Hilary Boyd - Četvrtkom u parku

Hilary Boyd pronicljiva je poput Joanne

Jeanie živi posve miran i uobičajen život: vodi mali dućan

Trollope kad je posrijedi obiteljski život, a

zdrave hrane, večeri provodi sa svojim suprugom Georgeom s

čak je i duhovitija od nje. Daily Mail

kojim je u braku tridesetak godina, a svaki četvrtak provodi u parku, na dječjem igralištu, čuvajući svoju unuku. No kada

Topla i lijepo napisana apologija ljubavnih veza u zreloj dobi. Daily Telegraph

u parku upozna Raya – za svoje godine, jako zgodnog učitelja aikida – koji također vrijeme provodi čuvajući unuka Jeanin miran i spokojan život postat će stvar prošlosti. Tajni susreti,

Prekrasan i pronicljiv prvi roman

razmjene poruka i nestrpljivo očekivanje novoga četvrtka

spisateljice koja ima savršeno iskustvo da

promijenit će mnoge živote i za sobom ostaviti slomljena

bi ga napisala. chicklitreviews.com

srca, obiteljske sukobe, ali i slatka, velika očekivanja…

Jeanie i Ray jedno će drugome ponuditi novu priliku za

Lijepa ljubavna priča... Hilary Boyd majstorica

ljubav, no pitanje je hoće li je imati hrabrosti prihvatiti…

je pisane riječi. web-stranica Top Romance Novels kako se priroda budi, i ljubav počinje pupati.

Jedno od mojih omiljenih ljetnih štiva.

Eleanor Mills, Sunday Times w w w. moz aik- k njiga. hr

99,00 kn

ISBN 978-953-14-1598-9

četvrtkom u parku

Nježna i intrigantna ljubavna priča...

četvrtkom u parku

hilary boyd

hilary boyd

hilary boyd

četvrtkom u parku hilary boyd

Ima li ljubav rok trajanja?

bavila se novinarstvom i pisala ponajviše za medicinske časopise. Izdala je šest knjiga o temama vezanim uz zdravlje, kao što su odgoj partnerove djece, depresija i trudnoća. Četvrtkom u parku prvi joj je roman, mudar, domišljat i zabavan. Odmah po objavljivanju postao je prava senzacija i osvojio srca čitateljica. Hilary Boyd živi u Londonu.

Hilary Boyd ČETVRTKOM U PARKU

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga stosedamdesetčetvrta Naslov izvornika

Thursdays In The Park Copyright © 2011 by Hilary Boyd Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2014.

Urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Ivica Jandrijević Korektor

Dinko Petriševac Oblikovanje naslovnice

Versha Jones Tisak

Denona, Zagreb, travanj 2014.

ISBN 978-953-14-1598-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 875062.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Hilary Boyd

Četvrtkom u parku S engleskoga preveo VOJMIR ŠPOLJARIĆ

Tildi s ljubavlju – ona mi je nadahnuće i razlog zašto sam četvrtkom išla u park.

1

N

e bi trebala toliko piti – George je šaptao u vrućoj ljetnoj noći dok su išli kući tihom ulicom.

– Nisam popila više od tri čaše – Jeanie se usprotivila. – Nipošto nisam pijana.

Otključala je vrata te prošla ravno do kuhinje. Bilo je vruće, strašno vruće, čak i u 10.30 uvečer. Bacila je ključeve i torbu na stol te otišla otvoriti francuske pozore koji vode na terasu.

– Vraški me sram kad postaneš tako glasna i neugodna – George je nastavio govoriti kao da ona nije prozborila. – Kao da ikoga zanimaju studije o vitaminima! Da nisi bila tako pijana, primijetila bi da onaj čovjek umire od dosade.

Jeanie je pogledala muža, pogođena njegovim otrovnim tonom. Bio je netipično napet cijelu večer, osoran čak i prije negoli su pošli Mariji i Tonyju. Zatim, kad su jedva popili kavu, George je već skočio i rekao da moraju poći izmislivši nekakvu neuvjerljivu izliku o sastanku rano ujutro za koji je ona znala da nema.

