Issuu

Fannie Flagg

Cijeli

grad priča

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristo dvadesetšesta

Naslov izvornika

The Whole Town’s Talking

Urednik

Zoran Maljković

Nakladnik

Mozaik knjiga

Za nakladnika

Bojan Vidmar

Glavni urednik

Zoran Maljković

Grafički urednik

Marko Katičić

Oblikovanje naslovnice

Marija Morić

Tisak

Denona, Zagreb, siječanj 2019.

ISBN 978-953-14-2667-1

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001049206.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Fannie Flagg

Cijeli grad priča

S engleskoga preveo OZREN DOLEŽAL

Posvećeno Clunyju Brownu, koji sve zna popraviti

Što vrana zna

Ustaju rano, u selu i gradu, žudeći da se posvete svojem ptičjem poslu.

Okupljaju se u velika jata, lete same ili u paru. Cijeloga dana uzlijeću i poniru, dovikujući užurbanim ljudima ispod sebe. Viču sa stabala, krovova, telefonskih žica…

Sad! Živi sad! Brzo će kraj! Kraj! Kraj!

Sirote naše vrane. Misle da nam govore, a ljudi čuju samo:

Kra! Kra! Kra! Kra! Kra! Kra!

Što ti mogu reći o gradu? Da si se onomad provezao njime, vjerojatno bi ti djelovao kao svaki drugi, obični gradić… ali nije bio takav. Ja sam se ondje rodio i odrastao pa točno znam o čemu govorim. Gradić nije bio bogat, ali jedni drugima bili smo podrška. A kad smo čuli što se dogodilo Hanni Marie, svi smo se uzrujali. Svi smo pričali o tome. Svatko se zavjetovao da će nešto poduzeti. Ali nikada, ni u najluđim snovima, nismo mogli naslutiti tko će doista nešto poduzeti. Ili, što je još važnije, kako će to učiniti. Ali kad bih ti sada još nešto odao, pokvario bih ti iznenađenje. A tko ne voli dobro iznenađenje? Ja svakako volim.

Prijatelj

Eto kako je počelo…

LORDOR N ORDS t RO m

1889.

Missouri, SAD

Udobi od dvadeset osam godina, Lordor Nordstrom napustio je svoj dom u Švedskoj i doputovao u Ameriku tražeći zemlju koju bi kupio. Nekoliko mjeseci poslije, dok je prolazio južnim Missourijem, pronašao je veliku parcelu dobre, plodne zemlje s mnogo prirodnih izvora, idealnu za mljekarstvo. Raščistivši teren za farmu, objavio je oglas u jednim švedsko-američkim novinama u kojem je tražio mlade farmere koji bi se doselili i osnovali novu zajednicu pa su mu se uskoro pridružili ostali, dovevši sa sobom obitelji i stoku. Do 1880., nastala je mala poljoprivredna zajednica koju su ostali stanovnici nazivali Švedskim gradom, premda su ondje živjela i dva Nijemca te jedan Norvežanin (za kojega se sumnjalo da je Finac).

Ovoga dana, Lordor Nordstrom stoji na vrhu brežuljka i gleda prostranstvo valovitih zelenih livada i bijele kućice. Gore je bilo posve spokojno i tiho, a čuo se samo pjev ptica i daleka kravlja zvonca. Na sve strane pružao se ugodan vidik. Upravo je to tražio. Ovu zemlju darovat će zajednici i nazvati je Spokojna livada. Dok se spuštao niz brdo, Lordor je bio jako zadovoljan sam sobom. Kao prvi doseljenik, osjećao je veliku odgovornost prema onima koji su se doselili nakon njega. I upravo im je pronašao idealno konačno počivalište za budućnost.

Idućih tjedana, Lordor i ostali mještani raščistili su teren na tom brežuljku te počeli premjeravati i obilježavati nizove grobnih mjesta. Svakome je dodijeljen broj, napisan na švedskom i engleskom, kako ne bi bilo zabune. Na ulazu su podigli lijep, drven luk izrezbaren cvijećem, na kojemu je pisalo GROBLJE „SPOKOJNA LIVADA“, UTEMELJENO 1889.

Kad je uređenje terena dovršeno, Lordor je sazvao sastanak na svojem imanju i objavio da će za sve izvorne doseljenike grobna mjesta biti besplatna − tko prvi, njegova djevojka − jer mu se to činilo jedinim poštenim postupkom. Svi budući doseljenici plaćat će grobno mjesto pedeset centa.

