Skip to main content

A onda je nestala

Page 1


A ond A je nest A l A

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristošesnaesta

Naslov izvornika

Then She Was Gone

Copyright © 2017 by Lisa Jewell

Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2019.

Urednik

Zoran Maljković

Nakladnik

Mozaik knjiga

Za nakladnika

Bojan Vidmar

Glavni urednik

Zoran Maljković

Grafički urednik

Marko Katičić

Ilustracija na naslovnici

© Shutterstock

Oblikovanje naslovnice

Ivan Živko

Tisak

Denona, Zagreb, rujan 2019.

ISBN 978-953-14-2620-6

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001040285.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Lisa Jewell

A onda je nestala

S engleskoga preveo SAŠA DRACH

Tih mjeseci prije nego što je nestala bilo je najbolje. Doista najbolje. Svaki trenutak činio joj se kao da joj je poklonjen, kao da joj je netko govorio: Evo, ovo je još jedan savršeni trenutak, uživaj, možeš li povjerovati da ti je ovako lijepo? Svakoga jutra kada bi se približavala školskim vratima osjetila bi u trbuhu leptire i sve brže otkucaje srca, radosna što će ga opet vidjeti. Škola više nije bila zatvor, bio je to užurbani, jakim reflektorima osvijetljen filmski set, na kojem će se odigrati njezina ljubavna priča.

Ellie Mack nije mogla vjerovati da ju je Theo Goodman pozvao da zajedno izađu. Theo Goodman bio je najzgodniji dečko među jedanaestim razredima, nesumnjivo. Tako je bilo i kad su bili u desetom razredu, i u devetom, i u osmom. U sedmom ne. Nitko u sedmom razredu od dečki nije bio zgodan. Svi su bili nekako sićušni, još uvijek bebani s velikim očima, u ogromnim cipelama i prevelikim vestama.

Theo Goodman nikada nije imao curu pa su svi mislili da je gej. Bio je jako lijep, za dečka, i vrlo mršav. I, zapravo, vrlo, vrlo drag. Ellie je godinama sanjala o njemu, ne obazirući se na to je li gej ili ne. Bila bi presretna i da samo budu prijatelji. Njegova je mama bila vrlo mlada i lijepa i pratila ga je do škole svaki dan. Obično je nosila odjeću za vježbanje, s kosom utegnutom u rep, a vodila je sa sobom i maloga bijelog psa kojega bi Theo svaki put na rastanku podigao, poljubio u njuškicu i onda opet nježno spustio na pločnik. Onda bi poljubio mamu i nestao kroz vrata školskog

dvorišta. Nije ga bilo briga je li to netko vidio ili nije. Nije se sramio ni svoje pudlice ni mame. Bio je odviše siguran u sebe.

A onda je, jednog dana prošle godine, odmah nakon što su završili ljetni praznici, iznenada s njom poveo nekakav razgovor.

Samo tako. Bilo je to tijekom ručka, nešto ju je pitao oko domaće zadaće, a Ellie, koja inače ništa ni o čemu nije znala, odmah je shvatila da on nikako nije gej i da je s njom započeo taj razgovor jer mu se ona sviđa. Bilo je to sasvim očito. I tako su, odjednom, postali dečko i cura. Mislila je da će to biti puno složenije.

Ali onda je nešto pošlo krivo, neki mali pomak u vremenu i svega je nestalo. Ne samo ta njihova ljubavna priča nego i sve ostalo. Nestala je njezina mladost. Život. Ellie Mack. Sve je nestalo. Sve je zauvijek nestalo. Da je mogla prevrtjeti priču unatrag, vidjela bi da je bilo znakova koji su je trebali upozoriti da se nešto sprema. Kad je sada razmišljala o svemu tome, odjednom se sve činilo očito. Ali u ono doba, kad još ništa ni o čemu nije znala, nije naslućivala da se išta sprema. Slijepa pri širom otvorenim očima.

Laurel je sama otključala vrata kćerina stana i ušla. Unutra je bilo prilično mračno, iako je vani bilo gotovo vedro. Prozor sprijeda bio je skoro sasvim zaklonjen rascvjetanim grozdovima glicinije, dok je druga strana stana bilo gotovo sasvim u sjeni šumarka na koji se kuća naslanjala.

Hanna je kupila taj stan sasvim impulzivno. Dobila je na poslu svoj prvi bonus i željela ga je uložiti u nešto sigurno prije nego što novca nestane. Ljudi od kojih je kupila stan ostavili su nešto vrlo lijepih komada, no ona nikada nije našla vremena da sama još dokupi svog namještaja, pa je stan sada izgledao kao da je netko nakon razvoda iz njega pobrao svoju polovicu stvari. A to što joj nije smetalo da joj mama navraća u stan kad nje nema i da ga pospremi, samo je govorilo u prilog tomu da je taj stan doživljavala tek kao nešto malo luksuzniji hotelski smještaj.