– Nisam bila pijana, George. Nisam pijana. On je meni uporno postavljao pitanja – rekla mu je tiho.

George je podigao ključeve koje je bacila na stol i otišao ih objesiti o kukice u predsoblju. Iznad svake kukice bila je naljepnica ispisana Georgeovim pomnim, ujednačenim pismom: George – D, Jeanie – D, George – A, Jeanie – A, Rezervni D, Rezervni A. Tako su bili označeni njegovi i njezini ključevi doma i automobila.

7

Hilary Boyd

– Popijmo piće vani. Prevruće je za spavanje. – Pogledala je muževo lice da provjeri je li joj već oprostio, no oči su mu bile napete iza teških naočala s okvirima s uzorkom kornjačina oklopa.

– Jamačno je mislio da očijukaš. – George je bio ustrajan i značajno je zurio u svoju suprugu.

– Za Boga miloga! – Jeanie je osjetila da gubi dah u grudima i skrenula je pogled dok joj je rumenilo preplavljivalo obraze. Ne rumenilo zbog krivnje – muškarac je bio mršav i suhonjav i imao je žute zube: prolazan je, ali teško bi ga se moglo nazvati seksualnim objektom – već zbog bojazni. Mrzila je sukobe. Odrasla je u vlažnom i hladnom župnom dvoru u Norfolku, gdje je promatrala majku kako trpi grube, dominantne naredbe njezina oca i nikad nije dovodila u pitanje njegovo pravo da ju tako maltretira.

Jeanie je živjela u strahu od njega, ali prisjećala se kako se nadala da će njezina majka napokon jednom eksplodirati i suprotstaviti se njegovu zlostavljanju te se zaklela da nikad neće dopustiti da se prema njoj netko tako odnosi. Blagi George, vjerovala je, nije nimalo nalik na njezina oca.

George je podigao obrve. – Zarumenjela si se.

Duboko je udahnula. – Hajde, natoči nam Armagnac i sjednimo van i ohladimo se. – Čula je pomirljivi ton u svom glasu i predbacila si to. – Vidio si ga – dodala je slabašno i pošla prema terasi.

Osjetila je kako joj adrenalin napušta tijelo i iznenada se osjetila jednostavno umornom.

– Ja ipak idem gore – rekao je, no nije se pokrenuo, samo je stajao usred kuhinje, kao klonuo, nezgrapan div. Činilo se da je beskrajno daleko i da je očito zaboravio glupu napetost zbog večere.

– George... Što je... Što nije u redu? – Prišla mu je i pogledala ga u lice. Šokirala se kad je vidjela težak, nejasan očaj u njegovim smeđim očima kakav nikad prije nije vidjela. – George?

8

Četvrtkom u parku

Na trenutak je i on nju gledao, kao zaleđen. Činilo se da će prozboriti, no umjesto toga naglo se okrenuo.

– Je li se nešto dogodilo danas?

– Dobro sam... Dobro sam – presjekao je njezino pitanje. – Ništa se nije dogodilo. Što bi se dogodilo? – Promatrala je kako mu se lice odsutno stisnulo i razvuklo, kao da pokušava promijeniti izraz lica, a potom je pošao prema stubištu. – Ideš li? – promumljao je na odlasku.

U spavaćoj je sobi bilo zagušljivo i teško od vrućeg dana, unatoč širom otvorenom kliznom prozoru. George se okrenuo prema njoj kad je legao i prešao dugim prstom preko njezina obraza, njezinih usta, a potom polagano spustio ruku niz njezino tijelo s odlučnom žudnjom. Ona njega nije željela, no bilo je nešto nepokolebljivo u njegovu milovanju čemu je bilo teško odoljeti. Ovo, međutim, nije bilo vođenje ljubavi, niti se činilo da ima ikakve veze s ljubavlju – ona je mogla biti bilo tko. Zapravo, imala je čudan osjećaj da nijedno od njih nije ondje, da nisu oni goli na toj užarenoj, vlažnoj plahti. Sve se činilo kao ulazak s udaljenosti, kao mehanička, anonimna vježba seksa.

