvari (na primjer, prvu ljubav i prve recenzije) žena srednjih godina ne želi previše pomno analizirati.
Te strašne godine možda su još razornije djelovale na moj stil, ako pred piscem koji je svojom ozbiljnom, pronicavom prozom trajno obogatio našu književnost uopće smijem svojatati tu odliku.
Život novinara siromašan je, ružan, surov i kratak. Takav mu je i stil. Ti, koji si majstor ljupkog brušenja svake važne i oštroumne rečenice, shvatit ćeš veličinu zadatka pred kojim sam se našla kad sam nakon deset godina novinarstva i učenja da ono što želim reći izrazim kratkim i jasnim rečenicama shvatila da se, želim li biti književnica i dobiti povoljne recenzije, moram naučiti izražavati kao da nisam posve sigurna što zapravo želim reći, ali me to neće spriječiti da nešto kažem, i to najdužim mogućim rečenicama. Ne pada mi na pamet tvrditi da su ove stranice pred tobom savršeno utjelovljenje zamisli koja je u mom umu prvi put zaiskrila prije deset godina. Kome od nas to uspije? Ali što je učinjeno, učinjeno je! Ecco! É finito! I takvo kakvo je, dobro ili loše, tvoje je.
Znaš, Tony, tvoja sam velika dužnica. U posljednjih deset godina tvoje su mi knjige bile više od knjiga. Bile su moja vrela okrepe, hrana za dušu, oči u tami. Pružile su mi radost u vulgarnoj, besmislenoj vrevi novinskih ureda. Možda to nije bila baš onakva radost kakvu si želio da pruže, ali tko je od nas nepogrešiv?
Svejedno je bila radost.
Moram priznati i da sam više no jednom oklijevala pred pomišlju da ti se barem malo pokušam odužiti knjigom koja bi trebala biti... zabavna.
Jer tvoje knjige nisu zabavne. One su prikazi velikih duhovnih previranja u divljinama nekog jezerca, planinskog vrha ili močvare. Tvoji likovi bezvremena su i elementarna bića, nošena morima strasti kao slamke. Prirodu oslikavaš u njezinu najgrubljem izdanju, u čovjeku i u krajolicima. Jedino lijepo na tvojim stranicama trezveni je spokoj zadovoljene žudnje i pomalo prostački humor sporednih likova. Svakodnevne obiteljske tragedije (nije li prvih sto stranica tvoje knjige Ispunjenje Martina Hoarea majstorska analiza napadaja žuči?) znaš prikazati jednako živopisno kao što prikazuješ kataklizme duše. Hoću li ikad zaboraviti Mattie Elginbrod?
Neću. Tvoje knjige više su grmljavinske oluje nego knjige. Jednostavno, mogu samo reći „Hvala ti, Tony“.
Ali da su zabavne... Nisu.
Svejedno, sigurna sam da si dovoljno ljudina u svakom smislu te riječi da mojoj knjizi oprostiš njezine nesavršenosti.
I samo zbog brojnih tisuća ljudi poput mene, koji rade u vulgarnoj, besmislenoj vrevi ureda, trgovina i domova, i koji nisu uvijek sigurni je li neka rečenica Književnost ili samo obično lupetanje, primijenila sam metodu koju je usavršio pokojni Herr Baedeker i odlomke koje smatram boljima označila s jednom, dvije ili tri zvjezdice. Tako je taj čestiti muškarac ocjenjivao katedrale, hotele i djela slikarskih genija. Ne vidim zašto se ista metoda ne bi primijenila i na odlomke romana.
I kritičarima bi trebala pomoći.
Kad već spominjemo genije, koliko li ih je samo trenutačno među nama! Čak i jednoj ovako nevičnoj početnici kao što sam ja, koja je najbolje kreativne godine svog života provela u vulgarnoj, besmislenoj vrevi novinskih ureda, činjenica da se može potpisati kao tvoja zahvalna dužnica, dragi moj Tony, pruža utjehu i uzdiže je u vedrija, ushićenija nebesa.
Stella Gibbons Watford.
Lyons’ Corner House. Boulogne-sur-Mer. siječanj 1931. – veljača 1932.