Laurel je pomela Hannin prljavi hodnik, ili zbog toga što je to bilo potrebno ili iz navike, sve do kuhinje i onda tamo ispod sudopera uzela sredstva za čišćenje. Činilo joj se da Hanna prošlu noć nije provela u stanu. U sudoperu nije bilo ostataka pahuljica, ni mrljica mlijeka na radnoj plohi, niti je našla otvorenu maskaru ispod ogledala za šminkanje. Laurel osjeti ledene žmarce kroz kralježnicu. Hanna uvijek dolazi kući. Hanna nema kamo drugamo ići. Otišla je po torbu, izvadila mobitel i drhtavim prstima jedva otkucala Hannin broj. Javila se automatska govorna pošta, kao i uvijek kad je Hanna bila na poslu. Mobitel joj je ispao iz ruku, no srećom, udario je o rub njezine cipele, pa se nije razbio.

“Sranje”, procijedi sebi u bradu, pokupi mobitel i tupo se zagleda u aparat. “Sranje.”

Nije imala koga nazvati. Koga da pita: Jeste li vidjeli Hannu? Znate li gdje je? Hannin život naprosto nije bio takav. Nije imala nikakvih čvrstih veza. Sve je kod nje rasuto, poput malih otoka u širokom moru, jedan ovdje, a drugi tko zna gdje.

Moguće je, pomisli Laurel, da je Hanna upoznala nekoga, ali to nije bilo baš vjerojatno. Hanna nikad nije imala dečka, baš nikad. Hanna se odviše osjećala krivom da bi imala dečka, jer njezina sestra nikad neće imati ni jednoga. Ista teorija mogla se primijeniti i na ovaj njezin jadni stan, kao i na činjenicu da je odustala od društvenog života.

Laurel je znala da pretjeruje, ali joj je istodobno prolazilo glavom da možda i nije tako. Ako ste majka djeteta koje je izišlo iz kuće jednog jutra s naprtnjačom punom knjiga da bi otišlo učiti u knjižnicu koja se nalazi udaljena petnaestak minuta hoda i kad se nakon toga to dijete više ne vrati kući, onda je doista nakon toga nemoguće ne pretjerati u reakciji. Stala je nasred kuhinje u stanu svoje kćeri i pomislila kako Hanna možda sada leži negdje mrtva u nekom jarku, samo zato što u slivniku nije našla tanjur s ostacima pahuljica. No s obzirom na njezino dosadašnje iskustvo, to je bila savršeno normalna i razložna reakcija.

Upisala je naziv Hannine firme u internetsku tražilicu i potražila telefonski broj. Operator ju je preusmjerio na Hannin kućni broj i Laurel je zadržala dah.

“Ovdje Hanna Mack.”

Evo je, to je glas njezine kćeri, odsječan i lišen svake osobnosti. Laurel nije ništa rekla, samo je dodirom ekrana prekinula vezu i vratila mobitel natrag u torbu. Otvorila je Hanninu perilicu posuđa i počela je prazniti.

Kakav je život Laurel imala prije desetak godina, kad je još imala troje djece, a ne samo dvoje? Je li se tada svakoga jutra budila osjećajući životnu radost? Baš i nije bilo tako. Laurel je oduvijek bila tek napola zadovoljna. Našla bi razloga za prigovaranje čak i kad bi se stvari sjajno razvijale, bila je u stanju sažeti i skratiti, na najkraće, i najbolje vijesti i odmah prijeći na nešto što ju je jako brinulo. Svakoga se jutra budila uvjerena da je loše spavala, čak i kad nije bilo tako, zabrinuta da joj je stomak predebeo, kosa preduga ili prekratka, da joj je kuća prevelika ili premala, da joj je bankovni račun tanak, da je njezin muž neradnik, da su djeca ili preglasna ili pretiha, da će brzo otići od nje, ili pak da nikad neće otići od kuće. Probudila bi se i odmah primijetila da su se bijele mačje dlake uhvatile za crnu suknju koju je ostavila da visi preko stolice u spavaćoj sobi, ili bi primijetila da joj nema papuče, ili da su Hannini podočnjaci duboki, ili da se nakupila ogromna hrpa odjeće koju već mjesec dana želi odnijeti u kemijsku čistionicu, ili da se istanjila zidna tapeta u hodniku, ili da se pojavio zreli prištić na Jakeovoj bradi, ili da smrdi mačja hrana koja je predugo bila izvan hladnjaka, ili da kantu za smeće nitko ne prazni, nego da ga svi samo lijeno tiskaju ne bi li još nešto stalo unutra.

Tako je ona nekoć gledala na svoj savršeni život, kao na niz neodrađenih poslova, na nešto što je smrdjelo, na niz briga i neplaćenih računa.

A onda je jednog jutra njezina djevojčica, njezina najbolja djevojčica, njezina najmlađa, njezina beba, jedina koja je razumije, otišla od kuće i više se nikada nije vratila.

Kako se osjećala tih prvih najbolnijih sati? Što joj je tada prolazilo mozgom, srcem, što je otjeralo sve one nevažne brige? Užas. Očaj. Bol. Strava. Agonija. Nemir. Strah. Koliko god zvučale melodramatično, sve te riječi nisu dovoljne da opišu kako se tada osjećala.

“Vjerojatno je kod Thea”, rekao je Paul. “Zašto ne nazoveš njegovu mamu?”

Ali ona je unaprijed znala da Ellie neće biti kod Thea. Zadnje riječi njezine kćeri bile su:

Vraćam se na ručak. Je li ostalo lazanja?