Zatim se bez najave George naglo povukao, pridigao se i naslonio na drveno uzglavlje, kao da je upravo ugledao škorpiona kako plazi preko plahte.

Jeanie ga je pogledala u tami. – Što nije u redu, što je?

Njezin je muž bez riječi skočio iz postelje i upalio svjetiljku na noćnom ormariću. Stajao je ondje gol, rukama se obgrlio oko prsa i zurio dolje u svoju suprugu. Ona zamalo da nije ustuknula, njegove su oči bile tako ledene, prazne.

– Ja... ne mogu... ovo – govorio je polako, pomno, kao da ispituje efekt svake riječi.

Ona je posegnula prema njemu, no on je ispružio ruku, dlana okrenuta prema njoj, kao da se brani od nje, premda se ona nije 9

Hilary Boyd

pomaknula sa svoje strane postelje. Drugom je rukom posegnuo dolje i podigao donji dio plave pidžame koji je privinuo na svoje tijelo poput štita.

– Ne razumijem, George. Reci mi. Reci što misliš pod time.

– Jeanie je osjetila kako joj je dah neugodno zastao u grlu dok se pridizala da se suoči s njime.

George nije odgovorio, samo je stajao. – Mislim... – govorio je kao čovjek koji se utapa, a odbija pomoć. – Ne mogu više ovo.

– Koje? George?

Okrenuo joj je leđa i podigao naočale s noćnog ormarića te pošao prema vratima.

Jeanie je skočila i pojurila za njim. – Kamo ćeš? George? Ne možeš me tek tako ostaviti. Jesam li ja nešto skrivila? Molim te...

Reci mi.

No George ju je odgurnuo, jedva pogledavši prema njoj. – Spavat ću u gostinskoj sobi.

Ne mogu više ovo. Njegove su ju riječi opsjedale dok je ležala sama na pogužvanoj posteljini, šokirana i, iznad svega, zabezeknuta.

Njihov zajednički život, koji je već trajao dvadeset i dvije godine, bio je uredan, moglo bi se čak reći i pomalo monoton. Nikad se nisu svađali, dok je god Jeanie prihvaćala Georgeovu naoko bezazlenu potrebu da upravlja njome. A sad se večeras činilo kao da se i ne znajući zatekla na vrhu vulkana koji je odjedanput odlučio erumpirati. Što je obuzelo njezina muža?

Ujutro se George vladao kao da se ništa nije dogodilo. Ona je sišla u spavaćici u sunčanu kuhinju i zatekla ga kako postavlja šalice i tanjure za doručak, teglicu s marmeladom, posudicu s maslacem u obliku krave, kao i obično.

– Što se to sinoć dogodilo? – Iscrpljeno je klonula na kuhinjski stol.

10

Četvrtkom u parku

On je prestao puniti kuhalo od nehrđajućeg čelika i podigao pogled kao da je zbunjen pitanjem.

– Ništa se nije dogodilo. Bio sam umoran.

– I to je sve? – upitala je, omamljena. – Samo to imaš reći?

I dalje s kuhalom u ruci, on je podigao obrve prema njoj. – Ne pravi svoje uobičajene drame iz ovoga, Jeanie. Imam mnogo briga na poslu. Rekao sam da sam umoran.

Spustio je kuhalo na postolje i oprezno pritisnuo gumb te zagladio svoju tamnocrvenu kravatu preko besprijekorno bijele košulje i uvukao ju u sive prugaste hlače koje su pridržavale crvene naramenice.

Jeanie je zastala, pitajući se na trenutak je li možda sve to umislila. – George, pobjegao si sinoć od mene kao da mi je odjedanput izraslo deset glava. Ne moram izmišljati dramu.