PRVO POGLAVLJE
Obrazovanje koje su roditelji osigurali Flori Poste bilo je skupo, sportsko i dugotrajno; a kad su u dvadesetoj godini njezina života umrli nekoliko tjedana jedno za drugim od epidemije gripe, iliti španjole, postalo je jasno da Floru krase sve vrline i umijeća osim onoga da zaradi novac za samostalan život.
O njezinu ocu uvijek se govorilo kao o imućnom čovjeku, ali kad je umro, izvršitelji njegove oporuke našli su se u nebranu grožđu shvativši da je siromašan. Kad su platili porez nakon smrti i namirili sve vjerovnike, njegovu djetetu ostao je samo prihod od sto funti godišnje bez ijedne nekretnine.
Ali Flora je od oca naslijedila tvrdoglavost, a od majke vitke gležnjeve. Ovu prvu nije oslabila činjenica da je uvijek bilo po njezinu, a ove potonje tjelesno zahtjevni sportovi u kojima je morala sudjelovati, ali shvatila je da ni jedna ni druge nisu dovoljni da joj osiguraju egzistenciju.
Zato je odlučila boraviti u kući svoje prijateljice gospođe Smiling u Lambethu, dok ne odluči kome će darovati sebe i svojih sto funti godišnje.
Flora nije bila posebno ucviljena zbog smrti roditelja, jer jedva ih je poznavala. Njezini otac i majka bili su strastveni putnici i samo su mjesec dana godišnje provodili u Engleskoj. Flora je od svoje desete godine sve školske praznike provodila u kući majke gospođe Smiling; a kad se gospođa Smiling udala, provodila ih je u prijateljičinoj kući. Zato je tog sumornog poslijepodneva u
veljači, dva tjedna nakon očeva pogreba, ušla u Lambeth kao netko tko se vraća kući.
Gospođi Smiling posrećilo se utoliko što je naslijedila nekretnine u Lambethu prije nego što su se cijene zakupa u tom dijelu grada vinule u apsurdne visine kad je mondeni svijet izgubio zanimanje za Mayfair i sjatio se na drugu stranu rijeke, pa su kameni parapeti uz Temzu postali šetališta Argentinki i njihovih bulterijera. Njezin suprug (bila je udovica) imao je tri kuće u Lambethu i oporučno joj ih ostavio. Kuća u ulici Mouse Place bila je najudobnija i svojim polukružnim prozorčićem na ulaznim vratima gledala na prevrtljivu Temzu; u njoj je gospođa Smiling živjela. Od ostalih dviju, jedna je bila srušena i na njezinu mjestu niknula je automehaničarska radionica, a druga, premalena i neprikladna za ijednu drugu svrhu, bila je pretvorena u klub
Stara diplomacija.
Bijeli porculanski geraniji u košarama obješenim na željezne balkončiće kuće na broju jedan u ulici Mouse Place veoma su oraspoložili Floru kad se taksi zaustavio ispred ulaznih vrata.
Okrenuvši se od taksija prema kući, vidjela je da je Sneller, batler gospođe Smiling, već otvorio vrata i da je promatra s određenim neodobravanjem. Neotesan je kao kornjača, pomislila je i bila je sretna što njezina prijateljica nema kornjače za kućne ljubimce, jer bi mogle posumnjati da im se izruguje.
Gospođa Smiling čekala ju je u primaćoj sobi s pogledom na rijeku. Bila je sitna Irkinja od dvadeset i šest godina, svijetle puti, krupnih sivih očiju i malog, grbavog nosa. U životu su je zanimale dvije stvari. Jedna od njih bila je nametnuti razboritost i umjerenost petnaestorici gospode po rođenju i bogatstvu, koja su bila ludo zaljubljena u nju i zbog njezina odbijanja njihove bračne ponude odletjela na daleka mjesta kao što su Jhonsong La, jezero M’Luba-M’Luba i Kwanhattons. Svima im je pisala jednom
tjedno, a oni joj otpisivali (u što su se njezine prijateljice uvjerile na vlastitu štetu, jer stalno im je čitala duge, dosadne dijelove njihovih pisama).
Zbog svog marljivog rada u divljim, nepoznatim dijelovima svijeta i svoje odanosti gospođi Smiling, ta gospoda su, prema živahnoj pjesmi Walta Whitmana, dobila kolektivni nadimak „Maryni pioniri“.