Iduće nedjelje, sve obitelji natovarile su kola i dovezle se na brdo da obilježe svoja mjesta malim štapovima. Neki, kao Swenseni, koji su se nadali da će zasnovati velike obitelji, obilježili su cijeli niz od dvadeset ili više mjesta kako bi ih bilo dovoljno za one koji sada žive i one koji će se tek roditi.

Birdie Swensen bila je vrlo zadovoljna odabirom. Imala je uho za glazbu pa je voljela slušati ptice i kravlja zvonca u daljini. A sviđao joj se i pogled. Rekla je svojemu suprugu: – Gle, Lars, odavde se vidi naša farma i vjetrenjača. To će biti krasno za djecu kada nas dođu obići.

Gospodin Henry Knott i njegova gospođa željeli su, pak, pogled na kukuruzišta na drugoj strani.

Premda je zaravan na brežuljku bila prilično prostrana pa se groblje moglo širiti, većina ljudi robuje navikama. Željeli su mjesta uz svoje susjede, kao što su živjeli dolje, s Lordorom u sredini, pod velikim hrastom, oko kojega su se redali svi ostali. Odnosno, svi osim Starog Hendersena, koji je srdito otišao na drugu stranu i ondje zabio svoj štap. Netko je jednom rekao da Eustus Hendersen više voli svoje mazge nego ljude, a on se s time složio.

– Mazge su zle, ali te ne gnjave pričama kad te sretnu.

Kad su svi izabrali svoja mjesta, sjeli su na piknik. Bila je sezona borovnica pa su dame ispekle pite. Gospodin Lindquist svirao je violinu, a gospođa Knott harmoniku. Sve u svemu, bilo je to zabavno poslijepodne.

Naravno, tada još nitko nije znao za neobične i tajanstvene događaje koji će se odviti na tome brežuljku. Sve da im je za njih netko i rekao, ne bi mu ni u ludilu povjerovali.

LjubAv i b RA k

Lordor je naslutio da ga je na razmišljanje o budućnosti potaklo upravo pripremanje vječnog počivališta i odluka o tome koliko mjesta treba zauzeti za sebe i svoju obitelj. U zreloj dobi od trideset sedam godina, još je bio jedan od brojnih neoženjenih farmera u tom području. Nije to bila svjesna odluka. Naprosto je bio odviše zaokupljen pretvaranjem ničega u nešto. Ondje je bilo pet udanih gospođa koje su ga vječno salijetale da pronađe neku dragu ženu i skrasi se, ali nije bilo lako pronaći suprugu.

Lordor se nije protivio toj ideji. Nekoliko godina prije, na njihov nagovor, pokušao je neku upoznati. Toga je proljeća otišao na šišanje kod pravoga brijača, kupio nove novcate cipele iz kataloga, pa otputovao sve do švedske zajednice u kanzaškom Lindsborgu. Ali stigavši onamo, ustanovio je da su sve dobre žene već zauzete. I tako se Lordor vratio kući praznih ruku, ali s istim novim cipelama i dobrom frizurom.

Švedskome gradu uistinu je dramatično nedostajalo žena. Ovako nisu mogli upriličiti ni pristojan ples u parovima. Ovako su muškarci morali naizmjence plesati s bijelim rupcem na ruci, što je označavalo da preuzimaju ulogu plesne partnerice. A nakon plesa s dlakavim, žuljevitim seljakom tvrde kože, stvarne žene djeluju ljepše, mekše i krhkije nego što jesu. A zbog nestašice dama gubili su i dobre radnike. Nakon plesa s metar i pol visokom te metar širokom Nancy Knott, jedan mladi farmer rekao je Lordoru: – Kad ti gospođa Knott počne djelovati privlačno, vrijeme je da se krene. – Tako je i bilo.

Lordor je shvatio kako je sada posljednji trenutak ako ikada kani ponovno potražiti neku dragu damu. Imao je novi ugovor za prodaju mlijeka i sira radnicima na pruzi pa mu se financijska budućnost činila dovoljno stabilnom za udržavanje žene. Usto, bio je osamljen. Želio je nekoga s kime bi dijelio novu kuću koju je izgradio. Ali propisno udvaranje tražilo je mnogo vremena, koje trenutačno nije imao. Manjkalo mu je radnika pa je cijele dane bio prisiljen provoditi na mljekarskoj farmi.

