Sposobnosti primjene znanja i tehnologije

U razradi pojedinih strategija premalo koristimo resurse koje kao mediteranska i srednjoeuropska zemlja imamo. Najočitije se to odražava na činjenici da unatoč ozbiljnim pomacima u razvoju i političkom okruženju (ulazak u EU, ulazak u Schengen, ulazak u NATO i Eurozonu) ne donose dovoljno priznanja u samoj državi. Štoviše, neka od tih dostignuća se zanemaruju ili potcjenjuju, neka čak smatraju nepotrebnim i nekorisnim. Zanimljivo se u tim okolnostima zapitati kako u cjelini gledamo na hrvatski identitet (suverenisti?!) i kakav nam je ukupan imidž.

Poznata je (marketinška) uzrečica da se „imidž mora zaraditi, a da se identitet može stvarati“. Ta uzrečica svih posljednjih godina opetovano nalazi plodno tlo na primjeru Republike Hrvatske i njenom odnosu prema svijetu, ali sve više i u samoj zemlji. Neki su parametri narušeni, neki ugroženi, a neke smo ispustili iz vida.

Pođimo od činjenice da se Hrvatska, nakon osamostaljivanja i međunarodnog priznanja, kao cjelovito društvo u svim segmentima – politici, kulturi, sportu ili gospodarstvu – tek morala (ponovno) dokazivati i, kroz to, pokazati i sebi i svijetu svoju pravu vrijednost i neiskrivljenu sliku. To, drugim riječima, znači kako Republika Hrvatska (još uvijek) traži svoj identitet, a kroz njega želi i pokušava stvoriti i svoj vlastiti imidž.

Uvijek se u takvoj situaciji postavljaju barem dva pitanja. Prvo je, svakako, okrenuto prošlosti i sadašnjosti: kakvu to sliku, predodžbu ili dojam imaju stranci o nama. Time se, nažalost, mnogo ne bavimo. Drugo je okrenuto budućnosti i glasi: kakvu bismo mi to sliku o nama željeli ‘nametnuti’ svijetu i što bismo sve morali činiti da u tome barem djelomice uspijemo.

Prvi iskorak u potrazi za vlastitim identitetom jest korektna valorizacija stvarnih vrijednosti i postignuća u prošlosti. Po meni, to bi označavalo jednu zaista temeljitu inventuru i pozicioniranje Republike Hrvatske prema nekim objektiviziranim vrijednosnim mjerilima u odnosu na druge zemlje.

Drugi iskorak je, međutim, znatno zahtjevniji. Naša bi ukupna nastojanja morala biti okrenuta prema identifikaciji samosvojnosti i specifičnih vrijednosti koje zasigurno imamo, a koje sada treba i poticati. Trebalo se, naime, okrenuti prema stvaranju CRO-identiteta, koji će onda postupno prerastati u CRO-imidž.

U potrazi za vlastitim novim identitetom, a onda i imidžom, moramo se osloniti na određene resurse. Danas je, na primjer, potpuno jasno da je jedan od bitnih razloga zaostajanja u razvoju naše zemlje u pomanjkanju jasne vizije naše budućnosti, ali i sluha za promociju i otvaranje manevarskog prostora za kreativne snage odnosno temeljitije i osmišljenije korištenje intelektualnih i drugih potencijala. Pokazalo se opetovano – iako teoretski stavljamo čovjeka u žižu društvenih interesa – da se taj nesretni čovjek ipak izgubio u tom mnoštvu papirologije, odredbi, zakona i ograničenja. Njegove kreativne sposobnosti ostaju sputane. O presudnim elementima razvojne politike pretežno se odlučivalo (ostaje trajno stanje!!!) voluntaristički, često i na osnovu neznanja odnosno samovolje. S time se sučeljavamo gotovo svaki dan, osobito na lokalnoj, ali i nacionalnoj razini. Stručnost, argument i znanost vrlo rijetko dobivaju pravo građanstva. Te greške vjerojatno ne bismo smjeli ponavljati, jer upravo one utječu na budući identitet i imidž.

U tom kontekstu treba uzeti vrlo ozbiljno upozorenja kako su u nas (sposobni) kadrovi u ovom trenutku čak i važniji od financija, iako svi znamo da bez novog, svježeg kapitala ne možemo napraviti odlučujući iskorak u rješavanju čvorišta krize. Upravo ta korelacija sposob- nih (a ne podobnih) kadrova i kapitala najbolje ocrtava sve naše (buduće) izazove. To se ponajbolje vidi kako koristimo bespovratna sredstva EU i ostvarujemo NPOO. Nedostaju nam primjereni projekti (koji se ipak stvaraju), ali još mnogo više nedostaju ljudi koji ih mogu kvalitetno i na vrijeme ostvariti.

Sva ozbiljnija znanstvena i druga istraživanja u nas upućuju na činjenicu da je rak-rana hrvatskoga gospodarstva vezana ponajprije uz nisku razinu ukupne djelotvornosti i loše organizacije, kako u upravi tako i u gospodarstvu. To vrijedi gotovo podjednako za najveći broj privrednih subjekata, ali i društvo u cjelini. Dakle, prvi iskorak bi trebao biti u pravcu da djelotvornost u cijelom društvu uzdignemo na višu razinu.

Danas je u tim okvirima vjerojatno i najvažnije dobiti realan odgovor na pitanje kako hrvatsko gospodarstvo uzdići u red konkurentnih ekonomija Europe i svijeta. Michael Porter, autor čuvene knjige „Competitive Advantage of Nations“ smatra da „konkurentska prednost nije funkcija datih faktora u gospodarstvu i društvu, već sposobnost da se stvori i primijeni znanje i tehnologija“. O tome se u nas ne vodi dovoljno računa niti je takva filozofija (dovoljno) prisutna u glavama kreatora naše ukupne, a napose gospodarske politike. A.G.