Samo za jednoga.

Nemoj ih dati Hanni! Ni Jakeu! Obećaj! Obećavam.

Nakon toga čula je kako su se ulazna vrata zalupila, osjetila je kako je u stanu jedna osoba manje, morala je isprazniti perilicu za posuđe, nekoga nazvati, Paulu odnijeti u gornju sobu lijek, jer se prehladio. Ta se prehlada tada činila najvažnijom stvari na svijetu.

“Paul se prehladio.”

Komu to dan prije nije rekla? I to zakolutavši očima, s teškim uzdahom: “Paul se prehladio”. Veliki je to teret. Taj moj život. Sažalite se nada mnom.

No ipak je nazvala Theovu mamu.

“Ne”, rekla joj je Becky Goodman. “Ne, jako mi je žao. Theo je cijeli dan ovdje. Ellie nismo ni vidjeli ni čuli. Ali, voljela bih da vam mogu nekako pomoći...”

Poslijepodne je odmicalo i primicala se večer. Nazvala je sve Ellieine prijateljice iz škole, otišla je i do knjižnice, gdje su joj dopustili da pregleda snimke kamera i da se konačno uvjeri da taj

dan uopće nije došla u knjižnicu. No kada je sunce počelo zalaziti, kuća je počela tonuti u hladnu tamu koju su remetili tek povremeni odbljesci dalekih munja na nebu. Tada ju je konačno posve preplavio užas svega onoga što je proživljavala cijelog tog dana i pozvala je policiju.

Tada je prvi put zamrzila Paula, baš te večeri, kad je onako u pidžami, bos, zaudarajući na znoj i posteljinu, samo neprestano šmrcao i onda ispuhivao nos, i to strašno pištanje njegovih nosnica i disanje na usta, sve je to njezinu osjetljivom sluhu zvučalo poput glasanja nekakva čudovišta.

“Odjeni se”, rekla mu je odsječno. “Molim te.”

Poslušao ju je, poput prestrašena djeteta, i nekoliko trenutaka poslije vratio se u prizemlje, nakon što je navukao nekakvu odjeću za slobodno vrijeme, kratke sportske hlačice i običnu, svijetlu majicu. Krivo. Sasvim, sasvim krivo.

“I ispuši taj svoj nos”, reče mu. “Dobro ga ispuši, da ništa više ne ostane u njemu.”

Ponovno ju je poslušao. Gledala ga je s nevjericom, gledala ga je kako od te maramice pravi lopticu i onda polako s njom odlazi na drugi kraj kuhinje, da je baci u smeće.

Uskoro je stigla policija.

I tada je sve počelo.

To što nikada nije okončano.

Povremeno se poslije pitala što bi bilo da Paul toga dana nije bio prehlađen, da je odmah požurio kući s posla, onako pristojno odjeven, pun energije i brz, da je sjeo odmah uz nju, da ju je zagrlio, da nije samo onako duboko disao i šmrcao i bio toliko prestrašen, bi li sve završilo drugačije? Ili ju je nešto drugo nagnalo da ga zamrzi?

Policija je otišla iz kuće oko pola devet. Hanna se pojavila na kuhinjskim vratima odmah nakon toga.

“Mama”, obratila joj se, kao da se ispričava. “Ja sam gladna.”

“Oprosti”, reče Laurel i svrne pogled prema satu na drugoj strani kuhinje. “Isuse, naravno, mora da premireš od gladi.” Teško se osovila na noge i zabuljila u hladnjak, zajedno sa svojom kćeri, da vidi čega ima.

“Može ovo?” reče Hanna i počne izvlačiti Tupperwareovu posudu u kojoj je bila zadnja porcija lazanja.

“Ne.” Vratila je lazanje u hladnjak, malo preoštro. Hanna je pogleda.

“Zašto ne?”

“Jednostavno ne”, reče, ovaj put nešto mekše.

Servirala joj je zapečeni grah na prženom kruhu, sjela i gledala je kako jede. Hanna. Njezino drugo dijete. Bila joj je najteža. Ona ju je najviše iscrpljivala. Ona je bila ta s kojom ne bi htjela ostati na nekom pustom otoku. A onda joj glavom prođe strašna pomisao, tako brzo, da ju je jedva stigla registrirati.

Ako je netko trebao nestati, onda si to trebala biti ti, a Ellie je trebala sada jesti taj prepečenac.

Tada nježno dlanom dotakne Hannin obraz i izađe iz kuhinje.

Ranije Ono

što se ponajprije nije smjelo dogoditi bilo je to da Ellie dobije tu lošu ocjenu iz matematike. Da je više radila, da je bila bistrija, da nije bila toliko umorna onoga dana kada su pisali test, da nije bila toliko dekoncentrirana, da je manje zijevala, a više mislila, da je dobila peticu, a ne četiri plus, sve se to ne bi dogodilo. Ali da se vratimo još malo unatrag, prije tog lošeg testa iz matematike – da se nije zaljubila u Thea, da se umjesto u njega zaljubila u nekog drugog dečka koji nije toliko dobar matematičar, nekog dečka kojeg uopće nije briga kakvu će imati ocjenu iz matematike, nekog dečka bez ikakvih ambicija, ili da se uopće nije ni u koga zaljubila, možda bi tada bila zadovoljna i s tom četvorkom plus i onda ne bi tog popodneva izašla i moljakala mamu da joj uzme instrukcije iz matematike.