Drugo što je zanimalo gospođu Smiling bila je njezina zbirka grudnjaka i potraga za savršenim. Uživala je glas žene s najvećom i najljepšom kolekcijom tih odjevnih predmeta na svijetu. Svi su se nadali da će je oporučno ostaviti naciji.
Kad je riječ o kroju, obliku, boji i primjerenom funkcioniranju grudnjaka, većeg autoriteta od nje nije bilo; a njezine prijateljice shvatile su da se to njezino zanimanje može probuditi i u trenucima najvećeg emocionalnog ili tjelesnog jada, i da joj se pribranost uma lako može vratiti rečenicom kao što je:
„Mary, danas sam vidjela grudnjak koji bi te zanimao...“
Gospođa Smiling imala je čvrst karakter i civiliziran ukus. S mušičavom ljudskom prirodom koja je svoju mušičavost željela nametnuti njezinu načinu života izlazila je na kraj na brz i djelotvoran način; pravila se da nije kao što drugi tvrde i nakon nekog vremena obično i nije bilo tako. Scijentologija možda jest veća organizacija, ali rijetko je tako uspješna.
„Naravno, ako potakneš ljude da misle da su neuredni, bit će neuredni“, bila je jedna od omiljenih maksima gospođe Smiling. Druga je bila, „Glupost, Flora. Umišljaš.“
Ali i samu ju je resila nešto blaža sklonost umišljanju.
– Onda, draga – rekla je gospođa Smiling, a Flora, koja je bila visoka djevojka, sagnula se i poljubila je u obraz – jesi li za čaj ili za aperitiv?
Flora je odgovorila da je za čaj. Presavinula je rukavice i prebacila kaput preko naslona stolca pa uzela šalicu čaja i tanki keks s cimetom.
– Je li bilo strašno na pogrebu? – upitala je gospođa Smiling. Znala je da gospodin Poste, krupan muškarac koji je sport veoma ozbiljno shvaćao, a umjetnost prezirao, ne nedostaje svom djetetu.
Kao ni gospođa Poste, koja je željela da svi divno žive i svejedno budu dame i gospoda.
Flora je odgovorila da je na pogrebu bilo grozno. I dodala da mora reći da su svi njezini stariji rođaci iz Londona naizgled neizmjerno uživali.
– Je li te itko od njih pozvao da živiš s njima? Mislila sam te upozoriti na to. Rođaci uvijek žele da živiš s njima – rekla je gospođa Smiling.
– Ne, Mary, nitko me nije pozvao. Nemoj zaboraviti da sad imam samo sto funti godišnje i da ne znam igrati bridž.
– Bridž. Što je to? – upitala je gospođa Smiling, neodređeno pogledavši kroz prozor prema rijeci. – Ljudi provode vrijeme na uistinu neobične načine. Ako mene pitaš, draga, prava si sretnica jer kroz sve one grozne godine koje si provela u školi i na koledžu nisi zavoljela nijedan od sportova kojima si se morala baviti. Kako ti je to uspjelo?
Flora je razmislila.
– Isprva sam samo stajala kao kip, zurila u stabla i ni o čemu nisam razmišljala. Znaš, naokolo je obično bilo stabala jer se većina sportova igra na otvorenom. Čak i zimi ima stabala. Ali shvatila sam da će se netko zabiti u mene, pa sam odustala od nepomičnog stajanja i počela trčati kao ostali. Trčala sam za loptom, Mary, zaključivši da je lopta u utakmici važna, zar ne? A onda sam primijetila da ostalima to nije drago, jer nikad joj se nisam uspjela približiti, udariti je, ili što joj je već trebalo učiniti. Zato sam, umjesto
prema lopti, trčala od lopte, ali ni to im se nije sviđalo, jer su se ljudi u gledalištu navodno pitali što radim sama na rubu igrališta i zašto trčim od lopte svaki put kad vidim da mi se približava. A onda su se jednog dana nakon svršetka utakmice svi okomili na mene i rekli mi da sam niškoristi. Učiteljica tjelesnog doimala se ozbiljno zabrinuta i upitala me volim li uopće lacrosse (tako se taj sport zvao), a ja sam odgovorila da ga nimalo ne volim. Šteta, rekla je, jer mom je ocu veoma „stalo“ da se bavim sportom. Ako ne volim sport, što volim? Rekla sam da nisam posve sigurna, ali da mislim kako volim da sve oko mene bude veoma uredno i mirno, i da nitko od mene ne očekuje da nešto radim, da se smijem šalama koje drugi ne smatraju nimalo smiješnima, odlazim na šetnje u prirodi i iznosim svoja mišljenja (na primjer o ljubavi ili nekom čudaku?). Tad je ona upitala ne mislim li da bih se zbog oca trebala bar malo potruditi, a ja sam odgovorila da to, nažalost, ne mogu. Nakon toga, ostavila me je na miru. Ali svi ostali još uvijek su govorili da sam niškoristi.
