Kresley Cole
Cijena užitka
KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA
knjiga osamdeset četvrta
Naslov izvornika
The Price of Pleasure
Copyright © 2004 by Kresley Cole
Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga d.o.o., 2019.
Glavni urednik
Zoran Maljković
Nakladnik
Mozaik knjiga
Za nakladnika
Bojan Vidmar
Urednik
Zoran Maljković
Izvršna urednica
Hana Vunić
Grafički urednik
Marko Katičić
Oblikovanje naslovnice
Marija Morić
Ilustracija na naslovnici
© Susan Fox/TrevillionXXXXX XX
Korektorica
Nives Madunić Barišićxxxxxxxxxxx
Tisak
Denona, Zagreb, veljača 2019.
ISBN 978-953-14-2495-0
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem XXXXXXXXX.
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Kresley Cole
Cijena užitka
Sa engleskoga prevela Iva Divljaković
Mami i tati
Zahvale????????
Dnevnik Victorije Anne Dearbourne, 1850.
17. siječnja
Danas je treći dan našeg boravka ovdje. Majka, gospođica Scott i ja preživjele smo brodolom Serendipityja i na čamcu za spašavanje u kojeg je prodirala voda doplutale do nenaseljenog otoka negdje u južnoj Oceaniji. Kako smo tjednima plutali morem bez tračka vjetra, i naposljetku nismo mogli izbjeći početak sezone tajfuna. Majka je rekla da joj se čini kao da nas je oluja prikovala za mjesto i natjerala da je čekamo.
Kad su jarboli počeli pucati, mornari su se rastrčali na sve strane – poput štakora, svi do posljednjega – i poskakali s broda, ostavljajući nas same. Jedan od njih zatrčao se u majku – nije se ni osvrnuo kad je pala s palube u brodicu za spašavanje. U padu je ozlijedila leđa i ruku. Ali snažna je ona i ne sumnjam da će se oporaviti. Oca još nismo pronašli. Kad sam pogledala uvis, kroz kišu i morsku pjenu, vidjela sam ga na palubi. Držao je neko dijete u naručju. U idućem trenu osvijetlila nas je munja, a nakon toga ga više nisam vidjela. Jesam li zla zato što sam tad poželjela da ostavi svu tu rasplakanu djecu pod palubom i pobjegne da se spasi? Oni prostaci
mornari upravo su to napravili. Ali nije važno što ja želim –moj otac ne bi nikad napustio djecu.
Jutros nam je s mora došlo mnogo zaliha. Majka mi je prišapnula da nam sam Bog šalje te zalihe, ali gospođica Scott tvrdi da ih šalju plima i oseka – isto ono kretanje mora koje je nas dovelo do ovog otoka. (Majka kaže da je Camellia Scott sa svojih dvadesetak godina možda mlada, ali i da je već vrlo mudra, pa ne znam kojoj od njih dvije da vjerujem.)
Gospođica Scott i ja izvukle smo na obalu nekoliko škrinja, bačvu toliko nam potrebne vode, veslo i mnogo drugih stvari. Među škrinjama je bila i kapetanova, a u njoj, između ostaloga, i prazan dnevnik i bočica tinte. Gospođica Scott povjerila mi je zapisivanje detalja o našem životu ovdje.
Vjerojatno misli da mi treba dati da se nečime bavim, jer tako neću primijetiti jad u kojem smo se našle. Ali primjećujem ja sve, pa sam tako, i usprkos vođenju dnevnika i brizi za majku, primijetila dva tijela koja su doplutala među svim onim stvarima. Morska voda na njima je ostavila trag, užasan trag.
Znam da ih je gospođica Scott odvukla do ruba džungle i pokopala ih, jer sam primijetila tragove na tlu i vidjela žuljeve od vesla na njezinim dlanovima. Gospođica Scott s mojom je obitelji tek kraće vrijeme, ali znam da me želi poštedjeti okrutnih prizora. Samo se nadam da će mi reći ako je jedan od tih preminulih bio otac.
18. siječnja
Prošle noći majka se po prvi put rasplakala. Pokušavala je biti snažna, ali bol ju je nadjačala. Počela je sipiti kiša, digao se vjetar. Gospođica Scott pronašla je kremen u brodici za
spašavanje i pokušala pripaliti vatru. Nije uspjela, ali mislim da joj je to barem odvratilo misli od situacije. Kad je konačno odustala i zaspala ni ne legavši, ruke su joj bile razrezane i izgrebene.
Majka mi je rekla da moram pomoći gospođici Scott jer je „još uvijek jako mlada, a snašla ju je tako važna zadaća”.
19. siječnja
Vidim koliko sam već napisala i brinem se da mi dnevnik neće dostajati, ali gospođica Scott predviđa da će nas spasiti mnogo prije nego što mi ponestane papira.