Na idućoj proslavi podizanja nove štale, dok su svi ručali za dugim, drvenim stolom, Lordor je sa susjedima porazgovarao o svojoj situaciji. Henry Knott, sitan, krivonog svinjar, doviknuo je s drugoga kraja stola: – Hej, Lordore... zašto ne daš oglas u novine i naručiš nevjestu poštom? Tako će ona doći k tebi i nećeš izgubiti ni dana posla.

Sve su žene spremno prihvatile taj prijedlog. – O, Lordore – rekla je gospođa Eggstrom – upravo bi to trebao učiniti.

Lordor je skeptično gledao, ali gospođa Lindquist je rekla, mašući mu žlicom pred nosom: – Znam što misliš, Lordore, ali u tome nema nikakve sramote. Mnogi muškarci na zapadu to rade i sigurno mnogo dragih, mladih Šveđanki čeka na udaju.

– Ima pravo – nadoda Birdie Swensen, koja je pred njega upravo stavila nov komad pohane piletine. – Ako djevojku prijedlog zanima, pošalje ti fotografiju. Tako je svi možemo pogledati i pomoći ti u odluci.

Lordor se svejedno nećkao. Ionako je pred ženama bilo pomalo nespretan, a pomisao na brak s potpunom neznankom nije mu bila ugodna. No, na koncu je gospođa Knott sažela problem: – Stariš, Lordore. Daj se na posao!

Ocijenio je da može bar pokušati. I tako je tjedan dana poslije, u čikaškom švedsko-američkom listu, osvanuo malen oglas.

Šveđanin od 37 godina traži Šveđanku za brak. Imam kuću i krave.

Lordor Nordstrom Švedski grad, Missouri

Fannie Flagg

Šv E đAN k A

1889. Chicago

Katrina Olsen, koja se tek prije pet godina doselila iz Švedske, bila je služavka u jednoj velikoj kući u Chicagu. Toga jutra, dok je pomagala u čišćenju kuhinje, ugledala je Lordorov oglas u novinama. Oprezno ga je istrgnula i spremila u džep pregače. Te večeri, kad se našla sa svojom prijateljicom i kolegicom Annom Lee u njihovoj spavaćoj sobi, pokazala joj je oglas.

– Misliš li da bih se trebala javiti?

Anna Lee pomalo ga zabrinuto pogleda. – O, Katrina... Missouri? Ne znamo čak ni gdje je to. Možda ima divljih Indijanaca ili čak medvjeda. A taj Lordor Nordstrom mogao bi biti zao i ružan.

Katrina uzdahne. – Znam, ali ne želim cijeloga života ostati služavka.

– Ne, ni ja, ali ne vidim mnogo razlike između toga da si služavka i žena nekog starog kravara. Usto, previše je to teškoga rada i to bez plaće. Ne, ja bih radije ostala u gradu i iskušala sreću s nekim gradskim dečkom.

Budući da je bila zgodna djevojka, Katrina je izašla s nekoliko mladića u Chicagu, prijateljima Anne Lee, ali za njezin ukus bili su previše prepredeni i brbljavi. A i nekako je nije plašila pomisao da naporno radi na vlastitoj zemlji. No, itekako ju je zabrinulo ono što je Anna Lee rekla o Indijancima i medvjedima. Dok

Fannie Flagg

su učili engleski, pročitali su sve popularne američke ljubiće kao

što su Treperica Bess i Kate s planine, u kojima su se opisivale brojne pogibelji s kojima se žene suočavaju živeći u divljini.

No, što je Katrina više razmišljala o oglasu, to ju je više intrigirao. Znala je da bi put do dalekoga Missourija bio opasna pustolovina. Mogao bi je pojesti planinski lav ili je snaći neka gora sudbina. Ali u oglasu je pisao da čovjek ima kuću. Na odlasku iz Švedske, dala je izvjesna obećanja i očajnički ih je željela ispuniti. Znači, isplatilo bi se riskirati, ali trebalo joj je tako dugo da odgovori da je gospodin Nordstrom jamačno već nekoga pronašao. Svejedno je zaključila kako nije naodmet pisati i pitati.

Dragi gospodine,

Kao dvadesetčetverogodišnja Šveđanka luteranske vjeroispovjesti i blage naravi, koja zna kuhati, šiti i vrtlariti, javljam se na vaš oglas. Prilažem svoju fotografiju. Ako želite, i ako već niste zauzeti, budite tako ljubazni da pošaljete svoju fotografiju.

Srdačno, Katrina Olsen

Već je bilo prošlo nekoliko tjedana, a Lordor Nordstrom nije primio nijedan odgovor na svoj oglas. Mnogo ga je djevojaka vidjelo, ali većina mladih Šveđanki u Chicagu bile su poput Anne Lee. Napustile su seoska imanja u Švedskoj i nisu se željele vratiti na staro. Lordor je već bio odustao od svake nade kada je stigao odgovor gospođice Olsen.