Da, to je bilo to. To je bila prva karika u tom uzročno-posljedičnom lancu. Dogodilo se to upravo tamo, u pola pet ili tako nekako, te srijede popodne, u siječnju.

Došla je tog dana kući vidno uzbuđena. Često je dolazila kući uzbuđena. No planula bi iznenada. Čim bi ugledala mamu ili čula mamin glas, sasvim bi se iracionalno počela ljutiti i onda bi na nju istresla sve ono što je čučalo u njoj cijeloga dana u školi. U školi su je svi znali kao vrlo pristojnu, a s takvom reputacijom mora se biti jako oprezan.

“Profesor iz matematike je lud”, reče i baci torbu na ormarić u predsoblju. “Totalno lud. Mrzim ga.” No zapravo ga nije zamrzila. Zamrzila je sebe zbog neuspjeha. Ali to nije bila u stanju izreći. No njezina se mama javila iz kuhinje, pored sudopera. “Što se dogodilo, ljubavi?”

“Pa, sada sam ti rekla!” Nije još ništa rekla, ali nije bilo važno. “Užasan je taj moj profesor iz matematike. Neću položiti završne ispite. Potrebne su mi instrukcije. Zbilja, trebaju mi instrukcije.”

Dovukla se do kuhinje i dramatično zavalila na stolac.

“Nemamo novca za instrukcije”, reče mama. “Zašto ne odeš na dodatne sate iz matematike u školi?”

To je bio taj drugi korak. Da nije bila toliko razmažena, da nije stalno očekivala od mame da čarobnim štapićem riješi sve probleme umjesto nje same, da je bila bar malo svjesna stvarne novčane situacije svojih roditelja, da je vodila računa o bilo čemu drugome osim o sebi, razgovor bi završio na onome što je rečeno. Rekla bi: Dobro, razumijem. Otići ću na dodatne sate.

Ali nije završilo na tome. Ona je samo navaljivala dalje. Ponudila se da će platiti instrukcije svojim novcem. I navela je nekoliko primjera učenika iz njezina razreda koji su puno siromašniji od njihove obitelji, a koji su uzimali instrukcije.

“A da pitaš nekoga u školi?” predloži mama. “Da ti pomogne netko iz završnih razreda? Netko tko bi to odradio za nekoliko funti i komad torte?”

“Što? Ni govora! O, Bože, to bi mi bilo užasno neugodno!”

I tako se to nastavilo i otišlo u nepovrat. To joj je bila druga šansa da se spasi. Propustili su priliku, a da nitko toga nije bilo svjestan.

Od onoga dana u svibnju 2005. kad se Ellie nije vratila kući, sve do prije nekoliko minuta, nitko nije uspio pronaći nikakva traga o njoj, nikakva objašnjenja za njezin nestanak. Baš ništa.

Zadnje što su vidjeli od Ellie bila je slika s kamere na ulici Stroud Green, u deset i četrdeset tri, na kojoj je nakratko zastala da se pogleda u odrazu na automobilskom staklu (neko vrijeme postojala je teorija da je zastala zato što je vidjela nekoga u autu, ili da nešto kaže vozaču, no nakon što su ušli u trag i vozaču i automobilu, uspostavilo se da je u to vrijeme bio negdje na dopustu i da je auto cijelo vrijeme bio tamo parkiran). I to je bilo to. To je sve što je ostalo zabilježeno o njezinu kretanju.

Pretražili su sve kuće u najbližoj okolici, doveli sve poznate pedofile na ispitivanje, uzeli snimke kamera iz svih trgovina po ulici Stroud Green, televizijski emitirali javni apel Laurel i Paula koji je vidjelo oko osam milijuna ljudi, no nije se pojavio nijedan trag koji bi ih poveo dalje od trenutka kad je potražila svoj odraz u staklu u deset i četrdeset tri.

Ellie je na sebi imala običnu crnu majicu i traperice i to je policiji predstavljalo dodatni problem. Kao i to što je onu svoju prelijepu, zlatnu kosu imala vezanu u rep. I to što je imala na leđima tamnoplavi ruksak. I to što je na nogama imala obične bijele tenisice kakvih ima u svakom supermarketu. Kao da je namjerno željela izgledati neprimjetno.

Detektivi su zasukanih rukava pretraživali Ellieinu sobu puna četiri sata. Činilo se da Ellie sa sobom nije ponijela ništa posebno.

Možda je ponijela nešto donjeg rublja, ali Laurel nikako nije mogla znati nedostaje li nešto od toga iz njezinih ladica. Možda je ponijela nešto za presvlačenje, ali Ellie je, kao i većina petnaestogodišnjakinja, imala previše odjeće da bi Laurel točno znala čega je sve tu bilo. No njezina kasica prasica i dalje je bila puna novčanica od deset funti koje je tamo gurala nakon svakog svog rođendana. Tamo je bila i njezina četkica za zube i dezodorans. Ellie nikada nije otišla nekamo prespavati, a da ne ponese i četkicu i dezodorans.