George je nonšalantno obišao stol iza nje, a ona je osjetila blagi miris pjene za brijanje koju mu je kupila za Božić kad ju je kratko poljubio u glavu. – Ne želim razgovarati o tome. – Otvorio je hladnjak. – Sok? Kuham ti jaje.

George se nikad nije vratio u njezinu postelju. Sada, gotovo deset godina poslije, Jeanie je ležala i slušala muževe glasne korake na parketu iznad svoje glave. Bilo je tek 5.30, no to je za Georgea bilo kasno. Slušala je kako on po običaju odlazi u kupaonicu, začula je zvuk bojlera, vodu kako teče kroz cijevi, a zatim njega kako tumara po sobi u potrazi za odjećom. Njegova se rutina nikad nije mijenjala u trideset i dvije godine njihova braka, no ona više nije smjela sudjelovati u njoj od one čudne noći. I do dana današnjega nije joj bilo nimalo jasnije zašto je to učinio, kao što joj ni tada nije bilo jasno. Isprva ga je gotovo svakoga dana gnjavila da joj objasni. Ako ima problema s izvedbom, to se može rješavati. A ako je ona nešto skrivila, neka jednostavno kaže. – Vrati se u našu 11

Hilary Boyd

postelju, George, molim te – preklinjala ga je, nagovarala, ponižavala se u svojoj želji da se stvari vrate u normalu.

Taj je incident bio velika i bolna pozadina svakog njihova razgovora u to doba, no cijelo to vrijeme George nije rekao ni riječ, jednostavno se odbijao upustiti u razgovor o toj temi s njom – nema nikakvog razloga, nije ona kriva i on ne želi, a možda ne može, razgovarati o tome. Jeanie se toliko umorila od konstantne napetosti da je naposljetku jednostavno odustala i nije nikomu ništa rekla, čak ni svojoj najboljoj prijateljici Riti, jer se iz nekakvog čudnog razloga stidjela. Premda je George to osporavao, jamačno ona nije dovoljno seksualno privlačna.

Kako joj se samopouzdanje srušilo, Jeanie ga nakon te noći više nije pokušala zavesti. Samo jedanput, otprilike jednu godinu poslije, kad su oboje previše popili, on je slijedio Jeanie u sobu koja je sada bila njezina i počeli su nespretno petljati, pijani i potpuno odjeveni, na prekrivaču. No gotovo odmah, čak i kroz alkoholnu maglu, ona je osjetila bolnu neodlučnost u muževim milovanjima.

Ruka mu je drhtala na njezinoj koži, teško bi se moglo reći da je odlučna, njegovo je tijelo uzmicalo od nje, čak i dok ju je ljubio u usta. A zatim, kao i prije, naglo su se spustile rolete i on ju je grubo odgurnuo od sebe, kao da je kakva zavodnica koja ga želi iskvariti, te je brzo i tiho ustao s kreveta i izašao iz sobe.

Njihov se brak prilagodio novim okolnostima. Ne odmah, dakako: prije bi se reklo da su osjećaji polagano i bolno iščezavali, kako je Jeanina srditost zbog muževe šutnje – koja ju je mučila mnogo više negoli sam incident – jenjavala te ju je racionalizirala kao neizbježnu žrtvu koju mora prinijeti svom braku. Njezino je djetinjstvo bilo obilježeno žrtvom. – Isus je umro da bismo mi živjeli. Sjetimo se toga i budimo zahvalni. Amen – to je bila očeva najdraža molitva. Gorljivo pobožan velečasni Dickenson temeljio je svoj život na grubom i beživotnom obavljanju dužnosti i očekivao je 12

Četvrtkom u parku

isto to od svoje obitelji. Župni je dvor bio tih i vječno u očekivanju njegovih neumoljivo nametnutih naloga.

George joj je ubrzo nakon toga kupio trgovinu, možda iz neke iskrivljene želje za iskupljenjem, i ona se posvetila svom poslu maksimalnom energijom i entuzijazmom. I bila je uspješna.