Čimje stiglo pismo, Lordor je fotografiju gospođice Olsen odnio ženama, kao što je i obećao. Sve su se tom prigodom okupile u kuhinji gospođe Knott. Nakon što im je predao fotografiju, Lordoru je naloženo da pričeka vani kako bi mogle otvoreno govoriti.

Lordor je odšetao do štale i popušio cigaretu s gospodinom Knottom, kojemu je također zabranjen pristupi kuhinji. Jedva je popušio do kraja, kadli su se kuhinjska vrata s treskom otvorila, a gospođa Knott ga je dozvala: – Lordore, uđi... Henry, ti ostani vani. Za minutu ćeš dobiti ručak. – Gospodin Knott je kimnuo. Nadao se da će za ručak biti kobasice i krumpir. Njegova supruga nije bila bogzna kakva ljepotica, ali njezino kipuće kiselo zelje, pohano meso, vruće pečenke, tjestenina s vrhnjem i knedle s jabukama...

Lordor se polako uspeo stubama da čuje presudu. Smaknuo je šešir, ušao i naloženo mu je da sjedne praćen netremičnim pogledima pet dama. Već je osjetio da se znoji od pritiska kad se oglasila Birdie Swensen, najnježnija od tih pet gospođa.

– Slušaj, Lordore... djevojka može biti zgodna i zavarati muškarca, ali ne može zavarati drugu ženu. Da, ova djevojka je zgodna, ali za ženu ti je potreban i netko dobre ćudi.

Lordor pročisti grlo. – Da, valjda.

– Vjeruj nam, tako je. Stoga smo se, nakon pomnog razmatranja, sve složile. Ova djevojka je dobra. – Sve su kimale dok je ona

nastavljala: – Smatramo da joj odmah moraš odgovoriti dok je ne ugrabi netko drugi.

Ubaci se gospođa Lindquist: – Usto je luteranka, Lordore. Što još trebaš znati?

Lordoru je bilo neopisivo drago što su gospođe donijele takav sud. Bilo mu je jako stalo do njihova mišljenja, ali u ovom slučaju nije ga trebalo puno nagovarati. Zaljubio se čim je vidio djevojčinu fotografiju. Bila je prava Šveđanka, s plavim pletenicama uredno učvršćenim preko glave s bijelom bluzom visokog, čipkastog ovratnika s kamejom. I bila je jako zgodna. No nešto mu je drugo odmah privuklo pozornost. Bio je to izraz u očima koji doseljenici prepoznaju jedni na drugima. Pogled joj je bio pun nade i odlučnosti, gotovo kao da gleda preko njegove glave, ravno u budućnost. Toga dana kada je fotografija stigla, toliko je dugo zurio u nju da je vidio njezino lice i kada je te noći u postelji sklopio oči. Zaključio je kako to nešto znači, ali sam je sebi priječio da brza. Prvo se morao otići slikati kako bi djevojci dao priliku da vidi njega.

O, Gospode. Ježio se od same pomisli da će ona gledati njegovu sliku. Sada je znao kako se osjećao siroti konj kojega je netom kupio dok ga je pregledavao dio po dio te mu provjerio sve zube prije negoli je izvadio novac. Sutra će tom konju dati više sijena kako bi mu se ispričao.

kAt RiNA O LSEN

Studeni 1865. Viken, Švedska

Dijete se rodilo mnogo prije termina. Žena po imenu Ingrid Olsen rodila je uz jezero pokraj polja krumpira na kojemu je radila. Po težini krumpira, ocijenila je da novorođena djevojčica nema više od dvije i pol kile. Prijateljica je pomogla Ingrid da umota bebu u poderanu vreću od jute.

Ingrid je već bila izgubila dva djeteta, ali ako ovo nekim čudom poživi, nazvat će je Katrina. Znala je da stiže zima. Stoga nije imala mnogo nade, jer je hrane bilo malo, a kuća je bila hladna.

Ingrid je spustila pogled na migoljavo, plavooko živo biće od dvije i pol kile koje je držala u rukama i zaplakala nad njegovom budućnosti.

Godine 1865. Švedska je bila zemlja strogih klasnih podjela, bez sredine. Ako nisi posjedovao zemlju, radio si za zemljoposjednike, bez nade da tebe ili tvoju djecu čeka drukčija budućnost.