Nakon dvije godine praktički su obustavili potragu. Laurel je znala što oni misle. Misle da je Ellie pobjegla od kuće.

No kako su mogli misliti da je pobjegla od kuće kad je nisu zabilježile kamere ni na jednoj željezničkoj ili autobusnoj stanici, niti na drugim ulicama osim one na kojoj je očito nestala? Odustajanje od daljnje potrage bilo je poražavajuće.

No još ju je više porazilo to kako je na sve reagirao Paul. “To je, pretpostavljam, sada zaključeno.”

Bio je to zadnji čavao koji je zakucan u lijes njihova braka.

Sve to vrijeme djeca su se snalazila, kako su znala, poput vagona na tračnicama, pokušavajući se držati svojih obaveza. Hanna je maturirala s najvišim ocjenama. Jake je diplomirao geodeziju na Sveučilištu West Country i položio ispit za ovlaštenog geodeta. Paul je tražio načina da dobije promaknuće na poslu, kupovao si nova odijela, stalno pričao da im treba bolji auto i pokazivao joj hotele i kojekakve destinacije na internetu koje su nudile privlačne aranžmane za sljedeće ljeto. Paul nije bio loš čovjek. Paul je bio dobar čovjek. Udala se ona za dobrog čovjeka, baš kao što je i oduvijek željela. Ali to kako se nosio s tom strašnom prazninom koja je nastala u njihovu životu nakon Ellieina nestanka pokazivalo je da nije bio svemu tome dorastao, nije bio dovoljno jak – nije dovoljno skrenuo.

To razočaranje u njega bilo je tek mali dio svih onih strašnih osjećaja koji su je obuzeli, tako da svega toga gotovo da nije bila ni svjesna. Kad se godinu dana poslije odselio, nije joj to značilo ništa. Bio je to tek nevažan pomak u njezinu životu. Kad sada sve to prizove, jedva da se ičega mogla sjetiti. Jedino čega se sjećala iz tog razdoblja bila je nasušna potreba da se s potragom nastavi. “Možemo li još jednom obići sve kuće u okolici?” predlagala je policiji. “Prošlo je godinu dana otkako smo to napravili. To je dosta vremena, možda iskrsne nešto što nismo prije primijetili?”

Detektivka se nasmiješila. “Već smo razgovarali o tome”, reče. “Odlučeno je da to nije najbolji način za iskorištavanje raspoloživih resursa. Ne ovoga trenutka. Možda za godinu-dvije. Možda.”

Ali onda su je odjednom ovoga siječnja, bez ikakva razloga, nazvali iz policije i rekli joj da bi željeli ponovno proći kroz slučaj – sada, nakon deset godina. Da naprave još jednu rekonstrukciju.

Dogovoreno je da to naprave 26. svibnja. No ni tada se nisu pojavile nove ideje ili novi dokazi.

Nikakvih promjena.

Sve do sada.

Detektivka pri telefonu zvučala je oprezno. “Možda nije ništa, ali željeli bismo da dođete.”

“Što ste pronašli?” upitala je Laurel. “Tijelo? Što je bilo?”

Deset godina ništa se nije događalo. A sada evo nečega.

Zgrabila je torbicu i izašla iz kuće.

Ranije

Preporučio ju je netko iz ulice. Zvala se Noelle Donnelly. Ellie je ustala na zvrndanje s ulaznih vrata i požurila hodnikom, no njezina je mama već otvorila. Tamo je stajala nešto starija osoba, oko četrdeset godina, i govorila jakim irskim ili škotskim naglaskom.

“Ellie”, pozvala ju je mama. “Ellie, dođi i upoznaj se s Noelle.”

Žena svijetlocrvene kose, u punđi koja je bila zategnuta ukosnicama, nasmiješila se prema Ellie. “Dobar dan”, reče Noelle. “Nadam se da ti je mozak u radnoj brzini.”

Ellie nije bila sigurna šali li se ova ili ne, no ne uzvrati joj osmijehom, nego samo kimnu.

“Dobro”, reče Noelle.

Odredili su jedan kut dnevne sobe za prvu Ellieinu lekciju, donijeli još jednu stolnu lampu iz njezine sobe, maknuli sve nepotrebno, donijeli dvije čaše, vrč s vodom i Ellieinu pernicu, s crnocrvenim pjegama.

Laurel je nestala u kuhinju da napravi Noelle šalicu čaja. Noelle zastade. Ugledala je kućnog mačka koji se smjestio na klavirskom stolcu.

“Veliki mačak”, reče. “Kako se zove?”

“Tedo”, reče Ellie. “Tedo Medo. Ali zovemo ga Tedo.” Bilo je to prvo što je rekla Noelle. To nikada neće zaboraviti.

“Čini mi se da mi je jasno zašto ga tako zovete. Kosmat je kao pravi, veliki medvjed.”

Je li joj se tada svidjela? Toga se nije mogla sjetiti. Osmjehnula joj se, pomilovala svog mačka i stisnula njegovo meko krzno. Voljela je svog mačka i bilo joj je drago što se tamo našao, kao neki tampon između nje i te neznanke.