Gospođa Smiling kimnula je s odobravanjem, ali Flori je rekla da previše govori i dodala:
– Vratimo se na tvoj život s nekim od rođaka. Naravno, mila, kod mene možeš ostati koliko ti je volja; ali pretpostavljam da ćeš se u određenom trenutku željeti primiti nekog posla i zaraditi dovoljno za svoj stan, zar ne?
– Kakvog posla? – upitala je Flora, uspravna i ljupka u svom sjedalu.
– Pa, organizacijskog posla, kao nekoć ja. – Prije udaje za reketara Toda Smilinga, poznatog kao „Dijamant“, gospođa Smiling bila je organizatorica za L.C.C. – Ne pitaj me što je to točno, jer zaboravila sam. Već dugo ništa ne radim. Ali sigurna sam da bi ti mogla. Mogla bi se baviti novinarstvom. Ili knjigovodstvom. Ili pčelarstvom.
Flora je odmahnula glavom.
– Mary, ničim se od toga ne mogu baviti.
– U redu. Čime se možeš baviti, draga? Ne budi tako mlitava. Savršeno dobro znaš da ćeš biti nesretna ako ne budeš imala posao, a svi tvoji prijatelji ga imaju. Osim toga, sto funti godišnje neće ti biti dovoljno ni za čarape i lepeze. Od čega ćeš živjeti?
– Od rođaka – odgovorila je Flora.
Gospođa Smiling pogledala ju je zgroženim, upitnim pogledom, jer iako je imala civilizirani ukus, bila je odlučna i moralna žena.
– Da, Mary – odlučno je ponovila Flora. – Imam tek devetnaest godina, ali već sam primijetila da za razliku od apsurdnih predrasuda koje su se zadržale protiv života na račun prijatelja, ni društvo ni savjest ne postavljaju granice iskorištavanju gostoprimstva rođaka. A ja s obje strane obitelji obilujem osebujnim rođacima (da možeš vidjeti neke od njih, složila bi se da je to prava riječ). Jedan s očeve strane neženja je u Škotskoj. Majčina sestra živi u Worthingu i kao da to nije dovoljno, uzgaja pse. Jedna majčina rođakinja je u Kensingtonu. A daleki rođaci, mislim da su s majčine strane, žive u Sussexu...
– Sussexu... – zamislila se gospođa Smiling. – Ne sviđa mi se kako ta riječ zvuči. Žive li na oronuloj farmi?
– Bojim se da žive – nevoljko je priznala Flora. – Ali, ako se sve ostalo ne izjalovi, kod njih ne moram ni pokušavati. Poslat ću pismo rođacima koje sam ti spomenula, objasniti im situaciju i pitati ih jesu li voljni primiti me u svoj dom u zamjenu za moje lijepe oči i sto funti godišnje.
– Flora, to je bezumno! – uzviknula je gospođa Smiling. – Sigurno si luda. Nećeš preživjeti ni tjedan dana. Znaš da ni ti ni ja nikad nismo trpjele rođake. Moraš ostati sa mnom i naučiti strojopis
i stenografiju, da možeš biti nečija tajnica i unajmiti zgodan stančić, i da možemo organizirati krasne zabave...
– Mary, znaš da mrzim zabave. Pakao zamišljam kao hladnu prostoriju u kojoj se okupilo veliko društvo i svi moraju igrati hokej. Ali da završim ono o čemu sam počela govoriti. Kad nađem rođaka ili rođakinju koji me žele primiti, uzet ću ih u svoje ruke i promijeniti im karakter i način života da budu u skladu s mojim ukusom. A onda ću se, kad me bude volja, udati.