Njezina trgovina zdrave hrane zvana Nar nalazila se na usponu Highgatea. Prodavala je uobičajene vitamine, biljne preparate i sušeno voće, ali i organsko povrće, sireve, svježe sokove i ledene voćne napitke, slastan kruh od cjelovitih žitarica i delikatese. Jeanie je s vremenom stekla pouzdanu bazu redovnih kupaca, od kojih su neki dolazili izdaleka kupovati kod nje, ali, osobito ljeti, njezini su delikatesni sendviči privlačili prolaznike koji su išli na piknik u park Hampstead Heath.

Očito je ponovno zaspala jer je sljedeće što je čula bilo: – ‘Jutro. – Promatrala je Georgea kako oprezno odlaže vruću šalicu čaja na noćni ormarić. – Dan je spektakularan! – Oduševljeno je razmaknuo teške zavjese i pustio ranoproljetno sunce da ispuni sobu, a zatim je stao iznad Jeanie i smješkao se, s rukama na kukovima.

Njegova je sijeda kosa bila lijepo začešljana, naočale s uzorkom kornjačina oklopa stajale su nakrivljene kao uvijek – još su davno odlučile da je jedno uho više od drugoga, premda se nije tako činilo kad bi ga čovjek pogledao – što je na njemu ostavljalo dojam izrazite ranjivosti.

– Što imaš u planu za danas?

Ona je zijevnula. – Razgovor s potencijalnom novom prodavačicom u trgovini. Jola si više ne vjeruje nakon što je izabrala prošlu. Sastanak s novim dobavljačem pakiranih veganskih ručaka. Moram ići pogledati rabljeni hladnjak – onaj se uz prozor pokvario. Zatim Ellie. – Oboje su se nasmiješili na spomen svoje unuke. – Ti? 13

Hilary Boyd

George je pošao prema vratima svojim uobičajenim trapavim koracima. – Nemam toliko zadataka kao ti, stara moja. Golf poslijepodne. Zagrli čvrsto neodoljivu djevojčicu u djedovo ime.

Njegov je ton namjerno bio lepršav, no ona je osjetila – kao i uvijek otkako mu je osiguravateljska tvrtka za koju je radio, kao mladac i kao muškarac, “ponudila” ranu mirovinu prije pet godina – želju da se doima zaposlenijim nego što jest. Samo je jedanput aludirao na to, nekoliko mjeseci nakon što je otišao u mirovinu: osjećaj da je sada “rezervni dio”, kako je on sam to sročio. No tada su se stvari promijenile između njih. Ona se isprva osjećala gotovo krivom što svaki dan odlazi na posao s uobičajenim entuzijazmom i ostavlja ga dokonog i usamljenog između partija golfa. Međutim, on se ponovno posvetio svom hobiju iz djetinjstva, kupnji starih satova, njihovu rastavljanju i popravljanju, i sad ih je kuća bila prepuna: na svakoj se slobodnoj površini čulo tik–takanje, uglavnom bez podudaranja, kao da su police i stolovi živi.

Samo je u Jeaninoj spavaćoj sobi bilo tiho. No ona je osjećala da muževa opsesivna priroda, obuzdana u nedostatku korisne karijere, polako buja. A s njom i nelagodno poznata potreba da upravlja njome. To je uvijek bilo negdje između njih, no u posljednje je vrijeme prestalo biti zabavno.

14

2

D

ok je toga poslijepodneva Jeanie skretala u ulicu svoje kćeri Chanty, osjetila je da postaje napeta. Da je Chanty ondje, sve bi bilo u redu: Jeanie i njezin zet Alex znali su se odnositi jedno prema drugomu u društvu. No Chanty je na poslu, u svojoj ulozi urednice dokumentaraca na 4. programu – čini se da radi više sati nego što ih ima u danu. A kad su Alex i ona sami, to je više nalik na obračun kod O. K. Corrala.

Popela se stubama viktorijanske kuće i prvo je pomaknula praznu zelenu kantu za reciklažu koju su smetlari ležerno bacili na put.