Noelle Donnelly oko sebe je širila miris ulja za prženje i neoprane kose. Imala je na sebi traperice i kockasti svijetlo smeđi džemper, ispod kojeg je provirivao Timexov ručni sat. Na nogama je imala iznošene smeđe čizme, a naočale za čitanje visjele su joj na zelenoj uzici oko vrata. Imala je prilično široka ramena, malo povijen vrat, kao da se držala pogrbljeno, no vrlo vitke, duge noge. Izgledala je kao da je cijeli život proboravila u nekoj prostoriji s preniskim stropom.

“Da vidimo”, reče Noelle, podigne naočale na nos i posegne u svoju smeđu kožnu torbu. “Ponijela sam sa sobom neke stare završne testove. Odmah ćemo početi s jednim, da vidimo u čemu si dobra, a u čemu šepaš. Ali prije svega, možda da mi ti sama kažeš, svojim riječima, što te najviše muči.”

Tada je ušla mama, s velikom šalicom čaja i malo čokoladnih kolačića na tanjuriću te sve tiho i brzo spustila na stol. Ponašala se kao da su Ellie i Noelle na nekom ljubavnom ili tajnom sastanku.

Ellie kao da joj je htjela reći: Mama, ostani. Ostani sa mnom. Nisam još spremna da ostanem sama s ovom nepoznatom ženom.

Gledala je mamu u potiljak dok je ova brzo izlazila iz sobe i tiho zatvorila vrata za sobom. Brava je sasvim tiho škljocnula, kao da se ispričava.

Noelle Donnelly okrene se prema Ellie i nasmiješi. Imala je vrlo sitne zube. “Da vidimo”, reče i pomalo pridignu naočale, bliže očima. “Gdje smo ono stali?”

Cijeli joj je svijet izgledao zlokobno. Laurel je vozila brzo, no u granicama dopuštenog, prema policijskoj postaji u Finsbury Parku. Ljudi su joj se na ulicama činili opasnima, kao da se svaki od njih spremao počiniti neki težak zločin. Platnene strehe koje su bridjele na vjetru podsjećale su je na krila ptica grabljivica, a veliki reklamni panoi izgledali su joj kao da će se svakog trena strovaliti na cestu i poklopiti je.

Navala adrenalina pobijedila je sav umor.

A Laurel se nije pošteno naspavala od 2005. godine. Već sedam godina živjela je sama. Najprije u njihovoj obiteljskoj kući, a onda je prije tri godine preselila u drugi stan, nakon što je otpala svaka nada da će se ikada pomiriti s Paulom koji si je nekako uspio pronaći drugu ženu.

Ova ga je pozvala da žive zajedno i on je prihvatio. Nikad nije uspjela shvatiti kako mu je sve to uspjelo. Kako je onako već sasvim propao uspio pronaći neki zdravi djelić na samome sebi. Nije mu to zamjerala. Da je barem isto to mogla i sama napraviti. Da je bar mogla spakirati nekoliko kovčega i oprostiti se s dosadašnjim životom, poželjeti si sretnu budućnost. Da je mogla tiho zatvoriti ta vrata za sobom, da konačno živne, da joj jutarnje sunce obasja lice, da se okrene prema svijetloj budućnosti koja je samo čeka. Odmah bi to napravila da je mogla. Doista.

Jake i Hanna također su odselili, naravno. Brzo je do toga došlo, kao što se i bojala, vjerojatnije i prije nego što bi otišli da im se život nije onako korjenito promijenio prije deset godina. Neki

njezini prijatelji imali su djecu istih godina kao i Jake i Hanna, a koji su još uvijek živjeli u roditeljskom domu. Ti njezini prijatelji zbog toga su se žalili, zbog praznih ambalaža sokova u hladnjaku, užasnih zvukova seksa koji dopiru iz njihovih soba, pijanih povrataka iz noćnih klubova u četiri ujutro i psećeg laveža od čega ne mogu više zaspati. A kako bi ona voljela da može čuti bilo koga od svoje djece da bučno upada u kuću u rane jutarnje sate. Kako bi voljela da po kući ima njihova prljavog suđa ili zgužvanih trenirki i gaća po podu. Ali ne, njezino dvoje djece nije imalo potrebu vraćati se tamo odakle su jedva čekali da pobjegnu. Jake je živio u Devonu s djevojkom koja se zove Blue, djevojkom koja ga ne pušta ni sekunde na miru i stalno govori kako bi htjela imati djecu, iako su tek godinu dana zajedno. Hanna je živjela relativno blizu Laurel, u svom malom, mračnom stanu, radila po četrnaest sati na dan, čak i vikendima, i to u centru grada, sve samo radi veće zarade. Nijedno od njih nije dočekalo ostvarenje svojih snova, no za čiju bi se djecu moglo reći da im je to uspjelo?

Sve one njihove nade i snovi, priče o balerinama i pop-zvijezdama, pijanistima i znanstvenicima na pragu velikih otkrića – sve to završilo je u običnim uredima.

Laurel je živjela u novogradnji u Barnetu, u dvoipolsobnom stanu, s balkonom koji je bio dovoljno velik da na njemu drži nešto biljaka i stol sa stolcima, s novom, blistavom crvenom kuhinjom i vlastitim parkirnim mjestom. Nije to bila ona vrsta doma kakav je za sebe priželjkivala, ali do ovoga je lako došla i tu se osjećala sigurno.