– Za koga ćeš se udati, molim te lijepo? – nepristojno je upitala gospođa Smiling jer je bila veoma uzrujana.
– Za nekog koga ću sama izabrati. Kao što znaš, o braku imam posve jasne predodžbe. Oduvijek mi se sviđao izraz „dogovoreni brak“. I treba biti dogovoren! Nije li brak najvažniji korak koji jedno smrtno stvorenje može poduzeti? Draža mi je pomisao na dogovor od tvrdnje da brakovi nastaju u raju. Moj će brak, Mary, biti dogovoren da bude rajski.
Gospođa Smiling zadrhtala je od gotovo francuske ciničnosti Florinih riječi. Jer gospođa Smiling vjerovala je da bi brakovi trebali biti prirodan rezultat sjedinjenja dviju priroda koje se međusobno vole, i da bi se trebali sklopiti u crkvama, sa svim uobičajenim rekvizitima i kerefekama; tako se i njezin brak rodio i bio proslavljen.
– Ali željela sam te pitati sljedeće – nastavila je Flora. – Misliš li da bi bilo pametno napisati tim rođacima cirkularno pismo? Bih li time ostavila dojam učinkovite osobe?
– Ne, mislim da ne bi – hladno je odgovorila gospođa Smiling. – To bi ih odbilo. Svakom od njih moraš napisati posve drukčije pismo i objasniti situaciju, ako doista kaniš biti toliko šašava i taj naum provesti u djelo.
– Previše brineš, Mary. Pisat ću im sutra prije ručka. Pisala bih im već večeras, ali mislim da moramo izaći i proslaviti početak
moje karijere parazita. Što kažeš na to? Imam deset funti i odvest
ću te u Novi riječni klub, anđeosko mjesto!
– Ne budi smiješna. Savršeno dobro znaš da ne možemo izaći bez muškog društva.
– Onda nam nađi muško društvo. Je li itko od tvojih pionira kod kuće na dopustu?
Lice gospođe Smiling poprimilo je onaj zabrinuti, majčinski izraz koji su njezine prijateljice povezivale s razmišljanjima o pionirima.
– Bikki – rekla je. (Svi pioniri imali su kratke, odrješite nadimke veoma slične glasanju neobičnih ptica, ali to je bilo posve prirodno jer su svi dolazili s mjesta prepunih neobičnih ptica.)
– I Charles Fairford, tvoj rođak u drugom koljenu, je u gradu – nastavila je gospođa Smiling. – Onaj visoki, ozbiljni, tamnokosi momak.
– Poslužit će – s odobravanjem je rekla Flora. – Ima neobično mali nos.
I tako se dvadesetak minuta prije devet navečer automobil gospođe Smiling odvezao iz Mouse Placea s gospođom Smiling i Florom u bijelim haljinama i apsurdnim vjenčićima cvijeća iznad sljepoočnica, i Bikkyjem i Charlesom, kojeg je Flora dotad vidjela samo nekoliko puta, na sjedalima sučelice njima.
Bikki je strahovito mucao, ali kao svi mucavci, nije zatvarao usta. Bio je neprivlačan muškarac tridesetih godina i došao je na dopust iz Kenije. Razveselio ih je potvrdivši sve grozote koje su čule o toj zemlji. Charles, koji je u fraku izgledao i više nego pristojno, jedva je išta rekao. S vremena na vrijeme, kad bi ga nešto zabavilo, nasmijao bi se glasnim, dubokim, melodičnim smijehom. Većinu vremena zurio je kroz prozor, a Floru je jedva pogledao.
– Mislim da Sneller ne odobrava naš izlet – zamijetila je gospođa Smiling dok su se vozili. – Kad smo odlazile, izgledao je namrgođeno i zabrinuto. Jesi li primijetila?
– Protiv mene nema ništa jer ja izgledam ozbiljno – odgovorila je Flora. – Ravan nos velika je pomoć ako čovjek želi izgledati ozbiljno.