Ali nešto se dogodilo. Nešto zvano Amerika. I na svijetu je osvanula nada. Postojalo je mjesto na kojem, budeš li predano radio, bar imaš priliku za bolji život. Ali u tom trenutku, Ingridina mala djevojčica bila je tek četrdeset dvije minute na svijetu i već je bila gladna.

Katrina je preživjela, ali je cijeloga života bila krhka i boležljiva. Sa sedam godina zarazila se ospicama koje su joj zahvatile oči tako

Fannie Flagg

da je privremeno oslijepila. Tijekom idućih nekoliko godina, vid joj se postupno vraćao, ali nikada nije bio kao prije. Nakon očeve smrti, Katrina je ostala kod kuće da bi skrbila o mlađem bratu i sestri, a majka je nastavila raditi u polju.

Kad je Katrina poodrasla, mogla je pomoći u kuhanju i pečenju. Prije udaje, njezina majka radila je u gradu kao slastičarka jedne bogate obitelji. Ali to je bilo prije negoli se zaljubila u seljaka najamnika.

Na svu sreću, Ingrid je još pekla s lakoćom. Stoga je, kad više nije mogla raditi u polju, za posebne prigode uspijevala prodati svoje kolače obitelji koja je posjedovala tu zemlju. No, novca nikada nije bilo dovoljno. Bilo je mnogo večeri kad su na spavanje odlazili gladni. Jedina nada u opstanak bilo bi da se nekako domognu Amerike i ondje pronađu posao. Svi su vjerovali da će otići Katrinin brat Olaf, ali on je još bio premlad. Katrina nije željela otići od kuće, ali smatrala je da nema izbora.

Onoga dana kada je odlazila, Katrina se trudila progutati suze. Željela je biti snažna radi majke. Pješice su otišle do najbližeg gradića, gdje su stajale čekajući kola koja će Katrinu prevesti do vlaka u Bremenu, u Njemačkoj, odakle će parobrodom u Liverpool pa na golem brod koji plovi za Ameriku.

Dok su kola prilazila, majka je posegnula u džep pregače i šutke nešto utisnula Katrini u ruku. Bio je to bijeli rupčić, izvezen crvenim i plavim cvjetovima, dar od jedne bogate dame za koju je radila u gradu. Kada je Katrina vidjela što je dobila, rekla je: –O, mamice... sigurna si? Obožavaš ovaj rupčić.

Majka je kimnula i posljednji put zagrlila kćer.

Plovidba do Amerike u potpalublju zamalo ju je ubila. Katrina nije imala mnogo novca za hranu pa je, kada je brod napokon pristao u New Yorku, već bila toliko mršava da je jedva stajala na nogama.

Kad je inspektor ureda za doseljenike primijetio da joj nije dobro, zamalo ju je poslao natrag u Švedsku, ali vidio je da se iz petnih žila trudi djelovati snažno i zdravo. Inspektor je bio grub čovjek i navikao je svakodnevno otpravljati ljude, ali nije imao srca poslati kući tu djevojku blistavih očiju pa ju je pustio da prođe.

Katrina je stigla u Ameriku i odmah dobila posao u Chicagu. U to vrijeme, švedske služavke bile su izuzetno tražene, čak su imale i prednost. Bile su poznate po urednosti, iskrenosti i sposobnosti da nauče jezik. Usto, u novonastalom visokom društvu Chicaga, imati u kući švedsku služavku bio je znak prestiža. Prelijepa trokatnica od crvene opeke u Lincoln Parku, gdje je Katrina radila, zapošljavala je čak pet služavki.

Četiri mjeseca poslije, Katrinina majka je u Švedskoj primila pismo i napokon uspjela bezbrižno zaspati.

Najdraža majko,

Uspjela sam prijeći more, mamice, i sada sam u Americi. Imam posao u gradu koji se zove Chicago. Danju radim, a navečer moja prijateljica

Anna Lee i ja učimo engleski. Gospodarica u ovoj kući kaže mi da ga već vrlo dobro govorim. Nadam se da će vam pomoći novac koji šaljem.

Ništa ne trošim na trice. O, mamice, jako mi nedostaješ. Spavam s tvojim rupčićem. Vidim tvoje lice na rastanku.

