Promjene traže novu nacionalnu strategiju razvoja A.G

piše: Ante Gavranović

Komponente državne samodostatnosti su HRANA, ENERGIJA, VODA, ali i DEMOGRAFSKA KRETANJA, razina ZDRAVSTVENE ZAŠTITE i ukupna KVALITETA ŽIVOTA I SIGURNOST. Kad je o državi riječ, nema institucije koja bi u kratko vrijeme mogla procesirati novonastale okolnosti, opasnosti i prilike. Ali jedno je jasno: bilo bi nužno napisati novu nacionalnu razvojnu strategiju do 2030. godine. Ova postojeća nije držala vodu u normalnim vremenima, a kamoli da bi u ovako dramatično izmijenjenima.

Svijet novog doba oblikovan je globalizacijom, liberalizacijom i tehnološkim napretkom. Novo razdoblje razvoja temelji se na održivom razvoju kao ključu uspješne konkurentnosti. Ovisnost o prirodnim uvjetima, tehnološkoj, tehničkoj i gospodarskoj razini razvoja, nacionalna tržišta čini preuskima za ponudu dobara i usluga koje se pojavljuju na tržištima. Njihov daljnji uspjeh ovisit će o mogućnosti konkuriranja na razvijenom međunarodnom tržištu. Specijalizacija u proizvodnji, sve veća trgovinska povezanost i međuovisnost ekonomija, jednako kao i skraćeno vrijeme komu-

niciranja, pripadaju glavnim odlikama suvremenog globalnog ekonomskog sustava. Neki autori ističu da se „samodostatnost i autonomija lokalnih sustava smanjuje kako se povećava stupanj specijalizacije. Zbog razgranate međupovezanosti dijelova sustava i zbog skraćenog vremena komuniciranja, perturbacije koje se dogode u bilo kojem dijelu brzo se prenose i na ostale članove sustava, a to rezultira njegovom nestabilnošću“. Stoga je održivi razvoj jedini način izlaska iz gospodarske i društvene krize koja ima globalni obuhvat, te je prema nekima i jedini način opstanka modernog društva. Cilj održivog, a time i globalnog razvoja jest ili bi trebao biti prevladati siromaštvo, smanjiti razlike između bogatih i siromašnih, smanjiti konflikte i nasilje, smanjiti okolišnu štetu, smanjiti korištenje resursa, kao i rast svjetske populacije te na određenoj razini povećati stupanj solidarnosti među ljudima. Trebali bismo imati na umu da postizanje i ostvarenje održivosti nije fiksna točka u vremenu, već je to kontinuirani proces koji podrazumijeva konstantne promjene i prilagodbe dinamičkom okolišu.

Poremećaji u dobavnim lancima i nestašice određenih proizvoda uslijed izbijanja pandemije koronavirusa već su rezultirali s nekoliko malih revolucija u području ekonomske teorije, ali i probudili globalizacijom odavno uspavanu i pomalo zaboravljenu ideju gospodarske samodostatnosti.

Globalna tržišna ekonomija u opasnosti Koncept prema kojem bi države trebale težiti zadovoljavanju svojih potreba iz vlastitih resursa, umjesto da se oslanjaju na vanjske izvore, odnosno druge države, dobio je preko noći na popularnosti: Hrvatska bi trebala težiti postizanju samodostatnosti u području prehrane, vode i energije. Korona, a sada i rat u Ukrajini bili su okidači za novo preispitivanje „svetog grala“ – samodostatnosti Hrvatske u hrani i energentima. Od istaknutog predstavnika hrvatskih izvoznika moglo se čuti kako se „dosad smatralo da je globalna tržišna ekonomija univerzalno rješenje, ali svjedočimo da ono ima velike nedostatke i da države trebaju voditi brigu da su joj proizvodi dostupni na siguran način na vlastitom tržištu, dakle potrebno je maksimiranje domaće proizvodnje“. Ili, konzultant za agrar ističe da „Hrvatska ne proizvodi dovoljno hrane za svoje potrebe i ovisna je uvozu brojnih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda... Pouka krize je potreba za strateškim zaokretom hrvatske poljoprivrede u smjeru što većeg osiguranja samodostatnosti“.