– Jean. Uđite. – Njezin se zet uspio mlako nasmiješiti dok se pomicao da ona prođe.

Je li to sine qua non da umjetnici smrde? – zapitala se Jeanie, zadržavajući dah uslijed zadaha ustajalog znoja iz njegove majice poprskane bojom. I po milijunti put: Što točno Chanty vidi u ovome čovjeku? Vidi se da je nekoć bio ljepuškast: s velikim plavim očima i tamnim uvojcima, i svakako zna biti šarmantan kad želi. No njoj se njegov izraz lica činio malo egocentričnim i razdraženim, kao da mu svijet nije ispunio svoje obećanje. Sad kad se bližio četrdesetoj, lijep izgled na koji se oslanjao polako je iščezavao, premda se on i dalje držao kao da nije.

Jeanie je zaboravila na svoga zeta kad je njezina dvogodišnja unučica dotrčala prema njoj, s osmijehom od uha do uha i velikim smeđim očima te raširenim rukama: – Jin, Jin...

15

Hilary Boyd

Jeanie se sagnula i podigla dijete u svoje naručje te ju čvrsto zagrlila i uronila nos u Ellinu čistu, slatku, meku kožu. – Kako ide, Alex?

Alex je slegnuo svojim mršavim ramenima. – Briga za djecu nikad nije bila moja omiljena muza.

Jeanie nije reagirala, nije si to mogla priuštiti, ne pred Ellie. – I, kad je izložba? Nije li ubrzo? – upitala je lepršavo. Nije ga mislila podbadati, samo je pokušavala razgovarati, no njegov zajedljiv osmijeh govorio joj je da ga je uvrijedila.

– Odgodio sam ju.

Jeanie se okrenula i počela skupljati Ellin kaput i cipele. – O, kakva šteta – rekla je blago. – Hajde – obratila se Ellie – obuci kaput i idemo u park hraniti patkice.

– Nema smisla štancati pod pritiskom. Dogodit će se kad se dogodi. Treba mi prostora. – Stajao je naslonjen na okvir kamina u dnevnoj sobi, držeći se kao da zabavlja goste na večeri. Prostorija je bila slabo namještena, ogoljen pod prekriven blijedim tepisonom i bez ikakvog pokućstva osim velike smeđe kožne sofe, pomodnog naslonjača zagasite narančaste boje s drvenim naslonima za ruke, stolca i golema modernog televizora. Jeanie je znala da je to dijelom stilska odluka, da su ovdje dekoracije slike, šarene i uglavnom apstraktne, te moderno pravokutno zrcalo iznad kamina. Očito su zaključili da, premda je Ellie malena, nema smisla postavljati išta što bi se moglo srušiti, oštetiti ili nauditi djetetu.

Jeanie je osjetila da joj je srce počelo lupati od bijesa. “Prostor”?

Njemu treba “prostora”? Ta arogantna, dvolična ništarija koja svakog dana iskorištava Chantyjinu suludu ljubav da ga hrani, oblači i pruža mu dom, a da on nikada ne pridonosi ni jednim jedinim novčićem te k tome predbacuje nešto svojoj vlastitoj prelijepoj kćeri, on ima obraza jadikovati o “prostoru”! I kao šlag na kraju, sve su njegove dosadašnje slike, po njezinu mišljenju, apstraktno smeće i plagijati Hodgkina.

16

Četvrtkom u parku

– Dovest ću ju natrag oko pet. – Pokušala se nasmiješiti, no osjetila je da joj bijes bliješti na licu poput neonske reklame.

– Može... Kad god... Vidimo se poslije, dušo. – Alex se sagnuo da poljubi kćer u tjeme, izbjegavajući puničin pogled.

– Eci peci pec, ti si mali zec... – Jeanie je duboko udahnula i pjevala svojoj unuci dok su se uspinjale uz brijeg do parka. Predbacivala si je što se ne može ponašati zrelije. No bila je nazočna kad se Chanty, u osmom mjesecu trudnoće, srušila na pod u kuhinji svojih roditelja, čvrsto držeći monstruoznu Alexovu poruku: Ovako ne ide, nisam spreman biti otac, još toliko toga moram postići.