Kako je provodila dane sada kada više nije bilo djece oko nje? Više ni mačak nije bio s njom. A potrudio se i lijepo poživio, gotovo punih dvadeset jednu godinu. Laurel je tri dana tjedno provodila na poslu. Zaposlila se u marketinškom odjelu šoping-centra u Gugh Barnetu. Jednom tjedno odlazila je pospremiti Hannin

stan, a ostatak vremena radila je ono u što bi uspjela samu sebe uvjeriti da joj je važno. Kupovala je po trgovačkim centrima nove biljke za balkon, posjećivala prijatelje do kojih joj više nije bilo stalo, pila s njima kavu koja joj nije prijala i pričala o stvarima koje je nisu zanimale. Jednom tjedno išla je na plivanje. Ne zato da održi kondiciju, nego zato što je to radila oduvijek i nije uspjela naći dovoljno dobar razlog da i od toga odustane.

Zato joj i jest bilo čudno što je nakon toliko godina otišla iz kuće u takvoj žurbi, s jasnim ciljem, da obavi nešto uistinu važno.

Očito su joj željeli nešto pokazati. Možda koju kost, djelić krvave tkanine, fotografiju propalog leša koji je čamio negdje u nekoj pustopoljini. No nakon deset godina činilo joj se da će konačno nešto doznati. Možda će joj pokazati neki dokaz da joj je kći živa. Ili da je mrtva. Dušu joj je morilo uvjerenje da je posrijedi ono drugo.

Srce joj je snažno i brzo lupalo u grudima dok je vozila prema Finsbury Parku.

Ranije

Ellie se instruktorica Noelle Donnelly postupno počela sviđati tijekom tih nekoliko zimskih dolazaka. Ne jako, ali malo da. Uglavnom je to bilo zato što joj je dobro objašnjavala i što je Ellie sada već bila među najboljima u razredu, od kojih se očekivalo da će dobiti i najbolje ocjene. No bilo je i drugih razloga. Često je Noelle znala donositi Ellie kojekakve sitnice. Male naušnice iz trgovine bižuterijom, balzam za usne s voćnim okusom ili neku baš jako zgodnu olovku. “Za moju najbolju učenicu”, govorila je. Ako bi se Ellie pobunila, Noelle bi samo odmahnula rukom. “Navratila sam u Bent Cross, ma to je sitnica, doista”, govorila je.

Uvijek bi je pitala i za Thea, kojeg je jednom nakratko srela prilikom trećeg posjeta u kući. “Kako je onaj tvoj zgodni momak?” pitala bi, no ne nametljivo, baš kako treba. Možda je tako ispadalo zbog tog njezina irskog naglaska, koji bi sve što je govorila činio smješnijim nego što je uistinu bilo.

“Dobro je”, rekla bi Ellie, a Noelle bi se pomalo hladno osmjehnula i rekla: “On je taj koji mora paziti na tebe.”

Završni ispiti polako su se približavali. Bio je već treći mjesec i Ellie je već počela odbrojavati tjedne, a ne mjesece koji su je dijelili od ispita. Nalazila se tada s Noelle svakog utorka poslijepodne i njezin je mozak postao brz. Sve je lakše prihvaćala činjenice i pamtila formule. Njihove instrukcije sada su već bile uhodane,

u visokooktanskom ritmu. Zato je Ellie odmah primijetila da je došlo do promjene u Noelleinu ponašanju, tog prvog utorka u ožujku.

“Dobar dan, mlada damo”, reče Noelle, stavi torbu na stol i otvori patentni zatvarač. “Kako si?” “Dobro.”

“To mi je drago. Kako je prošla domaća zadaća?”

Ellie joj gurne riješene zadatke preko stola, do mjesta gdje je Noelle sjedila. Obično bi Noelle odmah izvadila naočale i pogledala zadaću, no danas je samo prstima počela kuckati po papirima, sasvim odsutna. “Bravo”, reče. “Ti si zaista dobra djevojka.”

Ellie ju je samo gledala ispod oka, čekajući da instrukcije konačno počnu. No to se nije dogodilo. Umjesto toga Noelle je i dalje buljila u njezinu zadaću, a zapravo u prazno.

“Reci mi, Ellie”, počne konačno, okrenuvši pogled prema njoj. “Što je najgore što ti se dogodilo u životu?”

Ellie slegnu ramenima.

“Što?” nastavi Noelle. “Je li ti uginuo hrčak? Ili nešto tako?”

“Nikad nisam imala hrčka.”

“Možda ti je najgore to što nisi nikad mogla imati hrčka?”

Ellie ponovno slegnu ramenima. “Nikad ga nisam ni željela.”

“Dobro, reci mi onda što si željela? Što si jako željela, a nisi nikad mogla dobiti?”

Ellie je iz kuhinje čula televiziju, svoju majku koja je nešto radila, ali i sestru koja je s nekim telefonski razgovarala. Njezina obitelj radila je što i inače, nitko nije morao voditi ovako čudne razgovore o hrčcima, sa svojom instruktoricom iz matematike.