Hrana Ponajčešće se pojam samodostatnosti svodi na poljoprivredu. Postoje, međutim, praktični problemi koji se ne mogu zanemariti bez obzira što je to zaista nacionalni prioritet. Konkretno, primarnu poljoprivrednu proizvodnju karakterizira niska produktivnost koja ne samo da je ispod prosjeka EU, već je na razini od samo 30 posto prosjeka EU. Potrebno je povećati obujam proizvodnje, povećati produktivnost kroz povećanje prinosa i snižavanje troškova proizvodnje, te promijeniti strukturu proizvodnje radi povećanja udjela proizvoda veće dodane vrijednosti. No, čak kad bi Hrvatska značajno unaprijedila svoju poljoprivrednu proizvodnju, postavlja se pitanje njene osjetljivosti na vremenske prilike, čime se narušava mogućnost potpunog oslanjanja na vlastite mogućnosti. Ipak, i tome se može doskočiti većim ulaganjima u moderne tehnologije kako bi se smanjila ovisnost o vremenskim prilikama, tvrde sugovornici. Proizvodnja se prepušta slučaju umjesto da predviđamo stvari i investicije i usmjerimo ih tako da imamo kontinuitet proizvodnje. Primjerice, mnoge države EU već su davno riješile pitanje navodnjavanja. Hrvatska je još daleke 2005. godine usvojila Nacionalnu strategiju navodnjavanja. Taj je plan predviđao da ćemo do 2020. godine doći do 65 tisuća hektara pod sustavima za navodnjavanje, a današnje procjene govore o izgrađenosti 23 do 26 tisuća hektara, odnosno između 2,1 - 2,4 posto korištenog poljoprivrednog zemljišta. No, i izgrađeni sustavi se slabo koriste, pa i propadaju. Sljedeći prigovor odnosi se na veličinu tržišta i pitanje koliko ima smisla orijentirati se na zadovoljavanje vlastitih potreba kada je riječ o relativno maloj potražnji. Prema stupnju samodostatnosti u 2018. godini Republika Hrvatska je suficitna u pšenici, kukuruzu, suncokretu, soji i uljanoj repici. Potrošnja ostalih važnih poljoprivredno-

prehrambenih proizvoda veća je od domaće proizvodnje, te se manjak nadoknađuje uvozom dok se višak izvozi. I tu dolazimo do prvog paradoksa: imamo zemlju na kojoj uspijeva sve osim banana, a uvozimo čak i jabuke! Samodostatni smo tek u proizvodnji nekoliko vrsta voća i povrća, a ništa bolje nije ni s mesom i mlijekom. Do kada?

Energetika Ovo stoljeće obilježile su vijesti o klimatskim promjenama i brzim promjenama u energetici. Moramo promišljati energetiku, investirati u projekte i obnovljive izvore energije. Većina europskih zemalja trebale bi do 2050. godine biti niskougljične. U tom okviru nameće se smjer energetske politike koji definira i smjer hrvatske energetske politike. Obnovljivi izvori energije prastara su tema, od hidroenergije, sunca i vjetra, no mi moramo naći način kako ih koristiti. Moramo razmišljati na novi način. Promijenile su se tehnologije kojima možemo doći do njih, tu je mogućnost korištenja digitalnih tehnologija, kontrola potrošnje i usklađivanja. Kažu da se ne možemo uspoređivati s Njemačkom, Danskom i Francuskom, no možemo sa samima sobom. Nije energetska strategija ta koja će definirati priču. Ključni su energetska samodostatnost i ugljična neutralnost, a energetska tranzicija mora postati stvarnost. U sadašnjem trenutku svjedočimo donedavna nezamislivu scenariju višestruko uvećanih cijena energenata, uz veliku neizvjesnost kad je riječ o daljnjim trendovima, a osobito njihovoj dostupnosti. Postoji vjerojatnost da je upravo Europska unija svojom aktualnom, disruptivnom energetskom politikom (Green Deal) izazvala taj globalni energetski poremećaj. Tako je, zapravo, ugrozila interese velikih globalnih energetskih igrača, od kojih su neki, radi zaštite svojih globalnih energetskih pozicija, posegnuli za vojnim aktivnostima. U takvim okolnostima preživljavanje većine poslovnih subjekata, bilo na lokalnom bilo na globalnom tržištu, dovedeno je u pitanje. Kao logično rješenje nameće se pitanje ultimativna smanjenja troškova energije, odnosno smanjenje utjecaja tržišnih šokova na stabilnost poslovanja kompanija. Na tom tragu potrebno je osmisliti nove modele koji će, primjenjujući raspoložive tehnologije i zakonom propisane odnose na energetskom tržištu, omogućiti smanjenje troškova i energetsku stabilnost poslovnih subjekata.

Radi postizanja energetske samodostatnosti nužno je, s jedne strane, osigurati maksimalnu energetsku učinkovitost postojećih energetskih sustava i, s druge strane, uspostaviti vlastiti potencijal proizvodnje energije iz obnovljivih izvora. U drugom koraku treba energetski pregledati sustav da bi se utvrdili stanje energetske učinkovitosti i potencijal gradnje vlastitih proizvodnih kapaciteta (npr. solarna energija, dizalice topline, skladištenje energije). U trećem koraku projektiraju se proizvodna postrojenja i popratni energetski sustavi. Dalje slijedi gradnja proizvodnih kapaciteta i popratne energetske infrastrukture. U posljednjoj fazi uspostavlja se specifičan energetski sustav u kojem se istodobno proizvodi, distribuira, skladišti i troši električna energija i sve to unutar toga zatvorenog distribucijskog sustava.

Voda Količine slatkih, tekućih i pitkih voda o kojima ovisi život ograničene su i zalihe su sve manje. Stoga ne čudi da se u današnje doba vrijednost nekog područja mjeri

količinom i kvalitetom pitkih voda. Zahvaljujući svojem geografskom položaju te osobinama reljefa i klime, Hrvatska raspolaže znatnim količinama kvalitetne slatke vode.