Kasnije istoga dana u jednoj je škrinji pronašla zemljopisnu kartu i pokušala utvrditi gdje se nalazimo. Mene je poslala na plažu po naplavljena drva, iako još uvijek nismo imale vatru.
Kad sam se vratila, majka i ona kao da su se bile pomirile s činjenicom da ćemo dugo ostati na otoku. Zaključila sam da smo daleko od civilizacije. Iako je gospođica Scott i ja preklinjemo da pije, majka odbija popiti i jedan gutljaj od ono malo vode koliko nam je ostalo.
20. siječnja
Prošle sam noći sanjala oca. Smijao se s majkom i sa mnom, strpljivo me podučavajući kako da lovim ribu. Otac se lijepo smije, punim plućima i od srca. Voli majku toliko da se čini kao da će se raspuknuti od ljubavi. Svaki put kad bismo istraživali kakvu novu zemlju, njih dvoje dali bi se u potragu za životinjicama, za nečime što nikad prije vidjeli nismo. I svaki bi se put divio kad bi majka uspjela nacrtati životinju točno kako izgleda, iako su svi njezini crteži u člancima koje su
objavljivali bili jednako vjerni. Pogledao bi crtež, spustio ga i obgrlio majku oko struka, pa podigao mene i izjavio da smo nas troje najbolja ekipa na svijetu, ili barem u našoj hemisferi.
Tada nam se pridružila gospođica Scott, koja je došla kako bi me podučila matematici i bontonu, a majci bila družbenica. Sve je bilo tako savršeno.
Probudila sam se u suzama, ali nasreću sam ustala prije majke i gospođice Scott. Obrisala sam ih, ali tijekom cijeloga dana kad bih se sjetila oca, opet bih se našla na rubu suza, usne bi mi zadrhtale, a lice se zacrvenjelo kao djeci s kojom sam se igrala na Serendipityju.
I majka i gospođica Scott svakog mi dana govore da budem hrabra, ali danas kao da su u tome bile upornije nego inače. Jučer poslijepodne majka se probudila i zatekla me lica zarinutoga u dlanove, rasplakanu kao da sam dijete, iako mi je trinaest!
Rekla sam joj da ne znam jesam li dovoljno snažna da radim sve što na otoku treba raditi. Znam da moramo sagraditi zaklon. Pokušavam se sjetiti svega što sam naučila na našim putovanjima, ali majka i otac uvijek su obavljali sve teške poslove, a ja sam se samo igrala s djecom koju bismo tamo zatekli.
Majka mi je rekla da sam dovoljno snažna da preživim. „Nemoj zaboraviti da dijamante stvara pritisak, Tori”, rekla je.
21. siječnja
Duboke porezotine na rukama gospođice Scott ne zarastaju i dlanovi su joj toliko natekli da ne može sklopiti šaku. Znam koliko je to opasno u ovoj klimi. Nisam znala da se mogu
brinuti još više nego prije. Ocu još ni traga, ali moram vjerovati da je preživio i da stoji na pramcu nekog velikog broda (većeg od groznog Serendipityja) i traga za nama.
22. siječnja
Stalno sanjam hranu i vodu, jer sad i jednog i drugog imamo malo. Uvijek smišljam kako da se dokopam još. Gospođica
Scott se želi zaputiti dublje u srce otoka i potražiti izvor vode ili neko voće, ali boji se što bi s nama bilo da nas ostavi same uz more, kao i što bi sa mnom bilo da me povede sa sobom u tamu džungle. Zvuci noći govore nam da je šuma puna životinja koje ne bismo željele susresti.
Danas poslijepodne majka me pozvala da sjednem kraj nje.
Ozbiljnim glasom rekla mi je da otac možda nije preživio. Te su me riječi pogodile u grudi poput udarca. Ta mogućnost nije bila stvarna dok ih nisam čula. Kad su mi suze konačno prestale teći, pogledala me u oči i rekla da će nas djed pronaći, bez obzira na sve. Zaklele su se da nas on neće prestati tražiti, da će nas vratiti kući. Ali znam da je djed prestar za dalek put. Majka me uvjerava da zna kako će djed nekoga poslati u potragu.
22. siječnja, poslijepodne
Odlučile smo da ću poći s gospođicom Scott. Što sam gladnija, to me džungla manje plaši. Ali ne mogu se riješiti nekog osjećaja – ružnog osjećaja, da se nešto događa. Znam da se nešto događa; zatiljak mi bridi kao da njime mile mravi. Nešto će poći po krivu.
Umalo sam se nasmijala na prethodne riječi. Nešto će poći po krivu? Koliko nam gore još može biti?