Molim te, oprosti mi.

Volim te, ali sve je ovo bila velika pogreška.

Alex Poruka nije načrčkana u bolnom bijegu, što je za Jeanie bila dodatna uvreda. Ne, pomno je napisana crnim, teškim potezima na debeloj karti, napisana u stupcu te se više doimala kao pozivnica za zabavu.

Chanty doslovno nije mogla disati i, dok je George pozvao Hitnu i oni su ju odvezli u bolnicu pod sirenama, bilo je očito da je Chanty počela rađati. Dakle, taj čovjek, kojeg je ona sada trebala simpatizirati i prihvaćati – voljeti, čak – doveo je život svoje kćeri i život Jeanine kćeri u opasnost zbog vlastite sebičnosti.

Ellie je ipak sve to dobro podnijela. Provela je četrdeset i osam sati u inkubatoru dok joj se nije stabiliziralo disanje, no nije izgledala nimalo slabašno. Premda nije mogla na tome zahvaliti Alexu.

– Opet... opet, Jin – Ellie je inzistirala. Pa je Jeanie opet zapjevala, promatrajući oduševljeno kako se Ellini plavi uvojci njišu amo-tamo u ritmu pjesme.

17

Hilary Boyd

No premda mu je Chanty odlučila oprostiti, a i George je – koji ionako nije tip osobe koja se dugo opterećuje takvim stvarima – prešao preko toga, Jeanie nije. Kad bi ga god vidjela, sjetila bi se kćerina lica, trajno unakažena suzama, dok se muči da se sama brine za dijete svih onih mjeseci prije negoli se Alex udostojao vratiti.

Igralište je bilo prazno, osim jednog dječaka od četiri godine i njegova oca, koji su jurili s obje strane vrtuljka koji bi snažno zavrtjeli i potom pucali od smijeha.

– Ljulja... ljulja... hajde! – Nakon što se iskobeljala iz kolica, Ellie je odmah pojurila prema ljuljačkama. To je, po Jeaninu iskustvu, moglo trajati satima jer bi njezina unuka pala u stanje gotovo nalik transu dok se ljuljala i poticala baku: “Više, više!”, kad bi Jeanie počela zabušavati.

Danas Ellie nisu opčinile ljuljačke, već dječak i njegov otac. Lice joj se ozarilo dok je gledala što izvode. Zatim je dječak naglo pustio plavo obojen vrtuljak i potrčao preko spužvaste podloge na igralištu prema svojoj lopti, prolazeći direktno kroz putanju Elline ljuljačke. Jeanie je začula povik “Dylane!” u isto vrijeme kad je skočila prema ljuljački i naglo zaustavila unuku dok je dječak bezbrižno projurio, posve nesvjestan da je za dlaku izbjegao gadnu ozljedu.

– Dylane! – Jeanie se okrenula i ugledala lice muškarca, blijedo i šokirano dok je trčao prema sinu i, umjesto da ga izgrdi, samo ga je čvrsto grlio dok dječak nije izmigoljio i vratio se lopti.

Ustao je i, premda je bio zdepast, kretao se iznenađujuće graciozno i elegantno. Jeanie ga je promatrala kako prolazi rukom naprijed-natrag kroz prosijedu i prorijeđenu kosu, gestom koja ju je podsjetila na dijete s dekicom.

– Hvala – rekao je. – Hvala vam beskrajno!

Jeanie je slegnula ramenima i nasmiješila se. – To se stalno događa.

18

Četvrtkom u parku

– E pa, Dylanu se ne smije dogoditi, nijedanut – rekao je to gotovo očajničkim tonom.

– Vaš je sin dobro, ništa za to – rekla je utješno, misleći da je on očito novajlija na igralištu kad se tako uzrujao.