Hrvatska je ispresijecana čitavom mrežom rijeka, koje zajedno sa svojim pritocima jednim dijelom pripadaju slijevu Crnog mora, a drugim slijevu Jadranskog mora, te uz nekoliko ponornica predstavljaju iznimno kvalitetno vodeno bogatstvo Hrvatske. Uz to, kada je riječ o visokokvalitetnoj pitkoj vodi, kraško područje Hrvatske s malo vode na površini, a dosta vode u podzemlju predstavlja neprocjenjivo vrijedan, specifičan rezervoar pitke vode vrhunske kvalitete. Vodni resursi Hrvatske, slaže se i strana i domaća znanost, gospodarska su vrijednost koja premašuje lokalni i regionalni značaj. Naime, prema izvješću o vodnim zalihama, koje je izradio UNESCO snimajući stanje u čak 188 zemalja svijeta, Hrvatska se na prostoru Europe smjestila na visoku treću poziciju. Bogatije vodom od nje samo su dvije sjeverne zemlje: Norveška i Island. Hrvatska prema tom izvješću raspolaže s 32.818 prostornih metara godišnje obnovljive pitke vode po stanovniku i po tom se podatku uspjela svrstati i u krug 30 vodom najbogatijih zemalja svijeta. Osim toga, Hrvatska je i među malobrojnim zemljama koje svojim građanima sustavom javne vodoopskrbe jamče i osiguravaju pitku vodu. Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva obnovljive podzemne zalihe vode veže uz dva područja. Iznose tako procjenu da podzemne zalihe vode imaju ukupan godišnji kapacitet od 9.133 milijuna prostornih metara, s tim da se glavnina zaliha (7.132 mil/m3) smjestila u krško-karbonatnom vodonosniku, a ostatak u aluvijalnom području. To je značajno budući da se oko 90 posto vodoopskrbe u Hrvatskoj osigurava upravo iz zaliha podzemnih voda. Vodom iz javne vodoopskrbe u Hrvatskoj se danas služi oko 80 posto stanovništva. Najlošije stanje u javnim vodovodima vezano je uz Bjelovarsko-bilogorsku županiju gdje zdravstveno ispravnu vodu iz vodoopskrbnih sustava dobiva samo 34 posto stanovništva, u Požeško-slavonskoj takva opskrba stiže do 48 posto kućanstava, dok su najbolju mrežu razvile Istarska i Primorsko-goranska županija sa 97 posto pokrivenosti područja za razliku od Zagreba koji je dosegnuo tek 90 posto. Na sajmu Aqua Expo održanom 2004. u Parizu, najvećem specijaliziranom europskom sajmu pitke vode, Agrokorova izvorska voda Jana proglašena je najboljom, za što je nagrađena Eurooskarom. Taj detalj odlično ilustrira u kojem pravcu (izvoz) Hrvatska još nije snažnije krenula, a mogla bi. Tijekom sljedećih desetljeća Hrvatska bi, ocjena je s kojom se slažu mnogi, svoj golemi i gotovo neprocjenljiv potencijal voda trebala snažnije iskoristiti kao izvrstan izvozni adut.

Opasnosti, izazovi i zamke Nekoliko je mogućih prigovora konceptu samodostatnosti, pogotovo kada je u pitanju mala i otvorena ekonomija poput hrvatske, po definiciji ovisna o uvozu zbog malog tržišta i ograničenih kapaciteta. Naime, dok je riječ o strateškim resursima kao što su voda, energija i hrana, redom kategorije u kojima Hrvatska stoji vrlo dobro s resursima, ali loše s njihovim adekvatnim korištenjem, priča ‘drži vodu’, no, ako se ideja počne širiti izvan toga dolazi se do ekonomski kontraproduktivnih tendencija. Donald Trump je po svaku cijenu želio postići maksimalnu gospodarsku samodostatnost svoje zemlje u čemu je izravno narušavao globalne tržišne odnose i, u konačnici, štetio američkim kompanijama i potrošačima. Previše inzistiranja na samodostatnosti, mimo neumoljivih zakona tržišta, vodi u protekcionizam i antiglobalizacijsku retoriku, što u konačnici rezultira gospodarstvom koje funkcionira ispod svog optimuma i ne teži povećanju izvoza. Ako realno sagledvamo stanje u nas, proizlazi zaključak da se pod samodostatnošću uglavnom smatra proizvodnja nekog proizvoda u Hrvatskoj sa svrhom zadovoljavanja potražnje hrvatskih potrošača. Znači li to da hrvatski proizvođač (valjda u domaćem privatnom vlasništvu?) proizvodnju primarno plasira domaćim kupcima, a višak, nakon namirenja domaće potražnje, plasira izvan Hrvatske? Takvo poimanje samodostatnost je pogrešno i treba biti imperativ kod onih proizvoda koji mogu biti konkurentni cijenom i kvalitetom. Svi ostali koncepti ne bi bili ispravni u kontekstu tržišne ekonomije i globalnog tržišta kojem pripadamo. ST