Poljubi malene u moje ime, Katrina

Siroti Lordor. Odlazak u Springfield na fotografiranje za njega je, blago rečeno, bio traumatičan. Vidio bi svoje lice u zrcalu dok se brijao, ali nikada prije nije posvećivao pozornost tome kako izgleda. Sada, kad je vidio svoju fotografiju, mogao je samo zuriti i stenjati: – Bože, kakve uši. – Zašto je dopustio gospođi Knott da mu skrati kosu na kahlicu. Trebao je otići pravome brijaču. Nancy Knott je šepala, a dok je hodala oko njegove glave sa škarama, rez nije ispadao ravno. Bio je razočaran i općim izgledom. Očekivao je da će do tada djelovati više američki, ali muškarac na fotografiji bio je isti onaj krupni, tupi Šveđanin krupnih kostiju koji je tek sišao s broda. Čak je i u posuđenoj, otmjenoj odjeći izgledao kao seljak, što je i bio. Samo mu je nedostajala slamka da mu viri iz kuta usana. Položio je fotografiju gospođice Olsen na kuhinjski stol pokraj svoje i zagledao se u njih. Ne. Nema šanse. Bila je tako profinjena, tako otmjena.

Nikada nije bio tašt, ali ulog je sada bio visok. Čak je razmišljao o tome da s pomoću malo tinte smanji uši. Ali to ne bi bilo pošteno i nije mogao lagati toj miloj djevojci. Predosjećao je da će sliku morati poslati takvu kakva jest, s ušima i svime ostalim. Odgađao je slanje, premda su ga gospođe svakodnevno kinjile. Naposljetku su poslale Henryja Knotta k njemu da uzme fotografiju i odnese je na poštu. – Oprosti, Lordore, ali Nancy je rekla neka idem ja, jer će inače otići ona i ostale gospođe.

Lordor je stajao na svojem trijemu gledajući kako Henry jaše u daljinu, odjednom obuzet dubokom tugom. Bio je uvjeren da

mu se gospođica Olsen nikada više neće javiti. Pokušavao je ne raspirivati nadu, ali usprkos svemu, počeo je sanjariti o tome da ima nekoga koga će razmaziti, za koga će raditi, kome će se uvečer vraćati kući. Ali znao je da su to puke sanje. Gospođica Olsen pogledat će njegovu sliku i pitati se kako je uopće imao hrabrosti pomisliti da bi ga ona htjela za muža.

ČOvj Ek u POLuciLiNDRu

Kadje Lordorovo pismo napokon stiglo, Katrina je istrčala iz

velike blagovaonice gdje je upravo prostirala stol i uzletjela na kat u svoju sobu. Brzo ga je otvorila i pogledala fotografiju.

Visok, plavokos muškarac sjedio je na stolici u ukočenoj, studijskoj pozi. Bistre, plave oči gledale su ravno preda se i nije se smiješio, ali primijetila je da su mu ruke posve čiste. Katrini se to jako svidjelo. Bila je podrijetlom iz obitelji seljaka s prljavim rukama.

Draga gospođice Olsen,

Vaše pismo i priložena fotografija uzrokovale su veliko uzbuđenje u našoj malenoj zajednici. Meni izgledate kao anđeo, a ostali koji su vidjeli vašu sliku kažu da biste lako mogli biti odviše lijepi za ovog sirotog mljekara.

To je možda točno. Međutim, svejedno vam šaljem svoju fotografiju i, ako vas kojim sretnim slučajem moje ružno lice ne prestraši i ne odbije, prilažem i nekoliko riječi o sebi. Ne znam se sam hvaliti, ali imam prijatelja koji su ponudili govoriti u moje ime.

Srdačno vaš, Lordor Nordstrom

Katrina je pročitala i tri priložena pisma.

Draga gospođice Olsen,

Pišem da potvrdim kako je na priloženoj fotografiji doista Lordor Nordstrom koji vam piše. Nova je i vjerna njegovu liku. Moj suprug i ja poznajemo Lordora Nordstroma mnogo godina. Poznavali smo i

njegovu obitelj u Švedskoj. Dobar je čovjek, prokušan i iskren, i bio bi vam dobar suprug. Po prirodi je plah, ali velika srca. Dođite u Missouri i dajte mu priliku da iskusi sreću doma i obitelji.

Srdačno, Gospođa Svara Lindquista

Gospođice Olsen,

Lordoru Nordstromu potrebna je supruga. Njegova kuća je čvrsta i ima trijem koji stvara hlad, što će vam se jamačno svidjeti. Bogobojazan je čovjek i vješt u računanju s brojevima. Ovdje je ugodno, s obiljem vode i dobrom, plodnom ilovačom. Mi držimo svinje. Jednu možete očekivati za svadbeni dar. Lordor ima zdrav apetit i sve zube.