Muškarac je na trenutak djelovao zbunjeno. – O... Ne, zaboga, nije mi on sin, on mi je unuk. Dylan je kćerin sin. Vjerojatno ste pogodili da ne izlazim često s njim. Zapravo, ovo je tek četvrti put da mi je to dopustila. – Duboko je udahnuo. – I bio bi definitivno zadnji da ga je ta ljuljačka udarila.

– Dolje... dolje, Jin – Ellie je inzistirala. Bacila je oko na Dylanovu loptu. Jeanie ju je spustila iz ljuljačke i ona je otrčala te stala i sramežljivo zurila pokraj starijeg dječaka.

– Daj djevojčici da se i ona igra – povikao mu je djed, za što Dylan nije nimalo mario.

– I, koliko je stara vaša kći?

Jeanie se nasmijala. – Dobro ste mi uzvratili... Ellie mi je unuka... Ima dvije godine i nešto sitno.

I on se nasmijao i podigao ruke kao da se brani. – Nije to bilo laskanje, zaista, samo sam pretpostavio – skrenuo je pogled, posramljen.

Nastupila je neugodna šutnja i Jeanie je potražila pogledom svoju unuku, koja je sada bila potpuno usredotočena na jurenje za Dylanom i njegovom loptom te je vriskala od smijeha kad god bi joj dopustio da se približi.

– Neobični su ti unuci – rekao je muškarac promatrajući dječaka. – Nisam mislio da će to biti nešto posebno. – Činilo se kao da govori za sebe. – Ali shvatio sam da mi je on sve.

Njegove su riječi iznenadile Jeanie, ne zato što nije vjerovala da su iskrene – i sama je isto to osjećala – već zato što se to činilo veoma osobnom primjedbom kakva se inače ne dijeli s potpunim neznancem.

19

Hilary Boyd pronicljiva je poput Joanne

Jeanie živi posve miran i uobičajen život: vodi mali dućan

Trollope kad je posrijedi obiteljski život, a

zdrave hrane, večeri provodi sa svojim suprugom Georgeom s

čak je i duhovitija od nje. Daily Mail

kojim je u braku tridesetak godina, a svaki četvrtak provodi u parku, na dječjem igralištu, čuvajući svoju unuku. No kada

Topla i lijepo napisana apologija ljubavnih veza u zreloj dobi. Daily Telegraph

u parku upozna Raya – za svoje godine, jako zgodnog učitelja aikida – koji također vrijeme provodi čuvajući unuka Jeanin miran i spokojan život postat će stvar prošlosti. Tajni susreti,

Prekrasan i pronicljiv prvi roman

razmjene poruka i nestrpljivo očekivanje novoga četvrtka

spisateljice koja ima savršeno iskustvo da

promijenit će mnoge živote i za sobom ostaviti slomljena

bi ga napisala. chicklitreviews.com

srca, obiteljske sukobe, ali i slatka, velika očekivanja…

Jeanie i Ray jedno će drugome ponuditi novu priliku za

Lijepa ljubavna priča... Hilary Boyd majstorica

ljubav, no pitanje je hoće li je imati hrabrosti prihvatiti…

je pisane riječi. web-stranica Top Romance Novels kako se priroda budi, i ljubav počinje pupati.

Jedno od mojih omiljenih ljetnih štiva.

Eleanor Mills, Sunday Times w w w. moz aik- k njiga. hr

99,00 kn

ISBN 978-953-14-1598-9

četvrtkom u parku

Nježna i intrigantna ljubavna priča...

četvrtkom u parku

hilary boyd

hilary boyd

hilary boyd

četvrtkom u parku hilary boyd

Ima li ljubav rok trajanja?

bavila se novinarstvom i pisala ponajviše za medicinske časopise. Izdala je šest knjiga o temama vezanim uz zdravlje, kao što su odgoj partnerove djece, depresija i trudnoća. Četvrtkom u parku prvi joj je roman, mudar, domišljat i zabavan. Odmah po objavljivanju postao je prava senzacija i osvojio srca čitateljica. Hilary Boyd živi u Londonu.