“Nisam si nikad ništa posebno poželjela. Uobičajeno – stvari, više love, nešto za oblačenje.”

“Nisi nikada poželjela psa?”

“Ne, nisam.”

Noelle uzdahnu i privuče bliže Ellieinu zadaću. “Dobro, znači da si ti vrlo sretna djevojka. Zaista jesi. Nadam se da si svjesna koliko si sretna.”

Ellie kimnu glavom.

“Dobro da jesi. Jer, kad dođeš u moje godine, bit će puno stvari koje ćeš željeti i činit će ti se da ih svi drugi imaju i da bi konačno morao doći red i na tebe. Možeš si misliti. I onda ćeš vidjeti kako sve to oko tebe nestaje. I nećeš ništa moći promijeniti vezano uz to. Baš ništa.”

Nastupio je trenutak neugodne tišine, prije nego što je Noelle konačno nataknula naočale i počela pregledavati prvu stranicu

Ellieine zadaće. “No dobro. Da vidim što je moja najbolja učenica radila prošli tjedan.”

“Reci mi, Ellie, kakve su tvoje nade i snovi?”

Ellie uzdahnu, ali u sebi. Noelle Donnelly opet je bila depresivna.

“Nadam se da ću dobro proći na ovim završnim testovima, da ću položiti A-razinu i onda upisati neki dobar fakultet.”

Noelle otpuhne i preokrenu očima. “Zašto ste svi vi, mladi ljudi, toliko opčinjeni fakultetima? Kad sam ja upisala Trinity College, kao da su oko mene trubile fanfare! Velike li sreće! Moja se mama hvalila na sve strane. Njezina jedinica! Upisala Trinity! A vidi me sada. Ja sam najsiromašnija od svih ljudi koje poznajem.”

Ellie se samo nasmiješi. Nije znala što da joj odgovori.

“Postoje i važnije stvari od fakulteta, mala moja pametnjakovićko. Postoje stvari koje su važnije od svjedodžbi i diploma. Meni svi ti papiri već idu na uši. A vidi me sada. Ovdje sjedim s tobom, u tvojoj zgodnoj i toploj kući, pijem tvoj fini čaj Earl Grey, plaćena da ti utuvim u glavu nešto malo od onoga što znam. A onda ću se vratiti kući, u svoje veliko ništa.” Naglo se okrene i netremice

pogleda Ellie. “U ništa. Kunem ti se.” Onda uzdahnu, nasmiješi se, podigne naočale, odvrati pogled od Ellie i lekcija počne.

Poslije je Ellie otišla do majke u kuhinju. “Mama”, reče, “htjela bih da stanemo s tim instrukcijama.”

Mama se okrenu i upitno je pogleda. “Ozbiljno? Zašto?”

Ellie nije znala treba li joj reći istinu. Mislila joj je reći: Ona me plaši i govori mi čudne stvari, i ja zaista ne želim biti sama s njom svakog tjedna po jedan sat. Da joj je barem rekla istinu. Da joj je rekla, možda bi majka nekako sve to riješila i onda bi sve poslije ispalo drugačije. Ali iz nekog razloga nije to učinila. Možda je mislila da bi majka rekla da su to glupi razlozi za prekid instrukcija, kad su se ispiti već počeli približavati. Ili možda nije htjela dovesti Noelle u neugodnu situaciju, možda nije htjela raditi scene. No koji god razlozi bili, rekla joj je sljedeće: “Ja samo mislim da sam s njom odradila koliko sam mogla. Imam sve testove za vježbu koje mi je dala. Sada samo moram sve to proći. Tako ćemo uštedjeti novac.”

Nasmijala se slavodobitno i čekala da čuje što će majka odgovoriti.

“Pa, to mi je nekako čudno, tako blizu ispita.”

“Znam, no mislim da ima i drugih stvari kojima bih se mogla pozabaviti, na primjer geografijom. Zaista bih trebala malo više vremena odvojiti za geografiju.”

To je bila stopostotna istina. Ellie je doista htjela najbolje ocjene iz svih predmeta. Taj jedan sat tjedno ne bi ništa promijenio, ali ona se nasmiješi onako kako je mama voljela i čekala da joj usliši molbu.

“Draga moja, mislim da ti o tome odlučuješ”, reče Laurel. Ellie kimne ohrabreno dok su joj još uvijek u ušima odzvanjale Noelleine riječi, a oni je njezini mirisi podsjećali na kuhanje i prljavu kosu, promjene raspoloženja i čudnovata, katkad i neprilična pitanja koja bi joj se usjekla u mozak.

“Jesi li sigurna? No, bilo bi odlično ako bismo se riješili tih dodatnih troškova”, reče njezina majka.

“Točno tako.” Odjednom je preplavi olakšanje. “Točno tako.”

“Dobro”, reče majka i otvori vrata hladnjaka, izvadi posudu s bolonjezom i zatvori ih. “Nazvat ću je sutra i otkazati.”

“Odlično”, reče Ellie veselo, osjećajući kako popušta težina koja joj je pritiskala dušu. “Hvala ti.”

Turn static files into dynamic content formats.

Create a flipbook
A onda je nestala by Mozaik knjiga - Issuu