Gospođa H. Knotta, Podrijetlom iz Hamburga u Njemačkoj

Najdraža gospođice Olsen,

Priključujem se ovome pismu u nadu da ćete razmotriti našega prijatelja

Lordora Nordstroma za muža. Ima krasnu mljekarsku farmu koju od naše kuće dijeli polje i predan je radnik, ali ozbiljno mu treba supruga i zdravi sinovi za ispomoć. Jako mi se svidjela vaša fotografija. Odmah se vidjelo da ste izvrsna žena. Podsjećate me na moje nećakinje u Stockholmu. Moj suprug prilaže zemljovid našeg imanja, da vidite gdje smo smješteni.

U našem domu imamo glasovir. Svirate li? Ako ne, ja vas mogu podučiti. Svi uzbuđeno čekamo vaš odgovor u nadi da ćete pristati. Gospođice Olsen, dođite u Missouri i udajte se za Lordora. Obećavam vam da ćemo vas svi srdačno primiti i pobrinuti se da vam bude dobro. Ovdje nije kao u Švedskoj. Ne dopuštamo muškarcima da vladaju čeličnom šakom. Ovdje u Missouriju, sve smo slobodne Amerikanke.

Uz najsrdačnije pozdrave, Gospođa Birdie Swensen

Fannie Flagg

Katrina opet pogleda fotografiju. Izgledao je kao dobar čovjek, ali ispunjen nelagodom. Nije znala da fotograf u Springfieldu muškarcima koji traže ženu uvijek posudi posebno odijelo kako bi djelovali dostojanstvenije i uglednije. Ali najveće odijelo koje je čovjek imao, Lordoru je bilo dva broja pretijesno, kao i crni polucilindar koji mu se ljuljao navrh glave, te mu je doista bilo nelagodno. Jedva je disao.

Draga moja gospođice Olsen,

Bio sam tako sretan kad ste mi se ponovno javili. Susjedi kažu da se u krugu od nekoliko kilometara čuo moj glasan: „Hura!“ Iz sveg srca se nadam da vaš dražestan odgovor znači kako sam s uspjehom preskočio prvu od brojnih zapreka koje me još očekuju. Doista mi je laknulo što vam moj izgled nije bio odviše odbojan, bar ne toliko da biste se suzdržali od odgovora.

Kao što vidite, ljepota mi nije jača strana, ali vi toga imate za nas oboje. Oduševili su me podaci koje ste poslali o sebi i sve mi se čini prikladnim na svaki mogući način.

I da, na vaše pitanje sa zadovoljstvom ću odgovoriti. Nikada nisam bio u braku. Nemam djece, ne pušim i ne pijem, osim u posebnim zgodama. Nisam kockar, ali znao sam se koji put okladiti na igru bacanja potkova. Ali nikad nisam uložio više od četvrt dolara. Stigao sam do petoga razreda, ali ne dalje, te stoga znam ama baš sve o kravama, ali zato mi je vokabular ograničen. Na moju sreću, kravlji vokabular sastoji se od jedne riječi i to im ništa ne smeta.

I ja vjerujem da je čistoća pola zdravlja te cijenim čist dom, ali budući da sam muškarac, na tom planu ponešto zakazujem.

Uglavnom sam luteran, ali s vremena na vrijeme znao sam odlutati prema metodistima. Međutim, na tome polju spreman sam uvijek nešto novo naučiti te sam i više nego spreman slijediti Vas u smjeru koji smatrate najboljim.

Vaš sluga pokorni, Lordor Nordstrom

Lordoru se svidjelo što Katrina cijeni urednost. Kada je tek stigao u Ameriku, primijetio je da čistoća baš nije primarna briga. Jednu noć je prespavao u hotelu u Dodge Cityju u Kanzasu, a kad je zatražio čisti ručnik, recepcionar se uvrijedio. – Vi ste dvadeset šesti čovjek koji se služi tim ručnikom i prvi koji se žali.

Idućih nekoliko tjedana, kad god bi tko sreo Lordora, pozdravio bi ga istim riječima: – Je li gospođica Olsen već donijela odluku?

Razmijenili su još nekoliko pisama. Ali Katrina je osjetila da joj je upravo ovo zadnje pomoglo da odluči.

Draga gospođice Olsen,

Pišem da vam javim kako smo lani moj susjed Lars Swensen i ja naručili četiri velike, crvene švedske krave iz domovine te da su stigle žive i zdrave.