– Ne želim izgledati ozbiljno – hladno je odgovorila gospođa Smiling. – Za to će biti dovoljno vremena kad te dođem spasiti od nemogućih rođaka negdje Bogu iza nogu zato što više ne možeš podnijeti život s njima. Jesi li rekla Charlesu za svoj naum?
– Zaboga, naravno da mu nisam rekla! Charles mi je rođak. Mogao bi pomisliti da želim živjeti s njim i rođakinjom Helen u Hertfordshireu, i da kamčim poziv.
– Ako želiš, kod nas si dobrodošla – rekao je Charles, okrećući se od proučavanja svjetlucavih ulica kojima su klizili. – U vrtu imamo ljuljačku, ljeti cvjetove duhana, a majci i meni bilo bi drago da si s nama.
– Ne budi smiješan – prekorila ga je gospođa Smiling. – Evo, stigli smo. Bikki, jesi li dobio stol blizu rijeke?
Bikki je isposlovao takav stol; i kad su sjeli sučelice cvijeću i svijećama na stolu, kroz stakleni pod mogli su gledati rijeku koja se kotrljala ispod njihovih nogu i promatrati je između svojih večernjih cipela dok su plesali. Kroz staklene prozore vidjele su se teglenice i njihova romantična crvena i zelena svjetla. Vani je počela padati kiša i sa staklenog krova uskoro su se cijedile srebrne kapi.
Tijekom večere Flora je iznijela svoj plan Charlesu. Isprva je šutio i mislila je da je zaprepašten. Jer iako nije imao ravan nos, za njega se moglo napisati ono što je Shelley napisao za sebe u predgovoru svoje poeme Julian i Maddalo: „Julian je ozbiljan muškarac.“
Ali na kraju je naizgled zabavljeno rekao:
– Ako ti dojadi, bez obzira gdje si, nazovi me i doći ću te spasiti svojim avionom.
– Zar imaš avion? Mislim da svećenik u povojima ne bi smio imati avion. Koje je pasmine?
– Zračna svijetleća palica. Zove se Presretač II.
– Stvarno, Charlese, zar misliš da bi jedan svećenik trebao imati avion? – nastavila je Flora, lakoumno raspoložena.
– Kakve to ima veze? – mirno je odgovorio Charles. – U svakom slučaju, javi mi i doći ću.
Flora je obećala da hoće, jer Charles joj se sviđao; nakon toga su plesali i sve četvero dugo sjedili uz kavu pa u tri sata iza ponoći zaključili da je vrijeme da pođu kući.
Charles je pridržao Florin zeleni kaput, a Bikki crni kaput gospođe Smiling, i ubrzo su se vozili kroz kišne ulice Lambetha u kojem su prozori svih kuća bili osvijetljeni ružičastim, narančastim ili zlatnim svjetlima, a iza njih se odvijale kartaške, glazbene ili samo banalne zabave. Osvijetljeni izlozi trgovina kiši su nudili haljinu ili repliku konja iz dinastije Tang.
– Eno Stare Diplomacije – sa zanimanjem je zamijetila gospođa Smiling dok su prolazili pokraj tog smiješnog kućerka s nakošenim košarama metalnog cvijeća na uskim prozorskim daskama i glazbom koja je dopirala iz prostorija na katu. – Presretna sam jer mi ju je siroti Ted ostavio. Donosi mi uistinu mnogo novca. –Kao svi koji su bili neugodno siromašni pa postali veoma ugodno bogati, ni gospođa Smiling nikad se nije naviknula na svoj novac i neprestano ga je brojala u mislima i nedvojbeno uživala u pomisli koliko ga ima. Ta pomisao radovala je i sve njezine prijatelje i odobravali su je, kao što bi odobravali milo dijete s igračkom.
Charles i Bikki oprostili su se s damama pred vratima, jer se gospođa Smiling previše bojala Snellera da ih pozove na još jedno, posljednje piće prije spavanja. Flora je promrmljala da je to
Dijete Roberta Postea
apsurdno, ali dok su se uskim stubištem prekrivenim crnim sagom penjale u svoje sobe na spavanje, osjećala se prilično umorno.
– Sutra ću napisati pisma – rekla je zijevajući, s rukom položenom na tanku bijelu ogradu. – Laku noć, Mary.
– Laku noć, mila – odgovorila je gospođa Smiling i dodala da će se do sutra Flora predomisliti.