Svi se slažu da su jako zgodne. Nadam se da se slažete s tom kupnjom, jer je imanje već ionako napola vaše. Morate samo doći i prisvojiti ga, zajedno s ne baš lijepim farmerom koji dolazi s njim u paketu.

Lordor Nordstrom

Te večeri, rekla je Anne Lee da je donijela odluku, ali da odgađa poslati pismo s pristankom. Nešto još nije napisala Lordoru o sebi. Anna Lee je smatrala kako to svakako mora zatajiti. Ali poslije, kada je počela pisati Lordoru, još ju je jednom upitala:

– Anna Lee, jesi li apsolutno sigurna da mu to ne bih trebala reći?

– Nikako. Da se nisi usudila. Ne poznaješ muškarce jednako dobro kao ja. Žele da im žene budu savršene pa ako želiš ovog muškarca, prvo ga osvoji… a onda mu reci.

Toga jutra, kada je stiglo posljednje Katrinino pismo, Lordor je otrčao do crpke, oprao lice i ruke pa se počešljao, kao uvijek kad

bi mu stiglo njezino pismo. Potom je sjeo na trijem ispred svoje kuće da ga pročita. Blagi Bože, pa ona dolazi! Skočio je na noge i potrčao do velikog zvona za vatrodojavu u dvorištu. Ubrzo su svi u krugu od sedam kilometara doznali novost. Čim su čuli zvono, Knottovi su došli s kolima punim svojeg domaćeg, njemačkog piva i gospodin Lindquist, kojemu je svaki izgovor za sviranje violine bio dobro došao.

Kasnije tog poslijepodneva, kada je proslava završila, Birdie Swenson se popela na novo groblje gdje je zalijevala i podrezivala četiri male vrbe koje je njezin muž Lars posadio blizu grobova obitelji Swensen. Još svečarski raspoložena, Birdie je obilazeći stabla počela pjevušiti jednu švedsku melodiju. Nije imala pojma da je netko motri.

Čik AŠki gLA mu R

Travanj, 1890.

Katrina i Anna Lee imale su slobodan dan pa su trčale kroz gust promet u State Streetu, izbjegavajući brza kola i kočije s konjima, šibajući brzinom vjetra. Katrina se po običaju bojala za goli život i grčevito se držala za stražnji dio blejzera Anne Lee. Katrinu su od samoga početka izbezumljivali gradska buka i vreva: duge, široke avenije okružene visokim zgradama, miris lučkih skladišta, strka i halabuka koje čine Chicago. Već ju je umorio neprestan, glasan štropot kotača i topot kopita koja galopiraju po kaldrmi. Svima se nekamo žurilo.

No, njezina prijateljica Anna Lee uklopila se u gradski život kao riba u vodi. Obožavala je uzbuđenje u zraku, noćni život, pivnice na otvorenom, žamor, plesnjake, kazališta, danonoćne zabave, sav taj glamur. Anna Lee čak je jednom popušila cigaretu i nosila samo najmoderniju odjeću.

Toga dana vukla je nevoljnu Katrinu u butik za žene da joj kupe prikladnu odjeću za putovanje. – Zar stvarno moramo? – pitala je Katrina.

Anna Lee nadglasavala je uličnu buku: – Da, moramo. Ne možeš ići u Missouri odjevena kao sobarica. Možda je kravama svejedno, ali njemu neće biti. – Odjednom vozač putničkih kola koja su im brzo prilazila straga zazvoni tako glasno da je Katrina zamalo iskočila iz vlastite kože. Anna Lee samo se okrenula i poslala

kočijašu poljubac u prolazu. Muškarci u kolima sa slamnatim, brodarskim šeširima, naginjali su se kroz prozore i zviždali dok je podizala suknju da im pokaže djelić gležnja. Ali takva je bila Anna Lee.

Jednom kad su se našle u omiljenome butiku Anne Lee i nakon jednoga sata isprobavanja odjeće, Katrina je napokon bila od glave do pete odjevena prema najnovijoj modi, a imala je i nov, otmjen šešir. Prije negoli se snašla, sve je zapakirano i izašle su da se sastanu s jednim od brojnih momaka Anne Lee u lunaparku da bi se provezli čamcem.

Premda su bile vršnjakinje, Katrina i Anna Lee bile su kao nebo i zemlja. Katrina je bila sitna, uredna i povučena. Anna Lee bila je cura bujna poprsja, čupavih, plavih uvojaka i crvenih usana, koja se voljela šaliti i zabavljati. I, naravno, Katrina ju je obožavala i iskreno će joj nedostajati.